UNIVERZITET U TRAVNIKU

FAKULTET ZA MENADŽMENT I POSLOVNU EKONOMIJU

OSNOVE JEZIKA C

SEMINARSKI RAD IZ INFORMATIKE

Kandidat: Mentor:

Dario Dugonjić Doc. dr. Džemal Kulašin

Kiseljak, oktobar, 2015

SADRŽAJ

UVOD………………………………………………………………………………………... 1

1. PROŠIRIVANJE NA OBJEKTNO ORJENTIRANO PROGRAMIRANJE…………….. 2

2. UPOTREBA……………………………………………………………………………… 2

3. PROBLEMATIKA JEZIKA C………………………………………………………….... 3

4. STANDARDI……………………….……………………….…………………………… 3

5. SKUP ZNAKOVA……………………….……………………….……………………… 3

6. KLJUČNE RIJEČI……………………….……………………….……………………… 3

7. STRUKTURA PROGRAMA PISANOG U C-U………………………………………... 4

8. PROGRAMSKI PRIMJER……………………….……………………………………… 5

9. FUNKCIJE ZA ISPIS………………….……………………….………………....……... 6

9.1. Ispis teksta……………………….……………………….……………………………... 6

9.2. Ispis vrijednosti……………………….……………………….………………………... 6

10. ARITMETIČKI OPERATORI……………………….……………………………….... 8

11. UČITAVANJE PODATAKA……………………….………………………………….. 8

11.1. Identifikatori……………………….……………………….………………………...... 8

11.2. Konstante……………………….……………………….…………………………....... 9

11.3. Funkcije za učitavanje……………………….……………………………………...…. 10

11.4. Oznake formata tipa varijabli.......................................................................................... 10

12. DEKLARACIJA VARIJABLI U C-U……………………….…………………………. 10

13. NAREDBA PRIDRUŽIVANJA……………………….……………………………….. 11

14. BRZINA JEZIKA C……………………….……………………….…………………… 12

15. NAREDBE ZA KONTROLU TOKA……………………….………………………..... 12

16. POKAZIVAČI……………………….……………………….……………………….... 12

17. ZAKLJUČAK……………………….……………………….…………………………. 12

18. LITERATURA……………………….……………………….……………………….... 14

UVOD

Autor ovog programskog jezika je Dennis Ritchie, no značajan doprinos nastanku C-a

dali su Ken Thompson kao autor programskog jezika B i Martin Richards, autor programskog

jezika BCPL. Dennis Ritchie je stvorio ovaj programski jezik za rješavanje praktičnih

problema kodiranja sistemskih programa i jezgre operacijskog sistema UNIX, koji je praktički

u cijelosti napisan u C-u.

Mikroprocesor i drugi logički sklopovi računara imaju svoj vlastiti programski jezik

koji senaziva mašinski jezik, a sastoji se od nizova binarnih riječi koje predstavljaju

instrukcije logičkim sklopovima i podatke koje treba obraditi. Program napisan u mašinskom

jeziku nazivamo izvršni program ili izvršni kod budući da ga računalo može neposredno

izvršiti. Mašinski jezik je određen arhitekturom računara, a definira ga proizvođač hardvera.

Izvršni program je mašinski zavisan, što znači da se kod napisan na jednom računaru može

izvršavati jedino na računarima istog tipa.

Pisanje instrukcija u binarnom kodu posve je nepraktično pa su razvijeni simbolički

jezici u kojima su binarne instrukcije zamijenjene mnemoničkim oznakama. Programer unosi

program napisan u mnemoničkim oznakama u tekstualnu datoteku pomoću editora teksta i

zatim poziva program koji mnemoničke oznake prevodi u binarne instrukcije smašinskog

jezika. Program koji vrši konverziju naziva se asembler (eng.assembler), a sam se programski

jezik naziva asemblerski jezik ili jednostavno asembler. Program napisan u asemblerskom

jeziku nazivamo izvorni program (eng. source code). Pisanje programa time postaje

dvostepeni proces koji čine pisanje izvornog programa i prevođenje izvornog programa u

izvrsni program. Programer se tako oslobađa mukotrpnog pisanja binarnih instrukcija te se

dobiva do određene mjere mašinska neovisnost izvornog programa.

