Istorija i razvoj srpskog kriminalističkog romana
Transcript of Istorija i razvoj srpskog kriminalističkog romana
Minka Apić
Istorija i razvoj srpskog kriminalističkog romana
master rad
Mentor: Stijn Vervaet
Odsek za književnost, regionalne studije i evropske jezike /Fakultet humanističkih nauka
UNIVERZITETET U OSLU
2019
II
III
Istorija i razvoj savremenog srpskog kriminalističkog romana
Ključne karakteristike modernog srpskog kriminalističkog romana
IV
2019
Istorija i razvoj srpskog kriminalističkog romana
Minka Apić
http://www.duo.uio.no/
Trykk: Reprosentralen, Universitetet i Oslo
V
Rezime
Žanrovska književnost i uže posmatrano, kriminalistička (sa svim svojim
podžanrovima), do poslednjih dvadesetak godina nije bila predmet ozbiljnijeg
interesovanja srpskih, akademskih književnih krugova. Ni drugi žanrovi, sa izuzetkom
naučne fantastike, ne nalaze svoje značajnije mesto u srpskoj nauci o književnosti ali
ni u srpskoj književnoj istoriji. Uzroke takve situacije moguće je pronaći u manjku
domaćih autora i slabijoj produkciji, što je sa jedne strane paradoksalno, pošto je
interesovanje za krimi žanr oduvek postojalo među srpskom književnom publikom. U
prilog tome svedoči i fantastičan broj prodatih izdanja romana Lun, kralj ponoći, 70-
ih i 80 - ih godina prošlog veka, ali i interesovanje čitalaca za dela klasičnih autora
krimi romana: Aghate Christie, Arthura Conana Doyla, Iana Fleminga i mnogih
drugih, sve do današnjih dana i imena poput norveškog pisca Joa Nesboa, koji je
takođe veoma popularan među srpskom čitalačkom publikom.
Situacija na srpskoj književnoj sceni doživljava preobražaj u poslednjih 15-ak godina
kada je krimić u pitanju. Kako po pitanju originalnih naslova i autora koji pišu
kriminalistički roman, tako i na polju naučnog interesovanja. Ovo je opet u skladu
statusom popularne književnosti koja gubi prefiks trivijalne i koja od poslednje
četvrtine prošlog veka sve više postaje predmet izučavanja nauke o književnosti.
Uočava kao značajna promena u srpskoj književnoj produkciji i povećanje broja
novih autora i objavljenih romana. Originalnih naslova je sve više, zastupljene su sve
varijacije žanra od klasičnih romana detektivske procedure, do inovativnih
psiholoških trilera i istorijskih trilera sa elementima horora. Istovremeno se na malim
ekranima emituju TV- serije koje dostižu veliku popularnost.
Ovaj rad baviće se istraživanjem društveno – istorijskih okolnosti koje dovode do
promene na srpskoj književnoj sceni i analizom najpopularnijih krimi romana i trilera.
Cilj analize je izdvajanje karakterističnih odlika savremenog srpskog istorijsko-
kriminalističkog romana.
Metodološki pristup korišćen u radu i analizi obuhvata pomno čitanje i sociologiju
književnosti (analizu društveno-istorijskih okolnosti).
VI
Hipoteza: Nakon pada Miloševićevog režima dolazi do evropeizacije države Srbije,
liberalizacije tržišta i stvaranja boljih uslova za razvoj žanrovske, i pre svega
kriminalističke književnosti. Istovremeno se kroz varijacije kriminalističkog žanra
(istorijski krimić i češće istorijski triler) provlači i kritika srpskog društva, istorije i
mitova, čime srpska žanrovska književnost dobija na posebnosti. Upravo sa tim
svojim odlikama, ova grana popularne književnosti pokazuje znake uklapanja u
dešavanja na svetskoj književnoj sceni.
VII
VIII
Izjava zahvalnosti
Zahvaljujem se mom mentoru, Stijnu Vervaetu, na odličnim smernicama, savetima,
pedantnim korekcijama i svemu što me naučio.
Beskrajno hvala mojoj porodici na nesebičnoj podršci i razumevanju.
IX
X
Sadržaj: UVOD ........................................................................................................................... 1
1 ISTORIJA ................................................................................................................... 8
1.1 Preteče .................................................................................................................... 12
1.2 Međuratna dešavanja ........................................................................................ ….15
1.3 Jugoslovenski period .............................................................................................. 18
1.4 Savremeni srpski krimić ........................................................................................ 26
1.5 Specifičnosti žanra ................................................................................................. 34
2 ANALIZA ODABRANIH ROMANA .................................................................... 41
2.1 Istorijski revizionizam: Konstantinovo raskršće, D. Stojiljković .......................... 41
2.2 Forenzička istoriografija: Poslednji greh, D. Stojković ........................................ 54
2.3 Žensko pero: Tito je umro, M. Novaković ............................................................ 60
2.4 Dylan Dog na srpski način: Vetrovi zla, B.Janković ............................................. 68
2.5 Skandalizovanje klasike: Kainov ožiljak, V. Kecmanović i D. Stojiljković .......... 77
3 TV POSTMODERNA Senke nad Balkanom ............................................................ 82
4 ZAKLJUČAK .......................................................................................................... 92
LITERATURA ........................................................................................................... 97
1
UVOD
Srpska popularna, žanrovska, ponegde nazivana i trivijalna književnost i uže
posmatrano kriminalistička, ima svoju istoriju i kontinuitet koja donekle prati razvoj
ovog žanra u svetu. Posebnost razvitka ove vrste književnosti na prostorima države
Srbije i u jednom periodu Jugoslavije, jeste slaba zastupljenost te manjak originalnih
naslova a samim tim i nedovoljno interesovanje nauke o književnosti za ovu granu
stvaralaštva. Stav akademskih krugova je u skladu za tretmanom žanra kao manje
vrednog, „nižeg“ ili već napomenuto, trivijalnog. Kriminalistički roman ocenjen je
kao bezvredan, jednostavan deo književnosti koji pre svega nudi laku zabavu najširem
krugu čitalaca i kao takav ne poseduje dovoljno elemenata koji bi bili interesantni
proučavaocima književnosti. Ovakav status krimića važiće dobrim delom XX veka,
da bi oko poslednje četvrtine, sa pojavom postmodernističkih ideja, razlika između
visoke i niske literature počela sve više da se preispituje i u skladu sa idejama
postmodernizma, smanjuje i nestaje. 1972. godine objavljen je esej Leslie Fiedlera
Cross the Border, Close the Gap koji neki način predstavlja manifest
postmodernističke teorije. Fiedlerov tekst najavljuje novo vreme, novi stav kritike
drugačiji od modernističkog i otvoreniji prema popularnoj kulturi. Promoviše se
ujedinjenje elitističke i popularne literature, izjednačavanje „visoke“ i „niske“
umetnosti i upravo je to taj procep koji treba da bude zatvoren kako bi krug čitalaca
bio što veći (335-352). Iste godine Julian Symons objaviće studiju Bloody Murder :
From the Detective Story to the Crime Novel : A History koja obeležava početak
studioznijeg interesovanja za kriminalistički žanr.
U Srbiji se ovaj proces odvija nešto drugačijim tempom. Iako ključne tačke razvoja
pokazuju da srpski kriminalistički roman zapravo prati dešavanja na svetskoj sceni,
očigledno je da se u pojedinim istorijskim trenucima taj proces usporava ili se dešava
potpuni zastoj. Usporavanje je primetno pre svega u ključnim godinama razvoja
kriminalističkog žanra u Evropi, polovinom XIX i većim delom XX veka. U
celokupnom istorijskom pregledu, od pojave prvog kriminalističkog romana 1841. pa
do socijalističkog perioda, izdvaja se tek par značajnijih imena koja pišu romane ili
pripovetke kriminalističke sadržine (Lazar Komarčić, Tasa Milenković).
Paradoksalno, interesovanje publike za ovu vrstu književnosti je veliko. To dokazuje
2
ne samo konstantna popularnost klasičnih dela kriminalističkog žanra, već i veliki
uspeh pojedinih domaćih autora koji su se okušali u ovom žanru. Međutim, ni veliko
interesovanje publike, niti uspeh pojedinaca nisu bili dovoljni da obezbede napomene
o postojanju kriminalističkog žanra u istoriji srpske književnosti. Jovan Skerlić ne
daje prostora detektivskoj pripoveci, iako je ona pisana i bila veoma popularna
početkom XIX veka u Srbiji. U svoju Antologiju novije srpske književnosti,
objavljenu 1914, nije uvrstio Lazara Komarčića, izuzetno popularnog u to vreme.
Nešto više o ovom autoru zabeležiće Jovan Deretić 1983. u Istoriji srpske
književnosti i samo napomenuti to da je Komarčić pisao kriminalističke romane (882
-883). Tek krajem XX veka pojedini proučavaoci književnost počinju da se interesuju
za ovaj žanr, ali sve uglavnom ostaje na pojedinim studijama, esejima ili
pojedinačnim knjigama. Književna istorija i dalje ne beleži značajna imena lokalne
produkcije, niti beleži žanrovsku književnost kao sastavni deo nacionalne
književnosti. Donekle sličan odnos prema žanru bio je i u periodu posle Drugog
svetskog rata. Iako su pojedini autori beležili neverovatan uspeh, nadmašujući brojem
prodatih izdanja i svetske standarde onog vremena, najznačajnija imena ostala su
nevidljiva i nezabeležena u nacionalnim antologijama i istoriji književnosti.
Značajna promena u produkciji ali i u odnosu nauke prema popularnoj literaturi
dešava se u poslednjih dvadeset godina. Naznake ovih promena uočljive su u periodu
nakon raspada Jugoslavije, rata i perioda diktature Miloševića, kada srpska književna
scena prolazi kroz jedan oblik transformacije, a srpski kriminalistički roman
doživljava neverovatan procvat. U prve dve decenije XXI veka pojavilo se mnogo
novih autora koje interesuje ovaj žanr. Više je i akademskih radova i doktorskih
disertacija koji se bave problemom kriminalističkog žanra u svetskoj ili srpskoj
književnosti, a koji su objavljeni ili odbranjeni na nekom od srpskih univerziteta
(videti Tomić 2013, Uzelac 2015, Milutinović 2012, Milutinović 2013). Da je proces
tek u začetku govori i činjenica da ni savremena istorija književnosti još uvek ne
uvažava značaj kriminalističkog romana. Petar Milošević koji u Storiji o srpskoj
književnosti (2010), alternativnoj i modernoj istoriji, pravi paralele između popularne
i klasične poezije, šali se i preispituje uvrežene kriterijume i u svoju istoriju upisuje
npr. Isidoru Bjelicu i Mirjanu Bobić Mojsilović, autorke čije se delo najbolje može
definisati kao zabavna književnost ili „lako štivo“ a pri tom ne spominje Vasu
Pavkovića koji je kao urednik zbirke kriminalističkih pripovedaka Na tragu, okupio
3
autore koji itekako ulaze u „ozbiljne“ istorije i antologije srpske književnosti novijeg
vremena. Pripovetke za ovu zbirku napisali su, između ostalih i: Sava Damjanov,
Danilo Nikolić, Mihajlo Pantić, Svetislav Basara, Milica Mićić Dimovska itd.
Sa druge strane, lepeza savremenih izdanja u okviru žanra je veoma široka i u skladu
sa dešavanjima na svetskoj književnoj sceni. Ne samo da je krimić prevazišao svoje
granice i pomešao se sa drugim vrstama umetničke i neumetničke literature, varirajući
žanrove i spajajući ih u nove, poput psihološkog trilera, forenzičkog krimića ili
istorijskog kriminalističkog romana, već se transformacija dešava i na unutrašnjem
planu književnog dela, pri izboru tema, karakterizaciji likova, implicitno ili
eksplicitno datim stavom naratora. Od tradicionalnog laganog štiva namenjenog
razonodi, ovaj žanr sve više dobija na „težini“ i ozbiljnosti, postajući medij za
promociju komentara i kritike srpskog društva.
Nakon prve selekcije i čitanja kao dominantan izdvojio se podžanr istorijskog
kriminalističkog romana i trilera. Delimično objašnjenje ove situacije i uzroka
popularnosti upravo istorijskog krimića dala je Mirjana Novaković, jedna od trenutno
najpopularnijih spisateljica na srpskoj književnoj sceni:
Sve što je skriveno, nikad se ne završava– večno traje. I da bismo zaista završili sa Titovim vremenom ili sa Miloševićevim, ili sa ovim sadašnjim – tranzicionim, moramo da ih potpuno razotkrijemo, i njihove zločince i njihove laži. Međutim, pošto ni sa jednom od svojih prošlosti nismo raskrstili, one nam se i dalje dešavaju– što lepo posluži za krimi zaplet. I naravno, u romanu, kao i životu, zločinac zna više, ima informaciju. (Pohlepa i njene sluge)
Novaković ističe potrebu otkrivanja zataškane istine, pre svega socijalističke
prošlosti, ali i sadašnjice, shvatajući nemogućnost zdravog napretka društva koje je
izgrađeno na lažima i koje ne kažnjava svoje krivce. Ona nije usamljena u svojoj ideji
i ovo ukazivanje na problematične istorijske događaje i ličnosti prožima veliki broj
savremenih srpskih krimića. Interesantno je i to da se ovo razračunavanje sa
nerešenim pitanjima prošlosti dešava upravo u prostoru popularne literature.
Društveni angažman žanrovske književnosti jasno pokazuje da srpski pisci ne
zaostaju za savremenim tendencijama. Novi oblik detektivskog romana dominira
svetskom scenom. Iako su knjige Agathe Christie i A.D.Doylea i dalje popularne i
čitaju se iznova sa svakom novom generacijom čitalaca, kriminalistički žanr koji ne
nudi eskapizam, već postavlja ozbiljna pitanja postaje sve više popularan. Kao ključni
4
dokaz Susan Bassnet (1945) navodi planetarni uspeh skandinavskog krimi romana
koji kroz uzbudljivo napisane slučajeve, ukazuje na vrlo prisutne probleme švedskog
društva, nekada smatranog utopijom. Korumpirana vlada i policija, nepotizam i
rešavanje i zataškavanje pomoću novca nisu problemi koji muče isključivo
Skandinaviju. Čitaoci širom sveta lako se identifikuju sa junacima Joa Nesboa i Stiega
Larssona. Bassnet u istom eseju uočava još jednu važnu karakteristiku vezanu za
razvoj svetske kriminalističke književnosti koja je uočljiva i na dešavanjima na
srpskoj žanrovskoj sceni o kojoj je u ovom radu pre svega reč. Govoreći o uticaju
prevodilačke književnosti, ona ukazuje kako su pojedini trenuci u razvoju lokalnih
književnosti, u kojima se dešavao „procep“ tj. zastoj ili slabost bili trenuci u kojima su
strani uticaji zauzimali svoje mesto, menjajući lokalne, „manje“ književnosti i
usklađujući ih sa svetskim tokovima. Nekoliko decenija pre Basset, Itamar Even-
Zohar pisao je o promenama koje nastaju kad dominantnija književnost utiče na
perifernu (mlađu, slabiju). On je književnosti video kao polisisteme koji utiču jedan
na drugi dok se promena dešava u oba pravca. U okviru jednog sistema suprotno
uverenjima, periferija (prevodilačka književnost, neliterarni tekstovi, dečija
književnost…) utiče na centar sistema (nacionalna književnost). Ovaj zapravo obrnuti
proces dešava se u slučajevima kada je književnost mlada, nerazvijena, ili kada
prolazi kroz neki oblik transformacije (25). Ignorisati ove uticaje znači nemati
objašnjenje za pojavu novih elemenata u sistemu. Njegova teorija fokusirana je pre
svega na dešavanja unutar književnog sistema i uticaje prevodilačke književnosti na
nacionalnu (koja to ignoriše). Međutim, u sagledavanju sistema žanra i razvoja žanra
teorija Franca Morettija daje jasniju i sveobuhvatniju sliku. Posmatrajući svetsku
književnost iz novog ugla, analizirajući izdvojene jedinice koje mogu biti manje ili
veće od samog teksta (teme, stilske figure, u ovom slučaju žanr) Moretti daje predlog
novog načina sagledavanja sistema svetske književnosti. Nemoguće je pročitati i
dubinski analizirati sve što je napisano. Koristeći se metodom distanciranog čitanja,
Moretti je sažeo rezultate drugih istraživača i analizom došao do tvrdnje o zakonu
literarne evolucije po kom u nacionalnim književnostima pozicioniranim na periferiji,
moderan roman ne nastaje kao rezultat autonomnih dešavanja, već je u razvoju
dominantan uticaj Zapada (Engleske, Francuske, Španije). U eseju Conjectures on
World Literature (2000), on ističe da nakon istraživanja rasprostiranja modernog
romana koje je obuhvatilo četiri kontinenta, dvesta godina istorije književnosti i preko
5
dvadeset nezavisnih kritičkih studija, rezultat je na kraju uvek bio isti: moderni roman
razvija se kao kompromis strane forme i lokalnog sadržaja (57 -61).
Osnovna teza kojom ću se kroz rad baviti jeste upravo usvajanje tog stranog uticaja u
periodu slabog razvoja ili krize lokalnog stvaralaštva koja rezultuje ekspanzijom žanra
do sada netipičnog za srpsku književnu scenu. Savremeni srpski kriminalistički roman
prati aktuelne svetske tendencije, ali u svemu pokušava da sačuva i lokalne
karakteristike. U periodu nakon raspada Jugoslavije i diktature Slobodana Miloševića,
otvorio se prostor za popularizaciju krimića. Kako će analiza svih ovih pojedinačnih
romana pokazati, društvene okolnost igraju ogroman uticaj na ono šta se piše, makar
to pripadalo žanru „lake literature“ i kao takve smatranom isključivim izvorom
zabave. Nasuprot tvrdnji o „lakoj“ literaturi, primetno je da kako među autorima, tako
i među čitaocima postoji potreba za ozbiljnijim tipom žanrovske književnosti. Novi
srpski krimić donosi drugačiji pogled na komplikovanu srpsku i uopšte balkansku
istoriju, dajući nova viđenja istorijskih događaja. Nekada smatran bezvrednim, krimić
danas inicira diskusije šireg obima i ne isključivo na knjižarskim forumima. Dobar
primer su romani Dejana Stojiljkovića i već pomenute Mirjane Novaković. Opisujući
zločine i optužujući organe reda i vlasti, ovi romani svojom sadržinom ukazuju na
mane određenih grupa društva o kojima se do skora moglo čitati samo u pozitivnom
kontekstu. Teme i događaji su različiti, stilovi se razlikuju, ali jedna zajednička crta
jeste upravo želja autora da prikazom istorijskih dešavanja u formi literarne fikcije
ukažu na konstantne probleme u državi koji ne bivaju rešeni, nego se javljaju iznova,
naizgled različiti a suštinski identični. Pretpostavka je da je „demokratsko“ uređenje
donelo više slobode, te da je novi, unapređen žanr kriminalističkog romana otvorio
prostor za diskusiju o hroničnim problemima srpskog društva.
Ovaj rad obuhvata analizu nekoliko romana objavljenih u periodu od 2008. godine do
2016. I u tako omeđenom vremenskom intervalu bilo je veoma teško iščitati i
obuhvatiti sve u analizi. Naslovi su birani po tematici, i po sudu kritike i čitalaca,
kako bi se ipak dobio neki kvalitetniji izbor. Međutim, o nekom akademskom nivou
kritičkog suda ne može biti reči, pošto su to komentari izrečeni pre svega na javnim
portalima i forumima dostupnim svima. Sa druge strane, takav odabir jeste još jedan
pokazatelj savremenih dešavanja na polju srpske literature, pošto je slična situacija
aktuelna i na svetskoj sceni. Bassnett u analizi uticaja prevodilaštva i prevedene
6
književnosti na popularizaciju i razvoj kriminalističkog žanra, napominje da
digitalizacija i globalizacija u velikoj meri menjaju ukus čitalaca, kao i da se sve ređe
kao merodavni uzimaju sudovi školovanih poznavalaca literature, te da publika sve
više pažnje posvećuje različitim književnim blogovima i forumima (143-155).
Analizirani romani morali su da zadovolje sledeće uslove: da su objavljeni na
srpskom jeziku, da je autor državljanin Srbije (žargonski rečeno – domaći autor)i da je
u pitanju kriminalistički žanr. Nakon čitanja više od dvadeset romana, žanr istorijskog
kriminalističkog romana izdvojio se kao dominantan. Kako sam naslove birala po
pozicijama koje romani zauzimaju na top - listama najvećih izdavača ali i po ocenama
čitalaca i kritike, pokazalo se da upravo ovaj podžanr kriminalističkog romana dobija
najbolje ocene i kritike. Istovremeno, najveći izbor pružao je upravo istorijski
kriminalistički roman i istorijski triler ukazujući na to da je ova kombinacija istorije i
krimića omiljena i među piscima. Izbor je na kraju sveden na pet romana i jednu
televizijsku seriju čija analiza bi trebalo da odgovori na postavljeno istraživačko
pitanje.
Rad je podeljen u nekoliko poglavlja.
Početno, prvo poglavlje pruža kratak pregled istorije srpske književnosti sa posebnim
akcentom na kriminalističku književnost, od najranijih dana, preko ključnih godina za
razvoj ovog žanra u svetu i paralelno sa razvojem krimi žanra na prostorima tadašnje
Jugoslavije tj. pozicijom krimića u vreme komunističke vladavine, završno sa
raspadom Jugoslavije. Cilj istorijskog preseka jeste pokušaj objedinjena istorijata
kriminalističkog žanra u Srbiji, pošto to do sada nije urađeno na jednom mestu. Drugi
razlog zbog kog sam rešila da celo poglavlje posvetim istorijatu krimića jeste upravo i
ukazivanje na uticaj istorijskih, društvenih, političkih i socijalnih okolnosti na razvoj
žanra.
Drugi deo posvećen je analizi izabranih romana objavljenih u poslednjih deset godina.
U rad je uvršteno pet istorijskih kriminalističkih romana, izabranih pre svega po
ocenama i preporuci čitalačke publike ili trenutnoj poziciji na na top-listi najčitanijih
izdanja izdavačke kuće „Laguna“. Redosled analize romana određen je hronološki,
prema godini objavljivanja romana. Analizirana je polarizacija, tj. podela likova na
pozitivne i negativne, karakterizacija likova, dijalog i monolog književnih junaka i
7
komentar naratora (ili celokupnog romana) koji ukazuje na određeni društveni
problem.
Treće poglavlje posvećeno je televizijskoj produkciji, tačnije kriminalističkoj seriji
koja je takođe forma koja je trenutno najzastupljenija i u svetskoj TV produkciji u
poslednjih dvadesetak godina. Analizirana je TV serija Dragana Bjelogrlića, Senke
nad Balkanom, koja je doživela ogroman uspeh kod gledalaca i čija druga sezona se
upravo emituje, dok je snimanje treće sezone najavljeno i verovatno u toku. Neki od
saradnika na scenariju za ovu seriju bili su Dejan Stojiljković i Vladimir Kecmanović,
pisci čiji su romani analizirani u drugom poglavlju.
Četvrto poglavlje je rezervisano za zaključak.
8
1 ISTORIJA
Da bi se dobila okvirna slika razvoja trivijalne književnosti u Srbiji, potrebno je
napraviti paralelu sa nastankom krimi žanra u svetu i njegovim razvojem. Trenutak
koji se uzima kao ključni u pojavi kriminalističkog žanra jeste pripovetka Edgara
Allana Poea (1809 – 1849) Ubistva u ulici Morg, objavljena 1841. godine. Ovo delo
postaće na neki način obrazac klasične kriminalističke pripovetke, a glavni junak
romana, detektiv Dupin, neko po čijim osobinama ili crtama će biti građeni najslavniji
detektivi Zlatnog doba krimi žanra1 ali i moderni proslavljeni borci za pravdu.
Sigurno je da Po nije prvi autor koga je zanimao kriminal kao inspiracija. Dominacija
zapadnoevropskog, pre svega engleskog i nešto kasnije američkog kriminalističkog
žanra u produkciji ali i nauci o književnosti doprineće uverenju da je E.A. Poe
rodonačelnik krimi priče. Ova vladavina detektivskog romana sa engleskog,
američkog i manjim delom francuskog područja obuhvata ceo XX vek. Tek
poslednjih dvadesetak godina posebno interesovanje izaziva skandinavski
kriminalistički roman, a pažnju istraživača počinju da zaokupljaju i druge, ne toliko
zastupljene nacionalne književnosti. Time je npr. potpuno zanemarena činjenica da
začeci ovog žanra datiraju čak iz sedamnestog i osamnaestog veka i sa područja Kine,
u pričama o talentovanom istraživaču De Renjieu iz perioda dinastije Tang.2 Pascale
Casanova raspravlja o dominaciji literature engleskog govornog kao odrazu političke
i ekonomske moći. Literarna scena takođe je polarizovana i iako je važna, ekonomska
moć nije uvek presudna. Jezik je od suštinske važnosti kada je u pitanju moć, ali ni to
nije uvek primarni razlog. Casanova ukazuje na to da kolonijalni uticaj čini da
književnosti sa ruba, kako ih ona naziva, bivaju nevidljive i te da zapadnoevropska
misao i intelektualna elita odlučuju o vrednosnom sistemu (71-90). Kada je reč o
kriminalističkom žanru, struktura svetskog literarnog prostora ukazuje upravo na
dominaciju zapadnoevropske i američke književnosti, još od ranije spomenute, prve
sistematizacije Juliana Symonsa. On deli istoričare detektivske priče u dve grupe. U
1 Zlatno doba naziv je za period velike popularnosti kriminalističkog žanra, pre svega u Engleskoj, u periodu između dva svetska rata (Knight 84 -88). 2 U uvodu zbirke eseja, Crime fiction as a World Literature (2017), urednici navode da je1949. godine, holandski diplomata, pisac i lingvista, Robert van Gulik, objavio prevod kineskog detektivskog romana iz osamnaestog veka Dee Goong An. (2)
9
prvu grupu svrstava one koji početak kriminalističkog žanra vezuju za pojavu
organizovanog delovanja policije i po kojima je rađanje žanra neodvojivo od dela
E.A.Poea. Druga grupa istoričara elemente krimića i detektivskih priča vidi u delima
gde se racionalana dedukcija javlja kao jedan od elemenata građe, te preteču
kriminalističkog romana pronalaze u delima klasične književnosti, u Bibliji, arapskim
pričama, preko Voltaira (Zodig), u Godwina (Caleb Williams), Dickensa (Oliver
Twist), itd (Symons, 24). I Balzac je u svojim romanima prikazivao kriminalce.
Klasik ruskog realizma, Zločin i kazna (1866) F.I.Dostojevskog, takođe daje prikaz
policijske procedure i istraživačkog postupka u razotkrivanju zločina. Ipak, ni Balzaca
ni Dostojevskog ne ubrajamo u autore kriminalističkih romana.
Još jedan važan uslov za nastanak detektivke, a potom i razvoj celokupnog žanra,
jeste razvitak gradova i urbanizacija života. Martin A. Kayman u svom eseju The
short story from Poe to Chesterton objašnjava da je detektivka zapravo elemenat
modernosti u XIX veku. Ovakav tip pripovetke je najraniji oblik popularne
književnosti i to urbane književnosti. Ona na neki način oslikava poetiku modernog
života (43). Suburbane grupe najlakše su se identifikovale sa likovima iz ovih
pripovedaka. Istovremeno je to bila i najbrojnija čitalačka publika tadašnjih magazina
u kojima su kratke detektivske priče stekle popularnost. Ostali važni činioci
urbanizacije: telegraf, razvoj železnice, rast gradova…doprineli su lakšoj i bržoj
popularizaciji žanrovske književnosti. Život je postajao lakši, srednji stalež je jačao,
ljudi ( i žene takođe) su imali sve više više slobodnog vremena i pronašli su novi
način zabave i opuštanja čitajući uzbudljive pripovetke koje ne iziskuju prevelik
intelektualni napor.
Sagledavajući okolnosti i uslove u kojima je nastao i razvio se kriminalistički žanr u
obliku kakav danas uzimamo kao klasičan, moguće je uočiti specifičnosti razvoja
ovog žanra na prostorima Srbije i nekadašnje Jugoslavije.
U vreme kada u Evropi i u Americi počinje da raste interesovanje za ovu vrstu
književnosti, Srbija se pre svega suočava sa gorućim nacionalnim problemima. XIX
vek obeležen je revolucionarnim pitanjima i književno stvaralaštvo je potpuno u
skladu sa političkim i nacionalnim pitanjima. Preovlađuju rodoljubive teme, dok se
istovremeno vode velike rasprave o standardnom srpskom jeziku i pravopisu.
Interesovanje za krimić ne postoji, što je i logično uzimajući u obzir okolnosti u
10
kojima se država nalazi: borba za slobodu, ustanci, nerazvijeni gradovi i veliki broj
nepismenog stanovništva. Tako da u vreme kada Edgar Allan Poe piše svoje prve
horor i krimi priče, Srbija tek kreće ka putu šireg opismenjavanja stanovništva, pre
svega zahvaljujući reformi jezika i pravopisa i otvaranjem boljih mogućnosti za
stvaranje na narodnom jeziku. Iako je i pre Vuka Karadžića postojala pisana
književnost, ona je bila rezervisana za uzak krug pismenih ljudi, nedostupna i
nerazumljiva prosečnom ili većinskom stanovništvu. Sa reformom pravopisa i jezika,
kao i idejama koje je doneo romantizam o neodvojivim vezama literature i
nacionalnog identiteta, književnost na prostorima Srbije ubrzaće svoj razvoj. Situacija
će se donekle poboljšati, ali će uprkos svemu, visok procenat nepismenog
stanovništva i snažan uticaj crkve i dalje predstavljati problem. Posledice ovakvog
razvitka na neki način osećaju se i danas.
Viktor Žmegač, hrvatski teoretičar koji se bavio analizom i istorijatom detektivskog
romana u jugoslovenskoj književnosti u tekstu Jedan pogled na roman detekcije
(1970) pretke savremenog detektiva pronalazi u „univerzalnim učenjacima
renesanse“. On moć razmišljanja i zaključivanja jednog detektiva ne vidi kao plod
mistike ili božanskog proviđenja, već kao rezultat enciklopedijskog znanja i talenta.
Istovremeno je kod detektiva izrađeno veliko interesovanje za umetnost. Sherlock
Holmes je pravi primer takvog književnog junaka. Po Žmegaču detektiv mora biti tip
renesansnog čoveka: svestran, široko obrazovan i inteligentan. Talentovan istražitelj
koji je sposoban da svojim razumom i voljom promeni svet ( 287). U tom nedostatku
renesansnog uzleta i slavljenju slobodne i racionalne misli mogući su uzroci prvo
kašnjenja, a potom i slabog razvoja i recepcije beletristike. Konzervirana
srednjovekovna književnost, koja traje vekovima, još jedan je od uzroka sporijeg
razvitka srpske umetničke, te sa tim u vezi i popularne književnosti (Milošević 25). U
vreme kada u Evropi stvaraju jedan Petrarca, Boccaccio ili Shakespeare, u čijim
dramama je ubistvo često osnovni motiv, najživlja srpska književna delatnost dešava
se pod okriljem crkve. Hamlet je na neki način preteča detektiva koji vodi istražni
postupak pokušavajući da dokaže ubistvo oca. Autori se u periodu renesanse okreću
ljudima, pišu o njihovim usponima i padovima a znanje i veština dobijaju na ceni. Sve
ove elemente pronalazimo i u samim začecima detektivske priče nekoliko stotina
godina kasnije. U srpskoj književnosti tada nije bilo prostora za takvog renesansnog
čoveka. Pisalo se jeste, ali su teme i interesovanja publike bili drugačije vrste.
11
Dominacija crvene tematike i manastiri kao centri pismenosti definisali su na neki
način razvoj srpske književnosti do XIX veka. U odnosu na razvijenu Zapadnu
Evropu u kojoj industrijalizacija ubrzano menja život običnog čoveka, na prostorima
tadašnje Srbije obrisi ovakvog, modernog života tek se naslućuju. Krajem ovog veka
Srbija i Crna Gora su jedine države u Evropi koje nemaju šinsku mrežu (Čalić 45). U
takvim okolnostima nije se moglo očekivati da će zametak kriminalističke pripovetke
i romana naići na plodno tle. Kako je već napomenuto, ovaj žanr iziskuje urbani
prostor, modernog čoveka, ali i slobodnu, pismenu, emancipovanu ženu koja ima
vremena da se nakon radnog dana opusti i uživa uz neku novu priču o zločinu i
inteligentnom detektivu. Srpska žena na prelazu u XX vek još uvek živi u
podređenom položaju, bez ikakvih prava (Čalić 34). Ovu razliku u razvijenosti
donekle ilustruje scena prelaska iz nekada austrijskog grada Zemuna, parobrodom
preko Dunava, u Beograd krajem XIX veka. Kako Jezernik slikovito opisuje, putnik
ima utisak da ulazi u „stran i neobičan svet koji se činio tajnovitim i bajkovitim,
katkad čak i odbojnim i pretećim“ (citirano prema Čalić, 13).
Početkom XX veka, te okolnosti počinju da se menjaju. Sporo i uz mnogo poteškoća,
ali ipak u pravcu modernizacije. Paralelno sa oslobođenjem razvija se industrija,
rekonstruišu se gradovi i brišu tragovi osmanske prošlosti. Shvata se značaj
obrazovanja za ostvarivanje društvenog napretka. Mladi ljudi školuju se u velikim
centrima poput Nemačke, Rusije, Francuske ili Austrije i na taj način postaju nosioci
novih, evropskih ideja. Iako će balkanski prostor, pa sa njim i Srbija, konstantno
zaostajati za razvijenim delom Evrope, napredak će biti vidljiv, kako u razvoju
industrije i društva, tako i u naznakama promena na kulturnom nivou.
