hrvatistika - UNIOS Hrvatistika...2 hrvatistika studentski jezikoslovni časopis god. 5., br. 5.,...

1

hrvatistika studentski jezikoslovni časopis

god. 5., br. 5., Osijek, 2011.

2

hrvatistika studentski jezikoslovni časopis god. 5., br. 5., Osijek, 2011. Izdavač Filozofski fakultet Osijek Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera Za izdavača Ana Pintarić Glavni urednik Zvonimir Glavaš Odgovorna urednica Sanda Ham Zamjenica urednika Marija Lovrić Uredništvo Barbara Kružić Tea Maksimović Ana Werkmann Grafička priprema Ivan Nećak Korektura Zvonimir Glavaš, Barbara Kružić, Marija Lovrić, Tea Maksimović i Ana Werkmann Tisak Gradska tiskara Osijek d.d. Adresa uredništva Filozofski fakultet, Lorenza Jägera 9, 31 000 Osijek; tel. 211-400, [email protected]; [email protected] Časopis izlazi jednom godišnje Ovaj je broj tiskan uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH Naklada 200 primjeraka

3

KAZALO

Uvodna riječ (Zvonimir Glavaš) …………………………………..………. 5

1. morfologija i sintaksa Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama (Anita Čavlović) … 11 Neosobna rečenica u Vebera i suvremenoj literaturi (Romana Rogač) ….. 25 Pasivna rečenica u Vebera i suvremenoj literaturi (Nataša Aspan) …….... 35 Dativ i lokativ u suvremenim gramatikama (Ivana Gis) …………………. 47 Kondicional II. u hrvatskom književnom jeziku (Maja Šmolc) ……..…… 57 Promjene glagolske rekcije u jeziku suvremenih hrvatskih medija (Zvonimir Glavaš) ……………………………………………….……. 67 Rasprave o Katičićevoj Sintaksi (Sanja Cvetko) ….…………………….… 81

2. pragmalingvistika Metodološki pristupi u pragmatičkim istraživanjima (Ana Kedveš) ……… 99 Ileizmi ili što je zajedničko roditeljima jednogodišnjaka i Milanu

Bandiću (Marija Lovrić) ….…………………………………………. 111

Manipulacija u političkom diskursu – kritički pristup (Martina Podboj) … 123

Ironični iskazi i Griceovo načelo suradnje (Ana Werkmann) ….……….…. 135

3. kontrastivna analiza Na vječnim lovištima love i Hrvati i Englezi – Analiza hrvatskih i

engleskih frazema vezanih za smrt (Barbara Kružić) ….…………... 147

Usporedba hrvatske i engleske fonetike i fonologije (Tea Maksimović) … 163 Kontrastivna analiza hrvatskih i njemačkih frazema koji u sebi sadrže

sastavnicu noga/Bein (Sanja Domazet) ….………………..………... 173 4. prijevodi

Metafora i pitanje univerzalnosti (Kövecses Zoltán), preveo Goran Đuras 185 Što je kontrastivna analiza? (James Carl), prevela Tihana Kovač ………. 197 Jezik i kontakt (Trudgill Peter), prevela Maja Ljubej ………….………… 207

4

5. aktualno

Grafički anglicizmi (Tihana Sedlar) ….………………..……………..….. 223 Oduševljeni hrvatskim (razgovor s inozemnim studentima

kroatistike okupljenim na projektu Eco Heritage Task Force) (Antonija Rukavina) ….…………………….………..…………….... 231

Poljske kroatistice u Osijeku: Uživamo u Slavoniji, a sad je red na vama da posjetite Poljsku! (Martina Podboj) ….………….……….. 235

Parkomat, osjećajnik i ispraznica u Lipiku (izvještaj s dodjele nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ 2011.) (Tihana Sedlar) ……...……….. 241

110 godina Broz-Ivekovićeva rječnika (Zrinka Prakaturović) ….……….. 243 100 godina Andrićeva Braniča jezika hrvatskoga (Sanela Pavlek,

Ivana Gis) ….………………..…………..……………….…….…... 245 Četiri desetljeća Londonca (Jelena Batrnek) ….………………..………... 249 Novi-stari pravopis; poboljšan i usavršen (prikaz: Hrvatski pravopis,

Stjepan Babić, Milan Moguš) (Sanja Cvetko) ……………..……….. 251 O jeziku, rode, da ti pojem (prikaz: Jezični priručnik Coca-Cole HBC

Hrvatska, Lana Hudeček i Maja Matković u suradnji s Igorom Ćutukom) (Barbara Kružić) ….……………………………………... 253

5

UVODNA RIJEČ

Pred Vama je peti broj Hrvatistike, jezikoslovnog časopisa studenata

osječkog Filozofskog fakulteta. Kao i prethodnih godina, ljestvica očekiva-

nja postavljena pred novi broj bila je vrlo visoka, budući da su prošli brojevi

održavanje ili čak unapređivanje razine kvalitete učinili nesumnjivo zahtjev-

nim zadatkom. Dodatno je izazovnost tog nastojanja pospješila činjenica da

je novi broj ovaj put donio i nove ljude koji iza njega stoje, i to na dvije raz-

ličite razine. Naime, nakon dva uzastopna broja koja je osmislio i uredio ko-

lega Domagoj Kostanjevac, ponovno je došlo do smjene generacija pa ure-

đivanje ovogodišnje Hrvatistike potpisuju novi glavni urednik i gotovo u

potpunosti novo uredništvo. Također, dio naših stalnih suradnika-autora

završio je svoj studij, pa tako i suradnju s Hrvatistikom, no ni njihovo mjesto

nije ostalo nepopunjeno, nego su ga upotpunila neka nova imena koja ove

godine po prvi put surađuju s našim časopisom. A kako upravo to „podmla-

đivanje“ jedino osigurava budućnost časopisu, nadamo se da će takvih no-

vosti ubuduće biti i više!

Novi broj, dakako, donosi i nove zanimljive jezikoslovne teme. No ka-

ko stare, kvalitetne i provjerene recepte nije poželjno mijenjati, uz brojne je

novosti ponešto ostalo i nepromijenjeno. Prvenstveno se to odnosi na ustroj-

stvo časopisa koji spomenute nove teme i ove godine, kao i u prethodna dva

broja, raspoređuje u tematske blokove, okupljajući tako tematski srodne ra-

dove u skladne cjeline, ali ostavljajući pritom slobodnog prostora za različite

aktualnosti i jezikoslovne ostvaraje neuokvirene zadanim blokovskim odred-

6

nicama. Tako se ustrojstvo petog broja Hrvatistike može podijeliti na pet cje-

lina posvećenih hrvatskoj morfologiji i sintaksi, pragmalingvistici, kontra-

stivnoj jezikoslovnoj analizi, prijevodima jezikoslovnih tekstova do sada ne-

prevedenih na hrvatski jezik te, konačno, različitim aktualnim temama kao

što su godišnjice događaja važnih za hrvatsko jezikoslovlje, prikazi knjiga,

razgovori itd. Pozitivnu tradiciju ovogodišnja je Hrvatistika nastavila i su-

radnjom sa studentima drugih filoloških grana – aktivno su naime uključeni

bili studenti anglistike i germanistike – pa se i dalje doista može reći kako se

radi o časopisu otvorenom za sve zainteresirane mlade jezikoslovce, premda

s prvenstvenom usmjerenosti na hrvatski jezik.

Nastavljena je u ovom broju i uspješna suradnja s profesorima matič-

nog fakulteta kao recenzentima studentskih radova, koja Hrvatistici bez sum-

nje unapređuje kvalitetu i posebno ju odlikuje među sličnim časopisima, ali

– što je još važnije – daje i autorima tekstova jasnu povratnu informaciju o

kvaliteti napisanog, kao i prostoru te smjeru za poboljšavanje. Zato se ured-

ništvo časopisa na ovom mjestu iskreno zahvaljuje prof. dr. sc. Sandi Ham

koja je bila svesrdna pomoć uredništvu kad god je to bilo potrebno te je oci-

jenila većinu radova iz tematske cjeline morfologije i sintakse i većinu rado-

va iz cjeline aktualnosti, prof. dr. sc. Vlasti Rišner i doc. dr. sc. Jadranki

Mlikoti koje su ocijenile po jedan rad iz cjeline hrvatske morfologije i sin-

takse te cjeline aktualnosti, doc. dr. sc. Tanji Gradečak-Erdeljić koja je ocije-

nila sve radove iz cjeline pragmalingvistike, doc. dr. sc. Gabrijeli Buljan ko-

ja je ocijenila radove iz cjeline kontrastivne analize s područja frazeologije,

te dr. sc. Almi Vančuri, koja je ocijenila rad iz cjeline kontrastivne analize s

područja fonetike i fonologije. Vrijeme i trud koji su odvojili podržavajući

dodatan rad svojih studenata doista su dragocjeni za konačan nastanak ovog

časopisa.

Zahvale, također, pripadaju i svim autorima koji su svoje tekstove ob-

javili u ovogodišnjem broju. Nije mala stvar odvojiti vrijeme, znanje i dobru

7

volju za ostvarivanje jednog ovakvog studentskog uratka, a svi su oni to uči-

nili s velikim entuzijazmom. Posebno tu valja istaknuti i sve članice ured-

ništva: Mariju Lovrić, koja je osmislila i uredila tematsku cjelinu pragma-

lingvistike, Barbaru Kružić koja je osmislila i uredila tematsku cjelinu kon-

trastivne analize, Anu Werkmann koja je odabrala tekstove za prijevod i

uredila tu tematsku cjelinu, te Teu Maksimović koja je, zajedno sa mnom,

osmislila i uredila tematsku cjelinu posvećenu hrvatskoj morfologiji i sin-

taksi.

Konačno, i ova je Hrvatistika izdana pod okriljem Filozofskog fakulte-

ta, a uz novčanu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Stoga

se zahvaljujemo dekanici Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Ani Pintarić i

Fakultetu kao izdavaču, te matičnom ministarstvu koje je prepoznalo poten-

cijal ovog časopisa i dodijelilo mu prijeko potrebna sredstva za objavljiva-

nje.

Zvonimir Glavaš

9

1. morfologija i

sintaksa

Anita Čavlović: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

11

UDK 81'366 81'366'367.622

811.163.42-26(091) Pregledni rad

Primljen 4. lipnja 2011., prihvaćen za tisak 13. lipnja 2011.

Anita Čavlović IMENICE A-VRSTE U VEBERA I SUVREMENIM

GRAMATIKAMA Uvod

Razdoblje od ilirizma pa do kraja 19. stoljeća poznato je u domaćoj je-zičnoj povijesti po djelovanju filoloških škola. U prvome će dijelu ovoga rada tako biti riječi o zagrebačkoj filološkoj školi te o hrvatskim vukovcima. Najznamenitiji su jezikoslovci zagrebačke filološke škole Vjekoslav Babu-kić, Antun Mažuranić te Adolfo Veber Tkalčević. Oni su se, između ostalo-ga, zalagali za podjelu imenica prema nastavku u genitivu jednine, morfono-loški pravopis, završno h u genitivu množine te nesinkretizirane nastavke u dativu, lokativu i instrumentalu množine. S jezikoslovnoga stajališta, suprot-stavljeni su im hrvatski vukovci koji su nazvani po svome jezikoslovnome uzoru. U hrvatskim su vukovskim gramatikama najčešća bila dvostruka rje-šenja kako bi se sačuvala posebnost hrvatskoga jezika. Vukovci su svojim djelovanjem stvarali normu koja se uvelike razlikuje od one zagrebačke, o čemu će biti više riječi u nastavku ovoga rada.

Posebno će biti više riječi o Adolfu Veberu Tkalčeviću, njegovom radu i Slovnici hrvatskoj za srednja učilišta. Obrađene su tako imenice a-vrste onako kako piše u Vebera, a zatim će se navesti onako kako je to u su-vremenim gramatikama. Za usporedbu sa suvremenim gramatikama odabran je Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, poznatiji pod nazivom Akademijina ili Velika gramatika. Dakle, cilj je ovoga rada usporediti normu hrvatskoga književnoga jezika koja se ustalila 70-ih godina 19. stoljeća sa suvremenom normom, posebno se oslanjajući na primjer ime-nica a-vrste.

Hrvatske gramatike u razdoblju od ilirizma do kraja 19. stoljeća

U razdoblju od ilirizma do kraja 19. stoljeća nastaju slovnice zagre-bačke filološke škole i hrvatske vukovske gramatike. Slovnice i gramatike


12

navedenih dviju skupina razlikuju se prema književnojezičnoj normi koju propisuju. Naziv slovnica upotrebljavaju jezikoslovci koji slijede zagrebačku školu, a oni koji slijede vukovsku upotrebljavaju naziv gramatika. Filološke su škole nazvane po gradovima u kojima su djelovali njihovi predstavnici pa je tako Fran Kurelac predvodnik riječke škole, Ante Kuzmanić zadarske, a Adolfo Veber Tkalčević zagrebačke. Za razliku od njih, četvrta škola, škola hrvatskih vukovaca, dobila je naziv prema Vuku Stefanoviću Karadžiću koji je bio njihov jezikoslovni uzor.

Zagrebačka filološka škola

Ilirizam je prije svega bio politički pokret koji je, osim političkoga, imao i književnonormativni program iz kojega je razvijena zagrebačka filo-loška škola (Ham, 2006: 67). Njezine su se ideje raširile i izvan zagrebačkog područja pa se tako slovnice nadahnute zagrebačkom normom tiskaju po ci-jeloj Hrvatskoj sve do kraja 19. stoljeća. Temelj na kojem je zasnovana za-grebačka škola živa je štokavska gramatičarska djelatnost njezinih prethod-nika. Zagrebačkom školom započinje svehrvatski napor kako bi se postigao ujednačen književni jezik.

Jezikoslovci su zagrebačke filološke škole preuzeli starije oblike iz na-slijeđene štokavštine (nenovoštokavština) te su postupno primali novošto-kavske oblike.

Sanda Ham u svojoj knjizi Povijest hrvatskih gramatika (Ham, 2006: 68) navodi kako je u svakoj nadolazećoj slovnici uveden neki novoštokavski oblik, postupno se osuvremenjivao književni jezik, ali je on ipak ostajao isti, prepoznatljiv te se za njega može reći da se razvijao po principu elastične stabilnosti; primao je neka nova obilježja, ali je ipak ostajao u okvirima pr-votnih načela. Prvo je normativno obilježje koje pronalazimo u svih zagre-bačkih slovničara podjela imenica prema nastavku u genitivu jednine te re-doslijed padeža – lokativ je šesti padež, a instrumental sedmi. Pripadnici za-grebačke filološke škole upotrebljavaju posebno nazivlje u svojim gramati-kama. Tako za imenicu upotrebljavaju naziv samostavnik, za gramatiku slov-nica, za pridjev pridavnik, za broj brojnik itd. Prema načelu Vjekoslava Ba-bukića: „Piši za oči, govori za uši“, pravopis je morfonološki. U prvim se slovnicama jat bilježio kao ĕ, samoglasno r kao èr, a u kasnijim kao ie, je i r. Zagrebački slovničari upotrebljavaju četveronaglasni sustav, osim Babu-kića koji upotrebljava tronaglasni. U skonidbi imenica bilježe završno h u genitivu množine (žen-ah), nesinkretizirane nastavke u dativu, lokativu i in-strumentalu množine, na primjer: D mn. žen-am, L mn. žen-ah, I mn. žen-ami.1 U zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi pravilan je raspored navezaka: G jd. žut-oga, D jd. žut-omu, L jd. žut-om, I jd. žut-im. Zagrebački jezikoslovci

1 Primjeri su preuzimani iz Ham, 2006: 70


13

preporučuju sklonidbu brojeva dva, oba, tri i četiri. U njihovim gramatikama glagolski pridjevi prošli i sadašnji postoje kao posebna sklonjiva vrsta participa, a postoji i futur egzaktni (bit ću kopao). Prijedlozi prema i protiv idu uz dativ, a mimo uz genitiv. Zagrebački slovničari zanaglasnu duljinu bilježe znakom ¯ jer znakom ^ bilježe dugouzlazni naglasak.

Najistaknutiji su zagrebački slovničari Vjekoslav Babukić, Antun Ma-žuranić i Adolfo Veber Tkalčević. „Oni su stvaratelji norme, graditelji hrvat-skoga književnoga jezika u razdoblju od ilirizma do kraja 19. stoljeća“ (Ham, 2006: 96). Osim njih trojice, djelovali su i autori „čije slovnice nisu bile presudne, ali su usmjeravale normizaciju hrvatskoga književnoga jezika prema normi zagrebačke filološke škole“ (Ham, 2006: 96). Ti su autori: Rudolf Fröhlich Veselić, Ilija Rukavina Ljubački, Lavoslav Fürholzer, An-drija Stazić, Jerolim Šutina, Fran Volarić, Ivan Danilo, Vinko Pacel, Paul Pierre, Josip Vitanović, Dragutin Parčić, József Margitai.

Usporedba zagrebačke filološke škole i hrvatskih vukovaca

Sanda Ham u svojoj knjizi Povijest hrvatskih gramatika navodi: „Hr-vatskom vukovskom gramatikom naziva se ona hrvatska gramatika u kojoj se prepoznaju književnojezična obilježja koja normiraju Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić“ (Ham, 2006: 125). Njihovi se sljedbenici nazivaju hrvatski vukovci, a zalagali su se za stvaranje zajedničkog jezika Hrvata i Srba, te su njihove gramatike jezikoslovne pronositeljice jugoslavenske ide-je.

Vukovci polaze od zamisli da su Hrvati i Srbi jedan narod i kao takav trebaju imati zajednički jezik. Taj se zajednički jezik gradi prema Srpskom rječniku V. S. Karadžića, Maloj srpskoj gramatici i Oblicima srpskoga jezi-ka Đ. Daničića (Ham, 2006: 125).

Slovničari zagrebačke filološke škole smatraju da je književni jezik iz-nad mjesnih govora i dijalekata; oni stvaraju normu po načelu: „Piši kao što dobri pisci pišu“ i to je ono temeljno što ih razlikuje od hrvatskih vukovaca koji se, pri oblikovanju književnog jezika, oslanjaju na konkretan živi govor. Dijalekatna je osnovica hrvatskih vukovskih gramatika u novoštokavskim ijekavskim govorima (Ham, 2006: 125), a ona se u 19. st. različito nazivala. Hrvatski su se vukovci zalagali za čistu štokavštinu oslobođenu kajkavizama i čakavizama, dok je norma zagrebačke filološke škole trodijalekatna. Za slovnice zagrebačke filološke škole smatralo se da su „pronositeljice hrvat-stva“ (Ham, 2006: 69).

Vuk Stefanović Karadžić rekao je 1861. godine da se Srbima mogu zvati svi štokavci, a od Hrvata se razlikuju jer ne govore ča ni kaj, nego što ili šta te po tome što na kraju sloga pišu o, a ne l. Prema posveti Đure Da-ničića: „Srbima zapadne crkve Srbin istočne crkve“ napisanoj u trećem iz-


14

danju Oblika srpskoga jezika, Sanda Ham navodi da se u Vukovom krugu tada smatralo da su svi štokavci Srbi, a razlikuju se samo vjerski, pa su prema tome Hrvati katolički Srbi (Ham, 2006: 126).

U hrvatskim vukovskim gramatikama nalazimo ipak i poneka obilježja zagrebačke filološke škole; najčešće su to gramatike miješanih jezičnih obi-lježja, a jedina je čista vukovska ona Tome Maretića. U njima su česte i dvo-strukosti, kako bi se sačuvala posebnost i tradicija hrvatskoga jezika. Svi hr-vatski gramatičari prije Maretića, koji propisuje sinkretizirane nastavke, tako dopuštaju i nesinkretizirane.

Hrvatski vukovci, za razliku od zagrebačkih slovničara, dijele imenice prema imeničkom rodu, a prema načelu V. S. Karadžića: „Piši kao što govo-riš“, pravopis je fonološki. Dugi odraz jata bilježe kao ije, a kratki kao je. U sklonidbi imenica u genitivu množine ne bilježe h, nastavci su –a i –i, na primjer: žena-a, stvar-i (Ham, 2006: 127). U dativu, lokativu i instrumentalu množine bilježe novoštokavske, novije, sinkretizirane nastavke –ama i –ima. Gramatike hrvatskih vukovaca imaju nepravilan raspored navezaka u zamje-ničko-pridjevnoj sklonidbi: G jd. žut-oga i žut-og, D jd. žut-omu, žut-om i žut-ome, L jd. žut-om i žut-ome, I jd. žut-im. Ne postoji dvojina kao ni gla-golski pridjevi sadašnji i prošli. Dugi je odraz jata trofonemski dvosložnoga izgovora, bilježe četveronaglasni sustav te ne preporučuju sklonidbu brojeva dva, oba, tri i četiri. Prijedlog prema slaže se s lokativom, protiv s geni-tivom, a mimo s akuzativom.

Iz svega gore navednoga, može se zaključiti da su hrvatski vukovci raz-voj hrvatskoga književnoga jezika usmjeravali u sasvim različitom smjeru od zagrebačke filološke škole. Što su jedni smatrali pravilnim, drugi su se borili protiv toga.

Veber i njegova Slovnica

„Jedan od najsvestranijih znanstvenih, kulturnih i uopće javnih djelat-nika u 19. stoljeću u Hrvatskoj“ (Pranjković, 1993: 7). opis je koji se sva-kako može pridružiti Veberu. Njegov se jezikoslovni rad nastavlja na djelo-vanja Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića koji su normizaciju hrvat-skoga književnoga jezika usmjeravali po načelima zagrebačke filološke ško-le, a kasnije postaje i njezinim predvodnikom. Veber je autor prve sintakse književnoga jezika u zasebnoj knjižici u Hrvata pod nazivom Skladnja ilir-skoga jezika za srednja učilišta izdanoj 1859. godine u Beču. Napisao je i nekoliko školskih čitanki te dvije manje školničke slovnice – jedna je latin-ska, a druga hrvatska. Slovnica hèrvatska za srednja učilišta tiskana je u tri izdanja, 1871., 1873. i 1876. godine. Treće se izdanje od prva dva razlikuje samo slovopisno – umjesto rogatoga e (ĕ) piše u dugom slogu ie, a u krat-


15

kom je (dĕte, dĕteta→ diete, djeteta) (Ham, 2006: 94); umjesto èr piše r te je tako Slovnica hèrvatska promijenila naziv u Slovnica hrvatska.

Sanda Ham (2006.) navodi da Slovnica hrvatska predstavlja normu hr-vatskoga književnoga jezika koja se učvrstila sedamdesetih godina 19. sto-ljeća. Sastoji se od dva dijela: Dio prvi. Rječoslovje i Dio drugi. Skladnja.

Veber osim što slijedi normu za koju su se zalagali i Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, u svojim ju izdanjima osuvremenuje. U glasnike (otvor-nike) tako ubraja a, e, i, o, u, ĕ i è. Nastoji održati zagrebačku normu i u napuštanju završnoga h u genitivu množine u imenica. No ipak se u nekim normativnim rješenjima razlikuje od svojih prethodnika. Ne propisuje sklo-nidbu glavnih brojeva od pet pa nadalje; u sklonidbi određenih pridjeva ne-ma nastavke –ieh i –iem; u stupnjevanju pridjeva ne dopušta dvostrukosti; zadržava futurum 2. exactum (bit ću kupovao), ali ne i Mažuranićev futur za neizvĕstnost.

Prema Sandi Ham (2006: 96), Veberova slovnica u trećem izdanju pre-dočuje „zrelu normu zagrebačke filološke škole, onaj jezični sustav koji se prepoznaje u djelima hrvatskih realista, klasika hrvatske književnosti“. Ve-berova je norma ujedno i norma tadašnjeg hrvatskoga književnoga jezika – sveobuhvatna je i sveprihvaćena.

Svaki je od dijelova Veberove Slovnice podijeljen u nekoliko poglavlja. U prvom se dijelu nalazi poglavlje o morfologiji promjenjivih i nepromje-njivih riječi, koju Veber naziva likoslovje. Prema njemu, likoslovje je „nauk o liku riečih“ (Veber, 1876: 25). Za korijen riječi navodi da je to prvi za-metak riječi od kojega može nastati osnova. Osnova je ono stanje riječi u ko-jem ona ne može stajati ni u kakvom odnosu s drugom riječi, na primjer: duš. Ako se osnovi doda nastavak, riječ može stajati u odnosu s drugim rije-čima, na primjer: duša čovječja (Veber, 1876: 25). U nastavku napominje da ponekad korijen i osnova mogu biti jednaki. Tako je na primjer pi u glagolu piti i korijen i osnova.

Riječi se po vrsti dijele na promjenjive i nepromjenjive. Promjenjive se dijele na imena i glagolje. Ime se zatim dijeli na samostavnik, pridavnik, brojnik i zaime. Brojevi i zamjenice mogu se upotrebljavati kao imenice ili kao pridjevi. Nepromjenjive se riječi zovu čestice.

Imenice u Vebera i u suvremenoj Velikoj gramatici

Adolfo Veber Tkalčević za imenicu navodi da ona označuje osobu, stvar ili pojavu, tj. „takova nješto što se bez osobe ili stvari pomisliti može“ (Veber, 1876: 25). U njegovoj se slovnici imenice dijele na vlastite, opće i skupne. Vlastitim se imenicama označuju samo pojedine osobe ili stvari, na primjer: Drava, Franjo. Općim se imenicama označuju osobe ili stvari po vrsti, na primjer: vojnik, a skupnim se imenicama označuje više osoba ili


16

stvari u jednini kao cjelina, na primjer: puk, vojska. U Velikoj gramatici dana je slična definicija imenice koja glasi: „Imenice su riječi kojima imenujemo predmete mišljenja, to jest sve ono o čemu mislimo kao o posebnim po-javama.“ Za razliku od Vebera koji imenice dijeli samo na opće, vlastite i skupne, Velika gramatika dijeli imenice prema nekoliko kriterija, pa tako postoje vlastita imena, opće imenice, stvarne i mislene imenice itd.

U Velikoj se gramatici navodi i da je rod gramatička pojava te da se on određuje po obliku pridjevske riječi s kojom se imenica slaže, ali ovisi i o značenju i obliku. Imenice mogu biti: muškoga, ženskoga i srednjega roda. Veber napominje da živa bića mogu biti samo muškoga i ženskoga roda, ali postoje i takva živa bića čiji spol ne možemo raspoznati, te se za njih upo-trebljava srednji rod. Sva su se tri roda prenijela i na neživa bića, te tako i stvari mogu biti muškoga, ženskoga i srednjega roda. Kojega je roda ime-nica, može se zaključiti ili po značenju ili po njezinu završetku. Živim bići-ma rod se prepoznaje po značenju, a neživim po nastavku kojim riječ zavr-šava. Veber navodi da su muškoga roda imenice koje znače muškarca, na primjer: Franjo, vojnik. U nastavku upozorava da su ženskoga roda imenice kukavica, pijanica, skitalica, straža te da imenice sluga, starješina, vođa i vojvoda mogu biti i muškoga i ženskoga roda. Velika gramatika proširuje popis imenica koje su muškoga roda pa tako navodi da su imenice preuzete iz drugih jezika koje završavaju na suglasnik također muškoga roda, na primjer: rezon, organ, stadion i dr. U imenice muškoga roda svrstavaju se i one preuzete iz drugih jezika koje završavaju na samoglasnike –e, –i, –u i –o (bife, hobi, gnu), ali i imena neslavenskih gradova ili država (Maroko, Meksiko).

Ženskoga su roda imenice koje znače žensku osobu, na primjer: žena, mati. Velika gramatika upozorava da imenice tvorene sufiksima –ak (cure-tak) i –če (djevojče) nisu ženskoga roda, iako znače ženska bića. Veber u svojoj slovnici napominje da nazivi nekih životinja čiji se rod ne može raspoznati, dolaze i u ženskom i u muškom rodu pa se zovu opći rod (slavuj, sova). Ali ako se želi razlikovati rod, dodaju im se riječi mužjak i ženka ili samac i samica. U Velikoj se gramatici navodi da su ženskoga roda imenice preuzete iz drugoga jezika koje završavaju na samoglasnik –a, na primjer: delta, drama itd. Imenicama ženskoga roda pripadaju i neke imenice koje u N jd. imaju nulti nastavak, a u G jd. nastavak –i kao što su na primjer: bolest, kokoš, laž, mladost itd. Imena žena koja završavaju na suglasnik, a preuzeta su iz drugih jezika, također su ženskoga roda (Ingrid, Karmen).

Prema Veberu, ali i Velikoj gramatici, imenice srednjega roda znače mladunče živih bića. Veber zatim napominje da su imenice kao braća, djeca, čeljad itd. ženskoga roda. U Velikoj se gramatici još navodi da imenicama srednjega roda pripadaju i imenice koje označavaju neke predmete ili ap-straktne pojmove (nebo, pjevanje) te imenice koje označavaju odraslo biće obilježeno nekom svojom osobinom (trčkaralo).


17

Određujemo li rod prema završetku, muškoga su roda imenice koje za-vršavaju na suglasnik ili –o (umjesto –l) kao što su: hrast, kotao itd. Imenice koje završavaju na –a (voda, ruka) te na suglasnik ili –o (umjesto –l) kao na primjer misao, ženskoga su roda. Kao što se može vidjeti iz prethodno na-vedenoga, neke riječi koje završavaju na suglasnik mogu biti i muškoga i ženskoga roda. Srednjega su roda imenice koje završavaju na –e i –o koje nije postalo od –l, na primjer: polje, vino. U nastavku Veber napominje da imenice pluralia tantum mogu biti muškoga, ženskoga i srednjega roda. Ako završavaju na –i (duhovi), osim prsi, osti i grudi, muškoga su roda. Žen-skoga su roda imenice koje završavaju na –e kao na primjer: škare, vile i dr., dok su srednjega roda imenice koje završavaju na –a (prsa, vrata).

Prema Veberu, deklinacija je „mijenjanje imenica po broju i padežu“ (Veber, 1876: 27).

On u svojoj slovnici navodi da postoje tri broja: singular, dual i plural. Singular se upotrebljava kada se govori o jednoj osobi ili stvari ili o skupu, na primjer: kralj, čeljad. Kada se govori o dvije stvari ili osobe, upotrebljava se dual, na primjer: dva kralja. A ako se govori o više osoba ili stvari, tada se upotrebljava plural, na primjer: kralji i dr. Velika gramatika također razli-kuje navedena tri broja: jedninu, množinu i dvojinu koja se još naziva paukal ili malina jer označuje množinu u malom broju. Neke imenice nemaju oblike za množinu pa se umjesto njih upotrebljavaju zbirne imenice, na primjer: brat-braća, dijete-djeca itd.

Veber navodi da u svakom broju ima sedam padeža: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, prepozicional i instrumental. Oni označavaju razli-čite odnose „u kojima jedna misao stoji prema drugoj“ (Veber, 1876: 27). Padeži mogu biti samostalni i ovisni. Samostalni su padeži nominativ i vokativ, a ostali se zovu ovisni ili kosi jer ih zahtijevaju druge riječi kao što su glagoli, čestice itd. Jedina je razlika tu između Veberove slovnice i Velike gramatike što se u Velikoj gramatici šesti padež naziva lokativ.

Imenice se dekliniraju na tri načina pa prema tome postoje tri imeničke deklinacije. Kojoj će deklinaciji pojedina imenica pripadati, određujemo po završetku u genitivu jednine. I Veber i Velika gramatika imenice dijele na navedeni način. Prvoj deklinaciji pripadaju imenice koje u genitivu jednine završavaju na –a, drugoj one koje završavaju na –e, a trećoj na –i.

Imenice a-vrste

U Veberovoj se slovnici navodi da prvoj deklinaciji pripadaju sve ime-nice muškoga i srednjega roda koje ne završavaju na –a. Takve se imenice nazivaju imenice a-vrste. Neka se vlastita imena koja završavaju na –o ta-kođer sklanjaju po prvoj deklinaciji, na primjer: Marko, Marka itd.


18

Primjer sklonidbe: jd.: N jelen mn.: jelen-i G jelen-a jelen-ah D jelen-u jelen-om A jelen-a jelen-e V jelen-e jelen-i P jelen-u jelen-ih I jelen-om jelen-i Velika gramatika posebno obrađuje imenice a-vrste muškoga roda, a po-sebno imenice a-vrste srednjega roda, za razliku od Vebera koji ih obrađuje zajedno.

Veber navodi da se imenice a-vrste muškoga i srednjega roda dekli-niraju sasvim jednako u dvojini. U jednini i množini također se dekliniraju jednako, osim što imaju drugačiji nominativ, akuzativ i vokativ. Imenice a-vrste srednjega roda imaju u svakome broju jednak nominativ, akuzativ i vokativ. Instrumental jednine i dativ množine jednaki su kod imenica a-vr-ste muškoga i srednjega roda. Imenice svih triju deklinacija imaju jednak dativ i prepozicional jednine te dativ i instrumental dvojine, svaki po svojoj deklinaciji.

Nemaju sve imenice sve padeže dvojine. Dativ i instrumental imaju imenice svih triju deklinacija, nominativ, akuzativ i vokativ imaju samo ime-nice I. deklinacije i neke imenice II. deklinacije, a genitiv i prepozicional imaju samo neke imenice; ostale riječi preuzimaju ostale padeže od plurala. U nastavku Veber napominje da se dvojina sve više gubi te da se u govoru miješa s množinom, na primjer: po gradovih i po gradovima.

Opaske o pojedinim padežima

Nominativ jednine

Velika gramatika navodi da većina imenica a-vrste muškoga roda u N jd. nema nastavka te završava na suglasnik. Osim njih, a-vrsti pripadaju i imenice koje u N jd. završavaju na samoglasnike –o, –e, –i i –u.

Glasovne su promjene koje se provode u N jd. zamjena l sa o (anđeo) te nepostojano a koje se gubi u ostalim padežima, osim u G množine. To se nepostojano a umeće zbog toga što na kraju hrvatskih riječi nekada nisu sta-jala dva ili više suglasnika, osim skupova st, zd, št i žd (Pavešić, Težak, Babić, 1991: 491) U starije je vrijeme za riječi preuzete iz drugih jezika ta-kođer vrijedilo pravilo rastavljanja suglasničkoga skupa nepostojanim a, ali se danas ono upotrebljava samo u pojedinim slučajevima (kod skupova tm, zm te kod skupova na –r). Neki se skupovi mogu, ali i ne moraju rastaviti


19

nepostojanim a (perfekt i perfekat), ali je uobičajeniji oblik bez nepostoja-noga a.

Imenice srednjega roda koje pripadaju ovoj vrsti u N jd. završavaju na –o i –e, a mogu biti i bez nastavka. Izuzetak je imenica doba i njezine slo-ženice koje u N jd. završavaju na –a te ju mnogi pisci upotrebljavaju kao imenicu ženskoga roda. Kada se ona upotrebljava kao imenica srednjega roda, tada za sve padeže ima isti oblik.

Velika gramatika, kao i Veber, navodi da sve imenice srednjega roda imaju isti oblik za N, A i V jednine i množine.

Genitiv jednine

U Veberovoj se slovnici nalazi pravilo da jednosložne riječi te dvo-složne i trosložne koje završavaju na suglasnik, a koje u posljednjem slogu imaju kratko –a, izbacuju to –a u genitivu jednine te u svim padežima jednine i množine, osim u genitivu množine, na primjer: otac, otca, otacah... Osnova tih imenica završava na dva suglasnika, a ako između njih umetnemo –a, dobivamo oblik u nominativu jednine. Imenice kojima osnova završava na –st, –zd, –št, –žd ne umeću –a među te suglasnike (list, grozd). Isto pravilo navedeno je i u Velikoj gramatici. Nakon ispadanja nepostojano-ga a, dva suglasnika koji se razlikuju po svojim distinktivnim obilježjima nađu se jedan do drugoga te dolazi do glasovnih promjena kao što su jed-načenje po zvučnosti (vrabac–vrapca) te vokalizacija (mislilac–mislioca). Kratko –a u posljednjem slogu ne izbacuju neke imenice koje završavaju na –an (šaran, župan) te imenice koje pred tim kratkim –a imaju dva suglasnika (mrtvac, mrtvaca), ali i ovdje postoje iznimke kao na primjer: držak, držka i dr.

Prema Veberu, kod nekih imenica koje pred kratkim –a imaju –l koje, nakon što izbace to –a, prelazi u –o u svim padežima jednine i množine, osim u genitivu množine, na primjer: vladalac, vladaoca, ali vladalacah. Na-vedeno pravilo ne provode riječi koje ispred –l imaju –o (kolac, kolca, kolacah) te ove imenice: dulac, palac, pilac, žalac i dr.

U nastavku Veber navodi da neke imenice srednjega roda pred pade-žnim nastavcima dobivaju izbačena slova osnove –n–, –s–, –t– u genitivu jednine te u ostalim padežima. –n– dobivaju imenice u jednini, množini i dvojini kao što su na primjer: breme, bremena; ime, imena; tjeme, tjemena itd. Imenice kao što su čudo, nebo i tielo dobivaju u množini –s– (čudesa). A nazivi mladih potomaka živih bića u jednini dobivaju –t– (diete, djeteta; pile, pileta). To pravilo provode i neke strane imenice kao na primjer: bure, bureta; dugme, dugmeta i dr. Imenica drvo (kada znači stablo) ima u jednini i množini oblik drveta. Za razliku od nje, imenica jaje ima samo u jednini oblike jajeta i jaja, dok u množini ima samo jaja.


20

Velika gramatika napominje još da imenice tuđeg podrijetla koje u N jd. završavaju na –i (–y) i –io u G jd. i svim ostalim padežima proširuju osnovu glasom –j, na primjer: hipi, hipija, Mario, Marija i dr.

Dativ jednine

Padež koji nije posebno obrađen u Veberovoj slovnici, ali zato Velika gramatika navodi da imenice a-vrste u D jd. završavaju na –u te da se pro-vode iste glasovne promjene kao i u G jednine, dakle nastaju obezvučene, vokalizirane i okrnjene osnove.

Akuzativ jednine

Veber i Velika gramatika slažu se u tome da imenice muškoga roda ko-je znače živo biće imaju jednak akuzativ i genitiv (brat, brata, bratu, bra-ta...), a ako označavaju nešto neživo, tada imaju jednak nominativ i akuzativ (ključ, ključa, ključu, ključ...). Ako je imenica koja inače znači živo biće upotrijebljena u značenju nečega neživoga, tada je nominativ jednak akuza-tivu, na primjer: Idem u Sv. kralj (crkvu). Isto vrijedi i za imenicu koja inače označava nešto neživo, ali u nekoj rečenici može značiti nešto živo te su tada izjednačeni akuzativ i genitiv. Osim gore navedenoga, slažu se i u tome da ako se pod imenom nekoga čovjeka misli na njegova književna djela ili djela općenito (slike, kipovi itd.), tada je akuzativ jednak genitivu: Jesi li pročitao Gundulića?

Velika gramatika u nastavku navodi da imenice koje znače biljke i sku-pove živih bića imaju jednak akuzativ i nominativ, na primjer: Popeo se na dud. Ono što je neobično je to da, prema Velikoj gramatici, imenice mrtvac i pokojnik imaju izjednačen akuzativ i genitiv što bi značilo da oni označavaju živo biće, no tomu nije tako.

Vokativ jednine

„Vokativ je oblik koji služi za imenovanje u neposrednom obraćanju pa ga redovno imaju imenice koje znače one s kojima čovjek razgovara i koji-ma se obraća“ (Pavešić, Težak, Babić, 1991: 500). Imenice a-vrste mogu u vokativu jednine imati dva nastavka: –e i –u. Ako imenica završava na meki (nepčani) suglasnik, dobiva nastavak –u, na primjer: kralj, kralju. Imenice koje završavaju na tvrdi (nenepčani) suglasnik, dobivaju nastavak –e kao što je imenica prst, prste. U navedenom se pravilu slažu i Veber i Velika gra-matika, dok se u sljedećim napomenama ponegdje razlikuju.

Prema Veberu, imenice koje završavaju na –ar dobivaju nastavak –u (gospodar), osim imenice car koja može imati oba nastavka. Za razliku od


21

njega, Velika gramatika navodi da imenica gospodar može imati samo oblik gospodaru, a imenice car i Lazar samo care i Lazare. Imenice koje završavaju na grleni ili slični suglasnik, osim s, ispred nastavka –e provode palatalizaciju: klobuk, klobuče; duh, duše; vrag, vraže.

Velika gramatika upozorava da se ispred palataliziranoga č mijenja prethodni suglasnik pa tako dolazi do obezvučene (kobac – kopče), okrenje-ne (otac, oče), vokalizirane (mislilac, mislioče) te bipalatalizirane osnove (ženomrzac, ženomršče).

Prema Veberu, imenice koje završavaju na –e i –o, a znače živo muško biće, imaju jednak nominativ i vokativ, na primjer: babo, Marko itd. U Ve-likoj je gramatici nešto veći popis imenica koje imaju jednak vokativ i nomi-nativ. Kao prvi se primjer navode imena i prezimena preuzeta iz drugih je-zika, zatim domaća prezimena koja završavaju na –ac i –ak itd.

Instrumental jednine

Veber napominje da imenice s tvrdim završetkom dobivaju u instru-mentalu jednine i dativu množine nastavak –om (jelen, jelenom), a one s me-kim nastavak –em (polje, poljem). Od toga pravila odudaraju imenice koje označavaju muško živo biće te oni u nominativu imaju nastavak –o, takve su imenice na primjer: Vujo, Vujom; jež, ježom i dr. Isto to pravilo, ali s po-nekim promjenama, provodi se i u Velikoj gramatici, gdje se navodi da imenice kojima osnova završava na –n, osim –c, dobivaju nastavak –om, a imenice kojima osnova završava na –n ili –c, ako se u prethodnom slogu ne nalazi –e, dobivaju nastavak –em. Ako se u tom prethodnom slogu nalazi –e, u dvosložnim i trosložnim riječima dolazi do disimilacije pa se umjesto –em upotrebljava nastavak –om. U nastavku se u Velikoj gramatici navode slučajevi u kojima ne dolazi do disimilacije: u imenici svecem, ako je ispred nastavka slog –ije (s vijencem) te ako se ispred nastavka nalaze više od dva sloga (Krpa se s neprijateljem).

Veber napominje da se mekim završetkom smatra i glas –c te neke ime-nice koje tako završavaju dobivaju u instrumentalu jednine nastavak –em (stric, stricem). Ali postoje i takve imenice koje, iako završavaju mekim glasom c, mogu imati oba nastavka (mjesec i mjesecom). Prema Veberu (1876: 32), imenice put i car također mogu dobiti oba nastav-ka u instrumentalu jednine. Za razliku od njega, Velika gramatika za imenicu car navodi da ima samo oblik carem, dok se kod imenice put slažu da može imati oba nastavka, ali tada dolazi do promjene značenja. Tako imenica put kada znači „zemljište kojim se ide“ ili „putovanje“ (Pavešić, Težak, Babić, 1991: 507) ima oba oblika, ali kada ona označava „sredstvo, način, postu-pak“ ili „usput, idući“, tada se upotrebljava samo oblik putem.


