Istorija jugoslovenske košarke

P O V I J E S T

K O Š A R K E

N A

P R O S T O R I M A

B I V Š E

J U G O S L A V I J E

3

E n c i k l o p e d i j a j u g o s l o ve n s ke m u š ke ko š a r ke

P r o l o g

Osim gromnog rezervoara košarkaških intelektualaca i neiscrpnog vrela igračkog talenta, bivša Jugoslavija imala je i sijaset poteškoća u periodu neposredno nakon drugog svjetskog rata. Relativno siromašna zemlja, sa gotovo nepostojećom infrastrukturom, morala je zasigurno raspolagati ogromnom dozom entuzijazma kako bi se izgradila i dovela u neki oblik funkcioniranja društva, a onda i košarke. Iako su košarkaški centri nastajali kao gljive poslije kiše u tom periodu, moram ukazati na značaj prve dinastije Crvene Zvezde i to ne zbog kvalitete košarke koju je prezentirala, niti zbog deset uzastopnih titula u domaćem prvenstvu; već zbog koncentracije mozgova košarkaških vizionara. Gotovo svi značajniji stručnjaci budućih vremena proizilaze iz kluba sa Kalemegdana ili su imali priliku direktno učiti od njih (ovi su pak učili od Zapada). Nikolić, Stanković, Popović, Šaper će imati svoje suvremenike poput Kristančiča ili Sovittija po cijeloj državi i pojavljivaće ih se sve više.Da bi današnji konzument košarke razumio kakva je to tad igra bila, dovoljno je napomenuti da se igralo na vanjskim terenima; podloga je bila, beton, asfalt ili drvo. Znam da je npr. Olimpija iz Ljubljane imala za podlogu neku vrst brodskog poda, a kad je kišilo, teren se pretvarao u podijum koji je više podsjećao na klizalište nego na košarkaški teren. Rezultati utakmica mogli su biti 16-14, ali i 112-87. Pravila su bila drugačija, ograničenje vremena napada uvedeno je pedesetih. Tih godina, košarkaši nisu samo igrači; većina ih još obavlja normalan posao uz košarkaške obveze; oni su također nosiocima kulturnih promjena, što proizilazi iz njihovih izleta u inozemstvo. Rastom ekononomske moći i standarda, Jugoslavija će još za vrijeme otvorenih terena postati jednom od najboljih svjetskih košarkaških nacija. Konačni prelazak u dvorane dogodio se tek krajem šezdesetih, kada je i sam državni vrh shvatio da se u košarku itekako isplati investirati.I to vrijeme pedesetih i šezdesetih je imalo svoje majstore igre. Zvezdinu seriju će prekinuti zrenjaninski Proleter sa iznimnim Vilmosem Loczijem, a ovoga će vrlo brzo nasljijediti dvojac Korać-Daneu koji će vladati domaćem scenom i međunarodnim takmičenjima više od dekade. Kako kaže veliki Pino Giergia “..u to vrijeme smo svi učili, na radiju i iz novina smo iz šturih vijesti slušali kakve poteze rade najbolji američki igrači, indirektno smo ih pokušavali kopirati...”. Velika stvar za razvoj košarke je bilo prvo učešće reprezentacije na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine. Tu su u direktnom srazu sa timom SAD vidjeli kolika je razlika između njih i Jugoslavije tog vremena (104-42). Iako je Korać i protiv njih pokazao da se može igrati (radilo se o najboljem timu američkih studenata ikad - Oscar Robertson, Jerry West, Jerry Lucas, Walt Bellamy...), još je Jugoslavija bila miljama daleko. Već na sljedećem izdanju Olimpijskih igara u Tokiu, poraz od Amerikanaca je bio neuporedivo blaži - samo 8 poena razlike. Korać i Daneu predvodili su odličnu generaciju Giergie, Đurića, Nikolića, Kovačića, Petričevića... do osvajanja prvih međunarodnih medalja šezdesetih godina, a ova će postati poznata kao čuvena “srebrna generacija”

4

p o v i j e s t ko š a r ke n a p r o s t o r i m a b i v š e J u g o s l a v i j e