Programski jezik C dosta se mijenjao tokom godina te je u više navrata neformalno i

formalno standardiziran. Prva važnija inačica poznata je pod nazivom "K&R C", što je engl.

skraćenica prezimena dvaju autora najpoznatijeg C priručnika "The C Programming

Language", a to su Brian Kernighan i Dennis Ritchie. Prvo izdanje je vrlo sažeto, precizno

pisano i koje datira iz 1978. godine i ujedno je standardiziralo jezik u 70-ima. Drugo izdanje

iz 1988. godine opisuje "ANSI C", standard kojeg je 1983. godine definirao američki

nacionalni institut za standardizaciju, a koji je i danas najbolje podržan. Donedavni je

standard bio ISO/IEC standard skraćeno poznat kao "C99", no krajem 2011. usvojen je

ISO/IEC 9899:2011, poznat kao "C11", za koji su kompajleri još u razvoju.

Kao jedan od najvažnijih jezika u historiji komercijalne računarske industrije, C je do

danas ostao jedini programski jezik prilagođen za sve računarske platforme, od malih sistema,

pa do mrežnih superračunara. Programi napisani u njemu vrlo su bliski načinu rada hardvera

te u načelu zahtijevaju od programera dobro razumijevanje rada procesora, memorije, ulazno-

izlaznih sklopova itd. No, rad s registrima procesora i adresiranje memorije apstrahirani su

pomoću koncepta varijabli i pokazivača što uz eksplicitne kontrolne strukture i funkcije

znatno olakšava programiranje u odnosu na izravno programiranje u strojnim jezicima.

Prvo izdanje knjige vezano za jezik C je „Programski jezik C“, autora Kernigan i

Ritchie.

1. PROŠIRIVANJE NA OBJEKTNO ORJENTIRANO PROGRAMIRANJE

Tokom 1980-ih, Bjarne Stroustrup zajedno s drugim istraživačima u Bell Labs

proširuje C dodavajući sposobnosti objektno orijentiranog programiranja, a naziv ovog novog

programskog jezika je C++. Nažalost, ta je 100%-na kompatibilnost ujedno i razlog što su

problemi koje programiranje u C-u nosi sa sobom naslijeđeni u C++-u. Efikasno i sigurno

programiranje u C-u vrlo je zahtjevna vještina koja traži višegodišnje iskustvo pa je stoga C

jezik koji se ne preporučuje početnicima, posebice ako im programiranje nije primarni posao.

2. UPOTREBA

C je jezik opće namjene, što znači da se u njemu može napraviti apsolutno sve: od

rješavanja zadataka, do pisanja drivera, operacionih sistema, tekst procesora ili igara. C, kao

jezik, ni u čemu ne ograničava. Omogućuje i uključivanje naredbi pisanih asemblerski, zbog

čega je zajedno s mogućnošću direktnog pristupa pojedinim bitovima, bajtovima ili cijelim

blokovima memorije, pogodan za pisanje sistemskog softvera. Zbog tih karakteristika C je

među popularnijim programskim jezicima i rabe ga mnogi programeri. Rezultat toga je

postojanje velikog broja prevoditelja za C i alata te stalno dostupne pomoći na internetu.

Programi pisani u C-u su prenosivi (mogu se prevoditi i izvršavati na različitim porodicama

računara uz minimalne ili nikakve ispravke) i obično su vrlo brzi. Postoje mnogi prevoditelji

za jezik C, a jedan od najšire korištenih je GNU C Compiler.

