SA LOPTOM SE NE MOŽEŠ IGRATI SAM...SA LOPTOM SE NE MOŽEŠ IGRATI SAM...SA LOPTOM SE NE MOŽEŠ IGRATI SAM...SA LOPTOM SE NE MOŽEŠ IGRATI SAM...

februar 2000.

PISATI O IVICI OSIMU UJEDNO JE I TEŠKO I OPASNOPISATI O IVICI OSIMU UJEDNO JE I TEŠKO I OPASNOPISATI O IVICI OSIMU UJEDNO JE I TEŠKO I OPASNOPISATI O IVICI OSIMU UJEDNO JE I TEŠKO I OPASNO

Teško jer se radi o kompleksnoj ličnosti, potpuno atipičnoj za fudbalski svijet, čovjeku koji

izmiče svakoj pojednostavljenoj definiciji i karakteru koji se ne može uklopiti ni u jedan od

poznatih psiholoških kalupa. A opasno jer su o Straußu sa Grbavice, njegovom igračkom i

trenerskom umijeću te životnim principima kojim se rukovodi van zelenih terena, ispisane

stranice i stranice. Sa manje ili više uspjeha i uz rijetke izuzetke koji su samo potvrñivali

pravilo, novinari su o Osimu pisali biranim riječima. Obično u superlativima koje Švabo,

kako ga zovu prijatelji, nije nikada posebno volio, mada ih je zasluživao. A rijetko kad

poneko bi se prihvatio nezahvalnog posla pisane kritike načina na koji je dirigovao timom.

Bilo je i onih koji su zadirali u Osimovu privatnost sa dozom neobjašnjivog i iracionalnog

cinizma i pakosti, vjerovatno pokušavajući da pronañu "rupu" u besprijekornom Osimovom

sistemu. To su bili oni koji ga nikada nisu shvatili.

RAT I SJEĆANJA: Roñen sam u Sarajevu, u Hrasnom, 1941. godine. Ja se ne mogu sjećati

rata, ali samo iz priča se mogu sjetiti jednog zbjega zadnje ratne godine, gdje me mati povela i

sačuvala i sebi i meni život. Neke bombe su pale u komšiluk i sve se razletilo, i možda se

sjećam samo toga da sam se našao na zemlji od te detonacije, ali sve kroz neku maglu...

DJETINJSTVO UZ IMPROVIZACIJE: Moja privatna razmišljanja su takva, ali ne moraju

biti ista kao i kod drugih i ne mora značiti da su drugi to doživjeli na isti način kao i ja. Svako

može da ima svoju interpretaciju tih godina, s tim da ako se sve interpretira sada pod nekim

opterećenjem, političkim, vjerskim ili bilo kojim, onda to više nije isto. I inače, čitav život i

taj period sam uvijek okretao na pozitivnu više nego na negativnu stranu, mada, kada sad

čovjek procita i kada mu stariji ispričaju sta su proživljavali, bilo je mnogo više šansi i razloga

da se stvari gledaju sa te negativne strane. Jer, kao dijete, smišljao si kako da nekog

nadmudril, da napraviš neku šalu, da odeš u pljacku voća, bavio se svim i svačim,

improvizirao more stvari, i to pomogne čovjeku kasnije u životu. I kada me pitaš kakva je

razlika izmeñu tog vremena i danas, ova današnja djeca nemaju mnogo prostora da dodaju

nešto novo, da improviziraju. U ono doba bili smo, manje-više, prepušteni sami sebi.

BOGATSTVO SIROTINJE: Danas su razlike u mogućnostima ljudi toliko velike da to bode

oči i smeta. U doba mog djetinjstva to nije bilo tako, ili ja nisam poznavao ljude koji su živjeli

na taj načcin. Tamo gdje sam ja živio i koga sam znao, to je bilo sve, manje-više, isto. Ako je

neko imao dva para cipela ili ako je imao svaki dan meso za ručak, ali i to se teško moglo

znati. Jedno je to što smo se mi puno družili, ali je kuća kao kuća, kao porodica, bila dosta

zatvorena. I radi vaspitanja, finog vaspitanja i stida, teško je bilo znati nešto o nekome. Isto

kao što se u današnje doba ljudi koji su bogati, koji imaju para, zatvaraju u sebe i teško se

probiti u te krugove, iz nekih drugih razloga. Ondašnji razlog je bilo to što je svako krio to

svoje bogatstvo sirotinje. Svi smo, ako nista drugo, dobro glumili da nam je dobro mada smo

znali da nije. Meni je, a vjerujem i ovim mojim drugovima, to djetinjstvo bilo lijepo, iako ja

nisam imao prilike da negdje putujem. Najdalje sam išao do Kraljeve Sutjeske, jer sam tamo

imao ujaka, i jednom na more, a to je bila avantura, kao da deset puta obiñem svijet. To su sve

stvari koje su bile organizovane, koje je organizovao tadašnji Crveni krst. I moram priznati da

je to bilo veliko.

Sto se tiče materijalnih uslova, možda smo mi imali i skučene želje jer nismo imali kontakt sa

nekim ko je bio toliko iznad nas da si mogao da poželiš i da budeš ljubomoran. Bio sam u

situaciji, kao i mnogi moji drugovi, da imam cipele ili nemam, da imam tašnu ili nemam. Ali

sam imao i sreću da se majka trudila da proba šta može, imao sam sreću da su očeva sestra i

braća prije rata bili u Njemačkoj i Belgiji pa kad se prva prilika ukazala, poslali su ponešto,

tako da sam, kao vrlo mlad, imao priliku da dobijem jednu pravu fudbalsku loptu, imao sam

šansu da pojedem pravu čokoladu, i to je, takoñer, bila velika stvar.

RODITELJI: Ipak, u to doba je najvažnije imati roditelje, jer je bilo mojih drugova koji su bili

hendikepirani u tom smislu. A kada ti je neko roditelj, onda ne razmišljaš o njegovim

manama. Imao sam roditelje koje, kada gledam iz današnje perspektive, više cijenim jer su na

različite načine pokušavali da mi život naprave ugodnijim i ljepšim. S tim da su me, na

elegantan način, gurali da nešto probam školujući se.

Moj otac je bio bravar, radio je u željezničkoj radioni, pa se razbolio. On je izuzetno svirao

harmoniku, nije bio profesionalac, ali bi ponekad, iz ćeifa, negdje išao da svira, pa se to onda i

kompenzira, i tako se popunjavao neki vrlo tanki kućni budžet. Meñutim, ponos mu nije

dozvoljavao da to preraste u posao. Majka je bila domaćica, ali je bila jako društveno aktivna,

pri Socijalističkom savezu, Crvenom krstu, pri karitativnim organizacijama, a pred kraj života

to je i kompenzirano, na neki način, Šestoaprilskom nagradom. Ona nije bila član Partije pa

da je zbog toga dobila tu nagradu - znači, nije bila u pitanju tadašnja vlast. Ona je prije rata

završila i gimnaziju i neki kurs šivenja, i imala je nešto što drugi tada nisu imali. Imao sam i

baku, koja je bila Čehinja i zbog koje sam, možda, imao i tu neku širinu da nešto doznam o

nekoj drugoj državi, nekoj drugoj vlasti...

DJETINJSTVO UZ PRUGU I INFORMBIRO: Svako ima neku svoju priču iz djetinjstva.

Recimo, kako se čumur bacao sa vagona kada bi prolazio kroz naselje, jer su komšije bili

ložači i mašinovodje, svi se dogovore ne da se neko ošteti, nego da se neko pomogne. Ipak,

vanjska fasada je bila jedno, a težak život - realnost. Svi su oni teško radili u radioni, nosili na

posao neku kanticu sa ručkom, a i obično jaje je bilo preskupo. Recimo, plačalo se kolačima, i

kad prekopaš nekome baštu - dobiješ jednu gurabijicu. Bilo je tu nesreća, pogibija,

Informbiroa.. Moja mati je 1949., samo što je spomenula Staljina u šali, završila u zatvoru, a

bila je noseća sa sestrom. Neko je to čuo, a svi živjeli u strahu i mislili da će im biti bolje ako

nekog otkucaju. I onda niko nije znao šta je sa njom, stari je negdje otišao, ja ostao sam u kući

sa babom. I onda pet-šest dana tako proziviš... To su stvari koje ja nisam zaboravio i sve to

ostavlja neke tragove.

HRASNO, KOMŠILUK, BOGOMOLJE, ŠKOLA, LOPTA: Činjenica je da sam dugo

vremena živio u jednom multinacionalnom kraju gdje nisam znao ko je ko i zašto se zove

kako se zove, niti se o tome vodilo računa. Ljudi su se cijenili po nekim drugim kvalitetima.

Interesantno je da su u jednom trokutu veličine ptičijeg leta, trokutu kojem je svaka stranica

veličine 200-300 metara, bile tri različite bogomolje. Imao si priliku da vidiš i osjetiš, da, ako

nista drugo, zapamtiš datume koji su važni za druge. Znači, da imaš spoznaju šta treba

poštovati kod drugih, bez obzira da li ti vjeruješ ili ne vjeruješ, bez karikiranja, jer smo svi bili

u istoj situaciji. Ja sam bio u familiji koja je bila više ateistička, i možda mi je to sad

hendikep, ali ne vjerujem da jeste, jer može biti i kvalitet, i to zato što smatram da je svaka od

ovih mogućih, bilo vjera ili stranaka, za mene neko ograničenje. Čim neko ima neku stranku,

on je sam sebe ograničio. A ako imaš i vjeru, isto tako si ograničen na neki način jer ne

prihvataš neke druge. Nemaš onu slobodu da imaš apsolutnu vjeru u ljude. To je možda

idealiziranje, ali je to tako za mene.

Išao sam u osnovnu školu u Hrasnom, kod džamije. Sljedeći dio osnovne škole sam nastavio

u Novom Sarajevu, kod katoličke crkve. Gimnaziju sam nastavio, poslije četiri prva razreda,

kod stare željezničke stanice. Tako sam zatvorio krug što se tiče bogomolja. A četvrta crkva,

to je ona fudbalska bogomolja, stadion. Dobar dio života se sastojao od te škole, u kojoj

pokušavaš nešto napraviti, takmičiš se sa drugima, pokušavaš roditelje učiniti ponosnim, onda

strijepiš kada mati ode na roditeljski, šta će razrednica reći.. Bio je veliki respekt i prema školi

i prema profesorima jer je to bila neka svjetlija staza od svega drugog. Tad je bila velika stvar

uopšte se i školovati. Zajednički smo sve preživljavali, i taj strah od profesora i pokušaje da se

profesori nadmudre, iako je svaki geg mogao značiti da letiš iz škole. Nije bilo knjiga, pa

onda kad dobiješ knjigu, recimo Branka Čopića, da pročitaš za jednu noć, onda se skupi nas

sedam-osam i jedan čita, a ostali spavaju. Onda se svi ujutro skupimo i sastavimo priču.

Učili smo, pa igrali, pa učili, a moja mati se osjećala obaveznom da nam organizuje i jedno i

drugo. Učili smo po sat, a onda bi se iskakali oko kuće, pa bi onda opet nastavili sa učenjem. I

taj život te nauči kolektivnom razmišljanju, jer svako, sâm za sebe, nije imao dovoljno da bi

se sam izolirao, ali svi zajedno smo imali neku šansu. Kad gledaš to, onda je i logično da smo

igrali lopte. Jer sâm sa loptom se ne možeš igrati. Već taj podatak da si i iznašao i igru koja te

uvezuje i poistovjećuje i sa ulicom i školom i razredom, i u životu ti daje neki put. Da čovjek

ne moze biti sebičan, da ne može biti egoista, mada je neko poslije otišao i na tu stranu.

MATEMATIKA: Matematika je bila uslov za dalje školovanje, a ja sam često bio u poziciji da

budem kao neki instruktor. A kad duže vrijeme sa nekim učiš, onda njegovi roditelji, da bi za

svoje dijete napravili nešto više, zadrže te na ručku. I to je već bila neka vrsta

"profesionalizma", to grebanje za ručak. Kasnije se dešavalo i da mi kupe tene za takve stvari.

Ja nisam na to pristajao, ali je to bila neka vrsta kompenzacije za trud kad neko proñe iz

matematike. Da sam bio neki drugi, mogao sam to i instrumentalizirati. Ali ja nisam vodio

računa o tome. Jer tih godina, 1953, 1954, i otac se razbolio od tuberkuloze, a onda sam ja, da

izbjegnem da idem kući, spavao kod drugova i usput ih podučavao.

KAKO POČETI NAVIJATI ZA ŽELJU: Sa "Željom" je prvi kontakt bio po inerciji. Išli smo

se kupati na Koševo pa smo usput gledali utakmice. A navijanje? Pa prevrne se u čovjeku iz

raznih razloga. Gledao sam utakmicu "Sarajevo" - "Željo", i "Sarajevo" je dobilo 6:1. Ta

reakcija navijača, to potcjenjivanje, nešto je prelomilo u meni, i onda sam rekao da ću navijati

za "Želju". Čitav život mi je smetala nečija prepotencija, potcjenjivanje drugih, ljudi koji

ignorišu nešto drugo. Ima tu ono i da navijaš za slabije i onda ostaneš navijač čitav život.