- tokom šezdesetih, reprezentacija je osvojila sedam medalja na velikim natjecanjima, od čega čak 6 srebrnih.Još par detalja o posebnosti sredine kojom je Jugoslavija to neosporno bila u ta poratna vremena. Služenje vojnog roka u JNA ( Jugoslovenska Narodna Armija) bilo je obavezno sve do devedesetih godina i nestanka države. Čak i za najveće zvijezde ove igre. Nakon II. svjetskog rata, vojna obaveza je trajala i po nekiliko godina, ovisno o rodu vojske kojem je dotični dodijeljen. JNA je imala svoje nedostatke u tome što su igrači često propuštali sezonu prvenstva i više (ponekad su mogli igrati u evropskim natjecanjima, ovisno da li su dobili dozvolu ili ne) ili vraćali sa služenja vojnog roka u znatno lošijoj formi no ranije. Naravno, bilo je iznimki - npr. Dražen Petrović je propustio sezonu 1983-84 zbog JNA, ali kada se vratio igranju, u Ciboni je bio 200% bolji no prije toga u Šibenci, utreniran do savršenstva, istesanog tijela. Bilo je uobičajeno da se vojni rok služi između 18 i 27 godine života, opet, ovisno o tome kad vam stigne poziv za armiju, a i to je ovisilo o tome da li ste upisali fakultet, dobili odgodu služenja vojne obaveze itd.Velikom prednošću za reprezentaciju bivše države i nedostatkom za pojedine igrače je bila tzv. dobna granica od 28. godina, prije koje se nije moglo igrati u inozemstvu. Prednost ove politike je bilo gomilanje izuzetnog kapaciteta u domaćem prvenstvu koje je vremenom postalo najjačom ligom Evrope. Igrači su imali tu prednost da su godinama nosili dres istog kluba i godinama igrali zajedno, tako da kada bi nastupali u reprezentaciji, bili su znatno više uigrani nego igrači danas koji nastupaju diljem čitave Evrope. U inozemstvo se moglo već pedesetih, ali bilo je i slučajeva kada se igraču uopšte nije dozvoljavao odlazak vani. Najpoznatijim primjerom je slučaj Giuseppea Giergie kojem KSJ jednostavno nije dao dopuštenje za (tzv. “pečalbu”) igranje u inozemstvu 1966. Giergia će ipak krajem šezdesetih odigrati sezonu kao igrač/trener u talijanskoj Gorzii. Popust na dobnu granicu jednostavno nije dobijao nitko, svi su morali igrati domaće prvenstvo barem do 28. godine i tek onda bili slobodni odlučiti da li će preko granice. Nedostatkom ove (mnogi bi rekli nedemokratske) politike bila je nemogućnost materijalnog osiguranja igrača i znatno manji broj osvojenih međunarodnih klupskih trofeja jer da su npr. Korać i Daneu imali prilike igrati u Realu iz Madrida (a postojao je interes Španaca), osvojili bi nekoliko Kupova Šampiona. Dobna granica nestaje krajem osamdesetih prošlog vijeka, kada ogroman val igrača napušta državu i odlazi igrati u bogatije evropske ili NBA klubove. Ovo je još jedan razlog zašto je teško uspoređivati igrače koji su igrali u različitim periodima; nekim sasvim prosječnim imenima se u posljednjih dvadesetak godina posrećilo igrati u bogatim evropskim klubovima i gomilati razne pehare, dok je igračima starije generacije, uopće bila nemoguća misija igrati npr. Euroligu, odnosno Kup evropskih prvaka, kako se natjecanje tada zvalo. Usporedbe radi, košarkaš novije generacije, Dejan Tomašević (odličan igrač bez pogovora) je u karijeri osvojio 23 klupska trofeja / medalja sa velikih natjecanja (od čega čak 5 zlata, a Korać nijedno). Radivoj Korać ima ukupno “samo” 13 takvih trofeja. Da li možemo uspoređivati revolucionarno djelovanje Koraća tokom “njegove” dekade u šezdesetima sa velikom Tomaševićevom karijerom. Moj odgovor je, naravno, ne. Korać je najbolji evropski igrač šezdesetih, dok

5


je Tomašević, samo jedan od gomile boljih igrača svog vremena i jedan od kvalitetnijih centara koje je Jugoslavija dala. Bilo je i stvari koje su se pojavljivale paralelno razvoju košarke na ovim prostorima. Eurobasket održan u sajamskoj hali na Novom Beogradu 1961. godine, nije samo donio prvu medalju na velikim takmičenjima; ovo je jedna od prvih košarkaških manifestacija koja se mogla pratiti putem televizije. Državna televizija će tokom šezdesetih stidljio flertovati sa prenosima sportskih događanja, a puk će se polagano navikavati na novi komad namještaja. Eksplozija korisnosti TV aparata desiće se početkom sedamdesetih, nakon revolucionarnog zlata u Ljubljani. Jednom od stvarčica koje su pomogle popularizirati košarku bilo je i upoznavanje sa profesionalnom košarkom NBA lige tog vremena. 1964. godine, Jugoslaviju je posjetila NBA All-Stars selekcija u kojoj su između ostalih bili i čuveni Cousy, Russel, Robertson, Lucas... i u Karlovcu i Zagrebu odigrala dva susreta protiv reprezentacije Hrvatske koju je predvodio Pino Giergia. Upravo taj Giergia će već sljedeće godine voditi ekipu Zadra do osvajanja prve prvenstvene titule za neki košarkaški klub iz Hrvatske. Uz njega, za Zadar te godine debitira i klinac po imenu Krešimir Ćosić. Dvojac Pino - Krešo će ustvari biti prvom pravom kombinacijom igrača na pozicijama 1 i 5 i dominirati će prvenstvom kasnih šezdesetih osvajajući još dvije titule prvaka države - 1967. godine, u posljednjoj košarkaškoj sezoni bivše države koja je održana na otvorenom - i odmah i naredne sezone 1967-68, kada je i jugoslovenska košarka konačno savila gnijezdo u dvoranama koje su nicale jedna za drugom. Prelazak u dvorane pasao je našim košarkašima, ‘68 je osvojena prva olimpijska medalja - srebro u Mexicu. Događaj koji je osiromašio ex-YU košarku, zbio se 2.06.1969., život je izgubio dotad ponajveći košarkaš bivše države - Radivoj Korać.Kulminacija rađanja diva desit će se 1970. godine u Ljubljani, koja je bila prvim evropskim gradom koji je dobio organizaciju Svjetskog košarkaškog prvenstva. Očekivanja nacije bila su ogromna. Jugoslavija je sa mladim trenerom, Rankom Žeravicom i sjajnim centarskim duom Skansi - Ćosić, još kolo prije kraja, pobjedom protiv Amerikanaca osigurala zlatnu medalju, tako da poraz u posljednjem susretu protiv Sovjetskog Saveza nije igrao ulogu. Od košarke se pred 10000 navijača u ljubljanskoj dvorani Tivoli, i još puno više pred TV ekranima, zlatom oprostio legendarni kapetan Ivo Daneu. Dvadeset i kusur godina napornog rada, zajedničkog sazrijevanja i neprekidnog učenja od najboljih, uz razvijanje vlastite filozofije igre - donijelo je prvo veliko košarkaško zlato Jugoslaviji, pretvarajući je u diva evropske i svjetske košarke. Ovaj div će tokom sljedeće dekade mutirati u monstruma koji će osvojiti još 5 zlata na najvećim takmičenjima, a do početka devedesetih monstrum će postati šestoglava neman koja na kraju proždire samu sebe. Ajmo sad malo detaljnije o tome...

