Hrvatska suvremena književna scena

Započet ću ovaj tekst pitanjem: za kojeg je suvremenog pisca ili spisateljicu iz Hrvatske uopće čuo (da ne kažem čitao) prosječan čitatelj iz regije? Odgovor će se, vjerojatno, kretati oko tri imena: jedne starlete, jedne protjerane i jednog sveprisutnog.

Nives Celzijus starleta je kojoj nitko ništa ne vjeruje, pa niti to da je sama napisala knjigu. Knjiga je prilično čitana, kao što već s tračevima biva, ali ni približno onoliko koliko se prikazivalo u PR-u i na temelju čega je dobila (nakon sudskog procesa) nagradu Kiklop za najprodavanije djelo u godini. Skandal oko tužbe za nagradu donio joj je medijsku prisutnost (pa odatle i regionalnu prepoznatljivost), zaštitu udruga za prava žena i ljudi općenito, ako su katolici.

Dubravka Ugrešić objavila je samo u posljednjih nekoliko godina: „Napad na minibar“(2010.), „Baba Jaga je snijela jaje“(2008.), „Nikog nema doma“(2005.), „Ministarstvo boli“(2004.) – djela koja nastavljaju njenu proznu i publicističku bibliografiju i prevedena su na dvadesetak jezika. Živi i radi u Amsterdamu jer je iz Hrvatske otišla / protjerana u vrijeme rata devedesetih. O svom odlasku iz Hrvatske piše u eseju „Pitanje optike“ („Napad na minibar“) gdje podsjeća na medijski linč, a potom medijsko ignoriranje koje joj je priređeno u Hrvatskoj. Niti eseji skupljeni u knjizi „Napad na minibar“ nisu objavljivani u hrvatskim, nego u stranim novinama.

Iako Dubravka Ugrešić ne živi u Hrvatskoj, piše o njoj preciznije i upućenije od mnogih koji tu žive. Propituje naslijeđe raspada Jugoslavije, emigrante Istočne Europe koji se međusobno prepoznaju po Europi i svijetu, razmišlja o svim migracijama po svjetskoj karti i kojim sve konceptima nacionalnih književnosti one prkose, koja se politička i društvena dinamika danas oko nas odigrava. Njene su proze, pak, ogledni primjer sočnog, toplog i pametnog pisma koje kroz finu ironiju razotkrivaju nadmetanje ljudskih slabosti. U Hrvatskoj je i dalje uglavnom nitko ništa ne pita.

Miljenka Jergovića, pak, svi sve pitaju, vjerojatno je najsveprisutniji i najplodniji autor šire sadašnjice. Prelazi put od disidentskog pisca iz Sarajeva, preko sociologijsko-političkog komentatora, moralnog arbitra, skribomana i kontroverznog sudionika polemika, sve do nedavnog iznenadnog i trenutnog povlačenja iz javne sfere. Jergović je, uz neupitan prinos njegova proznog djela književnoj sceni („Volga, Volga“(2009.), „Srda pjeva u sumrak, na duhove“(2009.), „Freelander“(2007.), „Drugi poljubac Gite Danon“(2007.)… ovo su samo naslovi iz posljednjih pet-šest godina), uvelike olakšao medijima prolaz u sferu javnog mnijenja i kulture kroz interes kapitala. Nepogrešivo se vežući za jake igrače Jergović regionalno gradi svoj lik i djelo i stječe tako niz obožavatelja, kao i onih drugih.

Pretpostavila sam, možda nepravedno, da je niz od regionalno prepoznatljivih novijih hrvatskih imena s ova tri autora završio. Pretpostavku sam radikalizirala i intimno se nadam da je duboko pogrešna. Nisam sigurna čime tu nadu opravdavam. Poznaju li prosječni čitatelji

1

u Hrvatskoj više od tri, ili barem tri, nova autora iz Srbije ili iz Bosne i Hercegovine? Ne. Poznaju li prosječni čitatelji u Hrvatskoj više od tri, ili barem tri, nova autora iz Hrvatske? Ne. Imaju li gdje čuti za njih, ove ili one, imaju li gdje razgovarati o njima, pročitati kritike njihovih romana, kupiti njihove knjige u kvartovskoj knjižari, obrađivati njihova djela u školi? Smiješno pitanje, zar ne? Koje nas vodi do sljedećeg, vjerojatno isto tako smiješnog, pitanja:

Kakvu ulogu danas suvremena književnost igra u školi (obrazovanju) u Hrvatskoj?

Evo popisa suvremenih pisaca u lektiri za 7. i 8. razred: Damir Miloš: Bijeli klaun; Dubravko Jelačić-Bužimski: Sportski život letećeg Martina; Sanja Pilić: O mamama sve najbolje; Zlatko Krilić: Krik (tematika: Domovinski rat). Djeci je najzabavnija svakako Sanja Pilić jer je duhovita i razigrana, a često posežu za drugim njenim naslovima, vrlo brojnim i vrlo međusobno sličnim.

Suvremeni pisci u gimnaziji: tijekom 1., 2. i 3. razreda ne predlaže se čitanje niti jednog djela nove hrvatske književnosti, a u 4. razredu na popisu su ovi živući autori: Ivo Brešan, Ivan Aralica, Nedjeljko Fabrio i Pavao Pavličić. Zbroj godina ove četvorice književnih bardova danas iznosi okruglo 300 godina. Što ne mora značiti ništa, ali maturanti možda i neće tako misliti.