Gledao sam "Želju" i kod Tehničke škole, na igralištu "6. april", i to tako sto smo virili kroz

ogradu. Nismo, naravno, nikad mislili da možemo igrati u "Željezničaru". Tada je cijela

logistika bila razradjena za svaku utakmicu, kako proći miliciju, kako proći redare i kako

džaba ući. Čitava strategija: koga žrtvovati da ga ganjaju dok se ti provlačiš. A onda su

klubovi počeli preko novina da pozivaju, pa te raja počne nagovarati da se prijaviš, jer, ako

ništa drugo, dobit ćeš onu kartu da možeš ući da gledaš utakmicu a da se ne bojiš da će te

neko klepiti po leñima.

KAKO POČETI IGRATI ZA ŽELJU: Bilo mi je tada 14 godina, i igralo se počesto i bos, na

lešu, na pomoćnom stadionu, na Grbavici. Pred maturu sam igrao sa prvim timom, pa sam i

išao u neku saveznu školu u Subotici. A imao sam sreće i da sam bio osloboñen mature.

Abramović je prvi koji je radio sa nama, on je i po profesiji bio pedagog. Sa njim smo i izašli

iz juniora. Mene je nosio elan, ja tada nisam razmišljao da mogu da se razbolim, da mogu da

se povrijedim. Nosilo me je to oduševljenje igrom, publikom, putovanjima. Preživio sam i

teških trenutaka. Mene su iz "Želje" "otjerali" zato što sam kao junior zviždao Pašiću zato što

sam imao utisak da neće da doda loptu Miši Smajloviću, jer mu ovaj uzima primat i kao novi

igrač mu može uzeti popularnost. Meni se kao djetetu učinilo da Pašić pokušava da Mišu

malo "štocira". Onda me Pašić otjerao iz kluba jer je došao i rekao treneru: "Ovaj više ne

može igrati." Tada su mi rekli da se malo umirim jer Pašić svakako prelazi u "Dinamo". Ali sa

trenerima se nisam svañao. Pa onda, 1959. sam jednom nogom skoro bio u "Pretisu", u

Vogošći, jer su mi nudili stipendiju da igram za njih. Ali taj materijalni dio me nikada nije

vodio, premda sam se kasnije iznenadio jer nisam ni znao da su već 1962. počeli neki kontakti

izmeñu klubova. Pa mi kažu: "Produži ugovor." A ti, neupućen, nemaš menadžera i -

pregovaraš. I onda skontaš da ti to pomaže u životu jer ti daje neku garanciju da možeš da

kupiš nešto majci, da možeš kupiti sto ili radio. To su enormne stvari bile u to vrijeme.

Kasnije, 1964, došao je prvi pravi ugovor, ali fudbal još nije profesionaliziran.

FAKULTET I VOJSKA: Meni je upisivanje fakulteta pomoglo jedino u smislu činjenice da

imam indeks i da sam student, ali sam u startu osjetio da to dvoje, fudbal i fakultet, ne može

zajedno. Morao sam da procijenim i da elegantno odustanem, ali je majci bilo vrlo teško.

Kasnije, te dvije-tri godine studiranja su bile neko pokušavanje, mada sam ja znao da to nema

veze. To je više bilo zbog vojske. Iskreno, mene je bilo strah prekida i služenja vojske od

godinu dana jer sam volio da igram. Poslije sam se razbolio i nisam ni otišao. Praktično, ništa

nisam izbjegavao, nego sam jednostavno pokušavao da to odgodim.

Iako Osim ne iznosi detalje svog, parafrazirano, "polovičnog" studiranja, njegovi prijatelji

kažu kako je na prvom ispitu studija matematike Ivica kod profesora Bajraktarevića dobio

ocjenu devet, a s obzirom na njegovu sklonost i talenat za nauku, tvrde da bi, da se opredijelio

za nastavak studija umjesto za fudbal, vjerovatno dogurao i do nekog univerzitetskog zvanja.

Tri Osima u “Želji”

Pored Ivice, koji je u "Željezničarevom" dresu igrao od 1959. do 1970. godine, i Amara

Osima, njegovog sina, koji je takoñer nekoliko godina uspješno nastupao za prvi tim "Želje" u

prvenstvu bivše SFRJ te u poslijeratnom prvenstvu BiH, za "Željezničar" je igrao još jedan

Osim. Naime, stric Ivice Osima, Eduard, nastupao je za "Željezničar" u periodu od 1922. do

1929. godine.

MIŠO SMAJLOVIĆ, bivši igrač, trener i direktor FK Željezničar i selektor

reprezentacije BiH

Šipka i bubanj

Ivica i ja smo bili, ono sto se kaže, kao šipka i bubanj. Znamo se, maltene, otkad znamo da

smo živi, stanovali smo kuća do kuće, ganjali sve sportove zajedno, ne samo fudbal. Bilo smo

dobra raja, iako je on bio malo mlañi pa smo ga tretirali kao mlañu raju, ali se i tada vidjelo

da zna sa loptom. Bio je čovjek koji se volio, a to je ostao i kasnije: poželjan za društvo. Ja

sam nešto ranije od njega postao prvotimac, tako da je jednom, kao junior, skoro istjeran iz

kluba zbog mene jer je sa rajom sa tribina zviždao Pašiću koji je na jednoj trening-utakmici

uzeo moj dres sa brojem 9. Odlaskom Stankovića i dolaskom Konjevoda na kormilo "Želje"

nas dvojica smo postali najjači tandem u onoj jugoslavenskoj ligi. Bio je izvanredan tehničar,

ali je iluzorno sada nešto posebno govoriti o njegovim igračkim kvalitetima kad se sve zna.

Kao čovjek je bio postojan, stabilan i realan, i kakav je bio prije, takav je i danas. Kada je

dosao na čelo stručnog štaba "Željezničara", bilo mi je drago da jedan takav čovjek radi sa

nama, a poznavajući Švabu, nisam uopće sumnjao da bi se prihvatio takvog posla a da ga

dovoljno ne poznaje. On je takav čovjek da priznaje ono što ne zna. Do tada je "Željo" igrao

tvrdo, pravila se neka vještačka disciplina, igrači su kažnjavani. Kod Osima je sve bilo dosta

fleksibilnije, igrači su imali dosta slobode. Proces treninga je bio takav da se puno radilo sa

loptom, ono sto igrači vole. Imali smo dosta uspjeha, ali za jedan veliki nedostajala nam je

dlačica, malo sportske sreće, da bi igrali u finalu Kupa UEFA. "Videoton"? Mislim i da smo

bili neiskusni, da je prevladalo to neiskustvo i kod igrača i kod nas. Nismo ni taktički

pogriješili, ali smo mogli, recimo, opstrukcijom igre privesti tu utakmicu kraju... Zašto se

Osim nije prihvatio funkcije selektora Reprezentacije BiH? Vjerovatno jer se dogovorio sa

ljudima iz "Sturma" da ostane još da radi, a on je takav čovjek da radi na riječ, neće da se

veže, vjeruje ljudima, i kad nešto kaže, onda stoji iza toga. On nije materijalista, ali

vjerovatno mora da misli i na budućnost porodice. Osim toga, nije slučajno da ni drugi koji

su vani nisu pristali. Treba doći u sredinu koja od tebe očekuje čudo, i siguran plasman na

Svjetsko prvenstvo. On nije budala i zna da sve to ne zavisi od jednog čovjeka. Ali ja vjerujem

da će se on sigurno vratiti ovdje i da će biti aktivan ili u reprezentaciji ili u "Željezničaru".

Treće solucije nema.

IGRAČ IMA PRAVO DA MISLIIGRAČ IMA PRAVO DA MISLIIGRAČ IMA PRAVO DA MISLIIGRAČ IMA PRAVO DA MISLI

"POMALPOMALPOMALPOMALO STIDNO, U PRVIO STIDNO, U PRVIO STIDNO, U PRVIO STIDNO, U PRVI TIM ULAZI IGRAČ TIM ULAZI IGRAČ TIM ULAZI IGRAČ TIM ULAZI IGRAČ

košarkaške visine, prefinjenog driblinga i virtouz kome će prijatelji fudbala pljeskati na svim

stadionima gdje se pojavi. Bio je to Ivica Osim, kojeg je publika vrlo brzo prihvatila i

zavoljela. Zbog raskošnog fudbalskog umijeća, vještih driblinga koji su podsjećali na valcer,

navijači su ga prozvali Strausom..." (Iz monografije Fudbalski klub Željezničar 1921-1981.)

PRVI PUT ZA PRVI TIM: Sezona 1959/1960. bila je sezona ulaska u prvi tim. Igrao sam do

tada za mladi tim. "Željezničar" je bio u Drugoj ligi i prvi tim je igrao prvenstvenu utakmicu s

"Proleterom" iz Osijeka. Ja sam tu utakmicu gledao sa tribina, nisam bio ni na klupi za

rezerve. Ali desi se da se Kokot, koji je bio standardni prvotimac, teško povrijedi, a za tri dana

se igrala kup utakmica, opet sa "Proleterom" iz Osijeka na Skenderiji. Tu sam ja, praktično,

prvi put igrao za prvi tim. To je bila godina kada se tim mijenjao, "Željo" je ostao bez Pašića,

tim je sam sebe tražio. Takva situacija je možda dobra za mlade igrače jer prije dobiju priliku.

A s druge strane, tu je i nestabilnost koja možda i nije dobra. Kasnije, još jednu godinu nismo

uspjeli da se vratimo u Prvu ligu, a ja sam već malo više igrao, da bih se onda i povrijedio.

Kao upečatljiva iz tog perioda u pamćenju mi je ostala kup utakmica u Titogradu, gdje se

putovalo "ćirom" dvadeset sati. Titogradska "Budućnost" je tada bila prvoligaš i imali su

nekoliko odličnih igrača. Mi smo poveli loptu sa centra i dali gol u prvoj minuti. Poslije do

kraja nismo ni prešli centar, ali smo pobijedili 1:0... Onda se promijenio trener, došao je

Stanković. A on je imao neku fiks-ideju da Mišo i ja ne možemo da igramo zajedno. Kao: "To

je previše, treba radnika." Tako sam ja i dalje čekao.

MALE-VELIKE RADOSTI I RAZOČARENJA: Sa materijalne strane to su bile male stvari za

današnje prilike, ali tada velike. Recimo, dobiješ bonove da se hraniš u menzi, a ti onda

prodaš bonove pa kupiš cipele. Takvi su tada odnosi bili. Hranio sam se u Domu milicije,

tamo gdje je sada zgrada Opštine Novo Sarajevo, i to je bio neki izlaz za klub i za mlañe

igrače. Poslije sam "napredovao" i dosao do kafane "Centar", prekoputa "Valtera Perića", i tu

je već bilo bolje jer sam mogao jesti na potpis, pa sam mogao povesti i druga. Bili smo

amateri i dobijali smo neku stipendijicu, ali je taj moj prvi ugovor vrijedio toliko da je bio tri

puta veći od invalidske penzije mog oca. Sa te strane je to bila kompenzacija za moje

neškolovanje i razočarenje kod majke. To nju nije moglo zadovoljiti jer su ambicije kod

roditelja veće, svi očekuju da si mogao nešto više. A ti odeš u fudbal, u neku neizvjesnost, jer

fudbaleri tada nisu imali neki glas. Vjerovatno je svim roditeljima bio cilj da se dijete

odškoluje, obezbijedi i živi bolje od njih. A u toj situaciji da neko vjeruje u taj profesionalni

fudbal, i da od toga poslije živi, to je bio strahoviti rizik. Bilo je mojih drugova koji su, u

najmanju ruku, bili talentovani, ali su roditelji izvršili pritisak na njih ili su oni sami odlučili i

digli ruke od lopte.

Nisam nešto maštao, nisam bio preambiciozan. I sada ja živim život normalno i prihvatam ga

onako kako dolazi. Nekoliko puta čovjek pokušava nešto da planira pa sve to propadne i onda

kažem sam sebi: "Pa hajde da probam drugačije." Recimo, sve je to bilo skopčano sa

izvjesnim rizikom kojeg sam počeo da osjećam prvi put kada sam se povrijedio, kada sam bio

kažnjen, kada je došlo u pitanje da li uopšte mogu dalje igrati, a bio sam oženjen već jednu

godinu, trebao od nečeg živjeti. I onda reskiraš i nastaviš dalje, pa proñe i to. I razočarenja i

dobre stvari sam doživljavao bez nekih velikih euforija. Nisam vjernik, ali vjerujem u ono da

ako živiš na neki odreñeni način, valjda će ti se to kompenzirati nekad. Bilo bi nekorektno da

ja sad pričam da sam mogao ovo i da sam mogao ono. Nisam mogao, jer da sam mogao -

onda bih to i napravio. Jednostavno mi je konveniralo da, eto, budem slobodniji i čitav život

nisam volio da budem vezan za nešto. Imao sam utisak da u fudbalu imas najviše slobode, jer

mene je mučila škola. Nije me mučila što mi je bilo teško, nego te obaveze: da moraš doći u

sedam sati, da čas traje toliko, da te profesor maltretira i kad nije u pravu. Ali nisam bio

bundžija, nego sam to prihvatao, ali sam valjda sve to skupljao.