6


7


Prvi koraci košarke na prostorima bivše Jugoslavije

Za službeni početak razvoja košarke na prostorima bivše države, smatra se 1923. godina, kada je izaslanik Crvenog križa, William A. Weiland, na tečajevima održanim u Beogradu, upoznao mlade sa pravilima, tehničkim i taktičkim osnovama igre. Pisani opis pravla na hrvatskom ili srpskom jeziku, se pojavljuje iste godine. Za svaki od budućih košarkaških centara Jugoslavije postoje brojne verzije o počecima igranja te magične igre. Tako se npr. u Zadru, košarka igrala od 1925. godine, a prema svjedočenju Đure Vujanovića, u grad su je donijeli studenti sa talijanskih sveučilišta. U Zagrebu je prva utakmica odigrana 27. januara 1929. godine, između ženskih ekipa Akademskog sportskog kluba i Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba. Najaktivniji u igranju košarke bili su članovi Sokolskih društava. 1936. godine, u Skopju je održan turnir u košarci na kojem su se takmičile ekipe iz Beograda, Zagreba i Štipa. Prvi službeni susret reprezentacije Jugoslavije, odigran je 1938. u Pragu, gdje je Čehoslovačka slavila sa uvjerljivih 76-28. Prvo Prvenstvo Jugoslavije u košarci održano je 1940. u Borovu, uz učešće timova iz Beograda, Karlovca, Osijeka, Sarajeva, Sušaka, Zagreba i Petrovgrada (Zrenjanin). U organizaciji talijanske omladinske fašističke organizacije, 26.07.1941., odigrana je i prva košarkaška utakmica u Splitu. Prvi košarkaški klubovi formiraju se uglavnom u okviru nogometnih klubova, kao posebne sekcije, neposredno prije II Svjetskog rata. Odmah nakon okupacije Jugoslavije, dolazi do masovnog nastanka klubova u Beogradu: pojavljuju se Bask, BSK, Matica, Omladinac, Mitić, Obilić... Igrači su uglavnom studenti i srednjoškolci, bivši članovi sokolskih društava. 1941. održano je i prvenstvo Beograda, a naredne godine osniva se i Srpski savez košarke i odbojke. Košarka se počinje igrati u svim Republikama bivše države, gotovo neprimjetno kreće u osvajanje šire javnosti svojom atraktivnošću, brzinom i ljepotom.