22

Nominativ množine

Neke imenice muškoga roda mogu tvoriti nominativ, ali i sve ostale pa-deže množine na dva načina. Jedan je od njih da se između osnove i nastavka umetne –ov ili –ev (kraljevi), a drugi je bez dodavanja –ov ili –ev (kralji). Imenica stric dobiva –evi i dolazi do umekšavanja završnog suglasnika c, na primjer: stric, stričevi. Imenice tvorene nastavcima –in i –janin u svim pade-žima množine odbacuju to završno –n (građanin, građani).

Veber u svojoj slovnici navodi da imenice koje označavaju mlade po-tomke živih bića nemaju množinu te se umjesto nje upotrebljavaju zbirne imenice na –ad kao što je imenica ždrebad ili upotrebljavaju množinu sličnih imenica na –ić. Zbirne se imenice rabe za imenice kao što su brat, gospodin i vlastelin koje nemaju ni jedan padež množine. U nastavku Veber napominje razliku između zbirne imenice cvijeće (koja označava mnogo pojedinaca skupa) od imenice u množini cvjetovi (koja označava pojedine članove ne-koga skupa) (Veber, 1876: 32). Kada nose pravo značenje imenice oko i uho, upotrebljavaju se u dvojini (oči i uši) jer nemaju množinu (Veber, 1876: 33). Ali ako iste nose preneseno značenje, tada imaju pravilnu množinu. Imenice koje završavaju na –e i –o, a znače muško živo biće, u množini se dekliniraju kao muška imena, na primjer: zelenko, zelenci. Sasvim drugačiju sklonidbu u množini ima imenica čovjek: ljudi, ljudih, ljudem itd.

U Velikoj se gramatici navodi da u N mn. dolazi do sibilarizacije ako osnova završava na k, g i h te oni prelaze u c, z i s. U nastavku se napominje da ako se u sibilariziranoj osnovi ispred –c nađe glas –t ili –d, tada dolazi do okrnjenja te osnove, na primjer: zadatak – zadaci. Iako neke imenice u N mn. proširuju svoju osnovu umetcima –ov ili –ev, one mogu biti i bez njih te takvi oblici imaju posebnu stilističku vrijednost. Neke imenice, kao što je već navedeno, mogu imati i skraćenu množinu pa tako imenice koje u N jd. završavaju na –in, a znače ljude iz nekih krajeva ili pripadnike naroda, od-bacuju to završno –in (Zagrepčanin – Zagrepčani). Ali imenice koje ne oz-načavaju etnike ne odbacuju taj nastavak u množini pa tako N mn. imenice domaćin glasi domaćini.

Genitiv množine

U Velikoj se gramatici navodi da imenice u ovome padežu imaju na-stavak –ā, a neke mogu imati i nastavak –i. Imenica ljudi i neke imenice koje znače mjeru (mjeseci, sati, pari) imaju nastavak –i. Osim navedenih na-stavaka, imenice mogu dobiti i nastavak –iju, na primjer: gostiju, noktiju, pr-stiju itd.

Prema Veberu, imenice kojima osnova završava dvama suglasnicima, osim st, zd, št, žd, u genitivu množine između ta dva suglasnika umeću –a


23

(staklo, stakalah). U nastavku navodi (Veber, 1876: 33) da se genitiv plurala dobije od osnove riječi tako da se zadnji slog produlji pa mu se doda –a. Zbog lakšega razumijevanja te razlikovanja genitiva množine od genitiva jednine, na takvu se riječ dodaje još –h. Neke imenice mogu u genitivu mno-žine završavati samo na –ih (crv) ili na –ah i –ih (mjesec). Za razliku od Vebera, u Velikoj se gramatici taj oblik s –ah više ne upotrebljava. On se koristio u knjigama tiskanim prije 1900. godine, a kasnije ga upotrebljava Matoš iz pjesničkih razloga.

Dativ, lokativ i instrumental množine

U suvremenoj gramatici navedena tri padeža imaju jednak nastavak –ima, a razlika je jedino u gramatičkom značenju. U knjigama tiskanim prije 1900. godine pojavljuju se različiti nastavci za sva tri padeža. Tako se za D mn. upotrebljavao nastavak –om ili –em, za L mn. –ih, a za I mn. –i. Veber navodi da su u prošlosti imenice u lokativu množine završavale dvama na-stavcima –ieh i –ih. S vremenom se nastavak –ieh samo u nekim riječima upotrebljavao te je postao pravilan samo u pjesmama. Danas se ti nastavci, kao što se može vidjeti iz navedenoga, ne upotrebljavaju i sve ih je zami-jenio nastavak –ima.

Imenica „dan“

Veber u svojoj gramatici navodi još i primjer nepravilne sklonidbe imenice dan: Jednina Množina N dan dani, dnevi, dni G dana, dneva, dnevi, dne danah, dnevah D danu, dnevu, dne danom, dnevom A dan dane, dneve V dane, danu dani, dnevi P danu, dnevu, dnevi, dne danih, dnevih In danom, dnevom, danju dani, dnevi Nepravilnost je vidljiva u tome što svi padeži, osim nominativa, akuzativa i vokativa jednine, mogu imati dva oblika, kratki i produženi s –ev te oblike kao dne i danju.

Zaključak

Adolfo Veber Tkalčević jedan je od najznačajnijih jezikoslovaca u po-vijesti hrvatskoga književnoga jezika. Bio je pripadnik zagrebačke filološke


24

škole, a neke su od njezinih prepoznatljivih odrednica: podjela imenica pre-ma nastavku u genitivu jednine, posebno nazivlje za vrste riječi, morfonolo-ški pravopis, četveronaglasni sustav, završno –h u G mn., nesinkretizirani padežni nastavci u D, L i I množine i dr. Veber je autor Slovnice hèrvatske za srednja učilišta koja je izašla u tri izdanja. Za usporedbu norme zagre-bačke škole sa suvremenim gramatikama najbolji je izbor upravo navedena slovnica jer ona predstavlja normu hrvatskoga književnoga jezika koja se učvrstila 70-ih godina 19. stoljeća.

Nakon što su analizirane imenice u Vebera, a zatim i u Velikoj grama-tici, možemo zaključiti da te dvije gramatike ne odudaraju puno jedna od druge, tj. slažu se u većini svojih odrednica.

Veber je započeo normu hrvatskoga književnoga jezika prema načelima zagrebačke filološke škole, a ona se i do danas održala. Veberova je slovnica poslužila Velikoj gramatici kao „kostur“ koji je ona zatim proširila.

Literatura

Babić, Stjepan; Brozović, Dalibor; Moguš, Milan; Pavešić, Slavko; Škarić, Ivo; Težak, Stjepko; 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: nacrti za gramatiku, Zagreb: Nakladni zavod Globus

Ham, Sanda, 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb: Nakladni zavod Globus

Pranjković, Ivo, 1993. Adolfo Veber Tkalčević, u: Kritički portreti hrvatskih sla-vista, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u zagrebu

Veber, Adolfo Tkalčević, 1876. Slovnica hrvatska za srednja učilišta, Zagreb: troškom spisateljevim

Romana Rogač: Neosobna rečenica u Vebera i suvremenoj literaturi

25

UDK 81'367

81'367.3 81'367.7

Pregledni rad Primljen 26. svibnja 2011., prihvaćen za tisak 6. lipnja 2011.

Romana Rogač NEOSOBNA REČENICA U VEBERA I

SUVREMENOJ LITERATURI Uvod

U ovom je radu središnja tema neosobna rečenica u vremenskom ra-sponu od Adolfa Vebera Tkalčevića pa do suvremenih gramatika, no o njoj se ne bi moglo pisati bez spominjanja neosobnih glagola te preoblike obe-zličenja. U prvom poglavlju dajem kratku biografiju Adolfa Vebera Tkalče-vića s nekoliko zanimljivosti koje možda nisu poznate široj javnosti te isti-čem važnost njegova stvaralaštva. U poglavlju o nazivlju dajem prijevod Veberove terminologije. U poglavlju o uporabi nazivlja osoba/osobno/neo-sobno i „lice/lično/bezlično“ potkrepljujem argumentima uporabu i jednog i drugog tipa nazivlja temeljeći se na člancima Sande Ham i Branke Tafre koje su o tome temeljito polemizirale. U glavnom dijelu koji sadrži bit moga rada dajem definicije neosobnih rečenica i neosobnih glagola iz različitih priručnika, gramatika i članaka koji su navedeni u popisu literature. Taj se dio temelji na usporedbi Veberove obrade neosobnih rečenica i glagola s onom u suvremenim jezikoslovnim djelima. U Vebera su oni zaista slabo obrađeni, možda već tada i podcjenjivani, a ništa bolje nisu prošli ni u suvremenoj literaturi, ali se danas ipak malo sustavnije o njima piše pa su im odvojena i čitava poglavlja, mjesto samo povremenog spominjanja kakvo možemo uočiti kod Vebera. U posljednjem se poglavlju bavim preoblikom obezličenja te rečenicama koje ju mogu proći.

Adolfo Veber Tkalčević

Veber je rođen 1825. godine u Bakru. U rodnom je gradu završio pučku školu, gimnaziju u Rijeci, zatim se upisao na zagrebačko sjemenište, a kas-nije je poslan na bogosloviju u Peštu. Bio je izvrstan student, a tome svjedoči i podatak da je u roku od tri godine na bogosloviji naučio francuski, češki, mađarski, njemački i poljski jezik. Ubrzo nakon što se zaredio, postao je i


26

učitelj u zagrebačkoj gimnaziji. Budući da se iste godine uveo i hrvatski jezik u gimnazije, Veber se predaje pisanju školskih knjiga o kojima ću reći nešto više u jednom od sljedećih poglavlja. Već 1854. hrvatski je jezik uki-nut u gimnazijama i Veber tada odlučuje revno se boriti za uvođenje hrvat-skog jezika u sve javne ustanove.

Većinu je svojih djela potpisao i književnim prezimenom Tkalčević. Razlog tomu je što su se u razdoblju ilirizma pohrvaćivala tuđa prezimena pa je tako Veber postao i Tkalčević, imajući na umu da je prijevod riječi Weber s njemačkog jezika na hrvatski - tkalac.

Osim što se bavio jezikoslovljem, Veber je bio i književnik, kritičar, estetičar, didaktičar i aktivni političar. U oblasti je jezikoslovlja pak ostavio najdublji trag. Osim svog najvažnijeg doprinosa hrvatskom jeziku, Skladnje ilirskoga jezika i Slovnice hèrvatske, Veber je svoje jezikoslovne radove podijelio na polemike, programatske spise, znanstvene rasprave i prikaze. U njih neću dublje zalaziti kako se ne bih previše odmakla od teme ovoga rada.

Veber je umro 1889. godine, takoreći neprimijećen i zaboravljen. I. Pranjković (1993: 16) nam donosi i neslavnu zanimljivost kako je u povodu Veberove smrti u časopisu Vijenac, u kojemu je bio česti suradnik, objav-ljeno tek da mu je jedna od navećih vrlina bio čitak rukopis.

Nazivlje u Vebera i suvremenoj literaturi

Za razumijevanje jezika Veberovih djela kao pripadnika zagrebačke filološke škole potrebno je proučiti nazivlje kojim se koristio. Veberova je terminologija dijelom originalna, a dijelom preuzeta iz drugih hrvatskih nar-ječja, pogotovo iz kajkavskog. Navodim nekoliko termina kojima se Veber dosljedno koristio u svojim djelima.

Za početak je potrebno reći što je slovnica. Slovnica je gramatika, no u 19. stoljeću drugačije su definirane slovnica i gramatika; gramatikom su nazivali jezični sustav, a slovnicom djelo koje opisuje jezični sustav. Naziv je skladnja koristio za sintaksu. Ostalo nazivlje kojim se Veber koristio jest: izreka (rečenica), samostavnik (imenica), pridavnik (pridjev), izvěstna/nei-zvěstna forma pridavnika (određeni/neodređeni oblik pridjeva), zaime (zam-jenica), prislov (prilog), glagolj (glagol), spol (rod), jednobroj/višebroj (jed-nina/množina), piknja (točka), slovka (slog) itd. Veber u svojoj Skladnji pa-deže dijeli na samostalne i ovisne, dok danas ovisne nazivamo kosima, a sa-mostalne i nezavisnima. Padež lokativ Veber naziva prepozicionalom.

Osoba/osobno/neosobno ili „lice/lično/bezlično“?

Što se tiče gramatičkog nazivlja za neosobne glagole i rečenice, koje ujedno koristi i Veber, u suvremenoj literaturi nalazimo na još nekoliko na-


27

ziva za iste rečenice, npr. besubjektna, bezlična i jednočlana rečenica. Poje-dini su autori dosljedni pri uporabi jednog određenog nazivlja, pa tako Ka-tičić uporabljuje izraz bezlični, Babić, Težak i Ham nazive besubjektni i neosobni, a Silić i Pranjković sva četiri oblika.

Nazivi lice, lični i bezlični potječu iz maretićevskog razdoblja, a osoba, osobni i neosobni iz predmaretićevskog. Iako u današnje vrijeme u hrvat-skom standardnom jeziku koristimo izraze osoba, osobni i neosobni, u gra-matičkom se nazivlju još povlači lice, lično i bezlično, pa su tako „zamjenice još uvijek češće lične nego osobne, morfološka je kategorija u glagola još uvijek lice, a rečenice su lične ili bezlične – znanstveno je nazivlje tvrda ut-vrda“ (Ham, 1998: 95).

Daničić, koji je slijedio Karadžićevu jezikoslovnu misao, uveo je naziv lice. Zašto je tomu tako vidi se iz Simeonova rječnika – 1. persona, grčki prosopon, znači lice, a latinska riječ znači osoba. Rješenje srpskih grama-tičara nije bilo obvezujuće tijekom 19. stoljeća sve do izdanja hrvatske Ma-retićeve gramatike. Maretić, vjeran Karadžiću i Daničiću, preuzima i njihovo nazivlje ne uzimajući obzir je li hrvatsko ili nije. Tafra brani uporabu i naziva lice i osoba jer smatra da u „hrvatskom jeziku postoji gramatička ka-tegorija lica i semantička kategorija osobe te da su zbog toga nazivi lice i osoba potrebni u hrvatskom jezikoslovnom nazivlju“ (Tafra, 2000: 95). Ta-kođer smatra da se jezik ne smije izjednačavati s izvanjezičnom stvarnošću pa tako ni naziv osoba za individuu upotrebljavati i u gramatičkom značenju lica koje pripada supstandardu, jer osoba u jeziku nije isto što i osoba u izvanjezičnoj stvarnosti.

Nakon Maretića, u hrvatskim su se gramatikama koristila uglavnom oba tipa nazivlja, pa tako u staroslavenskoj gramatici Josipa Hamma nala-zimo osobne zamjenice, a lične kao podvrstu osobnih (ja, ti, mi, vi), Simeon dosljedno bilježi oba tipa nazivlja, a u Babić-Finka-Moguševu pravopisu iz 1971. (i u izdanju iz 1994.) nalazimo osobnu zamjenicu, ali glagoli ostaju u licima.

Rješenje tomu jest koristiti ili jedan ili drugi naziv, no do problema dolazi jer su neki izrazi toliko ustaljeni da nema drugog ustaljenog izraza za isto, npr. preoblika obezličenja.

Neosobna rečenica i neosobni glagoli Predikat je, kao dio rečeničnog ustrojstva, poseban po tome što otvara mjesto u rečenici ostalim rečeničnim dijelovima pa tako i subjektu. Postoje i predikati koji, po Katičiću, „ne traže nikakva subjekta pa kao da mu niti ne otvaraju mjesto“ (Katičić, 2002: 84), te su takvi predikatni glagoli nazvani neosobnima („bezličnima“). Ti glagoli nisu pak obilježeni time što ne otva-raju mjesto subjektu, već time što im je sadržaj po neosobnoj uporabi takav da se rijeku ne može dodati vršilac. Sličnu definiciju, koja važi i s gledišta


28

današnje sintakse, daje i Veber u svojoj Slovnici te kaže da su neosobni gla-goli oni „koji neimaju osobnoga subjekta, to jest, koji ne mogu stajati sa su-bjektom osobnoga zaimena: ja, ti, on itd. ter služe samo u 3. osobi singu-lara“ (Veber, 1876: 75). Dijeli ih na one koji se ničim ne dopunjuju te znače prirodne pojave i na one koji se dopunjuju raznim načinima (većinom povra-tnom zamjenicom se).

Veber u Skladnji, zajedno s definicijom rečenice i dijelovima rečeni-čnog ustrojstva, navodi i koji rečenični dijelovi mogu i sami činiti rečenicu pa tako navodi da su to svi neosobni glagoli i izrazi. „Osobina je tih glagola da im sadržaj kao rijek ne može imati vršioca“ (Katičić, 2002: 85). Oni pak mogu imati gramatički subjekt no on je sadržajno zalihostan jer ne može u sebi sadržavati ništa što nije već u glagolu sadržano. Tako se odnose imenice poput kiše, groma, smrada, snijega itd. prema glagolima kišiti, grmjeti, smr-djeti, sniježiti itd. Naprimjer: (1) Gèrmi. Sěva. Boli me. (Veber, 2005: 8) (2) Mrači se. Puše. Grmi. (Katičić, 2002: 84) Neki se glagoli mogu rabiti i u osobnim i u neosobnim oblicima. Ponekad između jedne i druge uporabe nema formalne razlike. Pranjković i Silić navode primjere i kažu da „u rečenici Danas puše vjetar i u rečenici Danas puše dolazi formalno isti glagolski oblik (3. lice prezenta puše), ali je razlika očita ako te rečenice preoblikujemo tako da predikat dođe u perfekt. Tada naime lični glagolski oblik dobiva oznaku muškoga roda (Danas je puhao vjetar), a bezlični dobiva oznaku srednjega roda (odnosno ne-roda), npr. Danas je puhalo“ (Silić, Pranjković, 2007: 296). Babić i Težak (2007: 509) navode da se neosobno mogu upotrijebiti glagoli bez subjekta i objekta, ali da u takvim rečenicama ipak postoji skriveni subjekt nešto, što bi se slagalo s Kučandinom tvrdnjom da su u svakoj rečenici prisutni logički i psihološki subjekt. Npr.: (3) Puše od prozora. (Babić, Brozović, Škarić, Težak, 2007: 509) Pranjković i Silić u svojoj Gramatici navode specifičnost rečenice u usporedbi sa zamjenicama i glagolima koja se sastoji u tome da u rečenici osoba može biti neutralizirana pa takve rečenice nazivaju bezličnima, a bu-dući da se u njih ne može uvesti gramatički subjekt, naziva ih se i besub-jektnima ili jednočlanima (jer imaju jedan od dvaju najvažnijih dijelova re-čeničnog ustroja – predikat). U takvim rečenicama u službu predikata dolaze bezlični glagolski oblici i oni isključuju mogućnost pojave subjekta jer se „iz bilo kojeg razloga, ne želi, odnosno ne smije imenovati“ (Silić, Pranjković, 2007: 296). Takvi su glagoli npr. oni koji označuju meteorološke pojave, ko-je navode i Veber i Katičić, ali ih ne označuju kao meteorološke. Za meteo-rološke predikacije Kučanda daje nekoliko definicija ili, bolje rečeno, obilje-


29

žja istih, npr., „meteorološke predikacije jesu egzistencijalni sudovi u koji-ma je subjekt ono za što se tvrdi da postoji“ (Kučanda, 1999: 80), pa kad kažemo Kiši, govorimo o kiši koja postoji. Drugi su tip jednočlanih rečenica one kod kojih u službi predikata dolazi prilog sa sponom. Npr.: (4) Danas je vedro. (Silić, Pranjković, 2007: 317) Prema Babiću i Težaku (2005: 251) besubjektna se rečenica upotreb-ljava kada nije važno isticati subjekt, kada ga je teško utvrditi jednom riječju i kada subjekt nije poznat. Ham ističe da se „na razini semantičkog ustrojstva vršitelj radnje prepoznaje kao nepoznati ili uopćeni, ali uvijek obilježen kao +živo, +ljudsko“ (Ham, 1999: 3). Ham također navodi da se neosobne re-čenice mogu sklopiti i pomoću nesročnog predikata tvorenim glagolskim pri-djevom trpnim. Neosobne je predikate tvorene glagolskim pridjevom trpnim moguće zamijeniti morfemom se. (5) Već je bilo postavljeno za kavu i kolače. (6) Već se postavilo za kavu i kolače. (Ham, 1999: 3) Prema Hamovoj (2005: 56) kriteriji su za neosobnu rečenicu da se nesročnom prijelaznom čestičnom predikatu ne može pridružiti nominativ (vršitelj nije subjektiviziran), ali mu se pridružuje objekt u akuzativu, a ne-sročnom se neprijelaznom predikatu tvorenom glagolskim pridjevom trpnim (nastao od prijelaznog glagola) ne može pridružiti nominativ (ni trpitelj ni vršitelj nisu subjektivizirani), ali ni objekt u akuzativu.

U poglavlju o slaganju predikata sa subjektom Veber navodi i neo-sobne rečenice, iako one nemaju subjekt i kazuje kako se u tim rečenicama predikat uvijek nalazi u 3. osobi jednine. Katičić ovo određenje neosobnih predikatnih glagola potvrđuje te dodaje da je imenski dio njihovih složenih oblika uvijek u srednjem rodu pa se „bezličnost“ po tome najviše i prepo-znaje. Ham (1999: 11) još dodaje da se u našoj suvremenoj jezikoslovnoj literaturi za izricanje neosobnog ustrojstva uz predikat u 3. osobi jednine nalazi i morfem se.

(6) Rusom, kojim je do slave svoje otačbine stalo, nije se bilo čuditi. (Veber, 2005: 16)

(7) Tamnilo se. (Katičić, 2002: 84) Kučanda promatra besubjektnu rečenicu s malo drukčijeg gledišta od ostalih domaćih suvremenih autora te se njegov rad temelji na radovima stranih autora. Uz gramatički subjekt on razlikuje i subjekt u logici, logički subjekt i psihološki subjekt. Tako navodi kako Corrodi naglašava da „besub-


30

jektne rečenice mogu postojati samo sa stanovišta gramatičke analize, dok su logički i psihološki subjekt prisutni u svakoj rečenici“ (Kučanda, 1999: 80).

Različite mogućnosti izricanja neosobnosti Ham napominje da predikat u 3. osobi jednine srednjega roda + mor-fem se nije jedini mogući izraz neosobnog ustrojstva, već i predikat tvoren glagolskim pridjevom trpnim, koji se često miješa s pasivom, a on to nije. Budući da je vršitelj u neosobnim rečenicama nepoznat, one su značenjski bliske pasivnima. U pasivnim rečenicama bitan je subjekt/trpitelj za pre-poznavanje, koji u neosobnim rečenicama izostaje kao nebitan rečenični dio, jer je „priopćajno žarište na samoj radnji“ (Ham, 1999: 11). Dakle, bitno obilježje neosobnih rečenica jest to da one „stoje uz“ samu radnju. Silić i Pranjković u svojoj Gramatici navode i mogućnost izražavanja „bezličnosti“ i 1. osobom množine i to u razgovornom stilu, pogotovo u kulinarskim re-ceptima. Primjerice:

(8) Mrkvu očistimo, operemo, izrežemo na rezance i stavimo na mast. (Silić, Pranjković, 2007: 318)

U sličnom se kontekstu za izražavanje „bezličnosti“ mogu koristiti i oblici u 2. osobi jednine, posebno u obraćanju jednoj osobi.

(9) Ideš ravno do kazališta, a onda skreneš lijevo. (Silić, Pranjković, 2007: 318)

Također se „bezličnost“, pogotovo ako je riječ o više vršitelja radnje, može izraziti i oblicima u 3. osobi množine.

(10) Rugali su mu se zbog klempavih ušiju. (Silić, Pranjković, 2007: 318)

„Da je tu doista riječ o bezličnosti, odnosno o svojevrsnoj neutralizaciji lica, vidi se po tome što u takve rečenice ne možemo uvrstiti zamjenicu, a da se značenje ne promjeni“. (Silić, Pranjković, 2007: 318)

Objekt u akuzativu U drugom dijelu Skladnje Veber, u poglavlju o akuzativu, navodi i neosobne glagole boli me, ide me, mèrzi me, svèrbi me (Veber, 2005: 24) i sl. koji zah-tijevaju akuzativ osobe (objekt), a stvar koja uzrokuje taj osjećaj mora biti imenica u nominativu. Primjerice:


31

(11) Boli vlahinju peta, da nečešlja vune. (Veber, 2005: 25) (12) Svèrbe ga ledja. (Veber, 2005: 25) U tim su primjerima vlahinja i on (ga) osobe u akuzativu, a peta i leđa (ledja) stvari u nominativu. Glagol moći u 3. osobi jednine prezenta srednjega roda dolazi i s infinitivom. Tada taj infinitiv, ako se radi o prijelaznom glagolu, može imati objekt u akuzativu pa se može se shvaća kao neosobni glagol. (13) Mene se može samo povrijediti. (Katičić, 2002: 107)

Objekt u dativu

Veber u Skladnji navodi neosobne glagole koji zahtijevaju objekt u dativu, a to su: činiti se, desiti se, dogoditi se, graditi se, goditi se, grustiti se, hotěti se, nehtěti se, prividěti se, prohtěti se, sbiti se, smučiti se, snužditi se, viděti se. Primjerice: (14) Sve joj se je činilo, da ju zove kralj. (Veber, 2005: 29) U tom je primjeru ona (joj) osoba koja stoji u dativu. Također, glagol biti u neosobnom liku zahtijeva objekt u dativu, iako je ta osoba neizrečena. (15) Bolje je (čovjeku) i ranjenu nego ubijenu biti. (Veber, 2005: 30) Katičić za glagole trebati i valjati navodi da se upotrebljavaju neosobno ako se koriste u značenju ograničenja slobodnu ostvarivanju i traže objekt u da-tivu, što tvrdi i Veber. On za glagol trebati i ne trebati tvrdi da se mogu koristiti i u osobnom i neosobnom smislu, te u oba slučaja zahtijevaju dativ osobe (koja što treba), a stvar (koju osoba treba) stoji u neosobnom liku u genitivu.

(16) Ovakih je ljudi trebalo narodu Izraelskomu, da bi ga za něko vrěme malo podigli. (Veber, 2005: 30)

U tom je primjeru sintagma narod izraelski u dativu i predstavlja osobu koja što treba, a ljudi stvar u genitivu koju tko treba. Katičić spominje da i još neki neosobni glagoli koji označuju raspoloženja i duševna stanja otvaraju mjesto objektu u dativu, a to su: laknuti, sinuti, odlanuti, svanuti, sijevnuti, smučiti se, smrknuti se, zgaditi se i smutiti se. (17) Najednom kao da mu je sinula misao. (Katičić, 2002: 117)


32

Objekt u genitivu

Za glagole imati i neimati, kad stoje namjesto pomoćnog glagola biti, Veber objašnjava da se slažu uz objekt u genitivu i tada se uzimaju kao neosobni.

(18) Kad ima hlěba, neima soli, a kad ima soli, neima hlěba. (Veber, 2005: 42)

Glagol imati u tom primjeru znači biti, a hlěb i sol su objekti u genitivu. Katičić uz glagol imati dodaje i morati te navodi da se, kad se ta dva glagola obezliče povratnom zamjenicom se, izrična rečenica mora preoblikovati u infinitiv. (19) Ima se znati da on poznaje Simeona. (Katičić, 2002: 497) No moguće je da se izrična rečenica ne preoblikuje u infinitiv ako se glagoli morati i imati upotrijebe bezlično bez povratne zamjenice se. Neosobni glagol nestati također zahtijeva objekt u genitivu: (20) Valja da je nestalo vode ili dèrvah. (Veber, 2005: 42)

Preoblika obezličenja

Katičić u svojoj Sintaksi govori i o preoblici obezličenja koja se „može vršiti na neprelaznom glagolu koji nije povratan kad stoji u trećem licu množine i nije mu izrečen vršilac radnje“ (Katičić, 2002: 158). Primjerice:

(21) U pustinji jašu na devama. -> U pustinji se jaše na devama. (Katičić, 2002: 158)

(22) Srijedom idu na sajam. -> Srijedom se ide na sajam. (Katičić, 2002: 158)

U hrvatskom se književnom jeziku preoblika može provesti i kod prijelaznih glagola kad je objekt u akuzativu, a nije izrečen subjekt. Tu se obezličenje razlikuje od pasiva jer objekt tada ne postaje subjekt, već ostaje objekt u akuzativu. Glagol se obezličuje tako da se 3. osoba množine zamjeni 3. oso-bom jednine i doda enklitični akuzativ povratne zamjenice se. Katičić pak napominje da se obezličenje tada ne provodi u pomnije dotjeranom hrvat-skom književnom jeziku. (23) Zidaju kuću. -> Zida se kuću. (Katičić, 2002: 159)


33

Prijelazni glagoli koji uz sebe imaju proširak u instrumentalu (činiti, načiniti, učiniti, napraviti, stvoriti, roditi, imenovati, izabrati, postaviti, namjestiti) pri obezličenju zadržavaju svoj proširak u instrumentalu. (24) Priznaje se nasljednikom svoga oca. (Katičić, 2002: 109) Silić i Pranjković navode kako obezličenje „često zahvaća one glagole koji označuju stanja ili procese što se odvijaju mimo volje vršitelja“ (Silić, Pranjković, 2007: 317). Već spomenuti primjer iz članka Sande Ham Već je bilo postavljeno za kavu i kolače mogao se izreći na drugi način – Već je postavio za kavu i kolače. Subjekt je u potonjoj rečenici netko (+živo, +ljudsko) i sročan je s predikatom. Neosobnom preoblikom predikat se pre-obličuje u nesročni, neosobni oblik u 3. osobi jednine srednjega roda. Pre-oblikom je zahvaćen samo predikat, a drugi rečenični dijelovi nisu. „Nesro-čnost predikata i nepopunjeno mjesto izravnoga objekta (iako su glagoli prijelazni), onemogućuje izricanje subjekta/trpitelja, obilježenoga za pasiv“ (Ham, 1999: 13).

Literatura Babić, S., Težak, S., 2005. Gramatika hrvatskoga jezika, priručnik za osnovno

jezično obrazovanje, Zagreb: Školska knjiga Ham, S., 1998. Jezik zagrebačke filološke škole, Osijek: Knjižnica Neotradicija Ham, S., 1999., Neosobne rečenice s predikatom tvorenim glagolskim pridjevom

trpnim, u: Jezikoslovlje, god. II, br. 2.-3., Osijek, str. 3. – 15. Ham, S., 1998. Osoba, osobno, neosobno, u: Jezik, god. 46., br. 3, Zagreb, str.

94. – 103. Ham, S., 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb: Nakladni zavod Globus, Ham, S., 2005. Subjekt i izravni objekt u pasivnoj i neosobnoj rečenici, u:

Književna revija (tematski dvobroj: Osječki jezikoslovci i hrvatisti), volumen 45., br. 3.-4., Osijek, str. 48. – 64.

Jonke, Lj., 1971. Veberova „Skladnja ilirskoga jezika“ – prva naša sintaksa, u: Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, str. 147 – 160, Zagreb: Matica hrvatska

Katičić, R., 2002. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: HAZU, Nakladni zavod Globus

Kučanda, D., 1999. Imaju li meteorološke predikacije subjekt?, u: Filologija, knjiga 33, Zagreb, str. 75. – 91.

Pranjković, I., 1993. Adolfo Veber Tkalčević, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti

Silić, J., Pranjković, I., 2007. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Zagreb: Školska knjiga

Tafra, B., 2000. Lice i osoba, u: Jezik, god. 47., broj 3., Zagreb, str. 95 – 103.


34

Veber Tkalčević, A., 2005. Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Veber Tkalčević, A., 1876. Slovnica hrvatska za srednja učilišta, Zagreb, tro-škom spisateljevim

Nataša Aspan: Pasivna rečenica u Vebera i suvremenoj literaturi

35

UDK 81'367

81'367.3 81'367.7


Nataša Aspan PASIVNA REČENICA U VEBERA I

SUVREMENOJ LITERATURI Uvod

Tijekom povijesti i razvoja hrvatskog jezikoslovlja pasivu se pristupalo

na različite načine, ovisno o pojedinom autoru. Autor prve sintakse hrvat-skog književnog jezika objavljene u zasebnoj knjizi, Adolfo Veber Tkalče-vić, u velikoj je mjeri postavio temeljne odrednice pasiva. Zadatci su ovog rada dati definicije pasiva prema pojedinim autorima, proučiti sličnosti i raz-like poimanja pasiva u Vebera i u suvremenoj literaturi te proučiti vre-mensku vrijednost pasivnog predikata i sve potkrijepiti odgovarajućim prim-jerima. Suvremena se literatura odnosi na Sintaksu hrvatskoga književnoga jezika (1991.) R. Katičića, Gramatiku hrvatskog jezika (2005.) J. Silića i I. Pranjkovića, Institutovu Hrvatsku gramatiku (2005.) i Glasove i oblike hrvatskoga književnoga jezika (2007.) skupine autora.

Pasiv

Kako bih dobila što pregledniju sliku o pasivnim rečenicama, preuzela sam Veberovu definiciju: „U passivnoj izreci stoji akuzativ objekta aktivne izreke u nominativu kano subjekt, a subjekt aktivne izreke ili u instrumentalu ili u genitivu s predlogom od i po, glagolj stoji u passivnoj formi u istom vremenu, u kojem je bio u aktivnoj, i slaže se s novim subjektom u svačem“ (Veber, 2005: 108). Primjerice:

(1) God. 1662. poče se predavati filosofia na gimnaziji zagrebačkoj po dvih professorih. (Veber, 2005: 108)

U suvremenim se gramatikama hrvatskoga jezika pasiv smatra preo-

blikom gramatičkog rečeničnog ustrojstva i definira se sljedećim tvrdnjama:


36

„Pasiv je preoblika koja ni u čem ne dira u rijek, ali mijenja njegov odnos prema rečeničnom ustrojstvu. Ona značenjska jedinica koja se u temeljnoj rečenici uvrštava kao objekt u akuzativu uz prijelazan glagol postaje u pre-obličenoj rečenici subjekt. Na samom glagolu označuje se ta preoblika pro-mjenom oblika. Agens ili vršilac, koji je u temeljnoj rečenici uvršten kao su-bjekt, izriče se u pasivnoj preoblici prijedložnim izrazom s od ili po“ (Ka-tičić, 1991: 143). Na primjer:

(2) Bijahu osvijetlili prozore. (Katičić, 1991:144.).

Prozori bijahu osvijetljeni. (Katičić, 1991:143.). (3) Obzorja su o vječnost naslonili. (Katičić, 1991:144.).

Obzorja su o vječnost naslonjena. (Katičić, 1991:143.). „Pasiv je preoblika koja mijenja sintaktičke odnose u rečeničnom ustrojstvu s obzirom na sadržaj koji se tim ustrojstvom izriče... Rečenica se preoblikuje u pasivnu tako da se izravni objekt aktivne u pasivnoj mijenja u subjekt, a aktivni se glagolski lik zamjenjuje pasivnim“ (Barić i dr., 2005: 451).

(4) Nastavnici su hvalili dobre učenike. Dobri su učenici hvaljeni. (Barić i dr., 2005: 230).

(5) Radnici su sagradili kuću. Kuća je sagrađena. (Barić i dr., 2005: 230)

„Glagolska vremena i načini u aktivu načelno su u odnosu sročnosti s imen-skim dijelom rečenice (subjektom), koji u pravilu označuje vršitelja radnje. Kad je međutim vršitelj radnje iz bilo kojeg razloga nevažan ili nebitan (kad je u prvom planu predmet zahvaćen radnjom, tj. objekt, kad je vršitelj ne-poznat, kad nije poželjno da se spominje i sl.), upotrebljavaju se oblici pa-siva“ (Silić, Pranjković, 2005: 196).

(6) Vojska je spalila sve kuće u tom selu. U tom su selu sve kuće spaljene. (Silić, Pranjković, 2005: 196)

„Pasiv se u hrvatskom književnom jeziku tvori od prijelaznih glagola če-sticom se ili od aktivnih oblika glagola biti ili bivati i participa pasivnoga prijelaznih i povratnih glagola“ (Babić i dr., 2007: 553).

(7) Večeras je srušen jablan pored potoka. (Babić i dr., 2007: 503)

Iz navedenih se definicija može zaključiti da je pasiv preoblika gra-matičkog ustrojstva rečenice te je također vidljivo da je Veber bio dosljedan u poštivanju obilježja zagrebačke norme. Pored opisa pasivne preoblike, koja se provodi tako da objekt aktivne rečenice u pasivnoj postaje subjekt, aktivni se glagolski predikat zamjenjuje pasivnim, a subjekt aktivne rečenice, uko-


37

liko je iskazan, u pasivnoj postaje priložnom oznakom vršitelja radnje. U hr-vatskim se gramatikama još govori o dvjema mogućnostima iskazivanja pasivnoga predikata: (1) pomoćni glagol biti + glagolski pridjev trpni i (2) čestica se + osobni glagolski oblik; te o trima mogućnostima iskazivanja vršitelja radnje: (1) od + genitiv, (2) instrumental bez prijedloga i (3) po + lokativ.

Subjekt/objekt – vršitelj/trpitelj

Pojmovi su vršitelja i trpitelja ključni pojmovi kada se govori o pa-sivnoj rečenici, pojmovi bez kojih je nemoguće objasniti odnos pasiva prema aktivu. Veber poistovjećuje semantičko i gramatičko ustrojstvo rečenice, dok je njihovo razlikovanje u suvremenoj sintaksi omogućilo jasniji i precizniji pristup pasivu. Ono što u suvremenom jezikoslovlju odgovara pojmu i se-mantičkom nazivu vršitelj, u Vebera je subjekt. Vršitelj i trpitelj semantički su dijelovi rečenice, a subjekt i objekt gramatički dijelovi rečenice. Vršitelj i trpitelj postavljaju se u odgovarajući odnos prema subjektu i objektu. Na taj se način, tvrdi Ham, „pasiv opisuje kao ona preoblika temeljnoga rečeni-čnoga ustrojstva u kojoj semantički dijelovi u aktivu bivaju iskazani jednim gramatičkim dijelovima, a u pasivu drugim, a ta je preraspodjela gramatičkih dijelova prema semantičkima obilježena posebnim morfološkim likom pre-dikata. Taj se odnos obično prikazuje na sljedeći način: Aktiv: Ceste je zatrpao snijeg. ceste = trpitelj/objekt snijeg = vršitelj/subjekt je zatrpao = aktivni predikat Pasivna preoblika zatim postavlja trpitelja u gramatičku ulogu subjekta, a vršitelja u gramatičku ulogu objekta. Pasiv: Ceste su zatrpane snijegom. ceste = trpitelj/subjekt snijegom = vršitelj/objekt su zatrpane = pasivni predikat“.

(Ham, 1998 : 90-91) Takvom opisu pasivu slična je i navedena definicija pasiva u Katičića, koja dokazuje razlikovanje semantičkog i gramatičkog ustrojstva rečenice.


38

Neizrečen subjekt

Veber, Katičić te spominjane skupine autora navode u svojim djeli-ma da se pasivna preoblika najčešće izvodi na rečenicama u kojima subjekt nije izrečen.

(8) Pěsme su već štampane, knjige se po narodu razišle, ljudi jih na

hiljade čitali, pa sad sve da se spale, ni ja jih na novo nebih mogao uprav onako skupiti. (Veber, 2005: 108)

(9) I nama dadoše zastavu. (Katičić, 1991: 144) I nama bi dana zastava. (Katičić, 1991: 143) (10) Nisu me danas u školi pitali. (Katičić, 1991: 144)

Nisam danas u školi bio pitan.(Barić i dr., 2005: 452) U rečenicama (8), (9) i (10) subjekt nije izrečen. U rečenici (9) ne zna se tko je dao zastavu, a u (8) se ne zna tko njega danas nije pitao. Dakle, u danim pasivnim rečenicama nije poznat objekt, odnosno vršitelj radnje iskazan priložnom oznakom. Ako je u pasivnoj rečenici izrečen subjekt, izrečen je iz retoričkih razloga, „da se sačuva jedinstvo i blagoglasje izreke“ (Veber, 2005: 109).

(11) God. 1662. poče se predavati filosofia na gimnaziji zagrebačkoj po dvih professorih, utemeljena po Dianeževiću, kanoniku zagre-bačkom. (Veber, 2005: 109)

Veber nadalje tvrdi da ako nema jasno izrečenog subjekta, upotrebljava se aktivna rečenica, gdje glagol stoji u trećoj osobi množine u muškom rodu, a kao primjere navodi:

(12) Evo danas, kažu, deset danah, po bèlom Skadru sakupio sve po izbor najžeštje junake. (Veber, 2005: 109)

(13) Neniči, gdě te nesiju. (Veber, 2005: 109)

Od + genitiv

Kada je u aktivnoj rečenici izražen vršitelj kao subjekt, tvrdi Katičić, u pasivnoj se preoblici prebacuje u prijedložni izraz s od.

(14) Jutros je Burgio primljen od kraljice.

Jutros je kraljica primila Burgija. (Katičić, 1991: 145) (15) Januš je primio Frankopana s poštovanjem.

Ban Krsto Frankopan primljen je od kralja Januša s najvećim počastima. (Katičić, 1991: 145)


39

I Veber i skupina autora Hrvatske gramatike navode da se subjekt, kao vrši-telj radnje u aktivnoj rečenici, u pasivnoj rečenici preoblikuje u prijedložni izraz s od.

(16) Nagodba je bila od svjedoka potpisana. Nagodbu su svjedoci potpisali. (Barić i dr., 2005: 452)

(17) Obalu su podlokale silne bujice. Obala je podlokana od silnih bujica. (Barić i dr., 2005: 452.).

Autori Gramatike hrvatskog jezika smatraju da se one pasivne rečenice u kojima se navodi vršitelj radnje nalaze u obliku od + genitiv ili od strane + gentiv.

(18) Svi će oni biti odlikovani od strane države. (Silić, Pranjković, 2005: 196)

Veber u Skladnji ne spominje oblik od strane + genitiv.

Instrumental bez prijedloga

Katičić, za razliku od Vebera, navodi da se u pasivnoj rečenici kao izra-z agensa ili vršitelja rijetko javlja instrumentalni izraz, jer je takav izraz uko-čen i u današnjem se stilu izbjegava.

(19) Udario na pleće lančiće od biserja Belizarom donesene iz

Ravene. (Katičić, 1991: 145) Autori Gramatike hrvatskog jezika smatraju da ako oznaka za vršitelja rad-nje u aktivnoj rečenici označuje prouzročitelja radnje, onda se ona u pasivnoj rečenici može izreći instrumentalom.