Prvu zvaničnu utakmicu za "Željezničar" Osim je odigrao 1. decembra 1959. godine. Te prve

sezone ulaska u prvi tim "Željeznicara" Osim je odigrao svega tri prvenstvene i dvije kup

utakmice. Već naredne sezone, 1960/1961, Osimu je pruzena šansa u deset utakmica u

prvenstvu, gdje je postigao i dva gola, a odigrao je i jednu kup utakmicu. Meñutim, drugo

mjesto u Drugoj saveznoj ligi, odnosno neuspio pokušaj povratka u društvo najboljih

rezultirali su i promjenom trenera, pa trenersku palicu u sezoni 1961/1962. preuzima

dotadašnji saradnik prvog trenera Branka Stankovića, Vlatko Konjevod. Uporedo sa ovim

promjenama raste i Osimova minutaža u prvom timu (21 utakmica i 10 postignutih golova), a

"Željezničar" osvaja prvo mjesto i vraća se u Prvu ligu...

DIRIGENT SA KLUPE: Konjevod je tada napravio generaciju i potpuno okrenuo način

razmišljanja koji smo imali. To je bio napredak u odnosima. Vlatko je to shvatio. A ja sam

znao i da se pobunim i da me on otjera, ali od svih trenera koje sam imao i poslije, tu je

najviše bila izražena sloboda izražavanja i to ne samo na igralištu. Jer, stekneš utisak da tu

slobodu možeš prenijeti iz privatnog života na teren, a da to ne koristiš. Ta sigurnost da možeš

da kažeš, da možeš da reaguješ, da zapitaš radi ostalih, možda je bila i napredak u igri. Svi

smo mi znali da je taj čovjek, i kad je ljut i kad nije, znao da se ponaša tako da ponovo stekneš

samopouzdanje, da razmišljaš svojom glavom. Plus, da si uvijek imao utisak da on zna nešto

malo više jer je iskusniji, jer je znao na lijep način da ti objasni i bio je vrlo jak u tom

taktičkom dijelu. I onda te uvodi u neke stvari o kojima ja nisam do tada razmišljao. Jer ja

sam mislio da je fudbal igra koja može da se privatizuje. Ali kada doñeš u situaciju da više

igrača može da učestvuje u jednoj lijepoj igri, a svaki ima neku svoju ulogu, to je kao u

orkestru gdje, naravno, ima i neko ko time elegantno diriguje. Vidjelo se da čovjek pokušava

da sklopi neki mozaik. To je kad slažeš igrače po njihovim kvalitetima i tražiš im najbolja

mjesta gdje mogu da pruže najviše za kolektiv... Tu vidiš da nisu u pravu treneri koji misle da

igrači treba da naprave samo ono što oni misle i da su najpametniji i da sve izvan tog okvira

što oni kao treneri zamisle i kažu je loše, odnosno da igrač nema pravo da misli svojom

glavom.

"Ta ekipa je nevjerovatno uspio skup snage, tehnike i efikasnosti. Osim i Smajlović su,

nesumnjivo, fudbaleri velikog kalibra." (Bernard Vukas, bivši igrač Hajduka iz Splita)

"Taj plavokosi mladić kreće se naoko sporo, ali i pored svega ja bih imao zadovoljstvo da ga

vidim u svom timu. Mišljenja sam da bi on sa uspjehom mogao da zaigra u svakom velikom

svjetskom timu. Zar bolje i veće priznanje jednom fudbaleru i njegovom timu može da bude od

ovoga?!" (Simon Scott, bivši menadžer "Glasgow Rangersa" u sarajevskim Večernjim

novinama, 31. august 1964. godine)

RIZIK I REZULTAT: Poslije ulaska u Prvu ligu mi smo bili novi, iako je bilo nekoliko ljudi

koji su ranije igrali u Prvoj ligi. Kada gledam iz ove pozicije, prepadnem se koliko smo mi

riskantno igrali, ali sve je funkcionisalo, a istodobno smo imali i rezultat. Zatim se tim počeo

mijenjati i na drugi način. Neki igrači, kao Kokot, Jovičević, Kapidžić, otišli su kao

profesionalci u Sloveniju, pa je Gasić otišao u "Trešnjevku", Duspara je polako prestajao

igrati. A dolazili su i novi, kao Brane Jelušić, Bukal, nova generacija. Tada je bila hrabrost i

pokušaj da se dovedu tri igrača iz Novog Sada i napravili smo za protivnike vrlo neugodan

tim, izuzetnu ekipu koju prekida ova "afera Planinić". Da nije bilo toga, vrlo lako se moglo

desiti da "Željezničar" u tom periodu bude prvak. Možda je i to nekom smetalo.

U sezoni 1962/1963. "Željezničar", odmah po ulasku u Prvu ligu, osvaja treće mjesto, a Osim

nastupa u 26 prvenstvenih mečeva i zabija osam golova, istovjetno kao i godinu dana kasnije,

kada su plavi sa Grbavice šesti na kraju sezone 1963/1964. Te godine odigrana je i utakmica

sa "Hajdukom" u Splitu koju je "Željezničar" izgubio sa 4:0, a značajna će postati tek godinu

dana kasnije, zbog "afere Planinić". U meñuvremenu, Osim je u sezoni 1964/1965. odigrao 27

prvenstvenih utakmica, postigao devet golova, a sa svojim saigračima je osvojio peto mjesto u

ligaškom takmičenju. U oktobru 1965. na putu za Skoplje i utakmicu trećeg kola prvenstva sa

"Vardarom", stiže vijest da je "Željezničar", na osnovu pismene izjave bivšeg golmana Ranka

Planinića, kaznjen zbog lažiranja pomenute utakmice sa "Hajdukom" i to prebacivanjem u

Drugu ligu! Kazna "Željezničaru" je ipak kasnije umanjena na kaznu oduzimanja šest bodova,

ali je zato Osim, zajedno sa klupskim kolegom Smajlovićem, kaznjen jednogodišnjom

zabranom igranja!

AFERA PLANINIĆ: "Željezničar" je imao dosta tih burnih perioda, ali to je do tada bio

presedan da se neko kazni u fudbalu. A do tada su i vrapci pričali o lažiranju dok se kola nisu

slomila na nama. Ne vjerujem da se to promijenilo poslije, vjerovatno se samo promijenio

način. Ja se nisam osjećao nimalo krivim. Znam šta sam govorio i kako smo se ponašali, a

sasvim drugo je to što se moglo iskonstruisati. Negdje se nešto moralo desiti da bi, možda,

fudbal krenuo nekim novim putem. To je posve druga stvar. Ja i dan-danas ne znam zašto sam

kažnjen. Tada sam im rekao: "Ako vi mislite da smo mi ili ja dobio pare za nešto, onda kazna

nije adekvatna. Hajde, onda me doživotno kaznite. Tu nema nikakve dileme, nemojte nešto

prelamati ako ste sigurni." A to da neko može slabo da igra i da "Hajduk" treba da pobijedi -

to su znali svi. Ali ako Mišo pogodi stativu, pa ja stativu kod rezultata 0:0, a vi meni kažete da

sam ja to namjerno... Nije da ja nisam bio upućen u to, jer je strahovit pritisak bio na nas. Ne

od nas, nego od "Hajduka", od grada Splita, od političara, da "Hajduk" mora dobiti. A kako

nego preko naših leña!? I kad sve to znaš i kad živiš sa tim i kada neko koristi tu situaciju,

pritisak, onda nije baš tako jednostavno izaći na teren, a znaš da moraš izgubiti. Kad kažeš da

ne bi išao u Split, onda kažu: "Pa to je još gore." To je situacija u kojoj ni dan-danas ne znam

šta bih. Najradije bih pobjegao sam od sebe. Ja ne vjerujem, doduše, da bismo mi "Hajduka"

dobili i da nije bilo to što je bilo. Niti smo mi igrali tako slabo koliki je bio rezultat, a dobili

su nas 4:0. Možda se moglo napraviti tako da "Hajduk" ispadne iz lige, da mi odigramo

neriješeno i da svijet počne da vjeruje da i ti veliki mogu ispasti. To bi možda vratilo vjeru u

fudbalsko poštenje, pa bi narod više vjerovao.

Kad su nas kaznili, onda je Mišo otišao u vojsku. Meni su rekli da će mi skinuti kaznu. Onda

sam se, u meñuvremenu, igrajući sa rajom, prehladio, pa završio u bolnici. Više mi nije ni

trebalo skidati kaznu. Mislim da je tu bilo puno više politike. Neću da kažem da je

"Željezničar" nekome zasmetao. Mozda je Mahić (Nusret, predsjednik FK "Željezničar"

1964-1965, op.a.) nekome zasmetao radi svoje popularnosti, radi svoje važnosti. Predsjednik

je bio pod pritiskom. Bili su tada neki sastanci skupština gradova Jugoslavije, i onda, ako su ti

ljudi iz Splita dosli i rekli: "Spašavajte", je li to bila koincidencija? Možda i nije, ali ako smo

već morali izgubiti... Imaš utisak da je to bila jedna fina režija da se prelomi preko nečijih

leña. To je teško sada znati. Kad se čovjek uhvati za činjenice, teško je nešto dokazati:

činjenica je i da je "Hajduk" dao pare, ali te pare nisu otišle nikome privatno, nego mislim da

su otišle u troškove, u putovanja, jer smo bili u situaciji da ništa nismo imali. Mi smo

utakmicu regularno igrali. Ja ne znam je li ko šta dobio, a poslije je priča bila da su neki nešto

dobili. Ja znam da ja nisam ništa dobio, a mene su kaznili. Znam i da Mišo nije ništa dobio.

NEPRAVDA I KAZNA: Niko nije bio analfabeta. Bilo je i prije slučajeva, pomozi ovom,

kompenziraj onom, veći si prijatelj sa ovim... Politike je uvijek bilo. To je poslije bilo

normalno, ali su u ovom slučaju morali nešto da naprave da se kaže da nešto rade. Zašto smo

mi morali biti ti koji su kažnjeni, to je druga stvar. A poslije smo igrali i Mišo i ja, i niko

nama poslije ništa nije prigovorio. Čak su nama neki drugi ljudi u nekim utakmicama možda i

pomogli da taj "Željezničar" opstane. Mada smo se, u principu, mi za to izborili. Znači, i ti

drugi su osjetili da je učinjena neka nepravda. Ipak, ne valja priča kad se sad ljudi podsjećaju

nekih stvari pa tovare sistemu na leña stvari koje nisu. I ja mogu sad da kažem da me je

komunizam oštetio jer su me kaznili. Ma, nije to! Da nisam igrao fudbal, ne bi me nikad

kaznili. Da nisam bio u "Željezničaru" u tom momentu, opet me ne bi kaznili.

"Željezničar" i Osim u tom kriznom periodu su mijenjali trenere. Nakon Muniba Saračevića, u

sezoni 1965/1966. kormilo tima preuzimaju Josip Babić i Marcel Zigante, a ekipa, nakon

kažnjavanja, zauzima dvanaesto mjesto na tabeli. Babić se povlači, a Ziganteu se u sezoni

1966/1967. pridružuju Milan Ribar i Fadil Požegija. Osim se vraća u tim sa 26 odigranih

prvenstvenih utakmica i osam golova, "Željo" osvaja šesto mjesto, a u narednoj sezoni i

mjesto više. Osim te 1967/1968. sezone igra na 23 utakmice i postiže devet pogodaka. Tim u

sezoni 1968/1969. preuzima Milan Ribar, "Željo" osvaja peto mjesto, a Osim ima manje

nastupa za prvi tim, svega 18, uz tri postignuta gola. Neki tvrde zbog toga što je Ribar važio

za trenera "čvrste ruke", a Osim za već iskusnog, ali i prefinjenog majstora zelenih terena...

RIBAR: Tim se tih godina opet mijenjao: Mišo Smajlović je otišao u Belgiju, još prije

Azabagić, Štaka je polako prestajao da igra, tako da sam ja ostao sa Čikom (Vasilijem

Radovićem, op.a.) praktično jedini od te stare generacije. Tim je igrao, sa kraja tih šezdesetih

godina, vrlo ozbiljno i djelovao vrlo ambiciozno. Što se tiče Ribara, svako ima svoj način i

možeš ga prihvatiti ili ne prihvatiti. Možda je tako i trebalo jer se radilo o jednom mladom

timu kome je i trebala "čvršća" ruka. Što si stariji, to ti teže pada, ali svako ima neki svoj stil.

U jednom periodu je to dobro išlo, ali poslije više nije bilo tako.