12
1.1 Preteče
U prethodnom poglavlju dati su neki od preduslova razvitka srpske umetničke
književnosti. Dominacija religiozne tematike i žanra i manjak individualnog
stvaralaštva ograničavali su srpsko književno stvaralaštvo. Nakon oslobođenja Srbije i
uspešne borbe ranog romantizma za upotrebu narodnog jezika kao standardnog,
situacija se ubrzano menja. Prvo kroz dela romantičara, potom i realista, te sa
porastom popularnosti pripovetke i posebno romana kao književne vrste. Negde na
prelazu iz romantizma u realizam pojaviće se jedno ime, autor koji stvara sasvim u
skladu sa razvojem žanrovske književnosti u svetu, ali će se sve završiti na tom
jednom piscu. Reč je o Lazaru Komarčiću (1839 -1909), piscu i novinaru koji se uz
Dragutina Ilića smatra rodonačelnikom naučne fantastike u srpskoj književnosti i
autorom prvih kriminalističkih romana (Ivanić 107-108). Iako popularan u svoje
vreme, nije doživeo da ga tadašnja kritika prizna i uvrsti u antologije i istorije
književnosti. Jovan Skerlić nije imao za njega mesta u svojoj Istoriji nove srpske
književnosti objavljenoj 1914, iako je u tekstu „Šta se čita u našoj Narodnoj
biblioteci“ iz 1906. naveo da je Komarčić među najpopularnijim autorima te godine
(Jedna ugašena zvezda). Sigurno je da Komarčićevo interesovanje za mračne strane
srpskog društva nije bilo u skladu sa Skerlićevim idejama o vaspitavanju i zdravlju
nacije. Interesantno je da Komarčić 1880. objavio Dragocenu ogrlicu, svoj prvi
kriminalistički roman, sedam godina pre nego što će Artur Conan Doyle (1859 -
1930) svetu predstaviti čuvenog Sherlocka Holmsea u romanu A Study in Scarlet,
objavljenom u časopisu Beetons Christmas Annual 1887. godine (Symons 67). Još je
interesantniji podatak da su Komarčićevi romani bili popularni i rado čitani. Publike
je bilo dovoljno, iako su okolnosti i stav tadašnjeg učenog sveta bili takvi da je ova
književnost smatrana nižom, manje vrednom i kao takva nije zasluživala pažnju
akademske javnosti. Ime Lazara Komarčića na taj način biva skrajnuto i zaboravljeno,
da bi krajem dvadesetog i posebno poslednjih decenija, sa porastom interesovanja
srpske čitalačke publike i nauke za kriminalistički žanr, ponovo postalo aktuelno.
Đorđe Bajić (1975), filmski i književni kritičar i autor nekoliko uspešnih romana
krimi i SF određenja, pisao je o Komarčiću, ističući značaj njegovog dela za razvoj
popularne književnosti (Lazar Komarčić i kriminalistički roman).
13
Petar Milošević u svojoj Storiji srpske književnosti ovu literaturu svrstava u one
„pratećeg tipa“, tj. onu koja
Preuzima gotove evropske modele, idejne i duhovne okvire, stilske pravce, žanrove i
forme nastale drugde, potom ih adaptira prema svojim prilikama i potrebama i
obogaćuje ih specifičnim elementima (10).
Miloševićeva predstava srpske književnosti potvrđuje teoriju Franca Morettija (1950)
o razvoju modernog romana i ukazuje upravo na to preuzimanje obrazaca. Manje,
marginalne književnosti u određenim trenucima „slabosti“, preuzimaju modele velikih
i adaptiraju ih prema lokalnim karakteristikama.
U takvom kontekstu, u periodu na prelazu iz XIX u XX vek, vremenu kada
informacije nisu proticale toliko brzo kao danas, pionirsko delo Lazara Komarčića
nije bez značaja.
Drugo važno ime srpske kriminalističke književne scene bio je Tasa Milovanović
(1850 -1918). Njegovo ime vezuje se za pojavu organizovanog delovanja policije u
Srbiji. Ovo je takođe važan fenomen urbanizacije. Kako su se prve Poeove pripovetke
poklopile sa organizovanjem „Detektivskog odeljenja“ Metropoliten policije 1842.
mnogi su u ovim pričama videli propagandu, reklamni materijal za novu instituciju
uspostave kontrole i nadzor društva (Kayman 44). Institucijalizovanje organa reda i
zakona jeste jedan od preduslova razvoja kriminalističkog žanra i Srbija ovde zapravo
neznatno kasni za dešavanjima u razvijenom delu sveta.
Milenković je zaslužan za formiranje organizovane policije u Srbiji i na zvaničnoj
stranici BIA (Bezbednosno Informativna Agencija) naveden je kao jedan od prvih
rukovodilaca ove institucije u vreme njenog osnivanja. Bio je jedan od ključnih ljudi u
policiji u vreme vladavine kralja Milana Obrenovića. Vodio je dnevnik u koji je
beležio dešavanja u državi ali i zapisivao izveštaje o zločinima koji su se dešavali. O
značaju rada Tase Milenkovića piše Ljubomir Stajić opisujući stvaranje policije-
žandarmerije na prostorima Srbije krajem XIX veka koja u takvom, organizovanom
obliku do tada nije postojala. Tasa Milenković držao je prve časove obuke i stručna
predavanja i zajedno sa dr Rudolfom Archibaldom Reissom bio zaslužan za
obrazovanje prvog stručnog policijskog kadra u Srbiji ( 267 – 289).
14
Milenković je redovno objavljivao zapise o zločinima, procesu istrage, hapšenjima i
izrečenim kaznama. Poput Newgate novela sa početka XIX veka koje su publici
nudile donekle romansirane biografije zločinaca (Pykket 19), i Milenkovićevi tekstovi
pisani u obliku dnevničkih zapisa bili su rado čitani i imali su svoju publiku.
Celokupan njegov učinak važan je za razvoj žanra. Važno je istaći da je Tasa
Milenković naveden kao autor prvog srpskog kriminalističkog romana Ponoć ili
grozno ubistvo na Dorćolu (Uzelac 23). Podatke o prvom izdanju nisam uspela da
pronađem. U katalogu Narodne biblioteke Srbije postoje podaci o drugom izdanju
ovog romana iz 1926. godine.
Ukoliko govorimo o ključnim tačkama razvoja kriminalističkog žanra, organizovanje
policije kao i publikacija Milenkovićevih dnevnika i romana svakako predstavljaju
značajno mesto. Problem predstavlja to što se ova književna dela mogu okarakterisati
kao incident, pošto novih imena i izdanja u narednom periodu nema, te se o
kontinuitetu ne može govoriti. Sledeće poglavlje istorije neće doneti bitnije promene
na polju razvoja žanrovske književnosti.
15
1.2 Međuratna dešavanja
Period koji se u svetu naziva zlatno doba krimi romana, na prostorima tadašnje
Jugoslavije i jedno vreme kraljevine SHS, donosi različite izazove. Sve ono što
uslovljava popularnost ovog žanra: urbanizacija, industrijalizacija, emancipacija
žena…na teritoriji međuratne Jugoslavije nailazi na mnoštvo prepreka. Kao i svuda u
svetu, gradovi postaju atraktivni za ljude iz ruralnih krajeva. Mnogi se doseljavaju sa
periferije i iz nerazvijenih i siromašnih delova zemlje u potrazi za boljim životom i
poslom. Ali sam porast broja stanovnika ne znači nužno i urbanizaciju. Čalić ističe da
su mnogi delovi grada Beograda u to vreme bili zapuštena naselja bez osnovnih
higijenskih uslova. Doseljenici su se teško odricali svojih starih navika i teško
prihvatali novine, mada se i to neminovno dešavalo. Broj obrazovanih i pismenih ljudi
bio je izuzetno nizak, dok je procenat nepismenih žena bio poražavajuće visok. Žene
su bile potčinjene u svakom pogledu. Nisu imale pravo glasa i još uvek su im bila
nedostupna određena zanimanja. Čalić navodi podatak da je 1931. godine svaka druga
žena u Jugoslaviji bila nepismena (122-123).
Najznačajnije ime ovog perioda je Miloš Crnjanski (1893 - 1977), za čiji se izlet u
popularnu književnost do skora nije znalo. Pod pseudonimom Harald Johnsson 1921.
objaviće kratki roman Podzemni klub. Podnaslov Detektivski roman jasno definiše o
kojoj vrsti romana je reč. Popović - Radović navodi da je sam Crnjanski ostavio
pisani trag o ovom romanu, u svom nikad završenom i objavljenom rukopisu Serbia i
komentari, započetom još 1921. godine.3 Iako u ovom rukopisu spominje mnoge
relevantne podatke, od toga da je anonimno napisao roman, da je u pitanju
kriminalistika, ističe materijalne razloge za pisanje, pa čak i naziv romana Podzemni
klub, Crnjanski nikad nije obelodanio svoj pseudonim, niti potvrdio autorstvo. Čak se
i oko samog naziva romana bunio i imao nedoumice pošto navodno nije mogao da se
seti preciznog naziva i nije bio siguran da li je možda tačan naziv Klub samoubica
(Podzemni klub III - VIII).
U ovom kratkom romanu, koji umnogome podseća na avanture Sherlocka Holmsea,
Crnjanski opisuje dva privatna detektiva koja pokušavaju da reše seriju zločina.
3 Serbia i komentari, nezavršen rukopis u zaostavštini Crnjanskog, Narodna biblioteka Srbije, signatura P-702/I/ A 1-3
16
Radnja je smeštena u glavni grad Švedske u kom je Crnjanski i sam kratko boravio.
Glavni junaci Fred Helmington i Rob Jelkins na tragu su tajnom terorističkom
društvu koje pravi probleme građanima Stokholma. Roman je prepun akcije, radnja se
dešava na ulicama i u podzemlju, pratimo naše junake i na taj način upoznajemo
grad, kroz ulice i poznate institucije. Mistična ličnost, čest motiv i kod Doylea i kod
Poea, kod Crnjanskog je predstavljena u liku čoveka u crnom. Pojava blizanaca kao i
prevare i zabluda koje oni izazivaju, takođe su poznati motivi. Scena u kojoj ova dva
detektiva sede pored kamina i uz čašu viskija rezimiraju uzbudljiv i naporan dan ili
upravo rešen slučaj, kao da je preslikana scena u kojoj glavne uloge tumače Scherlock
Holmes i dr Watson.
Velika mana ovog nevelikog dela jeste jezik i pravopis. Tekst je prepun grešaka,
pravopisnih i gramatičkih, što nikako nije karakteristično za delo Crnjanskog. Moguće
je da je roman u žurbi pisan, kako bi autor što pre ostvario prihod. Zna se da je Miloš
Crnjanski u to vreme boravio u Srbiji, a pojedini elementi romana ukazuju na
autorstvo: strukturna stilistika, doživljaj prostora ili Rembrantova slika, motiv koji
nalazimo i u kasnijem delu Miloša Crnjanskog. U Romanu o Londonu (1971), knez
Rjepin se divi Rembrantovim portretima videći u njima metaforu života. Trostruko
pojavljivanje iste ličnosti u liku profesora Levinskog/muzičara Menjčikova/
književnika Bredforda nagoveštava piščevu opsesivnu potragu za identitetom.
Mirjana Popović - Radović uz ove elemente, izdvaja piščevo interesovanje za lica
ljudi i promene na tim licima koje odražavaju promene na polju celokupne ljudske
egzistencije, kao jedan od dokaza autorstva Miloša Crnjanskog (Podzemni klub IX –
XIV). Pored navedenih karakteristika, u delu rukopisa Serbia i komentari, pod
odeljkom Pančevo, Crnjanski iznosi podatak da je roman „u žanru kriminalistike“
napisao pod pritiskom finansijske situacije, tako da su materijalni logičan osnovni
motiv za pisanje (Uzelac 25). Podzemni klub sadrži elemente klasičnog
kriminalističkog romana (dvojac detektiva, mistične ličnosti, teorija zavere, jurnjava
po gradu) međuratnog perioda sa čijom popularnošću je Crnjanski mogao biti
upoznat. Sa druge strane, nepostojanje potvrde o autorstvu može biti tumačeno i kao
shvatanje Crnjanskog da pisanje jeftine književnosti ne priliči ozbiljnom autoru.
Kriminalistički žanr nije vrednovan u vreme kada veliki pisac stasava i na putu je
izgradnje značajne karijere. Krimići i detektivski romani smatrani su šundom, lakom i
17
bezvrednom literaturom za prostiji čitalački ukus i takav status zadržaće većim delom
XX veka.
Delo Miloša Crnjanskog može se smatrati izuzetkom ovog perioda, u kom žanr
kriminalističkog romana ne beleži druga značajnija imena. Iako roman Podzemni klub
sadrži mnoge elemente krimića Zlatnog doba, veoma popularnog u Evropi u to vreme,
o nekim naznakama prihvatanja forme, o kojoj govori Moretti, još uvek ne može biti
reči.
18
1.3 Jugoslovenski period
Sve ono što je uslovilo otežan razvoj i proboj popularne književnosti na prostorima
tadašnje Jugoslavije, nastavilo je da bude prepreka i u godinama posle Drugog
svetskog rata. Nerazvijena privreda, siromaštvo i nepismenost ne doprinose razvoju
žanra u posleratnim godinama. Knjige nisu najinteresantniji vid zabave i najveći deo
stanovništva novac će pre dati za ulaznicu za neki sportski događaj, nego za knjigu.
Izdavačka preduzeća su pod kontrolom države, knjige su skupe i procenat objavljene
beletristike u tom periodu čini jedva jednu petinu (Janjetović 231). Nepismenost i
neobrazovanost stanovništva i dalje su bili velika prepreka za popularizaciju
književnosti. Procenat nepismenih u prvim posleratnim godinama i dalje je bio među
najvišima u Evropi (Janjetović 219). Prevod savremenih dela svetske književnosti
takođe je predstavljao luksuz, tako da su se najčešće štampala već prevedena dela,
klasici za koje nije trebalo plaćati prevod ili autorska prava. Pored svih ovih
okolnosti, krimi žanr je smatran produktom Zapada, i kao takav bio je potpuno
nepodoban. Tadašnja Partija, sa svojim čvrstim vezama sa SSSR-om, tretirala je svu
kulturu sa anglosaksonskog govornog područja kao neodgovarajuću i opasnu za
mladu jugoslovensku čitalačku publiku. Ovakav stav vladajuće strukture prema
kriminalističkom žanru nije nešto što bi se moglo smatrati isključivo jugoslovenskom
politikom. Richard Bradford u svom kratkom pregledu razvoja kriminalističkog žanra
opisuje represivan odnos vlasti prema kriminalističkom žanru u Rusiji u vreme
Staljinove vladavine, gde je krimić proglašen pro-zapadnim eskapizmom i u
potpunosti zabranjen. Bradford opisuje sličan odnos prema žanru u vreme
Mussolinijeve vladavine u Italiji, gde je krimić takođe smatran dekadentnom
literaturom koja loše utiče na omladinu u toj meri da je tadašnje Mussolinijevo
ministarstvo kulture u potpunosti zabranilo sve oblike kriminalističke književnosti (68
- 74). Cawelti navodi primere nacističke Nemačke, Rusije i Kine u kojima je krimić
bio nepoželjan i ukazuje na to da totalitaristički režimi pokazuju netrpeljivost prema
ovoj vrsti književnosti (13). Uzročno-posledična veza kriminalističkog žanra sa tipom
društvenog uređenja postoji. Ovih nekoliko navedenih primera potvrđuje ideju da
diktatorski uređeni društveni sistemi vide krimić kao pretnju ili nosioca nepoželjnih
ideja. Kulturna politika Jugoslavije je u godinama neposredno nakon završetka
Drugog svetskog rata bila strože kontrolisana i tesno vezana sa političkom
19
propagandom. Propagirala se „socijalistička kultura“ i proleterijat. Partija je ukidala
privatne izdavačke kuće, biblioteke i štamparije a kultura je uglavnom okrenuta
Sovjetskom Savezu. Knjiga je instrument revolucije i sredstvo vaspitanja. Formiran je
Agitprop, partijski aparat agitacije i propagande, koji je trebalo da upravlja kulturnom
politikom u državi (Uzelac 164 -166). Katerina Clark tumači da je ovakav represivan
odnos diktatorskih režima prema popularnoj kulturi bio reakcija na spontanu prirodu i
sposobnost improvizacije koja karakteriše popularnu kulturu, a koja suštinski otežava
ili potpuno onemogućava stepen kontrole (citirano prema Wachtel 190). Potvrdu te
teze moguće je videti je u današnjoj popularnosti i planetarnom uspehu skandinavskih
autora kriminalističkih romana. Deluje paradoksalno da u državama poznatim pre
svega po svom jakom socijalnom državnom uređenju u kom kriminal gotovo da i ne
postoji, cveta književnost inspirisana najgorim ljudskim nagonima. Sve navedeno
govori u prilog tvrdnji da razvoju kriminalističkog žanra odgovara slobodno društvo
sa otvorenom tržišnom politikom. To dokazuje i primer razvoja jugoslovenskog i
kasnije srpskog krimića.
Oštar stav Partije po pitanju kulturne politike promeniće se nakon raskidanja
političkog saveza sa Rusijom i Informbiroom i odlukom Tita da podršku potraži na
suprotnoj strani (Janjetović 17, 41-42). Ovo približavanje Zapadu i američkoj
diplomatiji variraće u narednim decenijama, ali će ekonomska podrška koju je Titova
Jugoslavija dobila od strane USA doneti značajne promene na kulturnom nivou. Iako
će se nakon smrti Staljina odnosi sa Rusijom ponovo izgladiti, američki uticaj nikad
neće u potpunosti izostati. Nakon intervencije SSSR u Čehoslovačkoj 1968.
jugoslovenska diplomatija ponovo se približava Zapadu, iako je u periodu američke
invazije na Vijetnam, taj odnos bio delimično prekinut. Kao potvrdu dobre saradnje
Tito je sa Niksonom 1970. potpisao novi liberalniji vizni sporazum koji je
omogućavao dobijanje viza za neograničen broj ulazaka u periodu od godinu dana
(Vučetić 72-76). Do čitalaca u Jugoslaviji dopiru zapadni uticaji u filmu, muzici i
literaturi. Pored popularnih američkih pisaca, Johna Updikea i Henrya Millera, veliki
deo onoga što čita pre svega mlađa publika pripada popularnoj literaturi. Vućetić ovo
opisuje terminom siva zona ,pošto je ovaj deo književnosti gotovo u potpunosti
neuhvatljiv za analizu. O njima nema statističkih podataka, niti ih je moguće pronaći
u katalozima biblioteka (322). Interesantno je da se poslednjih godina u Srbiji formira
nezavisna mreža ljubitelja kriminalističkog žanra, koja putem online komunikacije
20
pokušava da napravi pregled i sistematizaciju izdanja iz ovog perioda. Sajt Znak
Sagite je dobar primer takve inicijative. U Titovoj Jugoslaviji, i pored promene
politike prema USA, stav zvaničnih komisija i vodeće književne kritike nije bio
pozitivan prema ovoj vrsti literature. Stanje donekle duhovito opisuje citat jednog od
najpoznatijih srpskih pisaca, tzv. Oca nacije, Dobrice Ćosića iz 1969.
Tzv. masovna kultura, iskušenje je naše neprosvećenosti i još jedan dokaz nepostojanja opšte
programerske vizije i koherentne socijalističke kulture u našim uslovima. Masovna kultura, tj.
kultura američke potrošačke civilizacije pobedonosno osvaja naš prostor. Njeni vidovi i
sredstva postali su i političke činjenice našeg progresa. Jednom životnom delu, smislu, načinu
i stilu življenja, predajemo se lako i veselo. Otpori se čine retko, neefikasno i samo sa
stanovišta određenog političkog pragmatizma. ( citirano prema Janjetović 16)
Uprkos negativnom stavu kritike, kriminalistički žanr šezdesetih godina u Jugoslaviji
doživljava procvat. Fenomen predstavljaju roto romani, izuzetno popularni u ovom
periodu. To su jeftina izdanja u vidu sveščica, najčešće sa ljubavnom, kaubojskom ili
krimi tematikom. Šezdesete godine prošlog veka predstavljale su „zlatno doba“ za
roto romane.4 Daleko najuspešnija bila je Biblioteka x-100 poznata po svojim
malim, jeftinim izdanjima romana o Lunu – kralju ponoći. Od 1959. do 1990.
objavljeno je oko 70 epizoda sa avanturama ovog junaka.
Serijal roto romana o Lunu, kralju ponoći, doživeo je neverovatan uspeh. Prema
podacima koje iznosi Nemanja Baćković, uspeh ovih romana bio je potpuno
iznenađenje. Cela država obožavala je junaka, poređenog često sa Džejmsom
Bondom. Romani su se prodavali u milionskim tiražima. Objavljeno je preko 70
romana u ukupnom tiražu od oko 10 miliona primeraka, što autora ovog serijala,
Mitra Miloševića, čini jednim od najpopularnijih i najčitanijih jugoslovenskih autora
svih vremena (Romani za pet para). Ovako veliki uspeh jednog domaćeg autora,
objašnjava se egzotikom prostora i situacija koje se pojavljuju u romanu, ali i
idealizovanom predstavom junaka koji je potpuni gospodar sopstvene sudbine i borac
za pravdu. Romane je autor potpisivao pseudonimom Frederik Ešton, doprinoseći
time utisku o stranom poreklu popularnog junaka. Pseudonim je autoru davao donekle
4 Po podacima Mitra Miloševića, godišnje se u Jugoslaviji prodavalo oko 20 miliona roto romana samo kriminalističke sadržine. Poređenja radi, tih godina je jedan primerak ovakvog štiva u USA dolazio na 1.171 stanovnika, dok je u Jugoslaviji jedan primerak dolazio na 375 stanovnika ( Janjetović 242).
21
odrešene ruke i veću slobodu u kreiranju zapleta i zločina. Tajni agent koji rešava
slučajeve uz pomoć futurističkih naprava, obrazovan je, kosmopolita ali ipak suštinski
levičar koji ne pristaje ni uz jednu vladavinu i bori se protiv svih velikih institucija
kontrole i kapitalizma, idealno se uklapala u viziju nezavisnog junaka i apsolutnog
heroja. Milošević je svojim delom je na neki način predstavljao pobunu, predvodeći
grupu autora koji su sebe definisali kao „ilegalci“ i koja je svoje romane potpisivala
isključivo pseudonimom. Uz Miloševića, jedno od najpoznatijih imena iz ove grupe je
Gradimir Paščanović, poznatiji kao T.H. Grejč (Uzelac 32).
Među značajnijim izdavačkim poduhvatima na polju kriminalističkog romana, mogla
bi se izdvojiti i edicija Zelena biblioteka, koja je u periodu od 1955 do 1963. objavila
više od 60 romana stranih ali i domaćih autora. Između ostalih u ovoj ediciji
objavljeni su romani upravo Živorada Mihajlovića (poznatiji kao Šilja Mihajlović,
otac isto tako poznate novinarke Gordane Suše) i Milana Nikolića ali i drugih, manje
poznatih autora, Slavoljuba Markovića, Stojana Koraća, Branka Vidića, Jovana
Maksimovića, Dušana Simića. Iako opuštenija, atmosfera od šezdesetih do
osamdesetih godina na prostorima tadašnje Jugoslavije nije bila bez potpune kontrole
i cenzure. Jugoslavija je 1960. bila jedina od socijalističkih zemalja koje su ukinule
preventivnu cenzuru. Po Zakonu o štampi mogli su se kažnjavati samo tekstovi nakon
objavljivanja i takva situacija sigurno je pogodovala većoj slobodi izražavanja.
Mnogo rašireniji problem predstavljale su takozvane „makaze u glavi“ tj. unapred
delujuća autocenzura (Čalić 261). U krimićima se moglo čitati o kriminalcima,
policija je bila korumpirana, ali ne na domaćem terenu, već tamo negde, daleko, na i
dalje „trulom“ Zapadu. Sa ekonomskom krizom osamdesetih godina, takav nekritičan
stav i publike i autora će se donekle promeniti. Čitalačka publika biva drugačije
struktuirana, pismenija, obrazovanija i ima više iskustva. Koliko se značajno
napredovalo na polju obrazovanja i opismenjavanja naroda govori podatak da je u
odnosu na kraj rata, kada je tek svaka druga osoba znala da čita i piše, broj
nepismenih 1961. godine opao je na manje od 20%. Od 1945. do 1960. broj
univerzitetski obrazovanih je udesetostručen na 500 000, a do 1970. na 650 000 lica
(Čalić 271 - 272). Period blagostanja pre krize osamdesetih godina, doneo je šire
opismenjavanje stanovništva, jačanje čitalačke kulture i popularizaciju književnosti
kao vida zabave. Čalić ističe da se Jugoslavija ni u jednom periodu nije toliko
drastično promenila kao u tih dvadeset godina nakon Drugog svetskog rata.
22
Privredno čudo, veće intelektualne slobode i međunarodna razmena omogućili su zadivljujući procvat umetnosti, kulture i potrošnje, i otvorili velikom delu stanovništva do tada nepojmljive životne mogućnosti, zbog čega je kasnije ovaj period nazivan „zlatnim dobom. (Čalić 253)
U periodu čvrste komunističke vladavine, pod punim imenom i prezimenom pišu
autori koji odgovaraju zahtevima tadašnje državne uprave. Ovu temu istražuje
Vladimir Uzelac u studiji Kriminalistički roman u socijalističkoj Jugoslaviji (2015). U
njegovom istraživanju dominantna su dva autora: Milan Nikolić i Živorad Mihailović.
Analizirajući njihove romane, Uzelac otkriva jasnu ideološku konotaciju krimi
romana, struktuiranu pre svega u binarnim parovima protagonista i antagonista,
prijatelja i neprijatelja, naših i njihovih. Kako analiza njegovog istraživanja pokazuje,
neprijatelji su uvek prikazani kao oni koji dolaze od spolja, dok su pozitivni karakteri
državljani Jugoslavije. Kroz romane se plasira ideja da je Zapad truo, kapitalizam loš,
dok je država Jugoslavija superiorna:
Domaći krimi romani veličaju pobedu dobra nad zlom, što se u ovom vrednosnom sistemu očitava kao pobeda Jugoslavije nad njenim spoljašnjim i unutrašnjim neprijateljima. Shodno tome, ističe se sposobnost države da se obračuna sa svim problemima i da se pomoću svojih institucija i lojalnih građana trijumfuje nad onima koji pokušavaju da je ugroze. (159)
Izdavaštvo je u ovom periodu najvećim delom pod kontrolom države, mada je nakon
uvođenja samoupravljanja 1950, ostvareni profit predstavlja značajan elemenat u
opstanku izdavačkih preduzeća (Janjetović 252). Izdavačku kuću „Rad“ osnovalo je
1949. godine Centralno veće Saveza sindikata Jugoslavije. „Borba“ je osnovana 1922.
ali postala službeno glasilo Saveza komunista Jugoslavije i od 1944. smatrana polu-
režimskim listom. KPJ je upravu prepustilo 1954. godine Socijalističkom savezu
radnog naroda Jugoslavije. 2008. godine je privatizovana, ali neuspešno, te je godinu
dana kasnije preduzeće ugašeno (Borba).
„Duga“- časopis koji je izdavala izdavačka kuća BIGZ, a u okviru koje je izlazila i
edicija „300 čuda“, takođe je bila u državnom vlasništvu. Kao i hrvatska izdavačka
kuća „Vjesnik“, osnovana 1940. godine, čiji je slogan „Smrt fašizmu - sloboda
narodu“ preuzela Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (Vijesnik).
Nemoguće je dakle zanemariti značaj koji su država i vladajuća struktura imale na
izdavačku politiku u jugoslovenskom periodu. Ponovo bih naglasila da o nekom
23
represivnom tipu cenzure nije moglo biti reči, te da se u nekoliko izvora pominje da je
situacija u Jugoslaviji bila veoma liberalna u odnosu na druge evropske države sa
komunističkim uređenjem. Uticaj ideologije je ipak postajao, kao i već pomenuti
problem autocenzure. On se menjao, kako u intenzitetu, tako i u polarizaciji. Od
snažnog, ruskog uticaja u godinama neposredno nakon završetka Drugog svetskog
rata, preko okretanja ka zapadu i otvaranju vrata američkoj kulturi. Interesantan
podatak koji govori u prilog tome jeste odluka Predsedništva SKJ da uvede tzv.
„porez na šund“ 1972. godine, zvaničnog naziva Zakon o oporezivanju proizvoda i
usluga u prometu, kojim su oporezivane i publikacije za koje bi nadležna komisija
utvrdila da su bez vrednosti. Bio je to pokušaj partije da ograniči loš uticaj zapadne
„lake“ literature i muzike na jugoslovensku omladinu (Janjetović 257). Nakon Titove
smrti i raspada Jugoslavije, ova kontrola preneće se na pre svega dnevne listove i
štampu koji su izlazili pod okriljem velikih izdavačkih kuća u novonastalim
državama. („Politika“ pod uticaj SPS u Srbiji i „Vjesnik“ pod HDZ u Hrvatskoj npr).
Popularna kultura u socijalističkoj Jugoslaviji, nije mogla biti poligon za izražavanje
nezadovoljstva. Kako Janjetović dobro tumači, takvo stanje moglo je potrajati do
možda 80-ih godina XX veka kada ekonomska kriza dobija na snazi. Lošija
ekonomska situacija usloviće komercijalizaciju u sferi popularne kulture, slabljenje
vere u sistem i autoritet Saveza komunista. To omogućava liberalizaciju izdavačke
politike te se u književnim delima uočavaju naznake kritike društva. Čitalačka
publika je zrelija, a najbolje prolaze autori koji imaju kritički odnos prema stvarnosti.
U ovom periodu pišu poznati autori Pavao Pavličić i Goran Tribuson. Kao osnovni
zaključak o kulturnoj atmosferi jugoslovenskog perioda Janjetović ističe: “U celini se
može reći da je komunistička kulturna politika imala prosvetiteljsko-indoktrinatorske
namere.“ (52)
Krajem XX veka Vasa Pavković inicira zbirku kriminalističkih pripovedaka
objavljivanih u aprilskom i majskom izdanju književnog časopisa Reč 1997. godine, a
kasnije sakupljenih i objavljenih u zbirci pripovedaka Na tragu (2014). Kako sam
priređivač objašnjava, smisao ove zbirke i uopšte ideja da se autori pozovu i napišu
kriminalističke pripovetke, nastala je te mučne 1997. godine kao pokušaj odupiranja
beznađu ratnih i posleratnih godina u pod sankcijama iznurenoj Srbiji, kao određena
vrsta eskapizma, bega u sigurnost i zaborav zabavne literature. Ovakvo tumačenje
žanra takođe ima smisla. Krimići su zenit svoje popularnosti imali u ratnim i
24
međuratnim godinama. Zlatno doba britanskog krimića obuhvata dvadesete i tridesete
godine XX veka, vreme kada mnogi Britanci ostaju bez posla, kriza je opšteprisutna i
kulminira Drugim svetskim ratom. Upravo u tom periodu krimići su čitani, i kako
opisuje Symons, ubistva su bila počinjena iznova i iznova, a da niko nije bio povređen
(105).
Posebnost zbirke kriminalističkih pripovedaka Na tragu je da su je pisali autori
kojima žanrovska proza nije prvobitan izbor. Vasa Pavković i Dejan Ilić okupili su
interesantnu grupu poznatih pesnikinja i novinara, pripovedača i književnih kritičara.
U zbirci su svoje mesto našle kriminalističke priče Mihajla Pantića, Save Damjanova,
Milice Micić Dimovske, Svetislava Basare, Vase Pavkovića i još mnogo drugih. Sve
ukupno 26 pripovedaka. U tim „olovnim“ godinama kako ih opisuje sam urednik,
nastala je jedna knjiga koja kao da je najavila dolazak novog, za kriminalistički žanr u
Srbiji, svakako povoljniji period. Sam priređivač zbirke, na neki način je najavio
boljitak, napominjući u predgovoru prvom izdanju zbirke iz 1997. godine da „Nije
nemoguće da okolnosti u kojima nastaje savremena srpska proza podstaknu obnovu
interesovanja domaćih pisaca za ovaj inače popularni žanr.“ (Na tragu 7)
U zbirci je uočljiv snažan uticaj engleske i američke krimi priče. Imena, zapleti i
mačo detektivi u najvećem broju pripovedaka imaju strani prizvuk, pominje se FBI,
radnja se dešava u nekom američkom gradu, ili mestu egzotičnog imena čija se tačna
lokacija ne zna. Društveni kontekst ili kritika skoro da ne postoji. Takav koncept
pripovedaka ne čudi. Pisali su ih autori kojima krimić nije najbliža forma, tako da su
na neki način priče za ovu zbirku naručene. Težnja većine autora ka stranim imenima
i lokacijama samo potvrđuje potrebu za begom u svet fikcije, u drugi prostor pa i
drugo vreme. Glavni junaci imaju neobična imena poput Rena, crnca Abebe, Hauard
D ili Boni. Egzotična imena i lokacije inspirisana su nepoverenjem autora u
zakonodavnu vlast i organe reda i nepostojanjem osećaja za pravdu u samom
državnom sistemu, te željom da se iz tog sistema pobegne. Godine u kojima su
objavljivane ove pripovetke svakako su bile takve. Običan čovek nije mogao da se
nada da će zakon biti na njegovoj strani.
Kako to ovaj skraćeni istorijski pregled ilustruje, konstantna ograničenost i uticaj
društvenih okolnosti na razvoj kriminalističkog žanra u Srbiji i Jugoslaviji, usporavaju
razvoj žanra. Krimić istovremeno pokazuje veliku prilagodljivost i mogućnost
25
upijanja različitih elemenata u svoju građu. Naredno poglavlje baviće se upravo
novom metamorfozom žanra i analizom savremenih dešavanja na srpskoj književnoj
sceni.