Preporučeno djelo Ive Brešana njegova je legendarna drama „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, koje je, ma koliko popularno i duhovito bilo, ipak napisano prije više od četrdeset godina i današnjim je učenicima njegova provokativnost daleka.

Araličina djela na popisu lektire su iz njegove prve faze, tj. naslovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Naslov „Fukara“(2002.) koji bi korespondirao s aktualnim zbivanjima, jer su likovi najistaknutiji hrvatski autori, nakladnici, kritičari, pa i premijeri, svi odreda vrlo prepoznatljivi – nije preporučen djeci. Autor je to koji običava pisati „romane s ključem“. Romanom „Fukara“, prema riječima autora, on „želi raskrinkati sve laži u hrvatskoj kulturi, medijima i javnosti“. Aralica „jaše sam“, nema generacijske sljedbenike i ne sudjeluje u javnom životu, jer je je njegova „posvećenost“ Tuđmanovom rukom dovoljna kao simbolički kapital. Slovi za tradicionalnog i konzervativnog autora. Nedaleko od Araličinog mjesta na domoljubnoj lepezi novije hrvatske književnosti stoji i Nedjeljko Fabrio, maturanti biraju između njegova dva romana: Vježbanje života (1985.) i Smrt Vronskog (1994.). U potonjem Fabrio govori o domovinskom ratu. Pavao Pavličić, pak, piše mnogo i žanrovski vrlo raznoliko (krimići su mu najpopularniji), a u lektiri je njegov naslov Koraljna vrata (1990.), također krimić, koji gradi zaplet oko filologije. Od susjednih književnosti učenicima nije predloženo – ništa.

2

Svjedočeći ovakvom popisu lektire i učenici i nastavnici pitaju se o opravdanosti cijelog koncepta. Čini se da je nastavničkoj snalažljivosti ili subverzivnosti prepušteno svako korespondiranje s interesima mladih, dodavanje nekog naslova, interpretiranje tog naslova na aktualan način koji povezuje suvremena javna zbivanja s tekstom i prikazuje književnost kao društveni faktor. Pokazivanje djeci da književnost doista jest društveni faktor danas mi se čini najtežim zadatkom, jer je jednostavno to trenutno prestala biti istina. A poučiti nekoga da bi nešto trebalo biti istinom – uzaludan je posao. Stoga se treba pitati sljedeće pitanje:

Kakvu ulogu danas književnost igra u društvu u Hrvatskoj?

Mjesta gdje se književnost događa, mjesta susreta i relevantnosti književnosti su se najprije, u posljednjih desetak godina, poput snijega, povukla samo u veće gradove, a onda i posve okopnila – ostalo je još tu i tamo neko mjesto koje ne igra banalnu predstavu: „Recite nam, kad ste počeli pisati?“ Naravno da mladi ne odlaze tamo jer se tamo ništa niti ne zbiva, više ni sami sudionici ne vjeruju da se na takvoj predstavi išta događa, nego se tek zadovoljava forma. Formalna uloga književnosti, simbolična, prevladala je i ne uzima se „za ozbiljno“.

Mjesta u javnom životu koja su zauzimala Jutra poezije, polemičke tribine, intrigantne promocije - ostaju prazna. Studenti, uklopljeni u bolonjski sustav, ostaju praktični srednjoškolci s nedostatnim poticajem za sudjelovanje u društvu. Prestiž se više ne sastoji od praćenja intelektualističkih ili oporbenih ili provokativnih medija – jer ih jednostavno nema.

Javne kulturne institucije nemaju razloga „angažirati se“ i mijenjati poziciju materije kojom se bave, jer im je dovoljno dobro, tj. dovoljno stabilno. Neovisna kultura toliko je nestabilna i izbačena na tržište da uglavnom svoje neuspjele projekte krpa financijama iz sljedećeg projekta koji onda opet, naravno, ne može uspjeti. Najrazvidniji filter jesu projekti za sredstva Europske unije. Javne institucije se mahom ne javljaju na natječaje, naprotiv „bore se rukama i nogama da se ne upuštaju u to“ (citat), a neovisna kultura tek sporadično ulovi „luksuz“ vremena i resursa posvetiti se napornom, dugotrajnom i zahtjevnom poslu prijave projekta. Rezultat su velika neiskorištena sredstva u području kulture, pa tako i književnosti.

Javnu poziciju književnosti i književnika u Hrvatskoj na čas je dovelo u fokus i osnivanje alternativnog udruženja pisaca, jer su se u jednom trenutku neki pisci željeli udaljiti od nacionalističke orijentacije i ukazivanja na verbalni delikt u tradicionalnom Društvu hrvatskih književnika. Osjećajući da se ne slažu s aktualnim strujama svog starog udruženja, pisci okupljeni oko Velimira Viskovića 2003. Osnovali su Društvo hrvatskih pisaca (sva „jača“ imena prebjegla su u novo društvo: Zoran Ferić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Ivo Brešan…). Pri osnivanju preuzeli su sveti zadatak vraćanja dostojanstva piscu u Hrvatskoj kroz pristojne honorare. Do danas nisu uspjeli.

3

Feralovci

Jedna od prijelomnih točaka kulturne i medijske stvarnosti u Hrvatskoj jest gašenje neovisnog Feral Tribunea 2008. godine, nakon 15 godina izlaženja; posljednjih novina koje su njegovale provokativni, autorski, istraživački novinarski tekst.