8


Poratni period i dinastija Crvene Zvezde

Nakon Drugog svjetskog rata košarka postaje masovan sport u našim krajevima. U Subotici se 1945. organizira prvenstvo republika u košarci na kome pobjeđuje ekipa Jugoslovenske armije. Prvo "pravo" prvenstvo održano je sljedeće godine. Crvena Zvezda osvaja svoju prvu od deset uzastopnih titula prvaka Jugugoslavije. 1947. u Pragu, nacionalna selekcija po prvi put učestvuje na nekom međunarodnom takmičenju, a u Rijeci se održava prvenstvo gradova. Od 1948. djeluje Košarkaški Savez Jugoslavije; počelo je okupljanje izuzetnih mozgova koji će donijeti rezultate u budućnosti. Nakon kvalifikacija u Nici, Jugoslavija se plasira na Svjetsko prvenstvo u Rio de Janeiru 1950. godine. Danilo Knežević, dugogodišnji Predsjednik KSJ, otvara prvenstvo Evrope za žene u Beogradu 1954. godine. Radi se o prvom velikom međunarodnom košarkaškom takmičenju organiziranom u Jugoslaviji. Nebojša Popović vodi Crvenu Zvezdu sa klupe do desetog uzastopnog trijumfa u domaćem prvenstvu 1955. godine. Sa ženskim timom crveno-belih osvaja još 7 titula. Seriju naslova Crvene Zvezde će konačno prekinuti Proleter iz Zrenjanina 1956. godine. Tim je predvođen Vilmosem Loczijem, prvim igračem u istoriji jugoslovenske košarke, koji će odigrati 100 utakmica za državnu selekciju. Aca Nikolić preuzima nacionalni tim od Nebojše Popovića, i u drugoj polovini pedesetih počinje da slaže pobjedničke kockice.Novi vjetrovi pušu i iz drugih sredina. Ljubljanska Olimpija će svoj prvi naslov osvojiti 1957. godine, a OKK Beograd sljedeće sezone. Ivo Daneu i Radivoj Korać, predvonici su novog vala jugoslovenskih košarkaša, koji će dobiti ime "srebrna" generacija.

Srđan Kalember - igrač Crvene Zvezde i rekorder bivše države sa 9 osvojenih prvenstvava

9


Srebrna generacija

Uz već spomenute košarkaške revolucionare, Koraća i Daneua, pojavljuju se brojni značajni igrači krajem pete decenije. Miodrag Nikolić, Nemanja Đurić, Pino Giergia, Slobodan Gordić, Zvonko Petričević, Dragan Kovačić... Svi će oni biti dio, tzv. srebrne generacije, koja će za Jugoslaviju osvojiti prvo međunarodno zlato na Mediteranskim igrama u Beiruthu 1959. godine. Istovremeno će i u KSJ na vodeća mjesta doći Radomir Šaper i Bora Stanković, i uzlet YU-košarke počinje. Prvo učešće košarkaša na Olimpijskim igrama završiće ohrabrujućim 6. mjestom u Rimu 1960. godine, a prva velika medalja, srebro, slijedi na EP u Beogradu naredne godine.Selekcija Jugoslavije će tokom cijele šeste dekade osvajati medalje, iako uglavnom srebrne. Momci Profesora Nikolića neće još izaći iz sjene Sovjetskog Saveza, ali će se u narednim godinama državni tim dopunjavati novim zvijezdama košarkaške igre. Pojavljuju se Cvetković, Skansi, Tvrdić i Krešimir Ćosić - legenda koja će predvoditi zlatne generacije sedamdesetih. Nakon evropske bronce i svjetskog srebra 1963., Jugoslavija je ponovo srebrna na Eurobasketu 1965. Jedino zlato tih godina, osvojeno je na neslužbenom prvenstvu svijeta 1966. godine. 1967. godine, rad sa nacionalnom selekcijom će od Nikolića preuzeti Ranko Žeravica i do kraja dekade će osvojiti još tri srebra: na SP 1967., Olimpijadi 1968. u Mexicu (što je prva košarkaška medalja na Olimpijadama) i na Eurobasketu 1969. Do rasta kvalitete dolazi i u ženskoj košarci; reprezentacija na Evropskom prvenstvu u Italiji 1968. godine osvaja srebrnu medalju i upotpunjuje niz.

Tim Jugoslavije koji je osvojio prvo međunarodno zlato na Mediteranskim igrama 1959. godine održanim u Beirutu

1 0


Deviza KSJ "košarka košarkašima" počinje davati svoje rezultate. Košarkaški Savez Jugoslavije je, za razliku od drugih sportskih saveza, uvijek imao jasan cilj i kvalitetne ljude na čelnim mjestima. Još jednom izuzetno bitnom stvari je bilo i preseljenje košarke u dvorane 1967. godine. Dotad smo parirali ostalim svjetskim košarkaškim silama na neravnoj osnovi. Sezona 1967-68, biće prvom koja će se održati u dvoranama, iako još mnogi timovi nisu posjedovali vlastitu. Mnogi klubovi bili su domaćini u gostujućim dvoranama, dok im se njihova nije izgradila; kasnije su sportski centri nicali na svakom koraku i stvoreni su uslovi za daljnju ekspanziju košarke i proizvodnju još veće baze kvalitetnih igrača.