26
1.4 Savremeni srpski krimić
Uprkos činjenici da roman tretira zločin kao univerzalnu kategoriju, a ne kao komentar na postojeće stanje u društvu, često je nemoguće izbeći da sadržaj krimi romana posmatramo kao odgovor na postojeću političku situaciju (Uzelac 28)
Analiza romana sa detektivskom ili kriminalističkom tematikom, objavljenih u Srbiji
u poslednjih potvrđuje ovu tezu o reakciji književnog dela na društvenu stvarnost.
Ono što se ističe kao novina u modernom srpkom krimiću jeste upravo promena
karaktera te reakcije. Od romana iz jugoslovenskog perioda koji je bio u službi
propagande ideja vladajuće strukture do nekog novog oblika, posebno popularnog u
poslednjoj deceniji, koji sasvim jasno postaje prostor za iskazivanje nezadovoljstva.
Nakon raspada Jugoslavije došlo je do promena u produkciji kriminalističkog romana:
- Raspad starog, komunistički organizovanog, društvenog uređenja doprineće
pojavi novih, manjih izdavačkih preduzeća.
- Način finansiranja (uvođenje privatnog kapitala, ukidanje društvenog
monopola, liberalizacija tržišta) promeniće način odabira i obim produkcije
književnog dela. Ekonomski faktor uticaće na strategije izdavačkih kuća da se
objavljuje sve više različitih naslova u sve manjim tiražima. Ovo direktno
utiče i na doskorašnju „diktaturu“ umetničke književnosti, dominantnu pre
svega u periodu komunističke vladavine, u kojoj je država igrala značajnu
ulogu u odabiru i otkupu književnog dela.
- Raspad Jugoslavije kao države doveo je do zbunjenosti u pogledu nacionalne
identifikacije kod mnogih građana.
- Digitalizacija i pojava interneta omogućiće slobodan i bolji uvid u svetske
trendove i dešavanja, kao i nemerljivo lakši protok informacija.
- Pojava višepartijskog sistema vodi ka demokratizaciji društva.
Poslednju stavku na listi razloga trebalo bi uzeti sa rezervom, ili sa zadrškom, pošto
uvođenje višepartijskog sistema 1990. godine, nakon raspada vladajuće partije Saveza
komunista Jugoslavije, prati pobeda Slobodana Miloševića na prvim višestranačkim
izborima, kao i jačanje nacionalističkih tendencija i desno orijentisanih stranaka u
27
drugim jugoslovenskim republikama, koje dalje vode ka rasplamsavanju sukoba u
Jugoslaviji i rezultiraju ratom, za čiji se zvaničan početak uzima 1991. godina.
Zbog ovoga bi se godine od 1990. pa do 1999. mogle tumačiti kao prazno polje ili
vakum u razvoju žanrovske književnost u Srbiji. To ne znači da je nije bilo, pisalo se i
čitalo i tada, ali je to vreme u najvećoj meri obeležio rat, veliki priliv izbeglica,
devalvacija nacionalne valute i neverovatna inflacija, te uvođenje sankcija i izolacija.
Ovu stagnaciju u razvoju zapaža američki prevodilac i istraživač književnosti Andrew
Wachtel (1959), ispitujući promene na polju izdavaštva, otkupa i distribucije knjiga u
državama istočne Evrope nakon smene komunističkog režima i uvođenja demokratije.
On navodi podatak da se sistem distribucije u periodu 1990 do 2000. godine poboljšao
i modernizovao u svim državama istočne Evrope, sa izuzetkom država bivše
Jugoslavije (Wactel 64).
Diktatura bračnog para Miloševića kulminiraće bombardovanjem Srbije 1999. godine
i velikim protestima građana naredne godine, nakon odluke Slobodana Miloševića da
ne prizna pobedu ujedinjene opozicije DOS-a i Vojislava Koštunice na predsedničkim
izborima. Uličnim demonstracijama 5. oktobra 2000. srušen je režim vladajuće partije
i uvedena je demokratija. To je pre svega doprinelo otvaranju srpske države, ukidanju
viznog režima, prilivu kapitala i delimičnoj stabilizaciji ekonomije. Ovakve okolnosti
doprinose razvoju srpske književne scene dokazujući ponovo da je žanrovska, i uže
gledano, kriminalistička književnost, usko povezana sa ekonomskim stanjem u
društvu i stepenom razvoja i urbanizacije jedne države.
Ono što Wachtel ističe kao zajedničko, pre svega u državama sa „labavijom“
komunističkom upravom (Poljska, Češka, Jugoslavija) jeste izlazak književne scene iz
jednog oblika izolacije, ali i sve jača „evropeizacija“ i „amerikanizacija“ usled
promene uslova u kojima autori stvaraju (119).
Isti autor navodi 1990. godinu kao ključnu u procesu ukidanja jake komunističke
cenzure. Iako će srpska književnost kasniti desetak godina, neke od odlika razvoja pre
svega na polju popularne književnosti, zajedničke su i uočljive i u drugim
književnostima Istočne Evrope. Wachtel navodi primer ruske autorke krimi romana,
Aleksandre Mirinine, koja je u periodu od 1994 do 2004. godine uspela da ostvari
neverovatan uspeh sa prodatih neverovatnih 21 milionom primeraka kriminalističkih
romana. Drugi ruski pisac, Boris Akunin takođe pripada ovom fenomenu, kao i
28
poljski autor Andryej Sapkovski i češki pisac Mihail Viewgh. Wachtel ovaj fenomen
naziva postmodernističkim pulpom (193).
Ono što se ističe kao karakteristika najboljih autora popularne književnosti ovog
perioda jeste upravo mešanje žanra i brisanje razlika i granica između visoke i
popularne književnosti kako bi se stvorio hibrid koji bi privukao što više čitalaca.
Upravo ove karakteristike uočavamo i u odabranim romanima savremene srpske
kriminalističku književnosti nastale u periodu nakon 2000. godine. U isto vreme
primetno je otvaranje više privatnih izdavačkih kuća, koje u nastojanju da budu
konkurentne, objavljuju i savremene bestselere svih žanrova, trudeći sa da budu što
aktuelnije. Otvaraju se velike i bogato opremljene knjižare, koje iako posluju pod
pojedinim izdavačkim kućama, prodaju i druga izdanja, literaturu i beletristiku na
drugim jezicima, ali i druge stvari, u nastojanju da privuku što više kupaca. Najveći
izdavači otvaraju knjižare na najboljim lokacijama u centru grada, i imaju svoje lokale
u svakom većem tržnom centru. Dobar primer ovakvih knjižara danas su „Laguna“ i
„Vulkan“. Prevodilačka književnost je bogata i u knjižarama je moguće pronaći dela
autora sa različitih govornih područja, kako u originalnim izdanjima, tako i u prevodu.
Sve ove okolnosti pogoduju i domaćim autorima i olakšavaju im da svoje delo
prezentuju čitalačkoj javnosti.
Kao ilustraciju promene izdavačke politike navela bih istraživanje tržišta knjiga iz
2006. godine koje pokazuje da se izdavaštvo u Srbiji gotovo u potpunosti nalazi u
privatnom sektoru (83,7%), dok je u državnom samo 11%. Najviše izdavačkih kuća je
smešteno u glavnom gradu Srbije, Beogradu (čak 77,9%). Isto istraživanje pokazuje i
da je najviše izdavačkih kuća mlađe od 15 godina, što dokazuje da je najveći broj
novih izdavača osnovan nakon kraha socijalističke države. Istovremeno, izdavači
svoja izdanja najčešće na tržište plasiraju preko knjižara (91,3%) ili pojedinačnim
kupcima na sajmovima knjiga (91,3%), dok knjižare svoj izbor ponude u najvećem
procentu čine na osnovu potražnje i interesovanja kupaca (63,2%). Pri tom je najveći i
broj knjižara u privatnom sektoru (samo 12,8 % je u državnom vlasništvu ili
vlasništvu javnih preduzeća) i najveći broj je mlađi od 15 godina (nešto više od 60%).
Ovi podaci govore u prilog tome da su nakon ukidanja socijalističkog uređenja u
kojima je država imala najveću ulogu, izdavaštvo prešlo najvećim delom u ruke
privatnika te da je su zakoni koje diktira tržište osnovni kriterijum odabira književnih
29
dela koja će biti objavljena. Istraživanje je obavljeno na uzorku od 104 izdavača i 117
knjižara u Srbiji.5
Ne treba zanemariti način i politiku distribucije i otkupa knjiga. Wahtel analizira
situaciju na području istočne Evrope, ali se isti ovi zaključci mogu primeniti i na
situaciju u tadašnjoj Jugoslaviji gde je država je bila ta koja je u najvećoj meri uticala
na otkup i promociju željenih naslova. Knjige „podobnih“ autora su otkupljivane u
neverovatnim tiražima, za potrebe nacionalnih i školskih biblioteka, preduzeća ili kao
pokloni. Književnih nagrada bilo je manje, ali su bile novčano daleko iznad današnjih.
Pojedinim piscima je ovakav odnos države doneo veliku slavu i imetak, te osigurao
prestiž u društvu. Danas postoji državna politika na polju otkupa knjiga i opremanja
biblioteka, ali je količina otkupa daleko manja. Nakon raspada Jugoslavije, prostor
plasmana novih naslova je sužen. U godinama neposredno nakon završetka rata
gotovo je onemogućena međudržavna razmena i trgovina pre svega zbog politike
ignorisanja i blokade nekadašnjih republika (Wachtel 64).
U Srbiji se u odnosu na jugoslovenski period piše i objavljuje više. Pomenuto
istraživanje o tržištu knjiga iz 2006. godine navodi podatak da se u proseku kod 60%
izdavača dešava porast broja novih izdanja. Istovremeno su i premije, procenti ili
ugovori koje dobijaju današnji autori, daleko manjeg iznosa nego pre 50 godina. Ovo
su neki od razloga opadanja kvaliteta na području umetničke književnosti. Izgubivši
podršku i subvencije države, pisci bivaju prinuđeni da objavljuju više, ali i da rade
druge poslove uz pisanje, tako da im za pisanje ostaje manje vremena ( Wachtel 70).
U takvim okolnostima nije neshvatljiva pojava da se romani sumnjivog književnog
kvaliteta uključuju u trku za nekada prestižne književne nagrade. Dobar primer su
romani Dejana Stojiljkovića ili Mirjane Novaković, za koje bismo mogli reći da su u
po kvalitetu solidni žanrovski romani, ali daleko od ozbiljnih književnih dostignuća
umetničke književnosti koja su ranije ulazila u uži izbor za na primer NIN-ovu
nagradu. Jedno od objašnjenja može biti i to da je savremena srpska književna scena
premalena, te da nema dovoljno materijala da se formira prostor rezervisan za
isključivo žanrovsku književnost kakvu pišu upravo Stojiljković i Novaković, ali i da
književno delo, ako obrađuje temu koja je manje ili više vezana za društvo i istoriju,
5 Istraživanje je za Narodnu biblioteku Srbije organizovalo, sprovelo i koordiniralo preduzeće MC Most - KnjigaInfo.com, u periodu septembar - oktobar 2006. Kompletan dokument nalazi se na zvaničnom sajtu Narodne biblioteke Srbije (Istraživanje tržišta knjiga u Srbiji).
30
automatski postaje kandidat za književnu nagradu, iako to svojim kvalitetom ne
zaslužuje. Uzroke promena stavova književne kritike moguće je pronaći i u
postmodernističkim tendencijama o kojima je bilo reči na početku rada. Slabljenje
kriterijuma je jedna negativna tendencija savremene srpske literarne scene, dok bi se
kao pozitivna promena svakako mogla izdvojiti raznovrsnost i obim književne
produkcije, posebno na polju žanrovske književnosti. Domaći autori okušali su se u
gotovo svim vrstama i podvrstama krimića. Produkcija je kontinuirana i bogatija nego
ikad, pokazujući da se i autori i izdavači bore za publiku. Pored klasične detektivke,
romana policijske procedure, čita se i piše psihološki triler, politički triler, klasičan
krimić i parodija, i mnoge druge varijacije na žanr, mada je uočljivo da je najveće
interesovanje publike za istorijski krimić ili istorijski triler. Pri pregledu top-liste
istorijskih trilera na sajtu izdavačkog preduzeća Laguna, na dan 8.4.2019. domaći
istorijski triler ima ubedljivu prednost. U prvih 15 naslova samo tri nisu romani
srpskih autora. Potpuno suprotna situacija je na top-listi kriminalističkih romana, gde
su samo tri naslova u prvih 15 domaće produkcije. Međutim i od ova tri romana, dva
su delo Dejana Lučića i bave se teorijama zavere i tajnim srpskim društvima, dok je
jedan je biografija bivšeg špijuna J.B. Tita. Tako da su i ovde u pitanju romani sa
istorijskim elementima.
Dominacija i popularnost romana sa istorijskom tematikom je očigledna. Kako je već
nekoliko puta navedeno u ovom radu, produkciju krimića u velikoj meri uslovljava
potražnja, to je jedan uzročno – posledični proces, jer sudbina autora, pa time i
njegovog narednog dela, dobrim delom zavisi od plasmana na tržištu. Istorijski roman
je oduvek popularan među srpskom čitalačkom publikom. Dovoljno je pomenuti
imena najpoznatijih pisaca čija su najznačajnija dela upravo istorijski romani,
Crnjanskog, Andrića, Ćosića, Tišmu, Kiša… Ono što je novina i zanimljivost jeste
način prezentacije istorije i komentar istorije u književnom delu. Jednostavna
struktura i naracija žanra kriminalističkog romana ulovljava jasne, nedvosmislene
komentare stvarnosti, bez stilskih finesa koje omogućavaju univerzalnost i trajanje
jednom književnom delu. Komentari su u savremenom krimiću direktni, neretko grubi
i brutalni.
Težnja da da se prikazi zločina, kriminalaca i problema smeštaju vrlo lokalno, na
uskom prostoru srpske države je potpuno je u suprotnosti sa tradicionalnom idejom
da je krimić žanr koji promoviše eskapizam i bekstvo u daleke, fantastične svetove ili
31
idilične seoske krajolike, tipične za detektivski roman zlatnog doba. O narušavanju te
idiličnosti, te ponovnom uspostavljanju ravnoteže nakon hvatanja zločinca piše 1948.
godineW.H. Auden (1907 – 1973), američki pesnik, objašnjavajući da je čitanje
krimića zapravo težnja čoveka da pobegne iz sveta realnosti u svet prvobitne
nevinosti. Na neki način je to beg od osećaja krivice, koji svaki čovek u sebi nosi (The
Guilty Vicarage ). I Dejan Milutinović navodi tvrdnju Ljubomira Doležala, češkog
teoretičara, da je čitava književnost zapravo eskapizam, pošto je svaki tekst predstava
mogućeg sveta, te beg u imaginarno nije rezervisan samo za tekstove žanrovske
književnosti, nego za sve (Milutinović 2013: 821). Međutim, ova osobina žanrovske
književnosti da na neki način zabavi i zaboravi čitaoca, prestaje da bude dominantna u
savremenom krimi romanu, poprimajući novi, sasvim suprotan efekat. Ova
karakteristika nije vezana isključivo za srpski žanrovski roman. Naprotiv, dešavanja
na srpskoj lokalnoj sceni, potvrda su tendencije koja je već godinama prisutna u svetu.
Symens u uvodu svoje knjige navodi nekoliko mogućih razloga čitanja krimića,
pokušavajući da objasni otkud interesovanje za žanr kod toliko raznovrsne publike, od
školaraca, nezaposlenih domaćica, lekara, intelektualaca, do poznatih političara među
kojima spominje Abrachama Lincolna koji je voleo da čita Poea, Woodrowa Wilsona
koji isticao da voli detektivske romane, J.F.Kenedya koji je preferirao Fleminga do
Freuda, ljubitelja romana Doroty Sayers (14). Janjetović navodi interesantan podatak
iz knjige Vladimira Dedijera Novi prilozi biografiji Josipa Broza Tita (1980) o tome
kako je Tito u mladalačkim danima, dobio jaku zaušku od svog gazde, zato što je
ostalim šegrtima, tokom pauze, čitao priče o avanturama Sherlocka Holmsea (219).
Umberto Eco nalazi razlog u potrebi čitalaca da se konstantno vraćaju predvidljivoj
šemi koju ovaj žanr nudi, želeći, poput deteta, izvesnost i sigurnost poznatog. Kao po
ne zna se koji put pročitane priče pred spavanje, konstantna, poznata ponavljanja ili
rituali koji svaki put dovode do rešenja misterije, uveravaju čitaoca da balans postoji,
i da će sve biti u redu, jer čitalac unapred zna šta je sledeći korak. Kad ne postoji
nepoznato, nema ni straha, samo zadovoljstvo, pošto je pronađeno ono za čime se
tragalo. U ovome vidi i egoistično uživanje u sopstvenoj domišljatosti konzumenta
koji likuje u svom domišljatom zaključivanju, ne shvatajući da je zapravo umeće
pisca to, koje nas navodi da zaključujemo na način na koji zaključujemo i rešavamo
misteriju. ( Eco 1985:192-196)
32
Koliko je savremeni srpski detektivski i kriminalistički roman beg u imaginarno, ako
se dešava ne sada i ovde, onda nekad i ovde, slikajući između ostalog i istorijske
probleme i nedoumice društva? Ovakva osobina književnog dela pre govori u prilog
tezi o fluidnosti žanra i potvrdi stvaranja jednog novog oblika kriminalističkog
romana. Na primerima iz poglavlja sa analiziranim romanima biće prikazano kako
savremena srpska književnost sustiže i prihvata svetske trendove na polju popularne
književnosti. Iako problematizovanje društveno-istorijske stvarnosti u detektivskom
romanu nije potpuno modernog karaktera. Mešanje zločina, istražnog postupka,
istorije i kulture, te uplitanje autentičnih ličnosti iz istorije ili stvarnosti, odlikuje i
svetski savremeni krimić. Dobar primer je planetarni uspeha romana Den Brauna.
Pojava da se popularni žanr bavi aktuelnim društvenim i političkim pitanjima nije
rezervisana isključivo za književnu scenu Srbije. Identične zaključke imaju i
istraživači i drugih „manjih i marginalnih“ nacionalnih književnosti. Kako žanrom
kriminalističkog romana dominira zapadnoevropska i američka književnost, u
poslednjim decenijama i skandinavska, primetno je da se neke od tendencija centra
prenose na periferiju. To se dešava u različitom obimu, dok se u nekim
književnostima i dalje negira angažovani karakter krimića. Zbirka eseja koju su
sakupile i objavile Marieke Krajenbrik i Kejt M. Quinn pod nazivom Investigating
identities, Questions of Identity in Contemporary International Crime Fiction iz 2009.
godine, u dvadesetak tekstova opisuje promene u španskoj, arapskoj i afričkoj
kriminalističkoj književnosti. Vidimo da recimo pojedini španski krimići propagiraju
nezavisnost i autohtonost Katalonije, dok arapski krimić sugeriše da kod njih ne
postoji kriminalitet, nego se zločin dešava tamo negde, daleko, na nekom drugom
podneblju (potpuno identično situaciji sa „podobnim“ jugoslovenskim krimi romanom
sedamdesetih godina).
Ozbiljnije interesovanje za popularnu kulturu, pa tako i za kriminalistički žanr, svoj
zalet i procvat doživljava u poslednjih dvadesetak godina. Gotovo u isto vreme i sam
žanr menja svoju formu, i teme koje obrađuje, te postaje neka vrsta mešavine
„ozbiljne“ literature i štiva za kratkotrajnu zabavu. Peter Messent napominje da je
suštinski nemoguće pronaći bilo koji kriminalistički roman, klasičan, hard boild ili
detektivski, koji ne otkriva zebnje i strahove vremena u kom autor stvara (23). Agatha
Christie slika idilične, pastoralne engleske pejzaže čija harmonija biva narušena
brutalnim ubistvom koje niko nije očekivao. Ne ukazuje li to na opštu nesigurnost i
33
neizvesnost međuratnog perioda? Brutalni tipovi detektiva-autsajdera iz romana
Dashiella Hammetta ističu nepoverenje u državne sisteme, korumpiranost političara i
sudske vlasti. Nordic noir, čija je popularnost porasla značajno poslednjih godina, a
time zadobila i ozbiljniju pažnju teoretičara književnosti, u pojedinim radovima
tumači se kao medij za promovisanje ideje urušavanja mita o socijalno idealno
uređenim državama Skandinavije (Robbins 47-57). Upravo na taj način treba
posmatrati i savremeni srpski krimić. Kako drugačije tumačiti obilje kritike koju
književni junaci upućuju svojim vladarima i narodu, ako ne kao potrebu da se ukaže
na to da je nešto „trulo u državi Danskoj“, te da je možda došao trenutak da čitaoci to
napokon shvate ili priznaju. Istorija kao tematski okvir nije sporna, niti je srpski
krimić poseban po tome što događaje i ličnosti iz prošlosti uzima za svoju građu. Ali
kritički pristup toj istoriji, koji se čini kao opšte mesto savremene srpske žanrovske
književnosti, jeste signal koji ukazuje na nešto.
Popularizacija određenih žanrova i njihova veza sa specifičnim tendencijama u
društvu u određenim istorijskim uslovima nije nešto novo. Tako se npr. pojava i
neverovatna popularnost vesterna u periodu 1940. do 1960. godine vezuje za
promociju ideje o sudbinskoj predodređenosti belog Amerikanca da obezbeđuje
slobodu porodice i demokratije i štiti je od bilo kojih spoljašnjih neprijatelja. Kao što
popularnost horora 70-ih i 80-ih godina prošlog veka zapravo oslikava krah do tada
stabilnog američkog društvenog i ekonomskog uređenja, porast kulturnih i političkih
tenzija, te pad vere u patrijarhalne vrednosti porodice (Messent 7). Na tom tragu
načinjena je i ova analiza, kao pokušaj utvrđivanja društvenih okolnosti koji su
inspirisale autore, ali i čitaoce da se u obimu koji je daleko veći nego ikad u istoriji,
posvete kriminalističkom žanru.
34
1.5 Specifičnosti žanra
Kriminalistički žanr, kao i svaki drugi je danas teško ograničiti i svesti na jedan čvrst
šablon. Messent tvrdi da je to suštinski nemoguće (22). Pravila postavljena u vreme
najveće popularnosti krimića, u periodu između dva svetska rata, a koja su morala biti
poštovana da bi se ispunio kriterijum kvaliteta krimi romana, danas više ne važe.
1928. godine osnovan je Detektivski klub, čiji je prvi predsednik bio Gilbert Keith
Chesterton, (1874 – 1936), poznati engleski pisac, filozof i kritičar (Symons 105).
Kako bi se čitaocu obezbedili pošteni uslovi u rešavanju misterije, jedan od članova i
osnivača, Robert Knox (1888-1957), katolički sveštenik i pisac, ustanovio je 1930.
čuvenih 10 pravila detektivskog romana (Scaggs 36-37). Strogo poštovanje ovih
pravila bilo je nemoguće, te su i sami članovi kluba su imali problema sa tim. Jedna
od najuglednijih članica kluba, predsednica u periodu od 1957. do svoje smrti 1976.
godine, čuvena Agatha Christie (1890- 1976 ), nekoliko puta prekršila je pravila, te
bila izbačena iz ove organizacije. Otprilike u isto vreme, 1928. godine, američki pisac
krimića i kritičar, S.S.Van Dine (1888 – 1939) objaviće u časopisu The American
magazine, svojih dvadeset kriterijuma za pisanje detektivskih priča (20 Rules For
Writing Detective Stories” By S.S. Van Dine, One of T.S. Eliot’s Favorite Genre
Authors (1928)) Van Dineova pravila donekle su slična Knoxsovim i imaju istu ulogu
da čitaocima obezbede fer play u rešavanju zločina, pa samim tim i veče uživanje u
čitanju. Da je nemoguće pisati krimić po određenim strogim pravilima, bilo je jasno
još tada. Danas su ova pravila zaboravljena i suštinski je nemoguće odrediti granice i
parametre žanra. Postmoderna je donela fuziju u svim poljima umetnosti. Ograničenja
ne postoje i sve je manja potreba za klasifikacijom i oštrom podelom po tom,
žanrovskom pitanju. Rasprava o fluidnosti u književnosti prati ideju o ukidanju
granica „visoke“ i „niske“ literature o kojoj je pisao Fiendler. Tzvetan Todorov
(1939-2017) u eseju The Typology of Detective ficition (1977), analizira strukturu
detektivke, trilera i suspensa i zaključuje da je nemoguće dati precizne definicije (42-
52). Tu tvrdnju ilustruje i objašnjenjem da svako novo delo doprinosi razvoju žanra,
ali i istovremeno menja taj žanr. Na ovaj način i detektivka prolazi kroz proces
„unapređenja“, koji je suštinski put od „niskog“ žanra do „visoke“ literature, kako
ističe Todorov. Ilustrujući razvoj detektivke do trilera, pojavom suspensa, tj. zebnje i
35
neizvesnosti, onog elementa koji je učinio da nedodirljivi detektiv klasičnog perioda
izgubi imunitet, te svoju egzistenciju u trileru dovede u pitanje, Todorov ukazuje na
neminovnost razvoja i promene žanra. Nove forme žanra nisu potiranje klasifikacije,
niti su nužno negacija postojećeg žanra, nego samo nešto novo i drugačije u odnosu
na staro. Kao primer navodi razvoj kriminalističkog žanra od detektivskog romana,
gde je istraživač dominantna figura, za koju uvek znamo da će preživeti, preko trilera,
gde ne postoji izvesna sigurnost za glavnog istraživača, do treće varijante, gde je
glavni osumnjičeni zapravo i istraživač i žrtva a roman se temelji za njegovim
otkrivanjem istine i spasavanjem sopstvenog života. Danas oblika detektivke ima
mnogo, sve je moguće, i jedino što je stabilno jeste postojanje zločina, koji može,
mada ne mora biti razrešen do kraja.
Druga važna odlika krimića, shematičnost, najčešće je definisana u negativnom
kontekstu, kao nešto nekreativno i neumetničko u jednom književnom delu. Umberto
Eco (1932 – 2016) negira tu tvrdnju i u eseju Innovation and Repetition: Between
Modern and Post-Modern Aesthetics (1985) i nabrajajući brojne primere
shematičnosti u savremenoj književnosti i umetnosti, ukazuje na to da ova odlika
krimića, koja se najčešće tumači kao mana, nije nužno negativna. Predvidivost
ovakvog književnog dela u suštini je komercijalni trik, jer ispunjava očekivanja
čitalaca, i na taj način donosi zadovoljstvo, te time dobija odlike industrijske
proizvodnje koje su opet potpuna suprotnost umetnosti. Međutim, publika u tome
očigledno uživa. Eco navodi neke od razloga: čitalac infantilno uživa u ponovljenim
radnjama i poznatom razrešenju, ili likuje u zabludi da je „pametniji“ od autora jer
naslućuje rešenje, zaboravljajući pritom da je roman konstruisan tako da čitalac
lagano otkriva rešenje. Krimić može biti i „pukotina“ u dosadnoj svakidašnjici
zasnovanoj na poštovanju pravila i moralnih normi. Navedeno je nekoliko tipova
ponavljanja tj, serijalnosti u stripu , popularnoj književnosti i filmu koji zapravo
pokazuju da se ovo sredstvo ima svoju ulogu i opravdanje, te da može biti postupak i
u npr. boljem nijansiranju likova. U seriji Snupi i Čarli Braun, gde u naizgled istoj i
ponovljenoj svakodnevnici, sa svakom epizodom ova dva junaka dobijaju na
obogaćenju i dubini. Ponavljanje i shematičnost zapravo su odlika celokupne
umetničke i kreativne produkcije, a ne isključivo popularne umetnosti. Koncept
apsolutne originalnosti je zapravo nov, to je tekovina romantizma. Klasična umetnost
je u mnogome zasnovana na ponavljanjima i podražavanjima. Na kraju kao jedan
36
fantastičan zaključak Umberto Eco daje viđenje serijalnosti, kako tekstova, tako i TV
produkcije, kao nečega što bi predstavljalo „beskrajnost teksta“. Iako je i dalje
inovacija ta koja određuje vrednost jednog umetničkog dela, shematičnost ne sme biti
potcenjena. Naprotiv, ova veza između sheme i inovacije je neraskidiva. Citiraću
autora (prevod je moj): “ Termin neobaroque ne sme nas zavarati: svedoci smo
rađanja nove estetske senzibilnosti, daleko arhaičnije i u potpunosti post –
postmoderne.“ ( 204)
Kriminalistički žanr sve je više predmet istraživanja i inspiracija i za ozbiljne teme o
istoriji i teoriji književnosti. To jeste postmodernistički učinak koji spaja različite
stilove, popularnu kulturu i nauku. Milutinović u svojoj opsežnoj studiji navodi
nekoliko primera negiranja oštre granice među zabavne i umetničke književnosti.
Između ostalog i tvrdnju Helge Geyeer- Ryan koja kao i Eco ukazuje da shematičnost
nije nužno negativna osobina, navodeći da u XVIII veku nije nastala trivijalna
književnost, već da se promenila književno-estetska teorija te da je nastala
diskriminacija shematizovane književnosti a na osnovu romantičarske estetike
inovacije (Milutinović 2013: 825-826).
Nemoguće je svesti krimić ili triler na jedan obrazac. Svakako je nemoguće navesti
listu pravila koja bi obezbedila kvalitet i uspešnost jednog takvog romana. Najtačnije
bi bilo reći da pravila u suštini nema. Ono što se ipak može izdvojiti kao tipična
odlika kriminalističkog romana, jeste postojanje osnovnog motiva, tj. zločina i
polarizovanih junaka - pozitivaca i negativaca gde nije nužno da oni zauzimaju
društveno prihvaćene pozicionirane strane, tj. da su negativci u sukobu sa zakonom i
vlašću, a pozitivci oni koji taj zakon sprovode.
Polarizacija pozicija i preispitivanje autoriteta mogu biti jedan od načina kojima se
ostvaruje društvena kritika ali i drugačije viđenje nacionalne istorije i identiteta. U
kriminalističkom romanu to može biti rešeno dijalozima književnih junaka, podelom
uloga i karakterizacijom ali i eksplicitnim stavovima naratora ili impliciranog autora.
Na taj način, popularna književnost postaje prostor za iskazivanje političkih ideja,
manipulaciju istorijskim činjenicama ili recimo istorijsku reviziju koja je opet u službi
određene političke propagande. Ni ova pojava nije novijeg datuma i istim se
osobinama krimića bavi i Uzelac ispitujući odnose literature, društvenog uređenja i
vlasti u periodu nakon završetka Drugog svetskog rata i za vreme vladavine KPJ.
37
Kriminalistički romani objavljivani u periodu komunističke vladavine, predstavljali su
prostor za marketing i plasiranje ideja tadašnje vladajuće strukture. Kroz analizu i
karakterizaciju likova, neprijatelji su uvek predstavljani kao stranci, dok su
protagonisti bili ljudi jakih patrijarhalnih ubeđenja. Uzelac analizira romane onih
autora koji ne pišu pod pseudonimom, nego koriste svoje pravo ime. To su dakle dela
pisaca koji nisu imali potrebu da se sakriju iza izmišljenih imena iz pošto nisu imali
od čega da strepe. Sve što je moglo da se pročita u njihovom delu, bilo je u skladu sa
doktrinom tadašnjeg vremena.
Razlozi upotrebe pseudonima su različiti. Od straha da bi jedno ime moglo da
postane dosadno čitaocima, preko uverenja da je krimić zapravo bezvredan oblik
književnosti, te je pojedincima ispod časti da se potpišu kao autori, do toga da
izbegavanje pravog imena zapravo omogućava veću slobodu izražavanja (Symons
216). Savremena situacija je ipak donekle drugačija. Pretpostavka je i da se identitet
danas ne može sakriti, te da pisanje o škakljivim temama pod tuđim imenom ne
donosi neku posebnu zaštitu piscu. Zakoni tržišta diktiraju drugačija pravila. Ime i
prezime potpisnika romana, često su garancija kvaliteta i izdavaču odličan marketing.
Krimi romani se ne tretiraju više kao „niži“ oblik književnosti, tako da ni to nije
razlog sakrivanja autora iza lažnog imena. Svetski poznati autori su javne ličnosti,
poznate, prisutne u medijima u promovisanju svog književnog dela. Situacija je
donekle slična na srpskoj književnoj sceni, mada ne bih mogla da definišem Vericu
Vinsent Kol, uspešnu autorku krimića, kao medijsku zvezdu iako je među ljubiteljima
žanra njeno ime itekako poznato. Međutim, savremeni pisci srpskog kriminalističkog
romana, iako ponekad „upiru prstom“ i u nezgodna društvena pitanja, nemaju potrebu
da prikriju svoj identitet.
Iako je sama definicija žanra i podžanrova kriminalističkog romana veoma široka i
različita određeni elementi karakteristični za tradicionalne vrste krimića, stvaranih u
stogom prostoru šablona, uočljivi su i u savremenim delima. Navedena klasifikacija je
pre svega u službi ovog rada, tako da su objašnjeni nazivi i značenja onih termina
potrebnih za analizu romana koji se nalaze u korpusu.
38
1. Detektivka
„Enciklopedija Krugosvet detektiviku određuje kao umetničko ostvarenje u
čijoj se sižejnoj osnovi nalazi konflikt između dobra i zla, realizovan preko
razotkrivanja prestupa. Njen obavezni element je tajna, zagonetka, i to obično
vezana za zločin. Ali, nasuprot mistici, tajna detektivike nosi objektivan, realni
karakter, bez obzira na zagonetnost i neobjašnjivost. Cilj ovog žanra je u
rešenju zagonetke, te je pripovedanje povezano sa logičnim procesom
posredstvom kojeg se vrši pretraga fakata što vodi razotkrivanju prestupa.
