PUTOPIS

© Fotografija.ba // sva prava pridržana 1godina 2012.

Sponsored by:

INDIJA NA SLUŽBENOM PUTUTEKST I FOTOGRAFIJE: EDIN BALTIĆ (edin.baltic@gmail.com)

Preko sedam miliona Indijaca i skoro tri mil-iona Pakistanaca danas privremeno živi i radi na Bliskom istoku. Od toga se samo u Ujed-injenim Arapskim Emiratima trenutno nalazi oko dva miliona Indijaca i preko milion Paki-stanaca koji većinom rade na građevinskim poslovima kao radna snaga. Kako većina ovih ljudi radi u urbanim centrima Perzijskog zalje-va, gdje je stanarina previsoka i za naše prilike te uzimajući u obzir da ovi ljudi rade za miz-erne plate od kojih veći dio šalju porodicama u svoju zemlju, bukvalno jedva sastavljajuci kraj s krajem, česta je pojava da njih desetak odluči na iznajmljivanje jednog sobička u kojem pro-vode dragocjene i kratkotrajne trenutke svog slobodnog vremena tokom kojeg, barem malo uživaju - maštajući o danu kada će se konačno vratiti svojoj djeci i supruzi, domu svom.

© Fotografija.ba // sva prava pridržana 2godina 2012.

Sponsored by:

Kada sam se prvi put našao usred većeg trgovačkog i turističkog gradskog centra negdje na Bliskom istoku, na prvi pogled učinilo mi se da su svi ljudi uglavnom domicilno stanovništvo, osim pokojeg prolaznika evropskog ili afričkog porijekla. Međutim, nakon malo dužeg boravka i upoznavanja s novom kulturom shvatio sam da su mnogi ljudi za koje sam u početku mislio da su domicilno stavnovništvo zapravo emigranti sa Indijskog potkontinenta – Pa-kistanci, Indijci, Šrilančani, Nepalci i Bangladešani.

Kroz istoriju Arapi i stanovništvo Indijskog potkon-tinenta imali su veoma duge i duboke, uglavnom, ekonomsko-političke veze. Naime, Arapi su u iz-ravni kontakt sa oviom bogatom kulturom i naj-naseljenijim dijelom naše planete stupili prije dva milenija, još u prvom vijeku nove ere, prije sve-ga zahvaljujući svojoj prekookeanskoj trgovini.

U osmom vijeku, nakon pojave islama, mnogi Arapi su se naselili u većim lukama zapadnog dijela današnje Indije gdje je došlo do značajnije kulturalne interakcije dok se mnogo kas-nije dešava obrnuti i prilično obimniji transfer stanovništva tako da indijski živalj masovno počinje dolaziti u zemlje Bliskog istoka sa svojim britanskim kolonizatorima. Ponovni val emi-granata iz smjera Indije dolazi početkom 60-tih godina prošlog vijeka nakon ekonomskog buma u arapskim zemljama zbog eksploatacije nafte. U zadnjih pedesetak godina uglavnom su Indijci i Pakistanci nešto sasvim uobičajeno na ulicama Ri-jada, Dubaija, Muskata, Bagdada i Kuvajta. Ovaj put njihovo prisustvo je čisto ekonomske prirode, što bi kod nas rekli, tu su trbuhom za kruhom.

Deira je stari dio Dubaija, tik uz jedan od najvećih aerodroma

na svijetu. Na njoj se nalazi većina hotela pa se ovaj dio Dubai-ja može slobodno nazvati hotelskim distriktom radi svoje ve-like koncentracije međunarodnih kompanija, veleposlanstava i organizacija. Zanimljivo je to da, u kojem god se hotelu našli, uslužit će vas osoblje indijskog porijekla – od recepcionara pa do spremača (gotovo je nemoguće vidjeti Indijku da radi u nekom od hotela). Ali Indijci i Pakistanci nisu najzastupljeniji samo u hotelijerstvu Emirata već se može slobodno reći, da su za cijeli futuristički izgled Dubaija zaslužni upravo oni jer su jedini koji rade na građevinskim poslovima. Dakako, tu su i taksisti. Po mojoj skromnoj procjeni i po pričama sa upos-lenicima mnogobrojnih taksi kompanija Dubaija, većina tak-sista su Pakistanci. Doduše, jednom sam sjeo u taksi kojim je upravljao jedan prijatni srednjovječni Paštun iz Afganistana.