3. PROBLEMATIKA JEZIKA C

Mnogobrojni problemi vezani prije svega za upravljanje memorijom koje programer

mora sam eksplicitno kodirati razlog su da je danas većina novih korisničkih aplikacija

napisana u nekom modernijem jeziku, koji ima ugrađeno automatsko upravljanje memorijom

(engl. garbage collection), ne dopušta izravan rad s memorijom pomoću pokazivača te ima

podršku za upravljanje kodom odnosno njegovom okolinom za vrijeme njegova izvođenja.

Danas se relativno rijetko ukazuje potreba za pisanjem novih korisničkih aplikacija izravno u

C-u, pa čak i u vrlo malim sustavima kao što su primjerice mobilni telefoni. Glavno područje

njegove uporabe su sistemski programi na strani poslužitelja (engl. servers), programi

prevoditelji (engl. compilers) i jezgre operativnih sustava (engl. operating system kernels),

gdje je potreba za najvećom mogućom brzinom izvođenja, efikasnom kontrolom resursa i

izravnom kontrolom hardvera od primarne važnosti.

4. STANDARDI

Standardi jezika C su:

K&R C

ISO C / ANSI C

C99

C11

5. SKUP ZNAKOVA

Osnovni skup znakova u programskom jeziku C su:

Mala i velika slova abecede: a–z i A–Z

Brojevi : 0–9

Posebni znakovi ! " # % & ' ( ) * + , - . / : ; < = > ? [ \ ] ^ _ { | } ~

Bijeli razmaci: razmak, vodoravni razmak, okomiti razmak, prekid stranice, nova

linija

Prije pojave standarda C11 u programskom jeziku C u standardu nije bilo moguće

umetnuti posebne znakove (UTF8), ratifikacijom standard C11 sada je moguće

umetnuti posbene znakove u heksadecimalnom obliku \uXXXX ili \UXXXXXXXX.

6. KLJUČNE RIJEČI

Programski jezik C u standardu C89 ima samo 32 ključne riječi, ove riječi nije moguće

primjeniti za variable ili za neke druge svrhe kao recimo imena funkcija, konstanti ili

slično:

auto

break

case

char

const

continue

default

do

double

else

enum

extern

float

for

goto

if

int

long

register

return

short

signed

sizeof

static

struct

switch

typedef

union

unsigned

void

volatile

while

Stadardom C99 dodaje se još 5 novih riječi:

_Bool

_Complex

_Imaginary

inline

restrict

Standardom C11 dodaje se još 7 novih riječi:

_Alignas

_Alignof

_Atomic

_Generic

_Noreturn

_Static_assert

_Thread_local

7. STRUKTURA PROGRAMA PISANOG U C-U

Najjednostavniji program je onaj koji zadani tekst ispisuje na ekran. Da bi se mogao

ispravno napisati čak i tako jednostavan program, potrebno je poznavati strukturu programa

odabranog programskog jezika.

Struktura programa odnosi se na način pisanja programa i ako se ona ne poštuje,

program neće raditi, bez obzira na to što su uporabljene sve potrebne naredbe. Svaki program

pisan u programskom jeziku C sastavljen je od niza funkcija. Glavna i jedina obavezna

funkcija u programu je funkcija main( ). Program se može sastojati i od većeg broja funkcija.

Bitna razlika između C-a i ostalih programskih jezika je u tome što u C-u ne postoje

ugrađene funkcije. One se nalaze u bibliotekama funkcija koje se isporučuju zajedno s

prevoditeljem. Biblioteke funkcija nastale su standardizacijom C-a, pa je dovoljno na početku

programa najaviti da će se upotrebljavati određena biblioteka i u cijelom programu dostupne

su sve funkcije koje se u njoj nalaze. Tako se biblioteka u kojoj se nalaze funkcije za ulaz i

izlaz podataka naziva stdio.h, matematičke funkcije nalaze se u biblioteci math.h, a funkcije

za rad sa znakovnim varijablama u biblioteci string.h.