Kako je ovakva istraga centralna, prikazi karaktera i njihovih emocija nisu
važni. Tajna se razotkriva na taj način da je čitalac uključen u proces
zaključivanja. Osnova žanra jesu dve sižejne linije koje počivaju na konfliktu,
i to između žrtve i počinioca, i počinioca i detektiva. Detektivski žanr razlikuje
se od trilera, koga karakterišu elementi užasa i nasilja, i krimija, u kome se
otkrivaju uzroci i priroda zločina i prikazuje svet policije i kriminala.“
(citirano prema Milutinović 2012: 123-124)
Detektivku odlikuje i postojanje detektiva, privatnog ili državnog, kao
ključnog za razotkrivanje zločina ili razrešenje misterije.
2. Roman policijske procedure
Podvrsta detektivskog romana, u kome je sam proces rešavanja zločina važniji
od samog zločina. Nastao još u XIX veku, kao roman koji promoviše policiju i
njihove veštine i sposobnosti u rešavanju zločina uz pomoć različitih
postupaka i veština: praćenje, sakupljanje i obrada podataka,
osmatranje…Ovaj tip romana donekle je potisnut pojavom slavnih detektiva
zlatnog doba, Holmesa i Poirota, da bi se nakon drugog rata kod publike
ponovo pojavio interes za realistično. Sa pojavom televizije, ova tehnička
superiornost obučenih policajaca dobija na značaju, formirajući novi podžanr
– kriminalistički roman (film ili serija) sa elementima forenzike (Knight 229).
39
3. Whodunit
Kako sama reč kaže, bavi se otkrivanjem počinioca zločina. Na istoj internet
stranici koja daje definicije termina iz oblasti kriminalističke literature,
whodonit je definisan kao tip romana koji do rešenja zločina dolazi
korišćenjem dedukcije, logike i postupak nalikuje slaganju slagalice. Ovaj tip
romana pripada klasičnoj školi krimića i njegovi najpoznatiji predstavnici su
Arthur Connan Doyle i Agatha Christie…
4. Roman zaključane sobe
Takođe pripada klasičnoj školi i periodu Zlatnog doba krimića. Zlatno doba
predstavlja period između dva svetska rata i vreme kada je kriminalistički
roman ostvario najveći uspon i fantastičnu popularnost. U romanu se ispituje
zločin koji se desio u takvim okolnostima da je istraživaču nejasno na koji je
način zločinac počinio zločin, pošto na prvi pogled deluje nemoguće da je
neka osoba mogla da uđe ili izađe iz sobe u kojoj se desio zločin. Začetnikom
se smatra Edgar Allan Poe i njegov kratki roman Ubistva u ulici Morg iz 1942
(Knight 226).
5. Cozy
Podžanr detektivskog romana koje karakteriše pre svega laganiji ton i
atmosfera. Detektiv, koji je često amater, istražuje zločin, najčešće ubistvo u
nekom manjem, idiličnom i mirnom mestu. U takvom okruženju, mogućih
krivaca za zločin nema mnogo i uglavnom se svi međusobno poznaju. Radnja
je često smeštena na selu, okruženom idiličnim, pastoralnim pejzažima. ( Cozy
Mystery). Dobar primer ovog podžanra je britanska TV serija Midsomer
Murders.
6. Hard- boiled
Nastaje nešto kasnije, tridesetih godina i sušta je suprotnost klasičnoj školi.
Glavni junak tj. privatni detektiv predstavlja surovog pojedinca, često
usamljenog i sklonog porocima koji u svojoj istrazi često koristi silu i
40
nedozvoljena sredstva. Ovaj podžanr razvija se najpre u Americi, kao reakcija
na zahuktalu urbanizaciju i razvijeni kapitalizam. Odražava nepoverenje u
zakonodavni sistem i organe reda i zakona. Najpoznatiji predstavnici su
Raymond Chandler (1888 – 1959) i Samuel Dashiell Hammett (1894 – 1961)
(Porter 95 -114).
7. Triler
Termin se ponekad koristi kao odrednica za celokupnu kriminalističku
književnost, sa objašnjenjem da je osnovna karakteristika ovog žanra osećaj
uzbuđenja kod čitalaca
(eng. thrill), straha koji se meša sa osećanjem zadovoljstva. Uz to, postojanje
akcije je jedan od elemenata koji se vezuju za definiciju trilera. Ponekad
dolazi do zabune pošto se ovaj termin često koristi i u američkim akcionim
romanima i filmovima u kojima nema rešavanja misterije uz pomoć detekcije.
(Knight 234)
8. Istorijski kriminalistički roman
Radnja je smeštena u prošlost. Roman Umberta Ecoa, The Name of the Rose,
popularizovao je ovaj žanr. Javlja se u dva oblika. Prvi gde su i zločin i istraga
smešteni u određeni istorijski period, i drugi, gde je detektin prisutan i
sadašnjosti a bavi se zločinom iz daleke prošlosti (Scaggs 145-146).
Kriminalistički žanr značajno se promenio od prvih godina svog nastanka do danas.
Neverovatno živ i prilagodljiv, uspeo je ipak da očuva veliki broj elemenata
tradicionalnog krimića i detektivke i uklopi ih u svoju novu varijantu. Ta tendencija
nije zaobišla ni savremeni srpski kriminalistički roman.
41
2 ANALIZA ODABRANIH ROMANA
Analizom je obuhvaćeno 5 romana i jedna televizijska serija. Romani su objavljeni u
periodu od 2009 do 2014. i u poglavlju hronološki zauzimaju mesto prema godini
objavljivanja a ne prema istorijskom periodu koji obrađuju. Taj period obuhvata
vreme od vladavine Miloša Obrenovića do današnjih dana. Izbor sadrži oba tipa
istorijskog romana i sve odabrane romane karakteriše mešavina žanrova.
2.1. ISTORIJSKI REVIZIONIZAM
Dejan Stojiljković - Konstantinovo raskršće (2009)
Konstantinovo raskršće je roman za koji se može reči da je najava i inicijator
nadolazećih produktivnih vremena na srpskoj književnoj sceni. Dejan Stojiljković je
ovim romanom na neki način otvorio novo poglavlje u istoriji domaće žanrovske
književnosti. Nakon njega, pojaviće se i drugi naslovi, drugi autori, inspirisani
činjenicom da je moguće napisati žanrovski roman sa tematikom iz srpske istorije,
koji će domaća publika voleti da čita. Kao primer navešću da sam za potrebe ovog
rada čitala 25. izdanje romana koji je do danas prodat u više od 70 000 primeraka. U
prilog tome govori i to da je do sada ovo delo prevedeno na više od pet jezika. Pisan
je po ugledu na svetske trilere, i po pojavljivanju u kritikama često poređen sa Den
Braunovim romanom iz 2003. godine, Da Vinčijev kod. Pisac je negirao sličnosti sa
ovim svetskim bestselerom, ističući da njegov roman postavlja daleko ozbiljnija i
sadržajnija pitanja krivice u ratu, ljudskog ponašanja u ratu, kao i pitanje
opravdanosti pojedinih postupaka ljudi u kriznim vremenima. Takvim opravdanjem,
Stojiljković zapravo sugeriše da je njegov roman ipak nešto više od „običnog“ trilera
(Vampiri na raskršću). Kao neke od svojih uzora navodi Borisava Pekića i posebno
njegov roman Besnilo (1983), potom autore poput Umberta Ecoa, Stivena Kinga…
koji takođe pišu žanrovske romane koji prevazilaze okvire zabavne ili trivijalne
42
literature ulazeći u domene filozofije i psihologije. Strukturu svog prvog romana gradi
po ugledu na romane Stephena Kinga, deleći ih na tri glavna dela i započinjući roman
citatom koji je važan za razumevanje cele priče. Jedan od citata kojim započinje svoj
roman, i koji na neki način sugeriše na uticaj istorije i prošlosti, jeste Senekina izjava:
„ Beskrajna je brzina vremena, još veća izgleda onima koji gledaju unatrag.“ (7)
Radnja romana smeštena je u Niš 1944. godine, koji je još uvek pod upravom
nemačke nacističke vojske. Ovi podaci su sa istorijske strane tačni i provereni. Autor
se trudio da u svoj roman unese što je moguće više autentičnih podataka ističući da je
pet godina istraživao pre pisanja (Den Braun sa Nišave), kao i da je konsultovao
eksperte iz oblasti istorije. Kako stranica Večernjih novosti sa intervjuom u kojoj je
pisac dao ovu izjavu više ne postoji, oslanjam se na citat sačuvan na Vikipedijinoj
stranici o romanu Konstantinovo raskršće. Dok pratimo dešavanja u okupiranom
Nišu, dešavaju se serijska ubistva, pre svega nemačkih vojnika, surova, zverska i
nedokučiva. Naslućujemo postojanje bića koje ne pripada ovom realnom, zemaljskom
svetu. U jednom romanu sa vrlo jakom istorijskom osnovom imamo zaplet sa
elementima trilera, horora i naučne fantastike.
Dva su paralelna narativa prisutna u romanu i ona se prepliću. Prvi je vezan za
nastojanje nemačkih oficira da dođu do Konstantinovog mača i na taj način, uz već
dva prikupljena predmeta iste moći, obezbede višoj rasi potpunu pobedu i prevlast na
svetu. Čitalac upoznaje dva nemačka oficira. Prvi je Oto fon Fen, besprekorne
biografije i plemenitog porekla koji je po zadatku stacioniran u Nišu, dok je drugi
Hajnrih Kan, SS oficir koji u Niš dolazi nešto kasnije. On je na čelu misije koja ima
zadatak da pronađe Konstatinov mač i odnese ga Hitleru. Kan predstavlja naličje
nemačke vojske. On je hladnokrvni ubica, ubeđen u nemačku pripadnost višoj rasi.
Poznata je legenda o klinovima kojima je Isus bio prikovan za krst. Jedan od klinova
je pretopljen u koplje, drugi u krunu, a treći u mač. Legenda kaže da će onaj koji dođe
u posed sva tri predmeta imati posebnu moć koja će mu pomoći da pokori svet. Tako
da Hitler šalje svog predstavnika u Niš, sa ciljem da mu donese poslednji predmet koji
mu nedostaje da upotpuni kolekciju. Ovakav zaplet izgrađen je na teoriji po kojoj je
najuži krug ljudi okupljenih oko Hitlera verovao u moć okultnih obreda i predmeta
(Kurlander 528 - 549). Drugi narativni tok prati događaje oko četničkog majora
Nemanje Lukića koji dolazi u Niš iz Londona kako bi stupio u vezu sa manastirom
Veta, tadašnjim sedištem ravnogorskog pokreta. Još jedan razlog njegove posete Nišu
43
je poziv prijatelja, Dragutina Stevanovića, koji je teško bolestan. On je tu i da spreči
nemačke oficire da se domognu Konstantinovog mača. Uz njega je često i predstavnik
stare niške građanske porodice, Krsman Teofilović, čija je bratanica, devojčica od
devet godina, upravo ono čudovište koje ubija okupatore. Od likova se izdvaja i
Svetislav Petrović Nišavac, harmonikaš i boem, stvarna istorijska ličnost koja na neki
način u romanu ima ulogu vodiča i komentatora. Roman ima zatvorenu strukturu
pošto glavni motiv oko kojeg se odvija radnja, Konstantinov mač, na kraju i dalje
ostaje u Nišu, u jednom kafanskom sanduku, neprepoznat kao vrednost, i iako u
blizini, sakriven od očiju javnosti.
Likove je autor pokušao da nijansira, i da u tradicionalnoj podeli na pozitivne i
negativne, ne napravi oštre razlike, nego da ukaže na to da svaka ličnost ima svoju
svetlu i tamnu stranu. Koliko je u tome uspeo, uzimajući u obzir da književni junaci u
ovom romanu predstavljaju ideologije čije je rezultate iz prošlosti teško nijansirati,
videće se u daljoj analizi. Nacisti, koji kao okupatori i agresori po logici predstavljaju
negativnu stranu, poseduju i određene pozitivne elemente karaktera. Suprotno, među
onima koji se bore na jugoslovenskoj strani, mada je i to teško precizno definisati, ima
mnogo negativnog. Osnovni utisak je ipak takav da su u ovom romanu komunisti i
partizani predstavljeni kao najgori. Takvim ih vide i svi drugi likovi u romanu, a
takva je i karakterizacija samih književnih likova od strane narativne instance. Gotovo
ništa što čine ili izgovaraju ima negativnu konotaciju. Sa druge strane, o četnicima
nema toliko mnogo komentara, i u ovoj neravnopravnoj podeli isključivo negativnih
osobina, najveći teret snose upravo komunisti. Srpski nacionalisti indirektno su
prikazani pozitivnije, iako reči hvale naratora na njihov račun ne postoje. Glavni
junak Nemanja Lukić, pripada vojsci Draže Mihajlovića. Ovom karakteru dato je
najviše moći i ugleda u romanu. On nadvisuje sve ostale, kako svojom pojavom, tako
i rečnikom i delom, što dokazuje da podela simpatija u romanu ipak preteže na jednu
stranu.
Autor radnju smešta u period Drugog svetskog rata, tačnije 1944. godinu i dane
savezničkog bombardovanja grada Niša. Drugi svetski rat vreme je velikih stradanja
na tlu tadašnje Jugoslavije, ali i komplikovanih podela u samom narodu,
kontroverznih dešavanja i to je ono što Stojiljković interesuje. Ovako kompleksne
podele pružaju mnoštvo mogućnosti i kombinacija u konstruisanju narativa. Roman
preispituje te podele i pozicije oficijelne partizanske vojske i četničke paravojske, kao
44
i njihovu ulogu u Drugom svetskom ratu. Pri tom se u definisanju uloga koje su ove
dve strane imale u ratu autor ne služi realnim podacima i istorijskim činjenicama,
nego se sve svodi na komentar naratorske instance ili karakterizaciju njihovih
predstavnika. Isključivim stavljanjem krivice na jednu stranu i zanemarivanjem
događaja koji ukazuju na zločinački karakter druge strane, narator se poigrava
ideologijama, i zanemarujući zlodela četnika iz rata (Čalić 181 -182), predstavlja ih u
novom, pozitivnijem i na trenutke herojskom svetlu.
Siže je interesantan i dinamičan. Radnja teče u dobrom tempu i motivaciono je dobro
povezana sve do samog kraja, gde ipak ostaje pomalo nejasno ko je zver koja ubija.
Niš, grad na samom jugu Srbije, predstavljen je kao centar i raskršće velikih
istorijskih dešavanja. Na pomenutoj stranici Vikipedije koja iznosi podatke o ovoj
knjizi, stoji da su opis grada, lokacije, nazivi ulica, kao i pojedine situacije potpuno
autentični. Dijalozi su uverljivi, dinamični i autor poglavlja završava efektno, sa
elementima iznenađenja, tako da uzbuđenje raste i čitalac žudi da krene sa čitanjem
narednog poglavlja. Likovi su predstavljeni filmski, više kao junaci Marvelovih
stripova i strip verzija ove knjige bila je sasvim logičan sled događaja. Povremeno
autor daje opise koji kao da su isečeni kadrovi holivudskog akcionog blockbustera:
„Glave okrenute na stranu mogao je da vidi mač koji je ležao na modroj zemlji pored njega. Blistavo sečivo odbijalo je oštre zrake sunca i, između njih, Šmit je jasno razaznavao svoje lice.“ (163)
Glavni junak, Nemanja Lukić, dva metra visok, sa dugačkim vojničkim šinjelom
ispod koga krije dve dvocevke, impozantan je lik i neko u kome bi mlada čitalačka
publika svakako mogla da pronađe svog heroja. Markantan čovek, vampir koji ne
stari, ne zna za strah, ali poznaje patnju. Ovako oslikan, Nemanja Lukić jeste srpski
primerak ukletog romantičnog junaka: lep, besmrtan i nesrećan. Tako predstavljen
podseća na vampire iz sladunjavog serijala Sumrak sage, gde je glavni lik, iako
krvopija zapravo neko koga publika voli i na čiju se stranu stavlja. Nemanja Lukić
jeste srpski vampir, ali pozitivan. On ne ubija da bi zadovoljio svoje zverske nagone,
nego iz nekih viših pobuda. On je četnički oficir, dražićevac, pripadnik vojske koja
istorijski u toj 1944. godini gubi priznavanje kralja i okreće se okupatoru tražeći
podršku nemačke vojske.
45
Podaci iz istorije koji govore i zverstvima četnika i zločinima protiv civilnog
stanovništva, zanemareni su u karakterizaciji (Čalić 203). Time što je fantastična,
moćna figura Nemanje Lukića na visokoj poziciji do skora u javnosti tretirane
negativno poput nacističke organizacije četnika, govori dovoljno o simpatijama
naratora prema ovoj paravojsci. Informacije su date selektivno, veći prostor pružen je
četnicima, dok se partizanski učinak u potpunosti izbrisan ili dat negativno. Život u
Nišu je pre dolaska komunista prikazan idilično, raskoš i imetak pojedinaca
poistovećeni su sa državnim dobrom koje su komunisti uspeli da unište, iako još uvek
nisu potpuno formirali vlast. Drugi svetski rat još uvek u toku i mi ne znamo ko će
preuzeti upravu nad zemljom nakon završetka. Podele unutar samog naroda su
kompleksne, ali su pretenzije autora jasne. To pokazuje i ovaj dijalog u kom se
spominje i četvrta strana, tj. srpski vojvoda Pećanac, predvodnik suparničke, četničke
vojske, čovek koji je ratovao i protiv Draže Mihajlovića i protiv partizana, a u jednom
periodu pokrenuo saradnju sa nemačkim okupatorom (Tomašević 115 – 130).
„O, pa ako je tako... Nemoj to da pominješ mnogo glasno. Jes’ da vojvodu
Pećanca pojeo mrak, al’ oni njegovi banditi su još uvek na svakom ćošku. A
njima je svejedno da l’si Dražin il’si Titin.“
„Nije valjda da im je svejedno da li je neko četnik ili komunista?“
„A šta ’oćeš od fukare i secikesa? Ono, ni ovi džabolebonje što šaraju
zidove nisu bolji... Samo su malo slabije naoružani.“
„Mislite na komuniste?“ (38 - 39)
Situaciju komentarišu Nemanja Lukić i suvlasnik kafane Karpatija, Toma Šebek. Iz
dijaloga je jasno da se njih dvojica, jedan major u vojsci Draže Mihajlovića i drugi,
predstavnik stare niške privrede odlično razumeju u osudi, kako Pećinca, tako i
komunista. Ovi prvi su banditi, secikese i fukare, dok su komunisti okarakterisani kao
džabolebonje tj. lenštine koji šaraju zidove. Pri tom je Lukić iznenađen da nekom
može biti svejedno da li je neko četnik ili komunista, što nedvosmisleno sugeriše na
stav da je komunistička struja najgori mogući izbor, jer je i sam major Lukić
pripadnik četničke vojske. Koliko su zapravo partizani nisko vrednovani, dokazuje i
to da su po Lukiću oni gori i od izdajničke vojske Koste Pećanca koja je sarađivala sa
Nemcima. Ovakvo tumačenje istorije predstavlja potpunu degradaciju značaja
partizanske borbe i učešća u oslobođenju Jugoslavije. Polarizacijom uloga,
46
karakterizacijom junaka i kroz njihove dijaloge ili monologe promoviše se ideja
izjednačavanja uloge partizanske borbe sa učinkom nacističke Nemačke.
Komunistička borba jeste sinonim Jugoslavije i zajedničke države, te se na ovaj način
plasira ideja da je Jugoslavija bila pogubna za srpski narod, njegovu baštinu i
identitet. Ova ideja potpuno je na tragu nacionalističke propagande nakon raspada
Jugoslavije devedesetih godina. Kao i tipična negiranja ili stigmatiziranja uloge
prethodnika u smenama društvenih uređenja ili političkih sistema. Svako ispitivanje i
preispitivanje prošlosti potvrđuje činjenicu da se u ratu dešavaju zlodela na svim
stranama, međutim stav da su komunisti najgori zločinci kosi se sa do sada javno
prihvaćenom verzijom istorije koja govori da je Narodnooslobodilačka vojska donela
slobodu i u godinama posle rata obnovila razrušenu zemlju (Čalić 227). Nemoguće je
ipak zanemariti uticaj koji jedno književno delo ima na javnost, i verovati da će
publika razumeti da je ovaj roman metafikcija, da je sve napisano plod piščeve mašte.
Ideja i poruka koja se čita između redova pere krivicu sa pojedinih ozbiljnih ratnih
zločinaca ili je unižava i zanemaruje, a time Stojiljkovićev roman stupa na polje
istorijske revizije.
Termin istorijska metafikcija, konstrukcija je Linde Hutcheon i definisana u knjizi
Poetika postmodernizma (1996) gde autorka objašnjava da svaki istorijski događaj,
onog trenutka kada se zapiše, postaje epistolarna forma, na neki način pretvorena u
fikciju. Kroz više primera, ona navodi prećutane istorijske podatke, drugačije viđene
događaje, predstavljene proizvoljno. Te postupke opisuje kao žanrovsko
zamagljivanje, prisutno još od Biblije i kao postmodernističku tendenciju brisanja
granice između istorije i fikcije (191). Dalje u knjizi ona citira Todorova u objašnjenju
da je književnost nije diskurs koji mora biti tačan, već je zapravo apsurdno postavljati
pitanje istinitosti u književnosti. Otud i određenje „fikcija“. To znači da parametri
istine i laži ne mogu biti determinišući pri tumačenju fikcije. Međutim, kako navodi
Hutcheon, postmoderna književnost je prvo ustanovila, a potom prekoračila ove
granice između istorije i fikcije (185).
Autor se u ovom fiktivnom svetu romana poigrava sa istorijskim činjenicama i daje
nova tumačenja unutrašnje politike Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, ali i odnosa
sa saveznicima. Bombardovanje Niša predstavljeno je i tumačeno kao događaj koji je
planiran od strane saveznika sa ciljem uništenja srpskog naroda, uz pomoć
rukovodstva tadašnje Narodnooslobodilačke armije sa Titom na čelu. Kroz dijalog
47
nemačkog pukovnika Ota fon Fena i njegovog ađutanta Kestnera saznajemo da je
zapravo potpuno pogrešno verovanje u savezničku podršku i pomoć:
„ Oni od Engleza očekuju spas i slobodu, a do sada su dobijali samo bombe…To deluje prilično…demorališuće. Pre neki dan su naši inžinjerci demontirali bombu koja je pala u dvorište osnovne škole. Kapetan Miler kaže da je na njoj bilo ispisano: Da li vam je još uvek drago što ste Srbi?“ (46)
Teorija o savezničkom bombardovanju Niša sa ciljem da se unište civili i običan
narod postoji kao nezvanična verzija, kao teorija zavere za koju su istoričari pokazali
da je netačna. Natpisa na bombi sa ovim provokativnim pitanjem nije bilo, tj. ne
postoje dokazi o takvoj provokaciji. Razlozi bombardovanja Beograda su poznati i
suštinski su tehničke prirode. Istoričar Predrag Marković navodi nekoliko poznatih
nedokazanih istorijskih trenutaka, koji su u javnosti prihvaćeni kao istina, među
kojima i ovo uskršnje bombardovanje sa ciljem uništenja Srba (Лажи које су
постале историја). Ovakvo tumačenje događaja ima za rezultat stvaranje straha i
zbunjenosti kod čitalaca. Publici se sugeriše shvatanje da iz nedovoljno definisanih
razloga postoji zavera i iskonska mržnja zapadnog sveta prema srpskom narodu.
Atmosfera u sceni je klaustrofobična i paranoidna dok prikazuje dva nemačka
vojnika, koji se naslađuju razdoru unutar samog naroda i izdajom savezničkih snaga.
Ovakav prikaz na tragu je doktrine iz najgore cenzure KPJ, gde je sve što dolazi
spolja prikazivano kao neprijateljsko i opasno. Razlika ipak postoji, pošto je KPJ
štitila interese multinacionalne države, dok ovaj roman sugeriše da su sve pretnje
usmerene isključivo ka srpskom narodu.
Podela aktera na pozitivne i negativne deluje zbunjujuće. Autor je želeo da svoje
likove predstavi kompleksnije, nijansirajući ih. U pokušaju da prikaže jednog
nemačkog oficira sa elementima ljudskosti i topline, kao da je želeo da dokaže da je
ljude nemoguće generalizovati, ili da ne treba suditi sa predrasudama. Dva ključna
nemačka lika su zapravo lice i naličje nemačke vojske, gde je jedan od njih, oficir SS
Hajnrih Kan, oličenje najvećeg nacističkog zla, hladan, krvi žedan bolesnik, ubeđen u
postojanje više rase. Sa druge strane nalazi se bavarski plemić Oto fon Fen, prikazan
ipak delimično pozitivno i sofisticirano kao čovek koji se u poziciji okupatora nalazi
po naređenju. Dok čeka da se rat završi, on mašta o svojoj kućici sa belom ogradom.
48
Takav postupak u karakterizaciji mogao bi biti protumačen kao nastojanje autora da
ukaže na dualnost u svakom čoveku, narodu ili grupi. Međutim, ovakvo pacifističko
stanovište po kom nacija ne čini čoveka odnosi se isključivo na ličnost Nemca fon
Fena tj. okupatora, dok komunistima nije dato toliko prostora, nema nijansiranja, i tu
je podela isključiva, i oni nemaju mogućnost da se odbrane i pokažu u boljem svetlu.
Komunisti su uvek ocenjeni negativno, njihovi predstavnici su uvek prikazani kao
najgori šljam, i kako ću u primerima kasnije pokazati, niti se oni sami trude da deluju
kao ljudi, niti ih drugi u tom haosu rata vide kao ljude.
Najpozitivniji su Dražićevci, predstavljeni u liku majora Nemanje Lukića,
dominantnog, stripovski nacrtanog, romantičnog junaka. Pozitivan je i običan srpski
narod ali i propale stare srpske zanatlije i imućne porodice čiji je predstavnik Krsman,
obrazovani gazda, ljubitelj rimskih pesnika. Na primer, Niš pre Drugog svetskog rata
on opisuje idilično, kao da je ispisan perom Stevana Sremca: „Znalo se ko je
čorbadžija, ko zanatlija, ko kalfa a ko šegrt…i svi su živeli u slozi i ljubavi“. (68)
Da li je zaista Niš pre dolaska komunista bio utopijski Eldorado u kom su sluge
uživale što su sluge i u ljubavi služile svoje gazde? Dok su te iste gazde u slobodno
vreme čitale Vergilijeve stihove? Ova glorifikacija Niša pre Drugog svetskog rata
falsifikuje prošlost plasirajući jednu sliku kulturno razvijenog, bogatog gradića koja
naprasno biva uništena delovanjem nacista, ali i komunista. Sa druge strane, pripadnik
Wermachta sve to vidi potpuno drugačije. Nikakvu idilu niti romantiku ne nalazi
Nemac, Oto fon Fen, u malom gradu Nišu, već naprotiv, vidi u svemu i u svima
potpuni primitivizam. Za Niš i Nišlije on kaže: „Ovo je balkanska zabit gde žive divlji
ljudi koji jedni drugima vade oči i seku jezike“ (51)
Isti taj oficir nešto kasnije komentariše upravo problem selektovanog zaboravljanja,
ukazujući upravo na tu tendenciju srpskog naroda da ne pamti sve. Ironično je da
Nemac na neki način upozorava na posledice ovakvog selektovanog pamćenja
istovremeno dok na ukupnom planu romana primenjuje isti postupak.
„Okupirali smo im državu, a oni se satiru međusobno zbog ideoloških razlika. Tako nešto istorija ne pamti. Ali kad odemo odavde, neće se sećati šta su jedni drugima radili…Pamtiće logor na Crvenom krstu, bombardovanja, streljanja na Bubnju, ali neće pamtiti šta su uradili jedni drugima.“ (65)
49
Težnja naroda da sam sebe, kako stoji u citatu „satire“ i da samom sebi čini najgore,
pojavljuje se kao meta kritike i u drugim romanima, kako Stojkovića, tako i njegovih
savremenika. Kao neka vrsta lajt motiva, žaljenje nad sopstvenim mentalitetom kao
uzrokom provlači se kroz savremeni srpski krimić. Nešto ranije, razmišljajući o zemlji
u kojoj se zatekao, fon Fen zaključuje da je stacioniran na jednom području na kom
caruje ludilo i šizofrenija i sa kog želi da pobegne, makar ga to koštalo života:
„Umesto toga oteran je u nedođiju gde žive ljudi koji se raduju kada treba da plaču i koji svoje heroje prvo povešaju o bandere a onda im dignu spomenike.“ (58)
U sceni za koju Stojiljković tvrdi da mu je bila jedna od najtežih, jer je pokušao da
potpuno autentično i precizno prikaže samog Hitlera u zamku Vevelsburg (Srbi će se
uvek cenjkati sa smrću) u kom se sastaje sa Himlerom i Kanom, Srbija je rečima
okupatora opisana kao nedođija u kojoj žive divljaci, bez imalo poštovanja za svoj
sopstveni narod:
„Morao sam da odložim napad na Grčku zbog Srbije... A kada smo je
okupirali, Srbi su se podelili u tabore i počeli međusobno da se satiru.
Mislim, kakva nacija je sposobna da čini takve stvari?“
„Svaka nacija sledi svoj karakter“, promrmljao je tada Himler gotovo
ravnodušno.
„Da. Ako ga ima“, složio se firer sa njim.“ (22)
Iako ovakve negativne zaključke najčešće imaju predstavnici nemačke vojske, junaci
srpske strane imaju sličan komentar o sopstvenom mentalitetu i narodu. Tako npr.
Nišavac kaže:
„Ja? Ja sam ti gazda običan muzikant. Al opet vidim kako će da bude kada se Švabe vrate za Nemačku. Mnogo smo bre lud narod. Sami sebi ima oči da povadimo.“ (112)
Osobina srpskog naroda, da sam sebe satire i uništava, predstavljena je kao
dominantna i kod okupatora i kod samog naroda. Nekoliko puta je napomenuto da je
upravo ta samodestrukcija uzrok konstantnom stradanju i svom zlu koje se dešavalo i
dešava se na tlu Srbije. Pri tom ne iznenađuje činjenica da okupator ima nadmen stav.
50
Dešavanja u Drugom svetskom ratu potvđuju verovanje nacističke nemačke vojske u
sopstvenu superiornost. Ono što iznenađuje su komentari junaka koji predstavljaju
lokalno stanovništvo i njihova samokritika koja je većini slučajeva brutalna.
Nije ovaj roman samo jednostavna pripovest globalnog uništenja i stradanja koje
donosi rat. Narator nije neutralan, i načinom prezentacije ličnosti i događaja krivicu
pronalazi na jednoj strani. Takva pozicija ima svoj efekat. Postmoderna fikcija
sugeriše da preispitivanje prošlosti u fikciji ili istoriji znači njeno otvaranje prema
današnjosti, čime se zapravo onemogućava konačnost prošlosti (Hutcheon 186).
Otkriva se učinak koji prošlost ima na sadašnjost. Međutim, ukoliko je to učinjeno
selektivno, ili pristrasno, onda to preispitivanje ima za cilj promovisanje određenih
ideja, koje su dalje neodvojivi deo promovisanja određene političke ideologije. Na
koji način književno delo promoviše političku ideju objašnjava komentar Vladislave
Gordić, koja ovakve tipove romana sa istorijskom tematikom čije vreme, kako ona
kaže, tek dolazi, vidi kao „reprogramiranje nepravde“ (Vampir na Nišavi). Isticanjem
termina „nepravda“ upravo se potvrđuje efekat Stojiljovićevog romana. „
Reprogramiranje nepravde“ je u ovom romanu rešeno ruženjem komunističke vlasti
kroz reči i ponašanje likova koji ih predstavljaju u cilju blaćenja jednog dela prošlosti,
jedne ideologije, bez suptilnije analize o dobrim i lošim elementima tog perioda. Na
taj način programira se neka nova nepravda. Primer te druge, programirane ideološke
isključivosti predstavlja lik Voje Drainca, lokalnog komuniste, prostog i agresivnog
čoveka koji mrzi i želi da uništi sve gospodsko, stečeno pre rata. Koliko je životinjski
njegov karakter, dokazuje prikazano sociopatsko uživanje u mukama dece i žena:
„Jebo ja vama mater, gospodo… Popišam se ja na vas i vaše gospodske navike i ponašanje. Kada proleteri dođu na vlast, povešaću vas sve o kruške, majku li vam jebem bogatašku…pa kad vam siročići i udovice budu molili za parče leba, videćete šta je prosto!“ (136)
Iako je Stojiljković u nekoliko navrata objašnjavao da je roman slika ljudskog
zverstva i ludila u ratu, nemoguće je zanemariti revizionističku poruku koju ovo delo
u sebi nosi.
Još jedna senzacionalistička priča koju kroz svoj roman autor prezentuje širokoj
čitalačkoj publici jeste opravdanost savezničkog bombardovanja Niša. Ne samo i
isključivo Niša, nego i svih ostalih ciljeva koje su saveznici pod izgovorom uništenja
51
okupatorskih lokacija gađali u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji. U romanu se
ističe da je zapravo rukovodstvo tadašnje Jugoslovenske armije, tačnije sam Josip
Broz Tito, dao precizne koordinate ciljeva i na taj način rukovodio bombardovanjem.
Ovim se postupkom nipodaštava značaj dva najznačajnija simbola socijalističke
ideologije na prostorima bivše Jugoslavije, Josipa Broza Tita i JNA. Takva verzija
događaja i ranije je predstavljana srpskoj javnosti, pre svega promovisana od strane
vladajuće strukture kojima je odgovarala ksenofobična atmosfera u narodu, kako bi
pre svega očuvali svoje vladajuće pozicije. O selektivnom plasiranju informacija,
manipulisanju pomoću sećanja i zaborava pre svega u službi političkih ideologija piše
Paul Connerton, i ističe sedam tipova zaborava. Represivan zaborav, selektivno
zaboravljanje u funkciji izgradnje novog identiteta, strukturalna amnezija…neke su od
ovih tipova čije primere pronalazimo u Stojiljkovićevim romanu ( 50 -71).