© Fotografija.ba // sva prava pridržana 3godina 2012.

Sponsored by:

Deiru od ostatka Dubaija sa svoje zapadne strane dijeli Dubai creek, mali zaliv koji vrvi malim motornim čamcima namjenjen-im turistima, a vjerovatno možete i zamisliti ko upravlja ovim malim brodicama – Indijci, naravno. U kratkotrajnim rutama uzduž i poprijeko zaliva može se vidjeti da je zaliv zapravo rib-arska luka u kojoj je usidreno na stotine tradicionalno drvenih ribarskih brodova na kojima većinom rade i žive ljudi indijskog porijekla. Ovo vas i ne bi trebalo toliko čuditi ako znate da gotovo pa polovinu stanovništva Dubaija zapravo cine Indijci koji su tu, naravno, privremeno jer i da ostanu stotinu godina, imajući u vidu zakon Emirata, oni ne mogu dobiti ni stalnu doz-volu boravka, a kamoli državljanstvo!

Čekajući let za Bagdad kojeg odgodiše za jedan dan radi “tehničkih problema“, uhvatio sam još jedan dan za šetnju starim dijelom Deire. Ovaj se dio Dubaija po mnogo čemu i ne uklapa u našu uvriježenu sliku supermodernog i futurističkog i grada kojeg viđamo po televiziji i novinama.

Skoro pa svaki ćošak dotrajalih dvospratnica je ispunjen malim koloritnim prodavnicama začina iz kojih mile egzotični mirisi i u čijim izlozima poziraju tradicionalne lanene vreće, napola otvorene sa začinima u svim mogućim bojama. Naravno, ve-liki broj začina je indijskog porijekla. Tu su i mnogi zlatari koji čuče ispred ulaza svojih malih dućana ispijajući popodnevni crni čaj. Za osrednji lančić ili par naušnica spremni su se cjen-kati u nedogled. Bliže obali zaliva, nalazi se bezbroj malih ribar-nica te se osjeti prepoznatljiv miris svježe ribe i ostalih darova mora. Pošto i nisam posebno vičan u raspoznavanju morske faune, jedino što sam prepoznao u izlozima i na pultovima su tuna i neke manje vrste morskih pasa. Tu su i mnoge male improvizovane pijace nasumično formirane u uskim ulicama gdje se razmjenjuje meso, žitarice i mliječni proizvodi. Dalo bi se reći da su mnogi prodavači siromašni Arapi, a kupci Indijci u potrazi za što jeftinijom kupnjom. Nakon prilično naporne predvečernje šetnje, probijajući se kroz neumoljivo vlažan zrak Perzijskog zaliva i temperaturom koja se ne spušta ispod

© Fotografija.ba // sva prava pridržana 4godina 2012.

Sponsored by:

35 celzijevih tokom ljeta, sa prijateljem sje-doh u jedan omanji kafić na sred pješačke zone. Uslužio nas je debeljuškasti čiko indi-jskog porijekla, a popili smo po kriglu svježe iscjeđenog soka od tropskog voća. Uz krat-kotrajan razgovor saznali smo da je vlasnik kafića stariji doseljenik iz Indije. Naime, malo-brojni doseljenici koji imaju sreću i uspiju se snaći, u većini slučajeva dovedu i svoje po-rodice na Bliski istok gdje žive sve dok posao dobro ide.

Negdje oko devete sati navečer uske ulice su prepune prolaznika. Isprva mi je bilo prilično čudno vidjeti dva indijska muškarca kako šetaju drzeći se za ruke, kao kod nas dvoje zaljubljenih tinejdžera. Naime, iako sa našeg zapadnjačkog aspekta tako izgleda, zapravo se ne radi o nečemu nastranom - naprotiv. Drzanje za ruke dvoje muškaraca pokazuje njihovu prisnost i prijateljstvo, kod nas bi re-kli veliko jaranstvo, i ovaj običaj je duboko ukorijenjen u njihovoj kulturi. S druge strane, držanje muškarca i žene za ruke u javnosti je za njih nepristojno, za razliku od naše kulture jer se intima te vrste smatra strogo privatnom stvari i nije za ulice.