SUBHIJA KARAMEHIĆ, bivši predsjednik FK Željezničar (1978-1984)

Sistem u glavi

Ivica Osim kao fudbalski stručnjak, po mojoj ocjeni, iako ja ne znam mnogo o fudbalu, ima

mnogo više pozitivnih, karakterističnih osobina nego negativnih. To sve njega svrstava u vrh

stručnjaka koji umiju znalački da vode tim. Mislim da mu je jedna od velikih osobina i to što

na jedan analitičan način upoznaje sredinu i igrače. On ima nadarenost da dosta realno

procjenjuje mogućnost igrača: i fizičku i tehničku i intelektualnu i sve druge osobine koje su

potrebne da se sagleda igrač u cjelini. Ima i osobinu da se svakom igraču zna približiti. Igrač

ga osjeti ne samo kao nekog rukovodioca ili znalca nego ga osjeti kao čovjeka i izgradi

povjerenje koje onda unosi u igru. Tako se stvara pozitivna atmosfera u timu. Istovremeno, on

jako puno vremena potroši na upoznavanje onoga sa kim se takmiči. Svjedok sam nebrojenih

noći provedenih uoči značajnih utakmica kada je znao po nekoliko sati razgovarati sa

pojedinim igračima. Ti razgovori proteknu prije svega u analizi karakteristika igre

protivnika: od brzine, načina driblinga, upornosti... pa sve do koncepcije igre koju ce

postaviti stručni štab protivnika. Mislim da je to povjerenje igrača u njega i poznavanje

osobina protivnika rezultiralo time da su "Željezničar" ili klubovi u kojima je bio trener

postizali i znatno više nego što su realne mogućnosti tih timova. Bilo je pobjeda za koje su

pretežno zaslužne te Osimove osobine. On je pred utakmice malo spavao, mnogo razmišljao i

prikupljao informacije sa svih mogućih strana. Ničiju informaciju nije odbio, ali je sam sve to

analizirao šta mu treba, šta mu je dobro, a šta nije. Takav način njegovog rada odražavao se

kako na igrače, tako i na saradnike. On je njihov rad veoma cijenio. Znao je on u tim

stručnim krugovima izgledati i malo oštar, znao je i kritikovati, ali kada se izlazilo iz krugova

tih rasprava, oni su u njemu imali apsolutnu zaštitu. To je imalo odraza i na njegov uticaj na

ponašanje rukovodstva kluba. To je nekad dovodilo i Osima, a i rukovodstvo kluba, u

opasnost da on ne preraste u nekakvog apsolutistu. Ali i ta opasnost je otklanjana njegovom,

ja mislim, natprosječnom inteligencijom te njegovim porodičnim odgojem. On nije čovjek

sklon da na jeftin način koristi bilo kakve situacije, nego je sve htio postići realno... U svom

radu Osim nije bio sklon nekim pisanjima, pismenim analizama, izradi nekih planova, pa se

sticao dojam njegove sklonosti improvizaciji. Bilo je i šale na račun mog insistiranja da se

sve, na neki način, stavi na papir. Ali i bez tih pismenih planova, on nije realizirao svoje

poslove na improvizatorski način. Ipak je tu bilo sistema smišljenog u tako inteligentnoj glavi.

TERET MALOG KLUBATERET MALOG KLUBATERET MALOG KLUBATERET MALOG KLUBA

"Moja velika slabost to je Osim. On je jedan od rijetkih fudbalera koji može da me natjera da

doñem zbog njega na utakmicu. Taj osjećaj nisam odavno imao, a samo Osim me prinudi da

doñem na stadion i vidim utakmicu izmeñu dvije reprezentativne selekcije. Ne, naravno, nije

me razočarao. On me je oduševio, jer dok je on bio na sceni, utakmica je bila velika. A to je

vrijedna stvar, jedan fudbaler drži utakmicu 30 minuta." (Miloš Milutinović, bivši igrač

"Partizana" iz Beograda i selektor reprezentacije SFRJ, u sarajevskom Svijetu, 29. septembar

1967. godine.)

REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE: Ja nikad nisam mislio da sam neki igrač za

reprezentacije. Ne vjerujem da je tu bilo politike. Treba objektivno gledati. Ćinjenica da neko

iz BiH, kao Mulić, Pašić, kao Lovrić, Ferhatović, doñe u situaciju da igra za reprezentaciju je

velika stvar. U tom periodu najbolji igrači su igrali u ova četiri velika kluba i oni su mogli sve

i da kontrolišu. Takav monopol je vjerovatno logičan. Pa i danas Nijemci kad prave

reprezentaciju, imas šest–sedam igrača "Bayerna" ili "Borussije" Dortmund. I šta sad? Uspjeh

je bio doći do reprezentacije. Kasnije su se stvari mijenjale, pa dobri igrači nisu bili obavezni

da idu preko "Zvijezde" ili "Partizana"...

"...Osim je debitovao u A reprezentaciji na Olimpijskim igrama u Japanu na utakmici protiv

Maroka (3:1), oktobra 1964. godine u Tokiju. Na ovim olimpijskim igrama naša

reprezentacija je odigrala još četiri utakmice: sa Mañarskom (5:6), DR Njemačkom (0:1),

Japanom (6:1) i Rumunijom (0:3), i na svim ovim utakmicama igrao je Osim, postigavši po

dva gola protiv Madjarske i Japana.

Pred domaćom publikom Osim je odigrao prvu utakmicu u Beogradu, aprila 1965. godine,

protiv Francuske (1:0), igrajući u napadu sa Lukarićem, Zambatom, Galićem i Skoblarom.

Pa i ovakav igrač morao je zatim da čeka dvije i po godine do nove šanse, koja mu je pružena

na utakmici sa SR Njemačkom (1:3), oktobra 1967. godine u Hamburgu. Iako smo poraženi,

tadašnji selektor Rajko Mitić shvatio je da naša reprezentacija koju on vodi ne može bez Ivice

Osima.

Slijedi njegov najuspješniji period: protiv Holandije (2:1) 1. novembra 1967. godine u

Roterdamu bio je strijelac, Albancima je nakon 11 dana u Beogradu (4:0) dao dva gola.

Zatim dolazi njegova odlična igra u Marseju protiv Francuske (1:1). Potom visoka pobjeda u

revanšu nad Francuzima (5:1) u Beogradu i put u Italiju na završne borbe Kupa evropskih

nacija. Nažalost, Osim je zastao u Firenci. Na samom početku meča protiv Engleske, teško je

povrijeñen i suznih očiju pratio kako njegovih deset drugova uspijevaju da postignu jednu od

najvećih historijskih pobjeda jugoslavenskog fudbala (1:0). Da je Osim mogao da zaigra

protiv Italije u finalu, vjerovatno bi naša reprezentacija postala prvak Evrope. Svoje

posljednje utakmice za reprezentaciju, koje su igrane u okviru kvalifikacija za Svjetsko

prvenstvo, Osim je odigrao 1968. godine protiv Finske (9:1) u Beogradu, Belgije (0:3) u

Briselu i u aprilu 1969. protiv Španije (1:2) u Barseloni..." (Iz monografije "FK Željezničar

1921–1981")

Posljednje sezone u "Željezničaru", 1969/1970, Osim je odigrao 33 prvenstvene utakmice,

postigao šest golova, i pomogao svojoj ekipi da se popne do visoke četvrte pozicije. Precizni

statističari su zabilježili da je odigrao i tri utakmice u sezoni 1970/1971, ali to je već bio

definitivni oproštaj Strausa od Grbavice na punih osam godina. Za godinu dana mu je

"izmakla" "Željina" šampionska titula...

ODLAZAK U FRANCUSKU: Ja sam otišao iz "Želje" 1970, ne iz mode, nego da vidim nešto

drugo. I pare su bile velike, ali presudna je bila činjenica da sam volio da igram. Tada je bila

takva situacija da igrač kad doñe u odreñene godine, onda te, kao za zasluge, puste da odeš

vani da nešto zaradiš. Sada kad gledam na to, sigurno je da je, u poreñenju sa današnjim

uslovima, to nebo i zemlja. Ali bilo je tu i drugih stvari osim zarade. Bogatstvo je to šta

čovjek sve vidi, nauči, kad uspostavi kontakte... i to se ne može platiti. Mada zvuči kao

demagogija kada posmatraš sami start. Na startu dobiješ ček i misliš da si riješio sve. A život

je mnogo komplikovaniji i nepredvidljiviji nego što čovjek misli tog momenta.

PROFESIONALAC MEĐU AMATERIMA: Kad sam došao u "Strasbourg", koji je na

početku slabo startao, bilo je očito da nešto nije u redu u klubu jer su kupovali igrača u

polusezoni, pa su se onda i fuzionisali sa jednim amaterskim timom. Tako sam došao u

situaciju da igram sa trojicom–četvoricom amatera. Bilo je teško igrati jer se radilo o borbi za

opstanak u ligi. Na kraju smo i ispali iz Prve francuske lige u zadnjem kolu jer smo imali

nesreću da igramo sa "Marseilleom". Bilo je puno problema, mijenjali smo tri trenera. Tu

situaciju mi je, s druge strane, kompenziralo to što je Strasbourg divan grad, a i čitava ta

regija je prelijepa. Ispadanjem i igranjem u drugoj ligi došao sam u poziciju da praktično

upoznam Francusku po dužini i po širini, neke lijepe gradove kao što su Avignon, Toulouse,

Limoges, Brest... To je bio možda i najljepši period. Na kraju sam dogurao i do kapitenske

trake u "Strasbourgu".

NAJBOLJI ILI JEDINI: Onda sam 1972. godine otišao u Sedan i tamo ostao pune tri godine.

U to doba je to bio grad od 15.000 stanovnika, prava Pepeljuga, a prvoligaš. Kada sam bio u

nedavno Marseilleu, dolazila je tv ekipa iz Sedana da snimaju neku emisiju sa mnom. I kažu

mi da sam najbolji stranac koji je igrao u Sedanu, a ja im kažem: "Nije ih puno ni igralo. Ja

sam možda i jedini..." To je bilo veliko iskustvo. Stalna borba, stalna prodaja igrača da bi se

preživjelo. Onda dolazi ta godina u "Valenciennesu". Tamo sam otišao već kada sam bio pri

kraju, ili sam mislio da sam pri kraju. Dvojica igrača "Sedana" te 1975. su prešla u

"Valenciennes". Ja sam tada bio u Sarajevu. I onda oni mene zovu i kažu mi: "Ma, što ne bi

igrao još malo." Kažu, "Valenciennes" je upao u ligu, tim je mlad, trener dobar. A oni znaju

da ja volim da igram. Popričam sa ženom, ovdje nekakvi problemi: obečali mi stan kada sam

odlazio pa ga dali nekome u meñuvremenu. I na kraju odem u "Valenciennes" i odigram

godinu u kojoj smo bili u polufinalu kupa i osmi na tabeli.

KRAJ U STRASBOURGU: U to doba jave mi se ovi iz Strasbourga, poslije pune četiri

godine. Interesantno je da kada sam odlazio u Sedan, već je bila priča da imam previše

godina. E, četiri godine kasnije više nisam star za njih: valjda zato što su ispali iz lige pa im se

valja vraćati. Pitaju me tada da potpišem na pet godina, da igram koliko mogu i da onda

nastavim kao trener. Malo sam se lomio, jer u "Valenciennesu" bih mogao igrati godinu za

godinu, a ovi su mi ipak nudili nešto više. I onda se vratim u Strasbourg, pa se odmah potom i

vratimo u Prvu ligu. Kada smo postali prvi u jednoj grupi Druge lige, igrali smo sa Monacom

za apsolutnog prvaka Druge lige. I mi ih dobijemo u prvoj utakmici 3:0 i odemo u Monaco.

Na toj drugoj utakmici me počelo već boljeti koljeno. I kad se to završilo, odemo na pripreme

u Njemačku, ali ja sam morao u bolnicu na operaciju. Kako su me operisali, ja računam već je

bolje, skinem gips, ali opet počnu bolovi. Pošalju me u Freiburg kod jednog poznatog ljekara,

koji mi reče: "Džaba su vas operisali, vi imate artrozu i najbolje bi vam bilo da prestanete

igrati." Rekao mi je da mi može davati injekcije protiv bolova. Kada mi je dao injekciju, tri

mjeseca ništa nisam osjetio. Vratim se, prvo na klupu, a onda ponovo počnem igrati. I onda

opet počnu bolovi. Vidim – gotovo je. Odigrao sam još jednu utakmicu. Bili smo treći te

sezone, ušli u Kup UEFA, i žao mi je što nisam bio mlañi jer je to bio dobar, mlad tim.