Viktor Ivančić u Feralu je objavljivao svoje satirične kolumne koje su kasnije objavljene kao „Bilježnica Robija K.“(2001.) i odlično prihvaćene i među mlađom publikom. Izbrusio je potpuno svoju inačicu splitsko-urbano-iskrivljeno-infantilnog žargona kojim komentira aktualna zbivanja. Drugi autor izrastao iz Ferala je Boris Dežulović, čija je zbirka priča „Poglavnikova bakterija“ (2007.) izvrtala političke i društvene ikone i izrugivala se popularnim fenomenima.

Medijski magnati, udruživanje i monopol danas rezultiraju time da je medijska scena u Hrvatskoj potpuno mrtva, oglašivači kontroliraju 2/3 novina u Hrvatskoj i dodjeljuju jednu od dvije najeksponiranije nagrade, bez skrupula, čak i svojim novinarima.

BlogeriJedno vrijeme, početkom 2000.-ih, su umrtvljenu medijsku baruštinu uzburkavali blogeri – pojavili su se kao nasljednici romantičnih, pobunjeničkih, autorskih samizdata-fanzina, doživljavaju procvat i lideri blogerske scene (Božidar Alajbegović i drugi) mahom poznati po svojim nickovima – figuriraju kao netko čije se mišljenje traži. Uskoro cijela scena jenjava. Blog-scena ostaje fingiranje javne sfere i razmjena tekstova i mišljenja unutar ograničenog kruga recipijenata i niti u ovom valu književnost i kultura ne doživljavaju renesansu u javnoj sferi. Vlado Bulić, autor zbirke pjesama „Sto komada“ (2003.), zbirke priča „Pušiona“(2003.) i romana „Putovanje u srce hrvatskog sna“ (2006.), podnaslovljenog „Sedam linkova na jedan blog“, odigrava cijeli alter-ego performance oživljujući svoj pseudonim, Denisa Lalića, koji je strastveni bloger, a potom ga Bulić „ubija“ i održava mu komemoraciju u klubu Gjuro.

Javne polemikeOno čime su urednici medija ipak pristajali puniti ne baš naslovne, ali barem posljednje stranice, a da stiže iz područja književnosti, bile su javne polemike. Jedna širih razmjera koja je polarizirala pisce ali i čitatelje u Hrvatskoj, uglavnom na one koji vole Jergovića i one koji ne vole Jergovića, ali to do sad nisu glasno priznavali, bila je ona između s jedne strane Jergovića, Vlahe Bogišića, Ante Tomića (a posljedično i Ivana Lovrenovića, Zlatka Galla, Nenada Rizvanovića, Borisa Dežulovića) (primijetimo, većinom EPH-ovaca), nasuprot Vjeranu Katunarića, a uz njega onda i Velimiru Viskoviću, Edi Popoviću, Zvonku Makoviću… Polemika se uglavnom svodila na to tko je koga nazvao četnikom. Pamtimo i polemiku između Mile Pešorde i Predraga Matvejevića koja se zahuktala kad je puštena patka da Matvejević u poznim godinama treba odležati u zatvoru jer ga je Pešorda svojevremeno tužio za zločin klevete i uvrede. Matvejević nije odležao, nacionalističke iskre ponovno su zapalucale, a sporni Abdulah Sidran oko kojeg je i započela cijela priča, prigodno je gostovao

4

na Pulskom sajmu knjiga iste godine kad je Matvejević dobio Kiklopa za životno djelo i prodao tamo mnogo knjiga.

Mediji, korporacije, kolumnistiPozicija kulture danas u Hrvatskoj je marginalna i tradicionalnija od njene uloge prije četrdeset godina na ovim prostorima. Ništa avangardno, ništa provokativno i rijetko što privlačno događa se u kulturi općenito, a u književnosti, grani umjetnosti koja bi trebala utjelovljivati komunikaciju samu, upravo smo uništili sve putove komunikacije koje je čitatelj navikao tražiti i dobivati, a nove putove nismo uspostavili.

Svi tjednici i časopisi koji su kreirali kulturnu scenu, lansirali pametne ljude kroz pametne intervjue - nestali su. Književne festivale isto su preuzele velike nakladničke kuće. Zašto je to loše? Iz istog razloga zbog kojeg je loše da monopol vlada bilo kojim tržištem ili granom industrije. Od nezavisnih književnih događaja, uz nekoliko provincijskih, ostao je kao veći jedino pulski, ali i on se nedvojbeno šverca uz profitabilni sajam knjiga.

U situaciji kad su svi mediji korporacijski i tržišni, kad kolumnist prestaje opravdavati svoju poziciju, događa se perfidno podmetanje i premještanje na, do tada jasno razgraničenim, tzv. materijalnim i tzv. moralnim vrednotama. Mediji se guraju u simbolički kapital svojim tržišnim kapitalom (a da nam jasno ne naznače: „ovo je plaćeni oglas“ / „ovo je ucijenjeni autor“ / „ovo je preplaćeni urednik“) i hoće oblikovati moralne vertikale. Jutarnji list (list EPH korporacije) nudi najjačim suvremenim domaćim piscima deal: dajte nam svoj novi roman koji ćemo objaviti u mas-produkciji uz novine. Desetak ih pristaje. Apsurdno vjerujući da je i mas-prodaja bolja od nikakve. Apsurd svjedoči da su mogli ili pristati na to ili ostati bez ikakve distribucije. Koje je od dva zla manje? Kiosci su preplavljeni novim, džepnim prozama. Čitatelji su zbunjeni – je li ovo doista novi roman Zorana Ferića? Ovakav?

Knjižar, antikvar, urednik, distributer, što je to?