Dok razgovara sa Nemanjom Lukićem, Krsman komentariše kako Dražićevci gube
rat sa komunistima, koji sarađuju sa saveznicima, a koji opet sa ciljem da unište
civile, bombarduju Niš. Da pojača efekat, Krsman podseća da se bombardovanje
desilo na dva velika verska praznika, ironično ističući na kraju da su to „naši
oslobodioci“.
„Opet su udarili krajem marta ove godine, u po bela dana…Pobili su oko stotinu ljudi, bombe su padale čak i na gradsko groblje. A, zamislite, nisu poštedeli ni Saborni hram, jedna bomba je pala direktno na oltar…Nemački objekti pretrpeli su neznatna oštećenja. Opet su nas udarili na Veliku subotu, pa na Uskrs…Naši saveznici, naši oslobodioci…“
„Vi, znate da Tito i njegov štab određuju mete bombardovanja?“ (83)
Sve je upleo Stoiljković u ovaj roman. Istorijske činjenice, kao i teorije zavere.
Pravoslavna verovanja, ikone, ali i proročice, vampire i vukodlake. U kakofoniji
likova preteže stav da su partizani i komunisti doneli sve najgore na prostore tadašnje
Jugoslavije, te da je nakon završetka rata, Srbija izgubila svoj identitet, vrednosti,
gazdinstva i na kraju nasilno preuzeta od najprostijeg šljama koji je samo obukao
partizansku uniformu.
Ovakvo tumačenje Stojiljkovića naišlo je na ozbiljne reakcije javnosti. Bez obzira što
je u pitanju žanr kriminalističkog romana i književna vrsta koja do tada nije
provocirala ozbiljnije interesovanje stručne javnosti, ovaj roman pokrenuo je diskusije
ne samo o literarnoj vrednosti književnog dela, nego i o efektu koji ovakav roman
52
izaziva u trenutnoj društveno-političkoj situaciji. Pokazalo se da Stoiljkovićev krimić
nije samo laka literatura za zabavu. Rastislav Dinić, u tekstu Bonzo goes to Nišburg
daje temeljnije i drugačije tumačenje ovog romana. Parodičnog naziva koji aludira na
pesmu Ramonesa Bonzo goes to Bitburg, koja govori o pogubnoj ulozi politike i
licemernom sakrivanju iza iste, Dinić oštro kritikuje Stojiljkovićevu reviziju istorije,
veličanje ratnih zločinaca, izostavljanje dokazanih zločina i npr. postojanja logora,
navodeći primere neutemeljenih tvrdnji i oprečnih prikaza.
Stojiljković objašnjava da je njegovo delo metafikcija i ističe pravo autora da
konstruiše svoje fiktivno delo, onako kako želi. Sa druge strane, uticaj koji to delo
ima na čitalačku publiku, pitanje je od značaja, te kritiku Stojiljkovićevog romana pre
svega treba usmeriti na tu stranu. Određeni postupci u ovom romanu pokazuju da je u
pitanju veličanje ideologije i organizacije koja je potvrđena kao zločinačka i
fašistička. Stojiljković prezentuje isključivo negativne strane komunističke ideologije,
dok sa druge strane prećutkuje istorijske činjenice o četničkom pokretu. O sličnim
postupcima manipulacije istorijom i sećanjem u službi ostvarenja određene dobiti,
kako političke, tako i finansijske ili moralne piše Paul Connerton u eseju Seven types
of forgetting. Od sedam tipova zaboravljanja koje navodi Connerton, u
Stojiljkovićevom romanu najuočljivije je prvo, represivno brisanje, kojom se ističe
važnost, tj.dominacija jedne strane. Centralna figura Nemanje Lukića zasenila je sve
ostale karaktere u delu i u centar postavila vojnika dražićevske armije. Druga metoda,
koja je kao i prva, najčešće u službi političkog programa ili ideje jeste prepisano
zaboravljanje, kojom se zapravo ne iznose nepoželjne informacije. Na primer, u ovom
romanu prećutkuje se negativna uloga četničke vojske u Drugom svetskom ratu. Cilj
ove metode je zamagljivanje i umekšavanje negativnih rezultata prošlosti, sa svrhom
pozitivnije promocije u sadašnjosti i ostvarivanja legitimiteta.
U tom kontekstu Dinić ima potpuno pravo. Književnost koja oscilira na ivici
ideološke propagande, manipuliše istorijskim podacima i slavi osvedočene
kriminalce, ima negativan efekat, utoliko više ako je pitko i zavodljivo napisana.
Vladimir Arsenić, književni kritičar i deo uredništva izdavačke kuće Partizanska
knjiga u recenziji Stojiljkovićevog ukazuje upravo na tu opasnost prekrajanja moći na
ideološkom polju, a preko naizgled bezazlenog, književnog (Četnici osvajaju žanr).
Ovaj roman treba sagledati u tom kontekstu. Kao prividno nevinu propagandu
nacionalističkih ideja. Uzimajući u obzir izuzetnu popularnost ovog romana, koje je
53
2010. bilo najčitanija knjiga u mreži biblioteka Srbije6, ne sme se potceniti uticaj koju
takva propaganda ima.
6 Podatke o najčitanijim književnim delima 2010. Godine, u mreži biblioteka moguće je pronaći na zvaničnom sajtu Narodne biblioteke Srbije.
54
2.2 FORENZIČKA ISTORIOGRAFIJA
Dragoljub Stojković - Poslednji greh (2011)
Roman Dragoljuba Stojkovića objavljen u izdanju beogradske izdavačke kuće
Portalibris 2011. godine po mnogo čemu se razlikuje od klasičnog kriminalističkog
romana, iako po svim odlikama to zapravo jeste. Radnja započinje centralnim
ubistvom, zločinom čija istraga je osnovni narativ, dok se rešenje misterije se odlaže
za sam kraj, što je jedan od osnovnih elemenata kriminalističkog romana. Sličnost sa
klasičnim krimićem zlatnog doba je i to što se siže romana vrti oko centralne
zagonetke. Dva ubistva su glavni motiv oko kojih se širi i ispreda priča. Roman
obiluje eksplicitnim scenama zločina, grubim rečima i situacijama ali paradoksalno i
patetičnim pasažima, kompleksnim, čestim i opširnim lirskim deskripcijama
netipičnim za krimić, kao i velikim brojem sporednih epizoda koje proširuju i
usporavaju radnju, te roman gubi na akciji i uzbudljivosti. Sentimentalizam i patetika
koji su najjači u uvodnom delu romana, čitaoca stavljaju u sumnju da se radi o trileru.
Ta sklonost ka patetičnim pasažima jenjava kako roman odmiče, i smenjuju ga vrlo
žive scene zločina. Roman je pisan sa pažnjom i pedantnim osećajem za detalje, te se
često u fusnotama mogu pročitati objašnjenja nepoznatih reči, napomene o istorijskim
lokacijama i ličnostima, što ovaj roman čini delom koje je mnogo više od „običnog“
krimića. Ono jeste rekonstrukcija jednog prošlog vremena, i sa svim svojim
elementima predstavlja pravi hibrid, nesvakidašnji na srpskoj književnoj sceni. Otud i
ovakav podnaslov - Forenzička istoriografija, kao aluzija na detaljno seciranje mrtvog
tela, ili u ovom slučaju prošlog vremena, sa ciljem otkrivanja uzroka bolesti ili smrti.
Sličan postupak primenjen je i pri karakterizaciji likova. Najvažnije ličnosti u romanu
oslikane su detaljno, kompleksno i sa dozom dubine nekarakterističnom za žanrovsku
književnost. Veliki broj sporednih epizoda i digresija proširuje radnju, te roman gubi
na dinamici, usporava, dok dobija na opširnosti, tako da na kraju imamo delo od
skoro 500 stranica.
Radnja se dešava u Srbiji, u XIX veku, najvećim delom u Beogradu i Zemunu.
Roman počinje scenom u kojoj Jelena Ilka Marković iskopava telo svog pokojnog
muža Jevrema, kako bi ga dostojno sahranila na odgovarajućem mestu. Radnja
55
romana je isprepletana oko autentičnih istorijskih događaja i ličnosti. Jevrem
Marković, Ilkin suprug i brat Svetozara Markovića, nepravedno je optužen za izdaju i
pogubljen, kako se veruje po naredbi kralja Milana Obrenovića. Ilka je lično napisala
molbu za pomilovanje, dok je kralj Milan izjavio da će učiniti sve što je u njegovoj
moći da se čovek spasi. Molba nije uvažena i Jevrem je pogubljen, bez saglasnosti
ministra i bez dozvole da se oprosti za suprugom i da se ispovedi pred sveštenikom,
iako je to zahtevao. Pretpostavlja se da je razlog ležao u nastojanju vlasti da prikrije
torturu koju je Jevrem Marković pred pogubljenje proživeo u zatvoru. On je pokopan
u zajedničku, neobeleženu grobnicu i supruga je tek 1882, četiri godine nakon
streljanja, dobila dozvolu da ga dostojanstveno sahrani. To nije umanjilo njen bes i
želju za osvetom i ona će 11. oktobra 1882. pokušati da ubije kralja Milana u
Sabornoj crkvi u Beogradu. Tako je postala prva žena u istoriji Srbije koja je pokušala
da izvrši atentat na jednog predstavnika vlasti. Atentat nije uspeo, ona je uhapšena i
nakon šest meseci suđenja osuđena na smrtnu kaznu, da bi odmah potom bila
pomilovana na dvadeset godina zatvora. Međutim, ubrzo je objavljeno da je u zatvoru
umrla. Kao razlog u izveštaju je navedeno samoubistvo gušenjem pomoću peškira.
Pored ovih sumnjivih okolnosti u kojima je izvršeno samoubistvo, postoji i izveštaj
lekara sa obdukcije, koji napominje da je Ilka Marković ubijena od strane drugog lica
(Perović 11-135). Centralni motiv romana je istraga druga dva ubistva, koja nisu
istorijski utemeljena. Međutim, kroz istragu ovih fiktivnih zločina otkrivamo i
pripovest o sudbini Ilke Marković, okolnostima njenog ubistva u zatvoru, samovolji
kralja Milana i malverzacijama ljudi na visokim položajima, ali i mnogo o stilu i
karakteristikama života u Srbiji onog vremena.
Roman prati dve narativne linije. Prva je sudbina advokata Andrije koji istražuje
ubistvo svog prijatelja, Jovana Bajića, dok druga prati sudbinu poznatog srpskog
komediografa, Branislava Nušića koji služi kaznu u zatvoru zbog pesme. Pored
Andrije, propalog radikala, koga je napustila supruga i odvela mu decu, istragu
zvanično vodi Đorđe Čogurić, šef policije, grub, iskusan i sposoban. Druga značajna
ličnost je Ilija Vlah, ekscentrični upravnik zatvora koji svojim pokušajima da kod
svakog čoveka pronađe krivicu aludira na Andrićevog Karađoza. On čak i likom
podseća na čuvenog junaka:
“ Zenice su bežale levo i desno u zakutke beonjača, nemirne i kivne. U tom se čoveku zlo vazda nadimalo i dogrevalo, počešće i nepresušno su ga začinjavale sveže pakosti, svakog časa je moglo da uzvri.“ (36)
56
U osnovi je ovaj roman krimić policijske procedure, u kom pojedinac ili grupa
istražuju zločin. Mešaju se krimi i istorijski roman, ali i društveno angažovani roman,
pošto se na svetlost dana ponovo iznosi događaj koji predstavlja presedan u srpskoj
istoriji po tome što je jedna žena pokušala atentat na jednog vladara. Sam istražni
postupak, kao i detalji koje autor iznosi o ovom događaju, određeni su oblik kritike
izvršne vlasti i organa reda, jer govore o neadekvatnim postupcima policije prema
nepodobnima i metodama kojima su se isti služili kako bi zadržali vlast. Ovakva
uloga krimića nije novina. Kriminalistički roman kao sredstvo destabilizacije ideje o
stabilnom državnom poretku u kom policija pravično služi svom narodu, javlja se i na
samom usponu žanra, početkom XIX veka u romanima Chestertona. Tomić navodi
primere takve destabilizacije u britanskom krimi romanu, napominjući da se odjeci
ovakvog subverzivnog prikaza državne vlasti mogu nazreti tek u špijunskim
romanima iz perioda hladnog rata, ali daleko više u postmodernom krimi romanu koji
teži preispitivanju društvenih okolnosti, ali i pesimističkom neverovanju u mogućnost
promene negativnih tendencija u društvu( Tomić 91 – 93). Upravo u tom
postmodernističkom, subverzivnom i pesimističkom obliku treba sagledavati
Stojkovićev roman, iako autor sam tvrdi da je imao romantičnu želju da oživi duh
jedne epohe koja je, iako je bila daleko od idealne, posedovala šarm koji je modernom
dobu nedostižan (Poslednji greh - slučaj gospođe Markovićke).
Autor romana je u intervjuu dnevnom listu Politika izjavio da bi javnost toga
vremena sigurno više bila naklonjena Ilki Marković, nego kralju kog je pokušala da
ubije. Kako on to objašnjava, čitav tadašnji slučaj zaudarao je na kraljevo licemerje.
Ovi elementi romana u kojima se ukazuje na sadržaje i probleme kojima nije bilo
mesto u klasičnom krimiću, čine delo metadetektivkom. Prefiks meta pri tom ne znači
da je ovaj tekst iznad detektivke po nekim svojim kvalitetima, nego upravo insistira
na isticanju sadržaja koji su u klasičnoj detektivki bili skrajnuti ( Milutinović 2012:
578). Data je nova interpretacija istorijskih dešavanja, utoliko drugačija od
Stojiljkovićevih romana, što kao ideju ne iznosi ideološki motivisana viđenja, nego
rasvetljava tj. predstavlja javnosti zaboravljene zločine ili činjenice o kojima se malo
zna. Ilija Vlah bio je upravnik zatvora u kome je kaznu služio Branislav Nušić zbog
svoje pesme Dva raba. Ovakva podela uloga asocira na Andrića i na njegov roman
Prokleta avlija, gde pored toga što Vlah neodoljivo podseća na Karađoza, i njegov
glavni zatvorenik, Branislav Nušić, asocira na Ćamila. „Zločin“ zbog kog fiktivni
57
Andrićev junak služi kaznu identičan je Nušićevom. Obojica su pisanom ili
izgovorenom rečju uvredili vladara. Ovom aluzijom na Prokletu avliju, autor podseća
na krhkost mislećeg pojedinca, nemoćnog pred veličinom Vlasti. Dragan Stojković,
konstruišući fiktivne događaje oko poznatog istorijskog trenutka, daje pretpostavke
mogućih dešavanja u samom zatvoru, koje nikada do kraja nisu izrečene.
Pretpostavlja se da je Ilku ubila upravo državna policije po nalogu kralja (iako je po
njegovoj naredbi bila pomilovana), zadavila je i na kraju proglasila samoubicom.
Tako koncipirana slika jednog vlastodršca, koji ne preza ni od čega da ostane na
vlasti, gde vladaju potkupljivi i korumpirani, a kreativni istinoljupci čame iza
rešetaka, lako postaje paradigma srpske savremene političke scene. Pored ukazivanja
na posledice samovolje vlasti, roman obiluje kritikama na račun samog naroda,
sklonog lošim vladarima i lošim navikama. Radikal Andrija, ogorčen slavom koju
Milan Obrenović ima u srpskom narodu, ovo nekritičko divljenje shvata i predstavlja
kao odliku mentaliteta, pošto obožavanje diktatora biva pre pravilo nego izuzetak na
prostorima srpske države:
Masovno klicanje je vajkadašnja odlika srpskog roda; jedan uspeh je dovoljan da ti godinama prašta svaku pogrešku i glupost… (24)
O prostom narodu Andrija, misli da je povodljiv i lak za manipulaciju:
Socijalna pravda im je bila daleka, nisu shvatali šta znači; kako su vekovima uglavljivani u kalupe i učeni da budu dobri podanici, bilo kakva nezavisnost – izuzev oslobođenja od Turaka, koji su im tu masovnu psihologiju i nametnuli, a za šta su zaslužnim držali Milana – bila im je nepojmljiva. (24-25)
Pored kritike naroda i vladara, kritika nije zaobišla ni predstavnike zakona. Turski fes
i pojas koji šef policije i dalje nosi, protumačeni su kao zaostalost i inercija, osobine
kojima se uz korumpiranost, najčešće opisuju i današnji srpski organa reda:
U Čoguriću beše oličena neodlučnost srpske vlasti, njena nemoć da se izmiri sa prošlošću i ostavi je za sobom; takav policajac, prek i neumoljiv i otporan na savest, valjao je i vladi i kralju. (122)
Centralna misterija je ipak plod mašte samog autora. Roman prati istragu dva ubistva
koja se dešavaju u dva dana na dve obale jedne reke. Na zemunskoj obali otkriven je
leš mlade devojke, i kako će autopsija kasnije pokazati, ubijene izuzetno tankim
sečivom za koje se do kraja romana ne otkriva šta je. Drugi slučaj dešava se dan
kasnije, na beogradskoj strani. Ubijen je mladić, čiji identitet ubrzo postaje poznat. U
58
pitanju je Luka Bajić čije izmrcvareno telo ukazuje na nasilnu smrt. Autor koristi
eksplicitne slike leševa i detaljno ih prikazuje. Na taj način u roman uključuje
forenziku kao sredstvo u razrešenju zločina, ali i brutalne opise pojedinih zločina i
situacija:
Cura je bila usmrćena skoro milosrdno, u trenu, a muškarca pred njim neko je silno mrzeo, ili je hteo da izgleda kao da ga silno mrzi, ali kako god da se priča isprede, na njenom koncu ležao je čovek, umršen u isprepletano šipražje, okrutno iznakažen mnogim udarcima, poderane odeće, jakog truležnog zadaha, već načet zubima topčiderskih džukaca. A bijen je toliko da mu je jedno oko ispalo iz duplje, i nigde ga okolo nije bilo, mora da su ga psi polizali sa zemlje. (26)
Imala je ranu, sasvim sićušnu, ukoso i naniže od leve plećke, između drugog i trećeg rebra brojano odozgo, nanetu neuobičajenim sečivom, jedva debljim od ribarske igle a za službene izveštaje, dovoljno dugačkim da prodre do srca, na kojem se, kada je leš rasporen u mrtvačnici, lepo videlo gde je oštrica prodrla u mišić i obrnula pun krug oko svoje ose, onako zarivena u meso, a biće i još jedan, pa još jedan okret potom. (12)
Primena forenzičke antropologije u rešavanju zločina dobija svoj uzlet u
kriminalističkim romanima krajem XX veka najpre u romanima Patricie Cornwell
(1956) i kasnije Kanađanke Kathy Reichs (1948) (Tomić 40). Razvoj nauke, otkriće
DNK i usavršavanje medicinske opreme dovelo do popularizacije ove istražne
metode, kako u književnom delu, tako i u TV i filmskoj produkciji. Forenzički
postupak ipak nije toliko karakterističan za srpski krimić i ne dešava se često da je
zločin rešen pomoću nekih dokaza koji su otkriveni na ovaj način. Ipak, sam proces
obdukcije i pronalaženja dokaza putem iste, biva sve više popularan. Upotreba
stručnih medicinskih izraza i potpuno plastično prikazivanje obdukcije ili mesta
zločina, doprinosi utisku realnosti koji moderan krimić zahteva. U skladu sa svetskim
tendencijama on pronalazi svoje mesto kako u srpskoj literaturi, ali i na televiziji i
filmu. U popularnoj seriji Senke nad Balkanom, o kojoj će detaljnije biti reči u trećem
poglavlju, jedan od ključnih junaka jeste upravo doktor, forenzičar.
Roman obiluje medicinskom žargonom i detaljima istražnog postupka, dok autor
koristi autentične dokumente kako bi što realnije prikazao vreme, dešavanja i
učesnike u ovom zločinu. Poput istorijskog leksikona roman sadrži i pesme, pisma i
dnevničke beleške Branislava Nušića. U romanu se pojavljuje mnogo autentičnih
istorijskih ličnosti, od kralja Milana Obrenovića, njegovog generala Dragutina
Franasovića koji ga je i spasio sigurne smrti, Lene Knićanin, poznate lepotice i Ilkine
59
prijateljice, i najdetaljnije prikazanog Branislava Nušića, koji dok služi kaznu u
zatvoru zbog svoje pesme Dva raba, piše i svoju novu komediju - Protekcija. Autor
koristi autentičan dokument, Nušićevo pismo svom lažnom ujaku, tada čoveku na
visokoj poziciji ministra pravde, Gligoriju Gašiću,7 koje mu je pomoglo u skraćivanju
zatvorske kazne i bržem izlasku iz zatvora, kako bi doprineo uverljivosti prikazanih
postupaka. Uz ranije navedene elemente, i ova upotreba autentičnog teksta, jeste jedna
od karakteristika postmodernog književnog dela.
Više od ostalih romana obuhvaćenih analizom, Stojkovićevo delo teži visokoj
književnosti. Njegov stil prepun je detalja i opisa, dok usporen tempo naracije ukazuje
na jedan drugačiji način života. Likovi su nijansirani, kompleksni, njihovi odnosi i
podele nisu jednostavne poput onih u tradicionalnom tipu krimi romana. Autor želi da
kroz roman istakne pojedine činjenice i probleme na više umetnički način nego što to
podrazumeva jedan klasičan krimić. Lirski i deskriptivni elementi ipak ometaju
žanrovsku definisanost, i zapravo narušavaju dobru dinamiku. Isti je slučaj i sa
mnoštvom digresija i nepotrebnih sporednih epizoda. Ipak, osnovni utisak, kao i kod
Stojiljkovićevih romana, jeste težnja autora, da kroz jednu fiktivnu, uzbudljivu, lako
čitljivu priču, kaže i nešto više o problemima srpskog društva, pokušavajući da
korene tih problema locira u nekim pogrešnim potezima koji su se desili u prošlosti.
Istorijski roman ne samo da identifikuje u prošlosti uzroke onoga što će se desiti
kasnije, nego otkriva proces putem koga ovi događaji polako počinju da proizvode
svoje efekta (Eco 1984:76). Upravo u ovom Ecovom tumačenju moguće je pronaći
korene interesovanja srpskih autora i čitalaca za istorijske teme, kao potragu za
uzrocima, a time i rešenjem problema koje imamo u današnjici.
7 Gligorije Giga Geršić (1842 -1918) u nekoliko navrata bio je ministar pravde. Ne mnogo politički angažovan, pristalica radikalske struje, mada ga je kralj Milan Obrenović takođe cenio. Sarađivao je na Ustavu Kraljevine Srbije 1988.
60
2.3 ŽENSKO PERO
Mirjana Novaković - Tito je umro (2013)
Od samih početaka i pojave značajnijih dela žanra, ženski autori nikada nisu zaostajali
za svojim uspešnim muškim kolegama. Naprotiv, neka od ključnih imena zaslužnih za
popularizaciju krimi romana, ali i za uvođenje radikalnih novina koje su menjale i
unapređivale krimić, bile su upravo žene. Prva autorka krimića, kako navodi Symons
bila je Anna Katharine Green (1846 – 1935), američka spisateljica, čija je detektivska
priča The Lavenwarth Case iz 1878. postigla značajan uspeh, kako zbog za to vreme
inovativnih scena seksa u jednom književnom delu, tako i zbog detaljnog i dobrog
prikaza same policijske procedure (Symons 62).
Aghata Cristie sigurno je jedna od najvećih. Njen čuveni književni lik, Hercule
Poirot, simbol je detektivskog romana i prvi detektiv sa femininim osobinama koji
menja do tada tradicionalnu patrijarhalnu predstavu o glavnom istražitelju. Ne manje
važan doprinos kriminalističkom žanru učinila je Cristie popularizacijom žene
detektiva tj. istražitelja. Uvodeći lik Miss Marple, Agatha Christie uspeva da razreši
probleme stereotipizacije ženskih junaka na pozicijama rezervisanim isključivo za
muškarce. Dodelivši joj ulogu usedelice, Cristie je uspela da rastereti Miss Marple
tradicionalne uloge majke i domaćice, dajući joj prostora da se slobodno bavi
rešavanjem zločina. Istovremeno, sačuvane su osnovne karakteristike roda, te su
glavne metode kojima se služi ova istražiteljka upravo intuicija i dobro poznavanje
različitih tipova ličnosti (Tomić 29). Svetskoj književnosti ne manjka poznatih imena
na polju kriminalističkog i detektivskog romana. Od savremenice Agathe Christie,
Dorothy L. Sayers, preko Ruth Rendell, P.D. James, Patricie Cornwell itd. žene pišu
kvalitetne krimiće.
U srpskoj književnosti je situacija ipak donekle drugačija. Sve do početka XXI veka
ne izdvaja se ni jedno poznato niti značajno žensko ime. U već pomenutoj zbirci
pripovedaka Vase Pavkovića od ukupno 26 pripovedaka, osam su napisale autorke,
mada ni jednoj od njih to nije osnovna sfera interesovanja. Priče su napisane na
inicijativu urednika, dok su one najviše poznate po drugim žanrovima, npr. ljubavnim
romanima ili poeziji.
61
Dešavanja na savremenoj srpskoj literarnoj sceni, pokazuju pomeranja u pozitivnom
smeru. Iako su procentualno žene i dalje u manjini, izdvaja se nekoliko imena čiji se
romani rado čitaju, popularni su i nagrađivani. Pored najpoznatijih Mirjane
Novaković i Verice Vinsent Kol, kriminalističke romane u Srbiji pišu i Mirjana
Đurđević i Bojana Đoković.
Za Mirjanu Novaković može se reći da je etablirana i priznata spisateljica. Njeno
književno delo nije u potpunosti u polju žanra kriminalistike i romani po kojima je
stekla književnu slavu upravo su dela koja se poigravaju sa žanrovima. Roman Strah i
njegov sluga objavila je 2000. godine, a danas ova knjiga ima kultni status. U njemu
se na duhovit i inteligentan način pripoveda o potrazi za vampirima na balkanskim
prostorima koju vode jedna princeza i đavo lično. Đorđe Bajić definiše ovo delo kao
politički horor, mada ga je žanrovski teško odrediti. Roman obiluje istorijskim
ličnostima, intertekstom, aluzijama, ukombinovanim na vešt i originalan način čineći
tako književno delo potpuno adekvatno postmodernističkim tendencijama vremena u
kom je pisano. Da je autorka talentovana spisateljica koja pomera granice i doprinosi
razvoju srpske žanrovske književnosti, dokaz je i njena sledeća knjiga Johann's 501
objavljena 2005. godine koja je iste te godine osvojila nagradu Lazar Komarčić za
najbolji fantastični roman.
Tito je umro, delo o kom će u ovom radu biti reč, obavljen je 2011. godine. Kao i
prethodni roman, donosi osveženje na polju žanrovske književnosti, ovoga puta
kriminalističke. I ovaj roman je, kao i njen prvenac ušao u najuži izbor za NIN-ovu
nagradu, ali joj je to priznanje ponovo izmaklo. Jasno da je reč o kriminalističkom
žanru, preciznije političko-istorijskom trileru. Može se reći da je knjiga kombinacija
dva tipa istorijskog romana. Jedan istražni postupak rešava zločin koji se desio u
prošlosti. Istovremeno se u toku istražnog postupka, koji se dešava u današnjici,
dešavaju nova ubistva te istražni postupak obuhvata oba plana.
Priča prati novinarku koja saznaje za tekst objavljen u „Politici“ 1968. u kojem se
kroz akrostih najavljuje Titova smrt. Zainteresovana, ona počinje da istražuje ko je i
kako mogao da najavi da će predsednik umreti 12 godina pre pravog datuma smrti. U
međuvremenu dobija akreditaciju za godišnju skupštinu Demokratske stranke, na
kojoj se bira potpredsednik. Vrtača je glavni kandidat, svi očekuju njegovu pobedu ali
on te večeri biva nađen mrtav. Sumnja se na nesrećan slučaj overdoza, iako su
62
okolnosti sumnjive. Novinarka na neki način biva uvučena u slučaj i ona rešava
zločin, mimo svih pravila i saradnje sa organima reda. Glavna junakinja je primer
klasične autsajderke, jasnih moralnih načela i želje za pravdom, neuklopljena u
društvo, borac za istinu i jedino joj je to važno. Sa druge strane, ona živi sama, nema
prijatelje, alkoholičarka je, pošto drugačije ne može da podnese ružnu realnost svog
života. Sve ove osobine, kao i njena nezavisnost, ali i nepostojanje želje da se
dopadne drugima ili povinuje pravilima, oslikava jednu ženu sa istaknutim muškim
osobinama koja na sebe preuzima ulogu koja je do sada u srpskom žanru
kriminalističkog romana bila rezervisana za pripadnike „jačeg“ pola. Ova
maskulinizacija žene može biti jedan od pokazatelja jačanja uloge žene i feminizma u
srpskom društvu. Promena tradicionalno shvaćene muške uloge u rešavanju zločina
može biti i težnja autora ka drugačijem načinu rešavanja problema, izazvana
nezadovoljstvom trenutnom situacijom u društvu.
Po elementima koje daje Viktor Žmegač u svom tekstu Pogled na roman detekcije
(1970) ovo delo sadrži elemente klasičnog tipu krimića. Ima samo jednog
protagonistu, dva ili tri ubistva, grupa osumnjičenih nije prevelika (od 5 do 10 osoba)
i to u tehnici „zatvorenog kruga“ što znači da su svi jednako sumnjivi. Tako da takva
koncepcija romana ne dopušta neko posebno isticanje, niti podelu na glavne i
epizodne figure. Mada novinarkin lik svakako jeste najbolje izgrađen i zauzima
najveći prostor romana. Ona je uvek tu, dok se epizode sa potencijalnim krivcima
smenjuju.
Novinarka nije zvaničan predstavnik vlasti, kao ni Poirot, ili npr. Holmes, Ona je tip
osobe koja se ne uklapa u prosek, ona je buntovnik i borac protiv vetrenjača. Takav
detektiv, u ovom slučaju osoba koja istražuje slučaj predstavlja simbol nepristajanja
na sistem i rutinu kolektiva, kao ni na ustupke koje takav sistem podrazumeva.
Novinarka predstavlja nepoverenje u vlast, u državu i njene aparate. Isti efekat ima i
izbor žene kao glavnog detektiva. Detektiv muškarac pronalazi jednog krivca, hvata
ga, on biva kažnjen i red se ponovo uspostavlja. Suprotno od toga, žena nastoji da
ukaže na principe nejednakosti i nepravde u samom društvenom uređenju i pokušava
da ih ispravi, određujući na taj način krivicu kao kolektivnu (Tomić 8). Identično
značenje ima i to što je uloga istražitelja poverena autsajderu, a ne zvaničnim
predstavnicima vlasti, pošto osoba kojoj to nije profesija, rešava da uzme zakon u
svoje ruke. Ovakva podela uloga u romanu iskaz je nepoverenja u pouzdanost
63
pravnog i zakonodavnog sistema i doprinos osnovnoj ideji romana po kojoj nema
nade da će se stanje u Srbiji ikada popraviti. Sve institucije i individue u romanu koje
bi trebalo da poštuju zakon, to ne čine i svi su, od prvog do poslednjeg u lancu
odlučivanja, umešani u nelegalne poslove. Novaković se zapravo bavi problemom
kolektivne, u ovom slučaju društvene krivice. To autorka dokazuje i samim sižeom,
ali i upotrebom klasičnih elemenata kriminalističkog žanra. Koristeći se linearno –
povratnom naracijom8, tehnikom narativnog toka koje podrazumeva obrnuto kretanje
radnje, od današnjeg trenutka do zločina koji se desio u prošlom vremenu, Novaković
tokom istrage podseća i na kraju, u samom raspletu romana ističe to da je društvo tj.
kolektiv osnovni krivac za konstantne probleme srpskog društva. Na samom kraju,
glavna junakinja, poput Poirota, okuplja sve osumnjičene u jednu prostoriju i uz
završnu reč otkriva nam ubicu. Ponovo metaforično, ovakav postupak sugeriše da
nevinih zapravo nema, te da svako od nas zapravo snosi deo krivice za to što nam se
dešava. Ovakva završnica može se, između ostalog, tumačiti i kao svojevrstan omaž
delu Agathe Christe, čiji je to bio tipičan način zatvaranja slučaja i otkrivanja krivca.
Autorka se koristi i drugim tehnikama klasičnog kriminalističkog romana. Vrtača je
ubijen, tj. zločin se desio iza zatvorenih, zaključanih vrata. Ključ se nalazio sa
unutrašnje strane i čitalac ne zna ko je i kako ušao u sobu. Novaković koristi formu i
elemente tradicionalnog kriminalističkog romana. Unoseći nove elemente, lokalne
sadržaje i likove ona transformiše ovo delo u jedan novi hibrid kriminalističkog žanra
sa izrazito angažovanom ulogom.
Vreme koje obuhvata roman seže u godine neposredno nakon završetka Drugog
svetskog rata i formiranja komunističke vlasti, u koje se kroz određene epizode
vraćamo, kako bismo shvatili i razrešili misterije i konflikte koji se dešavaju u
sadašnjosti. Roman je objavljen 2011. i simbolično, opisujući korumpiranost i raspad
unutar Demokratske stranke, najavio ista dešavanja i na političkoj sceni države Srbije.
Na predsedničkim izborima 2012. godine, kandidat Demokratske stranke Boris Tadić,
zahvaljujući između ostalog i razdoru unutar same stranke ali i lošim potezima
pojedinih njenih članova, izgubiće u trci za drugi predsednički mandat i biti poražen
od kandidata Napredne stranke, Tomislava Nikolića. Demokratska stranka će, iako je
8 O ovome govori Stanko Lasić u svojoj knjizi Poetika kriminalističkog romana (1973) kao o tipičnoj karakteristici kriminalističkog žanra, u kom se od krajnjeg ishoda, tj. zločina, radnja kreće ka njenom početku, tj. uzroku. Dakle u suprotnom smeru od logičnog i uobičajenog. (Lasić 16)
64
osvojila većinu, nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja da formira Vladu, preći u
opoziciju. Nakon ovih dešavanja, nekada najjača partija demokratske orijentacije
doživeće potpuni krah, od koga se nije oporavila do danas.