POVRATAK NA GRBAVICU: Zvao me tada Neño Stipić (tadašnji predsjednik FK

"Željezničar", op.a.) da se vratim. Daju mi dobro mjesto, a opet: drago mi se i kući vratiti. A

oni su to napravili tako da bi valjda zamazali oči publici, igračima. Svi su računali na neku

karizmu bivšeg igrača, a i ja sam, valjda, tako nekako razmišljao. I onda upadneš direktno iz

kopački na mjesto trenera, bez škole. Ali već kad si tu, onda kreneš. A bilo je tu nekih igrača

sa kojima sam i ja igrao... Bilo je tada dosta filozofije oko tog posla, oko objašnjavanja, oko

izvještavanja, i možda sam ja dobrodošao kao neko ko će pojednostaviti tu čitavu priču. Tim

se mijenjao u hodu, ekipa je tek ušla iz Druge lige, a tu je i – smjena generacija. Bila je tu

jedna generacija frustriranih igrača kojima je trebalo povratiti samopouzdanje jer svi su bili

dobri igrači ali su živjeli nekoliko godina sa teretom stalne borbe za opstanak. Bilo je teško

nešto i napraviti jer su oni već bili i pri kraju karijere i vec su razmišljali kako dalje, da li ići

vani... A ja sam praktično iz takve situacije došao u poziciju da odlučujem šta će biti sa njima,

iako sam prije godinu ili šest mjeseci bio u sličnoj situaciji. I to ti bude teže nego treninzi i

ovaj ostali dio. I dan–danas to mi je teško. Koliko god hoće čovjek da bude korektan, ti moraš

nekome napraviti nepravdu. Radi nekih viših interesa. To je najteži dio posla.

ZALJUBLJIVANJE: I onda upišem trenersku školu i tamo naučim mnogo stvari koje sam

intimno znao, ali nisam ih znao objasniti. Pa onda uhvatiš sebe kako razmišljaš da te je to

ponijelo, da si se zaljubio, da sad više nije kao na početku da ti je svejedno bio tu ili ne bio. I

počneš pomalo da se bojiš za to mjesto trenera, da se boriš, da se dokazuješ...

Razlika u trenerskim školama je ogromna. Od informacija do iskustva. Ima nekih stvari koje

su svugdje iste. Kako god okreneš, igrači moraju trčati. Ali imaju te male razlike, koje su

najljepše – jer da nema toga, bilo bi sve uniformno. Sigurno je da smo i mi individualno

pomogli toj školi. Jer tu je bilo nekoliko vrhunskih igrača koji su se počeli baviti trenerskim

pozivom. I to pomaže i profesorima jer, praktično, nijedan od njih nije bio neki igrač koji je

specijalizovao fudbal. Ta iskustva se ne mogu naučiti kroz knjige. Teško je reći da ima neko

od koga sam naučio najviše. To bi bilo onda imitiranje. Konjevod, Domorocki, Saračević,

Ribar... sve različiti ljudi i različiti načini. Svaki je bio na svoj način. Moraš izabrati neki svoj

direktan, lični put. Uzor može da ti bude neko po ponašanju, po karizmi koju ima. Meñutim, ti

možeš gledati Fergusona, sve je to lijepo, ali ga ne možeš imitirati.

Prva godina u kojoj je tim "Željezničara" predvodio Ivica Osim, skupa sa Mišom

Smajlovićem, Borisom Bračuljem i Velijom Bećirspahićem, donijela je deveto mjesto na

prvenstvenoj tabeli i ispadanje iz jugoslavenskog kupa u osmini finala, ali prije svega

promjenu stila igre. Počinje stvaranje tzv. "Uefa generacije", a tim i sezone 1979/1980.

osvaja deveto mjesto. Naredne sezone Osimova ekipa je tek na četrnaestom mjestu u

prvenstvu, ali je loša pozicija kompenzirana plasmanom u finale Kupa Jugoslavije koje je

odigrano 24. maja 1981. u Beogradu protiv "Veleža". Ova utakmica je najava ili potvrda

kobne sportske sudbine "Željezničara", koji se tih godina uvijek zaustavljao "na korak do

sna". "Željezničar" je prvo poluvrijeme tog susreta zavrsio sa prednošću od 1:0. A pokojni

Miroslav Radojčić je tada izjavio: "Dugo sam boravio u Londonu kao novinar i gledao sam

mnoge finalne utakmice engleskog kupa, ali igru kakvu je 'Željezničar' pružio ljubiteljima

fudbala u prvom poluvremenu finala našeg Kupa u susretu sa 'Veležom', u Engleskoj nikad

nisam vidio." Meñutim, utakmica ima dva poluvremena. U tom drugom "Velež" je

trijumfovao. Rezultat: 3:2.

DRUGO POLUVRIJEME: Ne računaš da mozes pogriješiti. Dogovoriš se nešto i to ne bude,

ali ti to moraš shvatiti jer i igrač živi. Teško ti padne, ali taj je tim i napravio nešto. Ti igraš

da se o tome priča, da neko doživi tako da se ne zaboravi. Kad se ti ne sjećaš utakmice, kad je

zaboraviš, onda se pitaš što si igrao tu, sto si uopšte bio. Ovako, kad tim stvarno odigra da

ljudi ili slave ili žale za nečim, onda je to vrijedilo pažnje, onda si nešto napravio. To bi

trebao da bude cilj, pored tog novca nesretnog, koji je stalno tu prisutan. Igrači treba da

znaju zašto igraju.

U sezoni 1981/1982. "Željezničar" je oscilirao u formi i ipak na kraju završio na petom

mjestu prvenstvene tablice, za bod izgubivši priliku da ode u Evropu. Ipak, dvije godine

kasnije, 1984, "Željezničar" osvaja treće mjesto, a time i plasman u Kup UEFA. Škrba,

Berjan, Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Ćilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević i Nikić,

ekipa koja je već ušla u legendu, i koju kao pjesmicu zna napamet ponoviti svaki navijač

"Želje", gazila je, jednog za drugim, sve protivnike u ovom uglednom evropskom takmičenju.

Padali su "Sliven" iz Bugarske (1:0, 1:5), švicarski "Sion" (2:1, 1:1), rumunjska

"Universitatea" (2:0, 0:4), "Dinamo Minsk" iz tadašnjeg SSSR–a (2:0, 1:1). U polufinalu je

došao "Videoton". Prvu utakmicu u Szekesfehervaru Mañari su pobijedili sa 3:1. U

spektakularnom uzvratnom susretu, na Grbavici koja nikad nije izgledala tako krcata

"Željinim" navijačima, Osimova ekipa je golovima Bahtića i Čurića povela 2:0. Svjedoci

tvrde da su svi u "Željezničaru" imali toliko povjerenje u Osima i igrače da je već bilo

pripremljeno i slavlje na stadionu, a u jednu od legendi ulazi i priča kako je helikopter na

beogradskom aerodromu Batajnica već zagrijavao motore, spreman da na Grbavicu prebaci

tada izuzetno popularnu folk–zvijezdu Fahretu Jahić – Lepu Brenu. Čekao se samo poziv iz

Sarajeva, formalna potvrda da je sudija odsvirao kraj i da "Željo" ide u finale, na megdan

madridskom "Realu". Taj poziv nikada nije došao... Dvije minute prije kraja utakmice, igrač

"Videotona" Cuhai ispisuje još jednu stranicu o "Željinoj" i Osimovoj sportskoj nesreći i zloj

kobi. Kada je lopta završila u Škrbinoj mreži, čitava bivša Jugoslavija se ukočila, a Grbavica

se, čini se, nikada nije povratila iz šoka zvanog "Videoton". To je bio kraj još jednog sna.

UVIJEK NA KORAK DO SNA: Pitanje je da li smo svi zajedno bili sposobni da iskoristimo

taj veliki potencijal generacije igrača koja je izlazila a da taj potencijal nije krunisala. Ili nam

je još malo trebalo, a nismo imali hrabrosti. Korak do nečega je uvijek falio. Hajde da ne

kritikujem druge, mogu reći da je to bilo možda i zbog mog načina ponašanja, treninga. Taj

teret malog, simpatičnog kluba i simpatičnih momaka trebalo je razbiti da već jednom

postaneš ozbiljan, da te prihvataju drugačije, da možda izgubiš dio simpatija zato što postaješ

konkurencija. Pitanje je da li su i igrači i rukovodstvo i svi zajedno bili spremni da to

žrtvujemo. To je bio najveći problem tog tima. Svi smo živjeli od toga da je "Željo", kao,

najpopularniji tim koji je, poslije svakog nekog drugog, bio taj za koga se navijalo. Znači, u

cijeloj bivšoj državi je bio klub kojeg su simpatisali. A od tih simpatija se ne živi. Odnosno,

može da se živi, ali ako hoćeš nešto više, onda nemaš ništa. Tu smo plivali: da ne izgubiš

simpatije, a da budeš pri vrhu. A ako hoćeš da budeš pri vrhu, onda imaš sportske neprijatelje.

Vjerovatno je tu negdje bila neka rupa koja je koštala tu generaciju da ne doñe do kraja. Oni

su, sa punim pravom, materijalizovali tu neku, tako da kažem, svoju ličnu žrtvu, to što su

ostali u "Željezničaru", a nisu odlazili. Samo što ih niko nije, s druge strane, vezivao kao što

se sada radi. Od tolikog broja dobrih igrača se traži neka protuusluga, znači – neki plasman. E

sad, da li je dosta bilo to što smo u Kupu UEFA igrali odlično, što smo bili jednom – dva puta

drugi, treći, što smo imali više reprezentativaca?

KRAJ U ŽELJI: Ljudi su u "Želji" bili superkorektni, mi smo imali pravi tim, ali je on već

dolazio u situaciju da finansijski ne može izdržati. Igrači su odlazili jer im je cijena rasla

filmskom brzinom, a nisi ih mogao zadržati. Istovremeno, nisi mogao dovesti tri–četiri jaka

igrača. I taj tim se počeo polako osipati. Taj period je bio relativno težak, ta '85–'86. Na

proljeće smo, iz jedne teške jeseni, došli opet u situaciju da odemo u Kup UEFA. Ali, onda su

neki trebali u vojsku, počele su ponude i, čim su počele ponude, to je bio kraj. Jer: čim su

igrači počeli da igraju za sebe, to više nije bio kolektiv.

U dvije posljednje sezone rada na Grbavici Osim je osvojio dva sedma mjesta u prvenstvu, i

to je bilo to. Kraj jedne ere obilježio je i drugi odlazak Strausa sa Grbavice, ovoga puta na

mjesto obično rezervisano za najuspješnije – kormilo državne reprezentacije.

SVE OSIMOVE UTAKMICE

Ivica Osim je u periodu od 1959. do 1971. godine odigrao 250 prvenstvenih utakmica u dresu

"Željezničara", postigavši 75 golova. U Srednjoevropskom kupu 1963. godine Osim je

odigrao četiri utakmice i postigao jedan gol, 1964. godine je nastupio u dva meča, a u sezoni

1967/1968. igrao je takoñer u dvije utakmice Srednjoevropskog kupa i postigao jedan gol. I u

tzv. Internacionalnom kupu (Inter-toto kup) "Željezničar" se 1965. godine plasirao u

četvrtfinale, a Osim je nastupio u svih šest utakmica grupe postigavši pet golova. Meñutim,

"Željezničaru" je zabranjen nastup u četvrtfinalu od strane Fudbalskog saveza Jugoslavije

zbog "afere Planinić". U takmičenju koje je preteća današnjeg Kupa UEFA, Kupu sajamskih

gradova, Osim je 1970. godine nastupio u jednoj utakmici za "Željezničar" i postigao je jedan

gol protiv belgijskog "Anderlehta". U periodu od 1964. do 1969. godine Osim je 16 puta

nastupio za državnu selekciju Jugoslavije, postigavši na zvaničnim utakmicama osam golova.

U sezoni 1962-1963. Osim je odigrao i tri utakmice za mladu reprezentaciju bivše države.

HARIS ŠKORO, bivši fudbaler FK Željezničar

OTAC TIMA

Mene za Švabu vežu najbolje godine moje fudbalske karijere zato što smo mi tada imali

generaciju koja je postigla najviše. Došli smo do polufinala Kupa UEFA i nesretno ispali od

"Videotona". Tu generaciju je kreirao Osim, sa kojim smo svi imali odlične odnose, i mislim

da je on imao i velike zasluge za taj uspjeh. On je u svakom slučaju izuzetan stručnjak, što je

pokazao i voñenjem reprezentacije i treniranjem u Grčkoj, a posebno sada u Austriji. On je

izuzetna sportska ličnost, u poslu ali i privatno. Igrači su njega voljeli. On nije imao klasični

odnos trener–igrač. To je bio više prijateljski odnos tako da se prema nama ponašao vrlo

blisko, kao otac. U isto vrijeme on je imao i respekt od svih igrača zato što je bio jako dobar

čovjek, ali i veliki stručnjak. Poštovali smo ga u svakoj varijanti i ostali smo u dobrim

odnosima, što je znak da je i sa te strane bio omiljen medju igračima.