1 1


Dekada dominacije

Jednom od ključnih stvari za basket u Jugoslaviji, bilo je peto Svjetsko prvenstvo održano u Ljubljani 1970. godine. Radi se o prvoj svjetskoj smotri održanoj van Južne Amerike. Nezaboravni tim Jugoslavije će tu osvojiti svoje prvo svjetsko zlato i popularizirati igru do neslućenih dimenzija. Baš nekako iza tog podviga, dešava se i ulazak TV kamera u dvorane širom zemlje. Termin subotom, u pet popodne, nudio je pravi melem za oči zaljubljenicima u ovu igru; igrači o kojima se dotad čitalo u raritetnim novinskim izvještajima ili slušalo u radio prenosima utakmica, bili su dostupni i vizualno.Reprezentacija Jugoslavije će nakon ovoga zavladati svjetskom amaterskom scenom; osvojiće tri Evropska šampionata u nizu (1973, 1975, 1977), kao i drugo svjetsko zlato u Manili 1978. godine, uz još nekoliko srebrnih medalja. Pozitivni pomaci događaju se i na klupskom nivou. U sezoni 1971-72, splitska Jugoplastika će zamalo ostati kratka u finalu Kupa Šampiona, izgubiće od Ignisa 70-69, možda i pomalo nepravedno. Iste godine, Lokomotiva iz Zagreba osvaja Kup Radivoja Koraća, novo evropsko natjecanje, i postaje prvim YU-klubom koji osvaja jedan evropski trofej. U godinama koje dolaze, timovi iz bivše države će osvojiti gomilu evropskih trofeja: Crvena Zvezda slavi u Kupu Kupova 1974., Jugoplastika osvaja Kup Koraća dvaput zaredom (1976, 1977), isto tako i beogradski Partizan (1978, 1979). Najveći uspjeh postiže sarajevska Bosna, koja kao prvi jugoslavenski klub trijumfira u Kupu šampiona 1979. godine.Tih divnih sedamdesetih pojavljuje se izuzetan, nepregledan broj kvalitetnih igrača na našim prostorima. Tihim liderom reprezentacije je Krešo Ćosić, a u nacionalnom timu su briljantni Dražen Dalipagić,

Krešimir Ćosić sa kraja šezdesetih - u modrom dresu bivše države, dominirao je dekadu i po

1 2


Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Željko Jerkov, Mirza Delibašić, Ratko Radovanović, Peter Vilfan... Gomila kvalitetnih igrača može samo da sanja pojavljivanje u dresu sa državnim grbom. Reprezentaciju nakon Žeravice preuzima Mirko Novosel (zlato Na EP 1973. i 1975.), a njega će nasljediti Aleksandar Nikolić, koji će konačno sa Jugoslavijom osvojiti zlato, odnosno dva (EP 1977. i SP 1978.). Za Olimpijadu u Moskvi 1980., na kormilo reprezentacije vraća se Ranko Žeravica, a same igre predstavljaju krunu generacije. Nakon dva srebra, osvojeno je i Olimpijsko zlato, prvo i jedino u istoriji domaće košarke. Na svojoj prvoj Olimpijadi, ženska reprezentacija osvaja broncu, nakon dva uzastopna srebra na EP 1978. i 1980. I mlađi naraštaji domaće košarke blistaju punim sjajem u ovom periodu - od 1966. do 1980. godine, juniorska i kadetska reprezentacija SFRJ, osvajaju 12 medalja na Evropskim šampionatima, od toga 5 zlatnih.

1 3


Trijumfalan kraj jedne priče

Najtrofejnija generacija jugoslovenskih košarkaša, iako već na zalasku, uzeće još par velikih medalja početkom osamdesetih, da bi se povukla nakon neuspjeha na EP 1983. u Francuskoj. Od stare garde, aktivni će ostati Dalipagić i Radovanović, koji će pomagati predvodniku novog vala YU-košarkaša, Draženu Petroviću. U ovom periodu osvojeno je nekoliko medalja, ali niti jedna zlatna. Dražen će puno više uspjeha imati u evropskim takmičenjima; dvaput uzastopno će voditi zagrebačku Cibonu do trijumfa u Kupu šampiona (1985, 1986) i jednom u Kupu Pobjednika Kupova (1987). Tih godina, on je nosiocem domaće košarke, ali vrlo brzo će se pojaviti nova generacija sjajnih košarkaša, kojoj će Petrović biti liderom.Reprezentaciju su u osamdesetima vodili sa klupe mnogi treneri. U samo pet godina izređali su se Tanjević, Žeravica, Giergia, Novosel i Krešo Ćosić. Baš će Ćosić postepeno uvesti novi val sjajnih košarkaša u nacionalni tim. Redom debitiraju: Divac, Paspalj, Kukoč, Rađa, Đorđević...Ova generacija će se pokazati veoma značajnom za budućnost igre na našim prostorima; nakon dominacije na takmičenjima mlađih uzrasta, pod vodstvom trenera Svetislava Pešića, ovi momci će svoje juniorske karijere zapečatiti zlatom sa SP za juniore u talijanskom Bormiu 1987. godine. Državni tim će nakon Ćosića preuzeti Dušan Ivković i na Olimpijadi u Seoulu, 1988. godine, će osvojiti srebrnu medalju.Srebro iz Seoula neće zadovoljiti trenera Ivkovića i ove momke, te će u naredne tri godine dominirati evropskom i svjetskom scenom. Na tri posljednja nathecanja na kojima je kompletna Jugoslavija učestvovala, osvojena su tri uzastopna zlata - 2 evropska i svjetsko u Argentini 1990. godine. Najviše u sjećanju ostaje Eurobasket u Zagrebu 1989., kad reprezentacija Jugoslavije dominira neviđenom lakoćom. U ovih posljednjih nekoliko sezona