Na početku svakog C programa uobičajeno je pisati pretprocesorske naredbe kojima se

pozivaju biblioteke funkcija koje se koriste u programu. Opći oblik te naredbe je: #naredba

parametri. Najčešće upotrebljavana pretprocesorska naredba je: #include <ime datoteke> i

obavezno se piše prije funkcije main( ). Prevođenjem programa na mjesto naredbe #include

kopira se sadržaj navedene datoteke. Isto tako, prije samog pisanja programa treba istaknuti da

se programi napisani u C-u sastoje od niza međusobno povezanih funkcija čiji broj nije

ograničen. U svakom programu je obavezna samo jedna funkcija - funkcija main( ) koja

označava mjesto na kojem počinje izvršavanje programa. Početak i kraj funkcije označava se

vitičastim zagradama. Nakon svake naredbe u C-u mora stajati znak ; koji (kao i u Pascalu)

označava kraj jedne i početak druge naredbe.

8. PROGRAMSKI PRIMJER

U sljedećem primjeru učitavaju se 2 broja, a nakon učitavanje na zaslonu se ispisuje

njihov zbir:

#include <stdio.h>

int main() {

int a, b;

scanf("Prvi broj %d",&a);

scanf("Drugi broj %d",&b);

printf("Njihov zbir je = %d\n",a+b);

return 0;

}

U sljedećem primjeru na zaslonu će se ispisati tablica množenja do 10:

#include <stdio.h>

int main(){

int a, b;

for(a=1; a<=10; a++)

for(b=1; b<=10; b++)

printf("%d*%d=%d\n", a, b, a*b);

return 0;

}

9. FUNKCIJE ZA ISPIS

9.1 Ispis teksta

Najčešće upotrebljavana funcija za ispis u C-u je ona za formatirani ispis:

printf( ). Njezina sintaksa ima ovaj oblik: printf ("niz znakova koji se trebaju ispisati na

zaslonu"); Zbog već istaknute specifičnosti C-a, koji sve funkcije ima pohranjene u

bibliotekama funkcija, potrebno je pretprocesorskom naredbom #include najaviti uporabu

biblioteke stdio.h u kojoj je pohranjena većina ulazno - izlaznih funkcija.

Primjer korištenja funkcije printf( ):

#include <stdio.h>

main()

{

printf ("Ispiši ovo na zaslon ekrana");

}

9.2 Ispis vrijednosti

Sam ispis teksta koristi se vrlo rijetko. Namjena svakog programa je obrada

podataka i prikaz rezultata te obrade (ispis dobivenih vrijednosti). Pri ispisu

vrijednosti potrebno je definirati format ispisa. Njime se oblikuje način ispisa

vrijednosti. Pojam formata usko je vezan za tipove podataka.

Podaci u C-u mogu biti:

cjelobrojni (int)

realni (float)

realni dvostruke točnosti (double)

znakovni (char)

tip podataka koji ne sadržava vrijednost (void)

Razlika među njima je u broju bitova koje zauzimaju prilikom zapisa u memoriji:

Tip podataka Duljina (broj bitova) Opseg

1. int 16 -32768 do 32767

2. float 32 -3.4·10-38 do 3.4·1038

3. double 64 -1.7·10-308 do 1.7·10308

4. char 8 0 do 255

5. void 0 bez vrijednosti

Za ispis vrijednosti upotrebljava se se funkcija printf( ) koja je oblika:

printf("lista formata", lista varijabli);

Najčešće korištene oznake formata za ispis:

Format Značenje

1.  %c oznaka formata za ispis jednog znaka

2.  %d ispis cijelog broja

3.  %f ispis realnog broja

4.  %lf ispis realnog broja tipa double

5.  %s ispis niza znakova

6.  %e ispis realnog broja u E-notaciji

Izgled ispisa na zaslonu uređuje se unutar dvostrukih navodnika, a u listi varijabli

dolazi samo popis varijabli. To prilično olakšava rad s kombiniranim ispisom, jer nema

mnogo kompliciranja i kombiniranja naovodnika i zareza kao u ostalim programskim

jezicima. Unutar navodnika kreira se izgled ispisa na ekran, a izvan njih redom se navode sve

varijable čije se vrijednosti trebaju ispisati. Redoslijed oznaka formata mora odgovarati

redoslijedu imena varijabli. Pogrešno zadan format u odnosu na deklaraciju varijable

rezultirat će porešnim ispisom.