(20) Požar je opet zahvatio dijelove Dalmacije. Dijelovi Dalmacije opet su zahvaćeni požarom. (Silić, Pranjković, 2005: 196)

Po + lokativ

Oblik za izricanje vršitelja koji se sastoji od prijedloga po i lokativa nalazimo kod Vebera:

(21) Knjiga o dužnostih, pisana po Ciceronu, vèrlo je zanimiva. (Veber, 2005: 69)


40

Takav oblik navodi i Katičić tvrdeći da kada je u aktivnoj rečenici izražen vršitelj kao subjekt, u pasivnoj se preoblici može prebaciti u prijedložni izraz s po, ali navodeći i da se takvi izrazi rjeđe upotrebljavaju te zvuče knjiški.

(22) Historičari su oficijelno ispitali taj momenat. Taj momenat je oficijelno ispitan po historičarima. (Katičić, 1991: 145)

Autori Gramatike hrvatskog jezika smatraju da se danas ne preporučuje upo-treba prijedloga po u pasivnim rečenicama, ali je česta u starijim tekstovima, što potvrđuje Veberovo definiranje pasivnih rečenica.

(23) Slavonija je bila zaposjednuta po Avarima. (Silić, Pranjković, 2005: 232)

Objekt

Kada je objekt aktivne rečenice, tvrdi Veber, u genitivu partitivnom, „onda ovaj ostaje, a glagolj neimajući nominativa, s kojim bi se slagao, stoji u tretjoj osobi jednobroja srědnjega spola“ (Veber, 2005: 108).

(24) Čega li se nije sijalo na njivi tako razrovanoj? (Veber, 2005: 108)

U članku Subjekt i izravni objekt u pasivnoj i neosobnoj rečenici (2005.) S. Ham smatra: „Iako je subjektivizacija trpitelja, predikatna sročnost, bitno obilježje pasivnih rečenica, u nekim su pasivnim rečenicama predikati u tre-ćoj osobi jednine srednjeg roda nesročni, ali se uz njih redovito potvrđuje slavenski ili dijelni genitiv,“ a o tome govori i Veber. „U oba je slučaja riječ o izravnim objektima koji su zamjenjivi akuzativom. Slavenski je genitiv zamjenjiv bez promjene značenja..., ali je dijelni genitiv zamjenjiv sintak-tički, a ne i semantički“. (Ham, 2005: 58)

(25) Uskoro je prepečeno krumpira. Uskoro je prepečen krumpir. (Ham, 2005: 58)

Imenica u akuzativu uz aktivni predikat označuje cjelovitost pojma, a to pokazuje druga rečenica u primjeru (25), a kada se hoće označiti da imenica znači dio tog pojma, upotrijebit će se partitivni genitiv, kao što je to ozna-čeno u prvoj rečenici.


41

Vremenska vrijednost pasivnog predikata

Problem je vremenske vrijednosti pasivnoga predikata nezaobilazno područje kada se govori o pasivnim rečenicama. Veber u svojoj definiciji pasivnih rečenica kaže: „...glagolj stoji u passivnoj formi, u kojem je bio u aktivnoj i slaže se s novim subjektom u svačem...“ Dakle, ishodišna je re-čenica aktivna, odnosno, „pri odredbi vremenske vrijednosti pasivnog predi-kata polazi od vremenske vrijednosti aktivnoga“ (Ham, 1998: 93). Veber piše o onome što se nalazi u običaju, što narod upotrebljava. On pa-sivne oblike i određuje povodeći se za latinskom gramatikom: „Neimajući jednostavnoga pasivnog lika, naknadjujemo ga na tri načina: a) mjesto pasivnog lika uzimamo aktivni s aktivnom izrekom; n. p. Praesens ind. laudor hvale me laudamur hvale nas laudaris hvale te laudatur hvale vas laudamur hvale ga laudantur hvale nje Imperfekt laudabar itd. hvaljahu me itd. b) aktivnom liku dodajemo posvuda (osim paticipijah i prislovah): se; n. p. kupuju se: emuntur, sie werden sie gekauft itd. c) paticipiju perfekta pasivnoga dodaju se vremena glagolja jesam; vremena, koja su običaju, jesu: imperfektivni perfektivni.

INDIKATIV Praes. hvaljen sam itd. pohvaljen budem itd. Perf. hist. hvaljen bih pohvaljen bih, bi, bismo, biste, biše Perf. log. pohvaljen sam Plusquamp. hvaljen bijah pohvaljen bjeh, bješe, bješe itd., ili: sam bio ili: sam bio Futur. hvaljen bit ću pohvaljen bit ću

POTENCIJAL

Praes. bio bih hvaljen bio bih pohvaljen itd. Futur. hvaljen budem pohvaljen budem itd.

OPTATIV

bio hvaljen! bio pohvaljen!

IMPERATIV budi hvaljen! budi pohvaljen itd.

INFINITIV

biti hvaljen biti pohvaljen


42

PARTICIPIJI Perf. hvaljen, a, o – i, e, a pohvaljen, a o – i, e, a

PRISLOVI Praes. budući hvaljen budući pohvaljen Perf. bivši hvaljen bivši pohvaljen“

(Veber, 1876: 74-75) Pomoćni glagol biti + glagolski pridjev trpni

Kao i u Vebera, u suvremenim se gramatikama pasivni oblici tvore pomoću glagolskog pridjeva trpnog i pomoćnog glagola biti:

„Infinitiv: biti oslobođen, biti oslobođen Prezent: oslobođen sam, budem oslobođen Aorist: bih oslobođen Imperfekt: bijah oslobođen, bjeh oslobođen Perfekt: oslobođen sam, bio sam oslobođen Pluskvamperfekt: bio sam oslobođen, bijah oslobođen, bjeh oslobođen Futur I.: bit ću oslobođen Futur II.: budem oslobođen Imperativ: budi oslobođen Kondicional I.: bio bih oslobođen Particip perfekta: bivši oslobođen“ (Babić i dr., 2007: 554); „1. trpni prezent: sam pitan, si pitan, je pitan itd.; 2. trpni imperfekt: bijah pitan, bijaše pitan, bijaše pitan itd.; 3. trpni aorist: bih pitan, bi pitan, bi pitan itd.; 4. trpni perfekt: bio sam pitan, bio si pitan, bio je pitan itd.; 5. trpni pluskvamperfekt: bijah bio/bjeh bio/bio sam bio pitan, bijaše

bio/bješe bio/bio si bio pitan, bijaše bio/bješe bio/bio si bio pitan itd.; 6. trpni futur drugi: budem bio pitan, budeš bio pitan, bude bio pitan itd.; 7. trpni imperativ: budi pitan, budimo pitani, budite pitani; 8. trpni kondicional prvi: bih bio pitan, bi bio pitan, bi bio pitan itd.; 9. trpni kondicional drugi: bio bih bio pitan, bio bi bio pitan, bio bi bio

pitan itd.; 10. trpni futur prvi: ću biti/bit ću pitan, ćeš biti/bit ćeš pitan, će biti/bit će

pitan itd.; 11. trpni perfekt može biti izražen i glagolom bivati: bivao sam pitan, bivao

si pitan, bivao je pitan itd. (Silić, Pranjković, 2005: 94-96)

U usporedbi Veberove Slovnice i dviju gramatika došla sam do zaklju-čka da je Veberov opis pasivnih glagolskih oblika blizak onima u suvreme-


43

nim gramatikama. Isti su pasivni glagolski oblici u Veberovoj Slovnici, Gra-matici hrvatskoga jezika i Glasovima i oblicima hrvatskoga književnoga je-zika:

- infinitv - prezent (Gramatika hrvatskoga jezika ne spominje pasivni glagolski oblik

prezenta s budem) - aorist u suvremenim gramatikama jednak je historičkom perfektu u

Vebera - pluskvamperfekt (Gramatika hrvatskoga jezika spominje i oblik bio sam

bio pitan) - futur I. - imperativ - kondicional (Veber ga imenuje kao potencijal) - particip perfekta

Veber i autori Glasova i oblika hrvatskoga književnoga jezika, za razli-ku od autora Gramatike hrvatskoga jezika, ne spominju kondicional drugi kao pasivni glagolski oblik. Futur drugi Veber navodi kao glagolski oblik futura u potencijalu, koji je jednak perfektivnom glagolskom obliku u pre-zentu. U Gramatici hrvatskoga jezika futur drugi kao pasivni glagolski oblik javlja se u obliku bio bih bio pitan, a u Glasovima i oblicima hrvatskoga književnoga jezika autori ne navode futur drugi kao pasivni glagolski oblik, a za svezu participa pasivnoga i kondicionala drugog nisu našli potvrdu.

Sanda Ham u članku Pasivna rečenica u Veberovoj Skladnji (1998.) govori o dva pristupa vremenskoj vrijednosti pasivnog predikata tvorenim glagolskim pridjevom trpnim. „Prema jednom se pristupu vremenska vrijed-nost sagledava iz same pasivne rečenice i suodnosa u njoj, pa se predikati tvoreni glagolskim pridjevom trpnim razdvajaju na one koji imaju procesu-alnu, dinamičnu vrijednost i one koje imaju statičnu vrijednost – pasiv sta-nja. Prema drugom se pristupu vremenska vrijednost pasivnog predikata tvo-renoga glagolskim pridjevom trpnim sagledava iz suodnosa s aktivom, odno-sno prema mogućnostima preoblike aktivnog predikata u pasivni“ (Ham, 1998: 90, 91). Drugi pristup naznačen je u Vebera i Katičića:

(26) Razbili su Zapolju kod Tokaja.

Zapolja je razbit kod Tokaja. ali

(27) Osim toga natukli su i lijevu ruku. Osim toga i lijeva je ruka bila natečena. (Katičić, 1991: 144) Ti primjeri pokazuju da se aktivni perfekt kad izriče sadašnju gotovu radnju preoblikuje u pasivni perfekt, a kad aktivni perfekt izriče prošlu radnju, onda se preoblikuje u pasivni perfekt s bio sam i glagolskim pridjevom trpnim.


44

Čestica se + osobni glagolski oblik

Kao i u Vebera, u suvremenim se gramatikama pasivni oblici također tvore i pomoću čestice se i osobnog glagolskog oblika. Čestica se je znak pasivnosti u Vebera, spojena sa svim vremenima indikativa.

(28) Male se škole u Biogradu umlože, i podigne se velika škola. (Veber, 2005: 109)

No Veber smatra: „budući da ta čestica dolazi i sa povratnimi glagolji, zato se ovaj oblik samo onda upotrebljava, kada se po smislu može razuměti, da je glagolj passivni, a ne povratni“ (Veber, 2005: 109).

(29) Miloje nije htio, da jim se pomogne. (Veber, 2005: 109) Gdje se to pak ne može razabrati, a treba se upotrijebiti pasivna rečenica, Veber navodi da se treba upotrijebiti oblik s budem, bivam, bijah itd.

(30) Knjige cèrkvene bijahu već od najstarijih vremenah pisana ovim (glagolskim) jezikom. (Veber, 2005: 109)

(31) Gimnazija je bila razděljena na 6 školah. (Veber, 2005: 109) Autori Hrvatske gramatike navode da se rečenica može preoblikovati u pa-sivnu tako da objekt aktivne u pasivnoj rečenici postane subjekt, a aktivnom se glagolskom obliku prijelaznog glagola dodaje čestica se:

(32) Posazidali su po dolinama crkve i kaznionice.

Posazidale se po dolinama crkve i kaznionice. (Barić i dr., 2005: 452)

(33) U arhivskom materijalu rijetko nađu dokaze o duhu. U arhivskom materijalu rijetko se nađu dokazi o duhu. (Barić i dr., 2005: 452) Katičić u Sintaksi tvrdi da kad subjekt temeljne rečenice nije izrečen, u pa-sivnoj se preoblici aktivni glagolski oblik može zamijeniti povratnim, kojem se dodaje čestica se.

(34) Strašnim bjesom nozdrve šire. Strašnim bjesom nozdrve se šire. (Katičić, 1991: 144)

(35) Začuše glasove. Začuše se glasovi. (Katičić, 1991: 144) Autori Gramatike hrvatskoga jezika također navode da se osim pasiva koji se tvori pomoćnim glagolom biti i glagolskim pridjevom trpnim razlikuje i


45

se pasiv, koji se tvori česticom se i aktivnim oblicima glagola i da je takav pasiv čest u tekstovima znanstvenoga i administrativnoga stila.

(36) Ruši se zgrada u Paromlinskoj ulici. (Silić, Pranjković, 2005: 197) (37) Upravni odbor bira se na dvije godine. (Silić, Pranjković, 2005:

197) I autori Glasova i oblika hrvatskoga književnoga jezika navode da se pasiv tvori i od čestice se i aktivnih glagolskih oblika.

(38) U lugu naime starac nije dopuštao da se zvjerad ubija. (Babić i dr., 2007: 553)

(39) Popila se crna kava. (Babić i dr., 2007: 553) Ako postoji izbor između pasiva sa se i s participom pasivnim u istom zna-čenju, prednost ima pasiv sa se, tvrde autori Glasova i oblika hrvatskoga književnoga jezika, a isto to tvrdi i Veber.

Na kraju ovog rada citirala bi nekoliko rečenica iz članka Pasivna re-čenica u Veberovoj Skladnji Sande Ham: „Veberova je skladnja ispred svog vremena u temeljnom pristupu jeziku – u doba dok mladogramatičarstvo polučuje svoje najbolje uspjehe, Veber piše sinkronijsku sintaksu u kojoj se metodološki izdiže iznad jezikoslovlja svoga vremena osvjetljujući neka pi-tanja, a posebice pasiv, onako kako to čini i suvremeno jezikoslovlje. Kada se govori o Veberovoj sintaksi ne treba smetnuti s uma da je ona ipak prvi priručnik te vrste u hrvatskom gramatičarstvu, da nejasnoće i slabosti ipak duguje jezikoslovnoj misli svojega doba. Kada je riječ o pasivu, to se posebice odnosi na nerazlikovanje semantičkoga od sintaktičkoga rečeni-čnoga ustrojstva i na Veberov oslon na klasičnu gramatiku pri opisu vre-menske vrijednosti s GPT. To svakako umanjuje prihvatljivost Veberova opisa pasiva, ali ne toliko da bismo ga smatrali neuspješnim – naprotiv, ve-lika Maretićeva gramatika i sva ona izdanja izrasla na njezinim temeljima, manje su prihvatljiva kada je pasiv u pitanju. Čak ni najsuvremenija naša sintaksa ne rasvjetljuje pasiv u potpunosti, a uza svu suvremenu preciznu i svrhovitu metodologiju koju nudi jezikoslovlje našega doba, pa bi od Ve-berove Skladnje bilo nesrazmjerno očekivati više“. (Ham, 1998: 95)

Literatura Babić, S. i dr., 2007. Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb:

Nakladni zavod Globus Barić, E. i dr., 2005. Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga


46

Katičić, R., 1991. Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb: HAZU, Globus

Kurelac, F. i dr. 1999. Jezikoslovne rasprave i članci, Zagreb: Matica hrvatska Ham, S., 1998. Pasivna rečenica u Veberovoj Skladnji, Riječki filološki dani,

Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa Riječki filološki dani, knjiga II., Rijeka. str. 89. – 96.

Ham, S., 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb: Nakladni zavod Globus Ham, S., 2005. Subjekt i izravni objekt u pasivnoj i neosobnoj rečenici,

Književna revija (tematski dvobroj: Osječki jezikoslovci i hrvatisti), ISSN 1330 -1659, volumen 45., br. 3.-4., Osijek, str. 48. – 64.

Pranjković, I., 1993. Adolfo Veber Tklačević, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Silić, J., Pranjković, I., 2005. Gramatika hrvatskog jezika za gimnazije i visoka učilišta, Zagreb: Školska knjiga

Veber Tkalčević, A., 2005. Skladnja ilirskog jezika, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Veber Tkalčević, A., 1876. Slovnica hrvatska za srednja učilišta, Zagreb, troškom spisateljevim

Ivana Gis: Dativ i lokativ u suvremenim gramatikama

47

UDK 81'366


Ivana Gis DATIV I LOKATIV U SUVREMENIM

GRAMATIKAMA Uvod U ovom će radu biti govora o dativu i lokativu u suvremenim hrvatskim gramatikama. U tri poglavlja dat će se prikaz razlike između dva padeža na sinkronijskoj razini na temelju prijedloga, navezaka i značenja padeža. Po-sebno će biti važna riječ gramatičara o prijedlogu prema oko kojega postoje dvojbe o svrstavanju uz dativ ili lokativ.

Nakon teorijskoga dijela usporedno će biti izloženi stavovi nekoliko su-vremenih gramatičara o temi svakog od poglavlja. Suvremene gramatike upotrijebljene za usporedbu su sljedeće: Gramatika hrvatskoga jezika Stje-pana Babića i Stjepka Težaka, Školska gramatika hrvatskoga jezika Sande Ham, Institutova Hrvatska gramatika, Gramatika hrvatskoga jezika Josipa Silića i Ive Pranjkovića, HAZU Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatsko-ga književnog jezika, Praktična hrvatska gramatika Dragutina Raguža.

Prijedlog prema

Sinkretizam padežnih nastavaka u množini odnosi se na ujednačenost u dativu, lokativu i instrumentalu u svim sklonidbama. Budući da su padežni nastavci za dativ i lokativ u jednini sinkretizirani, ta se dva padeža razlikuju prema prijedlozima s kojima dolaze u rečenici. Još se u osnovnoškolskim udžbenicima hrvatskoga jezika navode stalni lokativni prijedlozi po kojima se taj padež odmah prepoznaje u rečenici, i to je nužan način razlikovanja lo-kativa od dativa. Suvremene gramatike po pitanju tih prijedloga nisu sugla-sne, a kao dvojben pokazao se prijedlog prema kojega se ponegdje pripisuje dativu, a dalje lokativu.

Da bi se sa sigurnošću utvrdilo zašto su se oblikovala oprečna mišlje-nja, potrebno je sagledati više različitih argumenata i proniknuti u jezičnu povijest te vidjeti gdje je zapravo došlo do prepletanja i zbog čega.


48

Kako je prema prestao biti dativni i postao lokativni prijedlog

Shvativši problem dativnoga i lokativnoga svojatanja prijedloga prema i sagledavši ga potom povijesno, dao je Dragutin Raguž (1984.) objašnjenje kako je do nesuglasica došlo.

U svim sklonidbenim vrstama dativ i lokativ izjednačeni su po padež-nom nastavku i njime ih nije moguće razlučiti. Razlog razdavajanja tih dvaju padeža različit je naglasak. Stari hrvatski gramatičari (od B. Kašića do Š. Starčevića) bilježe sedam padeža u jednini i ne spominju lokativ, već ablativ (koji se ne razlikuje od genitiva). Množina je po uzoru na latinsku gramatiku sastavljena od osam padeža tako da je jednini dodan lokativ, ali se lokativ i dativ razlikuju padežnim nastavkom. U gramatici Š. Starčevića prvi je put ujednačen broj padeža u jednini i množini (i to njih šest) što će reći da on nije uočio naglasne razlike između dativa i lokativa. Naglasnu razliku kao kriterij razdvajanja dvaju padeža čak i kada su oblikom istovjetni prvi je uočio Vuk Stefanović Karadžić i zabilježio u uvodnom dijelu Srpskoga rječ-nika iz 1818. To su prihvatili i njegovu tradiciju nastavili, jasno, Daničić i Maretić.

Sve do gramatike Tome Maretića, odnosno dok dativ i lokativ nisu pa-dežnim nastavkom ujednačeni, prijedlog prema spominje se uz dativ ili se ne navodi kamo spada. Uz oba padeža obrađuje ga Daničić te pokušava zaključiti da mu je mjesto uz lokativ, a takvo svrstavanje prihvaća odmah potom Maretić, navodeći niz primjera gdje naglasak uvjetuje razlikovanje padeža, te zaključuje načelno da prema dolazi uz lokativ, iako i dalje dvoji.

Nadalje, kako navodi Raguž (1984.) pišući o problematici prijedloga prema, M. Stevanović i M. Ivić ističu da se u mnogim govorima dativ i lokativ ne razlikuju naglaskom, nego jedini klasifikacijski kriterij može biti značenje jednoga i drugoga pa bi stoga u nekim slučajevima prema dolazio s dativom, a u drugima s lokativom. Budući da je M. Stevanović u Srbiji bio i pisac gramatika za srednje škole, prijedlog prema svrstao je kao dativni i lokativni i prenio i u svoje priručnike. Kada je prijedlog prema obrađivan u hrvatskoj jezikoslovnoj literaturi, zabilježeno je da je on lokativni prijedlog (prema Maretiću) i tako je i ostalo. Pitanje uz koji od padeža svrstati prije-dlog nametnulo se, dakle, izjednačavanjem padežnih nastavaka u gramatici Š. Starčevića.

Raguž navodi i još jedan mogući način prijedložnoga razdvajanja dativa od lokativa. Naime, na, o, u, po su ujedno i akuzativni prijedlozi, a slagat će se s lokativom ili akuzativom po opoziciji statičnost, mjesto/dinamičnost, cilj. Jedini, osim spornoga prema, ostaje prijedlog pri za koji Raguž utvrđuje da se počeo gubiti. Dakle, može se govoriti o usporednosti lokativnih i aku-zativnih prijedložnih izraza, izuzev prijedloga prema koji je dativni.


49

On ne nudi jasan odgovor, nego kaže da treba tražiti podatke koji bolje svje-doče o kojem se padežu radi, a ako nema takvih podataka, onda se na te-melju napisanih zaključaka može utvrditi kada je to dativ, a kada lokativ.

U jeziku zagrebačke filološke škole, kako navodi S. Ham (1998.), dativ i lokativ razlikuju se pomoću stalnih prijedloga s lokativom, ali i pomoću padežnih nastavaka u množini. Upravo stoga može se pouzdano tvrditi da se prema svrstava izričito uz dativ. O prijedlogu prema starija norma nije dvoji-la: „Dativ zahtěvaju: k(a), prama, proć, proti(-v, -va), suproć, suproti“ (Ham, 1998: 35).1

Tijekom normiranja hrvatskoga jezika normativni stavovi o prijedlož-nom izrazu s prijedlogom nisu se podudarali. To je razlog zbog kojega su-vremena naša gramatika nudi kompromisno rješenje – prema svrstava i uz dativ i uz lokativ. Naglasne razlike između tih padeža, kojom su se neki gra-matičari vodili, u hrvatskom jeziku nikada nije ni bilo; dativ i lokativ sin-kretizirani su i nastavkom i naglaskom, a razlikuju se osnovnim značenjem i različitim prijedlozima. Prijedlozi koji dolaze s lokativom su stalni i o njima nema dvojbe te su prvi kriterij prepoznavanja lokativa u rečenici, jedino je uloga prema ostala nejasna u prijedložnom padežnom izrazu. S. Ham na-pominje da stariji gramatičari uzimajući primjere iz starijeg hrvatskog knji-ževnog jezika, književnika koji su pisali jezikom zagrebačke filološke škole, ne spominju da se pripadnost prema uz dativ prepoznaje morfološki, i to po padežnom imeničkom nastavku za množinu. Padežno je značenje u tom slu-čaju nebitno „...jer imenica uz prema uvijek ima nastavak za dativ množine, a nikada za lokativ množine“ (Ham, 1998: 39). Ako prijedlog prema sasvim sigurno dolazi uz dativ u množini, očito je da će jednako biti i s jedninom, bez obzira na sinkretizirane padežne nastvake u jednini.

Suvremene gramatike o prijedlogu prema

Različiti gramatičari zastupaju različita gledišta kada se treba odlučiti kamo pripada prema. Pojedini ga izričito svrstavaju uz ovaj ili onaj padež, dok drugi imaju potrebu dodatno pojasniti svoju odluku što je samo odraz nejasnoće, odnosno da problem postoji.

S. Težak i S. Babić (2003.) pišući o imeničkoj a-sklonidbi zaključuju: „Dativ i lokativ imaju isti nastavak: -u. Razlikuju se po tome što se pred lokativom uvijek nalazi jedan od ovih prijedloga: na, o, po, prema, pri, u. U nekih imenica dativ se razlikuje od lokativa po naglasku: Žívīm u grádu. Prìlazīm grâdu“. (Težak, Babić, 2003: 101)

S. Ham (2002.) navodi lokativ kao padež koji uvijek dolazi s prijedlo-zima i uvijek je prijedložni izraz: „Lokativ je uvijek s jednim od ovih pri-jedloga: u, na, o, po, pri“ (Ham, 2002: 100). U lokativne prijedloge ne svr-

1 Prema A. Mažuranić, 1866.str.136.


50

stava prema čak ni kao zajednčki s dativom. Sve imenice u jednini imaju jednake nastavke za ta dva padeža, prema tomu oni se razlikuju samo pri-jedlozima s kojima se slažu. „Lokativ nikada ne može biti bez svojih pri-jedloga, što znači da je lokativ prijedložni izraz, a dativ može biti sam ili s prijedlozima k, prema, nasuprot, unatoč, usprkos“ (Ham, 2002: 36).

Institutova gramatika (2005.) usporedno navodi prijedloge koji se slažu s dva ili više istih padeža, a za lokativ izričito stoji da su prijedlozi koji se slažu samo s njim: pri, prema.

J. Silić i I. Pranjković (2007.) pišu o dativu kao o padežu koji se u stan-dardnom jeziku slaže s malo prijedloga te teži tomu da se ih se oslobodi (suprotno od lokativa, koji je uvijek prijedložni izraz). „Oni su k tomu često (osobito kad dolaze u značenju koje ponavlja osnovno značenje dativa) zališni, posebno prijedlozi k i prema“ (Silić, Pranjković, 2007: 220). Prije-dlog k(a) uz dativ je zališan jer ponavalja negraničnu direktivnost, a zamje-njiv je prijedlogom prema ukoliko znači okrenutost, usmjerenost, kretanje prema čemu. Lokativ u hrvatskome standardnom jeziku dolazi isključivo uz prijedloge, a to su na, o, po, u, koji su ujedno akuzativni, dok je jedini pri-jedlog koji dolazi samo s lokativom pri. Pretpostavka je dvojice gramatičara dakle, da se prema uvijek slaže samo s dativom.

Povijesni pregled glasova i oblika hrvatskoga književnog jezika (1991.) razlikuje prijedloge koji se koji se slažu s jednim padežom i one koji se slažu s dva ili tri. Tako s dativom dolaze samo: k, proti, nasuprot, usuprot; s lo-kativom: pri. Lokativu su i akuzativu zajednički na, o, po, dok se u slaže s genitivom, akuzativom i lokativom. S dativom i lokativom slažu se: prema, pram(a).

D. Raguž (1997.) označuje dativ padežom koji teži odbacivanju prijed-loga. Neki od njegovih prijedloga sve više u značenju postaju genitivni (na-suprot, unatoč, usprkos, nadomak), a k i prema izražavaju usmjerenost pre-ma cilju kao i sam padežni oblik dativa. Osim toga, prema ne pripada samo dativu. „Prijedlog prema (rijetko i zastarjelo i prama) slaže se s dativom i lokativom“ (Raguž, 1997: 138). S obzirom da su oblikom ti padeži isti, ob-jašnjava da je prema dativni kada znači smjer ili okrenutost prema nečemu, odnosno kada je zamjenjiv s k. Jedini samo lokativni prijedlog je pri. Na-dalje, prema s lokativom znači: položaj na suprotnoj strani, usporedbu, okol-nost, kriterij.

Zastupljenost mišljenja gramatičara o pripadnosti prema dativu podjed-naka je kao i lokativu. Oni koji ga svrstavaju uz lokativ čine to po nekakvom osobnom nahođenju ili preuzimajući iz određene literature, bez dodatnog po-jašnjavanja i zalaženja u dublju jezičnu povijest. Primjeri koje nude jednako tako kako su imenovani lokativnim mogu biti i dativni.

Drugi, kojima je prema dativni, nude logičnija objašnjenja toga jezič-noga stava. Dativ je padež koji može i ne mora imati prijedloge. Prvenstveno


51

zbog toga što upotreba prijedloga prema nije nužna u ustroju rečenice, već ga se može i izostaviti da bi rečenica obavijesno bila jasna, on je dativni. Ako bi se prema pripisao isključivo lokativu, njegova zališnost bila bi neo-bjašnjiva jer lokativ bez prijedloga ne može. Dakle, dativ teži oslobođenju od prijedloga jer daje potpunu informaciju i bez njih, a prema je u toj informaciji zališan.

Navesci

O navescima u dativu i lokativu progovorio je Dalibor Brozović (1980.) u istoimenom članku opisujući njihovu nepravilnu upotrebu kao odraz narušena jezična osjećaja suvremenog čovjeka. Jezična kultura ima zadatak njegova učvršćivanja, stoga je potrebno rasvijetliti pravila i poticati upotrebu pravilnih oblika.

Navezak je završni samoglasnik padežnoga nastavka koji se može pri-dodati nastvaku, ali i ne mora. Suvremene su gramatike po pitanju upotrebe navezaka uglavnom suglasne, a upravo je ona jedan od ključnih kriterija razlikovanja dativa i lokativa kao i dokaz o pripadnosti prijedloga prema dativu.

Nastavci za dativ i lokativ pridjevskih riječi muškoga i srednjeg roda –om, –em, –omu, –emu, –ome nemaju istu vrijednost za oba padeža. Po pita-nju prijeglasnih oblika sa samoglasnikom e (–em, –emu) naglašava Brozović da većih problema nema, tek da je upotreba lika –emu po učestalosti veća u dativu te ga se ne bi trebalo upotrebljavati u lokativu, a lik –em je lokativni, iako rijedak. Likovi –om, –omu, –ome karakteristični su za dativ, a za lokativ samo –om i –ome, s tim da je učestalost zajedničkih likova nejednaka u ta dva padeža.

Suvremene gramatike o navescima u pridjevno-zamjeničkoj sklonidbi

Pridjevno-zamjenička sklonidba je ona po kojoj se mijenjaju određeni pridjevi i neke zamjenice. Pitanje je navezaka bitno kada se radi o genitivu, dativu, lokativu i instrumentalu jednine m. i. s. roda. Hrvatska domaretićev-ska norma ne poznaje navezaka jer su završni otvornici bili sastavni dio na-stavačkoga morfema.

S. Težak i S. Babić (2003.) navode da se u sklonidbi određenih pridjeva u nekim padežima upotrebljavaju kraći (mlâdōg, mlâdōm, mlâdīm) i duži nastavci (mlâdōga, mlâdōme, mlâdōmu, mlâdīma). „U hrvatskom jeziku u dativu jednine prednost ima duži nastavak (–omu, –emu) a u lokativu jednine kraći (–om). Nastavak –ome stilski je obilježen.

Kada je pridjev poimeničen, valja dati prednost duljim nastavcima:


52

Vidio sam dûgōga. Rèci tô dûgōmu. Pokážite tô svìma nővīma. Prìčajmo o mûdrīma, a ne o lûdīma. Drúžite se s poštènīma. Posebice to vrijedi kada nije jasno je li riječ u jednini ili množini: Têško se sporazumijévati s lûdīm/lûdīma.“ (Težak, Babić, 2003: 120)

Navezak ili pokretni samoglasnik imaju zavisni padeži pridjeva, zavisni padeži zamjenica, prilozi i prijedlozi. Ne definiraju izričito razliku dativa i lokativa prema navescima. S. Ham (2002.) u pridjevno-zamjeničkoj sklonidbi razlikuje nekoliko oblika za muški i srednji rod, s navescima i bez navezaka. Tako se u dativu jednine javljaju navesci u i e kao i u lokativu jednine, dok je genitivni navezak a. „U njegovanom i biranom izrazu prednost treba dati genitivu s naveskom a, dativu s naveskom u i lokativu bez naveska ili s naveskom e“ (Ham: 2002: 54).

Institutova gramatika (2005.) priznaje proširivanje navescima na kraju nekih oblika pridjeva i zamjenica i to tako da samo opisuje o kojim se navescima radi i u kojim se padežima oni mogu pojaviti, npr.

GA jd. velikōg – velikōga, tvôg – tvôga DL jd. velikōm – velikōmu – velikōme, tvôm – tvômu – tvôme DLI mn. velikīm – velikīma, tvòjīm – tvòjīma I jd. njîm – njíme, kîm – kíme, svîm – svíme (Barić i dr., 2005: 81)

Izjednačavanje dativa i lokativa jd. m. i s. r. ( npr. D tomu, L tom > DL tomu, tom) mlađa je pojava nastala po uzoru na ž. r. gdje su ti padeži uvijek bili jednaki. Izvorni je dativni oblik onaj s –u kao njegovim integralnim di-jelom. Uslijed izjednačavanja –u se počinje osjećati kao navezak, a zatim i –a u genitivu jd. i u dativu, lokativu i instrumentalu mn., tako da su se pojavili kraći i dulji zamjenički i pridjevni oblici: DL jd.tomu, našemu; dobromu, vrućemu i tom, našem; dobrom, vrućem: DLI mn.tima, našima; dobrima, vrućima i tim, našim; dobrim, vrućim. (Barić i dr., 2005: 628) U dativu i lokativu jd. pojavljuje se i navezak –e, a mogu ga imati zamjenice i pridjevi kojima osnova završava na nenepčani suglasnik (tome, dobrome).

J. Silić i I. Pranjković (2007.) nude sve oblike s navescima ne sugeri-rajući izričito koji bi imao prednost pred ostalima. Sklonidbu zamjenice njègov-Ø, primjerice, u dativu i lokativu prikazuju ovako:

D: (m. r.) njègov-omu / njègov-ome / njègov-om – (sr. r.) njègov – omu / njègov – ome / njègov – om L : (m. r.) njègov-omu / njègov-ome / njègov-om – (sr. r.) njègov – omu / njègov – ome / njègov – om (Silić, Pranjković, 2007: 124)


53

Povijesni pregled glasova i oblika hrvatskoga književnog jezika (1991.) u sklonidbi neodređenih imeničkih i pridjevnih zamjenica čuva oblik s nave-skom –u u isključivo u dativu. Tako, primjerice, u sklonidbi zamjenice moj dativ i lokativ jedine navedeni su ovako:

D mòj-em(u), môm(u) L mòj-em, môm(e) (Babić i dr., 1991: 654)

Zamjenica moje u dativu i lokativu glasit će ovako:

D mòj-em(u), môm(u), môm(e) L mòj-em, môm(e) (Babić i dr., 1991: 654)

Uz sklonidbu imeničkih zamjenica napominje se da se u lokativu jednine m. i s. r. pojavljuju i oblici s naveskom –u, što bi značilo potpuno izjednačenje dativa i lokativa, ali je u pažljivu jeziku tu razliku bolje čuvati. Ista napomena stoji i uz neodređene pridjevne zamjenice. D. Raguž (1997.) daje niz primjera za sklanjanje zamjenica u kojima gotovo izjednačuje oblike za dativ i lokativ m. i s. r. jednine. Tako zamjenica njègov glasi ovako:

D njègovu/njègovōm (u,e) L njègovu/njègovōm (e,u)

Značenje

Treći kriterij razlikovanja dativa i lokativa svakako jest njihovo znače-nje. Još je D. Raguž (1984.) pišući o prijedlogu prema i dotaknuvši se raz-like u naglascima dvaju padeža utvrdio da ukoliko te razlike nema, tada se ne može govoriti o dvama, već o jednom padežu. Osim toga, jasno izjavljuje da je značenjski kriterij posve neopravdan i nema mu mjesta u opisu oblika. Praksa je takva da se poseže za značenjem kada se ne može dosljedno ob-jasniti neka pojava u oblicima, kao što je ona izazvana dvojbom oko prije-dloga prema. Gramatike se obično slažu kada je riječ o značenju pojedinih padeža, tek je znatnije odstupanje zabilježeno kod onih koji prema pripisuju i dativu i lokativu.

S. Težak i S. Babić (2003.) vrlo sažeto značenjski definiraju padeže: „Dativ je padež namjene (Ovo poklanjam majci.) i cilja (Vraćam se kući.). Dativ dolazi s prijedlozima: k(a), nasuprot, unatoč i usprkos, a u rečenici je tada obično priložna oznaka“. (Težak, Babić, 2000: 294); „Lokativ ovisi o prijedlozima na, o, po, pri, prema, u i odgovara na pitanja o (po, prema itd.) kom(u)? o (po, prema itd.) čem(u)? Lokativ je prvenstveno padež mjesta (u Parizu, na svijetu, u sebi)“. (Težak, Babić, 2000: 298)


54

S. Ham (2002.) o padežu govori kao o obilježju imenskih riječi i ne ulazi u značenje padeža, već ga definira morfološki.

Institutova gramatika (2005.) dativ definira kao dinamični padež; znači usmjerenost, čemu je što namijenjeno ili čemu se teži. Suprotno od njega statične podatke daje lokativ, koji znači mirovanje u mjestu i vremenu.

J. Silić i I. Pranjković (2007) detaljno opisuju značenje oba padeža, čak i sa svakim prijedlogom posebno. Ipak za temeljno značenje dativa navode negraničnu direktivnost, „a to znači odnos između dvaju predmeta koji pret-postvalja približavanje jednoga predmeta drugomu, i to tako da jedan pred-met služi kao orijentir drugomu“ (Silić, Pranjković, 2007: 219). U svezi toga zanimljiv je spoj prema + dativ koji može označavati položaj, mjesto pored kakva predmeta ili na suprotnoj strani od njega; može imati značenje uspo-redbe po jednakosti ili nejednakosti; može značiti nešto na temelju čega se štogod događa. „Temeljno je značenje lokativa prostorno. Lokativ naime oz-načuje mjesto, i to mjesto vezano uz mirovanje, statičnost, nepokretnost“. (Silić, Pranjković, 2007: 230)

Povijesni pregled glasova i oblika hrvatskoga književnog jezika (1991.) padežna značenja dativa i lokativa iznosi u kontekstu njihova vezivanja uz pojedine padeže, a lepeza prijedložnih značenja vrlo je široka.

D. Raguž (1997.) opisuje dativ bez prijedloga kojemu pripisuje ove funkcije i značenja: namjene, usmjerenosti, koristi ili štete, kao dopuna pri-djevima i prilozima, posvojni dativ, etički dativ, dativ zakletve, dativ s infi-nitivom, dativ cilja. Dativ s prijedlozima ima posebna značenja, a uz prema, koji se slaže i s lokativom, dolazi kad se pokazuje usmjerenost, okrenutost prema nečemu.

Lokativno je temeljno značenje oznaka mjesta. Znači mirovanje ili kre-tanje u okviru određenih granica. Budući da je uvijek prijedložni izraz, nje-govi mu prijedlozi daju različita značenja. S lokativom prema znači: položaj na suprotnoj strani, usporedbu, okolnost, kriterij.

Zaključak

Dativ i lokativ dva su različita padeža sa sinkretiziranim padežnim na-stavcima. Nekadašnja razlika u naglasku svakoga od njih u suvremenom se jeziku također počela gubiti pa su gotovo sinkretizirani i naglaskom. Ono što ih na razini oblika odvaja jesu stalni prijedlozi koji dolaze s lokativom, što znači da je on prijedložni izraz, a dativ ih može i ne mora imati, s tim da teži potpunom odbacivanju prijedloga. Lokativni su prijedlozi u, na, o, po, pri, s tim da je samo pri isključivo lokativni. Dvojben je prijedlog prema koji neki gramatičari pripisuju dativu, a neki lokativu, dok dugi tvrde da se ovisno o značenju može slagati i s jednim i s drugim padežom. Budući da značenje nije valjan kriterij u opisu oblika bilo bi dobro posljednju tvrdnju ostaviti po


55

strani, a razloge zbog kojih bi se prema slagao s jednim od tih padeža po-tražiti u jezičnoj dijakroniji, čiji je dio prikazan u ovom radu. Miješanje navezaka također dovodi do izjednačavanja dativa i lokativa, stoga bi trebalo njegovati njihovu pravilnu upotrebu. Konačno, značenje jednog i drugog padeža pokazuje da su oni svakako različiti i to u osnovnoj upotrebi.

Literatura

Babić, S., Brozović, D., Moguš, M., Pavešić, S., Škarić, I., Težak, S., 1991.

Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: HAZU, Globus

Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V., Znika, M., 2005. Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga

Brozović, D., 1980. O navescima u dativu i lokativu, Jezik, god. 27., Zagreb Ham, S., 1998. Jezik zagrebačke filološke škole, Zagreb: Matica hrvatska,

ogranak Osijek Ham, S., 2002. Školska gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska knjiga Raguž, D., 1997. Praktična hrvatska gramatika, Zagreb: Medicinska naklada Raguž, D., 1984. S kojim se padežom slaže prema?, Jezik, god. 31., Zagreb Silić, J., Pranjković, I., 2007. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska

knjiga Težak, S., Babić, S., 2003. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska knjiga


56

Maja Šmolc: Kondicional II. u hrvatskom književnom jeziku

57

UDK 81'366

81'366'367.625 81'366'367.25

81'367.7:81'366.54 Izvorni znanstveni rad

Primljen 23. svibnja 2011., prihvaćen za tisak 6. lipnja 2011.

Maja Šmolc KONDICIONAL II. U HRVATSKOM

KNJIŽEVNOM JEZIKU Uvod

Ovaj rad bavit će se pitanjem kondicionala II. u suvremenom hrvat-skom jeziku. Cilj je rada istražiti i dokazati još uvijek prisutnu uporabu na-vedenog glagolskog načina koji se, naročito u novijoj literaturi i medijima, često pogrješno zamjenjuje kondicionalom I. Oba kondicionala nazivaju se još i pogodbenim načinima jer znače pogodbu, a njihovo je razlikovanje otud što kondicional I. izriče mogućnost izvršenja radnje s gledišta sadašnjosti, odnosno neposredne budućnosti (zato se naziva još i kondicional sadašnji), dok se kondicional II. ili prošli može upotrijebiti isključivo za objašnjenje mogućnosti izvršenja radnje u prošlosti, odnosno za izricanje prošle radnje čije je ispunjenje bilo nemoguće zbog posljedica neke druge prošle radnje. Dakle, prvi dio rada bavit će se teorijskim objašnjenjem kondicionala II., odnosno njegovom definicijom i tvorbom, dok će drugi dio rada biti usmjeren prema opisu primjera kondicionala II. iz Hrvatskog jezičnog korpusa, točnije iz djela novije književnosti (20. i 21. stoljeće).

Suvremene gramatike o kondicionalu II.

Tvorba kondicionala II.

Suvremene gramatike većinom na isti ili sličan način prikazuju tvorbu kondicionala II.