Distributera koji bi racionalno posredovao između nakladnika i knjižara – nema. Projekti koji su bili krenuli preko Instituta otvoreno društvo, pod pokroviteljstvom Sorosa, naglo krajem devedesetih postaju nepoćudni i nepoželjni novoj vlasti, a i zbog niza drugih, praktičnih razloga – projekt distribucije Jesenki i Turka neslavno završava. Knjižari su najprije prepušteni sami sebi da sa svakim nakladnikom pojedinačno dogovaraju uvjete otkupa knjiga, a potom, uvjetovano ovim preskupim i potpuno arbitražnim procesom, odustaju.

Jedine knjižare koje preživljavaju su nakladnički megastorovi. Glumi se da je knjiga roba kao i svaka druga, a u biti se skupljaju bodovi i prikrivaju nešto drugo (veliki igrači su ovdje: EPH, Znanje, Agrokor, Profil – prodaja knjiga ne stvara dobit, nego prikriva pravi biznis, biznis udžbenika) i traži se državna potpora. Poželjne kvalitete knjižarki i knjižara su mladost, atraktivnost i otvorenost. Posljednje neovisne knjižare i antikvarijati se zatvaraju ili su pred zatvaranjem zbog gubitaka. Knjige se prodaju u: kioscima, pošti, supermarketu i benzinskim pumpama. Najbolje idu jeftine, lagane knjige. Takve se naručuju i takve se i nude.

5

Urednik kao zanimanje, prepoznatljiv stil i osobna odgovornost odavno je tek nostalgična uspomena. Povjerenje čitatelja koje je othranilo reputaciju određenih urednika ostalo je iznevjereno. Ona sigurnost pokreta rukom koja prepoznaje format i korice svog omiljenog urednika ostaje zaustavljena u zraku. Valja li ovo išta? Tko mi jamči? Nitko i ništa.

Najprije su nestale knjižare, urednici i distributeri; ostali su nakladnici i tiskari. U posljednjih nekoliko godina (Znanje, nekad uglednu i veliku nakladničku kuću najprije je otkupio Agrokor, a potom ih, nakon temeljite devalvacije knjige i iscrpljenja ideje „knjiga uz 10 deka šunke“ - prodao dalje jednoj tiskarskoj kući koja se bavi papirnatim vrećicama) stvar je otišla još dalje – čitav posao preuzimaju tiskare i trgovine. I ono malo „ljudi od knjige“ ostalo je bez posla – odustajući već pri početku cijelog procesa ili sudjelujući u procesu i doprinoseći mu, pa onda skačući iz jurećeg vlaka – svatko prema svojoj procjeni.

Nestajanju javne sfere u kojoj postoji književnost svjedoči još jedan fenomen: preklapanje književne i biografske publike. Ono što su započeli blogeri: fingiranje publike, a ustvari ostajanje u sferi privatnog, očekivanog kruga čitatelja, uglavnom određenog recipročno (čitam te jer računam da ćeš zato i ti čitati mene) – nastavlja se u sferi papirnate književnosti.

Navikavanje na situaciju nepostojanja distributerske i knjižarske mreže rezultira rezignacijom čitatelja i odustajanjem od globalne, nacionalne ili čak regionalne književne scene: književnost se pretvara u „susjedsku“, „prijateljsku“, „obiteljsku“ stvar: knjige više ne čitamo kao problematske dijaloge, nego tražimo ogledala nama poznate (ali pomalo skrivene) stvarnosti. Od knjige tražimo poznata mjesta (svoj grad, svoj kvart), trač, prijatelje koji se spominju; čitamo samo „svoje pisce“ – skoro pa poznanike, prijatelje, istomišljenike (ali čak niti njih ne kupujemo jer računamo da ćemo dobiti svoj primjerak knjige, uglavnom ga i dobijemo).

Politika i književnostU atmosferi u kojoj vrijede premise da je politika prljava, a kultura lijepa, a ni jedna ni druga nemaju veze sa svakodnevnim životom – svatko tko se povlači iz javne sfere i „bavi se svojim poslom“ odjednom postaje društveno poželjan. Integritet onoga tko nema veze s politikom neupitno je jači od onoga koji je nekad negdje „uhvaćen“ s nekim političarom u fotografiji. Opekavši se na komunistički angažiranoj književnosti, pa potom na nacionalističko domoljubno angažiranoj, čitatelj se pita treba li mu uopće ta angažiranost. Čiji su ti igrači, jesu li naši ili njihovi? I za čiji bankovni račun oni igraju (pišu) a mi navijamo (čitamo). Ne žele biti naivni. Žele biti pronicljivi. Skeptični. Neutralni. Kakav je ovo svijet kad nas svatko navlači na svoju stranu. Zar nemamo pravo na običnu, neutralnu, zabavnu književnost? Takvu želimo. Ovi koji kažu da je to šund samo dokazuju da su plaćeni još i više. Uostalom, vidi kako su završili!

6

Kako su doista završili?Evo, na primjer, Dubravka Ugrešić je završila negdje vani. Viktor Ivančić nije vani, ali kao da je: piše za srpski tjednik u Hrvatskoj pa se uglavnom čita kad linkovi na njegov tekst krenu internetom. Prije toga su mu u Novom listu plaćali da ne piše uopće. Objavljuje se (i čita) puno više prijevodne književnosti nego domaće. Iako realno domaća novija književnost, s pripadajućom nakladom, prodajom i čitateljima ne postoji, osim nekoliko iznimaka koji nose svoj spisateljski kapital iz osamdesetih, istovremeno na apsurdan način forsiramo i uvjeravamo sami sebe da domaća novija književnost upravo cvate – jer je jednostavno to sve što imamo. Tržište i kulturni prostor sa zemljama bivše Jugoslavije još uvijek ne dijelimo, a u Europi nam nitko ništa na dlanu ne nudi. Onih nekoliko kanala koje imamo otvorene prema Europi (učinkoviti posjeti sajmovima i rezultati u prodaji prava) – bojkotiramo što zbog privatnih interesa i zavisti, što zbog nesposobnosti i nesnalaženja. Posljednju godinu inicijativa Pravo na profesiju (koji vodi Robert Perišić) pokušava okupiti pisce i pronaći suvisliji model financiranja književne proizvodnje.