SVI HEROJI NISU PODSVI HEROJI NISU PODSVI HEROJI NISU PODSVI HEROJI NISU POD ZEMLJOM ZEMLJOM ZEMLJOM ZEMLJOM

IVICA OSIM VODIO JE "A" REPREZENTACIJUIVICA OSIM VODIO JE "A" REPREZENTACIJUIVICA OSIM VODIO JE "A" REPREZENTACIJUIVICA OSIM VODIO JE "A" REPREZENTACIJU

Jugoslavije ukupno 53 puta. Od toga tri puta je sjedio na klupi zajedno sa Ivanom Toplakom.

Prvi put 30. aprila 1986. u Brazilu, kada je reprezentacija bivše SFRJ poražena 4:2 od

Brazila.

Prvi samostalni selektorski istup Osim je imao 29. oktobra iste godine u Splitu protiv Turske,

a debitirao je pobjedom od 4:0. Do 25. marta 1992. i poraza reprezentacije države koja se

raspadala, u Amsterdamu protiv Holandije od 2:0, kada je posljednji put vodio tim, Osim je

kao selektor učestvovao u 27 pobjeda, 10 neriješenih utakmica i 16 poraza. U prijateljskim te

kvalifikacionim utakmicama za evropsko i svjetsko prvenstvo, kao i na samom Svjetskom

prvenstvu u Italiji 1990. godine, reprezentacija bivše države sa Osimom na čelu sastajala sa

Brazilom, SR Njemačkom, Belgijom, Turskom, Engleskom, Austrijom, Sjevernom Irskom,

SSSR-om, Italijom, Velsom, Republikom Irskom, Švicarskom, Španijom, Škotskom,

Francuskom, Kiprom, Grčkom, Norveškom, Finskom, Poljskom, Holandijom, Kolumbijom,

Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Argentinom, Danskom, Farskim Ostrvima, Čehoslovačkom

i Švedskom. A posljednja godina Osimovog selektorskog rada protekla je i u znaku

angažmana u beogradskom "Partizanu"...

TOPLAKOVA VEZA: U trenerskoj školi sam imao dosta kontakata sa ljudima, a jedan od

njih je bio sa Toplakom, koji je bio aktivan u selekcijama Jugoslavije. Preko njega sam

dolazio u situaciju, istovremeno radeći u "Željezničaru", da pomalo ulazim u selekcije, da

radim sa mladima, sa olimpijskom reprezentacijom. Uslijedila su već neka fina iskustva,

recimo, zajednički rad sa Toplakom na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu.

BITI SELEKTOR U TMURNA VREMENA: Kad sam dolazio u reprezentaciju, bilo je slično

kao kad sam dolazio u "Željezničar". Mislio sam da neću ostati duže od dva-tri mjeseca.

Pogotovo što sam bio prvi selektor koji je dolazio iz neke republike koja nije centar

odlučivanja. Veliki je uspjeh bilo raditi u reprezentaciji i godinu-dvije, a ja sam radio šest. I

da nije bilo ovog rata, meni su još dok je Jugoslavija zajednički funkcionisala, ponudili da

produžim ugovor za šest godina, što bi bio rekord za selektorsku poziciju. Moram reći, bez

obzira šta ljudi mislili, da sam imao takav dogovor da mi se niko, izuzev najbližih saradnika,

nije miješao niti pokušavao da miješa u posao. Dosta je dugo vladalo mišljenje da je biti

selektor bila, na neki način, i odskočna daska da odeš vani, ali ni to više nije bilo to. Ne moraš

biti selektor da bi otišao vani. To je bio jedan prestiž, isto kao sto je prestiž i danas, bez obzira

što se država podijelila, biti trener "Dinama", "Partizana", "Hajduka" ili "Zvijezde". Svi

treneri koji kažu da nije - lažu. A biti selektor u ta vremena... Ja nisam političar, ali sam

osjećao kako je biti selektor jedne zemlje koja lagano ali sigurno nestaje. Kako sam počeo to

osjećati? Pa to su bile neke sitnice kojima možda nisam pridavao toliki značaj. Recimo, igraš

u Splitu protiv Turaka, i publika više navija za Turke nego za tebe. Mozda su ljudi naučili da

se reprezentacija pravi po tome kako se gdje igra i kako se ko zove, da se pravi neki

kompromis. I kad napraviš nešto drugačije, ljudi misle da im tjeraš inat, ignorišeš nekoga. Ja

nisam imao tih opterećenja jer sam tako živio... Tada su i igrači iz Bosne počeli igrati, ali, da

me se krivo ne shvati, ja to nisam radio zato što sam mislio da će biti ovo što je danas, pa da

se nekom dodvoravam. A mogao bih da manipulišem tim. I kad su me kažnjavali, mogao sam

reci da sam žrtva komunizma... Ali nije to to!

SAZRIJEVANJE, INAT I RASPAD: Ta reprezentacija je mogla i trebala više. Imali smo tim

koji je obećavao. A država se raspala prije nego što je taj tim sazrio. Tim se pravio u hodu, ne

eliminacijom nekih koji su bili neprikosnoveni, nego jednostavno, preko privikavanja ljudi na

neka nova imena. Nažalost, reprezentacija nije klub pa da češće radiš sa njima, mada su oni

vrlo solidno i kompaktno djelovali. Ja se nisam upuštao u to šta ko od njih misli, a u njihovom

meñusobnom ponašanju nije bilo nikakvih problema. Nijednog momenta ja nisam osjetio da

ima nekih antagonizama izmeñu, bez obzira što su mnogi to pokušavali isprovocirati. To

dokazuje i činjenica da su oni ostali drugovi i poslije početka rata i da su igrali zajedno po

klubovima. Izgleda da pare i interes mogu ljude da povežu, a ako ne i nešto više.

Kad sam se prihvatio posla selektora, nisam htio da budem veći Jugosloven od Jugoslovena.

Jednostavno sam razmišljao o tome da napravim neki tim, da postignem neki uspjeh, ali

dodatno je bilo to da pokušam dati šansu nekome ko nije u prvom planu. Mnogo se pričalo o

tome da postoje i neki koji su zaslužili da budu u reprezentaciji, ali nisu radi imena ili što

nemaju taj imidž, što su iz manjih klubova ili zato sto to neko diriguje. To je bio možda i neki

mali inat ili lična želja da pokažem sebi i drugima da to može tako. Inat nije dobar savjetnik i

niko ne bi imao pravo da se poigrava sa kvalitetom, ali da je to bilo u pitanju, oni bi mene

sigurno sklonili.

CRNO-BIJELI SVIJET: Ja sam u nesretno vrijeme, po mene, došao u "Partizan", zato što se to

ispolitiziralo. Ali fudbalski, ljudski gledano, i dan-danas, bez obzira na ovo što se desilo i što

ti klubovi više nemaju tu važnost koju su imali, ja bih volio da vidim nekoga od trenera sa

bivšejugoslovenskih prostora ko ne bi, iz sportskih razloga, prihvatio da bude trener jednog od

klubova "velike četvorke". Ne govorim o političkim razlozima. Možda je malo nelogičan taj

put dolaska u "Partizan": prvo sam radio u reprezentaciji, da bih došao u jedan od tih tzv.

velikih klubova. Obično bude obratno. Znam da nije bilo prijatno, ali mene je interesovao

samo fudbal. Ja ne vidim šta bi jedan trener mogao više poželjeti, od ponašanja igrača,

uprava, navijači, novinari... Ja za tu godinu nisam doživio da neko zvižne. A nismo nešto

posebno igrali. Partizan je to vrlo korektno platio, ali ja zaista ne znam zašto su oni mene

odabrali. Ružno bi bilo da kažem da sam se osjećao nelagodno, da mi je nešto smetalo. Kretao

sam se u takvom društvu gdje sam i ja izbjegavao sve drugo osim fudbala. I vrlo rijetko smo

dolazili u situaciju da pričamo o tim drugim stvarima.

OSTAVKA: "Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet

vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni

u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema

problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete... To je

neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro

znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da

sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava..." (Beograd, 23. maj 1992. godine, Osim na

pres-konferenciji povodom ostavke na mjesto selektora reprezentacije SFRJ.)

RAT U BOSNI: Svi su se pomalo izvlačili, izdvajali i razmišljali o nečem drugom. Bosna je

bila neki faktor koji to smeta. Smeta, jer je pokazivao i Evropi i cijelom svijetu da to može da

funkcioniše. Ako je to razlog onima koji su to razbili, onda je Bosna glavna država svijeta. A

rat nije bio rat u klasičnom smislu. Rat je nešto drugo. Meni je to ličilo na siledžijstvo. To ti je

k'o u raji: onaj ko je jači može da istuče koga hoće, da maltretira koga hoće, da mu uzme šta

hoće. Kad dodaš još i te primjese etničkih razmišljanja o svemu tome, etničke razlike koje su

oni koji su sve to zamislili možda dugo gajili, ali su i dobro glumili. Za mene i moju

generaciju, koja nije živjela sa tim niti se tim bavila je neshvatljivo da se na toj osnovi može

ići toliko daleko. Niko nije toliko politički neobrazovan da ne zna da ovdje imaju tri vjere...

Onda se čovjek sjeti svih onih krvavih ratova izmeñu vjera, čak i u istoj vjeri, recimo u Irskoj,

i da te male razlike izmeñu vjera mogu toliko daleko da odvedu. To što se dešavalo, nije se

mogao steći utisak da ljudi tretiraju ljude kao ljude. Jer ne može se sve opravdati vjerom ili

nacijom. Onda ti jedino objašnjenje doñe: ma, to je Balkan. Nažalost, mi smo uvijek mislili da

smo civilizovaniji od drugih.

STRAH OD PONAVLJANJA: Moje razmišljanje nije bilo daleko od razmišljanja ljudi u

Sarajevu. Koliko sam poslije doznao, ni u Sarajevu mnogo ljudi nije vjerovalo da je to tako

ozbiljno. Vjerovatno je to bila neka prva i najvažnija greška u svemu. Niko nije bio spreman,

niko nije vjerovao u to. A sad kad slušaš, svi pričaju kako su oni znali šta neko drugi sprema.

A ja vidim samo da, sa jedne strane, more normalnih ljudi nije znalo, i ako je mislilo da nešto

zna - nije vjerovalo u to. A sa druge strane je to što se toliko dugo pripremalo, programiralo. I

ja se pitam sta je u tim ljudima, je li to ćista želja za vlašću, za imovinom... Dešavalo se to i

drugdje u svijetu, ali na ovako brutalan način, u moderna doba... A pošto svi potežu prošlost, i

onda ako pogledaš šta se dešavalo ranije, onda se čovjek počne bojati. Bojati jer vidi da se

stvari ponavljaju. Mada ovo što se desilo, ja se pitam da li ljudi uopšte mogu preboljeti, a ako

uspiju, onda će to biti dokaz da ima i živih heroja, da svi heroji nisu pod zemljom.

ODLAZAK U ATINU: Kontakt je postojao već duže vremena, "Panathinaikos" je nešto

mijenjao, tražili su trenera. Predsjednik je došao u kontakt sa mnom, mislim, preko "Crvene

zvijezde". A i Zajec je bio dole, igrao je u "Panathinaikosu", pa je bio trener. Odmah sam

znao da će jezik biti problem. Ali bilo je ono: daj da idem. Bilo bi ružno reći sada da je bilo

ono "daj da idem pa ću u 'Panathinaikos'", jer je ovaj klub zaslužio nekog boljeg trenera ako ja

tako razmišljam. Možda sam se malo zapitao šta ću sad kad sam došao, s obzirom na neznanje

jezika, ambicije kluba, na organizovanost, na uslove, broj navijača. Kad smo razgovarali oko

uslova, bili su vrlo korektni. To je prvi put da sam ja tako razgovarao jer i taj predsjednik

valjda voli tako. Tu mi je Zajec pomogao, jer mi je to bio najteži dio. Možda sam po prvi put

došao u situaciju da budem profesionalac u tom poslu. Bio sam dok sam bio igrač, ali kao

trener nisam znao sta to znači. Bio je rat, imaš obaveze, imaš familiju, ženu, djecu, i već si

tamo, a oni su ovdje i ne znaš šta će biti kasnije. Zato sam pristao na te razgovore. Možda bih

ja pristao da radim pa šta bude, ali to ne ide tako u poslovnom svijetu.

NEMOĆ I STID: Teško je bilo raditi i živjeti sa ovim što se dešavalo ovdje. Zbog te nemoći,

a nemoćan bih bio i da sam ovdje, da nešto promijeniš. Znaš kad počneš razmišljati k'o malo

dijete, ono "da mi je biti kao Robin Hood". Time pokazuješ sam sebi koliko si nemoćan. Slati

pakete? Ma, nije to. Jednostavno se pitaš šta je, u iščekivanju da se desi nešto ružno, a dešava

se svaki dan. I na kraju doñe do toga da te je sramota uopšte pričati. Za vrijeme, a pogotovo

poslije, stid te je započeti priču o tome kad pomisliš na one koji su sve to preživjeli. Živiš

izmeñu tog razmišljanja da si nemoćan, da si kriv što si živ, izmeñu toga da trebaš da radiš, sa

jedne strane, i da nisi tamo gdje se to dešava, sa druge strane, iz objektivnih razloga, jer nisi

se zatekao tamo. Moram biti pošten pa reći: kada već počneš raditi, pada ti štošta na pamet.