Tako gramatika Glasovi i oblici hrvatskog književnog jezika jedina od svih pregledanih gramatika navodi samo tvorbu kondicionala II., dok zna-čenje i upotrebu ne spominje (Babić i dr., 2007). Taj se složeni glagolski način tvori od kondicionala glagola biti i glagolskog pridjeva radnog svih (svršenih i nesvršenih) glagola, odnosno pridjeva radnoga glagola koji se


58

spreže (Barić i dr., 2005). Navedeni prvi dio kondicionala II., kondicional glagola biti, ostale gramatike navode i kao kondicional prvi ili sadašnji, koji se tvori od nenaglašenog oblika aorista pomoćnog glagola biti i pridjeva radnoga glagola koji se spreže: Jednina:

1. os. napravio bih / napravila bih / napravilo bih 2. os. napravio bi / napravila bi / napravilo bi 3. os. napravio bi / napravila bi / napravilo bi

Množina:

1. os. napravili bismo / napravile bismo / napravila bismo 2. os. napravili biste / napravile biste / napravila biste 3. os. napravili bi / napravile bi / napravila bi

Kondicional II. u gramatikama se naziva još i kondicional prošli.

Njegova tvorba bit će prikazana na sljedećem primjeru: Jednina:

1. os. bio bih napravio / bila bih napravila / bilo bih napravilo 2. os. bio bi napravio / bila bi napravila / bilo bi napravilo 3. os. bio bi napravio / bila bi napravila / bilo bi napravilo

Množina:

1. os. bili bismo napravili / bile bismo napravile/ bila bismo napravila 2. os. bili biste napravili/ bile biste napravile / bila biste napravila 3. os. bili bi napravili / bile bi napravile / bila bi napravila

Kondicional u razgovornom jeziku

Gotovo sve gramatike savjetuju pravilnu upotrebu kondicionala, jer če-sto se u razgovornom jeziku upotrebljava kondicional s nepravilnim likom pomoćnog glagola: „U svim se osobama nepravilno upotrebljava bi, umjesto pravilnih oblika“ (Ham, 2007: 90). Umjesto ja bi rekao, mi bi rekli pravilno je ja bih rekao, mi bismo rekli. „Takve pogrješke mogu često učiniti rečenicu dvoznačnom ili troznačnom“ (Babić i dr., 2007: 553). Također, savjetuje se i pravilna upotreba glagolskog pridjeva radnog kada se upotrebljava plural iz poštovanja. Umjesto: Vi bi, gospođo, najbolje učinila, pravilno je: Vi biste, gospođo, najbolje učinili.


59

Značenje i upotreba kondicionala II.

Kada definiraju značenje kondicionala II., gramatike ga uvijek stavljaju u isti kontekst s kondicionalom I. jer se, kako navode Silić i Pranjković, „…kondicionalom II. izražava uvjet ostvarenja glagolske radnje koji pretho-di mogućnosti ostvarenja glagolske radnje izražene kondicionalom I. Taj se uvjet ostvaruje u prošlosti“ (Silić, Pranjković, 2005: 939), ili jednostavnije rečeno: „Kondicional I. i kondicional II. izriču isti odnos prema radnji, ali kondicional II. izriče uvjet (pogodbu), želju ili mogućnost koja se dogodila prije neke druge moguće radnje, u prošlosti“ (Ham, 2007: 90). Nešto druga-čiju definiciju kondicionala II. daje Gramatika hrvatskoga jezika. Prema Te-žaku i Babiću kondicional II. izriče:

1. Radnju koja se mogla izvršiti u prošlosti: „Dioba bi nas bila osiro-

mašila.“ 2. Želju koja je postojala u prošlosti da se izvrši neka radnja: „Ja bih

bio radije ostao ovdje.“ (Težak, Babić, 2007: 310)

Definicije gramatika koje su u navođenju prethodile posljednjoj razlikuju se u tome što kao jedno od značenja kondicionala II. navode i uvjet ostvarenja radnje u prošlosti. Ta razlika potvrđuje se i u danim primjerima pogodbenih rečenica, što u gramatici Težaka i Babića nije bio slučaj:

1. „Da si bio učio, naučio bi.“ (Silić, Pranjković, 2005: 93) 2. „Da si bio učio, imao bi izvrsne ocjene.“ (Ham, 2007: 90)

Kondicional II. u značenju relativne gotove sadašnjosti Gramatike vežu značenje kondicionala II. uz relativnu gotovu sadaš-

njost. Katičić navodi kako je gotova sadašnjost, kad se izriče mogućnost glagolskog sadržaja, relativna i može se odnositi na svako vrijeme u kojem je glagolski sadržaj moguć (Katičić, 2002). Isto potvrđuju i autori Hrvatske gramatike, tvrdeći kako se u nekim slučajevima kondicionalom II. izriče relativna gotova sadašnjost koja se odnosi na prošlost, što se većinom vidi iz konteksta (Barić i dr., 2005: 417):

a) Takav ga odgovor zacijelo ne bi bio zadovoljio. Sada je bio siguran.

Postoje i rečenice u kojima su istodobno izražene dvije relativne gotove sa-dašnjosti:

b) Kako bi se bila smirila da sam joj je donio. (Barić i dr., 2005: 417)


60

Glagolski oblici sa značenjem kondicionala II.

Bitno je naglasiti kako kondicional I. ne izriče gotovu radnju i zahvalju-jući tomu on se ne može u svim slučajevima zamijeniti kondicionalom II., osim kada se među dvama kondicionalima ne neutralizira oprjeka po goto-vosti. Kada se ta neutralizacija dogodi, kondicional II. znači prošlu moguć-nost glagolskog sadržaja, a ne više gotovu sadašnjost. U toj situaciji moguće je rečenicu u kojoj je glagolska radnja izražena kondicionalom II. zamijeniti rečenicom u kojoj je radnja izražena kondicionalom I. u značenju relativne sadašnjosti. To potvrđuju sljedeći primjeri:

1. To ne bi bio mogao da laže. (kondicional II.) 2. To ne bi mogao da laže. (kondicional I.) (Barić i dr., 2005: 417)

Navedene rečenice znače isto – mogućnost u prošlosti, samo što je u

rečenici s kondicionalom II. ta prošlost jače izražena. Iako navedeni primjeri idu u prilog tvrdnji iz Praktične hrvatske gramatike da ulogu kondicionala II. može nositi i kondicional I. (Raguž, 1997: 206), primjeri iz Katičićeve Sin-takse i Institutove Hrvatske gramatike pokazuju da je upotreba kondicionala II. nužna u određenim rečenicama, jer bi inače došlo do promjene značenja rečenice:

1. Bio bi nam pucao u leđa. (znači: Sad bismo bili mrtvi) 2. Pucao bi nam u leđa. (znači: Mogao bi / želio bi nam pucati u leđa)

(Barić i dr., 2005: 417)

1. Od iznenadne bi radosti bio sada jamačno skočio s konja. (znači: trenutak kada je konjanik još na konju)

2. Od iznenadne bi radosti sada jamačno skočio s konja. (znači: trenutak kada je moguće da konjanik više ne bude na konju). (Katičić, 2002: 79)

I dok Raguž tvrdi da je kondicional II. u upotrebi rijedak te da ga obi-čno zamjenjuje kondicional I., Silić i Pranjković (2005.) primjerom potvr-đuju da ulogu kondicionala danas sve više zamjenjuje pluskvamperfekt ili češće, perfekt, i to u pogodbenim rečenicama s veznikom da:

1. Da si bio učio, naučio bi. (pluskvamperfekt) 2. Da si učio, naučio bi. (perfekt)

Kondicional II. u složenim rečenicama

Navedene rečenice zamjenjuju pogodbenu rečenicu s veznikom kad u kojoj je uvjet koji nije ostvaren u prošlosti izrečen kondicionalom II.: Kad bi


61

bio učio, naučio bi. Također, neki tvrde i da na mjestu veznika kad može biti i veznik ako, iako se pokazalo da su u većini gramatika pogodbene rečenice koje počinju veznikom ako ili kad većinom u kondicionalu I:

1. Ako biste mi to učinili, bio bih Vam uvelike zahvalan. (Težak,

Babić, 2007: 310) 2. Jer kad bi ona imala gdje, bilo bi to zgodno rješenje. (Barić i dr,

2005: 509) 3. Zaista, nepravda bi bila velika kad bi ga takvog ulovili. (Barić i dr.,

2005: 509)

Kondicional II. najčešće se u primjerima gramatika javlja u nestvarnim pogodbenim rečenicama s veznikom da:

1. Da nas je tko čuo, bio bi pomislio da lajemo. (Katičić, 2002: 78) 2. Da sam htjela, lako bih se bila udala. (Težak, Babić, 2007: 270) 3. Ja bih bio došao da sam znao. (Raguž, 1997: 206)

Osim u nestvarnim pogodbenim rečenicama, gdje znači pogodbu u pro-

šlosti koja nije bila u skladu sa stvarnošću, kondicional II. upotrebljava se i u drugim složenim rečenicama, no češće je to u jednostavnim proširenim rečenicama, što potvrđuju i primjeri iz gramatika:

1. A tako bi rado bili prišli, obrnuli i opipkali sa svih deset prstiju i

svukli svojim očima žuđeni predmet koji bi na koncu kupili ili tužno napustili. (Katičić, 2002: 78)

2. Ja bih radije bio ostao ovdje. (Težak, Babić, 2007: 310) 3. Spretan novinar bio bi napisao: „Zbog oskudice odjeće.“ (Katičić,

2002: 78) 4. Bio bi nam pucao u leđa. (Barić i dr., 2005: 417)

Kondicional II. kao trpni glagolski oblik

Nijedna gramatika, osim Gramatike hrvatskoga jezika Silića i Pranjko-vića, ne navodi kondicional II. među glagolskim oblicima koji mogu biti trp-ni. Silić i Pranjković navode primjer za kondicional II. u trpnom obliku, a glasi: bio bih bio pitan (Silić, Pranjković, 2005: 93). U Školskoj gramatici navodi se kako je „…trpni oblik za kondicional I. i kondicional II. samo jedan: bio bi čitan jer se oblik *bio bi bio čitan ne upotrebljava“ (Ham, 2007: 90), kao što se ni pluskvamperfekt ne upotrebljava u trpnom obliku. I autori gramatike Glasovi i oblici u hrvatskom književnom jeziku tvrde kako u građi koja je poslužila za pisanje gramatike nije pronađen nijedan primjer u kojem bi kondicional II. bio u trpnom obliku.


62

Kondicional II. u suvremenom hrvatskom književnom jeziku

Ako kondicional kao pogodbeni način prikazuje radnju kao moguću, pretpostavljenu ili poželjnu, kondicional II. jedan je od dvaju složenih oblika izricanja takve radnje, ali za razliku od prvog oblika (kondicionala I.), koji izražava kakve će posljedice imati izvršavanje te moguće, pretpostavljene ili poželjne radnje u budućnosti, kondicional II. kazuje kako bi prošlost bila drugačija da se poduzela neka radnja. Zato se najčešće on pronalazi u nes-tvarnim pogodbenim rečenicama s veznikom da, i to u glavnoj surečenici, dok u zavisnoj uvijek dolazi neko prošlo (svršeno) vrijeme (perfekt, aorist ili pluskvamperfekt). Neki od primjera rečenica s takvim ustrojstvom pronađeni su u Hrvatskom jezičnom korpusu, što pokazuje podudaranje opisa upotrebe kondicionala II. u gramatikama i stvarne upotrebe:

1. Pa, da sam znao, bio bih vam rekao, još u bolnici! (Pavao Pavličić:

Pasijans, 2000: 48)1 2. Pavle, Beatrice i Stanko pogledaše se začuđeno i bili bi zaviknuli na

nju, da im se nije činila tako ljupka i mladjana... (Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima, 1929)

3. Bila bi progovorila da je ne preteče majka... (Slobodan Novak: Mirisi, zlato i tamjan, 1968: 70)

4. Da je ikada itko od povijesnika svratio pozornost na zgodu što će se sada zbiti, bio bi je – i to s punim pravom – shvatio kao predskazanje. (Nedjeljko Fabrio: Vježbanje života, 2004: 87)

5. Da toga nije bilo, uprava novčanog zavoda bila bi se obratila na samoga Branimira da stvar uredi. (Hrvoje Hitrec: Kolarovi, 2004: 17)

Svih pet rečenica izriče prošlu mogućnost vršenja glagolske radnje.

Radnja glavne rečenice nije mogla biti ostvarena zbog posljedica radnje za-visne rečenice. Ta radnja izrečena u perfektu i aoristu onemogućila je upo-trebu kondicionala I. u glavnim rečenicama. Relativna sadašnjost u kondi-cionalu II. gotova je jer se ne govori o samoj radnji, već o stanju što bi na-stalo od nje. Ipak, kondicional II. ne mora uvijek doći u irealnim pogodbe-nim rečenicama. Mogućnost vršenja radnje u prošlosti može biti iskazana kao u sljedećim rečenicama, što navodi na zaključak kako u upotrebi, odno-sno u suvremenom jeziku, kondicional II. ne znači samo uvjet ostvarenja radnje u prošlosti, odnosno uvjet zbog kojeg se nije mogla ostvariti neka druga prošla radnja:

1 Primjeri rečenica s kondicionalom II. koji slijede preuzeti su iz Hrvatskog jezičnog korpusa: http://riznica.ihjj.hr/


63

1. Bio bi im rekao: „Momci, pogledajte još jednom...“ (Mirko Božić: Neisplakani, 2008: 132)

2. Ne, smolenice nitko nije palio, pa bio bi ih vidio gdje gore, gdje se dime... (Nedjeljko Fabrio: Berenikina kosa, 1989: 37)

3. Bio bih je možda već tada preradio, ali me zavaralo to što je bila dobro primljena, pretiskivana, prevođena... (Ivo Frangeš, Viktor Žmegač: Hrvatska novela: interpretacije, 1998)

4. I radi te trice bili bismo se posvadili na mrtvo. (Janko Polić Kamov: Isušena kaljuža, 1957: 272)

5. A mene je stala obuzimati želja pisanja i napih se vode. Bio bih ispjevao pjesmu i izađoh. (Janko Polić Kamov: Isušena kaljuža, 1957: 173)

Prva i četvrta rečenica primjer su mogućnosti zamjene kondicionala

drugog kondicionalom prvim, samo što je potrebno iz konteksta znati da je riječ o prošlom događaju, jer nema drugog glagola koji bi svojim grama-tičkim vremenom na to ukazivao. U drugoj rečenici kondicional II. izriče pretpostavljenu situaciju u prošlosti: što bi se bilo dogodilo da se nešto prije toga dogodilo. Ta rečenica mogla bi se zamijeniti irealnom pogodbenom rečenicom, a zvučala bi ovako:

Da je smolenice netko palio, bio bi ih vidio gdje gore, gdje se dime...

U posljednjoj je rečenici kondicional II. u nešto drugačijoj ulozi nego

inače. Tu kondicionalom II. nije izrečena mogućnost izvršenja radnje u pro-šlosti već se njime izriče uloga pripovjednoga vremena. Izrečena je radnja koja se dogodila neposredno prije neke druge prošle radnje, iskazane aori-stom. Zato se u tom slučaju na mjestu kondicionala mogao naći i pluskvam-perfekt bez promjene značenja rečenice, što se slaže s tvrdnjom Silića i Pranjkovića da se danas kondicional II. često zamjenjuje pluskvamperfek-tom:

Bio sam ispjevao pjesmu i izađoh.

Sljedeće rečenice primjer su kondicionala II. koji izriče želju koja je postojala u prošlosti da se izvrši neka radnja:

1. Radije bi bila umrla od njegove ruke, nego ostala s onim drugim.

(Milan Begović: Giga Barićeva, 1940) 2. Tada su već bile počele dvadesete, godine kada se po američkim

sveučilištima sasvim ozbiljno raspravljalo je li korektno prikazivati stare vesterne u kojima su Indijanci glupi, neki ekscentrici rado bi bili cenzurirali školska izdanja Shakespearea, a čulo se i da je Bibli-ja prenasilna za djecu. (Vjesnik online, 2001)


64

3. Bila bi se najradije vratila taj čas, da joj nije bilo pomisli na dijete radi kojega je putovala ovamo... (Ivo Frangeš, Viktor Žmegač: Hr-vatska novela: interpretacije, 1998: 124)

Osim za izricanje želje i mogućnosti za izvršenje neke radnje u prošlo-

sti, kondicional II. ponekad može izražavati događaj koji se u prošlosti po-navljao, poput iterativnog kondicionala. Takve primjere upotrebe kondicio-nala II. gramatike ne navode. Sljedeći primjer prikazat će takvo značenje (i sam je glagol u kondicionalu II. - gledati - nesvršen, odnosno označuje radnju koja se u prošlosti odvijala u dužem razdoblju):

1. Samo sam je gledao, i bio bih je gledao igrajući se s njenim očima...

(Janko Polić Kamov: Isušena kaljuža, 1957: 322) Također, kondicionalom se, iako vrlo rijetko, izražava neizvjesnost pri

postavljanju pitanja. Iako sljedeće rečenice nisu upitne, zanijekanim pitanjem izražava se neizvjesnost, nedoumica, upitnost izvršenja radnje u prošlosti, i to irealnom pogodbenom rečenicom, pri čemu nestvarnost pogodbe nije toliko strogo izražena. Navedeno se značenje kondicionala (pitanje za izricanje neizvjesnosti) u suvremenim gramatikama ne navodi kao značenje kondicionala II:

1. Da ga je barunica po svom običaju karala, Bog zna, ne bi li bio

odmah prihvatio Lucićevu ponudu. (Ksaver Šandor Gjalski, U noći: Svagdašnja povijest iz hrvatskog života, 1913)

2. I Bog zna, ne bi li bila ostala pod okriljem blagopokojne rimske olimpljanke Veste, da se nije za nju zauzela neka stara njena teta- susjeda Cintekova. (Ksaver Šandor Gjalski, Pod starim krovovima: Zapisi i ulomci iz plemenitaškog svijeta, 1929)

Razlikovnost prema srpskom književnom jeziku

Iako se iz navedenih primjera vidi da upotreba kondicionala II. u stvar-nom jeziku prelazi okvire u kojima suvremene gramatike definiraju tu upo-trebu, kao i njegova značenja, može se zaključiti kako je u hrvatskom knji-ževnom jeziku kondicional II. još uvijek prisutan i nezamjenjiv. U srpskom je jeziku situacija sasvim drugačija. Ondje je u upotrebi jedino kondicional I., koji se naziva potencijal. Sintaksa suvremenoga srpskog jezika definira kondicional II. kao „složeni oblik kondicionala koji se pojavljuje kada se izriče modalna prošla radnja, a izriče se aoristom, glagolskim pridjevom pomoćnog glagola (bih bio) i radnim pridjevom odgovarajućeg glagola“ (Ivić, 2005: 460). Međutim, upotreba tog složenog kondicionala smatra se


65

nepravilnom u srpskom jeziku. Njegovu prisutnost u rečenici opravdava je-dino vremenska pripadnost modalne radnje iskazane njime, odnosno činje-nica da izriče mogućnost prošle radnje koja se dogodila prije neke druge prošle radnje. Ipak, iz konteksta se može naslutiti vremenska pripadnost i zato je upotreba složenog potencijala nepotrebna. Isto tako, uvođenje slože-nog potencijala u živu upotrebu „dovelo bi do svojevrsne asimetrije između glagolskog i imenskog predikata tvorenog kondicionalnim oblikom, jer nije moguće ostvariti složeni oblik kondicionala u predikatima s imenskom rječju u ulozi predikatnog leksičkog imena“ (Ivić, 2005: 461). To potvrđuje i slje-deći primjer:

Da sam ga upitao za ovog čovjeka, sigurno bi bio ljut.

Navedeni argument protiv upotrebe kondicionala II. suvremene hrvat-

ske gramatike ne navode, ali pokazalo se i iz upotrebe u suvremenom jeziku da primjeri imenskog predikata s kondicionalom II. ne postoje, kao što ne postoji u upotrebi ni kondicional II. u trpnom obliku – ni u primjerima gra-matika (osim u gramatici Silića i Pranjkovića), ni u primjerima iz uporab-ljenog jezika. Ipak, pokazalo se kako se, unatoč argumentu o vremenskoj pripadnosti, kondicional II. u nekim situacijama ne može zamijeniti nekim drugim glagolskim oblikom jer bi u tom slučaju došlo do promjene značenja rečenice.

Zaključak

Usporedivši suvremene gramatike i njihove tvrdnje o kondicionalu II., može se zaključiti kako sve na isti način opisuju njegovu tvorbu (neke čak i samo tvorbu), ali ne i značenje i upotrebu kondicionala II. Dok većina gra-matika izostavlja kondicional II. iz trpnih glagolskih oblika, jer nema poda-taka iz upotrebe o takvoj pojavi, gramatika Silića i Pranjkovića čini izuzetak. Većina ih savjetuje pravilnu upotrebu kondicionala u razgovornom jeziku, što ipak navodi na zaključak kako je, unatoč tomu što se većinom ne upo-trebljava u razgovornom jeziku, kondicional II. raširen u suvremenom jezi-ku, književnim i novinskim djelima. Upotreba u gramatikama kaže da se kondicional II. pronalazi većinom u nestvarnim pogodbenim rečenicama s veznikom da, dok su primjeri upotrebe u stvarnom jeziku pokazali da tomu ne mora uvijek biti tako. Također, kondicional II. u primjerima konkretnog ostvaraja širi svoja značenja i ne znači samo pogodbu, mogućnost i želju u prošlosti.

Primjeri kondicionala u suvremenom jeziku odnosili su se na pojedina značenja kondicionala II., što ide u prilog tvrdnji da je kondicional II. raširen u djelima hrvatske književnosti, da je često nezamjenjiv kondicionalom I. te


66

da njegova prisutnost u novijim djelima nije pitanje arhaičnosti stila, već pi-tanje pravilne upotrebe glagolskih načina.

Izvor Hrvatski jezični korpus (http://riznica.ihjj.hr/)

Literatura

Babić, S., Brozović, D., Škarić, I., Težak, S., 2007. Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb: Nakladni zavod Globus

Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V., Znika, M., 2005. Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga

Ham, S., 2007. Školska gramatika, Zagreb: Školska knjiga Ivić, M, 2005. Sintaksa suvremenoga srpskog jezika, Beograd Katičić, R., 2002. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: Nakladni

zavod Globus Raguž, D., 1997. Praktična hrvatska gramatika, Zagreb: Medicinska naklada Silić, J., Pranjković, I., 2005. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska

knjiga Težak, S., Babić, S., 2007. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska knjiga

Zvonimir Glavaš: Promjene glagolske rekcije u jeziku suvremenih hrvatskih medija

67

UDK 81'367 81'367.7

81'373 Izvorni znanstveni rad

Primljen 23. rujna 2011., prihvaćen za tisak 23. studenog 2011.

Zvonimir Glavaš PROMJENE GLAGOLSKE REKCIJE U JEZIKU

SUVREMENIH HRVATSKIH MEDIJA Uvod

Upravljanje ili rekcija gramatička je veza „među sastavnicama sintag-mema u kojoj glavni tagmem upravlja gramatičkim svojstvima zavisnoga, što znači da mu predodređuje oblik u kojemu će se pojaviti“ (Silić, Pranj-ković, 2007: 263). Iako riječ koja upravlja ne mora nužno biti glagol, ovom su radu kao predmet zanimljivi upravo takvi slučajevi, stoga je od koristi i manje općenita definicija prema kojoj bi rekcija bila gramatičko svojstvo glagola ili riječi u funkciji glagola da otvaraju rečenično mjesto objektu, kao imenskoj riječi u nekom od kosih padeža koja se ne može parafrazirati (Barić i dr., 1997: 431).

Moguće rekcije nekog glagola, tj. mogućnosti vezanja imenica u odre-đenim kosim padežima, normativna literatura uglavnom donosi u rječničkoj odrednici traženog glagola ili pak u posebnim popisima u gramatičkim priručnicima, no izvorni govornici s njima uglavnom nemaju problema. Od-stupanja od norme pri stvaranju sveza imenica i glagola u konkretnoj jezi-čnoj realizaciji uglavnom su ograničene individualne pogreške, a ne su-stavna pojava. Ipak, kako je jezik živa pojavnost podložna promjenama, ni sustavniji i učestaliji otkloni od kodificiranog nisu nemogući te su često pokazatelji zanimljivih jezičnih (i izvanjezičnih) procesa.

Takvim se otklonima bavi i ovaj rad, nastojeći izdvojiti i opisati neke učestalije primjere promjene glagolske rekcije u suvremenom hrvatskom je-ziku, prvenstveno unutar medijskog diskurza. Nastavljajući se na prethodne radove nekoliko autora koji su istraživali srodna pitanja, za početak će se odrediti skupine u koje se opisivane promjene okvirno mogu uvrstiti, a zatim će unutar svake skupine promjene glagolske rekcije biti i oprimjerene reče-nicama pronađenim u prethodno obavljenom istraživanju. Istraživanje pro-


68

mjena, za razliku od nekih prethodnih, obavljeno je isključivo na tekstovima medijskog diskurza, tj. tekstovima koji pripadaju novinsko-publicističkom funkcionalnom stilu kao najšire rabljenom stilu kolektivne stilistike, budući da upravo takvi tekstovi često predstavljaju sretan balans između jezičnog kolektivnog i individualnog, stilski obilježenog i posve neutralnog te konvencionalno uvriježenog i inovativnog, zbog čega su zahvalan pokazatelj aktualnih jezičnih kretanja. Stoga bi istraživanje na tom korpusu moglo omogućiti nešto sigurniji uvid u stvarnu narav i raširenost uočenih pojava.

Istraživanje promjena u medijskom diskurzu

Odabir uzorka i uvodne podjele

Kako je i rečeno u uvodu, glavnina ovog rada usredotočena je na pro-nalaženje i opisivanje promjena koje su se glede glagolske rekcije dogodile u jeziku suvremenih medija. Stoga je i samo istraživanje provedeno na uzorku tekstova preuzetih s internetskih portala hrvatskih dnevnih tiskovina te iz potkorpusa tiskovina Hrvatske jezične riznice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iznimno, ukoliko pretraga nije dala rezultate ni u jednom od navedenih izvora, posezalo se i za tekstovima s ostalih popularnijih i čita-nijih hrvatskih internetskih portala. Tako se istovremeno nastojalo doista udovoljiti kriteriju suvremenosti istaknutom u naslovu, budući da internetski portali uz dnevni tisak postaju dominantno korišten izvor pisanih informa-cija, ali i zadržati određeni kriterij koji primjerima donekle jamči relevant-nost u takvom proučavanju (članci objavljeni elektronski na tim portalima imaju i svoju tiskanu varijantu u visokotiražnim dnevnim novinama).

Već iz uvodnog pregleda pronađenih primjera promjena glagolske rekcije moguće je zaključiti kako svi uključuju odnos glagola i akuzativne dopune, najčešće imenice u besprijedložnom akuzativu. Ipak, moguće ih je podijeliti u tri različite skupine:

1. Glagoli u rječnicima zabilježeni kao neprijelazni otvaraju mjesto

imenici u besprijedložnom akuzativu (s ili bez dopune) 2. Uz prijelazne glagole pojavljuju se dvije imenice u besprijedložnom

akuzativu 3. Dativna, lokativna ili instrumentalna rekcija nekih glagola biva

potisnuta akuzativnom Zajedničko je svim tim jezičnim pojavnostima da su u hrvatskoj normativnoj literaturi uglavnom površno opisane i time određene kao rubne ili su pak smatrane nestandardnim i gramatički neovjerenim, dok u praktičnoj uporabi jezika, čini se, postaju sve primjetnije i učestalije.


69

Akuzativne dopune uz neprijelazne glagole

Sve češću pojavu akuzativnih dopuna uz neprijelazne glagole iscrpnije su prethodno istraživale Matea Birtić i Ivana Matas Ivanković u svojim član-cima Akuzativne dopune uz neprijelazne glagole: Što su unutrašnji objekti? (2009) i Jesu li akuzativne dopune uz sportske glagole objekti (2010). Ovaj rad prvenstveno se u svom istraživanju oslanja na prvi navedeni članak zbog šireg tematiziranog područja. U njemu autorice, dokazujući prethodno pre-tragom korpusa Hrvatske jezične riznice pojavljivanje akuzativnih dopuna uz neprijelazne glagole, raspravljaju o ulozi tih dopuna budući da hrvatski jezik besprijedložnom akuzativu prototipno povjerava ulogu izravnog objek-ta, a daleko rjeđe priložnog označavanja vremena, mjere i načina (Silić, Pranjković, 2007: 223, 224). To teoretsko razmatranje, koje završava zak-ljučkom o različitoj ulozi dopuna uz različite glagole („Rezultati ovog istra-živanja pokazuju da se sintaktička svojstva akuzativnih dopuna… u velikoj mjeri razlikuju uz navedene glagole“ (Birtić, Ivanković, 2009:15)), ovom je radu manje zanimljivo od pitanja koliko je dopuna koje su autorice pronašle pretražujući cjelokupan korpus prisutno u tekstovima medijskog, novinskog diskurza, tj. koliko takvih rečeničnih situacija pripada funkcionalnim stilo-vima kolektivne stilistike i ostvaruje učestaliju jezičnu uporabu.

Na tragu spomenutog članka, i u ovo su istraživanje uključeni glagoli bolovati, disati, drijemati, letjeti, plakati, plivati, ratovati, skočiti, spavati, trčati i živjeti. Svi su navedeni glagoli u Rječniku hrvatskog jezika Leksi-kografskog zavoda Miroslav Krleža (2000) zabilježeni kao neprijelazni, Anićev Veliki rječnik hrvatskog jezika (2003) bilježi samo kod glagola disati mogućnost akuzativne valencije uz primjer frazeološkog izraza disati otrov, dok Sintaksa hrvatskoga književnog jezika R. Katičića (2002: 102) od nabrojanih glagola jedino bolovati smatra prijelaznim.

Katičićevu tvrdnju o prijelaznosti glagola bolovati Birtić i Ivanković (2009: 7) potkrjepljuju pronašavši potvrdu za dopune bol i grijeh, dok on u svojoj Sintaksi donosi imenicu kuga. Ovo pak istraživanje nije pronašlo sli-čnih primjera niti je uspjelo potvrditi prisutnost ijedne imenične dopune uz taj glagol, što i nije osobito neobično ako se u obzir uzme da rečenice Bol bolovati./Tuđe grijehe bolovati./Kugu bolovati. i nisu primjeri koji bi se očekivali u novinsko-publicističkom stilu, već prije u književno-umjetni-čkom i njemu pripadajućim tekstovima. Slično vrijedi i za glagol drijemati, uz kojeg Birtić i Ivanković pronalaze dopune san i sanak, te glagol letjeti, potvrđen s dopunom let (2009: 6), jer se nijedna od tih dopuna ne pojavljuje u novinsko-publicističkim tekstovima obuhvaćenim ovim istraživanjem.

Drukčija je situacija s glagolom disati, čijih potvrda dopuna u obrađe-nim tekstovima ima nešto više. Primjerice, u rečenicama:


70

(1) No, iako diše isti stranački zrak kao čelnik NO-a Komunalca i predsjednik HDZ-a Garešnice Željko Starčević, prvi čovjek Garešnice Velimir Žunac nije udovoljio zahtjevu. (vecernji.hr)1

(2) …mala bića koja se ne mogu družiti s drugom djecom, koja ne mogu krenuti u školu, koja valjda ne bi smjela ni disati isti zrak s ostalim ljudima. (Vjesnik online, [Vj20020717])

(3) Ti si zrak koji dišem (Vjesnik online, [Vj20030720]) (4) Toliko i o hrvatskim medijima. Kojima je skandal prirodan okoliš,

senzacija zrak koji dišu, demokracija izlika i prvom i drugom… (Vjesnik online, [Vj20000328])

(5) …zrak koji Zagrepčani dišu najčešće je zadovoljavajuće kvalitete. (Vjesnik online, [Vj20010522])

Kao što je vidljivo, veći dio primjera značenjski je metaforičan, no u rečenici (5) ostvareno je doista doslovno značenje respiratornog procesa. Ono što je zajedničko svim primjerima jest obvezatnost dopune između glagola disati i imenice u akuzativu (1, 2) ili povezivanja imeničke dopune i glagola odno-snim veznikom (3-5), što je u suprotnosti s tvrdnjom autorica Birtić i Ivanković da „glagoli bolovati i disati ne zahtijevaju da im objekt bude do-datno specificiran“ (2009: 8). Također, u svojstvu imeničke dopune u aku-zativu pronađen je samo leksem zrak, iz čega se može zaključiti da je po-stojanje i funkcioniranje dopuna u besprijedložnom akuzativu uz glagol disati u novinsko-publicističkim tekstovima daleko ograničenije nego u tek-stovima obuhvaćenim istraživanjem autorica Britić i Ivanković.

Još je više ograničenja u suodnosu glagola i akuzativne imenice kada je u pitanju glagol plakati. Pretragom cjelokupnog korpusa Birtić i Ivanković (2009: 6, 7) pronalaze dvije dopune, plač i suze, uz napomenu da se gotovo nikada ne pojavljuju samostalno, bez dodatnih modifikacija. U tekstovima obuhvaćenim ovim istraživanjem pronađena je samo dopuna suze, u rečeni-cama:

(6) TOČIONIK BUDUĆNOSTI: Izum zbog kojeg ćete plakati suze radosnice… (zabavnikplus.com) i

(7) Mladić plače krvave suze, ljudi misle da je opsjednut vragom (24sata.hr)

Kao što je vidljivo, ni u tim primjerima imenica u akuzativu ne može stajati bez dodatne modifikacije, a koliko je učestalost takvih primjera manja svje-doči i činjenica da je samo primjer (7) pronađen na internetskom portalu dnevnih novina, dok je primjer (6) pronađen na manje poznatom Internet-skom portalu.

1 Izvori pronađenih primjera navodit će se u tekstu sa skraćenim web-adresama izvo-ra ili oznakama kojim su označeni u korpusu Jezične riznice.


71

Sljedeća je na redu skupina glagola koju Birtić i Ivanković imenuju kao sportske glagole te posebno obrađuju u članku Jesu li akuzativne dopune uz sportske glagole objekti (2010). Riječ je o glagolima (is)/(o)trčati, (is)plivati i skočiti koji su u odnosu na ostale glagole zanimljivi jer pokazuju moguć-nost vezanja velikog broja različitih leksema u besprijedložnom akuzativu i veliku učestalost pojavljivanja takvih dopuna, pri čemu one u pravilu mogu stajati sasvim neovisno od bilo kakvih modifikacija. Osim toga, sveze sport-skih glagola i imenica u akuzativu prolaze i neke od mogućih testova za ut-vrđivanje statusa pravog akuzativnog objekta kao što su pronominalizacija ili pasivizacija, te se za te glagole općenito može reći da su najbliži prototipnoj prijelaznosti od sviju ranije nabrojanih. I u provedenom istraživanju tekstova novinsko-publicističkog karaktera takav se karakter sportskih glagola potvr-dio. Plivati, primjerice, dolazi u rečenicama:

(8) Gattuso plesao, Almiron plivao kraul, a Zlatan bacao frizbi... (24sata.hr)

(9) Karlo Vukić nažalost nije uspio isplivati normu… (zadarskilist.hr) (10) …možda još neki isplivaju rezultat koji zaslužuje odlazak na SP…

(jutarnji.hr) (11) Antonia Gulin plivala je dvije utrke. (slobodnadalmacija.hr)

Kako se može vidjeti, glagol plivati osim imenica koje bi značile plivačku disciplinu (kraul, leptir) uz sebe kao akuzativnu dopunu može imati i druge lekseme karakteristične za sportski leksik, kao što su utrka, norma, rekord i sl. Još je više primjera s glagolom trčati, o čemu svjedoče i pronađene rečenice:

(12) Prestar sam za maraton, pa sam ove godine trčao utrku građana. (vecernji.hr)

(13) Nenad je prije dvadesetak dana u Češkoj otrčao utrku u kojoj je u 12 sati i 43 minute preplivao 3,8 kilometara, na biciklu prevalio 180 kilometara, a na kraju otrčao i 42 kilometra maratona. (jutarnji.hr)

(14) Milan Bandić lagao da je trčao maraton za Gospu? (24sata.hr) (15) Šuker trči počasni krug uoči derbija Atletica i Seville (index.hr) (16) Buduće majke poručuju kako je prestrašno i pomisliti da će im

stranci ubuduće trčati njihovu svetinju, Alku (vecernji.hr) Mogućnosti s glagolom trčati dakle variraju od tautološke dopune utrku, preko discipline kao što je maraton pa do povezanih leksema poput imenice krug, ali i sasvim osobitih kao što je Alka. Kako je vidljivo, akuzativna dopuna može dolaziti s dodatnim modifikatorima (15), no sasvim je ovjeren i suodnos bez njih.


72

Nešto je manje produktivan glagol skočiti, no i za njega vrijede gotovo ista određenja kao i za prethodna dva. Neki od primjera su rečenice:

(17) Blanka skočila novi hrvatski dvoranski rekord (index.hr) (18) Prestala bih trenirati da ne mogu skočiti novi svjetski rekord

(jutarnji.hr) (19) Blanka skočila 203 cm (jutarnji.hr)

Daleko više ograničenja postavlja glagol ratovati, uz kojeg i Birtić i Ivan-ković pronalaze samo jednu dopunu, morfološki srodnu imenicu rat (2009:6) koja uz sebe gotovo obvezno mora imati dodatne modifikatore. Ovo istra-živanje pronašlo je jedan takav primjer, rečenicu:

(20) Zemlja je vrlo podijeljena, od apsolutnog pristanka, do razmišlja-nja da mi ne želimo ratovati tuđe ratove. (h-alter.org),

iako bi se u novinarsko-publicističkim okvirima dalo zamisliti i pročitati i neke druge sintagme, poput ratovati svoj rat ili sveti rat. Zanimljiv je i slučaj glagola spavati, primjerice u rečenicama:

(21) Problemi rastu, a HSLS spava zimski san (Vjesnik online [Vj20011213])

(22) SDP: Gradonačelnik od proljeća spava zimski san (glas-slavonije.hr)

Upotrijebljen je metaforički, u svojevrsnom frazemskom obliku spavati zimski san, koji je frazeološki okamenio ovom radu zanimljivu konstrukciju, no s druge strane sličan se proces nije dogodio s frazemom spavati snom pravednika, čije se potvrde u velikom broju nalaze za taj oblik, no ne i za oblik *spavati san pravednika. U svakom slučaju, spavati ubrajamo u onu skupinu glagola koji su ograničeni brojem leksema dopuna, ali i njihovom obveznom nesamostalnom uporabom. U tu skupinu pak sasvim sigurno ne pripada glagol živjeti, koji poput spo-minjanih sportskih glagola otvara prostor iznimno raznolikom skupu lek-sema u svojstvu akuzativne dopune, bilo da dolaze s dodatnom modifika-cijom, bilo u izravnoj svezi s glagolom. Rečenice su to poput:

(23) Dodo nakon teškog života počeo živjeti san (jutarnji.hr) (24) Najveći europski gradovi bili su pozornica na kojima je stvarao,

odrastao i živio blues. (osijek031.com/index.hr) (25) Kako je bilo živjeti seks, drogu i rock’n’roll u trulim ‘90-ima

(jutarnji.hr) (26) …ako bolje shvatimo kako se treba manifestirati ljubav prema

drugima, uspjet ćemo živjeti ljubav!


73

(27) Živjeti vjeru u uskrsnuće (slobodnadalmacija.hr) Vrlo često takve konstrukcije označavaju življenje života u nekom stilu, na neki način (kao u 24 i 25), tako da bismo dopune u tim slučajevima mogli smatrati akuzativima načina, no s druge strane rečenice (23), (26) i (27) semantički su nešto složenije i ne bi se dale tako jednostavno prepričati. Konačno, vrijedi pozornost obratiti i na dva glagola koja nisu bila uključena u prethodno spominjane članke, a to su glagoli vijoriti i misliti. Za prvi od njih Anićev rječnik (2003) bilježi samo nultu ili instrumentalnu rekciju (vijo-riti, vijoriti se, vijoriti čime), dok za drugi između ostalih bilježi i akuzativnu rekciju (misliti što), no samo u značenju smatrati, pretpostavljati, zamišljati, držati. Sljedeći primjeri pak pokazuju postojanje akuzativne rekcije kod oba ta glagola, i to takve koja nije predviđena u rječničkoj natuknici:

(28) Neka Vlada misli Hrvatsku (vecernji.hr), te (29) Ku Klux Klan vijori zastavu Konfederacije (glasdalmacije.hr)

Dvije imenice u akuzativu uz prijelazne glagole

Mogućnost pojavljivanja dviju imenica u besprijedložnom akuzativu uz jedan prijelazni glagol nije tako nedavno zabilježena pojava. Tu pojavu bilježi, primjerice, i Hrvatska gramatika Eugenije Barić i suradnika (1997: 435) u kojoj stoji kako: „Neki objekti otvaraju mjesto dvama objektima u akuzativu.“ Iako nije eksplicitno rečeno, ta je tvrdnja navedena pod podna-slovom Izravni objekt, čime je implicirano da su ta oba objekta zbog svojih morfološko-sintaktičkih karakteristika izravni objekti. Od takvih se implika-cija kao metodološki problematičnih ograđuje Gramatika hrvatskoga jezika Silića i Pranjkovića (2007: 303), nudeći tumačenje po kojem bi prvi objekt u neutralnom redu riječi bio izravni, a drugi neizravni. Slično mišljenje, no s bitno širom teoretskom argumentacijom, nudi i Irena Zovko Dinković u svom članku Određivanje izravnih objekata u hrvatskome: Dva objekta u akuzativu (2010), u kojemu se detaljno bavi tim pitanjima. No za ovaj rad manje je važno teoretsko razumijevanje takve pojavnosti, a veću važnost no-si otkrivanje i prepoznavanje glagola koji u suvremenom jeziku sve češće otvaraju prostor dvjema imenicama u besprijedložnom akuzativu. Hrvatska gramatika (1997: 435) navodi dva takva glagola: moliti koga što i pitati koga što, Silić-Pranjkovićeva gramatika (2007: 303) dodaje još i primjer učiti ko-ga što, dok Dinkovićin članak nabraja sljedeće glagole: (za)moliti, (za)tra-žiti, podučavati, učiti, (u)pitati i stajati. Na sve spomenute vrijedi dodati i glagol zahtijevati koji, uz već navedene, spominje Vlasta Rišner u svom radu objavljenom u Raspravama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2011., 37/1.


74

Primjeri te vrste najčešće se u novijim novinsko-publicističkim teksto-vima javljaju upravo s glagolom tražiti (u značenju uporno moliti, zahti-jevati, iskati; Anić, 2003), pri čemu je druga od imenica u akuzativu imenica novac, mito, ili pak neka koja ime veze s jednom od njih. To dobro pokazuju pronađene rečenice kao što su:

(30) Tražio novac vlasnika Viza toursa i prijetio mu smrću (24sata.hr) (31) Šef MOL-a Zsolt Hernadi hrvatskim je istražiteljima potvrdio da

ga je Damir Polančec tražio novac za Podravku. (dnevnik.hr) (32) Uhitili glasnogovornika policije u Vukovaru: Tražio ženu mito?