Toni Kukoč je najtrofejnijim košarkašem bivše Jugoslavije i današnje Hrvatske na klupskom nivou

1 4


u reprezentaciji se pojavljujuje još talenata koji će dominirati evropskom košarkom devedesetih - Jure Zdovc, Predrag Danilović, Arijan Komazec, Zoran Savić, Velimir Perasović... Posljednjim natjecanjem koje će SFRJ odigrati, je EP u Rimu 1991. godine, gdje je, i bez Dražena Petrovića, uvjerljivo osvojeno zlato.Glavnim predstavnikom novog vala u jugoslovenskoj košarci bila je splitska Jugoplastika. Kolektiv predvođen trenerom Božidarom Maljkovićem i sjajnom generacijom igrača, koje su predvodili Toni Kukoč i Dino Rađa, osvojiće tri uzastopne titule klupskog prvaka Evrope. Prva od njih, osvojena je u Münchenu 1989. godine, a znakovita je i činjenica da je iste godine i ženski tim, Jedinstvo AIDA iz Tuzle, slavio u Kupu Šampiona. Jugoplastika će ponoviti svoje trijumfe u Kupu Prvaka i sljedeće dvije sezone, a u Kupu Radivoja Koraća, Partizan će osvojiti svoj treći naslov 1989. godine. U ovaj period dominacije, možemo ubrojiti i trijumf Partizana u Kupu Šampiona 1992. godine, kada je rat na ovim područjima u svom zamahu. Dok je košarka doživljavala renesansu, bivša država je izdisala u samrtnom hropcu.

1 5


Kozmos i Kaos

Cijeli košarkaški svijet je bio u očekivanju sudara Jugoslavije i "Dream Teama" na Olimpijskim igrama u Barceloni. Do susreta, nažalost, nije nikad došlo. Reprezentaciji SR Jugoslavije (sada samo Srbija i Crna Gora), nije bilo dozvoljeno učešće zbog međunarodnih sankcija, dok je nacionalni tim Hrvatske odigrao sjajan turnir i došao do mitskog finala sa Amerikancima, koje je završilo uvjerljivo u korist NBA igrača. Hrvatska će i sljedećih godina osvajati medalje na velikim takmičenjima, ali će izgubiti svog najvećeg sina, 7.juna 1993., kada u saobraćajnoj nesreći život gubi Dražen Petrović.Klupska košarka će raspadom države uglavnom tapkati u mraku. Odljev najboljih igrača, koji više nisu vezani pravilima KSJ za domaće lige, biće sve češći i brojniji. U periodu devedesetih samo je ljubljanska Olimpija uspjela osvojiti neko evropsko natjecanje - 1994. su pobjednici Kupa Pobjednika Kupova, što je i prvi međunarodni trofej u klupskoj povijesti. Klubovima iz Srbije i Crne Gore je zabranjen nastup u evropskim takmičenjima do 1995. godine. Na reprezentativnom planu, stvari ipak stoje dosta bolje. SR Jugoslavija konačno dobija šansu zaigrati na Eurobasketu 1995. godine i odmah nastavlja tamo gdje je SFR Jugoslavija stala - osvojeno je zlato, a tim predvode brojne zvijezde iz prošle države. U sljedećih nekoliko godina, ovaj tim će dominirati evropskom scenom; slijedi olimpijsko srebro u Atlanti, pa nova evropska titula i konačno zlato na SP 1998. u Grčkoj. Iako izuzetno oslabljen neigranjem Divca, Danilovića i Savića, državni tim SRJ će, predvođen vanserijskim Dejanom Bodirogom i Željkom Rebračom, osvojiti još jedno zlato - četvrto po redu. I treneri ovih reprezentacija su poznati otprije, 1995. je to Duda Ivković, a do ostalih medalja tim će voditi Željko Obradović.Dok je naziva "Jugoslavija" u imenu države, ima i rezultata.

Jedan od drčnijih momenata istorije južnoslavenskog loptanja košarke - Danilovićevo zakucavanje preko

legendarnog Sabonisa

1 6


Posljednjim poglavljem zlatnog sjaja biće početak novog milenijuma kada tim igrača iz Srbije i (nešta sitno) Crne Gore, osvaja Eurobasket 2001. u Turskoj, a zatim i Svjetsko prvenstvo 2002. u američkom Indianapolisu. Vođama su još uvijek igrači koji su košarku učili u bivšoj državi - Dejan Bodiroga i Vlade Divac. Pojavljuju se i nove zvijezde poput: Predraga Stojakovića, Jarića, Rakočevića...Tim SR Jugoslavije postaje prvom evropskom reprezentacijom koja će pobijediti tim sastavljen od NBA igrača. Nažalost, to će biti i kraj pjesme; Jugoslavije nestaje sa mape nakon te godine - da li je samo koincidencijom da sa mjesta Generalnog Sekretara FIBA, iste 2002. godine, nakon 26 godina, odlazi Bora Stanković.