Svi bi se pitali šta bi da se vratiš tog momenta u Sarajevo. Vjerovatno bi živio kao i svi drugi.

I u svim tim razmišljanjima ispadne da nisi stigao nigdje. Pošto nisam očekivao da će tako

nešto se desiti pa da svoje ponašanje i izjave usmjerim u tom smjeru, ne osjećam neku

direktnu krivicu nizašto. Jer ljudi su štošta govorili, pogotovo na početku rata, možda ti ljudi

isto misle i danas, ali ja tu ne mogu ništa.

PREŽIVLJAVANJE OD SLAVE DO SLAVE: S jedne strane ti fudbal pomaže da preživiš, a s

druge strane, to što ja preživljavam, to nije opravdanje jer možda ne bih uspio postići nešto

više ni da nije bilo toga. Kad si profesionalac, ti pokušavaš da radiš i da zaboraviš. Mada je i

to neka vrsta izlaza: kada doživiš poraz, pa te kritikuju, a ti kažeš: "Pa, jeste, to je teško, ali

ima i težih stvari u životu..." I onda može reći i da si sretan i kad izgubiš i da te otjeraju iz

kluba, to je daleko manje od onoga što se desava ovdje u Bosni. E, da li je taj izlaz ispravan u

normalnom, profesionalnom odnosu prema klubu, to je sad drugo. Mada smo mi igrali

solidno. Prvu godinu za bod nismo bili prvi, a osvojili smo kup. Drugu godinu smo solidno

igrali. Meñutim, doñeš u sukob jer nemaš rezultat, a tim je malo stariji. To je situacija u kojoj

moraš mijenjati, a "Panathinaikos" ne može sebi dozvoliti da mijenja a da nema rezultata. I te

godine smo bili drugi u prvenstvu, a pobijedili u kupu. Ali meni su dali nogu već prije finala

kupa. To je dobra strana svega toga, da ti se predsjednik elegantno zahvali. A može se to

nazvati i da "dobiješ nogu u stražnjicu". Rezultat je bio takav kakav je bio: bili smo drugi i

finalisti kupa, ali možda je to bilo i radi nekih privatnih stvari. Ja sam dugo i izdržao. Kad ne

znaš jezik i to, "Panathinaikos" je opasna sredina. Imaju u Grčkoj neke slave u toku godine,

vjerski praznici, i to su kao neke etape za trenera. Kad preživiš treću slavu, onda kao možeš

da živiš mirno još šest mjeseci, pa onda opet...

KRIK NA PUNOM STADIONU: To je period koji je mogao da bude normalan, ali je

pomućen. Živio sam od treninga do treninga, da ne mislim na ovo ovdje, a kad nisi na

treningu i prestaneš da misliš na fudbal, onda si pokušavao preko televizije, preko radija,

preko najmanje mogućnosti da doznaš što više o svemu tome. Da živiš od telefonskog

kontakta sa nekim ko ti nema ništa lijepo reći. Pa kad se uhvatiš za telefonsku slušalicu, onda

se pitaš: "Šta ću sad?" Ja sam sliku o dešavanjima u Bosni i Sarajevu imao već po dolasku

tamo, ali Grci kao Grci su imali naklonost prema ovima s druge strane. Teško ih je ubjeñivati

da stvari nisu takve. Ja sam i nekim novinarima govorio, ali znaš kako je kad je nešto

kontrolisano. To ti je kao krik na punom stadionu. Ostao sam u Grčkoj još mjesec dana nakon

raskida sa "Panathinaikosom". Ali sam onda razmišljao kako će se sve pretvoriti u neku borbu

za opstanak, gdje ću morati mijenjati klub za klubom. A onda gubiš ljudski. Mislio sam da je

onda bolje da završim sa Grčkom u "Panathinaikosu". Bio sam u jednom od dva najveća

grčka kluba, bio sam dio historije tog kluba gdje je radio jedan broj velikih trenera. Sve ostalo

bi bilo krpanje.

MILJAN MILJANIĆ, bivši savezni kapiten u reprezentaciji SFRJ i

predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije

VIZIONAR I ČOVJEK 21. VIJEKA

Ko njega pokuša objasniti, bit će mu teško. Ali, onaj ko hoće, lako će ga prihvatiti. Osim je

jedna od velikih vrijednosti u fudbalu. Mislim da je zaslužio da bude proučen na mnogo bolji

način i da mnogi treneri vide put kako se nešto stvara. On nije cijenio ni vježbu ni egzercir.

On je najviše cijenio - igru. A za igru treba duša. Osim je i u malim sredinama pokazao da

zna napraviti velike stvari, i mislim da je bio veliki kao igrač, a još veći kao stručnjak-

vizionar. On je u svom "Željezničaru", klubu koji nije kupovao i nije prodavao igrače,

napravio tim koji je imao svoju igru. Tu istu igru je napravio i kao trener mlade

reprezentacije na Olimpijadi. On je svoje opredjeljenje u fudbalu praktično realizovao u

praksi, tako da, kada je postao selektor, svi su vidjeli da on nije klasičan selektor, da nije

predstavnik klasične metodologije, nego da ima jedan drugačiji pristup. On je to i razrañivao

i usavršavao, bio vizionar. Ja ovo ne govorim da bih ga hvalio, nego zato što mislim da je to

moj dug da kažem jednu istinu. Istinu o situaciji u kojoj su svi htjeli da budu selektori, a ja

sam se najzad opredijelio za Švabu, sa kojim nikakvo posebno lično prijateljstvo nisam imao

osim tog sportskog prijateljstva. Nije bilo nikakve protekcije niti naklonosti, nego moje

opredjeljenje da on to treba da radi jer on je shvatio kuda fudbal ide dalje. On je najjači

čovjek bio kad je bio na terenu...

Vrhunac nepravde je bio onda kad mu je pripisano nešto što mu je mnogo smetalo. To je bila

jedna besmislena, loša informacija koja se pretvorila u kompromitovanje jednog čovjeka: vi

to znate, onda kad su ga proglasili da je popio 10-15 flaša viskija. To je bio jedan novinar sa

lošom namjerom, sa pakosnim idejama i to je bila jedna fama koja je prokružila Evropom i

svijetom jer je to bilo za vrijeme Svjetskog prvenstva. Ta fama mu je dosta smetala za one koji

ga ne znaju...

Ja mu nikada nisam bio prepreka. Jednom sam se samo umiješao kada je došla jedna serija

neuspjeha i kada su svi tražili njegovu smjenu, pa sam stao u njegovu odbranu. Švabo je bio

na to osjetljiv, a teško mu je bilo tada, meñutim, to nije dolazilo u obzir jer je dobio sva

priznanja kad je bilo najgore. Podigao je reprezentaciju i ugled, i da je bilo malo sportske

sreće, Jugoslavija bi igrala najmanje finale. Inače, ne samo njemu nego nikome se nisam

miješao u posao... Kada je davao ostavku, svi smo plakali. Švabo je čovjek Sarajeva. Čovjek

koji voli grad, ljude, Sarajevo, i on je to doživio najteže što je mogao da doživi. Švabo je i

čovjek koji je volio reprezentaciju, Jugoslaviju, ali on tu nije mogao, on se mučio i to je bio

najteži trenutak. Pošle su mu suze od muke... O Osimu se ne može razgovarati preko koljena.

On je vrlo osjetljiv i rafiniran. On prepoznaje. Nije opterećen mas-medijima, niti voli da im

služi, ali itekako zna da plasira svoje stavove. On je po potencijalu bio čovjek 21. vijeka,

samo nije imao sve uslove da to bude, i pripadalo mu je mjesto u klubu u kome sam i ja nekad

radio - "Realu" iz Madrida. On je bio za te visine i to su mu neljudi spriječili. A njegovi

pogledi i principi su škola kako treba da se radi.

VELIMIR ZAJEC, bivši igrač Dinama Zagreb

PRINCIPIJELAN I KVALITETAN

Mislim da je on čovjek koji nogomet poznaje u dušu. Nije okovan nikakvim kompleksima, i

kroz svoj rad i u "Željezničaru" i u reprezentaciji i u "Panathinaikosu" i u "Sturmu" je

dokazao da je jedan od najboljih evropskih trenera. Kada je Osim dolazio u "Panathinaikos",

ljudi koji vode taj klub su tražili trenera sa kojim će surañivati na jednu dužu stazu i, s

obzirom da sam tada imao jednu savjetničku funkciju tamo, ja sam preporučio Ivicu. Mislim

da je on tada pokazao svoju principijelnost u radu u tom klubu jer je zadržao svoj stav.

Poznato je da Grci žele dosta utjecati na momčad, da se predsjednici vole igrati i vole

nogomet. Tako je u jednom konkretnom slučaju Argentinca Borellija, koji je doveden kao

nekakvo pojačanje, Osim, bez obzira na neka druga razmišljanja, forsirao svoj način igre, a

tu mu Borelli nije pasao. Tako je, i po cijenu da se raziñe sa "Panathinaikosom", on zadržao

svoj stav. Mislim da je to principijelno, i sam taj podatak govori i o tome koliko je kvalitetan.

HRABROST JE OSTATIHRABROST JE OSTATIHRABROST JE OSTATIHRABROST JE OSTATI

AUSTRIJA ZEMLJA TEŠKA: Tada sam počeo razmišljati kako dalje: da li da se opustim ili

da nastavim raditi. Razmišljao sam kako je Graz blizu, kako znam jezik malo bolje, kako je

izazov da radim sa jednim malim timom. Finansijski dio nije bio ni bitan jer smo se

dogovorili za sekundu. Čovjek i zavoli to, pa zagrizeš i pitaš se dokle će. Doñeš u situaciju i

da odeš, pa te pitaju što ne ideš, pa što ostaješ... Kažu mi da treba biti hrabar pa otići, a ja

kažem: onda sam kukavica. Mislim da je, kad nešto napraviš u nekom klubu, još veća

hrabrost ostati pa pretrpjeti, ako treba, ono što neće biti kako je bilo. Jer nije to velika pamet –

kad sam poslije prve titule, pa čak i poslije prve godine, kada smo bili drugi, a niko nije

vjerovao da taj tim to može – da sve pripišem sebi, da profitiram i odem. Pa sam ostao sa

izazovom da može biti bolje, pa je bilo bolje. A ja ne vjerujem da možemo još bolje, mada

ljudski moraš vjerovati. Ja sam imao priliku da odem, ali sam se razmišljao: gdje god da

odem, opet je jovo-nanovo. A vrijeme je postalo vrlo skupo na Zapadu i nemaš ga više. Imao

sam sreću da sam u “Sturmu” dobio neku vremensku maržu da radim. Na početku smo bili

solidni, pa onda pri vrhu, pa onda i kad smo pali, vidjelo se da možemo. Tako živim cijelo

vrijeme, ali dokle? Jer treba preživjeti i kad počnemo padati. Šta bi bilo kad bi se svi ubijali

kad su na vrhuncu moći, ljepote, slave, i da nemaju petlje i hrabrosti da prihvate i ovaj drugi

dio? Ja nisam razmišljao na taj način i uvijek će biti u pravu ovi što mi kažu da trebam otići,

ali ja sam to već apsolvirao.

VELIKI KLUB – VELIKA BRIGA: Ja ne vjerujem puno u ove promjene tokom sezone. Kažu

da mogu biti psihološki pozitivne kao šok za igrače. Ali i ne moraju. To novinarima odgovara

kad se negdje promijeni trener pa se igra bolje. Ali je daleko veći postotak slučajeva da ekipa

igra slabo i kad se promijeni trener, samo što mediji ne pišu o tome. A to je logično jer

promjena nije ništa donijela. A kad imaš priliku da više vremena dobiješ, da razmisliš gdje da

odeš, u neki veći klub, ja razmišljam ovako: pristat je lako, ali, kad pristaneš, obično doñeš u

situaciju da se pitaš “šta sad?". Jer, može ti odgovarati i ime i imidž kluba, ali se to u jednom

trenutku, za mene, može pretvoriti u teret. Za mene je to obaveza. Ipak moraš nešto opravdati,

a niko ti ne garantuje da će tvoj način rada donijeti rezultat. Jer tu nema praštanja, nema

vremena, vrijeme je preskupo. I ovdje je izazov kada smo po drugi put postali prvaci, pa se

kvalifikovali za Ligu šampiona, i zapitali se da li smo limitirani.