FakovciOkupljeni oko ideje Krune Lokotara i Nenada Rizvanovića da mlađi naraštaj pisaca u turnejama odradi čitanja s publikom i tako populariziraju kako svoje tekstove, tako i književnost uopće – Fakovci su početkom 2000.-ih postali main-stream u suvremenoj književnosti. Zapalivši čitatelje klupskom atmosferom u kojoj se slušaju priče, pije, sluša glazba i komentira odradili su značajan posao za okretanje recepcije suvremene književnosti. Iako se ograđuju od tematske i stilske monolitnosti, ipak se okupljaju oko tema društvene poslijeratne situacije, korupcije, kriminala, tajkunizacije, beznađa, urbanog, žestokog, žargoniziranog izraza. Članovi FAK-a (Festival Alternativne (kasnije samo A) Književnosti) probili su se u medije, osvojili plaćene epehaovske kolumnističke pozicije i ušli u svakodnevne razgovore, sve do raskola oko pitanja treba li i koliko inzistirati na tržišnoj logici teksta. Najistaknutiji Fakovci su: Zoran Ferić, Boro Radaković, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Ćićo Senjanović, Tanja Gromača, Edo Popović, Simo Mraović, Jurica Pavičić, Roman Simić, Krešimir Pintarić, Tarik Kulenović, Neven Ušumović.

Ex-NomadovciSkupina mlađih (rođenih osamdesetih i devedesetih godina) autora vrlo prepoznatljiva među svojom publikom uključivala je pisce proistekle iz Nomada, pop-časopisa koji je izlazio početkom 2000.-ih u Zagrebu. Prateći ponajprije glazbu, a preko glazbe i dalje alternativu i različite fenomene pop kulture – ovi autori razvijaju međužanrove: scenariji, recenziju-prozu filma, glazbe, te objavljuju knjige (o Eminemu; Ritam i rima)…Zapaženija imena su Velimir Grgić, Tonći Kožul, Zoran Lazić (koji je napisao ipak prilično mainstream roman o ratnom mladenaštvu „Ljeto u gradu“, 2004.). Velimir Grgić autor je knjige „Hrvatski gen“, fenomenološkom propitivanju medija, trendova, eskapizma, celebrityja, konzumerizma.

7

Pisci ratne prozeSlavenka Drakulić međunarodno je ugledna spisateljica srednje generacije čiji je roman „Kao da me nema“ reizdan 2010. i govori o ratnim silovanjima u Bosni i Hercegovini, prema kojem je irska redateljica Juanita Wilson snimila film. Noviji naslovi su joj i: „Basne o komunizmu“(2009.) i „Frida ili o boli“ (2007.) kojeg su neočekivano masovno kupovale domaćice i tinejdžerice romantično pronalazeći točke identifikacije sa slavnom junakinjom i njenom boli.

Ratko Cvetnić, autor zapaženog romana „Kratki izlet: zapisi iz Domovinskog rata“ (1997.), jako se svidio publici jer je pokazao da su i anegdote i ironija normalne u ratu. Josip Mlakić također je polučio interes romanom „Kad magle stanu“ (1999.) gdje govori o sukobima u srednjoj Bosni, kroz lik rekonvalescenta koji također svojim senzibilitetom ruši klišeje o sudionicima rata. Tomislav Bajsić jedan je od najjačih pjesnika novijeg doba, njegove zbirke „Južni križ“(1998.), „Pjesme svjetlosti i sjene“ (2004.), „Pobuna obješenih“ (2008.) ne slijede više generaciju stvarnosne poezije, nego se približavaju fantastičnoj, jezičnoj kozmogoniji, govorile one o ratu ili ne. Robert Perišić, prozaist je, pjesnik i dramatičar, ali ponajprije vješt pripovjedač koji stvara odlične likove i poante, a ne zapada u pretencioznost. Njegove zbirke priča „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas (1999.)“ i „Užas i veliki troškovi“(2002.) govore o mladim ljudima devedesetih i nultih godina, o preživljavanju, poslovima i neimanju poslova, ljubavima, a prepoznatljiv je lijeni Perišićev humor („kao da ne bi“) koji ih povezuje. Roman „Naš čovjek na terenu“(2007.) odjeknuo je kao odlična proza u kojoj uvodi ratnu tematiku (rat u Iraku), kroz ratnog izvjestitelja i njegovog rođaka novinara koji ocrtava apsurdnu situaciju medija i društva danas u Hrvatskoj, a u najnovijoj knjizi-autobiografiji „Uvod u smiješni ples“ (2011.) taj je realizam još zašiljio stvarnim imenima i sačuvanim anegdotama u kojima je najčešće autoironičan.