Proslava Bodiroge i Stojakovića u Indianapolisu - zvijezde odlazećeg cirkusa priuštile su bivšem gigantu posljednje veliko zlato

1 7


P o v i j e s t ž e n s k e k o š a r k e

Inicijacija u igru

I pored toga što je ova knjiga namjenjena muškoj košarci bivše države, ženska košarka na ovim prostorima također je imala svojih svijetlih trenutaka. Naročito su dobri rezultati postignuti u periodu pred sam kraj Jugoslavije kao države. Premijernim nastupom ženske košarkaške reprezentacije Jugoslavije, je susret sa Rumunjskom u Bukureštu, 21.09.1946., na prvom prvenstvu Balkana. Utakmica je završila pobjedom Jugoslavije 23-6. Selektorom je bio Bora Jovanović, profesor DIF-a i eminentni košarkaški radnik, kasnije prvi predsjednik Košarkaškog Saveza Srbije.Slično kao i muškoj konkurenciji, vladala je Crvena Zvezda, koja je osvojila čak 15 uzastopnih šampionata Jugoslavije u periodu od 1946. do 1960. godine. Nacionalna selekcija će biti sastavljena mahom od igračica crveno-belih tih godina. Prvo pojavljivanje ženske reprezentacije Jugoslavije na Evropskim prvenstvima, desiće se u Beogradu 1954. godine. Osvojeno je ohrabrujuće peto mjesto i prve pobjede na velikim takmičenjima. Selektor Strahinja Alagić, imao je nezaboravnu generaciju "plavih" dama tih dana na Tašmajdanu - igrale su Aleksandra Gec, Cica Kalušević, Ljubica Otašević, Branka Cipruš, Branka Prelević... Već 1959. godine, osvojeno je 4. mjesto na Svjetskom prvenstvu u Moskvi i to će, sve do 1990., biti najboljim rezultatom ženske košarke na svjetskim prvenstvima.Dominantnom silom evropske i svjetske košarke tih godina, bila je reprezentacija Sovjetskog Saveza. Jugoslavija će sve do kraja šezdesetih godina igrati ulogu Pepeljuge na međunarodnim natjecanjima, da bi onda dobila pozitivan impuls pojavom Marije Veger -percipirane kao ženski Korać svog vremena. Sa njom stiže i prva medalja na Eurobasketu u talijanskoj Messini, 1968. godine. Ponovo je čuveni Strahinja Alagić vodio djevojke sa trenerske klupe.

1 8


Put ka međunarodnom respektu

Marija Veger će vladati ženskom evropskom košarkom početkom sedamdesetih. Na šampionatu Evrope u Rotterdamu 1970. godine, ostvaruje 27.3 poena prosječno, a dvaput ubaci 40 poena. Jugoslavija pod vodstvom Ladislava Demšara osvaja broncu. Na sljedeću medalju će se čekati punih 8 godina, ali će u tom međuvremenu i klubovi početi ostvarivati značajne rezultata. 1972. godine, beogradski Voždovac igra finale Kupa Liliane Ronchetti, a Industromontaža iz Zagreba to ponavlja četiri godine kasnije.Oproštaj velike Marije Veger - Demšar sa reprezentativnim dresom, odigraće se na Eurobasketu 1978. u Poznanu. Ponovljen je najveći uspjeh ženske košarke - srebrna medalja. Selektor Borislav Ćorković je na prvenstvo poveo i plejadu mlađih košarkašica, koje će u narednih nekoliko godina igrati veliku ulogu u klupskim i reprezentativnim uspjesima - Zorica Đurković, Sofija Pekić, Vukica Mitić, Biljana Majstorović...Kruna sedamdesetima, bio je evropski naslov košarkašica Crvene Zvezde 1979. godine. Sve se posložilo te sezone; trener Milan "Ciga" Vasojević imao je lepršav tim, predvođen zvijezdama nacionalnog tima, Sofijom Pekić i Vukicom Mitić, te najboljom evropskom košarkašicom tih godina, Zoricom Đurković. U finalu, odigranom u španskoj La Coruni, igračice Zvezde slavile su sa ultravisokih 97-62, protiv košarkašica BSE iz Budimpešte i osvojile Kup Šampiona iste godine, kad je u muškoj konkurenciji premijerno slavila sarajevska Bosna.