(24sata.hr) (33) Varteksov direktor tražio Mamića novac da vrati dugove!

(vecernji.hr) Osim u pisanom tekstu, takve su sintaktičke sveze postale učestale i u audio-vizualnim medijima, o čemu svjedoči primjer s prvog programa državne te-levizije: „Poslije ću Vas zahtijevati izjavu.“, zabilježen u spomenutom izla-ganju Vlaste Rišner, kao i TV-prilog naslovljen Tražili je mito za posao u HAC-u emitiran na Novoj televiziji2. Genitiv s prijedlogom od u svom prototipnom značenju izvora, ishodišta zamijenjen je tako besprijedložnim akuzativom, što je izbor koji norma nikako ne preporučuje, no koji bez ob-zira na to dobiva na učestalosti.

Dativna, lokativna i instrumentalna rekcija potisnute akuzativnom

Posljednja prepoznata i obrađena skupina primjera promjene glagolske rekcije jest skupina koja uključuje glagole kojima je zajedničko da uz aku-zativnu imaju i koju drugu rekciju (ili im je ta čak jedino zabilježena u nor-mativnim priručnicima), no te se rekcije sve više pokazuju potisnute. O spo-menutim glagolima govorila je Vlasta Rišner u prethodno spomenutom radu (Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2011., 37/1), navodeći sljedeće primjere:

1. komunicirati s kim -> komunicirati koga, što 2. kontaktirati s kim -> kontaktirati koga 3. smetati komu/čemu -> smetati koga/što 4. raspravljati o čemu -> raspravljati što 5. svjedočiti o čemu -> svjedočiti što

2 Prilog dostupan i u internetskoj arhivi te televizije: http://videoteka.novatv.hr/multimedia/trazili-je-mito.html (pristupljeno 9. svibnja 2011.).


75

Od nabrojanih primjera glagoli raspravljati i svjedočiti zabilježeni su u Ani-ćevu rječniku (2003) i rječniku Leksikografskog zavoda (2000) s mogućom akuzativnom rekcijom, uz glagol smetati u rječniku Leksikografskog zavoda stoji akuzativna rekcija bez dodatnog komentara dok Anićev rječnik napomi-nje kako to pripada samo razgovornom jeziku, glagol kontaktirati akuzativnu rekciju ima naznačenu samo u Anićevu rječniku, dok glagol komunicirati nema ni u jednom. Uz nabrojane primjere u ovom će se poglavlju razmatrati i glagol istraživati, uz napomenu kako se ne uklapa u određenje kategorije jer je zabilježen kao prijelazni glagol i nema drugih mogućih rekcija, no zanimljiva promjena njegove rekcije to je što sve češće otvara mjesto izravnog objekta imenicama koje znače živo (istraživati koga), dok ga dosadašnja norma bilježi samo s imenicama koje znače neživo (istraživati što).

Provedeno istraživanje pokazalo je kako je u novinsko-publicističkim tekstovima odabranog korpusa moguće potvrditi sve navedene skupine, izu-zev prve. Glagol komunicirati tako u široj primjeni još uvijek zadržava svoju instrumentalnu rekciju ne otvarajući prostora akuzativnoj dopuni. Dijametralno je suprotna situacija s glagolom kontaktirati, kod kojeg se čini kako je u razgovornom jeziku, jeziku marketinga i jeziku medija gotovo po-sve prevladala akuzativna rekcija (kontaktirati koga). Potvrđuju to i primjeri:

(34) …Šimunić – nisam kontaktirao ni Dinamo ni Hajduk (hrt.hr) (35) Kontaktirao ga je predsjednik Osijeka i brzo su se dogovorili.

(24sata.hr) (36) Odvjetnik Gulišija o nemilom događaju nije obaviješten službenim

putem, no kontaktirao ga je Erikov brat… (jutarnji.hr) Naravno, vrijedi odmah spomenuti kako različite rekcije tog glagola impli-ciraju i različite semantičke nijanse, no o tome će biti riječi u nastavku rada. Glagol smetati unatoč brojnim jezičnim savjetima u raznim savjetnicima ne prestaje u svakodnevnoj jezičnoj uporabi za sebe vezati imenice u akuzativu. I tih se primjera u istraživanju pojavilo mnogo, od kojih su neki:

(37) Stanića smeta ultimativni nastup Hebela koji „u vaterpolu može biti jedino predsjednik Saveza“. (Vjesnik online, [Vj20000202])

(38) Tako razmišlja Račan, a posebno ga smeta što neki unutar vlada-juće koalicije glume opoziciju ne bi li tako stekli pokoji politički poen… (Vjesnik online, [Vj20000204])

Glagol svjedočiti s imenicom u akuzativu nešto je stilski obilježeniji, no svejedno učestala pojava, kao u rečenici:

(39) Zajednica koja ne živi pa ne može ni svjedočiti ljubav (jutarnji.hr)


76

Glagol istraživati s imenicom u akuzativu koja označava živo pak postaje u medijima sve češći, i to u istom kontekstu u kojem i konstrukcije (30-33); riječ je o situacijama karakterističnim za određene kriminalne radnje tako da u novinsko-publicističkim tekstovima konstrukcije te vrste postaju karak-teristika stranica crne kronike. Neki od primjera su:

(40) Austrijski Uskok istražuje Sanadera (hrt.hr) (41) USKOK istražuje Husarića zbog safarija u Namibiji (vecernji.hr) (42) Slučaj Kampus: Državno odvjetništvo istražuje Keruma (slobo-

dnadalmacija.hr) i sl. Mogući uzroci promjena Iako se ovaj rad prvenstveno usredotočio na uočavanje, izdvajanje i opisivanje promjena glagolske rekcije, nije suvišno ni ugrubo naznačiti neke moguće uzroke tih promjena, većim dijelom već spominjane u člancima na koje se ovaj rad poziva, te tako ukazati na polazišnu poziciju za moguća buduća istraživanja.

Unatoč tome što je zajednička točka svih opisanih skupina primjera to što se otvara mjesto novoj akuzativnoj rekciji (na mjestu nulte ili rekcije ne-kog drugog kosog padeža), teško je ponuditi jedan zajednički razlog koji je mogao potaknuti te jezične promjene. U slučaju pojave akuzativnih dopuna uz glagole koji su do sada u rječnicima bilježeni kao neprijelazni čini se kako dodatnom specifikacijom značenja tih glagola u nekom posebnom sintaktičkom i semantičkom kontekstu oni po-staju pojmljivi kao (rubno) prijelazni. Posebno je u toj skupini, osim sport-skih glagola detaljno obrađenih u drugim člancima, zanimljiv glagol živjeti kod kojeg otvaranjem mjesta raznolikim i prilično samostalnim akuzativnim dopunama dolazi do sintaktičke i semantičke kondenzacije izraza. Uzrok pojave dviju imenica u akuzativu uz jedan glagol Zovko Dinković (2010: 271) traži u pragmatici, točnije želji da se topikalizira neka od seman-tičkih uloga koje su niže na hijerarhijskoj ljestvici prototipnosti izravnog objekta od semantičke uloge pacijensa. Pacijens, piše ona, tada ostaje kodi-ran besprijedložnim akuzativom, no i topikalizirana funkcija, izdižući se na razinu izravnog objekta, stavlja se u isti padež. Topikalizacija bi mogla biti i uzrok trećoj skupini primjera, širenju akuzativ-ne rekcije na račun drugih rekcija kod nekih glagola. Naime, još Roman Jakobson (2008: 415) smatra akuzativ, uz nominativ, punim padežom, nasu-prot svim ostalim perifernim padežima čiji referenti imaju „periferan status u cjelokupnu semantičkom sadržaju iskaza“. U nekim pak slučajevima može-mo kao razlog razmatrati i promjene na planu konceptualizacije značenja glagola. Primjerice, vrlo je vjerojatno to slučaj s glagolom kontaktirati, čiju


77

je instrumentalnu rekciju gotovo potpuno istisnula akuzativna. Akuzativ, na-ime, kao svoje prototipno značenje ima odnos između dvaju entiteta u kojem je jedan cilj zahvaćen djelovanjem onog drugog (Silić, Pranjković, 2007: 223), a ta zahvaćenost cilja događa se u jednom trenutku, u jednom vremen-skom odsječku. S druge strane, značenja instrumentala (Silić, Pranjković, 2007: 234) podrazumijevaju držanje ekvidistance između dvaju entiteta u određenom vremenskom razdoblju, pri čemu se nerijetko osjeti naglasak up-ravo na trajnosti/trajanju. Glagol kontaktirati sve češće se pojavljuje u kon-tekstu koji podrazumijeva kratkotrajan dodir dviju strana, nerijetko ostvaren jednim klikom, jednokratnom brzo poslanom porukom. Rjeđe u suvremenoj komunikaciji označava odnos koji bi trajao, korespondenciju koja bi zauzela veći prostor na vremenskom pravcu. Stoga, čini se da padežna semantika akuzativa više odgovara suvremenoj konceptualizaciji glagola kontaktirati nego semantika instrumentala. Mogućnost sličnih scenarija dala bi se istra-žiti i na ostalim glagolima iste skupine.

Zaključak Na tragu provedenih istraživanja, kao i ranijih članaka na koje se ovaj rad oslanja, moguće je bez suvišne suzdržanosti zaključiti kako je kod obra-đenih glagola došlo do sustavne promjene rekcije u odnosu na stanje koje bilježi normativna literatura. Ti otkloni od kodificiranog ovim su radom potvrđeni u tekstovima novinsko-publicističkog stila, najšire rabljenog funk-cionalnog stila kolektivne stilistike, a neupitno se javljaju i u svakodnevnom razgovornom jeziku, pa se stoga slobodno može reći kako su se zabilježene promjene pokazale široko rasprostranjene i nipošto neuobičajene.

Iako svaka od tih promjena pokazuje neke osobitosti, zajednički im je čimbenik besprijedložni akuzativ kao padež kojem otvaraju mjesto, a s obzi-rom na odnos glagola i te imenske riječi u akuzativu moguće ih je okvirno podijeliti u tri skupine. Prva bi uključivala rečenične situacije u kojima glagoli u normativnoj literaturi zabilježeni kao neprijelazni otvaraju mjesto dopuni u akuzativu (više ili manje raznolikoj i samostalnoj), druga rečenične situacije u kojima se iza prijelaznog glagola pojavljuju dvije imenice u aku-zativu, a treća rečenične situacije u kojima akuzativna dopuna preuzima mje-sto dopune u nekom drugom kosom padežu. Pronađeni primjeri u obrađenim tekstovima brojni su za svaku od skupina, premda nejednako učestali za svaki od promatranih glagola.

S obzirom na semantičku i sintaktičku raznolikost obuhvaćenih primje-ra, teško bi bilo ponuditi jedan zajednički uzrok opisanim promjenama, po-gotovo bez daljnjeg širenja istraživanja. Ovdje se stoga tek naznačuje mogu-će uzroke – kao što su promjene u konceptualizaciji značenja nekih glagola (često ovisne i o specifičnom kontekstu) ili pragmatička težnja topikalizacije nekih članova izraza – koje bi svakako valjalo detaljnije istražiti. Jedno je


78

sigurno; prikazane promjene glagolske rekcije još jednom potvrđuju živost jezika i njegovu sklonost promjeni, a tek ostaje vidjeti hoće li se doista sta-bilizirati kao element standardnog izražavanja te tako s vremenom dospjeti i u kodificiranu jezičnu normu.

Izvori Hrvatska jezična riznica, potkorpus tiskovina www.24sata.hr www.dnevnik.hr www.glasdalmacije.hr www.glas-slavonije.hr www.h-alter.org www.hrt.hr www.index.hr www.jutarnji.hr www.slobodnadalmacija.hr www.vecernji.hr www.zabavnikplus.com www.zadarskilist.hr

Literatura Vladimir Anić, 2003. Veliki rječnik hrvatskog jezika, CD-ROM, Zagreb: Novi

Liber Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Ve-

sna Zečević, Marija Zinka, 1997. Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga

Matea Birtić, Ivana Matas Ivanković, 2009. Akuzativne dopune uz neprijelazne glagole: Što su unutrašnji objekti?, u: Rasprave Instituta za hrvatski je-zik i jezikoslovlje 35 (2009.), Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezi-koslovlje

Matea Birtić, Ivana Matas Ivanković, 2010. Jesu li akuzativne dopune uz sport-ske glagole objekti?, u: Matea Birtić, Dunja Brozović Rončević, Sin-taksa padeža, Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim su-djelovanjem Drugi hrvatski sintaktički dani, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofski fakultet Osijek

Roman Jakobson, 2008. O jeziku, Zagreb: Disput Radoslav Katičić, 2002. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: Hrvat-

ska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Globus Josip Silić, Ivo Pranjković, 2007. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Školska

knjiga


79

Irena Zovko Dinković, 2010. Određivanje izravnih objekata u hrvatskome: dva objekta u akuzativu, u: Matea Birtić, Dunja Brozović Rončević, Sin-taksa padeža, Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim su-djelovanjem Drugi hrvatski sintaktički dani, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofski fakultet Osijek

Rječnik hrvatskog jezika, 2000. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Školska Knjiga; uredio Jure Šonje


80

Sanja Cvetko: Rasprave o Katičićevoj Sintaksi

81

UDK 81'367 811.163.42-26(091)

Pregledni rad Primljen 3. listopada 2011., prihvaćen za tisak 17. listopada 2011.

Sanja Cvetko

RASPRAVE O KATIČIĆEVOJ SINTAKSI

Hrvatske sintakse kroz povijest

„Sintaksa je dio gramatike koji proučava rečenično ustrojstvo. Predmet su mu pravila po kojima se riječi slažu u rečenice. Pri tome se pretpostavlja da su poznati glasovi, od kojih se riječi sastoje, oblici, u kojima se javljaju, i značenje, koje nose, pa se promatra samo to kako se one slažu u rečenice. Najmanja jedinica kojom sintaksa barata jest dakle riječ u kojem od svojih oblika, a najveća je rečenica. Sintaksa je gramatički termin preuzet iz grč-koga. Potječe od grčke riječi sytaxis koja znači slaganje, uređivanje. (…) U hrvatskom se pored tuđice sintaksa javljaju, osobito u starijim knjigama, i neke kovanice: složnica (Della Bella, 1728. i Stulić, 1806.), rječoslaganje (Volarić, 1852.), stavkoslovlje (Babukić, 1854.) te skladnja (Mažuranić, 1859., Veber, 1859., Šulek, 1860., Pavlinović, 1871.)“ (Katičić, 2002:21)

Skladnja ilirskoga jezika Adolfa Vebera Tkalčevića prva je hrvatska sintaksa (objavljena 1859.) u jednoj zasebnoj knjizi pa je upravo zbog te činjenice često nazivana i prvom hrvatskom sintaksom. Skladnja se sastoji od tri dijela: skladnje slaganja, skladnje djelovanja i skladnja poredanja, a unutar tih dijelova sveobuhvatan je sintaktički opis kojega se ni suvremene gramatike ne bi postidjele, naravno, uzimajući u obzir vrijeme u kojem Skladnja nastaje, kao i njezinu školsku namjenu. Skladnja slaganja donosi definiciju skladnje, rečenice, subjekta, predikata, govori o sročnosti predi-kata i subjekta, pridjevnoj sročnosti. Definicije su semantičke, a ne grama-tičke budući da su oslonjene na sebi suvremenu tradiciju. Skladnja djelova-nja govori o sintaksi i semantici padeža, a vrlo važni su i mali rječnici rek-cije uz svaki padež. Opširno su i vrlo precizno opisani prijedložni izrazi te upotreba zamjenica, dana su pravila o upotrebi određenih i neodređenih pridjeva, brojeva, a posebno je poglavlje posvećeno upotrebi glagolskih vre-mena i načina. Veber izlaganje o vrstama zavisno i nezavisno složenih reče-


82

nica svrstava u poglavlje o upotrebi veznika pa uz pojedine veznike opisuje i vrste rečenica što ga razlikuje od suvremenih gramatika. Takva razlika nije očita kod opisa pasiva gdje je neobično blizak suvremenoj jezikoslovnoj metodologiji, generativno-transformacijskoj sintaksi. Skladnja poredanja go-vori o redu riječi i rečeničnih dijelova, o redu rečenica u složenoj rečenici (Ham, 2006: 89-92).

Sljedeći je gramatičar koji je nakon Adolfa Vebera Tkalčevića napisao sintaksu kao zasebnu knjigu Mirko Divković, jedan od najplodnijih hrvat-skih gramatičara. Iako se njegova početnička djela smatraju lošim ostvara-jima hrvatske gramatičke riječi, njegove su se gramatike u školama upotreb-ljavale pedesetak godina. Divkovićeva Nauka o izreci za školu objavljena je 1880. godine u Zagrebu i druga je naša sintaksa objavljena kao samostalna knjiga. Ona je sintaksa rečenice i rečeničnih dijelova te sintaksa (i semanti-ka) glagolskih vremena. Riječ je, zapravo, o jednostavnoj sintaksi prilagođe-noj školskoj upotrebi, a opet potpunoj sintaksi rečenice. Pišući ju, Divković se oslonio na Willomitzerovu i Kunzovu sintaksu, a za oprimjerenje su mu poslužili Karadžić, Daničić, Novaković, Milićević i Mažuranićev Smail-aga. Još jedna Divkovićeva zasebna sintaksa je Sintaksa za školu objelodanjena 1881. godine u Zagrebu, a doživjela je tri izdanja: 1889., 1893. i 1896. (Ham, 2006: 136-143).

Gramatičari koji su stvarali u 20. stoljeću nisu uspjeli nadmašiti izni-mno plodno razdoblje od ilirizma do kraja 19. stoljeća, ali njihova djela nisu manje važna za hrvatsku jezičnu povijest. Tijekom navedenog 20. stoljeća Hrvatska je bila u neravnopravnom položaju pa nije imala mogućnosti odu-prijeti se jugoslavenskom unitarističkom i velikosrpskom utjecaju. Tek u kratkim razdobljima, u vrijeme Banovine Hrvatske, Nezavisne Države Hr-vatske i suvremene Republike Hrvatske, hrvatski se jezik vraća u svoje ok-vire. Također, pobjeda hrvatskih vukovaca i potiskivanje zagrebačke filolo-ške škole rezultirali su ujednačenim normativnim rješenjima, koja su načelno utemeljena na štokavštini novih oblika onako kako je to normirala Mareti-ćeva gramatika (Ham, 2006: 163).

Četvrta je zasebna sintaktička knjiga u povijesti hrvatskih gramatika Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika Radoslava Katičića. Iako je zamiš-ljena 1969. godine kao suautorsko djelo s Ljudevitom Jonkeom, završena je 1983., a prvi put otisnuta u Zagrebu 1986. godine kao autorsko djelo. Kati-čićeva je Sintaksa doživjela još dva izdanja, 1991. i 2002. godine, a u sva-kome od njih riječ je o opsežnoj knjizi sa šestotinjak stranica teksta obliko-vanih u 1112 paragrafa. Iako je podnijela mnoštvo kritika kao odveć nesu-vremena, neprecizna i nedosljedna, Katičićeva je Sintaksa svakako naša naj-bolja sintaksa i uz nju nema druge, cjelovitije ni suvremenije sintakse. Auto-rov je cilj, kako i sam kaže, bio onodobnu suvremenu jezikoslovnu metodo-logiju prilagoditi sustavu hrvatskoga jezika i učiniti opis više razumljivim (Ham, 2006: 233-234). „Ja sam se do tada (a misli se na sedamdesete godine


83

20.st.) već bavio primjenom najsuvremenijih jezikoslovnih teorija na opis sintaktičkih pojava u hrvatskome književnom jeziku i nastojao sam razraditi pristup koji bi uza svu apstraktnu preciznost ostao razumljiv i upotrebljiv širim krugovima obrazovanih čitatelja.“1 „Katičićeva nas sintaksa uvodi sna-gom gramatike, jezikoslovnoga opisno-normativnoga priručnika u seman-tiku, teoriju obavijesti, rečenice i diskursa, rečeničnih preoblika i preobliče-nih rečenica… Tako smo se upoznali s pojmom subjekta kao formalne ka-tegorije budući da je semantika čvrsto razgraničena od sintakse; pojmom atributa, apozicije i predikatnog proširka kao učinaka preoblika; infinitiviza-cijom, nominalizacijom; gotovom i negotovom upotrebom glagolskih vre-mena… Mnogo novoga i mnogo staroga novim očima gledano, pa opet iz-gleda kao posve novo. U svakom slučaju, dobili smo tada uspješan model opisa kojim se možemo uhvatiti u koštac sa živim tkivom hrvatskoga je-zika.“ (Ham, 2006: 234)

Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, po samom nazivu možemo pri-mijetiti, ima poveznica sa Priručnom gramatikom hrvatskoga književnog je-zika. Naime, Priručna je gramatika Institutova gramatika koju danas pozna-jemo po nazivu Hrvatska gramatika (3., 4., 5. i 6. izdanje), a izdana je 1979. godine u suradnji znanstvenika s tadašnjeg Zavoda za jezik Instituta za filo-logiju i folkloristiku: Eugenije Barić, Mije Lončarića, Dragice Malić, Slavka Pavešića, Mirka Petija, Vesne Zečević i Marije Znike. Bila je to prva gra-matika koja je u vrijeme Jugoslavije s jednočlanim hrvatskim imenom op-stala, jer iako je označivana kao nacionalistička i zbog toga zabranjena za školsku upotrebu, Školska ju je knjiga tiskala kao stručnu knjigu pa je Gra-matika ipak izišla. Unatoč brojnim osudama Gramatika nije sadržavala na-cionalističke elemente, osim hrvatskoga naslova, budući da čak ni dio o po-vijesti hrvatskoga književnog jezika u nju nije uvršten. Naime, navedeni povijesni dio u Gramatiku je uvršten tek u 3. izdanju, 1995. godine, a u četvrtom je izdanju, 1997. godine, Gramatika bila upotpunjena opširnijim pregledom sintakse i semantike oblika, ponajprije padežnih i glagolskih. Da-nas, nakon 32 godine postojanja, Gramatika je doživjela 6. izdanja te pomo-gla brojnim naraštajima pri učenju hrvatskoga jezika. (Ham, 2006: 225-231).

Još jedna poveznica između Priručne gramatike i Sintakse vidljiva je u uvodnom dijelu Priručne gramatike gdje autori zahvaljuju Radoslavu Katiči-ću zbog sudjelovanja u nastajanju iste pišući: „Zahvaljujemo dru Radoslavu Katičiću pri izradi poglavlja o sintaksi. Autori Sintakse duguju dru Katičiću i posebnu zahvalnost zbog dopuštenja da se mogu slobodno služiti njegovim rukopisom prvoga dijela sintakse za veliku gramatiku hrvatskoga književnog jezika i preuzimati odande terminologiju, formulacije i rješenja.“ (Barić, Lončarić, Malić, 1979)

1 Navod prema Ham, 2006.: 233.


84

Katičićeva Sintaksa u očima kritike

Sintaksa je izrađena u okviru projekta „Gramatika hrvatskoga književ-nog jezika“ što je zasnovan i ostvarivao se u Zavodu za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu. Po nastanku ideje o velikoj gramatici Radoslav se Katičić, na poticaj Ljudevita Jonkea, prihvatio pisanja rukopisa sintakse hrvatskoga književnog jezika. Iako je prvotna ideja pisanja sintakse bilo suatorstvo s Ljudevitom Jonkeom, slijedom događaja, Sintaksa je nas-tala kao autorsko djelo Radoslava Katičića. U predgovoru Sintakse, uz za-hvale voditeljima projekta i drugim autorima te samom Institutu, autor se za-hvaljuje i recezentu Stjepanu Babiću koji je „požrtvovno čitao rukopis i iznosio sve primjedbe na koje se makar i najmanje osjeti ponukan“ te „dao mnogo poticaja za dotjerivanje i daljnje razvijanje misli“ (Katičić, 2002: 10). Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika – Nacrt za gramatiku Radoslava Ka-tičića objavljena je u suradnji JAZU i Globusa 1986. godine u Zagrebu. Ona je svakako, treba priznati, najbolja i najcjelovitija sintaktička knjiga prila-gođena sustavu hrvatskoga jezika što, između ostalog, dokazuje i pripisan joj naziv, velika znanstvena gramatika. Po izlasku Sintaksa je doživjela četiri kritike: Živojina Stanojčića, Milke Ivić, Milorada Radovanovića i Milice Bujas. Sve četiri kritike na Sintaksu su gledale s osudom tvrdeći da je potpuni promašaj te osuđujući autora što je u takvom razdoblju, u vrijeme nesamostalnog hrvatskog jezika, napisao upravo sintaksu hrvatskoga knji-ževnoga jezika. Da su njihove tvrdnje većinom neutemeljene i samo odraz političkih zbivanja bit će vidljivo u daljnjem izlaganju gdje argumenti Marije Znike iz osvrta Aktuelna pitanja srpsko hrvatskoga jezika – Jedna proma-šena recenzija (1988.) i Mislava Ježića iz osvrta Jezični sustav i kulturni kontekst u Sintaksi Radoslava Katičića (1988.) pobijaju gotovo sve negativ-ne tvrdnje iznesene u kritikama. Osvrte na Sintaksu prof. Katičića u izdanju časopisa Jezik napisali su i Ivo Pranjković, Jasna Melvinger, Istvan Nyomar-kay te Stjepan Babić.

Radoslavu Katičiću, prije svega, treba odati priznanje jer prihvatiti se pisanja sintakse nekog jezika za jednoga autora nije nimalo lak ni jedno-stavan posao, a on ga je odradio i više nego stručno, napravivši u vrlo krat-kom roku djelo koje gotovo u cijelosti opisuje i objašnjava cjelokupnu sin-taksu hrvatskoga književnoga jezika. Neki od kritičara vrlo su ponosno iz-ricali zahvalnost tom priznatom sintaktičaru i isticali mnoštvo pozitivnih strana tada nove sintakse. Tako Mislav Ježić o Sintaksi progovara: „Prve su osobine Sintakse Radoslava Katičića, koje se lako uočavaju, sažetost gra-matičkoga izričaja, a razmjerno obilje primjera iz reprezentativnoga korpusa. Navode se primjeri uglavnom iz lijepe hrvatske književnosti, a nešto i iz stručnih stilova i javnih glasila.“ (Ježić, 1988: 19) Nadalje: „Jezična je građa u Katičićevu djelu obrađena jezikoslovno mnogostrano promišljenim deduk-tivnim sustavom sintakse. On počinje općim odredbama diskurza i rečenice


85

kao predmeta sintakse, te osnovnih teorijskih pojmova obavijesti, preoblike i povezivanja rečenica. Zatim se objašnjavaju tri samostalne raščlambe ustroj-stva rečenice koje se obično u većoj ili manjoj mjeri u opisima znadu brkati: obavijesno, sadržajno i gramatičko (sintaktičko) ustrojstvo rečenice. Pošto se razjasnilo da sintaksa pojedinog jezika obrađuje gramatičko ustrojstvo reče-nice u njemu, opisuje se redom: ishodišno gramatičko ustrojstvo rečenice, preoblike toga gramatičkoga ustrojstva, i to preoblike bez sklapanja rečenica, sa sklapanjem te sa sklapanjem pri kojemu dolazi do preoblike uklopljene rečenice u nerečenicu. Na kraju se obrađuje red riječi koji je uvjetovan me-đuodnosom gramatičkoga, sadržajnoga i obavijesnoga ustrojstva rečenice. Time se sintaksa na kraju pregleda opet otvara vidicima drugih raščlamba rečenice, s kojima je stavljena u sustavni odnos na početku.“ (Ježić, 1988: 24) Svoj pozitivan stav o Katičićevoj Sintaksi iznosi i Istvan Nyomarkay u prikazu Jedna nova, funkcionalna sintaksa (1988.) gdje kaže: „Struktura dje-la je pregledna, jasna. Sintaksa će služiti kao neophodan priručnik ne samo lingvistima, već i profesorima osnovnih i srednjih škola kao i studentima vi-sokih škola i fakulteta. (…) U većem dijelu primjera ogleda se svježi, dana-šnji jezik. Ima, međutim, izvjestan broj potvrda iz starijega književnog je-zika, od pisaca 18. i 19. stoljeća i iz narodne književnosti. U tome, možda, moramo vidjeti određen znanstveni cilj: prikazivanje razvoja pojedinih gra-matičkih pojava, dokumentiranje kontinuiteta književnog jezika i neizrečenu namjeru da se probiju nove staze i u povijesnoj sintaksi.“ (Nyomarkay, 1988: 49)

Ostali su kritičari (Živojin Stanojčić, Milka Ivić, Milorad Radovanović, Milica Bajus, Ivo Pranjković, Jasna Melvinger) samo napomenuli pozitivne strane Katičićeve Sintakse, iako s velikom zadrškom, iznoseći pri tome mno-go više činjenica zbog kojih je ona, po njima, nepravilna i nevaljana. Jedan od prvih prigovora u gotovo svim kritikama je prigovor zbog naziva hrvatski književni jezik, budući da je Hrvatska tada bila u sastavu Jugoslavije, a službeni je jezik bio hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski. Međutim, veći-na kritičara zaboravila je na jezičnu povijest te činjenicu da su se hrvatski i srpski jezik zbližili tek razdobljem koje započinje hrvatskim vukovcima, ko-je je srpskomu dalo istu govornu osnovicu koju je boljim svojim dijelom za-stupala i hrvatska pučka prosvjetiteljska književnost, kako kaže Mislav Ježić. On tomu u prilog dodaje: „Prije toga razdoblja, književni jezik u Srba bio je prvo staroslovjenski u srpskoj redakciji, zatim staroslovjenski ruske redak-cije, a onda slavenosrpski kao projekt srpskoga standardnoga jezika na te-melju govora obrazovanoga građanstva. Ali u Hrvata je narodni jezik prodro u pisanu književnost već u srednjem vijeku, u dubrovačkoj književnosti stekao štokavsku osnovicu, proširio je i osnažio u prostoru od Dalmacije, preko Hercegovine i Bosne, do Slavonije, a u XVIII. stoljeću u djelima što-kavskih prosvjetiteljskih pisaca, osobito Andrije Kačića Miošića i Matije Antuna Reljkovića, dosegao otprilike istu blizinu suvremenome književnom


86

jeziku kao i usmena književnost koju je u svoje zbirke sakupio Karadžić u XIX. stoljeću.“ (Ježić, 1988: 22)

Sporno je u Sintaksi, kako govore kritičari, i mnoštvo primjera iz hrvat-ske književnosti 18. i 19. stoljeća, ali autor u uvodnim napomenama jasno ističe: „U svakom poglavlju navedeno je onoliko primjera koliko ih se našlo na raspoloživoj građi. Tek kad im ne bi bilo iole razumne mjere, učinjen je izbor. Inače im nisam nastojao ograničiti broj, jedino zato da bi se u njima ogledala izražajna cjelina hrvatske književnosti i kontinuitet njezina novo-štokavskoga standarda (…) Uključivanjem temeljnoga materijala koji svje-doči o počecima novoštokavskoga standarda dobila je ova Sintaksa historij-sku dimenziju koja joj je potrebna da bi se u njoj zrcalila stilistička punina života književnog izražaja. Time ona ne postaje historijska sintaksa jer su tipovi i vrijednosti starinskoga sintaktičkog izraza koji se donose u njezinim primjerima i danas živa izražajna mogućnost hrvatskoga književnog jezika.“ (Katičić, 2002: 12-13) Iz autorovih riječi lako je primijetiti razloge uzimanja primjera iz 18. i 19. stoljeća te korištenja naziva hrvatski jezik, kao i ponovno upućivanje na činjenicu da je hrvatski književni jezik znatno stariji i ima dužu jezičnu povijest od srpskoga književnog jezika.

Rasprave između Marije Znike i Živojina Stanojčića

Živojin Stanojčić svoje prigovore bazira na neslaganju s Katičićevim tumačenjem oznake subjekta u rečenicama tipa Ženim se., Žao mu je brata. i s njegovim tumačenjima nekih mogućnosti preoblike rečenica, tvrdeći da je riječ o tumačenju konkretne jezične građe koju Katičić, upravo kao interpre-tator izabranog modela, pa i metode, ne tumači prikladno toj građi. Nadalje, on zamjera izboru metoda i modela opisa pa navodi i da Katičić nije uspio predstaviti činjenice jasno i uspješno kao tradicionalne sintakse, tj. kao tu-mači drugačijih modela; „M. Znika (…) kao i sam Katičić svome predmetu pristupa i kombinujući modele, pa i metode.“ (Stanojčić, 1988: 1078) Kati-čićevo je kombiniranje modela i metoda po Živojinu Stanojčiću vidljivo u njegovom načelno strogom lučenju semantike od sintakse i uvođenju grama-tičkog i sadržajnog rečeničnog ustrojstva, te znači bacanje semantike kroz prozor i njezino vraćanje u Sintaksu kad autor ne zna kako bi neku pojavu opisao (Stanojčić, 1988: 1077-1078).

Marija Znika u članku Aktuelna pitanja srpsko hrvatskog jezika – Jedna promašena recenzija opovrgava većinu navoda Živojina Štanojčića pa tako i do sada navedene. Ona tumači da se bit modela kojim se Katičić služi te-melji na razlikovanju dubinske i površinske strukture rečenice. Pri tome se sintaktički odnos u površinskom ustrojstvu uzima kao objekt opisa. Broj rečenica u površinskom je ustrojstvu neograničen. Dakle, u površinskoj strukturi mora postojati velika raznolikost rečenica, što može pretpostaviti da


87

u njoj postoje neki isti invarijantni odnosi, a oni čine dubinsko ustrojstvo re-čenice. „Temeljni elementi dubinskoga ustrojstva (subjekt, predikat, objekt, priložna oznaka) omogućuju da se raznolika raznolikost rečenica površinske strukture svede na istoliku raznolikost rečenica dubinske strukture.“ (Znika, 1988: 884) Znika, također, kaže da Katičić za razliku od Noama Chomskog ne slijedi maksimalnu formalizaciju derivacijske i transformacijske proiz-vodnje već on odmah pokazuje rezultat proizvodnje i drugih preoblika koje se na tom mjestu ne opisuju tj. ishodišne rečenice. Ona tvrdi da „Katičić time postiže bolju preglednost i upotrebljivost Sintakse“ (Znika, 1988: 884). Ishodišne su rečenice polazište za preoblike i ostale transformacije. O pra-vilno određenim ishodišnim rečenicama ovisi uspješnost opisa rečenica tran-sformacijskom tehnikom. Njih treba shvatiti na razini dubinske strukture kao konstrukte koji služe za opis rečenične površinske strukture. Bez ishodišnih se rečenica kao ni bez preoblika ne može, a njihova je upotreba posljedica dosljedne primjene odabranog modela. Ishodišne se rečenice razlikuju od preoblikovanih samo po onome što se preoblikuje.

Iako je Stanojčić osudio Katičićevo služenje modelom generativno-transformacijske lingvistike, Znika ponovno staje u njegovu obranu i govori kako je on toliko dobro usavršio generativno-transformacijski model, stvoren za opis engleskoga jezika, i toliko ga adaptirao da se njime mogu opisivati sintaktički odnosi u jednom slavenskom jeziku koji je strukturno znatno dru-gačiji od engleskoga.

Neslaganju Živojina Stanojčića s Katičićevim tumačenjem oznake sub-jekta u rečenicama tipa Ženim se., Žao mu je brata. i njegovom tumačenju nekih mogućnosti preoblike rečenica Marija Znika proturječi zalažući se za Katičićev stav. U rečenici Ženim se. gramatički je subjekt skriven, stoga ga ne treba dodatno isticati, a jasno je vidljiv po obliku ženim. Katičićevo strogo lučenje semantike od sintakse i uvođenje gramatičkog i sadržajnog ustrojstva nije, kako tvrdi Stanojčić, bacanje semantike kroz prozor i po-novno vraćanje u Sintaksu kada ne zna kako bi neki sintaktički pojam opi-sao, već pokušaj da se dva entiteta zasebno opišu da bi se vidjelo kolika je moguća njihova samostalnost, a kolika međusobna zavisnost, tumači Znika. Radoslav Katičić u svoju Sintaksu ne uvodi logički odnosno psihološki subjekt, kojega bi po Stanojčiću trebalo biti, jer bi tada to bilo uvođenje elemenata semantike u sintaktički opis, čime bi se narušila konzistentnost sintaktičkog opisa, stoga je Katičić takve subjekte uvrstio u objekte (Žao mu je brata. Učitelju je bilo žao djece ).

Kao bitnu napomenu Marija Znika navodi da se Katičić s pravom drži svoje sintaktičke tradicije i njezina formalističkog pristupa u odredbi apozi-cije u jednom formaliziranom modelu. U Katičićevoj je sintaktičkoj odredbi apozicije njezina semantika u drugome planu, a načelno i relevantna za od-redbu apozicije kao sintaktičke kategorije, što je posljedica striktnog lučenja semantičke i sintaktičke razine.


88

Stanojčić, nadalje, zamjera što Katičić atribut i apoziciju obrađuje u di-jelu Sklapanje više rečenica u jednu, ali Znika na to odgovara da je on ostao vjeran svom sintaktičkom učenju preoblikovanja pa je atribut i apoziciju i trebao obraditi tako gdje ih je i obradio, a ne u jednostavnoj rečenici.

Sljedeći pojmovi i njihova tumačenja oko kojih se Živojin Stanojčić i Marija Znika ne slažu su pojmovi gotova sadašnjost i sadašnja gotovost. Naime, Stanojčić tvrdi da je Katičić u sintaksu uveo pojam gotova sadašnjost za opis kategorije vremena. Također, iznosi da je miješanje gotove sadašnjo-sti sa sadašnjom gotovošću Katičića navelo da navedeni novi pojam digne na razinu jedne vrste prezenta, kakav je kvalitativni prezent, a takav čin je, po njemu, neopravdan jer gotove sadašnjosti nema i ne može biti budući da se ne zna gdje je kraj apsolutne sadašnjosti. Stanojčić ispravnim smatra samo pojam koji August Musić koristi u svojim radovima, a to je sadašnja goto-vost radnje i sadašnje stanje subjekta iza izvršene perfektivne radnje. Marija Znika to tumači na sljedeći način: raznolikost glagolskih oblika veća je od raznolikosti gramatičkih oznaka kategorije vremena, što znači da ne postoji uzajamno jednoznačan odnos između glagolskih paradigmi i gramatičkih oz-naka kategorije vremena. To znači da posebno treba određivati koji vre-menski oblik glagola izriče koju vremensku oznaku i da ta odredba ne mora biti u oba smjera jednoznačna, već da se glagolski oblici raspoređuju po gramatičkim oznakama kategorije vremena. Budući da Stanojčić uvodi kate-goriju gotovosti u kategoriju vremena, ona usložnjava odnose između gra-matičkih oznaka kategorije vremena i glagolskih oblika kojima se te grama-tičke oznake izriču. Radoslav Katičić o gotovoj sadašnjosti kao o posebnoj vrsti glagolskih oblika ne govori već kaže: „Gotova sadašnjost, apsolutna i relativna, izriče se perfektom… Perfekt što izriče gotovu sadašnjost, apso-lutnu ili relativnu, može se poznati po tome što ga nije moguće zamijeniti aoristom, ako je od svršenog glagola, niti imperfektom, ako je od nesvrše-noga, a da se pri tome ne promijeni značenje rečenice.“ (Katičić, 2002: 58, 60) Znika govori i kako je Stanojčić pobrkao pojmove gotova sadašnjost (stanje nastalo kao posljedica neke radnje, kad je to stanje naglašenije od same radnje i kad se ono vezuje uz koji zadani čas) i sadašnja gotovost (subjektova pripravnost da se neka glagolska radnja vrši, a hoće li se ta glagolska radnja vršiti ostaje nesigurno). Katičić jasno kaže: „Gotova je sadašnjost također vezana za koji zadani čas, ali nije samom radnjom, zbi-vanjem ili stanjem vezana za nj, nego posljedicama što su odatle nastale i traju, pa njima pri izricanju gotove sadašnjosti pripada veća važnost nego što pripada radnji, zbivanju ili stanju koji su sadržaj glagolu… Gotova sadaš-njost vezuje se pretežno uz svršeni vid jer za stanje što je nastalo od vršenja glagolske radnje njezino protezanje u vremenu obično nije nikako važno, npr. Odjedanput kiša je ispraznila sobu.“ (Katičić, 2002: 54, 59) Za izricanje sadašnje gotovosti po Katičiću služi futur I.: „Dok prezent i prošla vremena izriču izravno sadašnju ili prošlu radnju, bila ona apsolutna ili relativna, do-tle futur I. ne izriče buduću radnju izravno, nego kazuje o njezinu očekivanju


89

u sadašnjosti. To se pak očekivanje izriče kao pripravnost, zbiljska ili zamiš-ljena, da se radnja vrši ili izvrši.“ (Katičić, 2002: 70) Nadalje, Znika tumači da sadašnju gotovost (nečiju) za vršenje radnje nalazimo u eventualnim pogodbenim rečenicama jer kako kaže Katičić: „Bitno je drukčija pogodba kada se kao uvjet ne postavlja vršenje nekoga predikatnoga sadržaja, nego očekivanje da se on vrši ili izvrši. Takvo očekivanje proizlazi pak ili iz ne-čije namjere i pripravnosti da nešto učini ili iz objektivne vjerojatnosti da neki događaj nastupi (…) takva se pogodba može zvati eventualna, tj. takva koja se odnosi na ishod kakva događaja (eventus). No kako je u takvim rečenicama uvjet zapravo zbiljsko očekivanje u pravoj sadašnjosti, takva je pogodba ipak realna, pa su te pogodbene rečenice osobita podvrsta realnih.“ (Katičić, 2002: 291-292) Stoga je jasno vidljivo da „sadašnje gotovosti sub-jektove u opisu gotove sadašnjosti radnje“, kako kaže Stanojčić, nema niti je moglo biti, navodi Znika.

Živojin Stanojčić zamjerku nalazi i u stilu u sintaksi navodeći da je ne-jasan, na što Znika reagira: „Znanstveno utemeljena gramatika nije literarno djelo ni esej, u njoj nema ni mjesta ni potrebe za stilskim varijacijama i for-mulacijama, u njoj se isto uvijek naziva istim da bi se prepoznalo kao isto i sumjerljivo.“ (Znika, 1988: 892)

Nadalje, jedna od valjanih Stanojčićevih opaski ona je gdje tvrdi da je pogrešno Katičićevo shvaćanje mogućnosti da se preoblikama ishodišnih rečenica dobije prvo Dobio sam čašu koja je mlijeka i zatim Dobio sam čašu mlijeka, pri čemu je predikat Čaša je mlijeka, iako u hrvatskom književnom jeziku vrlo neobičan – ipak u tome jeziku, po Katičiću, moguć i predstavlja „temeljni sintaktički lik“ (Stanojčić, 1988: 1078-1079). Neka Stanojčićeva rješenja odraz su stajališta tradicionalne gramatike pa stoga i ne čudi mno-štvo zamjerki na sintaksu koja je pisana modelom generativno-transforma-cijske gramatike.