Primjer:

#include <stdio.h>

int main( )

{

printf("\n rezultat izraza %d+%d je %d", 3, 2, 3+2);

}

Na zaslonu će se ispisati: rezultat izraza 3+2 je 5

10. ARITMETIČKI OPERATORI

U programskom jeziku C za zbrajanje se uoptrebljava aritmetički operator +.

Preostali standardni aritmetički operatori u C-u su: -, *, / i %. Oni se rabe za matematičke

operacije:

Operacija Operator

1. zbrajanje +

2. oduzimanje -

3. množenje *

4. dijeljenje /

5. modulo (ostatak cjelobrojnog dijeljenja) %

Viši prioritet imaju operatori %, * i /, a niži + i -. Rezultat dijeljenja dvaju cijelih

brojeva u C-u je cijeli broj, pa zbog toga ne postoji potreba za posebnim operatorom

cjelobrojnog dijeljenja.

11. UČITAVANJE PODATAKA

Podatke u programu dijelimo na:

varijable - podaci čije se vrijednosti tijekom izvođenja programa mijenjanju

konstante - podaci čije se vrijednosti ne mogu mijenjati

11.1 Identifikatori

Varijablama, konstantama i funkcijama dodjeljujemo imena - identifikatore. Oni se sastoje

od niza alfanumeričkih znakova (brojke i slova), od kojih prvi znak mora biti slovo ili

donja crta (_). Dva identifikatora su različita ako se razlikuju u prva 32 znaka.

Identifikatori ne smiju biti ključne riječi programskog jezika C. Programski jezik C

razlikuje velika i mala slova, tako da su varijable a i A dvije različite varijable.

Za identifikatore nije moguće rabiti ključne riječi. One

zajedno sa sintaksom programskog jezika određuju što se i na koji način u određenome

programskom jeziku može učiniti. Ključnih riječi u C-u ima poprilično malo (32 ključne

riječi definirane standardom ANSI C) no kasnije su proširivane tako da sada u modernim

verzijama programskog jezika C ima 44, koje čine jezgru jezika i dovoljne su za

rješavanje svih problema) i pišu se malim slovima.

11.2. Konstante

Konstane su vrijednosti koje se zadaju jedanput i ne mijenjaju se tijekom izvođenja

programa. S obzirom na tipove podataka razlikuju se cjelobrojne, realne i znakovne

konstante.

Cjelobrojne konstante

To su cijeli brojevi iz dopuštenog opsega, zapisani u standardnom obliku.

Realne konstante

One sadržavaju realne brojeve s predznakom ili bez njega, zapisane u standardnom obliku

tako da decimalna tačka odvaja cjelobrojni dio od decimalnoga. Mogu se zapisati i u

eksponencijalom obliku. Pvi dio takvog zapisa je realan broj (s predznakom ili bez njega),

zatim slovo e ili E i iza njega cijeli broj (s predznakom ili bez njega), npr. broj 0.02 može

biti zapisan kao 2E-2.

Od numeričkih konstanti C dopušta još i oktalne i heksadekadske konstante.

Oktalne konstane počinju s 0, a heksadekadske s 0x. (npr. 044 - oktalna, 0xaba -

heksadekadska).

Znakovne konstante

Zadaju se unutar jednostrukih navodnika - literala ' ' i uglavnom se sastoje od jednog

znaka (osim već spomenutih znakovnih konstanti koje se rabe za kontrolu ispisa). Vrijednost

znakovne varijable odgovara numeričkoj vrijednosti koja odgovara ASCII kodu znaka koji se

nalazi unutar jednostrukih navodnika. Tako je numerička vrijednost znakovne konstante 'Z'

90. Znakovne konstante mogu se pojavljivati u aritmetičkim izrazima i tada se upotrebljava

isključivo njihova numerička vrijednost.