Da je ovaj roman prava paradigma srpskog društva ističe i Vladimir Arsenić,
književni kritičar, u svom komentaru na tek objavljen roman Mirjane Novaković:
„Tito je umro je precizna dijagnoza jednog umirućeg društva u kojem nije moguće iskoračiti iz unapred predodređenih uloga jer se Srbija, kao i svako tranzicijsko društvo u konstantnoj diktaturi - ako ne jedne osobe, ono kapitala - pretvorila u kastinsku državu u kojoj se zna ko su parije a ko kšatrije i tu istini nije mesto. Istina, naprosto, više nije važna, ona nema nikakvu moć i kada se svi ti Matići, Kovačevići, Vrtače i Babići igraju i jedni druge neprekidno ucenjuju „istinom“, oni se ne igraju činjenicama, već moći da se činjenice pretvore u vesti, u informacije, a kada postanu vesti, one automatski prestaju da budu istinite ili lažne.“ (Laž će nas osloboditi)
Roman pripada kategoriji krimi romana sa jasnom društvenom kritikom, ne samo
trenutne vladajuće struje, nego sa osvrtom na dugogodišnje korumpirano i loše stanje
u političkom životu Srbije i Jugoslavije. Iako je u pitanju fiktivni zaplet, Mirjana
Novaković ne propušta da prokomentariše društvenu stvarnost Srbije sa posebnim
osvrtom na komunističku prošlost i učinak.
Na večeri kod stare drugarice kod koje je pozvana, glavna junakinja, novinarka,
upoznaje gospodina za kog zaključuje da je deo nekadašnje vladajuće strukture.
Imao je više od osamdeset godina, što znači da je bio stari komunistički funkcioner, možda i prestar da se nafatira na tranziciji, tu su se ipak ovajdili mlađi, okretniji i ideološki neutralni…
Krao si matori, u ime socijalizma, a za račun potomaka, namirio si ih i sad je vreme da te neko žali. (12)
Novinarka je tokom večeri sve više revoltirana prisustvom i diskusijom sa ovim
starijim gospodinom, da bi u jednom trenutku ta diskusija o ulozi političara u javnosti
nekadašnje Jugoslavije, a sada Srbije, poprimila i malo vatreniji ton. Glavna
junakinja, ohrabrena po redu ne zna se kojom čašicom alkohola, besno komentariše da
želi osvetu:
Zato što društvo u kojem decenijama i stolećima vlada pohlepa, glupost, zavist, korupcija, nasilje…ili da skratim u jednu reč – zlo, može da bude izlečeno jedino…
-To smo i mi mislili četrdeset četvrte – prekinuo me je.
- Ali vi niste hteli ni pravdu, ni osvetu, već vlast i vile na Dedinju. (17)
65
Delo ispituje različita društvena pitanja: političku korumpiranost, vladavinu kiča i
neukusa, narkomaniju i dostupnost opijata, sponzoruše i muškarce koji ih finansiraju,
farmaceutsku mafiju i širenje panike tj. sve aktuelne probleme. Roman na ovaj način
gubi karakteristiku zabavnog štiva, konstantno podsećajući čitaoca na izazove sa
kojima se običan čovek svakodnevno sreće u realnom životu. Arsenić u već
pomenutom tekstu ističe da ovo nije knjiga koju želite da čitate na odmoru, ili na plaži
tj. u tipičnim situacijama koje podrazumevaju laku, neopterećujuću literaturu.
Novaković između ostalog ispituje položaj žene u srpskom društvu. Glavna junakinja
jeste poznata novinarka čija je karijera krenula nizbrdo, i ne možemo tvrditi da je ova
žena uspešna u bilo kom segmentu svog života. Njeno nezadovoljstvo, mizantropija i
ogorčenost dolaze iz neprihvatanja društvenog stanja u kom se nalazi ali i zbog drugih
okolnosti, samoće i neuspeha. Autorka slika svoju junakinju u tradiciji američkog
hard – boiled romana i nasuprot Miss Marple, u liku novinarke nije vidljiva težnja za
očuvanjem femininih osobina. Ona nema težnji ka nekom romantičnom ostvarenju i
ne želi topli dom ili porodicu. Ona je gruba, surova, oronula i jedino što je razlikuje
od klasičnog detektiva jeste nepostojanje situacije u kojoj bi se ova žena pesnicama
izborila za sebe. Do te tačke je autorka nije dovela. Ali je svakako oštro prikazala:
Muškarcima su pretresali kapute i prepipavali im džepove, jedna od retkih prednosti koje žene imaju na Balkanu jeste ta da većina uniformisanih i naoružanih lica smatra da su nesposobne za bilo šta, od vožnje kola do podmetanja bombi, pa je moja pljoska zato prošla neopaženo. (48)
Svi ženski likovi u romanu ukazuju na ukorenjenu mizoginiju u srpskom društvu. Uz
inteligentnu, ali samouništenju sklonu novinarku u romanu su prikazane i silikonska
sponzoruša, zatim Rada, umorna žena koja vuče kese iz trgovine i Slovakinja Zuzana,
spremačica i slikarka koja od svoje umetnosti ne može da preživi. Likom Zuzane
roman ukazuje na ne toliko vidljive probleme rasizma u društvu, navodeći kao razlog
neuspeha postojanje diskriminacije u okviru roda, ali i porekla:
„ A ja sam i zuska, spremam po kućama, Slovakinja, još sam niže nego neka druga žena. Bilo mi je jasno da je u pravu i da je nisu tukli samo zato što im se moglo, već i zato što nije Srpkinja, što ne znači da nisu tukli i Srpkinje, već samo da je Zuzana bila dvostruko zgodna da bude žrtva“ (133)
66
Za celokupan roman Mirjane Novaković može se reći da predstavlja kritiku vlasti,
tajkuna i samog naroda koju novinarka glasno izgovara. Ona ne prećutkuje ništa, niti
se plaši da otvoreno govori :
Za sve ovo nije bilo potrebno nikakvo istraživanje, svako ko ima malo mozga zna kako funkcionišu stvari u Srbiji; tajkuni su uvozili, država im je određivala monopol, a narod je bio bolestan, tako da ga ni svi lekovi ovog sveta nisu mogli izlečiti. (143 -144)
Iako do kraja nije kompletno usaglašen, predugačak je, ima nepotrebnih epizoda i nisu
svi karakteri jednako dobro predstavljeni, roman Tito je mrtav značajan je pomak na
polju srpske žanrovske književnosti. Sve ove mane rešila bi jedna kvalitetna
urednička kontrola. Ono što ostaje važno jeste, da je sa pojavom Mirjane Novaković,
srpski kriminalistički žanr počeo da dobija na kvalitetu. Autorka se služi elementima
kako klasičnog romana, tako i savremenih postmodernističkih tendencija i ono što
ostavlja najjači utisak jeste zapravo pesimistična vizija budućnosti koju nam autorka
ostavlja. Moderan krimić očigledno prestaje da bude uteha, bajka koja priča priču da
će svi kriminalci biti uhvaćeni, te da će pravda biti zadovoljena. Glavna junakinja
grubo i iskreno, baš kao što je i ona sama, govori da pravda nije moguća:
ja sam znala da Đinđiću nema spasa i da su ga ubili, mislila sam, nismo mi te sreće da preživi, nije za nas budućnost, za nas su tenkovi na ulicama,…(109)
Selektivno predstavljanje situacija, polarizacija antagonista i protagonista, kao i
karakterizacija likova u službi su osude komunističke prošlosti. Jedina žena koja ima
moć, Dubravka Kovačević, deo je sistema vladara iz senke i predstavnik starog
komunističkog kadra u državi u kojoj se preko potrebna lustracija nikad nije desila.
Sve ostale žene su nosioci tužnih sudbina i propale upravo zbog nerešenih pitanja
prošlosti. Kako su se negativci iz socijalističkog perioda izvukli bez odgovarajuće
kazne, oni i dalje onemogućavaju kreiranje društva koje je u službi običnog čoveka .
Sistem uspostavljen u vreme Partije svojim pipcima upravlja i u sadašnjici, ne
dopuštajući onima koji nisu deo tog sistema da se ostvare. I roman Mirjane
Novaković pripada struji negiranja pozitivnog komunističkog učinka u istoriji
Jugoslavije. Roman ne evocira period pre dolaska komunista na vlast, ali jasno
sugeriše da je od samog početka svoje uprave, ta vlast bila pogubna za državu. Time
je i ovaj roman u kategoriji revizionističkog književnog dela, pošto selektivnim
67
plasiranjem isključivo negativnih elemenata jedne vladavine, podriva autoritet te
vladavine i opravdanost njenog postojanja.
Ono što se takođe potvrđuje kao zajednička osobina savremenog srpskog istorijskog
kriminalističkog romana ( svakako ovih koji su ušli u analizu), jeste pesimistična
vizija sutrašnjice. Ubice u romanu Mirjane Novaković ponovo su nekažnjene, kao i
pre trideset ali i pre šezdeset godina. Istorija se ponavlja i ukoliko se nešto ne
promeni, pojedinac neće moći da izađe iz tog zatvorenog kruga. O tome piše Mirjana
Novaković i ne dopušta čitaocu da se nada. Nakon poslednje večere, na kojoj su
otkrivene sve karte, niko nije pozvao policiju, pošto je bilo jasno da je i policija deo te
kriminalne mreže. Novinarka je poražena otišla kući, ponevši sa sobom kese sa
ukradenim flašama vina. Sumornim završetkom romana data je sumorna slika
budućnosti.
68
2.3 DYLAN DOG NA SRPSKI NAČIN
Branislav Janković – Vetrovi zla (2014)
Vetrovi zla je treći roman niškog pisca i novinara Branislava Jankovića (1969),
objavljen 2014.godine. Autora inspirišu srpska mitologija i istorija što je veoma
vidljivo u njegovom književnom opusu. Svi romani kao okvir imaju konkretne
istorijske događaje ili su glavni junaci istorijske ličnosti. Janković eksperimentiše sa
elementima mistike i fantastike, u okviru različitih žanrova, tako da je se nakon
ljubavnog romana i mistične drame, okušao i u krimi žanru. Treći roman, Vetrovi zla,
sam pisac je definisao kao istorijsko-detektivski triler. U podnaslovu romana stoji
Hronike Jevrema Utvića, raspopa i istražitelja, čime autor najavljuje serijal romana
sa istim glavnim junakom. Kao potvrda ove pretpostavke dolazi poslednji roman,
objavljen ove, 2019.godine, Gvozdeni oblaci , u kom je raspop Jevrem Utvić ponovo
glavni nosilac radnje.
Centralni zločin romana Vetrovi zla je misteriozno ubistvo starog kneza Miloša
Obrenovića. Ovo ubistvo je fikcija, nije u skladu sa istorijskim podacima po kojima je
knez Miloš Obrenović umro prirodnom smrću u osamdesetoj godini. U romanu, knez
je ubijen a potom izboden dvadesetak puta u području genitalija, što po komentaru
istražitelja aludira na knežev razuzdan život. Neobuzdan ljubavni život Miloša
Obrenovića nije isključivo predmet fikcije Branislava Jovanovića, već je to jedna od
istorijskih zanimljivosti kojima do skora nije posvećivana velika pažnja. Miloš
Obrenović je i u istoriji poznat kao ženskaroš koji je pored velikog broja zakonski
priznate dece imao isto toliko i vanbračne o čijoj se sudbini ne zna mnogo. Ovaj
roman govori između ostalog i o tome, o mnogobrojnim ženama u porodici Obrenović
koje su manje ili više uticale na sudbinu samih vladara, ali samim tim i države Srbije.
Roman je pre svega kriminalistički, te je težište radnje na otkrivanju ubice Miloša
Obrenovića. Težak zadatak da ispita okolnosti zločina i pronađe ubicu, dobio je
kontraverzni raspop Jevrem Utvić, koji pored toga što svojim buntovnim i
neobuzdanim ponašanjem ruši sve norme i pravila svog sveštenog poziva, ima
sposobnost da vidi i razgovara sa dušama umrlih. Ovaj elemenat fantastike potvrđuje
definiciju romana kao postmodernog istorijskog trilera, u kome se mešaju fikcija i
69
istorija, horor i kriminalistika, u jedan novi hibrid, veoma popularan među srpskom
čitalačkom publikom u poslednjih petnaestak godina.
Vreme dešavanja je druga polovina XIX veka, nestabilan period za državu Srbiju, kao
na spoljnopolitičkom, tako i na unutrašnjepolitičkom planu. Broj potencijalnih krivaca
za ubistvo Miloša Obrenovića je velik a sama potraga komplikovana. Jevrem Utvić
kao pomoć ima Jusufa, jednookog masona. Ovakva konstrukcija donekle predstavlja
klasičnu podelu uloga u detektivskom romanu, gde svaki glavni detektiv ima svog
partnera, koji uspostavlja balans i spasava ga u nezgodnim situacijama. Poznati su
detektivski parovi Holmes/ dr Watson, Poirot/ Hastings, William of Baskerville/ Adso
of Melk, Dylan Dog/ Groucho..…
Za lik raspopa, autsajdera, bivšeg sveštenika koji ne prihvata zakone i norme društva
može se reči da predstavlja tipičnog autsajdera hard – boild krimića. On ne radi ni za
jednu instituciju, ne pristaje ni na kakva pravila ni norme, zločin rešava na svoj način
i ne poštuje zakone crkve, čiji je nekadašnji član. Time sugeriše nepoverenje ne samo
u zakonodavne nego i u religiozne institucije. Nepoverljivost u ovom slučaju nije
prikrivena, već naprotiv, veoma transparentna, pošto se među sumnjivim osobama
nalaze i predstavnici nove vlasti, tj. Milošev sin Mihajlo, ali i pretendenti na presto iz
suparničke porodice Karađorđevića. U takvim okolnostima jedan raspop koji zastupa
isključivo svoje interese, predstavlja savršen izbor.
Istorijski ambijent Srbije XIX veka i dva sveštena lica koja istražuju ubistvo
neodoljivo podsećaju na par franjevaca iz romana Umberta Ecoa, Ime ruže (1980). I
William i Jevrem su netipični sveštenici, slični po svom lucidnom umu i deduktivnom
razmišljanju. Slične su i Jevremova jednostavna monaška odora, kao i franjevačka
haljina koju nosi otac William. Obojica su angažovani kao neutralni istraživači.
Međutim, Utvić krši sve zakone koje mu sveštenički poziv nameće. Zbog toga ga se
crkva i odriče. On niti poštuje crkvenu hijerarhiju, niti zakone svešteničkog poziva.
Pije, tuče se i menja ljubavnice. To nije slučaj sa Ecoovim slavnim istraživačem koji
ne poštuje crkvenu dogmu, ali veruje u moć razuma i logičnog zaključivanja. I koji uz
sve to predstavlja primer moralnog ponašanja i lepih manira. Jevrem Utvić je sa druge
strane, jedna divlja verzija sveštenika, koji uz sve to posreduje natprirodne moći
komunikacije sa onozemaljskim bićima. Poput poznatog strip junaka italijanskog
crtača Tizijana Sclavia (1953), Dylana Doga, ovaj raspop rešava zločine uz pomoć
70
natprirodnih sila, razgovara sa mrtvim dušama i bori se protiv demona. Dylan Dog je
takođe veliki zavodnik, koji ne uspeva da napravi granicu između posla i zadovoljstva
i često pogrešno zaluta u veze sa klijentkinjama. I on, poput svih velikih detektiva,
ima svog pomoćnika ovog puta oličenog u dvojnika poznatog komičara Gruchoa
Marxa. Grouchov pravi identitet je zapravo nedorečen, mističan, jer i njegovo
navodno pravo ime, Julius, jeste identično Grouchovom pravom imenu. Ova igrarija
sa identitetom takođe ima svoju paralelu sa Jankovićevim romanom, pošto mi do
kraja ne saznajemo pravi identitet Jevremovog pomoćnika, Jusufa. I Dylan Dog kao i
otac William jesu inspirisani engleskom literaturom i Doylovim Sherlokom
Holmesom (Baskerville je aluzija na jedan od Doilovih romana), dok strip junak svira
klarinet kao paralela sa Sherlockovim muziciranjem na violini. Na kraju, sam
Umberto Eco je priznao da je ljubitelj Sclavievog strip junaka ( D’Arcangelo &
Zanettin 190-191). Mada je Dylan Dog karakter iz horor žanra, suštinski su zločini
koje rešava počinili ljudi od krvi i mesa. Tako i Jevrem Urtvić, iako ima pomoć onih
koji više nisu među živima, ipak na kraju pronalazi krivca među običnim ljudima. Još
jedna paralela između ovih strip i književnih junaka jeste humor, oličen u stripu kroz
lik i karakter komičara Grouchoa Marxa, a u romanu pre svega u liku Jusufa. On je
groteskna figura, jednooki detektiv, koji ne beži od toga da se šali na svoj račun, a
neretko mu se omakne komentar na engleskom jeziku, više u skladu sa žargonom
današnjeg tinejdžera, nego istraživača sa kraja XIX veka. Ovo višeglasje, parodiranje
jezičkog izraza na taj način što jedan muslimanski istraživač ubacuje engleske izraze
koji su više žargonski nego književni, takođe je umnožavanje, pluralizam iskaza koji
ima isti efekat kao i mešanje istorije sa fikcijom, iznošenje istorijskih, nepotvrđenih
tračeva koji donose sumnju, preispitivanje i skepticizam. Upravo zbog svega
navedenog, ubacivanje drugog jezika jeste jedan od postupaka postmodernističke
naracije.
U trenutku kada mu Jevrem prvi put saopštava da može da vidi mrtve i da razgovara
sa njima, Jusuf iznenađeno reaguje:
Don’t shit! I šta kažu?, navaljivao je Bosanac, ne prestajući da se smeška.“ (96)
Musliman povremeno ubacuje strane reči, poput gastarbajtera na privremenom radu u
Engleskoj, koji svesno ili nesvesno ovakvim govorom pokazuje da samo delimično
pripada balkanskom podneblju. Tako Jusuf objašnjava da:
71
Nisu hteli da iza ubistva stoji Mihajlo, jer ne bi uspeli da pošalju message. (136)
Nešto kasnije svatićemo da je upravo boravak u Londonu, na zahtev masonske lože,
razlog anglicizama u Jusufovom govoru. I da je ovo mešanje jezika u službi
oslikavanja Jusufove dualnosti, pošto na kraju romana biva jasno da je glavni cilj
bosanskog masonskog agenta zapravo da ubije Jevrema. Jusuf je duhovit, pomaže
Jevremu, ali mu se nikada do kraja ne može verovati. To potvrđuje i jedini ispovedni
momenat, Jusufov emotivni lom u kom priča o svom vanbračnom sinu koga nikad
nije video. U tom monologu od šest strana, nije izgovorio ni jednu englesku reč,
potvrđujući time svoju dvostruku ulogu. Kada su u pitanju emocije „ Ljubav i tuga
mogu se izreći samo na maternjem jeziku“(123).
Ovaj roman je obračun sa crkvenom ideologijom ali i sa zakonodavnom vlašću
predstavljenom u liku Trifuna Stojkovića, koji je po nalogu knjaza, stvarao tajnu
policiju Srbije. U romanu je on pomoćnik ministra unutrašnjih poslova.
Trifun nudi Jevremu piće:
„Piješ li pope?“, upitao je čovek napokon pogledavši u oca Jevrema. “Ima jedna kafana tu u blizini, ubi ova memla ovde.“
„Pijem ali biram društvo. A tvoje lice mi se uopšte ne sviđa, deluje nekako…pokvareno.“
Čovek sa zlatnim satom glasno se nasmejao i potapšao visokog popa po ramenu.
„Upoznaću te sa pokvarenijima. U poređenju sa njima, ja sam ko mlada nevesta. Čedna i poštena.“ (72)
I dalje dok sede u kafani i piju jednu za drugom, nastavlja se razgovor i ubeđivanje
između budućeg istražitelja Jevrema i osnivača tajne policije Srbije, Trifuna. Ministar
ubeđuje raspopa u nacionalne interese istrage objašnjavajući mu kako će raditi za
Srbiju i narod, a ne za neku od dinastija tvrdeći da služba nije „dinastička“, tj. da neće
raditi samo za interese dinastije. Jevrem mu ne veruje:
„Podseti me za koga bih ja to radio?“ , opet je pitao sveštenik.
„Za Srbiju“, rekao je Trifun, i u to ime podigao čašu.
„Misliš za knjaza Mihajla. Ili tebe.“
„Knjaz je Srbija.“
„Narod je Srbija. Vladari dođu i prođu.
„Uvek ćeš raditi za Srbiju. Ovo nije dinastička služba.“|
72
„Jevrem se nasmejao. “Ma ne. Narodna je. Napravljena da štiti interese Srbije i Srba.“ (73)
Jevrem Utvić ovim kolokvijalnim ma ne, koje je kraći oblik sarkastičnog kako da ne
izražava svoj skepticizam, pokazujući da ne veruje ministru policije. Pri tom se ističe
identifikacija vladara sa narodom, te se vladarske potrebe izjednačuju sa potrebama
nacije. Polarizaciju aktera, u kojoj su i policija i vladar negativni, možemo tumačiti ili
kao aluziju na savremene aktere srpske političke scene, ili kao ideju o usudu zle
sudbine i nemogućnosti promene. Prostor za kritiku je ipak otvoreniji. Jevrem ne
veruje tajnoj službi koja je tek u osnivanju. U Titovoj Jugoslaviji je bilo nemoguće
javno prokomentarisati rad organizacije OZNA, koja je kako definiše Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, kasnije reorganizovana u tajnu policiju pod imenom UDBA
(Uprava državne bezbednosti). Danas ovu službu pod skraćenim nazivom BIA
(Bezbednosno informativna agencija) i dalje prate kontroverze i skandali (Opozicija o
Gašiću na čelu BIA: Politizacija tajnih službi) ali se rad agencije preispituje, kako u
medijima tako i u književnom delu. I Mirjana Novaković u svom romanu Tito je umro
piše upravo o tome. OZNA i UDBA su ipak delovale radikalnije i po ideološkim
direktivama. Roman Dragosava Mihajlovića Kad su cvetale tikve (1968) koji govori o
junaku čiji život, ali i sudbina čitave njegove porodice, biva uništena zbog jednog
malog sukoba sa članom OZNE. Predstava koja je rađena po ovom romanu,
zabranjena je, a nova izdanja nisu bila dozvoljena, dok sam autor odslužio godine
robije na zloglasnom Golom otoku (Кад су цветале тикве Драгослава
Михаиловића некад и сад).
Iako krimić ima jednostavnu strukturu, čine ga centralni zločin i potraga ili pokušaj
razrešenja, ovaj žanr u svom savremenom, hibridnom obliku, sve j više medij koji
reflektuje pitanja svakodnevnog života ili društvenih problema. Andreas Hedberg
daje primer takve refleksije analizom romana Visning pågor (2015) ili u prevodu
Otvorena vrata. Kako on opisuje, roman švedske autorke Sofie Sarenbrant fuzija je
nordic noir krimića i teme trgovine nekretninama koja poslednjih godina zaokuplja
švedsku javnost. U romanu se ispituju ubistva nekoliko vodećih moćnika na tržištu
nekretnina, i kako istraga na kraju pokazuje, ubica je osoba koja je želela da učini
nešto protiv monopolizma koji je zavladao u Švedskoj. Kriminalistički roman je
forma koja zaista može biti popunjena bilo kojom sadržinom tj. temom od javnog ili
kulturnog značaja i kako Hedberg zaključuje, to ovu formu čini univerzalnom (20).
Ukoliko savremenu popularnu književnost sagledavamo sagledavati u skladu sa
73
idejom Morettija, kao pitanje koje zahteva nov kritički metod, a ne kao zbirku
odabranih književnih dela, vidimo da se ova uloga kriminalističkog romana kao
kritičara savremenog društva uočava na mnogim književnim prostorima. I centralnim
i perifernim. Navedeni švedski roman, ali i prethodno spominjana književna dela i
naučni radovi koji se bave ovom temom to pokazuju. Moretti govori o simbiozi
lokalnih sadržaja i strane forme. Navedeni švedski roman je upravo primer tog
kompromisa. Kao i romani analizirani u ovom radu. Drugi veoma primenjiv termin u
ovom slučaju jeste glokalizacija Davida Damroscha, koja se može ostvariti u dva
oblika. Prvi je onaj u kom se lokalo izvozi u formi koja zadovoljava globalnu publiku
i drugi, o kom je upravo ovde reč, u kom se globalno na neki način uvozi na lokalno
tržište (Damrosch 112). Na taj način treba tumačiti i savremeni srpski krimić, i
sagledati ga u potpunosti kao deo svetske književnosti. Tu bih se složila sa
Hedbergom koji tvrdi da je žanrovska književnost daleko više svetska od
kanonizovane.
Forma je strana, dok je materijal lokalnog karaktera. Prateći šablon, delo je klasičan
detektivski roman sa elementima fantastike i mistike. Centralni motiv je ubistvo i
glavni narativ prati akcije kojima otkrivamo ko je ubica. Tipično za detektivku,
pratimo uzročno – posledični niz koji nam otkriva nove podatke i vode nas zapravo
obrnutim tokom ka početku romana, tj. do prvog ubistva koje je ujedno i razrešenje
zagonetke. Sadržaj je sa druge strane izrazito lokalan sa ličnostima iz srpske istorije i
radnja je smeštena lokalno. Kao i komentar likova u romanu koji je uvek usmeren ka
srpskom društvu i mentalitetu, istoriji i kulturi. Jevrem Utvić, neprilagođeni raspop, u
jednoj diskusiji sa pobratimom Jusufom, kaže:
„Imamo dve porodice koje se smenjuju na vlasti, pa narod uvek može ratovati za jedne protiv drugih. Srbima ne trebaju Turci da bi se pohvatali za guše.“
„Pa who is the best, jarane? Svinjari ili Evropejci?“, interesovao se hodža udobnije se nameštajući, kao da će još satima ostati da leži na minderluku.
„Ah, svi su sad Evropejci, dragi pobratime. Ne smeš da im pomeneš da su nekad krijumčarili svinje preko Save. Iz opanaka direktno u lakovane cipele. Poskidali kožuhe od svinjske kože pa stavili na sebe svilu i kadifu.“ (129)
Poslednji pasus ponovo aludira na savremena dešavanja i aktuelno pitanje i probleme
oko ulaska Srbije u EU. Jevrem Utvić, predstavljen je kao inteligentan čovek,
samosvestan i nezavisan, onaj koji logično razmišlja, mudro zaključuje i još uz sve to
74
zna tajne i onoga sveta. Vidi daleku i istinsku prošlost i iz toga izvlači zaključke.
Jasno mu je da su ideje koje određene političke struje promovišu samo paravan, te da
je svima zajednički cilj sopstvena korist. On je simbol slobodomislećeg čoveka
(ponovo paralela sa Ecovim junakom Williemom ) koji ne želi da bude deo mase i
koga masa zbog toga i odbacuje.
Desetak stranica kasnije, ponovo u razgovoru sa Jusufom, Jevrem Utvić komentariše
srpsku vlast:
„A ko ima Miloša?, pitao je sveštenik znajući da su svi srpski vladari na vlast dolazili dozvolom jedne ili druge sile. Narod se tu ništa nije pitao. (138)
Na taj način srpski vladari dolaze na vlast, dok sa vlasti odlaze voljom pojedinaca iz
sopstvenog naroda. Dok ispituje okolnosti Miloševog ubistva, u sobi u kojoj je knez
ubijen, Jevrem ugleda preplašenog starca, sklupčanog u ćošku sobe. U donekle
šekspirovskoj sceni, gde duhovi prošlosti najavljuju nove tragedije, utvara ukazuje još
jedan put da najveća nesreća jeste zapravo u narodu samom, takvom kakav je:
„Plaši me dete, to što ne mogu da se setim kad je srpskog vladara ubio neki stranac. Sami se poklasmo. A star sam, mnogo sam star. I mnogo pamtim.“
„Pa eto, kneza Lazara ubiše Turci“, smeškao se raspop, gledajući duha koji je ustao, prišao mu i seo na krevet.
„Nisam siguran, dete, da i on nije dobio nož u leđa. Sečivo ne zna čija ga ruka drži. Začas promeni pravac“, mudrovao je starac. (197)
Ovo preplitanje fikcije i istorije otvara pitanja verodostojnosti oficijelne istorije i
poverenja u njenu istinitost. U verovanju između činjenice da je cara Lazara ubio
Turčin i pretpostavke da ga je izdao neko od njegovih ljudi leži more novih
pretpostavki i sumnji, čije odjeke nalazimo i u ovom fiktivnom ubistvu kneza Miloša,
ili dalje, u događajima iz sadašnjosti ili bliže istorije ( recimo u ubistvu premijera
Zorana Đinđića 2003. godine).
Polazeći od latinske izreke da je istorija učiteljica života, roman Branislava
Jovanovića ne nudi optimističnu sliku. Nezadovoljstvo je opšte, i srpsko i tursko, i
žensko i muško, i vladara i podanika.
Sin kneza Miloša, Mihajlo, budući knez i vladar, sa apatijom gleda na svoju buduću
ulogu:
75
„Kaži mi…Jevreme…da ti ovoga trenutka predam presto...da li bi znao da vodiš Srbiju?“, progovorio je Mihajlo ozbiljnim glasom.
„Srbija se ne vodi, ona se tera gospodaru“, rekao je raspop i nasmejao knjaza.
U nastavku knez Mihajo govori o tome kakva je država čiji je on vladar:
„Mnogo je ubica u Srbiji, raspope. Krv, smrt, hajduci i razbojnici koji koji pljačkaju narod, oborknezovi koji ga takođe pljačkaju, pa kad im pripretim zatvorom, oni meni priprete bunom. Pa naoružaju narod da bi mogao da se bori za njih koji ga pljačkaju. A narod glup, kao i svaki narod, padne na obećanja da će im biti bolje.“ (285)
Ni suprotna, neprijateljska strana nema bolju sliku o trenutnoj situaciji. Uzun -aga
komentariše stanje u Srbiji i njegov komentar je ponovo aluzija na savremena
dešavanja u Srbiji u kojoj je pitanje emigracije i odlaska iz zemlje postala
najaktuelnija tema.
„Sad ti je pobratime, mnogo šaka upravljeno ka Srbiji. Sa svih strana.“
„Šta hoće?“
„Potomci Crnog Đorđa hoće da se vrate na vlast. Turci da opet vladaju ovde. Austrijanci hoće Bosnu i svoje ljude na čelu Srbije. Rusi će prevariti Mihajla obećavajući mu pomoć samo da ga odmaknu od zapada. A o zloj krvi u narodu, koju je posejao Miloš, preko ustavobranitelja, ne želim ni da pričam. Znaš li šta su nas Turci učili u voljnim školama kada su nas oteli od majke i zemlje? Da bi vladao Srbima, samo im obećaj osvetu i vlast. Eh, džanum, prokleto je ovo parče zemlje, a toliki ljudi izginuše zbog njega. Pobeći odavde…jeste, odavde se mora pobeći. Na bilo koju stranu sveta. Na nebo ili pod zemlju. Ovde se, bre, i vetrovi svađaju…“ (225)
Iako roman ne odlikuje istorijski revizionizam, već bi se pre moglo govoriti o kritici
pojedinih istorijskih ličnosti, njihovih postupaka ali i kritici mentaliteta srpskog
naroda, sličnost u narativu i karakterizaciji književnih junaka sa junacima romana
Dejana Stojiljkovića je očigledna. Čak su i korice romana donekle slične pošto je i na
jednom i na drugom u prvom planu starinski nož ili mač. Glavni junak Jankovićevog
romana, Jevrem Utvić podseća fizički na Nemanju Lukića iz Konstantinovog
raskršća. I jedan i drugi su nešto više nego obični ljudi. I Utvić bi rukom veštog
crtača lako mogao biti pretočen u strip heroja: krupan, jak, dugokos, markantan a u
svešteničkoj odori i problematičnog ponašanja. Miljenik žena. Romantična verzija
antiheroja. Koji uz sve to poseduje neverovatnu moć komunikacije sa dušama umrlih .
I on bi mogao biti strip junak. Srpska verzija Dylan Doga. Iako delo obiluje klišeima
76
o sveopštoj zainteresovanosti sveta za Srbiju i velikoj ulozi države na svetskoj
političkoj sceni, očigledna je dominacija kritike srpskog naroda, i kako roman do
kraja sugeriše, ideje da pojedine osobine tj. mane tog naroda predstavljaju osnovni
uzrok istorijskih problema na balkanskom području. Roman predstavlja tu osobinu
kao nepromenjivu, a situaciju kao neminovnu i propast kao sudbinsku. Tako da iako
do kraja ne sasvim revizionistički, roman ipak daje jednu varijaciju i dopunu
oficijelne istorije u kojoj se pre svega dinastija Obrenovića predstavlja sa svim svojim
manama i slabostima. Poput istorijske žute štampe, širi realan ili fiktivan prljavi veš
jedne od najmoćnijih i najvažnijih srpskih porodica. Kako onda tumačiti ovaj krimić,
koji ipak jeste nešto više nego običan krimić, ako ne kao pokušaj oslikavanja jedne
drugačije istorije u odnosu na onu koju čitaoci poznaju iz školskih udžbenika. I
svakako kao jedan potpuni, postmoderni žanrovski roman koji doduše ne zauzima
tako visoke pozicije poput Ekovog Imena ruže ili Osterove Njujorške trilogije, ali
donosi novinu na srpsku književnu scenu, jedan alternativni prikaz prošlosti koja opet
uzrokuje dalja preispitivanja i postavlja pitanja koja su, kako smatra Brian McHale
(1952), upravo ona zbog kojih je i konstruisana postmodernistička književnost. Ne
možemo više verovati u postojanje „činjenica“ i „istinina“. Kako je moguće verovati
u jednu, neprikosnovenu Istoriju nakon predstavljanja svih ovih mogućih istorija
(Scaggs 139)? Ovakva fuziona, istorijsko - revizionistička književnost meša istoriju i
fikciju, menja im mesto, tako da fiktivna istorija dolazi na mesto „prave“ istorije, dok
se realan svet gubi negde u tom mešanju. I onda na kraju, potpuno postmodernistički,
McHale postavlja pitanje o verodostojnosti upravo tog sveta. Sa čime ga to možemo
uporediti da bismo mogli potvrditi da je realan? (McHale 96)
Jovanović ovim romanom ipak ne zadire toliko duboko u filozofska pitanja, te bih se
na kraju ponovo osvrnula na esej Hedberga koji iako u savremenom švedskom
krimiću vidi očiglednu kritiku savremenih društvenih problema, ne zanemaruje ni
odlične marketinške sposobnosti izdavačkih kuća i dobru poslovnu strategiju,
prilagođenu pre svega švedskom pa i svetskom tržištu (21). Slično bi se moglo
zaključiti i za ovaj roman, koji iako kritikuje postupke kako vlasti, tako i naroda, ipak
to čini dovoljno pitko i zanimljivo, kako bi privukao najveći mogući broj čitalaca a
time i kupaca.