Marija Veger donijela je prve medalje ženskoj košarci SFRJ

1 9


Prva olimpijska medalja

Dolazak Milana Cige Vasojevića na kormilo ženske reprezentacije 1980. godine, bio je dobitnički potez. Vasojević će odmah odvesti, već iskusni tim, do brončane medalje na Eurobasketu, održanom iste godine u Banjaluci. Samo par tjedana kasnije, slijedi Olimpijska bronca i to u premijernom nastupu Jugoslavenskih košarkašica na olimpijskom takmičenju. Samo par mjeseci ranije, zagrebačka Montmontaža osvaja Kup Liliane Ronchetti, jedini koji je neka ekipa iz bivše SFRJ osvojila.Montmontaža će i sljedeće sezone, 1980-81, igrati finale Kupa Liliane Ronchetti, ali će je ovaj put potući ekipa Spartaka iz Moskve. Crvena Zvezda iste godine igra svoje drugo finale Kupa Šampiona, uspješniji je tim Daugava iz Rige. Nakon obećavajućeg početka osme dekade prošlog vijeka, slijedi zatišje na velikim takmičenjima. Do 1987. godine, nije osvojena niti jedna medalja na velikim takmičenjima, iako su djevojke nekoliko puta bile blizu toga. Selektor Vasojević vrši smjenu generacija vrlo mudro. Pojavljuju se buduće zvijezde evropske i svjetske košarke - Danira Nakić i Razija Mujanović, ali i velik broj kvalitetnih košarkašica, koje će Jugoslaviji u samo pet godina donijeti velikih medalja kao u četrdesetogodišnjoj povijesti.Nova generacija jugoslovenskih košarkašica će nakon medalja u mlađim selekcijama, osvojiti evropsko srebro 1987. godine, na prvenstvu u Cadizu. Od giganta prohujalih vremena, Sovjetskog Saveza, izgubile su samo sa 73-83, nakon sjajnog otpora. Iste te godine, na Univerzijadi održanoj u Zagrebu, košarkašice Jugoslavije osvajaju svoje jedino zlato na velikim natjecanjima.

Selekcija koja je pod vodstvom Milana Vasojevića osvojila olimpijsku broncu na igrama u Moskvi 1980. godine

2 0


Vrhunac i kraj ženske košarkaške reprezentacije SFRJ

Olimpijada u Seoulu 1988. godine vidjela je možda i najbolje izdanje YU-košarkašica u istoriji. Trajni "Ciga" Vasojević, doveo je generaciju predvođenu Danirom i Razijom, do olimpijskog srebra. Mnogi se sjećaju i koša Anđelije Arbutine, samo sekundu prije kraja polufinala sa Australijom, koje je završilo 57-56 u korist igračica SFRJ. U finalu je viđena sjajna utakmica, u kojoj su jugoslovenske košarkašice pružile svoj maksimum i izgubile od selekcije SAD sa 70-77.I sljedećih godina, uspjesi se nastavljaju, iako je 4. mjesto na Eurobasketu 1989. bio jedini ozbiljniji kiks tih godina. Da i ta godina donese radosti i uspjeha, pobrinule su se košarkašice Jedinstva AIDA iz Tuzle sa nezaustavljivom Razijom Mujanović na centru; osvajaju Kup Šampiona Evropea, u finalu odigranom u Firenci, bolje su od talijanske dinastije AS Vicenza. Tuzlanske košarkašice će i 1990. igrati finale, ali ovaj put Kupa Liliane Ronchetti. Poražene su od talijanske Parme.

Ta 1990. godina, donosi i prvu medalju ženske košarke na Svjetskim prvenstvima. Sjajna Danira Nakić, te godine i treći put zaredom najbolja košarkašica Evrope, vodi sjajno društvo sa novim selektorom, Mihajlom Vukovićem na kormilu reprezentacije, do svjetskog srebra. Veliki udio u uspjehu imaju i ostale: Mujanović, Arbutina, Eleonara Vild, Slađana Golić, Mara Lakić, Nina Bjedov...Posljednjim velikim takmičenjem, koje je odigrala ženska reprezentacija, bilo je Evropsko prvenstvo u Tel

Čudo iz Šibenika - Danira Nakić bila je najboljom evropskom košarkašicom kasnih osamdesetih i ranih devedesetih

2 1


Avivu 1991. godine. Trenerom tima je tad Miodrag Vesković, a u razigravanju po grupama, pobijeđena je i, dotad nesavladiva, ekipa Sovjetskog Saveza. Sovjetske košarkašice će se revanširati u finalu sa pobjedom 97-84. Najboljom igračicom starog kontinenta je te godine Razija Mujanović, osvajajući tako prvu od tri takve nagrade.

Ispostavlja se da je to bio i posljednji veliki uspjeh i medalja. Nakon raspada SFRJ, ženska košarka će pasti u ambis još dublje nego muška. Niti jedna od novonastalih reprezentacija malih državica, neće biti među osvajačicama medalja u više od dvadeset godina nakon 1991. Na posljednjem Eurobasketu u Francuskoj, 2013. godine, reprezentativke Srbije bile su blizu, osvojivši 4. mjesto. Da li je to naznaka poboljšanja i osvajanja novih medalja u budućnosti ili će nakon ove iznimke ponovo uslijediti period mizernih rezultata, nisam sposoban suvislo odgovoriti.

Raza je bila najdominantnijom igračicom koju je dala bivša država - tuzlansko Jedinstvo je vodila do osvajanja klupskog

prvaka Evrope

2 2


Istorija jugoslovenske košarke

Documents

Transcript of Istorija jugoslovenske košarke