Osim navedenih tipova konstanti, programski jezik C definira i konstantu niza

znakova (string constant), koja se sastoji od niza znakova unutar para navodnika, npr.

"konstanta".

Neke znakovne konstante za kontrolu ispisa:

\f - nova stranica

\n - novi red

\r - povratak na početak linije

11.3. Funkcije za učitavanje

Za unošenje podataka s tastature u C-u postoji nekoliko funkcija. Najčešće se koristi

funkcija za formatirani unos podataka scanf( ). Njezina je sintaksa:

scanf("lista_formata",lista_varijabli);

Kao i kod funkcije printf( ), u listu formata upisuju se oznake formata za tip varijabli,

a u listu varijabli popis imena varijabli istim redoslijedom kao u popisu formata. Varijable

navedene u listi međusobno se odvajaju zarezom. Budući da se u C-u njihove vrijednosti

prenose s pomoću adrese, ispred imena imena svake varijable treba dodati i adresni operator

& (operator za dodjeljivanje adrese).

11.4. Oznake formata tipa varijabli

One su jednake onima koje se upotrebljavaju u ispisu, ali mora se paziti kako se

odvajaju u listi formata, jer to određuje način unosa podataka pri izvođenju programa. Ako su

oznake formata odvojene zarezom, i vrijednosti varijabli se prilikom unošenja podataka

odvajaju zarezom. Ako nema zareza, vrijednosti se odvajaju razmakom.

12. DEKLARACIJA VARIJABLI U C-U

Podaci čije će se vrijednosti mijenjati tijekom izvođenja programa (varijable) moraju se

prije same upotrebe najaviti (deklarirati). Deklaracijom se zadaju tip i ime varijable.

Varijable se najčešće deklariraju na samome početku programa, ali to nije uvjet. Varijabla

se u C-u može deklarirati izvan svih funkcija, na početku funkcije ili na početku bloka

naredbi. Opći oblik naredbe za deklaraciju jest: tip_podataka lista varijabli;

Tip_podataka jedan je od osnovnih ili korisnički definiranih tipova podataka, a

lista_varijabli niz je imena varijabli (odvojenih zarezom) koje će tijekom izvršavanja

programa sadržavati vrijednosti zadanog tipa podataka.

Naredbom za deklaraciju se u memoriji rezerviše memorijska lokacija za svaku

varijablu navedenu u listi varijabli. Veličina rezerviranog prostora ovisi o navedenom tipu

podataka (2 bajta za broj tipa int, 4 za float...).

Tako se naredbama:

int a, b, c;

float x, y;

u memoriji rezervira 5 zasebnih lokacija. Za varijable a, b i c one su veličine 2, dok su za

varijable x i y veličine 4 bajta.

13. NAREDBA PRIDRUŽIVANJA

Naredbom pridruživanja varijablama se zadaju ili mijenjaju vrijednosti.Operator

pridruživanja u programskom jeziku C je =. Njegova je uloga da vrijednost izraza s desne

strane pridruži varijabli na lijevoj strani. Operator pridruživanja ima najniži prioritet

izvršavanja.

Opći oblik naredbe za pridruživanje vrijednosti je: varijabla=izraz;

Već je rečeno da se varijable u C-u mogu najaviti izvan svih funkcija, na početku

funkcije ili na početku bloka naredbi. Područje djelovanja određene varijable ovisi o mjestu

na kojem je deklarirana, pa ovisno o tome, varijable mogu biti:

globalne - deklariraju se izvan svih funkcija i mogu se rabiti u cijelom programu

lokalne - varijable koje se deklariraju na početku funkcije ili kao argumenti funkcije i

dostupne su samo u toj funkciji (ili bloku naredbi). Izvan funkcije ili bloka lokalne

varijable ne postoje. Imena tih varijabli u različitim funkcijama ili blokovima mogu

biti ista.

