Ponedjeljak, 25. rujna

Stari grad Varaždin, Kapela obitelji Erdödy, 21 sat

Koncert pod svijećama

István Kónya, lutnja

Zlatno doba glazbe za lutnju

Versailles – Dresden – Wien

Robert de Visée Suita u d-molu

(1670. – 1720.) Prelude

Allemande

Courante

Sarabande

Gigue grave

Silvius Leopold Weiss Sonata u a-molu

(1686. - 1750.) Entrée

Courante

Sarabande

Menuett

Paysanne

Blohm é Vienne Galanterie

(oko 1730. – 1780.) A tempo giusto

Menuet

Drole

Tempo di Polonoise

Vitement

Silvius Leopold Weiss Sonata u F-duru

Prelude

Allemande

Courante

Gavotte

Sarabande

Menuett I. - II.

Gigue

Silvius Leopold Weiss Chaccone u g-molu

Lutnjist István Kónya svoj je recital nazvao „Zlatnim dobom glazbe za lutnju“ odredivši glazbena

središta Versaille - Dresden - Beč, a odabrao je skladbe trojice majstora i to predstavnika srednjeg i

kasnog baroka, odredio je tim definicijama i vrijeme u kojemu je lutnja imala važno mjesto, jednako

kao dio ansambla ali i posebno kao solistički instrument za koji su skladali uglavnom glazbenici koji

su i sami bili virtuozi, te svirajući lutnju i srodne žičane trzalačke instrumente zaraĎivali za život.

O Robertu de Viséeu još se ne zna dovoljno ali je poznato da je oko 1680. godine, dakle vrlo

mlad, ušao u službu na dvoru kralja Luja XVI., „Kralja Sunca“, vladara iz kuće Bourbon, koji je na

prijestolju proveo pune 72 godine. Robert de Visée imenovan je 1709. za pjevača u kraljevoj glazbi, a

od 1719. nastavio je raditi kao osobni učitelj gitare dječaku koji će postati Luj XV (Maître du guitare

du Roy. Otac Robert prepustio je to radno mjesto svojemu sinu, a on sam je u dvorskoj službi ostao

sve do 1732. godine, pri čemu treba reći da se godine njegova roĎenja i smrti tek pouzdanije utvrĎuju.

Skladati u ono vrijeme instrumentalne suite kao slijedove kontrastnih stavaka od kojih većina imitira

elitne dvorske plesove bio je standard i zapravo „protokolarni“ odgovor na potrebe službe, a sviranje

gitare, teorbe, lutnje i viole da gambe pripadalo je obvezi koju se bez pogovora ispunjavalo.

Transkripcija Suite u d-molu koju je 1928. godine objavio Emilii Pujol (1886. – 1980.), dugovjeki

španjolski gitaristički virtuoz, revitalizirala je ostavštinu Roberta de Viséea i pokrenula zanimanje za

tog skladatelja.

Njemački skladatelj Sylvius Leopold Weiss takoĎer je bio lutnjist i to na dvorovima u

carskome Rimu, današnjem sjeverno-poljskom središtu Wrocław, tada pod njemačkom upravom s

imenom Breslau te u Dresdenu. Dakle, Sylvius Leopold, sin lutnjiste Johanna Jacoba Weissa, nastavio

je obiteljsku tradiciju i razvio se u najplodnijeg ikada skladatelja djela za lutnju koja danas izvode

tehnički najsposobniji lutnjisti u svijetu. Tome je svakako najviše pogodovala njegova posljednja,

udobna i privilegirana služba u tada slavnom orkestru na dvoru poljskog kralja Augusta II. s

nadimkom „Snažni“, koji je istovremeno bio i saski izbornik.

Postoji anegdota o tome kako se S. L. Weiss natjecao s J. S. Bachom u improviziranju:

„Svatko tko zna kako je teško izvoditi harmonijske modulacije i dobar kontrapunkt na lutnji bit će

iznenaĎen i pun nevjerice kada čuje od očevidaca kako je veliki lutnjist Weiss izazvao J. S. Bacha,

velikog čembalistu i orguljaša, da se natječu u sviranju fantazija i fuga.“

Na programu su dvije Weissove Sonate, ali to su još tipični primjeri baroknih sonata, kada je

ime bilo tek oznaka za „instrumentalno zvučanje“ (tal. suonare) za razliku od vokalne izvedbe (tal.

cantare), a ne još i oznaka za sonatu kao sonatnu formu, što će razviti tek Bečka klasika (Haydn,

Mozart, Beethoven) od druge polovici 18. stoljeća. Weissove su Sonate dakle srodnije suitama,

slijedovima već navedenih kontrasnih stavaka s karakterističnim tempima i ugoĎajima tada popularnih

dvorskih plesova (courante, sarabande, menuet, allemande, gigue i slično, a navodim samo imena

plesova bez iscrpnijih opisa njihovih značajki).

Galanterie u F-duru skladatelja Blohma omiljeno je djelo na meĎunarodnoj lutnjističkoj

sceni. O skladatelju i njegovoj povezanosti s Bečom nažalost nisam našla podatke.....dok je za

galanterije karakteristično da su to zapravo suite ali sa stavcima koji nisu neophodno bili uključeni u

baroknu suitu kao zadani oblik. Dakle, a tempo giusto – u pravome temu, menuet, drole – šaljivo,

tempo poloneze i na kraju vitement – brzo, ugoĎaji su i glazbeni užitci koje će nam lutnjist István

Kónya zacijelo uspješno evocirati.

Dr. sc. Zdenka Weber

István Kónya je svoju prvu diplomu stekao iz područja povijesti i umjetnosti 1985., a nastavio je

studirati klasičnu gitaru. 1989. godine nastavlja studij u razredu Toyohika Satoha na Kraljevskom

konzervatoriju u Den Haagu. Diplomirao je lutnju 1994. godine kao prvi maĎarski lutnjist koji je

završio visokoškolski studij. Osim što svira renesansnu i baroknu lutnju, izvodi i na arhilutnji i

kitaronu. 1996. je diplomirao komornu glazbu i usavršavao se u razredu Nigela Northa i Stevena

Stubbsa. Od 1993. Konya je profesor lutnje na mnogim tečajevima rane glazbe u MaĎarskoj, profesor

lutnje i umjetnički ravnatelj na Ljetnoj akademiji rane glazbe u Szombathelyju (od 1996. do 1998.), na

tečaju rane glazbe Savaria (od 2005. do 2013.) i na meĎunarodnom festivalu lutnje i gitare u

MaĎarskoj (od 2006. do 2008.). Od 2010. godine Kónya je profesor lutnje i gitare na Ljetnom

sveučilištu rane glazbe u Miercurea-Ciucu u Rumunjskoj. Kao solist, pratitelj i član ansambla

proputovao je cijelu Europu. Član je brojnih komornih sastava, poput zagrebačkog ansambla

Responsorium (od 2006. nadalje), Ábrahám Consorta u Budimpešti (od 2014. nadalje) i osnivač

ansambla Sospiri (od 2015. nadalje) u Budimpešti. Snimio je tri solistička CD-a: „Glazba za lutnju iz

tri stoljeća“ i „S.L.Weiss: Suite za lutnju“. 2014. godine je objavio tri knjige: Povijest lutnje u Europi,

Metode i Antologija renesansne lutnje (na maĎarskom).