NEKA SVI IGRAJU SVE: Treneri kad dolaze u novi klub, onda mijenjaju sistem igre,

raspored igrača. Onda se proba promijeniti jedno dva igrača. Mijenjanjem rasporeda igrača

postiže se neki efekat. Ali ja sam pristalica toga da bi igrači trebali da prave situaciju po

svojim mogućnostima. Izuzev velikih klubova gdje se može dozvoliti luksuz da trener, kad

doñe i zatraži formaciju 4-4-2, a ekipa to ne može da igra, odmah traži da se dovede četiri-pet

novih igrača. Ja kad bih i bio u toj situaciji, ne bih tražio igrače za taj sistem, nego za neki

univerzalni sistem koji je utopija, a to je da svi igraju. Od kada sam se počeo baviti ovim

poslom, ideja vodilja je bila sistem gdje svi igraju. Sigurno, sa obavezom samodiscipline ili

kolektivne discipline, gdje treba znati da se treba i braniti. Tražiš, u najmanju ruku, ako ne

univerzalnost, a ono polivalentnost svih igrača. I da aktivno učestvuju u svakom dijelu igre,

bez obzira što su neki malo jači u nekim dijelovima. Teško je imati tim gdje svi mogu sve, ali

da ti je to neka ideja, da se približavaš tome, to je nešto što me vodi. Praktično, gdje god da

doñem, ja nisam imao potrebe da sebe mijenjam. Mislim da to i igračima odgovara, jer oni

koji znaju da igraju, ništa im ne mijenjaš, samo im dodaješ još više slobode, a oni koji su

obicno bili igrači zadatka, dobijaju na važnosti i počinju da učestvuju. To nisam ja izmislio, to

već postoji. Koliko pratim današnji fudbal, to je trend. I u "Želji", i u reprezentaciji, i u

“Partizanu", i u "Panathinaikosu", i u “Sturmu", nikad se nisam opterećivao nekom taktikom.

U principu, mene je uvijek interesovala konstrukcija, a ne destrukcija.

PREDRASUDA O OSIMU: Nije istina da forsiram tzv. igrače zadatka, "vodonoše". Onog

momenta kad igrači koji budu najviše znali budu i trčali kao ovi, onda nemam nikakvih

dilema. A tih je sve više u dobrim klubovima. Uzmite “Barcelonu” i vidjet ćete da te uloge

“vodonoše” nema, bez obzira što tu ulogu igra Cocu ili Enrique, koji su izuzetni igrači. Mi

smo imali igračku kulturu i naša razmišljanja su išla u tom pravcu da imamo one koji trče i

one koji misle, a to je, nažalost, naopako. I ja sam igrao na sličan nacin, ali nikad nisam mislio

da je to dobro. Meñutim, ako se čovjek bavi malo matematikom, onda pokušava da kombinuje

i kompenzira, pa ove koji su “umjetnici” tjera da malo više trče, a ove koji su do tada bili

samo trkači, pokušava da pogura da budu inventivniji. Znaci, približavaš jedne drugima. Sa

tendencijom, naravno, da ove koji su tehnički slabiji približavaš ovima koji su gore.

BALKANSKI MENTALITET U FUDBALU: Može se uticati na to. Svi kažu kad nam igrači

odu vani, da se ponašaju drugačije. Problem je kad su zajedno. Treba malo insistirati. Život

ide u tom pravcu, i ako nam ovo nije škola, ne znam šta nam može biti.

SVJETSKI TRENDOVI: Kad čovjek gleda tradiciju, Evropu i Južnu Ameriku, pitanje je šta je

tradicija, a šta objektivno stanje. Šta su ekonomske, medijske mogućnosti, jednih i drugih, a

sta su mogućnosti ovih koji dolaze: Kineza, Japanaca, Korejaca, centralnoafričkih zemalja,

recimo. Timova koji možda nemaju dovoljno samokontrole da iskoriste te prednosti koje

imaju na fizičkom planu, jer su prilagoñeniji toj igri nego Evropljani. A ne koriste ih radi svog

mentalnog sklopa. Ne da su glupi ili zaostali, nego jednostavno ne razmišljaju na taj način. I

Evropa i Južna Amerika će morati da razmišljaju o opasnosti koja im se približava. Da li na

ovaj način što će kupovati igrače i smanjivati mogućnosti drugih, to je pitanje, ali da su

razlike u svjetskom fudbalu sve manje, to je sigurno. Novac još uvijek odlučuje. Dok god

neko može da kupuje i pamet i znanje, on može da kontroliše. Samo i količina para ima neku

granicu za samu igru. I kad sve kupiš, šta onda? S tim što fudbalska pravila možda

onemogućavaju ekspanziju, da ta igra bude malo brža. Ali sigurno je da ima još dosta prostora

da fudbal bude interesantniji. Isto kao što je sigurno da velike pare mogu da se okrenu protiv

fudbala.

SARAJEWO NACH DEM KRIEG: Hendikep je kad si Bosanac ili Sarajlija, jer ne možeš da

normalno razmišljaš. Šta ja imam da pričam da se struktura promijenila u gradu, da se puno

toga ne miče? Nema razloga da ljudi kojima vrijeme stoji a koji nemaju neku perspektivu, da

dozvole da čekaju. Čekat', pa imati neku šansu, to je u redu, ali čekat' radi čekanja, čekat' da

ostariš, da ne vrijediš više... Ja ne mogu da kažem to, i nemam pravo da kažem, ali ima dosta

ljudi koji su rekli da je ovaj grad često nepravedan, da ne poštuje ničiji uspjeh. Tu privilegiju

da je neko Sarajlija ne treba dijeliti. A to je sad tendencija da imaju dvije vrste Sarajlija: oni

koji su roñeni i oni koji su za vrijeme rata bili tu.

ŽRTVE FUDBALA: Moja supruga Asima je žrtva tog fudbala, i ja to sada vidim. Žao mi je

što nisam više bio sa djecom, ali ne mogu sada nazad. S druge strane, ne bi ni valjalo da sad

žalim zbog nekih stvari, jer je taj fudbal, manje-više, priuštio neki normalan život svima. Ipak,

često sâm sebi kažem: da sam ovo znao što sad znam, možda bih drugačije napravio...

DR. MUHAMED HASANBEGOVIĆ, klupski ljekar FK Željezničar

PUCANJE ZORE NA TIENNANMENU

Kada je došao u “Željezničar", 1978. godine, ono što se odmah moglo primijetiti kod njega je

jedna benevolencija, jedna dobroćudnost. Nikada se nije mogao nazirati ni tračak nekog zla,

neke zlobe. On je jako senzibilna, emotivna i poštena osoba. Duhovno je bogatstvo biti sa

njim, gdje se može spoznati da se radi o čovjeku koji posjeduje dijapazon svjetske obrazovne

kulture. Meni lično je druženje sa njim donosilo vrlo interesantnih obrazovnih saznanja koje

sam dobivao u neobaveznom sjedenju i časkanju.

Nije on nikada težio da privlači neke "zvijezde", uslovno rečeno, nego su “zvijezde” težile da

budu sa njim, niti je ikada bio impresioniran nekim veličinama. Njegovo društvo su obični i

jednostavni ljudi, i nikada mjerilo nije bio nečiji društveni rang, funkcija, zvanje ili ljepota...

U poslu je uvijek u prvi plan postavljao interes ekipe i ljepotu igre. Nikada nije spomenuta

rijec “oštro", “nagazi ga", "ne daj mu proći"... Cilj je lopta i igra. I za razliku od nekih

drugih trenera koje sam upoznao i koji se postave negdje u igralištu, zadaju zadatke svojim

saradnicima i pomaknu se na periferiju, on bi svoj trening počinjao oblačenjem u trenerku,

ulaskom meñu igrače, i ako se igra na dva gola, i on je igrao. Nikada sa vikom i nikada sa

crtanjem nekih shema na ploči kredom. To je apsoluto nepoznato u "Željezničaru” za

njegovog doba. Osimov pristup je igra i nije selekciju ekipe pravio po osnovu toga koliko je

ko krugova na terenu mogao pretrcati i ko je bio brži. On je bio genijalan u pronalaženju

pravog mjesta za individualne sposobnosti nekog pojedinca... Sve dok me on nije uvjerio u

suprotno, ja nisam, kao gledalac i navijač, puno držao do nekog uvjerenja da je trenerski

posao neka posebno intelektualna radnja. Prvi put sam shvatio da je fudbal – umjetnost preko

njega. Bilo je mnogo doživljaja i situacija, ali svakako da je vrijedilo i živjeti i družiti se i

raditi sa takvom osobom radi jednog dogañaja koji niko meni poznat nije imao prilike da

dozivi. Bilo je to u Kini, na gostovanju na jednom turniru 1982. godine. Nakon završetka, noć

uoči povratka kući, sjedili smo u društvu dvojice predstavnika jugoslovenskih firmi u Kini,

jednog Beograñanina i jednog Zagrepčanina. Nakon sjedenja u hotelu, u neko doba noći,

premjestili smo se u stan jednog od dvojice naših “domaćina". I u neko doba, pitam ja njega

hoćemo li u hotel, jer nam valja putovati, na što mi je odgovorio sljedećim riječima: “A što

mi ne bismo dočekali pucanje zore na Tiennanmenu?” Tako smo po mrklom mraku sjeli u

auto, “peugeot 504", i došli na taj ogromni trg. Na trgu ima jedan obelisk, spomenik Chu-en-

Laju, i po noći ga čuva kineski vojnik, tako da noću na trg ništa osim golubova tada nije

smjelo “sletjeti". Meñutim, mi smo autom došli na desetak metara od vojnika i obeliska. U to

vrijeme bila je aktuelna Lepa Brena i pjesma Bum, Cile, Bum, mi smo otvorili vrata, pustili tu

kasetu i na pustom trgu se zaorila muzika. I tada smo jedan drugom govorili da nam niko

neće vjerovati da smo dočekali pucanje zore na Tiennanmenu..

ZDENKO JELIĆ, generalni sekretar SD Željezničar

ČOVJEK KOJI VODI BRIGU

Prvu pravu, istinsku bolest u životu, jednu lakšu upalu pluća, fasovao sam dolazeći na

utakmice na kojima je on igrao. A od momenta kad smo se upoznali, kada je došao u

"Željezničar” 1978., pa do odlaska, u predvečerje Svjetskog prvenstva u Meksiku, bili smo

zajedno 25 od 24 sata dnevno. Meni je ta tzv. "UEFA-generacija", koju je Osim oblikovao,

najdraza “Željina” generacija jer je, nekako, najtananija, naprofinjenija, romantičarska i

duboko fudbalski edukovana. Ja nemam razloga da mu se dodvoravam, ali sam ponosan zato

što sam radio sa njim to vrijeme koje je bio u "Željezničaru". On je svojim ulaskom u

trenerski esnaf inaugurisao jedan novi stil. Iz “Želje” je otišao kao igračka legenda i svi su

očekivali da tu igračku transformira u trenersku legendu, što je i odradio na jedan

maestralan način. Ispričat ću vam da sam prisustvovao kada je na jedan, za mene stravčcno

šokantan način, odbio kontakte sa menadžerima iz "Reala". Reći ću vam i to da je jedan moj

veliki prijatelj, akcionar najjače menadžerske kancelarije u svijetu, došao ovdje prošle godine

i bio dva dana kod mene sa samo jednom molbom: dao mi je blanko ček i rekao da, kako

znam i umijem, slomim Švabu kako bi preuzeo jedan belgijski klub. Ja sam mu rekao: “Pa

može napisati cifru k'o Ronaldo", na što mi je odgovorio: “Pa, neka napiše...” Naravno,

Švabo je to kasnije odbio, ali htio sam samo da kažem u kojoj mjeri je cijenjen i koliko je

uspio... Švabo kao čovjek je plijenio sve oko sebe svojom naglašenom inteligencijom. Izuzetno

je obrazovan, načitan. Zbog njegove superiornosti, mnogi su skloni da ga proglase

prepotentnim jer ga se boje. A on osvaja svojom nonšalancijom, svojim gegovima, i u suštini

je jedan fini, pristupačan čovjek. Nevjerovatno je galantan i, iako znam da će se ljutiti ako

ovo pročita, moram reći da ne mogu ni na prste jedne ruke nabrojati kada sam u njegovom

društvu platio ceh. I dan-danas on vodi brigu o svojim prijateljima, svojim bivšim saigračima

i njihovim familijama. A jedan je od rijetkih koji je i u ratu pomagao...

Jedne epizode se i sada sjećam. To je bilo u predvečerje Olimpijade. Otišli smo skupa u

Sovjetski savez, i program je bio takav da smo gostovali u Krasnodaru, čini mi se, i u tom

gradu je nacionalni ponos bio olimpijski sampion Suma. Jedna ljudeskara, gromada od

čovjeka. Bile su neke govorancije i, kada je to prošlo, taj olimpijski šampion Suma, onako

skrušeno, prilazi i malo-malo pa gleda u Švabu, koji je bio u jednoj novoj, prekrasnoj

"Adidas” trenerci. Kako su se oni sporazumjeli, ne znam, ali odjednom taj Suma skoči i poče

ga ljubiti. Onda Švabo izañe i vraća se poslije tri minute u odijelu, a onu trenerku, fino

spakovanu, poklonio je tom Sumi. I nije to bilo iz nekakve samilosti. On je shvatio da je taj

olimpijski šampion, taj čovjek, u tom trenutku zaslužio bolji odnos..