Slađana Bukovac pjesnikinja („Ni jedan pauk nije savršen“ 2005.) je i prozaistica (roman „Putnici“ (2003.), a svojim drugim romanom „Rod avetnjaka“ (2008.) zaokupila je javnost govoreći o postratnoj stvarnosti izgubljene generacije koja je ili dezorijentirana i boluje od PTSP-a, uklopljena u gramzivost koja diktira društvom. Slađana Bukovac piše zapažajući dirljive detalje u kojima se čitatelj pronalazi.

Ivana Simić Bodrožić pjesnikinja je koja je globalni interes i vrlo široku čitalačku publiku osvojila prozom - romanom „Hotel Zagorje“(2010.), ispovjednom pričom djevojčice koja je s majkom i bratom protjerana iz ratnog Vukovara i odrasta u Kumrovcu i Zagrebu. Vrlo emotivni iskaz koji nalikuje dnevničkim zapisima, bez odmaka u kreiranje priče, prodan je u rekordnom broju. Određena bura podigla se u javnosti kad je, u trenutku kad je već, za naše uvjete, slavna i poznata, ova spisateljica napisala pismo redakciji Betona (beogradski kulturni prilog) u kojem se kritički osvrće na tretman koji joj je predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, ukazao, kontekstualizirajući susret svojim odnosom prema Srbima i Hrvatima danas. Ovo je pismo u javnosti prepoznato kao nastavak romana i na njega su reagirali, između ostalih, Asja Bakić, Ajla Terzić i Viktor Ivančić koji kod Simić Bodrožićeve kritiziraju infantilnu pripovjedačicu i literarizirani, romantični nacionalizam.

8

Pisanje o „mlađim“mladimaIako je svim piscima srednje i mlađe generacije (recimo rođenima najranije pedesetih ili šezdesetih godina prošlog stoljeća) zajedničko to što pišu o svojoj generaciji, o generaciji zahvaćenoj ratom, tranzicijom, krizom, preispitivanjem nacionalnih i društvenih preslagivanja, neki autori (autorice) pisale su ipak o „mlađim“ mladima, o svom odrastanju kroz koje prelamaju sva društvena previranja toga doba. Jedna od najvještijih i najnadahnutijih pjesnikinja i prozaistica je Olja Savičević Ivančević: objavila je četiri zbirke pjesama, zbirku priča „Nasmijati psa“ (2006.), a upravo je aktualno njeno probijanje do čitatelja romanom „Adio kauboju“ (2010.) koji je dobio nagradu T-portala i ušao u finale nagrade Jutarnjeg lista, prozvan „dalmatinskim vesternom“, s potresnom pričom o povratku djevojke u rodnu provinciju iz koje je nestao njen brat. Istančano, kreativno snalaženje u jeziku, zaokupljajuća, sinestezijska atmosfera, pozitiva, zapažanje detalja i nijansi, toplina – način je na koji ova spisateljica priča.

Maša Kolanović napisala je zanimljivu i duhovitu autobiografsku ispovijest „Sloboština Barbie“ (2008.); kroz igranje s lutkama u vrijeme ratnih uzbuna u Novom Zagrebu ironizira potrošačko društvo, duhovito poantira okrutnosti tijekom odrastanja, kroz paradoks barbie lutke koja je istovremeno i emancipirana i stereotipna ukazuje na probleme ženskog identiteta. „Cijepljena“ protiv romantike, autorica krči svoj put.

Književni bardoviMirko Kovač, iako pripada starijoj generaciji autora, vrlo je aktualan (knjiga političkih eseja „Cvjetanje masa“(2010.)) jedan od najpotpunijih autora; nazivaju ga jednim od najznačajnijih južnoslavenskih autora, budući da ga je teško zatvoriti u jednu nacionalnu književnost. U Hrvatskoj živi od 1991. romanopisac i esejist, dramatičar, razvija polemiku kao način društvene kritike. U novijem romanu, „Gradu u zrcalu“(2008.) razvija bogato pripovijedanje koje prati povijest obitelji i društva, sudbine ljudi i zemalja koje se zrcale u osobnim sjećanjima i žudnjama. Objavio je romane: Gubilište, 1962., Moja sestra Elida, 1965., Životopis Malvine Trifković, 1971., Ruganje s dušom, 1976., Vrata od utrobe, 1978., Uvod u drugi život, 1978.Kristalne rešetke, 1995. , Grad u zrcalu, 2008., Novele: Rane Luke Meštrevića, 1971., Nebeski zaručnici, 1987., Ruže za Nives Koen, 2005., Eseji, drame: Europska trulež, 1986., Europska trulež i drugi eseji, 1994., Cvjetanje mase, 1997. Isus na koži (izabrane drame), 2003.

Daša Drndić i dalje drži svoju čvrstu poziciju autoriteta na polju proze o holokaustu i Drugom svjetskom ratu, a Irena Vrkljan („Zelene čarape“ (2005.), Dnevnik zaboravljene mladosti (2007.)…) samozatajno piše svoje ispovjedne, slojevite, poetične proze.

Andrea Zlatar, baveći se znanstvenim radom u polju književnosti, novom je knjigom „Rječnik tijela“(2010.), kroz zanimljivo spajanje eseja i biografije zagrebala površinu razmeđe znanstvenog i literarnog, odredila svoju publiku kompleksnije i ljudskije.

9

Oni koji su već skoro pa književni bardoviZoran Ferić autor je za kojeg znaju i oni koji ga nisu čitali niti će ga ikad čitati, prototip je skromnog, zanimljivog osobenjaka, poznat po svojoj hipohondriji i autoironiji. Njegove zbirke priča „Mišolovka Walta Disneya“ (1996.), „Anđeo u ofsajdu“ (2000.), i romani „Smrt djevojčice sa žigicama2 (2002.), i „Kalendar Maja“ (2011.) – njegov najnoviji roman o odrastanju, poigravaju se s tabu-temama, šokiranjem čitatelja crnohumornom i grotesknom stvarnošću koju razotkriva, upliće žanrovske i pop-kulturne reference u radnju.