77
2.4 SKANDALIZOVANJE KLASIKE
Vladimir Kecmanović i Dejan Stojiljković – Kainov ožiljak (2014)
Drugi Stojiljkovićev roman koji će biti analiziran u ovom radu je zanimljiv pre svega
po tome što je pisan „u četiri ruke“, tj. u saradnji sa Vladimirom Kecmanovićem
(1972). Ovakav način saradnje, posebno na polju kriminalističke, ili uopšteno
žanrovske literature novina je na srpskoj književnoj sceni, a svakako uticaj modernih
svetskih dešavanja. Oba autora imaju već nekoliko objavljenih romana iza sebe i
obojica su se oprobala u žanru kriminalističkog romana ili pripovetke.
Kao i u prethodnom romanu Dejana Stojiljkovića, vreme dešavanja je ponovo Drugi
svetski rat, preciznije sam početak rata i događaji koji prate predaju tadašnjeg kralja
Jugoslavije i potpisivanje Trojnog pakta. Centralna ličnost je najpoznatiji pisac i
jedini jugoslovenski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Ivo Andrić. Mesto
dešavanja romana je najvećim delom smešteno u Berlin, u kome se Ivo Andrić nalazi
na mestu ambasadora kraljevine Jugoslavije.
Iako najavljivan i reklamiran kao krimi roman, sa elementima političkog trilera, ovom
romanu zapravo nedostaje klasičan zločin, misterija tj. ubistvo. Zagonetka na neki
način postoji, pošto Andrić iz nekih ličnih pobuda pokušava da otkrije ko je zapravo
Štefan Krajski, autor knjige, koju je spasio od sigurnog nacističkog plamena . Ali
pravo uzbuđenje ili akcija koju bi triler trebalo da sadrži ovaj roman ne poseduje, kao
ni zločin ili nešto što bismo mogli definisati kao centralnu misteriju. Radnja je
statična, pasivna, i veliki deo romana je introspektivno, meditativno razmišljanje
samog Andrića sa aluzijama na njegova poznata književna dela. Tragajući za autorom
knjige Kainov ožiljak, glavni junak Ivo Andrić proživljava najteže godine svog
života, gledajući kako nacističko ludilo uzima maha i dok država koju on u Berlinu
predstavlja srlja u očiglednu opasnost i uništenje. U tom balansiranju između
nacističke vlasti u Berlinu, vlasti u kraljevini Jugoslaviji i pokušaju da sačuva svoju i
glave svojih prijatelja, glavni lik razmišlja i o svom književnom delu, likovima koji će
kasnije oživeti u njegovim romanima i pripovetkama.
I ovaj roman utemeljen na opsežnim istorijskim istraživanjima, u kom ključne uloge
igraju autentične istorijske ličnosti. Tu su pored samog Andrića i Milica Babić, i njen
78
suprug Slobodan Jovanović. Od nacističkih istorijskih imena u romanu susrećemo
Hitlera, Himlera, Geringa… Za razliku od Konstantinovog raskršća , ovde radnja sve
vreme ostaje u domenu realnog. Nema izmišljenih fantastičnih i nestvarnih stvorenja.
Samu autentičnost autori pre svega grade uz pomoć intertekstualnosti, postojećih i
fiktivnih dokumenata i tekstova, koji uz pokušaj oslikavanja autentičnog ispovednog
Andrićevog tona, čitaoca treba da uvere u realnost događaja koji su se u romanu
desili. Nastojeći da rekonstruišu tok misli velikog pisca, Stojiljković i Kecmanović
pokušavaju da rekonstruišu i složenost i ritmiku njegove karakteristične rečenice.
Tako na momente roman pokušava da „zvuči“ andrićevski:
„Kad je čovek mlad, čini mu se kako ga svaka muka koju preživi čini jačim. I čim muka prođe, oseća se ako ne baš snažnijim nego pre no što ga je snašla, a ono barem netaknutim. (107)
Dato je mnoštvo aluzija, citata i parafraza koje upućuju na svetski poznata književna
imena i dela, od Dostojevskog, Meše Selimovića, Crnjanskog do samog Ive Andrića i
njegovih književnih likova: Anike, Mustafe Madžara, Aske, …U suštini bi se ovaj
roman mogao definisati kao parodija kriminalističkog žanra. Delo u kom intertekst
toliko prevladava, da to postaje njegovo dominantno obeležje, menja se na planu
semiotike i postaje parodija. Isto važi i za kriminalistički tekst koji ulazi u domen
fantastičnog gde na primer detektiv istražuje zločin u fantazijskom ili fantastičnom
okruženju).Takav tekst više ne može biti shvaćen kao detektivka već kao parodija
detektivskog romana (Milutinović 2012: 108). Roman obiluje intertekstualnim
referencama povezujući na taj način prošlost sa sadašnjim vremenom. Upotrebom
interteksta prošlost se nanovo prezentuje, sada u nekom novom obliku, i dovodi u
pitanje njenu autentičnost, jer i sama istorija je konstruisana pomoću drugih tekstova
(Hutcheon 199-200). Stojiljković je i u prethodno analiziranom romanu preispitivao
istoriografiju Drugog svetskog rata i Jugoslavije. I ova priča je smeštena u sličan
vremenski okvir, samo sada fokusirana na okolnosti izbijanja, tj. Drugog svetskog
rata. Pišući jedno parodično delo ovaj dvojac problematizuje naše znanje o poznatim
događajima. Fokusirajući se na narativ Drugog svetskog rata i jugoslovensku lošu
diplomatiju, jasno je ko je autoritet koji Stojiljković (a ovim romanom i Kecmanović)
dovodi u pitanje. Kao komentar čini se veoma prikladan citat naratora iz romana
Sramota S. Rushdiea:
79
Istorija je prirodan odabir. Mutantne verzije prošlosti bore se za dominaciju, iskrsavaju nove činjenice a stare, gmižuće istine priterane su uza zid, sa povezom na očima i puše svoju poslednju cigaretu. Samo mutacije snažnih preživljavaju. Slabi, bezimeni, poraženi, za sobom ne ostavljaju skoro ništa. Istorija voli samo one koji njome gospodare: to je odnos uzajamnog porobljavanja. (citirano prema Hutcheon 202)
Jednostavnije rečeno – istoriju pišu pobednici. Kao što je i preispituju, i pišu iznova.
Dvojac Stojiljković/Kecmanović koristi se i senzacionalizmom, upotrebljenim i u
prethodno analiziranom Stojiljkovićevom delu. Dok su u Konstantinovom raskršću
senzanciju gradile teorije zavere i neka nova viđenja poznatih istorijskih događaja,
ovde se to čini slikanjem života i situacija nekarakterističnim za život i delo Ive
Andrića.
Fiktivna poseta pisca nečemu što bi se najbliže moglo opisati kao bordel, voajerisanje,
misli i reakcije koje te scene donose, nespojivi su sa Andrićem za koga se ništa
drugačije ne zna nego da je bio oličenje pristojnosti, uzdržanosti i diplomatije. Mlada
nemačka prostitutka, za koju se ispostavlja da je zapravo buduća Anika, poznata
kobna lepotica iz Andrićeve priče, na neki način sramoti nobelovca. Kao kada bi neka
od njegovih poznatih pripovedaka bila objavljena u časopisu Plejboj. Možda ta scena
ne bi bila toliko neprijatna, da se autori kroz ceo roman nisu trudili da što vernije
predstave lik i misli Ive Andrića. Stiče se utisak da je ovaj postupak autora kao krajnji
cilj imao šokiranje čitalačke publike, podilaženje nekom prostijem čitalačkom ukusu,
a sve u svrhu što bolje promocije romana. Time i dalje ostajemo u domenu žanrovske
književnosti, samo što sada ulazimo u prostor pornografskog žanra.
Gledano sa aspekta upravo popularne literature, uplitanje senzacionalističkih,
ljubavnih i erotskih elemenata je uobičajeno. Time se uvek podiže interesovanje
publike i širi čitalački krug. Ana Radin je još je osamdesetih godina prošlog veka
istakla ovu osobinu kao suštinsku razliku između umetničke i trivijalne
književnosti.9Ako krimić posmatramo kao produkt, koji u mnogome zavisi od broja
prodatih primeraka, ovakvo kombinovanje žanrova u romanu biva opravdano. Ipak,
9 Ana Radin ukazuje na semantiku motiva gde se sva razlika nalazi u različitom pristupu istovetnim motivima. Dok dela visoke, umetničke književnosti teže ka semantičkoj kompleksnosti, objektivizaciji i produbljivanju, isti ti motivi u trivijalnoj književnosti dobijaju ekscentričan, senzacionalan ili čak devijantan oblik. (Radin 45)
80
uz svo nastojanje autora da Andrića prikažu što vernije, ove eksplicitne erotske scene
sa glavnim junakom više narušavaju ravnotežu romana, nego što joj doprinose.
Fantastičnih bića, vampira i vukodlaka u ovom romanu nema, iako se u jednom
trenutku pojavljuje major Nemanja Lukić, glavni junak romana Konstantinovo
raskršće. Na taj način, autori uokviruju i objedinjuju prostor ova dva romana,
nastavljajući priču o ovom majoru, vampiru i engleskom agentu. Istovremeno, realan
svet, u kome deluje Ivo Andrić, na ovaj način biva uvučen u fantazijski svet vampira,
čime se žanrovska definisanost još više komplikuje. Na kraju, uvođenje jednog
književnog lika u više različitih dela možemo tumačiti kao serijalnost, što jeste jedna
od ključnih odlika detektivskog žanra, gde glavni junak ili detektiv, sa svakom novom
knjigom, rešava novi zločin. Isto tako nalikuje klasičnoj holivudskoj serijalizaciji, u
vidu nastavaka, gde se na neki način ovaj roman nadovezuje na Konstantinovo
raskršće, postajući još jedna epizoda u serijalu, veza koja vodi do nove priče koju
možemo očekivati u budućnosti. Uvođenje Nemanje Lukića u ovaj roman, zapravo je
klasičan elemenat krimića na neki način.
Kao i prethodni, i ovaj roman ponovo postaje poligon za plasiranje komentara o
pojedinim istorijskim dešavanjima ili karakteristikama samog naroda, sve vreme
iskazane mislima glavnog junaka, Ive Andrića:
„Predstavnik zemlje kojoj je, kao slovenskoj, ropska uloga bila predodređena, a kojoj je, budući da su je stvorili Srbi, neprijatelji dve imperije koju je nacistički Rajh baštinio, gotovo izvesno bila namenjena sudbina gora čak i od ropske… (51)
Srbija se predstavlja kao stradalnik i iskonski neprijatelj nacističke imperije. Sa druge
strane, jugoslovenska država reprezentuje sve negativno. Odluke koje sprovodi njena
vlada, rezultiraju propašću i razočaranjem. Naredni citati deo su razmišljanja
jugoslovenskog diplomate.
„Iako nije krio razočaranje zajedničkom državom, trudio se da u njoj nađe što bolje mesto pod suncem.“ (42)
„Kao da su oni koji u Beogradu odlučuju, ako tamo iko i o čemu uopšte odlučuje, na trenutno najznačajnije poslanstvo na svetu – naprosto zaboravili!?“ (53)
81
„Upravo takva bila je jugoslovenska država.
Prerano ostarela za svega nešto više od dve decenije, istrošena još pre nego što je nastala – bolesna od razočaranja onih koji su je sanjali.“ (280)
Kao i u prethodnom romanu, polarizacija je jasna u odnosu negativac -nacistička
Nemačka i pozitivac -sam Andrić, dok npr. jugoslovenska država ne ostavlja
pozitivnu sliku. Naprotiv. Donekle opsesivno, svaki komentar vlasti u tadašnjoj državi
je selektivan, uvek negativan, te na taj način forsira krivicu Jugoslavije i
nesposobnosti tadašnje vlade za tragediju Drugog svetskog rata.
Ovakav komentar ponovo izaziva reakcije čitalaca i kritike. Generalizacije nalik
onima iz Konstantinovog raskršća bez dvojbe se mogu pripisati Stojiljkoviću, mada je
i Kecmanović ima sličnih sklonosti (obojica sarađuju na scenariju za seriju o kojoj će
kasnije biti reči, a koja takođe sadrži slične komentare). Sami autori to moguće
planski rade, provocirajući jedan deo publike i kritike, te i na taj način promovišući
knjigu. U intervjuu povodom objavljivanja ove knjige, Dejan Stojiljković izjavljuje
da ponovo očekuje negativne kritike i osude za istorijski revizionizam (Berlin, rana
koju Andrić nije preboleo). Komentari čitalaca na taj tekst dokazuju da su očekivanja
autora sasvim opravdana.
Nakon čitanja dva romana koje potpisuje Dejan Stojiljković, najjači utisak i
karakteristika oba romana, iako žanrovski ipak različita jeste revizionistička
reinterpretacija istorije u jednom holivudskom maniru, sa šokantnim rešenjima,
kratkim rezovima i moderno oslikanim junacima. Međutim, sve zajedno čini se
previše. Ma koliko ovaj komentar nalikovao na Salijerijevu zajedljivu kritiku
Mocartove muzike iz čuvenog filma Miloša Formana, upravo je harmonija ta koja je
narušena pretrpavanjem romana različitim elementima i nastojanjima autora da
šokiraju publiku. Ovaj roman, iako najavljivan kao krimić, zapravo nema ni osnovnu
motivaciju, niti zločin koji iz toga proizilazi, te ni samu katarzu, koja ni trebalo da
bude u osnovi jednog kriminalističkog dela. Tako da, suprotno nastojanju izdavačkih
kuća da roman promovišu kao detektivski, on to svakako nije, ali jeste revizionistički,
uprkos nastojanjima autora da negiraju tu karakteristiku.
82
3 TELEVIZIJSKA POSTMODERNA
Senke nad Balkanom (2017-)
Poslednje poglavlje ovog rada, i na neki način zatvaranje teme posvećeno je
televizijskoj obradi kriminalističkog žanra, i uže gledano, kriminalističkog žanra sa
istorijskom podlogom.
Ono što je očigledno, ne samo u domaćoj, nego i u svetskoj televizijskoj, ali i filmskoj
produkciji, jeste upravo dominacija serijala kao forme, i popularnost mini serijala ili
filmova u nastavcima. O ovom fenomenu raspravlja Glen Creeber u svojoj knjizi
Serial Television – Big drama on the Small Screen (2004), navodeći nekoliko razloga
za porast gledanosti serija. Prvi razlog je trajanje epizode, gde je forma od sat
vremena daleko prihvatljivija današnjem gledaocu, nego recimo forma filma koji sve
češće prelazi trajanje i od dva sata. Kao drugi razlog, naveden je termin u kojem se
serijal emituje, najčešće nakon glavne informativne emisije ili sportskog događaja,
oko 20 ili 21h, koji ostavlja dovoljno vremena gledaocima i da se opuste uz serijski
program, ali omogućavaju i vreme potrebno za pripremu i odmor za sledeći radni dan.
Jednako važni su i shematičnost, i likovi u serijalu koji imaju važnu ulogu poznatih
lica, pošto se publika rado vraća očekivanom. Krimi serije odlikuje i neizvesnost ili
misterija završetka, te gledalac željno očekuje sledeću epizodu, kako bi zadovoljio
svoju znatiželju (2). Sve ove osobine identične su glavnim odlikama klasičnog
kriminalističkog romana. Uz to serijal daje jednu širinu autoru, pružajući mogućnost
otvorenog narativa o kom je pisao Umberto Eco. Kao takva, forma televizijske serije
pogoduje ekranizaciji velikih istorijskih tema i događaja. Iste takve mogućnosti pruža
ekranizacija poznatih književnih serijala. Nije redak slučaj da veoma uspešna
književna dela postaju još uspešnije serije ili filmovi. Sherlock Holmes je doživeo
nekoliko veoma uspešnih televizijskih i filmskih adaptacija, dok je serija Poirot, sa
Davidom Suchetom u glavnoj ulozi, planetarno proširila slavu ovog junaka iz zlatnog
vremena krimića. Filmske verzije avantura Jamesa Bonda već decenijama
predstavljaju senzacije čiji nastavci uvek izazivanju ogromnu pažnju publike i za koje
se može reči da su odavno nadmašili uspeh romana Iana Fleminga. Navedeni primeri
filmske su obrade klasičnih kriminalističkih romana, ali ova tendencija nije zaobišla
niti savremeni roman, niti je rezervisana isključivo za produkciju engleskog govornog
83
područja. Dobar primer je serijal od tri filma po romanima Stiega Larssona, poznat
kao Milenium trilogija. Da skandinavski noir i na malim ekranima doživljava uspeh,
potvrđuje i uspeh serijala Most švedsko-danske produkcije, višestruko nagrađivan i
planetarno poznat. Ovaj serijal emitovan je i na lokalnoj, novosadskoj televiziji te je i
srpska publika upoznata sa avanturama neobične detektivke Sage Noren. Primera je
mnogo i svi potvrđuju isto, da savremena publika uživa u kriminalističkim filmovima
i serijama, sigurno daleko više nego u romanima. Način plasiranja i emitovanja
serijala svakako doprinosi ovakvom razvoju situacije. Velike produkcijske kuće poput
HBO ili Netflix imaju svoje servise i kanale na kojima gledalac može da bira šta će da
gleda, može da bira vreme, broj epizoda te je na taj način omogućen potpuni komfor
savremenoj publici.
Ni srpska filmska industrija nije ostala imuna na ovakav razvoj događaja. Izdvojila
bih dva serijala koja su postigla ogroman uspeh i gledanost. Ono što je važno
napomenuti u ovom slučaju jeste da su u pitanju serije kriminalističkog sadržaja, do
skora potpuno netipične za srpsku televizijsku produkciju. Prvi od ovih serijala, Ubice
moga oca (2016 - ), kao centralni motiv ima dešavanja u savremenom Beogradu, dok
je drugi, pod nazivom Senke nad Balkanom (2017 - ) baziran na preplitanju istorijskih
događaja i ličnosti sa fiktivnim dešavanjima.
Nas interesuje ova druga serija, pošto u potpunosti dopunjuje sliku o poziciji i razvoju
savremenog kriminalističkog žanra.
Serijal Senke nad Balkanom veliki je međunarodni projekat u režiji Dragana
Bjelogrlića, proslavljenog srpskog glumca srednje generacije, koji se u poslednjih
nekoliko godina sve više pojavljuje kao reditelj, iako u ovom serijalu igra jednu od
glavnih uloga, ali je i glavni čovek produkcije, kao i saradnik na scenariju. Na tekstu
su pored njega sarađivali i čuveni scenarista Stevan Koprivica, zatim mlada Danica
Pejović, ali i dva autora čije je pisano delo već analizirano u ovom radu: Dejan
Stojiljković i Vladimir Kecmanović. Oni su potpisnici scenarija za najveći broj
epizoda, dok su na pojedinačnim epizodama sarađivala manje poznata imena poput
Bobana Jevtića i Đorđa Milosavljevića. Projekat je nastao u saradnji sa ruskom,
makedonskom i produkcijom Republike Srpske i predstavlja nesvakidašnji projekat
kada je srpska televizijska produkcija u pitanju. U nekoliko navrata najavljivan kao
prvi postmoderni televizijski projekat, serija Senke nad Balkanom dobila je pre svega
84
dobru podršku države, kako finansijsku, tako i prostornu. Izgrađen je ceo mali grad
samo za potrebe serije, što je ogroman izdatak za budžet jedne siromašne zemlje
poput Srbije. Ovakva uloga države u realizaciji ide u prilog optužbama za istorijski
revizionizam, koje je serija Senke nad Balkanom između mnoštva hvalospeva, dobila
od strane kritike.
Sam autor Dragan Bjelogrlić u intervju datom dnevnom listu Blic 2017. godine,
definisao ovo ostvarenje kao postmoderna televizija:
Ovo je serija koja je estetski, dramaturški, narativno nešto što je drugačije u odnosu na sve što sam do sada radio. Plus opredeljenje da bude mešavina istorijskih fakata i fikcije sa elementima trilera i mistike, dakle jedna prava televizijska postmoderna (GOST "BLICA" Dragan Bjelogrlić: Srbi ne menjaju nameštaj, a ne politički sistem za koji se slažemo da ne valja).
I ovaj projekat kao i svi izdvojeni romani u analizi jesu kako definiše Linde Hutchion,
istorijska metafikcija, o kojoj je već bilo reči u ovom radu. Serijal zaista odlikuje sve
već rečeno za istorijsku metafikciju u književnosti. Ono što je razlika, jeste sam
format tj medij. Kako je uticaj televizije daleko snažniji i rasprostranjeniji i efekat koji
izaziva plasirana ideja mora biti u skladu sa tim tj. daleko jači. Serija prikazuje
alternativno viđenje dešavanja na području Kraljevine SHS i balkanskog podneblja u
periodu između dva rata, te i možemo raspravljati o mogućim istorijama u množini i
na taj način potvrditi definiciju serije kao postmoderne.
Tipično za savremene serijske programe, i ova je građena na preplitanju glavnog
narativa, sa više sporednih, koji se s vremena na vreme ukrštaju, ali i razdvajaju,
usporavajući razrešenje. Na kraju serijala, sve se ove sporedne priče stapaju u jednu, u
službi centralnog narativa i razrešenja glavnog zločina.
Istorijski okvir prve sezone obuhvata period nakon Prvog svetskog rata, konkretno
1928. godinu, sa povremenim izletima u 1925. Dragan Bjelogrlić objašnjava da se
zainteresovao za ovaj period dok je radio na filmu Montevideo, bog te video ( 2010),
te da ga je inspirisalo to da se o ovom delu srpske istorije ne zna toliko mnogo, a
prepuna je kontroverzi i intriga. Između ostalog, u nekoliko intervjua on napominje da
je dvadesetih godina prošlog veka Interpol nazivao prostor tadašnje Kraljevine SHS -
Kolumbijom Balkana (Opijum u Kraljevini Jugoslaviji: Kako je banda Danila
Tomasovića preuzela posao od Rusa). U Beogradu, koji je prikazan romantično,
85
nostalgično, kao prostor velikih umetničkih dešavanja, glamuroznih žurki u bogatim
salonskim stanovima, na kojima beogradska buržoazija obučena po poslednjoj modi,
luduje uz opijum, alkohol i seks. Sa druge strane, predgrađe je prikazano onako
kakvim ga znamo iz istorijskih knjiga (Čalić 132-133), blatnjavo, nerazvijeno,
prljavo, bez sanitarnih uslova i prepuno kriminala. Jatagan mala je deo Beograda koji
je zaista postojao i imao ovako lošu reputaciju. Srušen je 1960. godine. U takvom,
klasno podeljenom Beogradu, počinju da se dešavaju neobični zločini, neko odseca
glave u mističnim, i na prvi utisak, ritualnim ubistvima. Traga se za bogatstvom
Romanovih koje je pokriće za predmet daleko veće vrednosti i moći. U pitanju je
Longinovo koplje, kojim je po predanju, rimski vojnik prekratio muke umirućem
Isusu. Ovo koplje donosi neverovatnu moć onom ko ga poseduje. Situaciju dodatno
komplikuju unutrašnji i spoljašnji politički problemi Kraljevine SHS. Tu su i
makedonska teroristička organizacija VMRO, koja traži nezavisnost, zatim razuzdani
i upleteni u nelegalne poslove Beli Rusi, koji su u Beogradu pronašli privremenu
zaštitu nakon raspada carske Rusije. Tenziju dižu razmirice u kraljevskoj porodici
Karađorđevića i ispadi ludog Aleksandrovog brata, princa Đorđa i ne manje bitna
nastojanja domaćih mafijaša koji uz saradnju sa lokalnim organima vlasti pokušavaju
da preuzmu monopol nad trgovinom i preradom maka. Dragan Bjelogrlić glumi
glavnog inspektora, Andru Tanasijevića -Taneta, ratnog heroja, dok njegovog mladog
pomoćnika, Stanka Pletikosića igra Andrija Kuzmanović. Ovakav duo, starog,
iskusnog inspektora, pronicljivog ali uništenog životnim nedaćama i opijatima i
mladog, svežeg kolege „žutokljunca“ koji u istrazi primenjuje metode naučene na
visokoškolskim ustanovama u zemljama razvijene Evrope, potpuni je stereotip, kako
pisanog tako i filmskog kriminalističkog žanra. Kao i tip muškarca, detektiva,
predstavnika autonomne figure falocentrične zapadne kulture čiji se maskulitet
identifikuje sa potragom za znanjem, dok se feminitet poistovećuje sa predmetom
potrage (Messent 86). Tako da se podela uloga u ovom serijalu može definisati kao
tradicionalna i tipična za serijale sa istorijskom tematikom. Muškarac ima dominantnu
ulogu, dok je žena najčešće žrtva, ili u boljem slučaju femme fatale (u seriji lik Maje
Davidović) ili pomoćnica detektiva (u seriji pomoćnica glavnog forenzičara dr Bojana
Arsić). Ništa manje tradicionalno (za srpsku kinematografiju) je svođenje ženskih
karaktera na telesno, te je ženska golotinja sveprisutna i dominantna, kao i eksplicitne
scene seksa, koje kolumnista Peščanika, Jovana Đurović dobro tumači kao omiljene
među srpskom publikom, a time i marketinški mudre strategijske poteze autora ovog
86
serijala. Vulgarne nisu samo preterane i suvišne scene seksa i golotinje, već i
vokabular glavnih junaka, koji svi, bez izuzetka koriste ružne reči i psovke. Pri tom
psuju svi, te se stiče utisak jedne opšte vulgarnosti, bez obzira na materijalni status,
položaj u društvu, obrazovanje ili pol. Đurović uočava da su gole ženske grudi jedini
i zajednički elemenat komoditeta siromašnog i glamuroznog Beograda, ali i jedan od
elemenata uspostavljanja veze između savremenog i fiktivnog istorijskog konteksta
(Senke nad Balkanom kao revizija istorije).
Ipak, da se sve svodi samo na žensko telo, ne bih se složila, pošto se kroz opise
likova, njihovih postupaka ali i konkretnih izjava, mogu uočiti aluzije na trenutne
probleme i pitanja koja zaokupljaju srpsku javnost. Od ovakve tvrdnje ne beži ni sam
reditelj i glavni čovek projekta, Dragan Bjelogrlić:
Inspirisale su me ta ogromna korupcija i povezanost kriminala i sprege kriminala i vlasti. I onda naravno kada sam te neke stvari poređao, prosto sam došao do toga da postoji jedna istorijska konstanta koja važi za ove prostore, jer je jako bitno da kada radite neko umetničko delo koje se vraća u prošlost, bitan je momenat iz koga vi to radite. Mi iz 2017. se vraćamo u 1928. gde projektujemo ono što se nama dešava danas negde u ono vreme kojim se tada bavimo. Između ostalog je i to zadatak jednog umetničkog dela - pokušavamo da nađemo neke kauzalnosti, neke stvari koje su iste, nepromenjive, neke stvari koje se ponavljaju, koje jako liče na ovo današnje vreme (SENKE NAD BALKANOM: Istina ili fikcija?)
Nemoguće je ne pomisliti na trenutna dešavanja u Srbiji u trenutku kada princ Đorđe
u četvrtoj epizodi, deli besplatno hranu siromašnim žiteljima Jatagan male i
komentariše kako su svi ljudi isti pred bogom. Na duhovito dobacivanje osobe iz
gomile da svi ipak nisu isti pred kraljem (Aleksandrom Karađorđevićem), Đorđe
odgovara:
„ Ta ti je dobra, moj prijatelju, ali znaš kako moj braca, lepi Aca, nije ti on baš mnogo pametan i dalekovid čovek, pa vodi ovu državu pravo u propast. A prati ga armija lelemuda i mrsomuda. Ali ničija nije do zore gorela.“
( 4. epizoda, 2.15 min)
Mnoštvo je aluzija na današnju političku situaciju u Srbiji moguće pronaći u ovoj
izjavi. On najbanalnijih podudaranja ličnih imena čelnih ljudi države, do rezultata
rada nekadašnje i sadašnje državne uprave.
87
Serijal problematizuje autoritet svih važnih institucija države: sud, policiju i vojsku.
Zakonodavna vlast najgore prikazana, te pored toga što su korumpirani i bez
integriteta, ni intelektualno nisu najsvetliji predstavnici ljudske vrste. Sve već rečeno
o postupcima književnog dela koji oslikavaju nepoverenje jedinke u ove institucije,
važi i za TV serijal. Pored eksplicitnog ukazivanja na korumpiranost i nesposobnost
policije, nepoverenje u rad državnih službi demonstrira i glavni junak Tane, inspektor
koji vodi istragu. Koristeći se stereotipom hard -boiled tradicije, u kom je glavni
detektiv zavisnik od droge ili alkohola, omrznut od ove korumpirane grupe
predstavnika zakona te u jednom momentu i suspendovan, serija Senke nad Balkanom
samo potvrđuje ideju o nedostatku poverenja u državne organe. Pojedinac koji
preuzima pravdu u svoje ruke (pošto nema podršku sistema), i pri tom biva kažnjen tj.
suspendovan, svakako je paradigma gubitka vere u pravnu državu (Robbins 49).
Dijalog dva glavna junaka, Taneta i inspektora Pletikosića, nakon očiglednog
nastojanja šefa policije da ukloni dokaze koji pokazuju korumpiranost i greške
žandara oslikavaju upravo opisano nepoverenje:
„ Reci mi, kako ti izdržavaš sve ovo? Zar ti ne vidiš da on nama vezuje ruke sve
vreme? I šta da radimo sad?“
Tane mu na to odgovara:
“ Uvek radi suprotno od onoga što ti je naređeno i nećeš se zajebati. Samo polako i
oprezno.“
( 7. epizoda, 11.09 min)
Policiji ne veruje ni profesor Reiss, jedan od stvarnih istorijskih ličnosti koje su
upletene u ovu priču. Rudolphe Archibald Reiss (1875 – 1929) je bio švajcarski
forenzičar, publicista, doktor hemije i profesor na Univerzitetu u Lozani. U Srbiji se
zatekao nakon Prvog svetskog rata, istražujući zločine nemačke, austrougarske i
bugarske vojske nad civilnim stanovništvom. Poznat je kao jedan od pionira forenzike
ali i kao dobar poznavalac srpskog naroda i mentaliteta. Srpski narod je svojim radom
mnogo zadužio, i ipak na kraju ostao potpuno razočaran. Njegova knjiga Čujte Srbi
(1928) govori o srpskom narodu, njegovim vrlinama i manama, i mnoge od izrečenih
Reissovih tvrdnji čine se svežim i tačnim i danas.
88
Običaji profesionalnih političara prvo iskorenjuju vrline srpskog tla. A, na nesreću, političari su vam svemoćni. Politika se meša u sve i svuda upravlja. Ukaže li se neko mesto u vlasti, bilo ono važno ili osrednje, svejedno, o izboru ne odlučuju zasluge kandidata, već političke veze. Može on biti i najveća neznalica, najnečasniji čovek, ako je "štićenik" političara-strančara stranke na vlasti, pobediće i čoveka najkvalifikovanijeg i u stručnom i u moralnom pogledu.
Funkcioneri su vam, po pravilu, najgoreg kvaliteta. Često nisu ni sposobni da obavljaju posao koji se traži od mesta koje zauzimaju. ( Srbi u svom ogledalu)
Reiss je pisanje ove knjige u kojoj govori o uzrocima srpskih problema završio
upravo 1928. godine, te se može reći da su stavovi i razočarenje koje je doživeo
nakon toliko godina života i rada u Srbiji, preneseni i u fiktivni svet ove
kriminalističke serije. U četvrtoj epizodi, dok ga inspektor Pletikosić moli za pomoć,
odgovara:
„Ne dolazi u obzir. Ja sam sa srpskom policijom završio. Vi Srbi ste dobri samo u
ratu. Ne verujem da umete da živite i u miru.“
(4. epizoda, 16.10 min)
U krimi romanu Nenada Novaka Stefanovića, Ubistvo u Kapetan Mišinoj (2016),
Reiss takođe ima ulogu policijskog konsultanta, a takođe ima i sličan komentar
srpskog mentaliteta:
Kao što vam je poznato, pristao sam da u životnom računu budem na minusnom saldu
zarad prava da govorim ono što mislim. Tu osobinu vi Srbi smatrate slabošću.
Pretvornost u javnom poslu kod vas Srba je duboko ukorenjena u vreme Turaka.
Gledam šta radite. Ovaj Pašić je primer svega lošeg u srpskom narodu. Lukavost je
kod njega zamenila poštenje. Mrak kapidžika – javnu debatu. Ja kao stranac bolje
vidim vaše mane. Ne, niste vi Srbi izlečili tursku bolest. Predugo je vučete. Kijavica
vam se pretvorila u upalu pluća (57-58).