Ivo Pranjković o Katičićevoj Sintaksi

Ivo Pranjković napisao je osvrt Nešto napomena o Sintaksi prof. Kati-čića u kojemu u dvanaest točaka iznosi svoje napomene i prigovore. Na samom početku osvrta Pranjković kao pozitivnu činjenicu ističe pisanje i izdavanje Sintakse, međutim, nakon „podrobnijeg iščitavanja“ Pranjković u njoj pronalazi mnoštvo neispravnosti koje bi rado promijenio.

Pranjković je prije svega uputio zamjerke na model kojim je Sintaksa pisana tvrdeći da je ona spoj jednog vrlo slobodno shvaćenog pristupa trans-formacionalizma i tradicionalnoga pristupa sintaksi, najbližega onome kakav je u hrvatskoj gramatičkoj tradiciji predstavljen u radovima Augusta Musića. On transformacionalističko gledište smatra manje uspjelim zbog, po njemu, predosljednog konstruiranja ishodišnih rečenica koje često suvišno optereću-


90

ju tekst, a malo ili nimalo doprinose opisu pojavnosti. On Musićevskim kod Katičića smatra odsutnost teorijske razrade, pa i eksplicirane koncepcije, te navodi primjer gdje Katičić sintaksu određuje samo kao dio gramatike koji proučava rečenično ustrojstvo. Kaže da je od sintaktičkih jedinica nešto više rečeno samo o rečenici, dok se o drugim jedinicama sintakse ne govori ug-lavnom ništa.

Osim toga, Pranjković primjedbu upućuje i činjenici da se ne razgra-ničuju koordinacija i subordinacija, a asindetsko se povezivanje rečenica ne razgraničuje na zadovoljavajući način, iako Katičić govori: „Nezavisno složena rečenica s veznicima zove se sindetska, a kada je bez veznika, zove se asindetska. Ti termini dolaze od grčkih riječi syndeton – povezano i asyndeton – nepovezano.“ (Katičić, 2002: 169)

Ivo Pranjković razlikovanje obavijesnog, sadržajnog i gramatičkog us-trojstva smatra dobrodošlom novinom, međutim, ipak kritizira način na koji je to razlikovanje provedeno. On zamjera što kod obavijesnog ustrojstva nisu u dovoljnoj mjeri uzeti u obzir raznoliki načini aktualizacije (redom riječi, logičkim akcentom) te što je analiza provedena pod pretpostavkom da je tema jednaka subjektu, a što se tiče sadržajnog ustrojstva, navodi da ponu-đena analiza nije utemeljena na dovoljno jasnim i obrazloženim kriterijima.

Jedna od glavnih zamjerki Ive Pranjkovića jest to što se Katičić „ne sa-mo premalo služi dostignućima u opisu sintakse slavenskih jezika (…) nego i nekim manje-više neospornim dostignućima u domaćoj (jugoslavenskoj) serbokroatistici“ (Pranjković, 1988: 5) poput radova I. Grickat, J. Silića, Lj. Popovića, M. Ivić i drugih, iz čega je jasno vidljivo da Pranjković upućuje na opise srpskoga jezika.

Pranjkovićeve zamjerke upućene su i opisu složenih rečenica. Naime, kao pozitivnu činjenicu ističe Katičićevo opisivanje rečenica tako što uvodi još jednu semantički „praznu“ rečenicu demonstrativnoga tipa jer time za-pravo uvodi razliku između raščlanjenih i neraščlanjenih rečenica. Međutim, Katičić sve zavisnosložene rečenice opisuje uz pomoć ispražnjenih eleme-nata, uglavnom demonstrativa, pa je Pranjkoviću sporan termin dometanje zavisnih rečenica (već i zato što predstavlja svojevrsno „polurješenje“), a slično govori i za razmišljanje prema kojemu su rečenice razmatranoga tipa (tj. „zavisne rečenice odvojene zarezom“) i zavisne i nezavisne. Iako Katičić navodi da su zavisne zato što im je položaj u ustrojstvu složene rečenice kao u zavisnih rečenica, a nezavisne po tome što im je odnos prema drugim nje-zinim dijelovima kao u nezavisnih, Pranjković kaže da treba priznati da zarez (kao oznaka za raščlanjenje) predstavlja izraz svojevrsne „semantičke kompresije“ te da strukture toga tipa imaju zbog toga specifičan status.

Nadalje, svoje prigovore temelji na podjeli složenih rečenica gdje se sve rečenice bez veznika svrstavaju u rečenični niz i smatraju nezavisno-složenima jer ništa nije rečeno „o tome kako tzv. zatvorene strukture mogu činiti rečenični niz, a ni o sasvim evidentnim (i strukturnim i funkcionalnim i


91

semantičkim) razlikama između struktura tipa Dan je malen, žetva je velika i struktura tipa Ne možeš reći: to je planinsko selo.“ (Pranjković, 1988: 7)

Osim pet vrsta nezavisnosloženih rečenica Katičić uvodi i objasnidbene rečenice s vezničkim prilozima jer, ta i bo, ali Pranjković se s tim ne slaže te navodi da jer i bo funkcioniraju u danim primjerima kao vezna sredstva u odnosu na prethodnu rečenicu u tekstu (koja se ne navodi), a nikako kao „veznički prilozi“ koji bi povezivali dvije nesložne rečenice u jednu nezavisnosloženu.

Bitna je još jedna činjenica koja je prema Pranjkoviću neispravna, a to je „zbrka koja vlada s obzirom na uporabu termina veznik, prilog, veznički prilog, riječca i sl.“ (Pranjković, 1988: 7) Za elemente koji se tradicionalno nazivaju veznicima (koordinirani veznici) pretpostavlja se da su veznici dok ih ne zahvati preoblika sklapanja. „Tako je u rečenici Na taj se brijeg oni popnu, i zaustave se zadivljeni. i prilog, a u rečenici Iziđu iz auta i prome-školje noge. veznik.“ Takav je postupak, po njemu, vrlo teško opravdati jer mu se ispravnijim čini sasvim obrnuto rezoniranje: „vezni elementi na razini teksta nisu bitno drugačiji nego na razini tzv. nezavisnosloženih rečenica (jednim su dijelom i zajednički), a to ide u prilog onim pristupima prema kojima i samu koordinaciju treba promatrati na razini teksta.“ (Pranjković, 1988: 8)

Jasna Melvinger o Katičićevoj Sintaksi

Jasna Melvinger u svom kratkom osvrtu Suvremena lingvistika u Sin-taksi Radoslava Katičića, kao i Ivo Pranjković, napominje da poglavlje o obavijesnom ustrojstvu rečenice ne sadrži odjeljak o redu riječi što, po njezinom mišljenu, nikako ne pridonosi kompozicijskoj i sadržajnoj cjelovi-tosti Sintakse.

Što se tiče preoblika, Melvinger smatra da navedeni naziv nije „najsret-nije odabran“ jer se u Sintaksi pojavljuje u dva značenja, kada se želi ozna-čiti samo pravilo i kada se želi označiti učinak djelovanja toga pravila, pa je za razumijevanje o kojem je značenju riječ potreban kontekst. Međutim, o preoblikama Katičić vrlo jasno i detaljno progovara. Naime, on prvo obra-đuje preoblike rečenica bez sklapanja u složenu rečenicu, a takvim preobli-kama, prije svega, pripadaju nijekanje, pitanje i usklik, zatim poticaj te pre-oblike koje mijenjaju samo konstrukciju rečenice, pasiv i obezličenje. Slje-deće preoblike su preoblike sklapanja više rečenica bez preoblike njihova rečeničnog ustrojstva u jednu složenu rečenicu, a razabiru se kao tri stupnja sklapanja. „U prvom stupnju ukidaju se među ishodišnim rečenicama rečeni-čne granice, ali ostaju i dalje kao granice unutar rečenice. Svaka ishodišna rečenica čuva svoje ustrojstvo nepromijenjenim. U drugom stupnju dokida se svaka granica među ishodišnim rečenicama i jedna od njih dobiva mjesto


92

u ustrojstvu druge. Ipak i dalje svaka čuva svoje ustrojstvo nepromijenjenim. U trećem stupnju ne dokida se samo granica među ishodišnim rečenicama i jedna dobiva mjesto u ustrojstvu druge, nego se tako uklopljenoj rečenici preoblikuje i ustrojstvo i nije više jednako ustrojstvu kakvo inače imaju rečenice.“ (Katičić, 2002: 164) Treći dio preoblika gramatičkog ustrojstva čini zavisno sklapanje rečenica s preoblikom njihova ustrojstva u nerečenice, a tu pripadaju atribucija, apozicija, predikatni proširak, infinitivizacija i no-minalizacija.

Novost u Sintaksi, kako Jasna Melvinger napominje, jest promatranje sintaktičkih oblika u odnosu na njihovu stilsku vrijednost. „To nastojanje je korisno jer sintaktička građa našeg jezika nije sustavno obrađena u odnosu na situacijski razlikovne varijetete. Uvodeći u svoj opis rečenice stilističke kriterije Radoslav Katičić ne tumači toliko razlike među funkcionalnim sti-lovima, koliko razlike u jezično-estetskoj kvaliteti. Sintaktički se oblici pod-vrgavaju, dakle, ponajviše stupnjevanju u odnosu na stilsku razinu i dijele prema tome, kako se iz autorovih veoma istančanih opisa u kojima se vodi računa i o stilskoj boji može utvrditi, pripadaju li visokom, knjiškom stilu, srednjem ili neutralnom, ili pak niskom, razgovornom.“ (Melvinger, 1988: 11-12) Nadalje ističe da je „R. Katičić u pravu što sintaktičke oblike o čijoj se uporabnoj vrijednosti ne možemo na pravi način obavijestiti iz današnjih gramatika stavlja u odnos spram suvremenog govornika hrvatskog književ-nog jezika. Jezična se baština u Sintaksi R. Katičića ne odbacuje i ne zane-maruje, ali se stilski vrednuje. Dosadašnje gramatike obiluju primjerima sta-rinskim i pučkim, a R. Katičić uzimajući ih u obzir, ocjenjuje njihovu upo-rabnu vrijednost u skladu s današnjim komunikacijskim zahtjevima i navika-ma.“ (Melvinger, 1988: 12)

Istvan Nyomarkay o Katičićevoj Sintaksi

Istvan Nyomarkay je u osvrtu Jedna nova, funkcionalna sintaksa iznio svoje shvaćanje Katičićeve Sintakse te odao priznanje autoru i uputio po-hvale, navodeći i da Katičićeva Sintaksa ima mnogo zajedničkih crta sa Osnovama funkcionalne mađarske sintakse Laszla Hadrovicsa. Nadalje, smatra da bi u vezi s redoslijedom pojedinih poglavlja bilo bolje da je autor govorio o rečeničnom atributu u okviru objašnjavanja dijelova proste reče-nice, odnosno neposredno iza poglavlja o objektu. „U objašnjavanju atribu-cije Katičić polazi od toga da se 'rečenice mogu sklopiti i tako da uvrštena ishodišna rečenica ne dobije samo mjesto u ustrojstvu druge ishodišne re-čenice, nego pri takvu sklapanju gubi i svoje rečenično ustrojstvo, te se zatire svaki trag njegove samostalnosti. U takvim sklopljenim rečenicama predikat uvrštene rečenice ne pokazuje više gramatička svojstva predikata i pojavljuje se preoblikovan…' Takvo shvaćanje cijele problematike čini se


93

previše spekulativno, barem s gledišta jezika drugačije gramatičke strukture (…) Katičić ne ide putem dedukcije, već obrnuto: prvo konstruira ishodišne rečenice pa ih sklapa i na kraju dobije rečeničnu formu koja se, u stvari, upotrebljava.“ (Nyomarkay, 1988: 49-50)

Istvan Nyomarkay za Mađare vrlo zanimljivim smatra poglavlje o imeničkom atributu. Naime, kaže da se Katičić detaljno bavi genitivom pri-padanja te smatra vrlo poučnom primjedbu da je pripadnost izražena ime-nicom u genitivu običnija i stilski neutralnija u položaju atributa nego je u predikatu iz kojega je taj atribut preoblikovan, a predikati iz kojih su pre-oblikovani imenički atributi u tim rečenicama svi su stilski obilježeni i odudaraju od obrazaca govornih navika. To znači da se razine emocionalno neobojenog (neutralnog) i emocionalno obojenog (stilski obilježenog, pjesni-čkog) priopćenja moraju strogo i dosljedno razlučiti. U mađarskom se jezi-ku, navodi, pripadnost obilježava i na posesiji i posesoru, a s obzirom da je u mađarskom jeziku jedan znak dovoljan za izricanje posvojnog odnosa, često se izostavlja sufiks na posesoru i ostaje samo poseban sufiks na posesiji. U mađarskom je upotreba posvojnog pridjeva vrlo ograničena, te zato ta mo-gućnost ne dolazi u obzir ni u eventualnom konstruiranju tzv. ishodišnih re-čenica, pojašnjava Nyomarkay.

Kao pozitivnu novinu u sintaksi Istvan Nyomarkay ističe nominaliza-ciju te kaže: „To je jedno od onih nerijetkih poglavlja ove sintakse koje se može neposredno primijeniti u nastavi za strance, npr. za Mađare ili za one Hrvate i Srbe koji ne žive u sredini materinskoga jezika.“ (Nyomarkay, 1988: 53)

Mislav Ježić o Katičićevoj Sintaksi

Jezični sustav i kulturni kontekst u Sintaksi Radoslava Katičića naslov je osvrta Mislava Ježića. Na tridesetak stranica osvrta Ježić, s gledišta hrvat-skog filologa, govori o pozitivnim dijelovima Sintakse, gdje se iscrpnim objašnjenjima daje jednostavan prikaz rečeničnih ustrojstava te preoblika koje su izazvale najviše negodovanja kod kritičara. On objašnjava Katičićev način razrade, pobija tvrdnje srpskih kritičara te naposljetku iznosi nekoliko napomena o onome što smatra nepravilnim u Sintaksi.

Govoreći o rečeničnim ustrojstvima o kojima su mnogi kritičari progo-varali, Mislav Ježić ističe: „Konkretan upotrijebljeni nacrt sadržajnoga us-trojstva, premda nije ni konačan ni jedini moguć, pa možda čak ni uistinu moguć u ovakvu obliku, pak omogućuje da se načelni odnosi među ustroj-stvima konkretiziraju. (…) Odatle je ujedno i jasno da se do pojma sa-držajnoga ustrojstva ni u Katičićevoj koncepciji ne dolazi bez pojma preo-blike u gramatičkome ustrojstvu (iako se preoblika sadržajnim ustrojstvom uvjetuje), jer bez preoblika ne bi ni generativna semantika bila došla do


94

pojma „tematskih uloga“ u gramatici. Pa ipak, iako bitno potaknuta genera-tivnom gramatikom, Katičićeva koncepcija nije generativistička u smislu škole. Za njega upravo gramatičko ustrojstvo nije univerzalno, nego speci-fično za svaki jezik.“ (Ježić, 1988: 27)

Kada je riječ o poglavlju o redu riječi, koje bi se trebalo nalaziti u po-glavlju o obavijesnom ustrojstvu rečenice kako tvrde Pranjković i Melvin-ger, Mislav Ježić ističe da je pozitivno to što se red riječi nalazi na kraju sin-takse jer tim kratkim pregledom osnovnih pravila o redu riječi Katičić zao-kružuje građu Sintakse.

O „odsutnosti teorijske razrade“, o kojoj govori Pranjković, Mislav Je-žić progovara na sljedeći način: „Tako postavljenom odredbom rečenice sin-taksa se u užemu i strožemu smislu, naime skladnja rečenice, u svojem te-melju otvara prema sintaksi u širem smislu, naime sintaksi diskurza ili gra-matici teksta, tekstovnoj lingvistici.“ (Ježić, 1988: 25)

Mislav Ježić uputio je zamjerku na „nedosljednost u zaokruženju susta-va zavisnoga sklapanja rečenica“, koju bi, kako kaže, valjalo ispraviti. Ka-tičićevo sustavno shvaćanje sklapanja zavisnosloženih rečenica načelno je vrlo jasno izloženo: jedna se rečenica vezničkom riječju uvrštava u drugu uz neku njenu sastavnicu, punu ili praznu. Ali se u uvodu u vrste zavisno-slo-ženih rečenica kaže da se prva rečenica može uvrstiti u drugu „na mjesto priložne oznake tada,“ ili „na mjesto sadržajno prazne priložne oznake tako“ ili „na mjesto praznoga objekta“ itd., ujedno se kaže da vezničke riječi daju uvrštenoj rečenici sadržaj vremena, načina, mjesta, uzroka itd. Očito je to ne-ispravljeni trag ranijega stupnja promišljanja sintaktičkih zakonitosti od onoga koji je izražen u pregledu zavisnosloženih rečenica.“ (Ježić, 1988: 40)

Progovarajući o Sintaksi hrvatskoga književnoga jezika i njezinu autoru Radoslavu Katičiću, mnogi jezikoslovci našli su se u sukobu interesa, veći-nom osuđujući autorov način razmišljanja i shvaćanja sintakse. Međutim, ka-ko kaže Stjepan Babić „Ovdje nije u pitanju samo Katičić-autor, a još manje Katičić-urednik, nego njegova Sintaksa kao značajno djelo za našu jezičnu znanost i kulturu i problemi koje ona pokreće pa mislim da nikada nije previše raspravljanja o toj problematici.“ (Babić, 1988: 56)

Zaključak

Različita razmišljanja, prijedlozi, primjedbe, prigovori, zahtjevi pa i po-hvale naveli su u radu navedene jezikoslovce, ali i ne samo njih, da govore o velikom djelu Katičićeve Sintakse. Gledišta su, kako je i vidljivo, podije-ljena, što je bilo i očekivano budući se radilo među ostalim i o dva različita naroda, dvije različite jezične povijesti i dva podijeljena mišljenja koji su u određenom povijesnom razdoblju bili primorani funkcionirati i razmišljati na sličan način. Jezikoslovci su, svatko na svoj način, reagirali, određene su


95

činjenice tumačene i dodatno objašnjavane, pojedinci su se slagali s autorom braneći njegova gledišta, dok su drugi u potpunosti opovrgavali njegove tvrdnje smatrajući ih netočnima. U svakom slučaju, iznoseći i pozitivne i ne-gativne strane Sintakse hrvatskoga književnog jezika, potrebno je odati pri-znanje autoru koji je s velikim trudom, voljom i znanjem iznio Sintaksu hr-vatskoga književnog jezika na svjetlo dana stvarajući tako još nekoliko stra-nica hrvatske jezične povijesti.

Literatura

Babić, Stjepan, 1988. Nekoliko napomena uz prikaze Sintakse hrvatskoga knji-ževnog jezika Radoslava Katičića, u: Jezik, god. 36., br. 1-2, Zagreb

Barić, Eugenija; Lončarić, Mijo; Malić, Dragica; Pavešić, Slavko; Peti, Mirko; Zečević, Vesna; Znika, Marija, 1979. Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: Školska knjiga

Ham, Sanda, 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb: Nakladni zavod Glo-bus

Ježić, Mislav, 1988. Jezični sastav i kulturni kontekst u Sintaksi Radoslava Katičića, u: Jezik god. 36., br. 1-2, Zagreb

Katičić, Radoslav, 2002. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: Nak-ladni zavod Globus, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Melvinger, Jasna, 1988. Suvremena lingvistika u Sintaksi Radoslava Katičića, u: Jezik god. 36., br. 1-2 Zagreb

Nyomarkay, Istvan, 1988. Jedna nova, funkcionalna sintaksa, u: Jezik god. 36., br. 1-2, Zagreb

Pranjković, Ivo, 1988. Nekoliko napomena o Sintaksi prof. Katičića, u: Jezik god. 36., br. 1-2, Zagreb

Stanojčić, Živojin, 1988. Sintaksički (i drugi neki) modeli – po Mariji Zniki, u: Letopis Matice srpske, god. 164., knj. 411., sv. 6., Novi Sad

Znika, Marija, 1988. Aktuelna pitanja srpskohrvatskog jezika Jedna promašena recenzija, u: Letopis Matice srpske, god. 164., knj. 411., sv. 5., Novi Sad


96


97

2. pragmalingvistika


98

Anita Kedveš: Metodološki pristupi u pragmatičkim istraživanjima

99

UDK 81-13 81'2/'44

Pregledni rad Primljen 23. svibnja 2011., prihvaćen za tisak 3. studenog 2011.

Ana Kedveš METODOLOŠKI PRISTUPI U PRAGMATIČKIM

ISTRAŽIVANJIMA

Uvod

Istraživanja u pragmatici, dijelu lingvistike koji se bavi proučavanjem značenja izraza u kontekstu govornikovog iskazivanja poruke i načina na ko-ji ju slušatelj prima (Yule, 1996), posebno su složena. Kod prikupljanja po-dataka o pragmatičkim pojavama potrebno je voditi računa o varijabilnosti njihovih socijalnih svojstava te strategijskih, akcijskih i jezičnih izbora go-vornika kojima ostvaruju svoje komunikacijske ciljeve (Kasper i Dahl, 1991). Valjanost rezultata pragmatičkih istraživanja uvjetovana je odabirom prikladnog metodološkog pristupa te pouzdanih postupaka i instrumenta za prikupljanje podataka.

Ovaj rad pruža pregled osnovnih metodoloških pristupa u pragmatičkim istraživanjima te osvrt na pojedine postupke i instrumente prikupljanja poda-taka i njihovu primjenjivost ovisno o područjima istraživačkog interesa.

Metodološki pristupi u pragmatičkim istraživanjima

Kao i u ostalim granama lingvistike, metodologija je pragmatičkih is-traživanja vrlo heterogena. Istraživački se pristupi i metode, primjerice, mo-gu dijeliti na kvalitativne i kvantitativne, eksperimentalne i promatračke, deskriptivne i interpretativne, itd. Ovdje će u detaljnije izložiti tri metodo-loška pristupa koji predlažu Bangerter i Clark (2004). Prema mjestu prikup-ljanja podataka, nazvali su ih: istraživanje iz naslonjača, istraživanje na te-renu te istraživanje u laboratoriju.


100

Istraživanje iz naslonjača

Počeci istraživanja u pragmatici, prema Bangerteru i Clarku, događali su se u naslonjaču. Upravo su iz naslonjača istraživali John Langshaw Austin, Herbart Paul Grice i John Searle (Blečić, 2010). Tim terminom obu-hvaćena je introspektivna istraživačka metoda koju je moguće primijeniti bilo gdje, pa i u naslonjaču. Primarno se zasniva na istraživačevoj intuiciji o jeziku i implikacijama njegove uporabe, a polazište su joj različita filozofska stajali-šta. Prvenstveno, javila se kao reakcija na logički pozitivizam (Jucker, 2009:1615) i omogućila redefiniranje uloge jezika i otkrivanje njegovih funkcija, osim one opisivanja stvarnosti pomoću istinitih i neistinitih iskaza. Tijekom tog procesa izgubile su se granice između filozofije jezika, filo-zofije djelovanja te filozofije uma i etike (Green, 2007).

Jucker (2009) razlikuje dva osnovna postupka prikupljanja podataka unutar te metode. Prvi je filozofski i u okviru njega istraživač, prema svo-joj intuiciji, zamišlja različite iskaze govornika nekoga jezika te širok spektar komunikacijskih konteksta. Analizirajući navedeno, donosi zaključke o pri-rodi komunikacijskog procesa i jezičnih pojava. Intervjuiranje je drugi po-stupak prikupljanja podataka tom metodom. Ispitanici ne produciraju (sa-mo) jezične iskaze, nego i stavove, procjene i mišljenja o pojedinim jezičnim pitanjima. Yuan (2001) je primjerice intervjuirala ispitanike o njihovim sta-vovima prema različitim istraživačkim instrumentima, poput testova nadopu-njavanja, igre uloga, itd.

Međutim, taj je oblik istraživanja ograničen istraživačevom (ili ispita-nikovom) sposobnošću intuitivnog zaključivanja:

Nemoguće je zamisliti skrivene procese koji se odvijaju u pozadini pla-niranja i pronalaženja riječi i teško je umno simulirati nepredvidljivost po-maka u socijalnoj interakciji. A procjene donesene iz naslonjača podložne su pristranosti, nepouzdanosti i ograničenosti (Schütze, 1996, u Bangerter i Clark, 2004: 25)

što je neophodno uzeti u obzir pri odabiru ovoga postupka te procjenjivanju valjanosti dobivenih rezultata.

Istraživanje na terenu

Ovaj istraživački pristup podrazumijeva strogo empirijske procedure i istraživači ga koriste za skupljanje prirodno postojećih podataka. Važno je naglasiti da je empiristička osnova ove vrste istraživanja zasnovana na činje-nici da prikupljeni podaci nisu nastali na inicijativu istraživača ili u okviru njegova projekta, već posve neovisno o istraživanju, iz komunikacijskih po-treba govornika (Jucker, 2009:1615). Dijelovi govora zacijelo se čine naj-uvjerljivijim uzorcima, no i primjeri iz pisanoga jezika, čiji je nastanak


101

motiviran komunikacijskim svrhama, mogu poslužiti kao autentičan i vje-rodostojan istraživački korpus. U pragmatici postoji više metoda provođenja istraživanja na terenu: takozvana metoda bilježnice, filološka metoda, meto-da analize razgovora i korpusna metoda.

Metoda bilježnice

Istraživač koji primjenjuje metodu bilježnice s posebnom pažnjom sluša i zapisuje (ili na drugačiji način pohranjuje) komunikacijske obrasce i dije-love govora na koje nailazi te ih koristi u daljnjoj obradi. Ta je metoda pri-mjenjiva u svim sferama svakodnevnog života, u obiteljima, među prijate-ljima, na radnom mjestu, na javnim prostorima itd. Manes i Wolfson (1981) tu metodu nazivaju „etnografskim pristupom“ te smatraju da je „jedini po-uzdani način prikupljanja podataka o funkcioniranju komplimenata ili, za-pravo, bilo kojih drugih govornih činova.“ (Manes i Wolfson, 1981:115)

Međutim, ta metoda, kao i sve druge, ima određenih nedostataka. Naime, podaci se prikupljaju vrlo sporo, tijekom dužeg vremenskom razdo-blja te je nužno uključiti barem nekoliko istraživača. Prikupljanje takozvanih prirodno postojećih (eng. naturally occurring) podatka rijetko je sustavno. Demografska obilježja sudionika, poput dobi, spola, etničke pripadnosti i socioekonomskog statusa, često su nepoznata i/ili nedostupna istraživaču. Beebe i Cummnigs (1996) i Beal (1990) u svojim su istraživanja imali po-teškoća s pronalaskom uzoraka pragmatičkih obrazaca koje su proučavali. Iako se etnografska obilježja te metode mogu svrstati u prednosti, prate ih i određeni nedostaci. Naime, pri prikupljanju podataka istraživači promatraju određenu zajednicu govornika. Najčešće su pritom orijentiraju na svoje uže i šire obitelji, prijatelje i poznanike, kolege i ostale ljude koje svakodnevno susreću. Pritom se nameće pitanje u kojoj je mjeri takav uzorak reprezen-tativan te može li se promatrati kao zajednica govornika (Nurani, 2009). Beebe i Cummings (1996) navode da je populacija u velikim urbanim cen-trima izrazito mobilna, ne samo u prostornom, već i u društvenom smislu, te da krug ljudi oko istraživača ne može u potpunosti predstavljati govornu raz-nolikost određene jezične zajednice. Osim toga, kod korištenja uređaja za video ili zvučno zapisivanje, ispitanici se mogu osjećati nelagodno, što utje-če na njihove postupke te jezičnu produkciju. S druge strane, kod manualnog zapisivanja jezičnih obrazaca, kvaliteta dobivenog uzorka ovisi o istraživače-voj sposobnosti te pamćenju.

Filološka metoda

Kod filološke metode podaci se prikupljaju iz različitih fikcijskih izvo-ra. Istraživač može, primjerice, iščitavati romane, kratke priče ili drame i pri-tom tražiti određene jezične obrasce. Dosljednost i točnost pri tom procesu


102

od presudne su važnosti i zato je, u svrhu dobivanja što pouzdanijih rezul-tata, poželjno da više istraživača radi na istim izvorima (Jucker, 2009). Osim toga, tijekom prikupljanja podataka potrebno je osvijestiti postojanje više ra-zličitih razina na kojima se odvija fikcijska komunikacija: na relaciji između autora i publike, između fikcijskih likova, unutar likova samih itd. Perspek-tiva naracije također može pružiti vrijedan uvid u pojedine segmente komu-nikacijskih obrazaca koji su istraživaču od interesa. Primjenjivanje te metode može se također pokazati zamornim i dugotrajnim, prvenstveno zbog ano-malija i nepredvidljivosti distribucije ciljanih jezičnih pojava.

Najveća zamjerka filološke metode tiče se njezine vjerodostojnosti. Manes i Wolfson (1981) dovode u pitanje autentičnost jezika fikcije i sum-njaju da zaključci o pragmatičkim obrascima doneseni na temelju filološke metode mogu biti primjenjivi na jezik u cijelosti. Prema njima, jedino sek-vence govora prikupljene etnografskom metodom mogu pružiti uvid u stvar-nu uporabu jezika. S druge strane, Saville-Troike (1989) tvrdi da obrasci ko-munikacije u književnim djelima odražavaju normativnu idealizaciju jezika te predstavljaju tipologiju likova, odnosno ljudi, i načina na koji oni stereo-tipno koriste jezik.

Prema Labovu (1972) istraživanja se trebaju orijentirati k onom jeziku koji ljudi koriste kada se svađaju sa svojim ženama, šale s prijateljima i za-varavaju neprijatelje. Uzimajući to u obzir, filmski scenariji mogu poslužiti kao bogat izvor podataka za istraživače. Dakle, otkrivanje normi socijalno prihvatljive uporabe jezika te kanonskog oblika pragmatičkih obrazaca mo-guće je i proučavanjem jezika filmske umjetnosti (Rose, 2001), no empirij-sko je pitanje u kolikoj mjeri. Rose (1996) daje veliku ulogu korištenju filma u pragmatičkim istraživanjima, posebno onim međujezičnim i međukultural-nim. Najveću prednost filma Rose vidi u bogatom kontekstualnom okviru filmskoga jezika, zbog čega može poslužiti ne samo kao pogodan izvor po-dataka već i kao orijentir, odnosno osnova za izradu instrumenata za pri-marno prikupljanje podataka poput upitnika, scenarija za igra uloga i slično.

Metoda analize razgovora

Ova se istraživačka metoda primjenjuje u radu s prijepisima stvarnih razgovora koje su sudionici svojedobno vodili. Istraživači pregledavaju pri-kupljene podatke izolirajući ciljane komunikacijske obrasce koje zatim ana-liziraju i interpretiraju dobivene rezultate. Glavna prednost te metode neupi-tna je autentičnost podataka na kojima se radi, istraživač može biti posve siguran da su obrasci koje proučava zaista prisutni u svakodnevnoj komu-nikaciji. I kod te se metode, naravno, mogu javiti poteškoće. Obrada je poda-taka manualna, kao i kod fikcijskih izvora, te kao takva zahtijeva mnogo vremena i resursa. Također, distribucija ciljanih obrazaca posve je nepred-vidljiva i ponekad može biti vrlo teško prikupiti reprezentativni uzorak.


103

Korpusna metoda

Ova metoda uključuje sve istraživačke postupke koji se primjenjuju u radu s digitaliziranim korpusima te računalnim tehnikama pretraživanja (Jucker, 2009). U osnovi, korpusna je metoda vrlo slična filološkoj metodi i metodi analize razgovora, razlikuje se u proceduralnim karakteristikama – prve se dvije metode provode manualno, a korpusna je metoda u potpunosti automatizirana.

Jucker (2009) navodi dvije osnovne vrste korpusnih pretraživanja. Prva se provodi tražeći određene lekseme koji indiciraju prisutnost neke jezične pojave. Tako se u nekome korpusu mogu tražiti, primjerice, eksplicitni per-formativni oblici koji upućuju na prisutnost govornih činova (glagoli zahva-liti, oprostiti, čestitati itd.). Međutim, ponekad govorni činovi ne sadrže tak-ve primarne performative, već su ostvareni kroz određene formulaične is-kaze, uvriježene među govornicima (Blečić, 2010). Zato se ponekad, umje-sto potrage za pojedinim leksemima, traže čitavi nizovi (search strings). Ni-zovi se konstruiraju tako da budu što sličniji ciljanim iskazima na sintakti-čkoj, ali i funkcionalnoj razini. Kod pretraživanja s nizovima, važno je raz-motriti jesu li ciljani iskazi standardizirani u tolikoj mjeri da će biti identi-ficirani kroz parametre istraživanja. Manes i Wolfson (1981) otkrili su re-lativno pravilne sintaktičke obrasce kod komplimenta u američkim engle-skom te ih smatraju potencijalnim kandidatima za takvu vrstu istraživanja.

Istraživanje u laboratoriju

Termin istraživanje u laboratoriju odnosi se na sve one postupke koje istraživači primjenjuju kako bi izravno od ispitanika dobili relevantne po-datke. Uspjeh tog istraživanja ovisi o suradnji ispitanika koji su najčešće zamoljeni da zamisle određene komunikacijske situacije te o vlastitim iska-zima i iskazima sugovornika (Jucker, 2009). Dakle, oni jezične obrasce ne generiraju iz svojih intrinzičnih komunikacijskih potreba, već pretvarajući se, zbog čega kritičari tog pristupa upozoravaju na neprirodnost dobivenih podataka. Glavna je prednost tog pristupa u činjenici da je istraživač u mo-gućnosti kontrolirati različite varijable koje utječu na ishode istraživanja. Dva su glavna instrumenta koja se primjenjuju kod te metode test nadopu-njavanja diskursa i igra uloga.

Osim navedenih, postoje i neuropragmatičke metode istraživanja koje se primjenjuju u stvarnim laboratorijima pod strogo kontroliranim uvjetima i koje podrazumijevaju korištenje preciznih medicinskih instrumenata. Neuro-pragmatička istraživanja otkrivaju kako mozak i um koriste jezik, razumiju ga te produciraju verbalne pragmatičke obrasce kod zdravih, kao i kod ljudi s moždanim oštećenjima (Stemmer i Schönle, 2000).


104

Test nadopunjavanja diskursa

Test nadopunjavanja diskursa (Discourse Completion Test, u daljnjem tekstu DCT) ima dugu povijest korištenja u pragmatičkim istraživanjima. Blum-Kulka i suradnici (1989) koristili su taj instrument u međukulturnom istraživanju govornih činova, posebice zahtjeva i isprika. Dahl i Kasper (1991) definiraju DCT kao pisani upitnik koji sadrži kratke opise određenih situacija kroz koje su naznačeni traženi pragmatički obrasci. Razlikujemo nekoliko različitih vrsta DCT-a. Prvo, postoji klasični tip, gdje traženom od-govoru ispitanika prethodi kratka uputa s objašnjenjem, a slijedi ga odgovor zamišljenog sugovornika. U drugom tipu DCT-a ispitanik odgovara na iz-ravni upit sugovornika. Osim takvih strukturiranih oblika, postoji i otvo-reni DCT, u kojemu ispitanici na temelju upute samostalno oblikuju iskaze koje bi dali u naznačenom kontekstu. Kod otvorenog tipa istraživač može zahtijevati isključivo verbalni odgovor, ali ispitanici mogu također odgova-rati neverbalno ili ne odgovoriti uopće. Billmayer i Varghese (2000) mo-dificirali su otvoreni oblik DCT-a proširujući uputu ispitanicima s mnoštvom detalja o kontekstu komunikacijskog procesa te informacijama o osjećajima, stavovima i potrebama govornika.

Korištenje DCT-a ima mnogo prednosti u odnosu na ostale instrumente. Prvenstveno, njegova je primjena vrlo ekonomična – istraživači mogu u vrlo kratkome vremenskom razdoblju prikupiti relativno mnogo podataka. Nada-lje, DCT-om se mogu kreirati modeli odgovaranja čija je prisutnost vjero-jatna i u spontanim oblicima komunikacije, dapače, stereotipnost odgovora ukazuje na njihovu društvenu prihvatljivost u danoj situaciji. DCT je po-sebno prikladan za korištenje u međujezičnim pragmatičkim istraživanjima (Nurani, 2009, prema Nelson, Carson, Al Batal i El Bakary, 2002) jer ga je moguće neposredno primijeniti na ispitanicima s različitim kulturološkim pozadinama, dok primjerice, kulturološka varijabilnost može biti ozbiljna prepreka u istraživanjima na terenu. Kwon (2004) ističe da DCT dopušta is-pitanicima variranje odgovora ovisno o socijalnim okolnostima komunikacij-ske situacije, primjerice odnosima moći između govornika i sugovornika. Još jedna od prednosti DCT-a jest činjenica da služi kao kognitivni okidač pro-totipnih odgovora kod ispitanika. Kod prirodno postojećih podataka, vjero-jatnije je isticanje nepredvidljivih jezičnih pojava, poput ponavljanja nekih riječi i preusmjeravanja pažnje. Imaginarne situacije konstruirane u DTC-ima zasnovane su na stvarnim uvjetima, što potencira produkciju autentičnih jezičnih obrazaca. U slučajevima kada je cilj pragmatičkog istraživanja in-formirati sudionike o strategijama implementacije određenih jezičnih obraza-ca, DCT se pokazuje kao vrlo funkcionalan instrument u osvješćivanju so-ciopragmatičkih strategija i mogućnosti jezičnog odabira. Njegova primjena također omogućava prikupljanje reprezentativnog uzorka nekih pragmatičkih obrazaca koji su vrlo rijetki u prirodno postojećim sekvencama govora (Kwon, 2004).


105

Međutim, DTC nije pogodan za proučavanje pragmatičkih aspekta ko-munikacijske dinamike. Važno je uzeti u obzir da je DTC pisana hipotetska situacija koja ne ostvaruje psihosocijalne elemente interakcije između sudio-nika. Stvarne interakcije nema pa tako ni stvarnih posljedica za sudionike, što uvjetuje njihove reakcije i na temelju čega Beebe i Cummings (1996) na-vode glavne nedostatke uporabe DCT-a. Prvenstveno dolazi do razlike iz-među odgovora na DCT, što stilske, što funkcionalne. Zatim, rezultati DCT-a lišeni su neverbalnih elemenata poput tona i boje glas. Osim toga, nekada ispitanici produciraju odgovore kako bi na prihvatljiv način zadovoljili inte-res istraživača, iako bi možda u stvarnim situacijama, ovisno o strukturi so-cijalnog konteksta, radije primijenili strategiju izbjegavanja.

Igra uloga

Igra uloga postupak je prikupljanja podataka pri kojem su sudionici za-moljeni da odglume razgovore koje bi vodili u određenim situacijama koje su im opisali istraživači. Komunikacija koju sudionici predstavljaju trebala bi odražavati njihov način komuniciranja u stvarnim situacijama. Tu metodu može se primijeniti na dva načina. Prvi se odnosi na igre uloga koje se raz-likuju od stvarnih uloga sudionika (role plays); primjerice, studenti glume profesore, djeca roditelje i slično; drugi na igre uloga (role enactments) koje su odgovarajuće ulogama koje sudionici igraju u stvarnome životu; studenti glume studente, profesori profesore, itd. (Jucker, 2009). Osim sadržajno, igra uloga može varirati i stupnjem strukturiranosti koji su istraživači zadali su-dionicima.

Igra uloga otvorenog tipa ima brojne prednosti iz aspekta pragmatičkog istraživanja. Njihova primjena omogućuje proučavanje pragmatičkih pojava u njihovom punom razgovornom kontekstu, što znači da ih je moguće stra-teški planirati, pratiti od samih začetaka te analizirati njihovu realizaciju, kao i psihosocijalne implikacije za sudionike. Upute koje se daju sudionicima uvjetuju njihove uloge, početne situacije i komunikacijske ciljeve, no ne od-ređuju tijek samih razgovora niti način na koji će se ti komunikacijski ciljevi ostvariti (Kasper i Dahl, 1991).

Ishodi razgovora rezultat su stvarne interakcije među sudionicima, što i njih same čini stvarnima. U odnosu na rezultate primjene DCT-a, rezultati igre uloga pružaju mnogo bogatiji izvor podataka. Njima je predstavljena ne samo stvarna jezična produkcija već i sustav izmjene govornika i redoslijed govorenja, improvizirani iskazi nastali na temelju kongruentnosti komunika-cijskih ciljeva te pregovaranje semantičkog i pragmatičkog značenja iskaza. Sve su to karakteristike prirodno postojećih podataka koji se mogu prikupiti primjenom metode bilježnice, no igra uloga ima još jednu značajnu prednost. Naime, ta se metoda primjenjuje u dogovoru sa sudionicima te se, sukladno tomu, njezina primjena i realizacija mogu snimati. Istraživaču to omogućuje


106

nebrojno mnogo pregledavanja i/ili preslušavanja razgovora i, samim time, kvalitetniju obradu rezultata. Međutim, reprodukciji materijala neminovno prethodi transkripcija. Kasper i Dahl (1991) navode da je kod transkripcije prosječne opširnosti odnos obrađenoga vremena i vremena uloženog u obradu 1:10. Najviše vremena pri obradi iziskuje kodiranje je-zičnih obrazaca, koje je posebno zahtjevno kod posve nestrukturiranih oblika igre uloga. Pragmatičke je obrasce često nemoguće jednoznačno odrediti, a time i identificirati i kvantificirati.

Neuropragmatičke metode

Neuropragmatika, istražujući komunikacijsku uporabu jezika, proučava moždane mehanizme i načine na koje oni omogućuju umne i motoričke rad-nje te utjecaj okoline na oblikovanje i funkcioniranje tih mehanizama (Stem-mer i Schönle, 2000). Korištenje jezika uvjetovano je unutrašnjim (jezična kompetencija govornika, sposobnost pamćenja, trenutačno emocionalno sta-nje itd.) i vanjskim čimbenicima (kontekst komunikacijske situacije, socijal-ni odnosi među sugovornicima, kulturalne odrednice itd.) koji međudjeluju i, samim time, njegovo je proučavanje s neuropragmatičkog stajališta vrlo slo-ženo i zahtjevno. Neuropragmatika koristi metode psiholingvistike i neuro-znanosti (Van Berkum, 2009), a Stemmer i Schönle (2000) navode nekoliko različitih pristupa koji se međusobno nadopunjuju.