Tomislav Zajec dokazao se kao dramatičar, iako je objavio tri zbirke poezije „Natanijelov dnevnik“ (1996.), „Sjever – zlatni šut“(1996.) i „Rupa njegova imena“ (2000.) i četiri romana: „Soba za razbijanje“(1998.) (tzv. »hrvatski pulp-fiction«, priča o svijetu droge, uspjeha i kriminala, i strukturno oslikana „vrtnja bez izlaza“), „Ulaz u crnu kutiju“(2001.), „Ljudožderi“(2005.) i Lunapark (2009.). Njegove drame „John Smith i princeza od Walesa“, „Svinje“, „Atentatori“, „Mlijeko“, „Dorothy Gale“ nagrađivane su i uspješno postavljane na pozornice, zaokupljajući neobičnim sudbinama „običnih“ ljudi i obratima svakidašnjice.

Ante Tomić je iznimno popularan scenarist, dramatičar, romanopisac, kolumnist, humorist, jednom riječju: hit-mejker. Roman „Punoglavci“(2011.) napisao je po narudžbi Podravke, pa obilno korištenje Vegete u romanu rezultira onim što bi dobronamjerna kritičarka nazvala laganom i čitkom pričom. Nesumnjivo duhovit i pronicljiv, ovaj je autor dio vjerne EPH konjice koja ipak bira koga će uzeti na zub, a koga neće.

Mani Gotovac ne silazi posljednjih mjeseci s prvih mjesta ljestvice prodanosti svojim autobiografskim knjigama: „Fališ mi“, 1. I 2. Dio. Kombinacija rezimiranja profesionalnog života javno angažirane osobe (kazališna intendantica) i intimnih, do tada nepoznatih detalja, klasičnim toplim, ispovjednim autobiografskim tonom rezultirala je dopiranjem do široke publike.

Tanja Mravak novo je ime na proznoj sceni, zbirkom priča „Moramo razgovarati“(2010.), drži se kratke priče o svakodnevicama i odnosima, piše na dijalektu, govori o provinciji, vodi nekoliko pripovjednih linija. Odlično otkucanim ritmom napetosti autorica ističe činjenicu da ono o čemu nekome ovisi život nekom drugom ne znači ama baš ništa, a jedno pored drugog su.

Edo Popović, koji je dugo živio na staroj slavi kultne zbirke priča „Ponoćni boogie“ (1987.), u doba rata se spisateljski angažira. Priča o likovima s društvene margine, egzistencijalnoj tjeskobi i društvenim aktualnostima u zbirkama priča „San žutih zmija“ (2000.), „Kameni pas „(2001.), „Igrači“ (2006.), romanima „Izlaz Zagreb-jug“ (2003.), „Oči“ (2007.), „Priručniku za hodače“ (2009.). Danas je kolumnist koji vrlo glasno zamjera svojim kolegama korake koje je (ako ne i radikalnije) i sam činio sudjelujući u kompromitiranom glasilu tijekom rata.

Simo Mraović, pjesnik i performer, napisao je i roman o poziciji manjine (Srba) u vrijeme rata u Zagrebu kroz boemski spisateljski život i izravno spominjanje kolega i prijatelja, toponima i prepoznatljivih situacija.

10

Nikola Petković, aktualni predsjednik Društva hrvatskih pisaca, objavio je nedavno roman „Kako svezati cipele“(2011.) – osvjetljujući intimni svijet, odnos s umirućim ocem, formalno i stilski zanimljivo raslojavajući tekst.

Igor Štiks jedno je od mlađih imena (rođen 1977.) u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Rođen u Sarajevu, odrastao u Hrvatskoj, živi u inozemstvu. Probio se romanom „Dvorac u Romagni (2000.)“ a sljedećim romanom „Elijahova stolica (2006.)“ dokazao se kao ozbiljan pisac: napisao je suvremenu tragediju kroz traganje za ocem i identitetom, opisao tragiku suvremenih multikulturalnih centara, velike ljubavne priče, koncepta antičke tragedije. Ocijenjen je kao nevjerojatno zreo i zaokružen autor, iako tek u tridesetim godinama života.

Ivana Šojat-Kuči već je objavljivala poeziju i prozu, ali s dvije novije knjige – knjigom pripovjedaka i romanom, zauzela je mjesto među istaknutijim autoricama. „Mjesečari“(2008.) priče su koje zaplete grade na emocionalnim napetostima., a roman „Unterstadt“ (2009.) obiteljski je roman koji govori o osječkoj obitelji njemačkih korijena kroz četiri generacije, otvara pitanja multikulturalnosti, prihvaćanja, odbijanja, osobnih trauma i onoga što ostaje kao most između generacija.

Ivana Sajko ističe se kao radikalna spisateljica umjetničkog koncepta koji propituje žanrove i postupke u dramama i prozi, zapletu i karakterima pristupa inovativno. Njeni tekstovi prevode se i izvode u inozemstvu. Dramska trilogija „Žena-bomba“ (2004.) najpoznatije je njeno djelo.