Profesor Reiss je čini se dobio značajnu poziciju u renesansi kriminalističkog žanra.
Njegova uloga na polju uvođenja naučnih metoda u policijsku istragu svakako je
izuzetna, ali u opštoj klimi komentara srpskog naroda i njegovog mentaliteta, lik
Archibalda Reissa svakako ima posebno mesto. Sa pojavom pre svega Bjelogrličeve
89
serije, ime i delo profesora postalo je ponovo zanimljivo srpskoj javnosti. Tako da su
ove godine, skoro svi vodeći mediji obeležili godišnjicu njegove smrti, odgovarajućim
podsećanjem na život i delo ovog naučnika, ali i citatima iz pomenute knjige Čujte
Srbi. Kao da su činjenice i zapažanja koje je Reiss pre 100 godina izneo u ovoj
nevelikoj knjižici, dobile na legitimitetu.
Serijal negativno oslikava i vojsku, tradicionalno predstavljanu kao instituciju od
najvećeg poverenja. Vojska Jugoslavije a kasnije i Srbije je u anketama dugo bila
ocenjivana najpozitivnije (Cesid: Građani najveće poverenje imaju u Vojsku). Serija
nam ukazuje da tog poverenja više nema, jer general Živković, državni tužilac Đukić,
načelnik Dimitrijević, pukovnik Đolović sarađuju i organizuju državu isključivo u
svoju korist, puneći samo svoje džepove. Isto o državnoj upravi misli Ante Pavelić,
hrvatski nacionalista i advokat, dok razrađuje odbranu sa svojim novim klijentom,
članom makedonske terorističke organizacije:
„ Za razliku od Skoplja, ovaj put se nećemo pouzdati u korumpirani, pravni sistem
ove nakazne tvorevine koju Srbi nazivaju državom“.
( 3. epizoda, 26.15 min)
Dok u četvrtoj epizodi inspektor Tane u razgovoru sa načelnikom policije jasno
iskazuje da mu je jasno da ovaj mora da sarađuje sa političarima:
„Jao Dimitrijeviću, meni je potpuno jasan tvoj položaj političke pizde.“
( 4.epizoda, 10.40 min)
Primera koji ilustruju ovakav prikaz vlasti je nebrojeno. Policija gleda kroz prste
dilerima i sama prodaje narkotike. Vlast se u Kraljevini organizuje tako kako
odgovara pojedincima, iako to uključuje i postavljanje nacionalista poput Pavelića na
čelo jedne od država Kraljevine. Međutim, situacija sa ideologijom ove serije nije
tako jednostavna. Sa jedne strane data je kritika srpskog društva i vlasti, dok se sa
druge forsira luksuz i raskoš beogradskog salonskog života, istorijski neutemeljen i
neosnovan. Ponovo bih se složila tvrdnjama Đurović da serija Senke nad Balkanom,
nastavlja jedan kontinuitet koji javni televizijski servis ima u poslednjih petnaestak
godina, gde na romantičan i nostalgičan način prikazuje istoriju pre svega privatnog
života, bogatih privatnika i građanštine u periodu pre Drugog svetskog rata,
90
forsirajući nacionalističke ideje o razvijenom Beogradu i Srbiji u kojima su tekli med
i mleko dok komunisti nisu došli na vlast. Saradnja Stojiljkovića i Kecmanovića na
scenariju dodatno potvrđuje ovu tezu. Već viđeno u idiličnom prikazu Niša u romanu
Konstantinovo raskršće, i Beograd u Bjelogrlićevoj seriji kipti od raskoši i glamura
koju će verovatno uništiti dolazak komunista u narednoj sezoni. Glavni grad je
prikazan kao mesto susreta velikih sila onog vremena, prostor na kome se traga za
relikvijom od najvećeg svetskog značaja, u dok teku reke šampanjca i opijuma. Ovaj
luksuz, iako verovatno mogućnost privilegovanih međuratnog Beograda, sigurno nije
bio raširena pojava. Automobili na ulicama, krzno i opijum koji je dostupan mnogima
daju lažnu sliku urbanog života, mitsku predstavu o gospodskom karakteru Beograda
poput one o upotrebi escajga u Srba. Nesumnjiva je veza između istorijskih serijala i
industrije sećanja (Sargeant 301). Slika dva detektiva koji istražuju zločine vezane za
nestanak predmeta od velike važnosti za istoriju čitave hrišćanske civilizacije podiže
ugled i značaj glavnog grada Srbije i postavljaju ga u istu ravan sa najrazvijenijim
svetskim metropolama.. Uz to, i ovakav tradicionalan prikaz istražiteljskih snaga
poziva na klasičan detektivski roman u stilu A.C. Doylea i Agathe Christie čiji junaci
rešavaju zločine na području Velike Britanije i Evrope u relativno istom vremenskom
periodu pre Prvog svetskog rata (Sherlock Holmes) i između dva rata (Hercule
Poirot). Ovako predstavljen Beograd jeste jedna verzija balkanskog međuratnog
Londona, urbanog, modernog i kulturnog centra međunarodnih intriga. O sličnim
efektima fabrikacije autentičnosti piše Sargeant analizirajući britanske istorijske TV
serije emitovane osamdesetih godina prošlog veka. Ona ukazuje na identifikaciju
privatne svojine sa državom, gde se nasleđe visokog sloja prikazuje kao nacionalno
dok se privatni interes predstavlja kao opšti (302). Prezentujući javnosti lažnu sliku
bogatstva i buržoaskog života u periodu kraljevine SHS preskače se, pa time i potire
uspon i „privredno čudo“ države nakon Drugog svetskog rata (Čalic 271-279).
Fokusirajući se na istoriju pre Drugog svetskog rata, sa slabim ili nikakvim
osvrtanjem na posleratni period, današnjica se na taj način povezuje sa
predjugoslovenskim periodom i može se reči, da jedan deo prošlosti praktično nestaje.
U opštoj klimi revizionizma i rehabilitacije kontroverznih ličnosti, javni televizijski
servis tu svakako ima jednu od glavnih uloga. Definišem stanje kao „opšta klima“
upravo iz tog razloga što Srbija kao i u slučaju preuzimanja književne forme,
preuzima i promene na planu društvenog uređenja. Sve rečeno o karakteru savremene
popularne književnosti ukazuje da su ta dešavanja neodvojiva. XXI vek obeležava
91
uvođenje neoliberalizma, raslojavanje unutar društva, ali i sve veće razlike između
„jakih“ i „slabih“ država. Revizionizam je postupak kojim se služi i svetska politika,
te stigma komunističkog nasleđa zapravo sa zakašnjenjem (tipično) zahvata i srpsko
društvo. Kako ističe Milošević u svom tekstu, revizionizam briše razliku između
starog i novog buržoaskog poretka i istovremeno romantizuje i idealizuje
dosocijalističku prošlost. Uz to, prateći svetske tendencije, paradoksalno izjednačava
socijalističku ideologiju sa fašističkom (Istorijski revizionizam i tranzicija: evropski
kontekst i lokalne varijacije).
Serija Dragana Bjelogrlića pored toga što jasno ukazuje na, kako se čini, večne
probleme korupcije i kriminala u samom vrhu državne uprave, dokazujući time da je
srpska javnost prihvatila to stanje kao status quo, promoviše i zanemarivanje jednog
dela prošlosti te selektovano prezentovanje istorije. Connertonova metoda propisanog
zaborava ponovo je u službi utvrđivanja legitimiteta jedne ideologije. Ističu se
elementi raskoši koji predstavljaju izuzetak, izbegavajući prikaz osnovne
karakteristike međuratnog Beograda, postajući na taj način alat fabrikacije sećanja i
formiranja novog nacionalnog identiteta. To je druga stana (kulturne) politike koju
Bjelogrlićev serijal predstavlja. Ovaj televizijski program kritikuje vlast ali suštinski,
taj program bez značajne podrške vlasti ne bi ni postojao. Niti bi mogao da dobije
najbolji mogući termin emitovanja na nacionalnoj televiziji. Manipulacija istorijom,
sećanjem ili zaboravom uvek je deo određenog političkog programa. Uzimajući u
obzir televiziju kao medij i uticaj koji ona ima, posledice o kojima je već bilo reči u
delu analize romana Dejana Stojiljkovića, mogu biti samo veće.
92
4 ZAKLJUČAK
Cilj ovog rada bio je ispitivanje okolnosti koje su dovele do naglog procvata
žanrovske književnosti na srpskoj literarnoj sceni u poslednjih petnaest godina kao i
izdvajanje karakterističnih osobenosti savremenog srpskog kriminalističkog romana.
Sagledavajući razvoj popularne književnosti, očigledno je da su istorijsko-političke
promene na području Jugoslavije i kasnije teritorije Srbije odigrale veoma važnu
ulogu. U samom radu je nekoliko puta naznačeno i primerima iz istorije književnosti
potvrđeno da određeni oblik totalitarističkog ili „zatvorenog“ društvenog sistema ne
dopušta razvoj popularnog žanra u onom opsegu i onom obliku kako je to moguće u
otvorenijem društvenom uređenju, sa liberalnijom izdavačkom i tržišnom politikom.
Istorija kriminalističkog romana u srpskoj književnosti to potvrđuje, pošto je sasvim
jasno da ovaj žanr doživljava svoj „bum“ u poslednjih dvadeset godina, istovremeno
sa evropeizacijom države Srbije. Mogućnost takvog razvoja najavio je na neki način
poslednjom rečenicom u svojoj knjizi i Uzelac, zaključujući da „domaći krimić“ kao
žanr nikada nije u potpunosti zaživeo – barem ne do samog kraja XX i početka XXI
veka. No to ostaje da vidimo.“ (226). Prve dve decenije XXI veka, nasuprot
dešavanjima iz prethodnog perioda, odlikuje upravo obimna produkcija i raznovrsnost
kriminalističkog žanra u Srbiji.
Sam proces transformacije srpske književne scene takođe podleže određenim
zakonitostima. Teorijom Franca Moretija o povezanosti i jedinstvenosti svetske
književnosti možemo tumačiti ovu promenu. Model po kom se moderni roman
nedominantne, marginalne književnosti ( u priči o krimi romanu to bi bile sve
književnosti van Evrope, ili uže gledano sve sem Engleske, Francuske, Nemačke i
možda Skandinavije i naravno američke književnosti) razvija tako što preuzima formu
preuzetu od dominantne, zapadne književnosti i kombinuje je sa lokalnim sadržajima
oslikava upravo novonastalu situaciju sa srpskim kriminalističkim romanom. U tom
kompromisu lokalnog sadržaja i zapadne forme formira se novi srpski kriminalistički
roman koji svoje najupečatljivije odlike iskazuje upravo u obliku istorijskog trilera.
Srpska književnost u godinama nakon raspada Jugoslavije doživljava jedan oblik
krize razvoja ali i identiteta. U tom procepu, nestajanja velikih ideja i „istina“ bratstva
i jedinstva i sa druge strane jačanja desničarskih i nacionalističkih tema otvara se
93
procep koja po Morettijevoj teoriji biva popunjen novim sadržajima. Srbija u
društvenom uređenju i pre svega tržišnom poslovanju prihvata sve više kapitalistički
model u kom ponuda i potražnja formiraju literarnu scenu. Promene su očigledne,
kako u obimu, tako i u raznovrsnosti novih izdanja. Transformacija se dešava na
spoljašnjem, vanknjiževnom ali i na unutrašnjem, narativnom planu žanrovske, tj.
kriminalističke književnosti ( ne smem da tvrdim da postoje iste tendencije i u
ljubavnom ili naučnofantastičnom žanru npr.). Kao produkt ovih okolnosti stasava i
formira se poseban oblik lokalnog kriminalističkog žanra, uže istorijskog
kriminalističkog romana ili trilera koji je u potpunosti preuzeo formu
zapadnoevropskog romana i to svih mogućih podžanrova (detektivka, whodonnit,
hardboiled,,,) da bi tu formu popunio izrazito lokalnim sadržajem, likovima iz bliže ili
dalje srpske istorije, mitologije, istorijskim događajima i lokacijama. Uklapajući se u
moderne tokove, primetno je preuzimanje postmodernističkih tendencija, mešanje
žanrova, nestajanje granica između elitističke i populističke književnosti u produkciji,
ali i u teoriji.
Ono što se izdvaja kao posebna osobenost savremenog srpskog istorijskog
kriminalističkog romana (i televizijske varijante žanra) jesu dve kontradiktorne
tendencije. Sa jedne strane to je revizionistička politika novog srpskog krimića,
usmerena pre svega na negiranje i potiskivanje socijalističkog nasleđa te u pojedinim
delima i rehabilitaciju ličnosti optuženih za zločine u Drugom svetskom ratu. Pri tom
se koriste različite metode zaboravljanja i koje manipulišu čitaocima i unižavaju
značaj ili potpuno brišu istoriju Jugoslavije u periodu nakon Drugog svetskog rata. U
plasiranju revizionističkih ideja dominira pre svega delo Dejana Stojiljkovića. Oba
romana koja su analizirana u ovom radu, Konstantinovo raskršće i Kainov ožiljak
(pisan u saradnji sa Vladimirom Kecmanovićem), kao i scenario za seriju Senke nad
Balkanom, promovišu ideju o pogubnoj politici komunističke vlasti, usmerenoj protiv
srpskog naroda i države Srbije. Istovremeno se romansira period srpske istorije pre
Drugog svetskog rata, te rehabilituju predstavnici desničarskih i nacionalističkih ideja,
čiji se zločini iz istog perioda istorije ne spominju. Time se umanjuje njihov značaj ili
bivaju poništeni u zaboravu. Romansiranje predsocijalističkog perioda karakteristično
je za sva dela koja su se našla u korpusu. Serija i romani fokusirani su na vreme pre ili
nakon komunističke vladavine, tako da ili u potpunosti zanemaruju, ili ukoliko ga
spominju onda negativno ocenjuju učinak ovog perioda. Svi književni junaci koji
94
predstavljaju političku ideologiju socijalizma su negativni. U Stojiljkovićevim
romanima su to likovi komunista (Drainac), partizani ili jugoslovenska vlada. U
romanu Mirjane Novaković svi predstavnici komunističkog kadra su negativni. Sa
druge strane, pozitivno okarakterisani junaci i nosioci glavnih uloga predstavnici su
stare srpske tradicije pre komunizma, ili direktni protivnici komunističkog sistema.
Nemanja Lukić pristalica je Draže Mihajlovića, novinarka prezire komuniste, Tane je
heroj stare srpske vojske iz Prvog svetskog rata. Ovakvom polarizacijom umetničko
delo manipuliše čitaocima, te postaje sredstvo političke propagande i gubi status
bezazlenog, zabavnog štiva.
Sa druge strane savremeni srpski roman odlikuje i ozbiljnija društvena angažovanost i
kritika usmerena pre svega ka vlasti i političkoj situaciji, ali i prema sopstvenom
narodu i mentalitetu. Pri tome je jasno uočljiva dominacija diskursa samokritike i
samosažaljenja, lamenta nad sopstvenom sudbinom i isticanje mana srpskog naroda.
Ovo je svakako novina i u potpunoj je suprotnosti sa karakteristikama krimića
jugoslovenskog perioda u kom je sva negativnost bila vezana za spoljašnje
neprijatelje i uticaje. Sva dela koja su analizirana u ovom radu sadrže ovaj tip
komentara. U Stojiljkovićevim romanima takav stav imaju i okupatori ali i lokalno
stanovništvo dok roman Poslednji greh ističe tendenciju srpskog naroda da bira loše
vladare kojima spotom pokorno služi. Roman Tito je umro ukazuje da je upravo u toj
tendenciji ponavljanja grešaka uzrok konstantnih problema srpskog društva. Janković
metaforično predstavlja Srbiju kao prostor na kom se i vetrovi svađaju, i na kom nema
sretnog života. Na kraju, serija Senke nad Balkanom prikazuje sve nedostatke
najvažnijih institucija jednog društva, aludirajući na identično stanje u današnjoj
Srbiji.
Zločini i istražni postupci smešteni su u različite istorijske okvire. Međutim, svima je
zajedničko to da ilustruju samovolju vladara, korumpiranu i nepravednu izvršnu vlast
ili nepoštovanje zakona. Ovi prethodno navedeni negativni činioci smatraju se
uzrocima kontinuiranih istorijskih tragedija i problema, ali se uzimaju kao konstante u
jednačini čije je rešenje neumitna propast. Stiče se utisak da i narator i junaci, koji su
u pojedinim delima i stvarne istorijske ličnosti imaju potrebu da istaknu da srž
hroničnih problema leži upravo u državi samoj, u narodu i njegovim osobinama,
pogrešnim odabirima i postupcima, a ne u nekim imaginarnim ili spoljnom
95
neprijateljima. Otud i pesimistički ton u većini analiziranih dela, koji je opet sastavni
deo postmoderne. Ovaj pesimizam odraz je opšte apatije i neverovanja u promenu.
I dalje prisutna ekonomska kriza reflektuje krizu identiteta. Potraga za novim
identitetom nakon raspada Jugoslavije nije završena (Čalić 354-361). Čini se da je
samo promenila pravac: od dobro poznate floskule „nebeskog naroda“ toliko
upotrebljavane devedesetih godina, ka „prokletom narodu“ kako to prezentuje
savremeni srpski kriminalistički žanr. Kako su posle rata iz 1990. godine odbačeni svi
mogući uzročnici propadanja, a srpski narod i država ostali sami sa sobom i na svojoj
teritoriji, problemi koji kontinuirano postoje vekovima ipak nisu nestali. Srpski
krimić, potpuno u skladu sa savremenim tokovima u svetskoj književnosti, preuzima
ulogu medija i prostora za društvenu kritiku. Od lagane literature, namenjene
isključivo zabavi, kriminalistički roman transformisao se u roman koji i svojom
strukturom, ali i tonom, tematikom i karakterizacijom likova dobija sve više na
„ozbiljnosti“ i kroz sve ove elemente književnog dela biva jasna namera autora da
svojim pisanim delom izreknu sud, komentar ili kritiku društva. Ovim osobinama,
savremeni srpski kriminalistički roman je ne samo kvantitetom, nego i kvalitetom
sustigao savremenike sa svetske književne scene, konstruišući pri tom karakterističan
sopstveni stil i osobenost. Istovremeno, sam žanr pokazao je neverovatni sposobnost
transformacije i prilagođavanja, usisavajući i analizirajući najrazličitije moguće
sadržaje.
,
96
Literatura:
Auden, W.H. „The Guilty Vicarage“. Harpers.org. originalno izdanje 1948.
Internet.<https://harpers.org/archive/1948/05/the-guilty-vicarage>1.10.2019. Arsenić, Vladimir. „Četnici osvajaju žanr“ .E-novine.com. 23.1.2010. Internet
<http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/34285-etnici-osvajaju-anr.html>24.1.2019.
Arsenić, Vladimir. „Laž će nas osloboditi“. E-novine.com. 5.11.2011. Internet< http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/52845-nas-osloboditi.html> 30.1.2019.
Babović,S. „Den Braun sa Nišave“. Novosti.rs.15.7.2009. Internet< http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:245397-Den-Braun-sa-Nisave>15.1.2009.
Bajić, Đorđe.“ Lazar Komarčić i kriminalistički roman“. Art – anima.com. Internet.<http://www.art-anima.com/c16-eseji/djordje-bajic-lazar-komarcic-i-kriminalisticki-roman>12.11.2018.
Baćković, Nemanja. „Romani za pet para“. Politikin – zabavnik.co.rs. 25.9.2015. Internet.< http://politikin-zabavnik.co.rs/pz/tekstovi/za-pet-para>10.12.2018.
Bassnett, Susan.” Detective Fiction in Translation: Shifting Patterns of Reception”. Crime fiction as world literature. Damrosch, David, Louise Nilsson, and Theo d'Haen, eds. Bloomsbury Publishing USA, 2017. 143-155.
BETA. “Opozicija o Gašiću na čelu BIA: Politizacija tajnih službi“. Patriot.co.rs. Internet.< https://patriot.co.rs/opozicija-o-gasicu-na-celu-bia-politizacija-tajnih-sluzbi/?lang=lat> 15.10.2019.
„Borba“. Sh.wikipedija.org. Wikipedija. < https://sh.wikipedia.org/wiki/Borba_(novine)> 15.1.2019.
Casanova, Pascale. "Literature as a World." New Left Review 31.1 (2005): 71-90.
Connerton, Paul. "Seven Types of Forgetting." Memory Studies 1.1 (2008): 59-71. 19.10.2019.
Creeber, Glen. Serial television: Big drama on the small screen. London:bfi Publishing, 2004.
Damrosch, David. How to Read World Literature. Chichester: Wiley-Blackwell, 2009.
Damrosch, David, Louise Nilsson, and Theo d'Haen, eds. Crime fiction as world literature. New York: Bloomsbury Publishing USA, 2017.
D'Arcangelo, Adele; Zanettin, Federico. Dylan Dog goes to the USA: a North-American translation of an Italian comic book series. Across Languages and Cultures, 2004, 5.2: 187-210.
Dinić, Rastislav. „ Bonzo goes to Nišburg“. Pescanik.net. 8.1.2011. Internet<https://pescanik.net/bonzo-goes-to-nisburg/>28.1.2019.
Deretić, Jovan. Istorija srpske književnosti. Beograd: Sezam Book, 2007. Đorđević.B. „Berlin, rana koju Andrić nije preboleo“. B92.net. 3.8.2914.
Internet.< https://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=272&yyyy=2014&mm=08&dd=03&nav_id=884256>22.2.2019.
97
Đorđević.B. „Vampiri na raskršću“. Novosti.rs. 26.11.2009. Internet.< http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:258132-Vampiri-na-raskrscu> 15.1.2019.
Đuran, Tamara.“Srbi će se uvek cenjkati sa smrću“.Danas.rs. 7.12.2009. Internet<https://www.danas.rs/kultura/srbi-ce-se-uvek-cenjkati-sa-smrcu/>15.1.2019.
Đurović, Jovana.“ Senke nad Balkanom kao revizija istorije“. Peščanik.net. 05.12.2017. Internet. < https://pescanik.net/senke-nad-balkanom-kao-revizija-istorije/>03.10.2019.
„Istraživanje tržišta knjiga u Srbiji“. Nb.rs. Narodna biblioteka Srbije. 2006. <https://www.nb.rs/view_file.php?file_id=3438> 28.12.2018. Eco, Umberto. Innovation and Repetition: Between Modern and Post-Modern Aesthetics. Daedalus magazine, Fall, 1985.
Eco, Umberto. Postscript to the Name of the Rose. San Diego: Harcourt Brace Jovanovich, 1984. Print.
Even-Zohar, Itamar. Polysystem Studies. Poetics Today.Vol. 11:1. Durham: Duke UP, 1990.
Fiedler, Leslie A. „Cross the Border, Close the Gap“. Looking ahead: the vision of science fiction. Urednik Dick Allen. Harcourt College Pub: New York, 1975. 335-352.
Gordić Petković, Vladislava. „Vampir na Nišavi“. Politika.rs. 31.7.2009. Internet<http://www.politika.rs/scc/clanak/97945/Vampir-na-Nisavi>17.1.2019. Hačion, Linda. Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija. prev."V. Gvozden i Lj. Stanković. Novi Sad: Svetovi (1996).
Janjetović, Zoran. Od internacionale do komercijale. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije,2011.
Hedberg, Andreas. "The Knife in the Lemon: Nordic Noir and the Glocalization of Crime Fiction." Crime Fiction as World Literature (2017): 13.
Lašić, Stanko. Poetika kriminalističkog romana, Mladost, Zagreb, 1973 Kayman, Martin A. “The Short Story from Poe to Chesterton.” The
Cambridge Companion to Crime Fiction, edited by Martin Priestman, Cambridge University Press, Cambridge, 2003, pp. 41–58.
“Konstantinovo raskršće”. Vikipedija, Slobodna enciklopedija. Vikipedija, slobodna enciklopedija. Internet< https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Konstantinovo_raskr%C5%A1%C4%87e> 22.1.2019.
Krajenbrink, Marieke, and Kate M. Quinn. Investigating Identities: Questions of Identity in Contemporary International Crime Fiction. Vol. 56. Amsterdam: Rodopi, 2009.
Kurlander, Eric. "Hitler’s Monsters: The Occult Roots of Nazism and the Emergence of the Nazi ‘Supernatural Imaginary’." German History 30.4 (2012): 528-549.
Messent, Peter. The Crime Fiction Handbook. Chichester: Wiley-Blackwell, 2013. Marković, Petar. «Laži koje su postale istina». Politika.rs. 26.3.2015. Internet
<http://www.politika.rs/scc/clanak/322763/Lazi-koje-su-postale-istorija> 14.1.2019.
McHale, Brian. Postmodernist fiction. New York: Routledge, 2003.
Milošević, Petar. Storija o srpskoj književnosti. Službeni glasnik, Beograd, 2010.
98
Milošević, Srđan. "Istorijski revizionizam i tranzicija: evropski kontekst i lokalne varijacije." Reč 85.31. Beograd: Fabrika knjiga, 2015. 169-181.
Milutinović, Dejan D. Istorijska poetika detektivske priče. Univerzitet u Nišu, Filozofski fakultet, Niš, 2012. Milutinović, Dejan D. Popularna/zabavna/trivijalna/žanrovska/masovna ili samo književnost (umetnost). Univerzitet u Nišu, Filozofski fakultet, Niš, 2013.
Mondo.rs.“ SENKE NAD BALKANOM: Istina ili fikcija?“. Mondo.rs. 20.12.2017. Internet. < https://mondo.rs/Zabava/TV/a1066339/Senke-nad-Balkanom-istorija-i-fikcija.html>3.10.2017
Moretti, Franco. "Conjectures on world literature." New left review (2000): 54-68.
Nedić, Marko. “Кад су цветале тикве Драгослава Михаиловића некад и сад”. Rastko.rs. 10.11.2019. Projekat Rastko. Internet. <http://www.rastko.rs/rastko/delo/13577> 10.9.2019.
Oleksiw, Susan. "Cozy Mystery." Oxford Reference. 2005. Oxford University Press. Date of access 12 Oct. 2019, <https://www-oxfordreference-com.ezproxy.uio.no/view/10.1093/acref/9780195072396.001.0001/acref-9780195072396-e-0156> Pavličić, Pavao. Sve što znam o krimiću. Beograd: Filip Višnjić, 1990.
Perović, Vanda. "Jelena Ilka Marković: upisivanje u političku istoriju Srbije." Genero 12 (2008): 111-135.
Pivljanin, Ranko.“ GOST "BLICA" Dragan Bjelogrlić: Srbi ne menjaju nameštaj, a ne politički sistem za koji se slažemo da ne valja“. Blic.rs.14.08.2017.Internet. https://www.blic.rs/vesti/drustvo/gost-blica-dragan-bjelogrlic-srbi-ne-menjaju-namestaj-a-ne-politicki-sistem-za-koji/4ledhm1 1.10.2019.
„ POSLEDNJI GREH - Slučaj gospođe Markovićke“. Delfi.rs. Delfi knjižare. < https://www.delfi.rs/knjige/11282_poslednji_greh_-_slucaj_gospodje_markovicke_knjiga_delfi_knjizare.html> 12.9.2018.
Porter, Dennis. “The Private Eye.” The Cambridge Companion to Crime Fiction, edited by Martin Priestman, Cambridge University Press, Cambridge, 2003, pp. 95–114. Cambridge Companions to Literature.
Priestman, Martin ed. The Cambridge Companion to Crime Fiction. Cambridge: University Press, 2003.
Pykett, Lynn. “The Newgate Novel and Sensation Fiction, 1830-1868.” The Cambridge Companion to Crime Fiction, edited by Martin Priestman, Cambridge University Press, Cambridge, 2003, pp. 19–40.
Radin, Ana. „Eventualne formalno-semantičke distinkcije, trivijalna i umetnička književnost“. Trivijalna književnost, zbornik radova, priredila Svetlana Slapšak, Beograd: SCI, 1987.
Rajs, Arčibald. „ Srbi u svom ogledalu“ .Rastko.rs. Internet. <https://www.rastko.rs/istorija/I/arajs-pocujte.html> 12.10.2019.
Reddy, Maureen T. “Women Detectives.” The Cambridge Companion to Crime Fiction, edited by Martin Priestman, Cambridge University Press, Cambridge, 2003, pp. 191–208.
Robbins, Bruce. "The Detective Is Suspended: Nordic Noir and the Welfare State." Crime Fiction as World Literature. New York: Bloomsbry, 2017. 47-57.
Sargeant, Amy. "Making and selling heritage culture: style and authenticity in historical fictions on film and television." British Cinema, Past and Present. London and New York: Routledge, 2000. 301-315.
99
Scaggs, John. Crime Fiction. London: Routledge, 2005. Sofrenović, Vesna. „Jedna ugašena zvezda“. Politikin-zabavnik.co.rs.1.1.2010.
Internet< http://politikin-zabavnik.co.rs/pz/tekstovi/%D1%98edna-ugusena-zvezda> 1.11.2019.
Stajić Ljubomir S. "Značaj policijskog školstva u izgradnji moderne srpske države," Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad 2004, vol. 38, br. 2, str. 267-289
Stojiljković, Dejan. „Opijum u Kraljevini Jugoslaviji: Kako je banda Danila Tomasovića preuzela posao od Rusa“. Nedeljnik.rs. 12.11.2017. Internet. < https://arhiva.nedeljnik.rs/nedeljnik/portalnews/opijum-u-kraljevini-jugoslaviji-kako-je-banda-danila-tomasovica-preuzela-posao-od-rusa/>10.10.2019
Symons, Julian. Bloody Murder: from the Detective Story to the Crime Novel. London: Faber and Faber, 1972.
Škreb, Zdenko.“Trivijalna kniževnost”. Trivijalna književnost, zbornik radova, priredila Svetlana Slapšak. Beograd: SCI, 1987. Tanjug. „Cesid: Građani najveće poverenje imaju u Vojsku“. Rs.N1info.com.
17.6.2015. Internet. < http://rs.n1info.com/Vesti/a69804/Gradjani-najvece-poverenje-imaju-u-Vojsku.html> 20.9.2019.
Terzić, Milan. "JUGOSLOVENSKA KRALJEVSKA VLADA, GENERAL DRAGOLJUB MIHAILOVIĆ I SAVEZNIČKO BOMBARDOVANJE CILJEVA U JUGOSLAVIJI 1942-1944. GODINE." Tokovi istorije 1-2 (2005): 81-111. Tomašević, Jozo. Četnici u Drugom svjetskom ratu: 1941-1945. Sveučilišna naklada Liber, 1979. str. 115-130. Tomić, Uroš. Britanski kriminalistički roman – ključni aspekti razvoja. Filološki fakultet, Beograd 2013.
Todorov, Tzvetan.“ "The typology of detective fiction" The Poetics of Prose. Ithaca, New York: Cornell UP, 1977. 42- 52.
Todorov, Tzvetan, Kestner, Joseph. The categories of literary narrative. Papers on Language & Literature, vol. 50, no. 3-4, 2014, p. 381. Literature Resource Center, http://link.galegroup.com.ezproxy.uio.no/apps/doc/A398829879/LitRC?u=oslo&sid=LitRC&xid=cb96c0b8. Accessed 2 Feb. 2019.
„UDBA“. Istarska enciklopedija. Online. Leksikografski zavod Miroslav Krleža 2001. Internet.< http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2857>10.10.2019.
Uzelac, Vladimir. Kriminalistički roman u socijalističkoj Jugoslaviji. Beograd: Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet, 2015.
Van Dine, S.S. „20 Rules For Writing Detective Stories” By S.S. Van Dine, One of T.S. Eliot’s Favorite Genre Authors (1928)“. Openculture.com. 5.2.2016. Internet.<http://www.openculture.com/2016/02/20-rules-for-writing-detective-stories.html>17.1.2019.
„Vijesnik“. Sh.wikipedija.org. Wikipedija. < https://hr.wikipedia.org/wiki/Vjesnik> 15.1.2019.
Vučetić, Radina. Koka-kola socijalizam. Beograd: Službeni glasnik, 2015. Vulićević, Marina. «Pohlepa i njene besomučne sluge“. Politika.rs.
01.10.2011. Internet.< http://www.politika.rs/sr/clanak/193005/Pohlepa-i-njene-besomucne-sluge>20.4.2019.
Vulićević, Marina. «Poslednji greh gospođe Ilke“. Politika.rs. 08.o8.2012. Internet. < http://www.politika.rs/sr/clanak/228858/Poslednji-greh-gospode-Ilke>10.9.2018.
100
Žanin -Čalić, Mari. Istorija Jugoslavije u XX veku. Preveli sa nemačkog Ranka Gašić i Vladimir Babić. Clio: Beograd, 2013.
Žmegač, Viktor. “Aspekt romana detekcije”, “Kategorije kritičkog pristupa trivijalnoj književnosti”. Književno stvaralaštvo i povjest društva. Zagreb: Liber, 1973.
Žmegač, Viktor. O kritičkom pristupu trivijalnoj književnosti. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 1973.
Wachtel,Andrew. Remaning relevant after comunism: the role of the writer in Eastern Europe. Chicago and London: The University of Chicago Press, 2006.
ROMANI I PRIPOVETKE:
Crnjanski, Miloš. Podzemni klub. Beograd, GRO Kultura, 1985. Janković, Branislav. Vetrovi zla. Beograd: Laguna, 2015. Novaković, Mirjana. Strah i njegov sluga. Beograd: Laguna, 2012. Novaković, Mirjana. Tito je umro. Beograd: Laguna, 2013. Pavković, Vasa. Na tragu. Novi Sad: Solaris, 2014 Stojković, Dragoljub. Poslednji greh. Beograd: Portalibris, 2011. Stojiljković, Dejan. Konstantinovo raskršće. Beograd: Laguna, 2009. Stojiljković, Dejan, Kecmanović, Vladimir. Kainov ožiljak. Beograd, Laguna, 2014. Stefanović, Nenad. Ubistvo u kapetan Mišinoj.Beograd: Laguna, 2016.
101