Pristup preslikavanja moždane aktivnosti

U okviru ovog pristupa mozak se promatra kao konstelaciju specijali-ziranih moždanih sklopova i sustava koji dovode do umnih stanja poput že-lja, namjera, vjerovanja i drugih (Stemmer i Schönle, 2000), koji motiviraju i uvjetuju jezičnu produkciju. Ostvarivanjem uvida u prirodu moždane aktiv-nosti, istraživači otkrivaju koji mentalni sklopovi i sustavi sudjeluju u rea-lizaciji pojedinih pragmatičkih obrazaca. Najčešće se primjenjuju kombina-cije dvaju ili više vrsta instrumenata.

Prvenstveno, potrebno je koristiti posebno konstruirane instrumente ko-ji stimuliraju pragmatičku produkciju (primjerice, DCT, igra uloga i slično), a zatim primijeniti tehnike preslikavanja moždane aktivnosti kojima se mo-guće pratiti vremensku i prostornu dinamiku mozga. Među tim tehnikama najistaknutija je elektroencefalografija – registracija polarizacije neurona (napona) u različitim područjima mozga, koja se vrši pomoću EEG uređaja. Neuroni se mogu pratiti i pomoću magnetne encefalografije (MEG). Tako-đer, često se koristi i funkcionalna magnetska rezonanca (fMRI) pomoću koje se prate promjene u hemodinamici, odnosno protoku krvi. Aktivnost mozga može se pratiti i tomografijom protonske emisije (PET), pri čemu se


107

koriste niske doze radioaktivnih šećera (WOD, ''encephalography'', n., ''tomography'', n.).

Biokemijski i psihofamakološki pristup

Ova dva pristupa proučavaju biokemijsku uvjetovanost pragmatičkih obrazaca (Stemmer i Schönle, 2000). Istraživanja su izrazito interdisciplinar-ne prirode, a osim instrumenata za stimulaciju pragmatičke produkcije, zah-tijevaju i, primjerice, hematološka i endokrinološka ispitivanja.

Ritmički pristup

Istraživači pokušavaju objasniti povezanost, primjerice, sna i/ili njego-va nedostatka s realizacijom pragmatičkih fenomena (Stemmer i Schönle, 2000). Također, pokušava se utvrditi uloga snova i njihovih doživljaja u kog-nitivnim procesima. Međutim, odabir metodologije u takvim istraživanjima posebno je osjetljivo pitanje i zahtijeva dugo i pomno planiranje.

Osim tih, Stemmer i Schönle (2000) navode i ontogenetski i filoge-netski pristup, te kognitivni i socijalni pristup. Istraživanja u kojima se pri-mjenjuju te metode imaju mnogo prednosti; egzaktna su i precizna, a njihovu autentičnost ne može se dovesti u pitanje. Međutim, postoje i određeni ne-dostaci. Primjerice, metode preslikavanja moždane aktivnosti uspješno odra-žavanju prostornu dinamiku funkcioniranja mozga, ali vremenska im je sa-stavnica jedna od slabijih točaka (Occhionero, 2004). Slika moždane aktiv-nosti kasni za stvarnom jezičnom produkcijom, što može znatno utjecati na rezultate. Osim toga, neuropragmatička istraživanja zahtijevaju izdašne re-surse, opremu i posebno osposobljene ispitivače. Van Berkum (2010) tako-đer ukazuje na važnost višedimenzionalne interdisciplinarnosti neuroprag-matičkih istraživanja, odnosno da je osim posuđivanja metodologije i instru-menata, potrebno uzeti u obzir i relevantne spoznaje iz područja kognitivnih neuroznanosti.

Kombinirane metode prikupljanja podataka

Ponekad je moguće u okviru istoga istraživanja primjenjivati različite metode u različite svrhe. Jedna se metoda može koristiti za prikupljanje podataka iz primarnih izvora, i to pomoću instrumenta koji je konstruiran na temelju podataka dobivenih primjenom druge metode (Kasper i Dahl, 1991). U tome se slučaju prva metoda naziva primarnom, a potonja sekundarnom metodom. Naravno, u istraživanju je moguće i ravnopravno primjenjivati dvije ili više metoda prikupljanja podataka koje komplementarno odgovaraju na istraživačka pitanja. Također, više se metoda može primijeniti upravo ne


108

bi li se usporedile različite tehnike prikupljanja podataka te razmotrile nji-hove prednosti, nedostaci i prostor za poboljšanje.

Kada se različite metode primjenjuju komplementarno, obično se uz je-zične sekvence prikupljaju i metapragmatičke procjene. Najčešće se primje-njuju sljedeće vrste procjenjivanja: procjene kontekstualnih faktora koji utje-ču na ispitanikovu percepciju pragmatičkih pojava (i koji mogu objasniti ob-rasce njihove realizacije) i procjene jezične realizacije tih pragmatičkih pro-mjena, primjerice njihove izravnosti, učtivosti i prikladnosti u danom kon-tekstu (Kasper i Dahl, 1991). Dobivene se procjene mogu promatrati i kao nezavisne varijable u istraživanju, za objašnjavanje ili predviđanje vrijedno-sti pojedinih pragmatičkih pojava i njihove realizacije.

Kombinirani pristupi u istraživanju pragmatičke kompetencije

Kasper i Dahl (1991) navode primjere kombiniranja dviju različitih me-toda prikupljanja podataka u istraživanju pragmatičkog razumijevanja. Rin-tell (1984) je proučavao kako neizvorni govornici doživljavaju iskazivanje emocija, i to kombinirajući provjeru razine percepcije sa zadatkom meta-pragmatičkog procjenjivanja. Nakon slušanja snimljenih razgovora, ispitani-ci su identificirali emocije te procjenjivali njihov intenzitet. Njihova uspješ-nost nije bila uvjetovana dobi ili rodom, već stupnjem poznavanja jezika koji se istraživao. Također, zapažene su razlike između sudionika s različitim materinjim jezikom, Kineza, Arapa i Španjolaca.

Carell (1979-81, u Kasper i Dahl, 1991) je proučavala načine na koje djeca izvorni govornici doživljavaju zahtjeve te okolnosti koje utječu na nji-hovo razumijevanje. Utvrdila je da pri percepciji tih pragmatičkih obrazaca kontekst komunikacijske situacije ima znatno veću ulogu od samoga jezič-noga sadržaja. Ervin-Tripp, Strage, Lampert i Bell (1987, u Kasper i Dahl, 1991) bavili su se istim istraživačkim pitanjem, no njihovi su ispitanici bili neizvorni govornici. Oni su otkrili da su djeca u tumačenju iskaza najviše koristila strategije zaključivanja. Kada bi kriterij uspješnosti razumijevanja pragmatičkih obrazaca bio samo poznavanje leksika određenog jezika, neiz-vorni bi govornici bili relativno neuspješni, no pokazalo se da dob ispitanika i društveno iskustvo također predstavljaju važne faktore u području pragma-tičke kompetencije.

Kombiniranje metoda jezične produkcije i metapragmatičkih procjena

Ove se dvije metode zajedno primjenjuju u svrhu stvaranja empirijske osnove za objašnjavanje pragmatičkih obrazaca i njihove realizacije, pose-bice u okviru kontekstualnih ograničenja komunikacijskih situacija i strate-gija zaključivanja koje govornici primjenjuju. Metapragmatičke procjene i


109

njihovi rezultati mogu imati afirmativnu, ali i korektivnu ulogu kada je u pi-tanju razmatranje vrijednosti i težine kontekstualnih faktora u instrumentima koje istraživač primjenjuje za primarno skupljanje podataka. To je osobito važno u međukulturalnim istraživanjima, gdje istraživač nije član dominan-tne kulture te ne poznaje u potpunosti vrijednosti, stavove i norme do kojih njegovi ispitanici drže. Rezultati metapragamatičkih procjena pomažu u ra-zumijevanju i objašnjavanju motiviranosti pojedinih oblika te preferencije određenih pragmatičkih strategija.

Zaključak

Raznolikost u istraživanjima iz područja pragmatike posebno se očituje u raznolikosti metodoloških orijentacija te izboru postupaka i instrumenata prikupljanja podataka koji istraživači primjenjuju. Razvoj kognitivnih i neu-roznanosti otvara prostor za interdisciplinarne metodološke pristupe i inova-tivnost u području pragmatičkih istraživanja. Pri razmatranju pojedinih mo-gućnosti valja uzeti u obzir mnoge faktore, počevši od autentičnosti poda-taka, uloge i stupnja angažiranosti ispitanika, mogućnosti nadzora kontek-stualnih varijabli u komunikacijskoj situaciji, dostupnosti podataka, ekono-mičnosti provođenja istraživanja i tako dalje.

Svaki od pristupa i instrumenata ima svoje prednosti i nedostatke, savr-šena istraživačka metoda ne postoji. Međutim, ovisno o prirodi istraživačkih pitanja i problema, demografskim obilježjima ispitanika i dostupnosti mate-rijalnih resursa, istraživač će odabrati onu metodu ili kombinaciju metoda koje će mu omogućiti prikupljanje podataka prikladnih za obradu te dono-šenje zaključaka o istraživanoj pragmatičkoj pojavi.

Literatura

Beebe, L., Cummings. M. (1996) „Natural speech act data versus written questi-onnaire data: How data collection method affects speech act perfor-mance“, Speech acts across cultures: Challenges to communication in a second language, S. Gass i J. Neu (ur.),65–86. Mouton de Gruyter, Berlin/New York.

Billmyer, K., Varghese, M. (2000) „Investigating instrument-based pragmatic variability: Effects of enhancing discourse completion tests“, Applied Linguistics, 21/4, 517-552.

Blečić, M. (2010) Govorni činovi (diplomski rad), Filozofski Fakultet u Rijeci, Rijeka. http://www.ffri.uniri.hr/datoteke/Filozofija/Goga/blei-diplomski_rad.pdf

Clark, H. H., Bangerter, A. (2004) „Changing ideas about reference“, u:, Experi-mental Pragmatics (Palgrave Studies in Pragmatics, Language and


110

Cognition), Noveck, I.A., Sperber, D. (ur.), 25–49, Palgrave Macmillan, Houndmills,.

Green, M. (2007) „Speech Acts“, na The Stanford Encyclopedia of Philosophy, ur. Edward N. Zalta. http://plato.stanford.edu/entries/speech-acts/

Jucker, A. H. (2009) „Speech act research between armchair, field and labo-ratory: The case of compliments“, Journal of Pragmatics, 41, 1611–1635.

Kasper, G., Dahl, M. (1991) „Research methods in interlanguage pragmatics“, Studies in Second Language Acquisition, 18/21, 49-69.

Kwon, J. (2004) „Expressing refusals in Korean and in American English“, Multilingua, 23, 339-364.

Labov, W. (1972) Sociolinguistic patterns. University of Pennsylvania Press, Philadelphia.

Manes, J., Wolfson, N. (1981) The compliment formula. In Conversational Routine: Explorations in Standardized Communication Situations and Prepatterned Speech, F. Coulmas (ur.), 115–132. Mouton de Gruyter, Berlin/New York.

Nurani, L. M. (2009) „Methodological issue in pragmatic research: is discourse completion test a reliable data collection instrument?“, Jurnal Sosio-teknologi : Menyikapi Wacana Kehumanitisan Pada Proses Demokra-tisasi di Indonesia 17/8, 667-678.

Occhionero, M. (2004) „Mental Processes and the Brain During Dreams“, Dreaming, 14/1: 54-64.

Rintell, E. (1981) „Sociolinguistic variation and pragmatic ability: A look at learners“ International Journal of the Sociology of Language, 27, 11-34.

Rose, K. (1997) „Film in interlanguage pragmatics“, Perspectives: Working Papers, Department of English, City University of Hong Kong 9, 1, 111–144.

Rose, K. (2001) „Compliments and compliment responses in film: Implications for pragmatics research and language teaching“, IRAL 39, 309–326.

Saville-Troike, M. (1989) The Ethnography of Communication: An Introduction (second ed.). Blackwell, Oxford.

Stemmer, B., Schönle, P.W. (20o0) „Neuropragmatics in the 21st century“, Brain and Language, 71/1, 233-236.

Van Berkum, J.J.A. (2009) „The Neuropragmatics of 'Simple' Utterance Comprehension: an ERP Review, Semantics and Pragmatics: From Experiment to Theory Sauerland, U., Yatsushiro, K. (ur.), 276-316. Palgrave Macmillan, Berlin.

Van Berkum, J.J.A. (2010) „The brain is a prediction machine that cares about good and bad – Any implications for neuropragmatics?“, Italian Journal of Linguistics, 21.1, 181-208.

Webster's Online Dictionary with Multilingual Thesaurus Translation http://www.websters-online-dictionary.org/ Yule, George (1996) Pragmatics. Oxford University Press, Oxford.

Marija Lovrić: Ileizmi ili što je zajedničko roditeljima jednogodišnjaka i Milanu Bandiću

111

UDK 81’42 Izvorni znanstveni rad

Primljen 30. listopada 2011., prihvaćen za tisak 3. prosinca 2011.

Marija Lovrić ILEIZMI ILI ŠTO JE ZAJEDNIČKO RODITELJIMA

JEDNOGODIŠNJAKA I MILANU BANDIĆU

Samo čestit čovjek može biti dobar govornik. Ciceron

Umjesto uvoda – o deiktičkim kategorijama

Kada je prije gotovo pola stoljeća objavio revolucionarno djelo How To Do Things With Words, J. L. Austin ukazao je na činjenicu da nam riječi ne služe samo da bismo nešto rekli, nego da bismo pomoću njih nešto učinili. Jedan je od načina da koristeći jezik nešto učinimo i uporaba deiksije, jednog od temeljnih pojmova u pragmatici. Yule (1996) ju najopćenitije definira kao tehnički pojam za jednu od osnovnih stvari koje radimo kada govorimo, a to je pokazivanje uz pomoć jezika. To je prije svega način izražavanja vezan uz govornikov kontekst. Tako razlikujemo izraze koji su 'blizu govorniku' ili proksimale (ja, ovo, ovdje, sada) te izraze koji su 'daleko i od govornika i od sugovornika' ili distale (on, ona, ono, ondje, onda). Izrazi koji su dalje od govornika, a bliže sugovorniku nazivamo medijali (ti, to, tamo, tada).

Postoji više deiksija koje se daju razvrstati u nekoliko deiktičkih kategorija. Deiktička je kategorija „bilo koja gramatička kategorija koja iz-ražava razlike u odnosu na vrijeme i mjesto govora ili različite uloge su-dionika“ (Trask, 2005:48). Drugim riječima, deiktičke kategorije omogućuju govorniku 'označivanje' određenog vremena, mjesta ili pojedinaca, a pri tom su referentne točke vrijeme i mjesto govora te identitet govornika. Ako je referentna točka vrijeme govora, riječ je o vremenskoj deiksiji. Ako je re-ferentna točka mjesto, govorimo o prostornoj deiksiji, a ako je pak referentna točka identitet govornika, riječ je o osobnoj deiksiji. Nas će najviše zanimati ova posljednja.

Osobna deiksija omogućuje razlikovanje između govornika i sugovor-nika, te negovornih osoba, a reprezentativan oblik osobne deiksije svakako


112

su osobne zamjenice. Kada se rabi zamjenica ja, pokazuje se na govornika. Uporabi li se zamjenicu ti, pokazuje se na sugovornika dok se uporabom zamjenica on, ona, ono označuje osoba koja ne sudjeluje u razgovoru, odno-sno negovorna osoba. Isto vrijedi i za množinu (mi, vi, oni).

Tijekom razgovora govornik i sugovornik neprestano izmjenjuju uloge pa su tako cijelo vrijeme i ja i ti. Treća osoba nije izravni sudionik u (ja-ti) razgovoru pa je samim tim i udaljenija. No, to ne znači da se oblik za treće lice koristi rjeđe od onog za prvo ili drugo. Naprotiv, brojne su situacije kada se umjesto oblika za drugo lice koristi neki od oblika za treće lice. Evo primjera:

1. a) Želi li Njegovo Visočanstvo malo kave?1 [on/ona] b) Želiš li malo kave? [ti] Yule (1996) daje širi kontekst označivši primjer (1) kao ironičnu opa-

sku osobe koja ima puno posla u kuhinji, a koja se ruga svom sugovorniku zbog lijenosti. Ironija je postignuta upravo zamjenom oblika za drugo i treće lice. Korištenju trećeg lica umjesto drugog često se pribjegava i kako bismo se udaljili od nezahvalnih situacija kao što su optužbe:

2. a) Netko nije počistio za sobom. [netko] b) Nisi počistio za sobom. [ti] Radije ćemo uporabiti treće lice i onda kada se određeni iskaz može

shvatiti osobno, ali ga ipak želimo formulirati u obliku općenitog pravila: 3. a) Svatko mora počistiti za sobom. [svatko] b) Moraš počistiti za sobom. [ti]

Iz primjera je vidljivo da je uporaba trećeg lica umjesto drugog česta u jeziku, a najmanje su tri moguća scenarija kod kojih dolazi do takve zamjene – humor i/ili ironija, diskretne optužbe te opća pravila2. No, što je sa situ-acijama kada se treće lice rabi umjesto prvog? Kako ih objasniti, koliko su učestale u jeziku i mogu li se uopće svesti na zajednički nazivnik – pitanja su na koja će ovaj rad pokušati odgovoriti.

1 Primjeri 1.a, 2.a i 3.a preuzeti su iz Yule, 1996. dok su primjeri 1.b, 2.b i 3.b dodani kako bi se objasnila ciljana razlika. 2 Jedna je od zanimljivijih pojava u hrvatskom jeziku i dijalektalno-funkcionalna uporaba kombinacije pomoćnog glagola biti u drugom licu množine u kombinaciji s trećim licem jednine glagolskog pridjeva radnog, npr. u obraćanju medicinske sestre pacijentici: Jeste li uzela svoj lijek? Ova je pojava zamijećena većinom u sjevernim kontinentalnim krajevima (Zagreb, Varaždin) u strogo službenim govornim situaci-jama i smatra se arhaičnim diskursnim tipom.


113

Što su ileizmi?

Kada netko govori o sebi, najprikladnije bi bilo uporabiti prvo lice jed-

nine, no kada se umjesto tog prvog lica uporabi treće, taj se čin naziva ile-izmom3. Iako je takva uporaba u našem jeziku nekonvencionalna, u drugim je jezicima i kulturama bila ili jest potpuno prihvatljiva, osobito kada se go-vori o društvima s izraženim klasnim razlikama (na primjer, kada majordom kaže svom gospodaru Sluga pokorni čeka Vašu zapovijed). Jesu li klasne razlike u Hrvatskoj izražene ili ne, za ovaj rad nije toliko bitno, no činjenica je da i hrvatski govornici poznaju i obilno koriste ileizme. Pokušamo li na-brojiti situacije u kojima će osoba kada govori o sebi radije posegnuti za tre-ćim nego za prvim licem, iskristalizirat će se tri najraširenije uporabe ile-izama:

o u sarkastičnim iskazima (u najširem smislu) o u iskazima narcisoidnih govornika o u govoru usmjerenom djeci ili maminskom jeziku

Kako je sarkazam4 uglavnom poznat, makar kao književnoteorijski fe-nomen, a zbog prostorne ograničenosti rada, naglasak će biti stavljen na ile-izme u iskazima narcisoidnih5 govornika te u govoru usmjerenom djeci, od-nosno maminskom jeziku.

Narcisoidno motivirani govornici

O govorniku i njegovim vještinama pisao je u 1.st.pr.Kr. Marko Tulije Ciceron, a zanimanje za govorništvo i odlike vrsnog govornika ni danas ne jenjava. Naprotiv, biti dobrim govornikom nikada nije bilo važnije, a osobito ako se radi o javnim osobama čiji je svaki korak pod povećalom, a svaka riječ izvagana stotinu puta. Dobar govornik osvaja političke glasove, prodaje nosače zvuka, podiže gledanost ili slušanost medijskim kućama – jedno-stavno privlači publicitet, pozitivan ili negativan. Jedan od načina privla-čenja pozornosti/publiciteta, svakako je i uporaba ileizama. Među javnim osobama koje o sebi govore u trećem licu, ističu se Mišo Kovač, Davor Šu-ker, Igor Štimac te napose Milan Bandić i Zdravko Mamić, a na primjerima ćemo pokazati da se mahom radi o narcisoidno motiviranim govornicima. Prije nego promotrimo iskaze gore navedenih javnih osoba, ne bi bilo loše

3 U hrvatskom jeziku ne postoji termin za uporabu trećeg lica umjesto prvog pa je za potrebe rada preuzet iz engleskog jezika (eng. illeism) 4 O sarkazmu kao posljedici uporabe ileizama može se govoriti i unutar iskaza narci-soidnih govornika. 5 Unutar iskaza narcisoidnih govornika može se govoriti i o samorefrencijalnosti u trećem licu kao jednom od mehanizama propagande. Više o tome u: Jacobs (1999) te Zupnik (1994).


114

definirati narcisoidnog govornika ili barem narcisoidni stil izlaganja. Prema Winkler i Commichau (2008) taj stil karakterizira govornikova zaokuplje-nost uglavnom time da ostavi dobar dojam i dobije pozitivnu povratnu infor-maciju. Ukoliko povratna obavijest ne odgovara onom što očekuje, teško ju prihvaća jer je time ugrožen ideal vlastite osobe. Upravo je ideal vlastite oso-be ključan, a Španjol Marković (2008) upozorava na bitnu razliku između pojmova Selbstbild (slika koju imamo o sebi) te Fremdbild (slika koju drugi imaju o nama). Jasno je da se te dvije slike vrlo često ne podudaraju, a raz-lika6 između onoga što mislimo o sebi i onoga kako nas drugi vide osnova je mnogih razočaranja ili nesporazuma. Uporabom ileizama te se razlike poku-šavaju nadići. Usporedimo ova dva iskaza:

Ana: Ja sam lijepa, mlada i zgodna. Ana: Ana je lijepa, mlada i zgodna.

U prvom slučaju, sugovorniku će duže u svijesti ostati sami epiteti lije-pa, mlada i zgodna, nego njihov referent koji vrlo brzo može biti relative-ziran na bilo koji ja. S druge strane, kada je uporabljeno vlastito ime7, su-govornik će dulje u svijesti povezivati gore navedene epitete s osobom na koju se odnose (a pogotovo ako je uz vlastito ime navedeno i prezime jer se mogućnost relativizacije na bilo koju Anu smanjuje).

Sada kada smo okvirno odredili narcisoidnog govornika i njegov stil izlaganja, možemo se pozabaviti konkretnim primjerima8 te razmotriti na koji način ileizmi pridonose narcisoidnom stilu izlaganja, a najviše će nas zanimati slučajevi u kojima govornici o sebi govore rabeći vlastito ime i/ili prezime. Prvi je promatrani govornik pjevač Mišo Kovač.

1) Mišo Kovač: Onog trenutka kad bude bolji netko i bolje prođe od mene, Mišo Kovač nikad neće više za mikrofon. Je l' vam jasno?“ 11.11.2007.

6 U psihologiji postoji termin „slijepa pjega“. To je ono područje naše osobnosti koje vide svi osim nas samih (pretjerano samopouzdanje ili podcjenjivanje vlastitih spo-sobnosti). Više o tome u: Andrilović i Čudina, 1990:143. 7 U raspravi o ulozi vlastitih imena kao referencijalnih mehanizama, Cruse (2000: 317) tvrdi: “...the speaker uses a proper name when only one referent within the most relevant domain bears it; in other words, the name renders the referent unique within the domain.” Odnos vlastitog imena i njegovog referenta vrlo je složen, pa Cruse (ibid.) nadalje raspravlja u kojoj se mjeri jedinstvenost referenta i osobina koje se putem vlastitog imena njemu pripisuju poklapaju tj. razilaze. 8 Primjeri su pronađeni pomoću internetskog pretraživača YouTube. Prednost je tog portala mogućnost pregledavanja i preslušavanja određenog video zapisa nebrojno puta što omogućuje doslovno prenošenje, odnosno transkribiranje iskaza gore nave-denih govornika. Radi preglednosti, kraj samih primjera navedeni su samo nadnevci. Svi su primjeri preuzeti doslovno te mogu sadržavati gramatičke pogreške koje su dijelom diskursa tih osoba te ne podliježu lekturi.


115

Ako zanemarimo narav dotičnog govornika kao i kraj iskaza, odnosno pitanje Je l' vam jasno? koje graniči s retoričkom ohološću9, vidljivo je da govornik izgovaranjem svog imena pokušava vlastitom iskazu dati dodatnu važnost i težinu [ne bilo tko, nego Mišo Kovač nikad više neće za mikrofon]. Zanimljivo je da govornik upotrebljava i oblik mene (genitiv osobne zamje-nice ja) i ileizam, što se može objasniti govornikovom potrebom da u fokus stavi svojevrsno obećanje [Mišo Kovač nikad neće više za mikrofon], a isto-vremeno skrene pozornost s eventualnog neuspjeha, odnosno mogućnosti da će netko biti bolji od njega.

Slična je situacija i u sljedećem primjeru gdje se govornikov iskaz također može parafrazirati kao [ne bilo tko, nego Igor Štimac] te ponovo imamo slučaj da govornik koristeći ileizam sam sebi pridaje dodatnu važnost.

2) Igor Štimac: „Igor Štimac nema devet lica, on stoji iza svojih po-

stupaka“ 5.10.2008. U drugom dijelu iskaza, rabi zamjenicu on što možemo pripisati pošti-

vanju anaforičkih odnosa. Primjer Davora Šukera donosi ne samo pridavanje dodatne važnosti vlastitoj osobi nego i pripisivanje određenih pozitivnih ko-notacija vlastitom imenu:

3) Davor Šuker: „Ja, kao Davor Šuker, ponavljam, kao najbolji jedan

brand Hrvatske u svijetu, želim da budem predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza“ 23.12.2010.

Smatrajući da zamjenica ja nije dovoljno snažna, odnosno da nema do-

voljnu težinu, govornik rabi i vlastito ime [Ja, kao Davor Šuker, a ne bilo koji 'obični' čovjek] kako bi naglasio važnost svoje pojave. Također, svom imenu pripisuje konotacije koje nisu proizvod dogovora među govornicima hrvatskog jezika, nego govornikova vlastita intervencija [kao najbolji jedan brand Hrvatske u svijetu]. Ovdje možemo govoriti o ikoničnosti osobne deiksije i virtualnog prostora. Naime, uporabom osobnog imena ili osobne zamjenice govornik se udaljava od vlastitog bića kao referenta te ga 'virtu-alno promatra'. Pritom se rijetko ograđuje od vlastitih postupaka, a puno če-šće, i u skladu s narcisoidnom osobnošću, to 'izdvojeno biće' promatra kao eksponat sa svim, uglavnom pozitivnim, osobinama (Šuker = hrvatski brand).

9 Nasuprot retoričkoj skromnosti, više vidi u: Škarić, 2000:132.


116

Milan Bandić – domoljublje, zagrebljublje, čovjekoljublje i sebeljublje

U ovom poglavlju, promotrit ćemo iskaze zagrebačkog gradonačelnika

Milana Bandića koji se među promatranim pojedincima iskristalizirao kao govornik koji najučestalije koristi ileizme. Štoviše, koristi ih toliko često da su i pojedinci koji se ne bave jezičnim pitanjima opazili nekonvencionalnosti u njegovu diskursu (što je poslužilo kao motivacija za pisanje ovog rada). Evo i primjera:

1) Milan Bandić: „Napisali ste puno članaka o Bandiću, a Bandić je

najjednostavniji čovjek u ovoj Hrvatskoj. Bandić pokušava i vidite da mu uspijeva već četvrti put zaredom spojiti zagrebljublje – lju-bav prema svom voljenom gradu, domoljublje – ljubav prema svo-joj domovini i čovjekoljublje.“ 31.5.2009.

Kao što je rečeno za prethodne primjere, i ovaj govornik koristi ileizme,

odnosno vlastito ime umjesto oblika za prvo lice jednine kako bi smanjio razliku između Selbstbilda i Fremdbilda ili ju čak u potpunosti odstranio. Govornik sebe vidi kao jednostavna čovjeka, zagreboljupca, čovjekoljupca i domoljuba, a cilj mu je da ga tako vide i njegovi sugrađani (odnosno biračko tijelo) pa uz te sintagme stavlja svoje prezime kako bi se u svijesti njegovih sugrađana/birača između njih stvorio znak jednakosti (Bandić = jednostavan čovjek, Bandić = zagreboljubac, Bandić = čovjekoljubac, Bandić = domo-ljub). U sljedećem je primjeru situacija prividno dijametralno suprotna jer govornik se korištenjem ileizma ograđuje od izjednačivanja sebe i grada Zagreba. No, je li zaista tako?

2) Milan Bandić: „Nije Milan Bandić grad, nisam ja Luj XIV. da

l'etat, c'est moi. Tim ljudi koji je Milan Bandić stvarao i zajedno s njima pobjeđivao je tim na koji ja računam.“ 5.11.2009.

Vrlo je zanimljiva činjenica da kada spominje grad, koristi vlastito ime,

a kada spominje Luja XIV. rabi osobnu zamjenicu. Takva raspodjela vla-stitog imena i osobne zamjenice nije nimalo slučajna. Naime, iako tvrdi su-protno, govorniku je stalo da sugovornik ili bilo koji recipijent poruke u svo-joj svijesti između Milana Bandića i Zagreba stvori znak jednakosti, a po-istovjećivanje s francuskim kraljem nije mu bitno. Stoga, u prvom slučaju upotrebljava vlastito ime, a u drugom osobnu zamjenicu (koju je, kako je već rečeno, lako relativizirati na bilo koje ja). Drugi dio iskaza [Tim ljudi koji je Milan Bandić stvarao i zajedno s njima pobjeđivao je tim na koji ja raču-nam] također sadrži i ileizam i zamjenicu ja. Govorniku je bitno da recipe-jenti shvate kako je upravo on, a ne netko drugi, stvorio određeni tim ljudi te


117

s njim pobjeđivao pa stoga koristi vlastito ime i prezime stavljajući na taj način sebe u fokus. S druge strane, činjenica da na taj tim računa, manje je bitna pa stoga rabi zamjenicu ja. Drugim riječima, tim kao takav nije bitan, bitno je da je taj tim stvorio sam Milan Bandić. Ako povežemo prvi i drugi dio iskaza, vidljivo je da ljudi (tim) nisu bitni, odnosno da je, suprotno ono-me što kaže, Milan Bandić sam sebi dovoljan, Milan Bandić jest grad.

U sljedećem primjeru, govornik koristi ileizam kao svojevrsni mehani-zam naglašavanja svog trijumfa nad svima koji su ga optuživali, ali mu nisu mogli ništa dokazati:

3) Milan Bandić: „Bandiću niste mogli dokazati nikakav lopovluk ni

kriminal, osim u novinama izmišljenih afera.“ 5. 11. 2009. Kao i kod prethodnih primjera, iskaz se može parafrazirati kao [ne bilo

komu, nego Bandiću niste mogli dokazati lopovluk ni kriminal]. Nadalje, go-vornik nastupa kao sam svoj branitelj – da ne znamo da je iskaz izrekao sam Bandić, pretpostavili bismo da se radi o njegovom gorljivom pristaši/zago-vorniku.

Zoran Mamić protiv novinara

U nizu narcisoidno motiviranih govornika, posebno mjesto zauzima i izvršni predsjednik Građanskog nogometnog kluba Dinamo Zdravko Mamić. O karakteru dotičnog, kao i sklonosti medijskim ispadima, neće biti riječi, ali bit će riječi o njegovu diskursu u kojem ništa nije slučajno pa tako ni česta uporaba ileizama. Već smo vidjeli da ih narcisoidni govornici koriste uglav-nom kako bi sami sebi pripisali dodatnu važnost te kako bi umanjili ili u potpunosti izbrisali razliku između Selbstbilda i Fremdbilda. Tako je i s Mamićem, no budući da se vrlo često i vrlo žučno obraća novinarima, a kako bi opovrgnuo njihove navode, nisu rijetke situacije u kojima ih citira ili parafrazira te pri tom koristi ileizme. Evo primjera:

1) Zdravko Mamić: „Vi kažete i pozivate državne institucije i službe i

kažete – Uskoče, Državno odvjetništvo, policijo, pravna državo, hapsite Mamića! I onda, što nije običaj, jer politika vrlo rado zajaše na valu medija, i politika i pravosudna tijela ne hapse Mamića jer nemaju elemenata da ga hapse! Pa nije vaš posao da zovete državne službe da hapse Mamića! Pa nije vaš posao da pozivate ministarstva kao što je Ministarstvo znanosti i sporta da mijenja zakone o sportu protiv Mamića“ 9.8.2010.

Slično kao Milan Bandić, i Mamić koristi ileizam kao svojevrsni meha-

nizam naglašavanja vlastita trijumfa nad novinarima, ali i nad pravnim in-stitucijama [I onda, što nije običaj, jer politika vrlo rado zajaše na valu me-


118

dija, i politika i pravosudna tijela ne hapse Mamića jer nemaju elemenata da ga hapse]. Govornik si pridaje dodatnu važnost, izdiže se iznad svojih sugo-vornika, ne samo uporabom ileizama nego i određenom retoričkom drskošću – određuje što je čiji posao i što bi tko trebao raditi [Pa nije vaš posao da zovete državne službe da hapse Mamića! Pa nije vaš posao da pozivate mini-starstva kao što je Ministarstvo znanosti i sporta da mijenja zakone o sportu protiv Mamića].

Zanimljivo je da, kada govori o Dinamu, gotovo redovito rabi vlastito ime i/ili prezime. Pogledajmo sljedeća tri primjera:

2) Zdravko Mamić: „Pa je l' stvarno neki od vas misle da ovde u Di-

namu sjedi idiot Zdravko Mamić i drugi idioti? 29.12.2009. 3) Zdravko Mamić: „Ja samo kažem, Dinamo i Mamić će preživjeti“

9.8.2010. 4) Zdravko Mamić: „Pa dajte se i vi pobunite, pa dajte vi budite soli-

darni sa Zdravkom Mamićem, pa dajte vi, bar neki, budite solidar-ni sa Dinamom.“ 14.4.2011.

Iz primjera je vidljivo da govornik konceptualno izjednačuje vlastitu

osobu sa spomenutim nogometnim klubom, a namjera mu je da i sugovor-nici/recipijenti njegova iskaza u svijesti također izjednače ta dva koncepta. To je mnogo lakše postići korištenjem vlastitog imena (Zdravko Mamić = Dinamo) nego zamjenicom ja koju je lakše relativizirati (ja = Dinamo). Na-dalje, ako još jednom promotrimo primjer 2, lako je uočiti da uporaba vla-stitog imena daje iskazu i sarkastičan ton [idiot Zdravko Mamić i drugi idi-oti?], no već je napomenuto da se rad neće detaljnije baviti tim pitanjem. Dakle, osim pridavanja dodatne važnosti vlastitoj osobi, kod Zdravka Ma-mića možemo uočiti i dvije nove uporabe ileizama – parafraziranje izjava medija koje koristi kao mehanizam trijumfa nad istima te izjednačivanje vlastitog imena (i osobe) s imenom nogometnog kluba (te svega što on predstavlja).

Na primjerima javnih osoba pokazano je da hrvatski govornici često rabe ileizme i to uglavnom kao sredstvo pridavanja određene važnosti i te-žine vlastitoj osobi te kako bi si pripisali što više pozitivnih karakteristika. S druge strane, na primjerima Milana Bandića i Zdravka Mamića vidjeli smo da mogu poslužiti i kao moćno sredstvo manipulacije sugovornikom/recipe-jentom. Nije nevažno primijetiti kako u tu svrhu ileizme koriste uglavnom muškarci dok ih žene najčešće koriste u govoru usmjerenom djeci ili mamin-skom jeziku. Stoga, sljedeće se poglavlje bavi mamama i ileizmima unutar njihova obraćanja djeci.


119

Maminski jezik i ileizmi Maminski10 jezik ili govor usmjeren djeci Apel i Masterson najopće-

nitije definiraju kao „osobit način na koji odrasli razgovaraju s malom dje-com.“ (2004:53). Snow (1986) kao odrednice tog jezika navodi jednostav-nost, redundantnost, česta ponavljanja i parafraziranja, a možemo dodati i da je govor usmjeren djeci obično sporiji, polaganiji jer djetetu treba više vre-mena da primi i shvati određenu informaciju. Nikolić (1996) tvrdi da djeca postupno uče koristiti govor osoba koje ih okružuju i to tako što se trude proizvesti što sličniju zvučnu sliku onoga što čuju. Drugim riječima, djeca uče ponavljajući, odnosno izgovarajući pojedine riječi poslije neke druge osobe. Na istom je tragu i Pavličević-Franić kada govori o biheviorističkim teorijama: „Oponašajući odrasle govornike, metodom pokušaja i pogrješaka, poticaja i ponavljanja, dijete usvaja jezične strukture i napreduje u govor-nome razvoju.“ (2005:39) Stoga, ono što majka (ili bilo tko drugi) govori djetetu mora biti pojednostavljeno, ali i pažljivo odabrano jer djeca u najra-nijoj dobi 'upijaju kao spužve' – reproduciraju i oponašaju sve što čuju. Pre-ma tome, ne iznenađuje činjenica da, kada se obraćaju svojoj djeci, majke i očevi najčešće govore o sebi u trećem licu. Koristeći ileizme, roditelji žele potaknuti svoju djecu da što prije izgovore riječi mama ili tata.

„Što će Tonija ispričati mami?“

Kako bismo pokazali da mame zaista koriste ileizme, poslužit ćemo se zapisom iz Hrvatskog korpusa dječjeg jezika baze CHILDES. Riječ je o transkriptu magnetofonskog zapisa. Nadnevak je 3. studeni 1994. Sudionici razgovora su mama Draženka i kći Antonija (1 godina, 3 mjeseca i 3 dana). Zapis nije dan u potpunosti, nego su izdvojeni oni dijelovi 'dijaloga' u kojima je razvidna mamina uporaba ileizama. U zapisu *DRA označuje majku i njezin iskaz, a *ANT kći i njezine jezične pokušaje. U okrugloj su zagradi dane kontekstualne pojedinosti, a dijelom su samog zapisa, dok je u uglatim zagradama signaliziran ileizam.

(Antonija se u sobi igra s lutkicom i priča, pokazuje na magnetofon i želi se popeti na stolicu)

10 Termin maminski jezik implicira majku kao djetetova jedinog sugovornika dok je govor usmjeren djeci (GUD) neutralan i u literaturi češće upotrebljavan. Termin je predložila C.E.Snow (eng. child directed speech - CDS). U engleskom jeziku postoji i termin motherese, a u ozračju političke korektnosti i noviji izraz parentese koji se odnosi upravo na CDS/GUD. Ipak, u radu se koristi termin maminski jezik kako bi se što slikovitije pokazale razlike između ileizama kod (muških) narcisoidnih govor-nika te ileizama u majčinom obraćanju djetetu.


120

1. *DRA: tamo je mama nešto uključila? [mama] *DRA: kuda? *DRA: mamici hoćeš ići? [mamici] 2. *DRA: šta će tonija ispričati mami? [mami] *DRA: hm? *DRA: šta će tonija mami ispričati? [mami] *ANT: ahm ahm ahm. 3. (usmjerava pogled na čaj) *DRA: jesi pokazala čaja? *ANT: aha aha. (potvrđuje) *DRA: evo izvoli. *DRA: sad će mama dati čaja. [mama]

4. (antonija prstićem pokazuje lopticu ispod stola) *DRA: lopticu hoćeš? *DRA: evo sad će mama lopticu uzeti. [mama] *DRA: evo izvoli. 5. *DRA: što si to mami donijela? [mami] *ANT: atua ute. (pruža majci kutijicu) *DRA: što si mami donijela? [mami] *DRA: kutijicu? *ANT: mama mamo ooo. *DRA: jesi? *DRA: daj mami. [mami]

Iz primjera je vidljivo da kod govora usmjerenom djeci, odrasli (u

ovom slučaju majke), zaista koriste ileizme, a da bismo razumjeli zašto to čine, potrebno je uzeti u obzir dvije stvari. Prva je dob sugovornika/reci-pijenta. Kako je riječ o djetetu, važno je govor i poruku prilagoditi kako bi ta mala glava lakše primila i razumjela poruku. To znači da je uporaba zamje-nica (kao što su ja, meni, moje) neprihvatljiva jer djeca počinju razlikovati sebe od okoline, rabiti i razumijevati zamjenice, poglavito zamjenicu ja, tek u trećoj godini života (Nikolić, 1996). Prema tome, uporaba imenice mama u situacijama kada bi se trebala rabiti zamjenica ja ili neki od njenih oblika, svakako je opravdana. Sljedeće što treba uzeti u obzir su biheviorističke te-orije učenja, tj. činjenica da djeca u ranoj dobi najviše uče ponavljanjem i imitacijom. Prema tome, neku će riječ prije naučiti i izgovoriti ako su joj često izloženi.


121

Na kraju

Jedan je mudar čovjek davno rekao: „Samo čestit čovjek može biti do-bar govornik“. Danas je (dobrih) govornika sve više, a čestitih ljudi sve ma-nje, odnosno neproporcionalnost između čestitosti i govorništva kao da nika-da nije bila veća i to zahvaljujući različitim jezičnim strategijama i mehaniz-mima, između ostalih i ileizmima.

Ileizmi su u hrvatskom jeziku prilično neistražen, ali zato rado uporab-ljivan jezični fenomen. Cilj rada nije bio istražiti sve situacije u kojima se oni koriste, nego je naglasak stavljen na samo dvije – onda kada ih koriste narcisoidni govornici te onda kada ih koriste roditelji u govoru usmjerenom djeci ili maminskom jeziku. U tu svrhu ponuđeni su iskazi nekolicine javnih osoba te zapis iz Hrvatskog korpusa dječjeg jezika baze podataka CHILDES.

Nakon analize primjera, nametnuli su se sljedeći zaključci: narcisoidno motivirani govornici uporabom ileizama pokušavaju smanjiti ili u potpunosti izbrisati eventualne razlike između Selbstbilda i Fremdbilda, privlače na sebe pozornost i pridaju si dodatnu važnost, a nerijetko si i pripisuju različite pozitivne osobine. Ako uopćimo navedene uporabe, vidljivo je da se ileizme koristi kao mehanizam manipulacije sugovornikom/recipijentom. S druge strane, motivacija roditelja da o sebi govore u trećem licu kada se obraćaju svom djetetu, potpuno je drugačije naravi. Roditelji to čine jer dijete nije dovoljno kognitivno zrelo da bi razumjelo koncepte kao što su zamjenice, ali i zbog toga što djeca u najranijoj dobi ponajviše uče ponavljanjem i opo-našanjem. Dakle, roditelji koriste ileizme kako bi lakše komunicirali sa svo-jim kognitivno nedovoljno zrelim sugovornikom, a kako bi pojednostavili svoj iskaz, tj. kako bi se 'spustili' na djetetovu razinu, dok si narcisoidni govornici rabeći ileizam pridaju dodatnu važnost i na taj način 'izdižu' iznad svog sugovornika. Vidljivo je da se ileizmima govornik može i približiti i udaljiti od svog sugovornika, a Ciceron bi sigurno primijetio da su oni koji se rabeći ileizam svom sugovorniku približavaju čestiti govornici, dok su oni koji se od svojih sugovornika udaljavaju samo govornici.