Alen Bović isprva je pseudonim pod kojim izlaze naturalističke, autentične slike društva u moralnoj i materijalnoj provaliji: romani „Metastaze“ (2006.) i „Ljudožder-vegetarijanac“ (2010.), kratki su, konceptualni i snažni, a karikiranjem društvene situacije poantiraju dominantu emociju ogoljenosti i bespomoćnosti. Društvo nasilja, korupcije i kriminala uvjetuje svoje sudionike. Nakon prvog romana Ivo Balenović, liječnik i autor, odustaje od pseudonima, ali i od svoje liječničke profesije.

Nada Gašić percipira se kao autsajder u književničkom miljeu, ali vrlo suvereno osvaja svoj prostor gradeći romane koji koriste žanrovske elemente, koje ona nadograđuje. Romani „Mirna ulica, drvored“(2007.) i „Voda, paučina“ (2010.) vode paralelne napetosti kako i priliči krimi-romanima, ali likove produbljuje i realistično gradi u sprezi s kvartom, gradom, političkim i društvenim kontekstom, te tako izmiče žanrovskim pravilima.

Ludwig Bauer, scenarist genijalnog Baltazara, prozaist koji se bavi pitanjima nacionalnog identiteta, manjina, odrastanja, država, u posljednje vrijeme doživljava renesansu kod kritičara i čitatelja.

Rade Jarak vrlo je marljiv prozaist; njegovi romani „Sol“ (2003.), „Pustinje“(2008.), „Tango“(2010.), „Enciklopedija očaja“(2006.), „Japanski dnevnik“(2010.), „Sutra“ (2011.) njeguju minimalističko, ogoljeno pismo, autobiografske / dnevničke fragmente, ispitivanje forme. Unatoč svojoj suptilnoj prozi, Jarak je poznat po burnim reakcijama na rezultate književnih natječaja i nagrada.

11

Damir Karakaš vrlo je zanimljiv autor, njegove proze su „Kombatari“(2000.), „Kino Lika“(2001.), „Kako sam ušao u Europu“(2004), „Eskimi“(2007.), i „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009.). Za njega kažu da je „lički Marquez“ jer je razotkrio osebujnosti suvremenog života u provinciji na ironičan ali i topao način. Prema romanu „Kino Lika“ snimljen je film.

Renato Baretić, prozaist i pjesnik iz Splita, proslavio se romanom „Osmi povjerenik“(2003.), a potom je napisao i romane „Pričaj mi o njoj“(2006.), i „Hotel Grand“(2008.). S „Osmim povjerenikom“ postavio je pitanja društvene uvjetovanosti, logike lokalne zajednice, utopije, a publiku je očarao jezičnim uslojavanjem priče.

Najprepoznatljivije suvremene mlađe pjesnikinje su: Tatjana Gromača, Aida Bagić, Dorta Jagić, Ana Brnardić, Darija Žilić… Gromača se dokazala i kao prozaistica romanom „Crnac“ (2004.) koji je adaptiran i postavljen na scenu riječkog HNK. Aida Bagić u zbirci „Ako se zovem Sylvia“(2007.) suprotno jezično-nacionalističkom čistunstvu koje jača u hrvatskoj javnosti, a potaknuto jednom strujom jezikoslovaca, dovodi u pitanje razlikovanje hrvatskog i srpskog jezika i poetički ih intimizira i uljuljkuje. Dorta Jagić (zbirke pjesama: „Plahta preko glave“1999., „Tamagochi mi je umro na rukama“2001., „Đavo i usidjelica“2003., „Kvadratura duge“2007., drama „Kalodont“2003., zbirka priča „Kičma“2009.) poetički je vrlo inovativna i spremna za iznenađenja. Ana Brnardić, pak, izranja iz arhaičnog svijeta lirike i mitologije svojim nevjerojatnim slikama i obuzima čitatelja. Objavila je zbirke „Pisaljka nekog mudraca“(1998.), „Valcer zmija“(2005.), „Postanak ptica“(2009.). Darija Žilić objavila je zbirke „Grudi i jagode“ (2005.) i „Pleši, Modesty, pleši“(2010.) a čini se da emancipaciju intimizira kroz uslojavanje: položaja žene, položaja tijela, položaja poezije.

Dalibor Šimpraga autor je čiji se romani „Kavice Andreja Puplina“(2002.) i „Anastasia“ (2008.) prilično razlikuju i na tome smo mu zahvalni (za razliku od „reciklažnog“ stila pisanja). Prema „Kavicama“ snimljen je i film i postavljena je predstava, radi se o kvartovskim dečkima, navijačima, koji žive na rubu. „Anastasia“ je sveobuhvatna egzistencijalistička priča o potrazi za porijeklom i smislom.

Drago Glamuzina započeo je kao pjesnik zbirkom „Mesari“(2001.), a nakon romana „Tri“(2008.) u kojem se bavi modernim, korporacijskim stilom života i analizira partnerske odnose i ljubomoru, objavio još jednu zbirku pjesama „Je li to sve?“(2009.)

Spisateljice – kolumnisticeOpredijelivši se za kolumnistički način sudjelovanja na književnoj sceni, ove su spisateljice prilično čitane i prodavane, no kad se odluče na ukoričavanje svojih tekstova, stvar postaje upitna i često, tako izvan originalnog konteksta, nezanimljiva. Julijana Matanović, Rujana Jeger, Milana Vuković-Runjić, Vedrana Rudan, Adrijana Čulina… tako paradigmatski vode suvremenu hrvatsku kulturu prema modernoj, seksualno osviještenoj i tržišno emancipiranoj inačici za koju se jednostavno ne možeš ne zapitati – a kakvog to ima smisla?

Katarina Mažuran Jurešić

12