Američkom invazijom na Irak u tu zem-lju su došle i mnogobrojne kompanije kao logistička podrška koalicionim snagama koje su zapošljavale isključivo civile. Jedna takva kompanija je bila prepoznatljiva po tome što su za nju radili mnogobrojni Indijci, Šrilancani, nešto Pakistanaca i pokoji Nepalac. Naravno, oni su većinom obavljali one manje atraktivne poslove kao što su rad u kuhinji, fizički rad te čišćenje mobilnih kupatila i toaleta. Živjeli su u zasebnim kampovima, većinom odvojenim od onih vojnih pa su za dolazak na posao au-tobusima morali ustajati po nekoliko sati ra-nije radi nimalo zavidnih uslova u kojima su živjeli. Recimo, glavni razlog ranog ustajanja je bio da bi se došlo na red za tuširanje jer poslodavci nisu ni približno obezbjedili dovol-jan broj kupatila i industrijske vode za kupanje u odnosu na broj ljudi. A zamislite ako se ko-jim slučajem ne stignete istuširati dok je pred vama dvanaestosatni radni dan na otvorenom

gdje temperatura tokom ljeta redovno prelazi 50 stepeni celzijevih, u hladu! Akomodacija im je također bila neadekvatna gdje bi njih sedmero-osmero živjelo u montažnom kon-tejneru od nekih tri sa sedam metara. Uprkos svemu tome ipak je to, po mnogima, bila man-ja nedaća od one koja ih je čekala kući gdje bi bili definitivno bez posla i bilo kakvih priman-ja. Jedini veći problem je bio to što nisu bili u mogućnosti otići kući sve dok ili ne odrade pe-riod koji je ugovorom predviđen ili jednostav-no napuste posao što se, u suštini, jako rijetko dešavalo. Obzirom na takvu situaciju, bilo je ljudi koji su bili od kuće po punih pet godina! Baš iz tih razloga, oni koji su imali daleko veća primanja od njih, kao direktni uposlenici, znali su često upriličiti zabavu povodom nekog od njihovih praznika ili, jednom prilikom, nakon što je Indija postala prvak svijeta u kriketu. Naposlijetku bi se uručile zahvalnice i pok-loni. Nakon nedavnog povlačenja koalicionih snaga iz Iraka i kompanija koje su im pružale logističku potporu, mnogi Indijci i Pakistanci su privremeno našli posao u Emiratima i Kuvajtu gdje će biti znatno sigurniji i gdje će imati malo bolje uslove od onih u Iraku, ali primanja će biti i dalje strašno mala i nedovoljna. Uprkos svemu tome, tim ljudima smješak i optimizam jednostavno ne silazi sa lica, kao da su dio njih samih. •

© Fotografija.ba // sva prava pridržana

Sponsored by:

godina 2012. 5

Nakon malo dužeg boravka i upoznavanja s novom kulturom shvatio sam da su mnogi ljudi za koje sam u početku mislio da su domicilno stavnovništvo zapravo emigranti sa Indijskog potkontinenta – Pakistanci, Indijci, Šrilančani, Nepalci i Bangladešani

© Fotografija.ba // sva prava pridržana

Sponsored by:

godina 2012. 6

Isprva mi je bilo prilično čudno vidjeti dva indijska muškarca kako šetaju drzeći se za ruke, kao kod nas dvoje zaljubljenih tinejdžera.

© Fotografija.ba // sva prava pridržana 7

Impressum

Urednik: Haris Čalkić (haris.calkic@fotografija.ba)

Saradnici: Denis Ruvić, Dado Ruvić, Dejan Đurić, Mirza Rahmanović, Edin Baltić, Renato Jurišić, Davor Pavlić, Mirza Duraković

Marketing: Daniela Vinš (daniela.vins@fotografija.ba) (marketing@fotografija.ba)

Programer: Dejan Đurić

DTP: Fotografija.ba

Izdavač: Fotografija.ba

Kontakt: info@fotografija.ba +387 61 196 557

Fotografija.ba je sekcija Udruženja “Urban”

Udruženje UrbanKoševo 9, 71000 SarajevoBosna i Hercegovinawww.udruzenjeurban.ba

ID broj: 4201230280002

© SVA PRAVA PRIDRŽANA

Nijedan dio ove publikacije ne smije biti objavljen ili re-produkovan u bilo kojoj formi ili sredstvima, elektronskim ili mehaničkim uključujući fotokopiranje, snimanje, unošenje u bilo koje baze podataka ili sisteme za pretraživnje bez prethodne pismene saglasnosti izdavača.

www.fotografija.ba2012.

Sponsored by:

godina 2012.