Definicijom globalne varijable automatski joj se dodjeljuje vrijednost 0, dok lokalne

varijable ne sadržavaju početnu vrijednost i moraju se inicijalizirati posebnom naredbom

tijekom deklaracije ili nakon nje (ali prije njezina prvog korištenja). Početne vrijednosti

varijablama se dodjeljuju naredbom pridruživanja.

Primjer: Naredbom int a=5; deklarirana je cjelobrojna varijabla a i pridružena joj je

početna vrijednost 5. Isti efekt postiže se ako se varijabla a deklarira (int a;) prije, a naknadno

joj se dodijeli početna vrijednost (a=5). Razlika između ove dvije varijante je ta što se

korištenje operatora dodjele pri samoj deklaraciji, varijabla a ima odmah početnu vrijednost 5.

Dok u drugom slučaju imamo deklaraciju varijable a koja ima slučajnu, odnosno onu

vrijednost bloka memorije koji joj je dodjeljen, te se nakon naredbe a=5 ta slučajna vrijednost

briše, te se upisuje nova vrijednost 5.

14. BRZINA JEZIKA C

Programi napisani u programskom jeziku C se brže izvode od programa koji su pisani u

drugim programskim jezicima. Programski jezici su umjetni jezici koji nam omogućavaju

manipulisanje računarom i izvršavanje zadaća pomoću računara (npr. C, VB, ASP.NET,

C#...).

 

15. NAREDBE ZA KONTROLU TOKA

Programski jezik C raspolaže naredbama koje kontroliraju tok izvršavanja programa, a to

su: petlja for, petlja while, switch (case), te naredba if-else. Svaka od ovih naredbi ima

neki uslov, od kojeg zavisi tok izvršavanja programa. Ako je taj uslov ispunjen blok te

naredbe će biti ispunjen, a ako nije onda se prelazi na sljedeću naredbu.

16. POKAZIVAČI

Pokazivači su varijable koje sadrže memorijsku lokaciju neke druge varijable, odnosno

oni sadrže adresu neke druge varijable. Oni su 'pokazivači' na adrese drugih varijabli.

Programski jezik Comogućava manipuliranje adresama varijabli. Deklaracija ovakvih

varijabli je: tip_na_kojeg_ce_pokazivati * popis imena varijabli;

17. ZAKLJUČAK

C je programski jezik opće namjene. Tijesno je povezan s operativnim sistemom UNIX,

na kojem je razvijen, jer su i sistem i većina programa koji rade na UNIX-u napisani baš u

C-u. Jezik nije vezan samo za jedan operativni sistem ili računar, iako je nazvan "jezikom

za sistemsko programiranje", zato što se koristi pri pisanju prevoditelja i operativnih

sistema, podjednako se dobro koristi za programiranje u drugim područjima.

C nudi osnovne konstrukcije za kontrolu toka koje traže dobro strukturirani programi:

grupiranje naredbi, donošenje odluka (if-else), izbor (switch), petlje s uvjetima na

početku(while) i na kraju (do), te izlaziz petlje prije kraja (break). C je jezik relativno

"niskog nivoa". Ovakav epitet nije nedostatak, već govori da C radi s istim vrstama

objekata s kojima rade i sami računari, a to su znakovi, brojevi i adrese.

Ovi objekti se mogu kombinirati i premještati pomoću aritmetičkih i logičkih

operatora kojima su opremljena postojeći računari. C, kao i svaki drugi jezik ima svoje

nedostatke. Neki operatori imaju pogrešan prioritet, neki dijelovi sintakse mogli bi biti

bolji. Pored svega, C se dokazao kao jedan od najkorisnijih i najsadržajnijih za veliki broj

različitih aplikacija.

18. LITERATURA

1. M.Jurak (2003). Programski jezik C

2. Brian W. Kernighan, Dennis M. Ritchie(1988). Programski jezik "C", Ljubljana:

FE.

3. Na sajtu: https://hr.wikipedia.org/wiki/C_%28programski_jezik%29 Očitano:

28.10.2015.