Literatura

Andrilović, V., Čudina, M. 1990. Osnove opće i razvojne psihologije, Školska knjiga, Zagreb

Apel, K., Masterson, J. J. 2004. Jezik i govor od rođenja do šeste godine: od glasanja i prvih riječi do početne pismenosti - potpuni vodič za roditelje i odgojitelje. Ostvarenje, Lekenik

Austin, J. L. 1978. How To Do Things With Words, Second edition, Oxford University Press, Oxford.

Ciceron, M. T. 2002. O govorniku, Matica hrvatska, Zagreb.


122

Cruse, D. A. 2000. Meaning in Language. An Introduction to Semantics and Pragmatics. Oxford University Press, Oxford.

Jacobs, G. 1999. Self-reference in press releases. Journal of Pragmatics 31 (1999) 219-242.

Nikolić, S. 1996. Svijet dječje psihe, Prosvjeta, Zagreb. Pavličević-Franić, D. 2005. Komunikacijom do gramatike, Alfa, Zagreb. Snow, C.E. 1986. Conversation with children. U: Fletcher, P., MacWhinney, B.

(ur.) The Handbook of Child Language. Oxford Škarić, I. 2000. Temeljci suvremenoga govorništva, Školska knjiga, Zagreb. Španjol Marković, M. 2008. Moć uvjeravanja: Govorništvo za menadžere (i sve

one koji to žele postati). Profil, Zagreb. Trask, R. L. 2005. Temeljni lingvistički pojmovi. Školska knjiga, Zagreb. Winkler, M., Commichau, A. 2008. Komunikacijsko-psihološka retorika. Erudi-

ta, Zagreb. Zupnik Yael, J. 1994. A pragmatic analysis of the use of person deixis in poli-

tical discourse. Journal of Pragmatics 21 (1994) 339-383 Yule, George 1996. Pragmatics. Oxford University Press, Oxford.

Izvori

http://youtube.com http://childes.psy.cmu.edu

Martina Podboj: Manipulacija u političkom diskursu – kritički pristup

123

UDK 81'42:32 Izvorni znanstveni rad

Primljen 1. studenog 2011., prihvaćen za tisak 4. studenog 2011.

Martina Podboj MANIPULACIJA U POLITIČKOM DISKURSU

– KRITIČKI PRISTUP

Umjesto uvoda

Druga polovina prošlog stoljeća bila je vrlo burna, kako za društvo i znanost uopće, tako i za lingvistiku. Napušta se strogo formalna odijeljenost znanstvenih disciplina, na scenu stupa interdisciplinarnost i funkcionalizam. U lingvistici dolazi do „određenog“ zasićenja formalizmom generativne gra-matike i do značajnog zaokreta – umjesto idealiziranih gramatičkih jedinica, počinje se opisivati jezik onakav kakvog se sreće na ulicama, učionicama, političkim govornicama i liječničkim ordinacijama – fokus je na komunika-cijskoj ulozi jezika. Značajan tome bio je doprinos pragmatike1, koja prou-čava značenje u interakciji i opisuje kako jezikom činimo stvari2 te kakvo značenje jezični iskazi mogu imati u različitim stvarnim situacijama. Rađa se ubrzo i analiza diskursa3 – prelazi se na nadrečeničnu razinu jezika, opisuju se zakonitosti stvaranja pisanog i govorenog teksta. Osamdesetih pod značaj-nim utjecajem Michela Foucaulta, Frankfurtske škole4 i sistemičke funkcio-

1 prije svega kroz radove J. L. Austina (How To Do Things With Words, 1962), Johna Searlea (Speec Acts: An Essay in the Philosophy of Language, 1969), H.P. Gricea, Geoffreya Leecha (Principles of Pragmatics, 1983) te P. Brown i S. Lewin-sona (Politeness: Some Universals in Language Usage, 1987) 2 ovo je parafraza naslova Austinova djela How To Do Things With Words 3 četiri temeljna djela za teoriju analize diskursa su radovi Michaela Coultharda (An Introduction to Discourse Analysis, 1977), Beaugrandea i Dresslera (Introduction to Text Linguistics, 1981), Browna i Yulea (Discourse Analysis, 1983) te Michaela Stubbsa (Discourse Analysis: The Sociolinguistic Analysis of Natural Language, 1983) 4 interdisciplinarna društvena teorija 20-ih i 30-ih okupljena oko njemačkog filozofa Maxa Horkheimera. Na lingviste je velik utjecaj izvršio filozof i teoretičar Jürgen Habermas. Za njega jezik ima ogromnu moć jer je ideologičan i može služiti kao medij opresije i društvene kontrole; jezik služi tome kako bi legitimizirao odnose društvene moći.


124

nalne lingvistike Michaela Hallidaya, nastaje i kritička analiza diskursa. Ona ne samo da opisuje ostvareni jezik u kontekstu, nego promatra jezik kao ljudsku djelatnost u dijalektičkom odnosu s društvom i društvenim procesi-ma te ukazuje na skrivene i očite odnose dominacije, moći i kontrole, koji, manifestirani u jeziku, (re)produciraju nejednakost i diskriminaciju.

Zašto na samom početku ta dijakronijska digresija? Smatram da jezik moramo promatrati prvenstveno kao vid društvenog djelovanja i uzeti u ob-zir da osim komunikacijske funkcije može imati i brojne druge, a jedna od njih je, vidjet ćemo, manipulacijska. Riječi i rečenice koje ljudi izgovaraju ili pišu nisu samo skupina gramatičkih ili sintaktičkih kategorija, nego oruđe koje oblikuje živote ljudi. Stoga smatram da pri jezičnom opisu treba zauzeti progresivan i kritički stav, crpeći iz različitih lingvističkih poddisciplina, ali i ostalih znanosti, znanje, iskustvo i metodološki aparat. Cilj ovoga rada je u kratkim crtama ponuditi mogući način analize jezične manipulacije u politi-čkom diskursu na temeljima pragmatike, analize diskursa i ponajviše kritičke analize diskursa.

Diskurs

Ova tema već na samom početku ima zapravo jednu veliku poteškoću, a to je zahtjevno, ponekad nemoguće definiranje ključnih termina iz samog naslova. Radi se o konceptima čije se značenje često podrazumijeva ili uzi-ma zdravo za gotovo, a itekako su kompleksni. To je pogotovo slučaj s ter-minom diskurs i zapravo bi se cjelokupne discipline kojima je to središnji koncept (sociologija, antropologija, kognitivna psihologija, konverzacijska analiza, analiza diskursa, kritička analiza diskursa, književna teorija, rodne, ženske i queer studije itd.) mogle baviti njegovim definiranjem i implika-cijama. Definicija i primjena tog termina mijenjala se i širila kroz nekoliko desetljeća, ali globalno, diskurs predstavlja apstraktnu, semiotičku kategoriju koja obuhvaća semiotičke elemente društvenog života5 i u tom ga smislu proučavaju nelingvističke discipline. Radi ograničenog prostora, ovdje ću apsolutno pojednostaviti ono što za lingvistiku diskurs znači. U najgrubljim crtama, za lingvistiku je diskurs prvenstveno jezična dimenzija predstavlja-nja različitih aspekata društvenog života (Fairclough, 1995) i nužno je istak-nuti tri njezine karakteristike

1) Prije svega, radi se o proučavanju i opisivanju jezika na nadrečeni-čnoj razini. U odnosu na pristupe jeziku koji su joj prethodili, ana-liza diskursa, a kasnije kritička analiza diskursa, učinile su odmak od proučavanja gramatičkih struktura na izoliranim, idealiziranim i izmišljenim rečenicama i jedinicama manjima od rečenice i počele

5 više o tome u Foucault (1981) Orders of Discourse


125

proučavati zakonitosti povezanih većih dijelova jezika, pisanog ili govorenog.

2) Kada govorimo o diskursu, mislimo na ostvareni jezik, na konkretne primjere jezične uporabe. Ova dimenzija obuhvaća interakcijsku i komunikacijsku razinu jezika, proučavaju se dakle govori, intervjui, razgovori, članci, paragrafi, ulomci itd. jer u njima postoji inter-akcija između govornika/autora i sugovornika/čitatelja.

3) Za diskurs je važno da je to jezik ostvaren u određenom kontekstu. Ovisno o kontekstu, drugačije ćemo se izražavati i služiti jezikom, stoga tu dimenziju jezične uporabe valja itekako dobro opisati prili-kom jezične analize.

Bilo koji označitelj i sve što ima značenje može se smatrati dijelom diskursa. To znači da diskursi nisu tek lanci rečenica, nego da čine niz iskaza koji imaju značenje, snagu i utjecaj u društvenom kontekstu (Mills, 1997).6 Nadalje, pojam politički diskurs nudi najmanje dvije mogućnosti tumačenja. Prva se odnosi na diskurs koji je sam po sebi politički, dakle, jezični ostvaraj o kakvoj političkoj temi, kakav govor političara ili pak politička debata. Dru-ga mogućnost podrazumijeva analizu političkog diskursa samo kao vrste dis-kursa, bez eksplicitne reference na politički sadržaj ili kontekst (Wilson, 2003: 398). Ovdje ćemo se usredotočiti na analiziranje diskursa koji se od-nosi na političare, političke institucije, vlade te političke pristalice koji djelu-ju u političkom okruženju kako bi postigli određene političke ciljeve. Ili jednostavno, nadovezujući se na poimanje politike kao skupa djelatnosti ko-jima se političari bave – politički je diskurs jednostavno diskurs političara. U kritičkoj analizi diskursa prevladava mišljenje da je zapravo sav diskurs politički jer ga se može promatrati iz politički imanentnih perspektiva kao što su moć, konflikt, kontrola ili dominacija. No, treba biti oprezan i ne treba pretjerano pojednostaviti koncept političkog diskursa. Ne trebamo se zavara-vati mišlju da možemo ponuditi objektivnu analizu bilo čega u humanisti-čkim znanostima, niti nam je to cilj ukoliko se želimo baviti kritičkom ana-lizom nečega kao što je manipulacija, ali dobro je biti svjestan opasnosti prevelike pristranosti prilikom proučavanja političkog jezika.

Manipulacija

Teun van Dijk (2006) nudi ovakvu trodimenzionalnu definiciju manipula-cije: u kontekstu društva, manipulaciju možemo definirati kao neopravdanu i nevaljanu dominaciju koja potvrđuje društvenu nejednakost, spoznajno ma-

6 Dalje o toj problematici diskursa vidjeti u Sara Mills (1997) Discourse, Jaworski i Coupland (1999) The Discourse Reader, Blommaert (2005) Discourse. Key Topics in Sociolinguistics.


126

nipulacija kao kontrola uma znači uplitanje u procese razumijevanja, obli-kovanje pristranih mentalnih modela i društvenih reprezentacija kao što su znanja i ideologije7, a diskurzivno manipulacija uključuje uobičajene oblike i formate ideološkog diskursa, kao što su naglašavanje naših dobrih strana i isticanje njihovih loših strana. Manipulacija je dakle komunikacijski i na-mjeran čin u kojem onaj koji manipulira iskazuje kontrolu nad drugim lju-dima, najčešće protiv njihove volje ili njihovih interesa. Iako to ne možemo empirijski dokazati, manipulacija je nevaljana u demokratskom društvu, bu-dući da (re)producira ili može dovesti do reproduciranja nejednakosti (van Dijk, 2006: 361). No cilj manipulacije, osobito u političkom diskursu, pro-blematičniji je nego manipulacija sama, zato što političari mogu sakriti ono negativno pomoću specifičnih jezičnih formulacija, tako da običan čovjek teže uočava ili uopće ne vidi strahote koje se pred njim nalaze (Wilson 2003: 400). Također je važno istaknuti razliku između uvjeravanja ili persuazije i manipulacije. Iako je granica ponekad mutna, možemo ih razlikovati prema kriteriju položaja primatelja poruke – u slučaju persuazije, sugovornici su slobodni vjerovati ili djelovati kako žele, dok se u slučaju manipulacije primateljima poruke pripisuje pasivnija uloga: kažemo za njih da su žrtve manipulacije. Iako ih je ponekad teško razdvojiti, (nelegitimna) manipulacija i (legitimna) persuazija uvijek ovise o kontekstu: neki primatelji poruke mo-gu biti izmanipulirani nekom porukom, dok neki drugi ne. Također, isti pri-matelji mogu biti manje ili više podložni manipulaciji u različitim okolno-stima, raspoloženju i sl. Van Dijk (2006: 373) navodi najčešće mehanizme jezične manipulacije te dodaje kako se oni mogu pojaviti na više razina diskursa (semantičkoj, pragmatičkoj, kontekstualnoj itd.)8:

- opće interakcijske strategije: pozitivno predstavljanje sebe, negativno predstavljanje drugih

- „makro govorni činovi“ koji impliciraju naše dobre poteze i njihove loše poteze (npr. optužbe, obrane, napadanja...)

- semantičke makrostrukture: odabir teme – (ne)naglašavanje negativ-nih/pozitivnih činjenica o nama/njima

- lokalni govorni činovi koji podupiru globalne (npr. izjave koje doka-zuju optužbe)

- lokalna značenja: naši/njihovi pozitivni/negativni potezi: dati što više/ što manje detalja, biti općenit/detaljan, biti nejasan/precizan, biti eks-plicitan/implicitan itd.

- rječnik: odabrati pozitivne riječi za nas, a negativne riječi za njih

7 Pogledati sjajnu interdisciplinarnu studiju Teuna van Dijka prevedenu na hrvatski: Ideologija. Multidisciplinarni pristup (2006, Golden marketing i Tehnička knjiga) 8 Manipulacija kako smo ju ovdje definirali ipak se ne odvija samo na razini jezika, nego uključuje i ostale neverbalne karakteristike, npr. slike, zvukove, geste, izraze lica itd.


127

- sintaksa: aktiv nasuprot pasivu, nominalizacije: (ne)naglašavanje na-ših/njihovih pozitivnih/negativnih djela, izbjegavanje odgovornosti

- retoričke figure: hiperbola nasuprot eufemizmu za pozitivna/negativ-na značenja, metonimije i metafore koje naglašavaju naše/njihove po-zitivne/negativne osobine

- zvukovi i vizualni podražaji: naglašavanje (glasnije ili izražajnije u govoru, veća ili podebljana slova u tekstu) pozitivnih/negativnih zna-čenja, raspored (ono što dolazi prvo, posljednje: na vrhu, na dnu tek-sta itd.) pozitivnih i negativnih značenja.

S obzirom da je manipulacija zaista otvorena osobina političkog jezika, naš je zadatak ovdje vidjeti kako se ona, odnosno, kojim lingvističkim inter-vencijama ili mehanizmima, događa, te pokušati objasniti kakve dalekosež-nije učinke ima.

Kako pristupiti proučavanju jezične manipulacije?

Kako bi se ovaj fenomen istražio i opisao neizbježno je u jezični opis uključiti komponentu značenja i konteksta, a to je moguće jedino kroz funk-cionalne lingvističke pristupe. Pragmatika i proučavanje značenja u kontek-stu bili su velik korak za lingvistiku, međutim, iako pragmatika opisuje zna-čenje u interakciji, taj se opis zadržava na govornikovoj perspektivi i inter-pretaciji govornog iskaza, što samo objašnjava što se događa u glavi poje-dinca, a zanemaruje društvenu i suučesničku dimenziju stvaranja značenja (Cameron, 2001). Norman Fairclough kao najveću manu pragmalingvistike ističe njezin individualizam; jezično se djelovanje smatra automatskim i pot-puno pripisanim pojedincu te se često smatra da pojedinac primjenjuje odre-đene „strategije“ kako bi ostvario svoje namjere, što daje krivu pretpostavku da su konvencionalizirani načini govorenja ili pisanja svaki put iznova smi-šljeni za svaku pojedinu priliku. Nadalje, kooperativna komunikacija smatra se prototipnom društvene interakcije, umjesto da ju se smatra jednim od vi-dova interakcije. Čini se, dakle, da pragmatika opisuje diskurs kakav bi tre-bao biti u nekom idealiziranom, boljem svijetu, a ne onakvim kakav doista jest. Također, često je ograničena na opis jednog izmišljenog jezičnog iska-za, umjesto stvarnog, većeg diskursa, a koncept govornih činova vrlo je te-ško primjenjiv na analizu stvarnog diskursa (Fairclough, 1989).

Metode analize diskursa mogu puno pomoći pri analiziranju manipula-cije u političkom diskursu, međutim iako se usmjerava na jezik u uporabi, analizu diskursa ne zanima kako društvene strukture i diskurs međudjeluju, odnosno, ne bavi se odnosima moći koji se reproduciraju kroz jezik. Najveća joj je mana nedostatak društvene orijentacije i to što ne smješta diskurs u procese društvene borbe i promjene (Mills, 1997: 141). Dakle, analiza dis-kursa objašnjava kako diskurs funkcionira, a kritička analiza diskursa objaš-


128

njava zašto.

Prema Faircloughu (1989), kako bi jezična analiza bila kritička, ona mora imati tri razine: deskriptivnu – onu koja se zadržava na formalnim oso-binama teksta, interpretativnu – onu koja objašnjava odnose između teksta i interakcije te eksplikativnu – onu koja objašnjava odnose između interakcije i društvenog konteksta. Bez daljnje interpretacije i objašnjenja puko uočava-nje i pobrajanje jezičnih manipulativnih strategija unutar nekog diskursa na-prosto nema smisla. Koji je dakle cilj kritičke analize jezika? Prvi korak je otkriti i demistificirati određene (negativne) društvene procese, zatim učiniti eksplicitnima i transparentnima mehanizme manipulacije, diskriminacije, de-magogije i propagande. Drugi korak je prikupiti i analizirati što veću ko-ličinu podataka i primjera te pokušati objasniti kako je to stvarnost kon-struirana i zašto se određeni procesi uopće događaju, što podrazumijeva in-terdisciplinarno istraživanje. Treći je korak praktično i političko djelovanje, ako je ono moguće, kako bi se negativne prakse uklonile ili promijenile (Wodak, 1989: xiv).

Zašto, dakle ograničenost samo na pragmatiku ili analizu diskursa nije dovoljna pri analizi manipulacije u političkom diskursu i zašto treba poseg-nuti za interdisciplinarnim pristupom kakav je kritička analiza diskursa? Po-litički diskurs, a osobito ako se kroz njega manipulira, a stvarnost iskrivljuje, odnosno predstavlja na jedan način koji nekome šteti, ima dalekosežne pos-ljedice na živote ljudi. Zato cilj jedne takve jezične analize mora biti podi-zanje svijesti i razotkrivanje te manipulacije pa deskriptivan pristup poput analize diskursa ili pragmatike naprosto nije dovoljan.

U nekoliko narednih ulomaka donosim primjere manipulacije u politi-čkom diskursu. Neki su obrađeni metodama kritičke analize diskursa, neki tek deskriptivno. Zbog ograničenosti prostora ne možemo provesti sve gore navedene korake razotkrivanja manipulacije, ali možemo ih započeti i otvo-riti nova pitanja i moguće prijedloge i smjernice.

Oporba ne radi dobro svoj posao. Oporba nije dobra.

Političari mogu posegnuti za mnogim strategijama manipulacije i to na svim lingvističkim razinama. Čak i fonetska razina može biti iskorištena u političke svrhe, a klasičan je primjer toga Margaret Thatcher, koja je prila-godila svoj izgovor i boju glasa na osobit način kako bi se učinila simpa-tičnijom i prihvatljivijom biračima. Wilson (2003: 410), opisujući britanske političke prilike, navodi kako tamošnji političari često namjerno poprimaju fonetske osobine pojedinih dijalekata kako bi zvučali više katolički, irski, republikanski s jedne strane, ili pak više protestantski, britanski, unionistički s druge. Nama je zasigurno poznatiji i bliži slučaj zagrebačkog gradonačel-nika Milana Bandića i njegovo forsiranje kajkavštine i zagrebačkog idio-lekta.


129

Kada je riječ o manipuliranju putem leksika, opće je poznat napuhan jezik i isprazne fraze kojima političari puno govore, ali ništa ne kažu. Pri-mjerice, upit novinara Aleksandra Stankovića saborskoj zastupnici Marijani Petir Je li Hrvatska visoko ili nisko zadužena zemlja? i njezin odgovor Hr-vatska je zadužena u onim okvirima u kojima to može podnijeti. Ili sličan komentar o zaduživanju njezinog stranačkog predsjednika i potpredsjednika Hrvatskog sabora Josipa Frišćića, Potrebno je sačuvati postojeći nivo stan-darda jer nema države koja dio života ne realizira kroz sustav zaduživanja.

Od prazne priče i izbjegavanja odgovora na pitanje o zaduženosti Re-publike Hrvatske daleko je opasnija manipulacija u govoru o nuklearnom oružju pa postoji i naziv nukespeak, riječ stvorena tako da podsjeća na Orwellov novogovor ili Newspeak iz 1984. U biti, radi se o rječniku nuk-learnog oružja u kojem postoji snažna tendencija da se namjerno prikriju ne-gativne konotacije, stoga možemo naići na eufemizme kao strateško nukle-arno oružje [strategic nuclear weapon] za veliku nuklearnu bombu ogromne razorne moći, taktičko nuklearno oružje [tactical nuclear weapon] za manje nuklearno oružje ogromne razorne moći ili poboljšano radijacijsko oružje [enhanced radiation weapon] za neutronsku bombu koja uništava ljude, a ne građevine, ili pak demografsko ciljanje [demographic targeting] za ubijanje civila (Wilson, 2001). Očito je kako varljiv i manipulativan takav jezik može biti, budući da skriva užasne osobine nuklearnog oružja. Problematično je i to što ako niste upoznati s temom, ne možete niti približno pogoditi značenje ovakvih fraza, što u svakom slučaju možemo kvalificirati kao školski primjer manipulacije.

Diskurs poznatog nigerijskog diktatora, bivšeg predsjednika Oluseguna Obasanja često se navodi kao primjer manipulativnog političkog diskursa. Jedna studija, koja je analizirala kako Obasanjo koristi deiktičke izraze, po-kazala je da u slučajevima kada Obasanjo želi naglasiti pozitivne osobine sebe kao predsjednika, koristi središnji deiktički oblik ja. S druge strane, kada se želi distancirati od negativnih postupaka, koristi oblik mi i na taj način sebe udaljuje od odgovornosti (Adetunji, 2006). Dakle, političari se mogu dovesti u vezu ili udaljiti od svojih postupaka, postupaka svojih su-radnika ili političke stranke i to jednostavnim odabirom deiktičkih izraza. No to je još i bezazlen primjer! Koliko dalekosežne posljedice jedan manipula-tivan diskurs može imati, pokazuje istraživanje Marietu Tenuche (2009). Ono je pokazalo kako je makijavelistički, ekstremno manipulativan politički diskurs Oluseguna Obasanja doslovno uzrokovao "monumentalnu prevaru te istinsku izbornu krađu" na nigerijskim općim izborima 2007. godine. Prema Tenuche, postoji snažna uzročno-posljedična veza između političkog jezika koji artikulira određeni politički akter te njegova ponašanja u politici. Dru-gim riječima, Obasanjova retorika je agresivna, a budući da svoje oponente vidi kao neprijatelje koje treba samljeti, ne iznenađuje to da je manipula-cijom glasova i uklanjanjem protivnika dobio izbore (Tenuche, 2009: 48).


130

Evo i jednog nama bližeg i opipljivijeg primjera. Nakon kontroverzne ostavke premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera u srpnju 2009. godine, njegove je funkcije preuzela Jadranka Kosor. Uz poljuljani ugled svoje stran-ke, morala je popraviti i sve negativnosti ekonomske krize koja je bila sve izraženija u Hrvatskoj. 31. 7. 2009. godine, na 13. izvanrednoj sjednici Hr-vatskog sabora uoči izglasavanja rebalansa proračuna i famoznog kriznog poreza, održala je govor iz kojega donosim ulomak i kratku analizu deikti-čkih oblika:

(1) naime, svi moramo biti svjesni razmjera poteškoća s kojima je Hrvatska suočena [mi]9

(2) I moramo shvatiti [mi] (3) da na novu ekonomsku realnost mi moramo moći pronaći načina

za odgovoriti (4) teške odlke koje smo donijeli [mi] (5) i o kojima ćete i danas vi raspravljati (6) po našem su sudu neizbježne [mi] (7) mi smo sigurni (8) da ćemo se oporaviti [mi] (9) da ćemo sačuvati radna mjesta i održati kontrolu nad javnim finan-

cijama kako bismo mogli računati na ponovni rast čim se finan-cijske prilike stabiliziraju [mi]

(10) naime ako ne poduzmemo ništa u ovom trenutku sigurno da šteta može biti velika [mi]

(11) dakako da ja ovih dana i razgovaram sa mnogim ljudima diljem Hrvatske

(12) znam za sve pa naravno i sama u svojoj obitelji ja znam za sve strahove, za sve dvojbe, za sva razmišljanja koja idu za tim što bi trebalo učiniti

(13) naravno bilo je oko toga puno razgovora i u hrvatskoj javnosti i ovih dana, bilo je naravno i puno napada na Vladu

(14) ali naravno da smo mi tu kako bismo sve to podnijeli (…) (15) dakle mi svi imamo samo jednu Hrvatsku i moramo se boriti,

moramo učiniti sve da ona bude stabilna u svakom smislu (16) prema tome ja mogu reći u ime vlade kojoj sam na čelu da razloga

za strah nema (17) da ćemo učiniti sve da uistinu sutra bude bolje, stabilnije [mi] (18) i da su svi napori koje činimo ovih dana, koje ćemo činiti ovoga

ljeta [mi] (19) a ja sam evo i najavila da odmora neće biti (…)

9 Situacijama gdje je neka zamjenica eksplicitno izrečena, možemo dodati i one u kojima to nije slučaj, ali je iz konteksta jasno da se neizrečeni vršitelj radnje može izraziti zamjenicom (što je navedeno u uglatim zagradama).


131

Od osobih zamjenica koje se pojavljuju u ovom ulomku govora možemo izdvojiti tri: ja, mi i vi. Najčešće je spominjana zamjenica mi i možemo razlučiti tri referenta na koja se odnosi:

- na hrvatske građane općenito: redovi 1, 2, 6, 8, 15 - na vladu (odnosno, Hrvatsku demokratsku zajednicu): 3, 4, 7, 9, 10,

14, 17, 18 - na saborske zastupnike: 3, 10

Kosor se obraća svim hrvatskim građanima te ih poziva da se priključe

njezinim naporima za stabiliziranje ekonomije (redovi 2, 3, 8, 15). S obzirom da tu, osim građana, podrazumijeva i ostale saborske zastupnike, inzistira-njem na zamjenici mi ona raspoređuje na ostale odgovornost koju imaju ona i njezina vlada.

Prilikom upotrebe zamjenice ja (redovi 11, 12, 16, 19), Kosor govori o svojoj solidarnosti s građanima Hrvatske, ističe dakle svoje pozitivne oso-bine i moralnu superiornost i kredibilitet, a to implicira sljedeće: svi koji se suprotstave njezinim mjerama nisu suosjećajni i moralno su diskreditirani. No kada mora spomenuti tešku ekonomsku situaciju, koristi zamjenicu mi (1, 3, 9, 15) i na taj način otklanja fokus sa sebe i distancira se od negativnog aspekta cjelokupne situacije.

Ova kratka analiza zahvatila je, dakako, samo površinu problematike, ali može biti indikativna. Možemo reći da upotrebom određenih zamjenica, Kosor naglašava svoje pozitivne strane te u isto vrijeme umanjuje pozitivne osobine „njih“, odnosno, oporbe. Ovaj je mehanizam, kako sam gore i na-vela, tipičan primjer jezične manipulacije u političkom diskursu.

Van Dijk se u svom golemom opusu vrlo često bavio političkim diskur-som, ideologijom i rasizmom, a između ostalog analizirao je i neke govore bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira (van Dijk, 2006) te bivšeg špa-njolskog premijera, Joséa Maríje Aznara (van Dijk, 2005). Diskursi se nave-denih političara povezuju s opravdavanjem rata u Iraku. Navodi sljedeće mehanizme manipulacije kod Blaira: naglašavanje svoje moći i moralne su-periornosti, omalovažavanje protivnika, navođenje 'činjenica', polarizacija između „nas“ i „njih“, negativno predstavljanje drugih, ideološko svrstava-nje (demokracija, nacionalizam), igranje na kartu osjećaja itd. Aznar koristi slične strategije: pozitivno predstavljanje sebe, negativno predstavljanje dru-gih, korištenje brojnih drugih retoričkih metoda, kao što je upotreba sta-tistika/brojeva, konsenzusa, internacionalizama, usporedbi i primjera koji opravdavaju konkretnu politiku ili djelovanje (van Dijk, 2005). Nadalje, za-nimljiva je analiza implikatura Aznarovih govora o Iračkom ratu, koje pro-izlaze iz gore navedenih mehanizama:

Ja sve radim onako kako bih trebao i radim prema pravilima. - (dakle) Samo obavljam posao premijera. - (dakle) Poštujem pravila demokracije.


132

- (dakle) Ja sam demokrat. - (dakle) Ja sam dobar političar. - (dakle) Sada nema smisla kritizirati mene ili moju vladu. - (dakle) Kritike opozicije (ili drugih) su neopravdane. - (dakle) Oporba ne radi svoj posao dobro. - (dakle) Oporba nije dobra.

Do sličnih bismo implikacija mogli doći i u govoru Jadranke Kosor na 13. izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora. Budući da je oporba kritizirala nje-zine poteze i pokušaje rebalansa proračuna, ona koristi središnji deiktički ob-lik ja i izraze snažnog emocionalnog naboja kao što su teške odluke, stra-hovi, sumnje, brige itd. kako bi ukazala na svoje dobre strane. Njezin govor u cijelosti podrazumijeva da su oni koji se protive njezinim odlukama protiv dobrobiti hrvatskih građana:

- Ja znam za poteškoće i strahove s kojima se Hrvati susreću. (12) - (dakle) Ja znam koje odluke treba donijeti kako bi se situacija

popravila. (16) - (dakle) Ja sam dobra osoba.

- Mi (vlada) volimo našu državu i učinit ćemo sve što treba da

stabiliziramo situaciju. (15) - (dakle) Mi imamo najbolje namjere i sigurno ne želimo nauditi našim

državljanima. - (dakle) Mi smo dobri.

- Postoje oni koji se protive našim mjerama (oporba). (13) - (dakle) Oni ne razumiju probleme s kojima se ljudi susreću i ne žele

im pomoći, - (dakle) Oni su loši.

Zaključak

Uopće nema sumnje da političari manipuliraju nama i čine to prven-stveno kroz jezik. Budući da imaju golema financijska sredstva i pristup ma-sovnim medijima, nije im teško doprijeti do velikog broja ljudi i lukavo ma-nevrirajući jezičnim resursima oblikovati znanja i informacije tako da istak-nu svoje „dobre“ strane i „loše“ strane onih drugih.

Zbog ograničenosti prostora ovdje smo mogli napraviti tek manju ana-lizu nekoliko političkih govora i dotaknuti samo vrh ledene sante manipula-cije u njima. Primjer govora Jadranke Kosor pokazuje vrlo čestu strategiju političara da naglašavaju negativne stvari protivnika i na taj način izbjega-vaju teške teme, prebacujući odgovornost na druge. Šire posljedice takvog


133

diskursa su postupna naturalizacija i prihvaćanje njegovih implikacija bez kritičkog promišljanja o njemu; primjerice, da je oporba neosjetljiva na pro-bleme građana i da je stoga moralno diskreditirana. I dok je neutemeljeno moralno diskreditiranje suparnika možda banalna taktika kojom se služe gotovo svi političari, puno je problematičnija naturalizacija političkog dis-kursa koji zagovara rat (primjerice, onaj u Iraku) ili doslovno uništavanje protivnika (u slučaju bivšeg nigerijskog predsjednika). To su slučajevi u kojima se nešto što je evidentno loše i ima opasne posljedice po ljude pred-stavlja kao „stvarnost“ i „normalnost“, a cilj je kritičke analize osloboditi ono što je manipulacijom oštećeno i skriveno. Lingvistika, ponavljam, ima zadatak pristupiti tom pitanju kritički i razotkriti ponekad vrlo opasnu i da-lekosežnu pozadinu nekog političkog diskursa. Stoga ne smije zastajati na deskriptivizmu, nego mora pokušati odgovoriti na pitanje zašto su određene manipulativne strategije u jeziku prisutne te koje su njihove implikacije. Kritika u tom smislu podrazumijeva koncept emancipacije. Dakako, takav pristup predstavlja izazov jer podrazumijeva interdisciplinarnost i izlaženje iz rigidnih formalističkih okvira.

Literatura

Adetunji, Akinbiyi (2006). Inclusion and Exclusion in Political Discourse: Deixis in Olusegun Obasanjo's Speeches. Journal of Language and Linguistics, 5:2, 177 – 191

Fairclough, Norman (1989) Language and Power, Longman

Fairclough, Norman (1995) Critical Discourse Analysis, Longman

Marietu, Tenuche (2009) The language of politics and political behaviors; rhetoric of President Olusegun Obasanjo and the 2007 general elections in Nigeria. Journal of public administration and policy research Vol. 1(3), 47-54

Mills, Sarah (1997) Discourse, Routledge van Dijk, Teun (2006) Discourse and Manipulation. Discourse and Society

17(2), 359 – 383

van Dijk, Teun (2005) War rhetoric of a little ally: Political implicatures and Aznar’s legitimatization of the war in Iraq. Journal of Language and Politics 4:2, 65-91

Wilson, John (2003) Political Discourse. The Handbook of Discourse Analysis, Schiffrin, Deborah, Deborah Tannen and Heidi E. Hamilton (ur.), 398-418

Wodak, Ruth (ur.) (1989) Language, Power and Ideology. Studies in Political Discourse, John Benjamins B.V.


134

Ana Werkmann: Ironični iskazi i Griceovo načelo suradnje

135

UDK 81'42 Pregledni rad

Primljen 25. svibnja 2011., prihvaćen za tisak 3. studenog 2011.

Ana Werkmann IRONIČNI ISKAZI I GRICEOVO NAČELO SURADNJE

Humor i ironija

Jedan je od najvažnijih vidova ljudske komunikacije humor. Duhovitost je svakako jedna od poželjnih ljudskih osobina, a iako ne smatramo sve ljude duhovitima, ipak smo svi sposobni razumjeti i uočiti šalu, bila ona loša ili ui-stinu smiješna. No nemamo svi isti smisao za humor te često ne razumijemo šalu koju je naš sugovornik izrekao pa se stoga možemo pitati što je uistinu humor te postoji li jasna definicija tog pojma.

Lingvisti, psiholozi i antropolozi humor promatraju kao širokoobuhvat-nu kategoriju koja pokriva bilo koji događaj ili objekt koji izaziva smijeh te zabavlja (Attardo, 1994: 4). U drugim je područjima potrebno bolje odrediti definiciju humora, tj. bolje odrediti podjelu humora, kao npr. u književnoj kritici gdje je potrebno razgraničiti ironiju, sarkazam, satiru, parodiju i druge podkategorije (Sinicropi, 1981 u Attardo, 1994: 4). Psiholozi su pak pokušali humor podijeliti s obzirom na temu kojom se bavi (tjelesne, seksualne, nasil-ne šale (eng. scatological, sexual, aggressive humour)). Pojam je pokušao odrediti i Schmidt-Hidding (1963: 48 u Attardo, 1994: 6) koji humor dijeli na četiri kategorije, a to su dosjetke, ismijavanje, humor i zabava, a te kate-gorije dijeli na podkategorije koje nemaju jasne granice, a to su ruganje, sar-kazam, ironija, satira, igra riječima, šala, zadirkivanje, psina, besmislica itd. No neki su istraživači došli do zaključka da je nepotrebno i nemoguće dijeliti humor na različita podpolja. Oni tvrde da bi bilo kakva podjela humora mo-gla dovesti do potpuno pogrešnog vjerovanja da u stvarnosti u humoru po-stoje jasno razgraničene kategorije, a takva ograničenja u terminologiji bi mogla uzrokovati i probleme kod prevođenja znanstvenih radova (Attardo, 1994: 5).

Različita područja znanosti promatraju problematiku humora različito. Dok psiholozi uočavaju različite manifestacije humora, etnolozi i folkloristi uočavaju različite žanrove humora, a zbog toga istraživači moraju biti jako


136

oprezni u terminologiji i metodologiji njihovih istraživanja (Attardo, 1994: 5). Naposljetku, i same se šale koje ljudi smatraju smiješnima mijenjaju pa stoga Croce (1903, u Attardo, 1994: 7) tvrdi da se humor može razumjeti je-dino kroz povijesnu perspektivu te isključuje mogućnost teorijske definicije humora. Ako je nešto proglašeno smiješnim prije, ako zajednica već duže vrijeme nešto smatra duhovitim, velika je vjerojatnost da ćemo i mi to pro-glasiti smiješnim jer tradicija igra veliku ulogu u humoru (Olbrechts-Tyteca u Attardo, 1994: 12). Vrlo je važan i problem subjektivnosti u humoru. Često jedna grupa ljudi ili čak jedan čovjek smatraju nešto smiješnim što drugi ne smatraju te je stoga vrlo teško odrediti je li neki tekst humorističan ili ne (Leech, 1981: 71 u Attardo, 1994: 12). Zbog takve složene prirode humora, neki znanstvenici zastupaju mišljenje da se humoru može pristupiti jedino interdisciplinarno (Lewis, 1989 u Attardo, 1994: 9), a takav bi pristup uk-ljučivao više polja znanosti odjednom. Tako bi se svako polje znanosti ba-vilo svojim područjem, a opća teorija humora obuhvaćala bi sva polja. Cilj takve teorije bio bi odrediti značajke koje čine situaciju, tekst ili stvar smi-ješnom (Attardo, 1994: 9). Takve teorije vode k problemu otkrivanja smije-šnog u svijetu, a najšire je prihvaćen kriterij smijeha. Humor izaziva smijeh, ali ta dva pojma nikako nisu međusobno zamjenjiva. Treba imati na umu da je humor misaoni fenomen koji je samo popraćen neurofizičkim fenomenom smijeha, i to ne uvijek. Neki autori tvrde da smijeh ne može biti kriterij hu-mora (Olbrechts-Tyteca 1974: 14 u Attardo, 1994: 11) zato što smijeh nije uvijek proizvod humora, smijeh ne označava u svim kulturama da je nešto smiješno, nije proporcionalan intenzitetu humora, humor nekada uzrokuje samo smiješak itd.

Ni definiranje ironije nije ništa manje složeno. U okvirima su se prag-matike ironijom bavili mnogi stručnjaci (Grice, 1975, Brown, Levinson, 1978, Sperber, Wilson 1981, 1986, 1992, Attardo, 1994, Alba Juez, 1995, Cook, 2005, itd.). Ironični se iskazi tradicionalno definiraju kao figurativni izrazi koji u doslovnom značenju imaju suprotno značenje. To bi značilo da izraz Kakvo divno vrijeme! ustvari znači Kakvo užasno vrijeme. No problem kod takve tradicionalne teorije ironije je to što ironični izrazi nemaju uvijek suprotno značenje (Sperber, Wilson, 1981: 295). Sperber i Wilson (1992: 54-56) navode slučajeve ublaženog ironičnog izraza (eng. ironical statement), ironičnog navođenja (eng. ironical quotations) te ironičnog uzvikivanja (eng. ironical interjection). U slučaju ublaženih izraza za primjer možemo uzeti rečenicu Čini mi se da kiši kao ironičan izraz u slučaju da kiša pljušti. Zna-čenje očigledno nije suprotno, nego samo ublaženo, što ostavlja ironičan uči-nak. Kod ironičnog navođenja radi se o ironičnim iskazima koji će biti us-pješni samo ako budu prepoznati kao navodi. Takav bi primjer bila rečenica Moj Osijek pun je sunca, uz Dravu miran i tih koju govornik izriče nakon dugog i napornog puta izlazeći na osječkom željezničkom kolodvoru iz vla-ka van na pljusak. Ironični su uzvici također jedan od takvih primjera. Ako netko u kolovozu radeći cijeli dan na njivi, umoran i žedan, uzvikne Ah, sla-


137

vonska zlatna polja! sigurno je želio postići ironičan učinak, ali se ne može reći da je značenje onoga što je rekao suprotno od onoga što je mislio.

Iz tih je primjera vidljivo da je ironija prilično složena pojava pa Wil-son i Sperber (1981) predlažu novu teoriju ironije – teoriju spomena1 (eng. „mention“ theory) koju nameću kao zamjenu za Griceovu teoriju koja ironiju objašnjava kroz pojam razgovornih implikacija. Jedna je od utjecajnijih teo-rija koje su se bavile ironijom teorija uljudnosti (eng. politeness theory) (Brown, Levinson, 1978). Ova teorija pokušava objasniti koja je funkcija ironije tj. zašto ju ljudi koriste. Brown i Levinson ironiju stavljaju u istu sku-pinu s metaforom, retoričkim pitanjima, ublaženim izjavama, pleonazmima i drugim izrazima u kojima značenje nije izrečeno izravno. Smatraju da svaki ironični izraz ima namjeru kritizirati2 te njegov sadržaj definiraju kao čin ugrožavanja obraza, tj. javne, društvene slike o sebi koju i govornik i slu-šatelj uzimaju u obzir pri komunikaciji (eng. face-threatening act) (Brown, Levinson, 1978: 263). Takvi činovi narušavaju ugled ili obraz osobe koja je objekt iskaza jer ne poštuju želje i očekivanja te osobe. No iako ironični izrazi kritiziraju, oni se smatraju samo jednim od oblika strategija uljudnosti, točnije off record3 strategijom. Naime kritičnost u ironičnim iskazima nije izravna te takvi iskazi ne ugrožavaju obraz izravno, nego svojom neizravnoš-ću ograđuju govornika od odgovornosti (Brown, Levinson, 1978). Iz toga proizlazi da je razlog korištenja ironije želja da se kritizira, ali ne povrijedi te da se tako da ipak sačuva obraz osobe koja je objektom ironične kritike. Svojom neizravnošću ironija kao strategija uljudnosti poštuje osjećaje i želje sugovornika omogućavajući nastavak komunikacije.

Humor, ironija i načelo suradnje

Griceovo načelo suradnje

Grice tvrdi da je načelo suradnje temeljno načelo koje upravlja vođe-njem razgovora što znači da ljudi pri razgovoru najčešće surađuju sa sugo-vornikom te pretpostavljaju da sugovornik surađuje s njima. To načelo ot-vara mjesto razgovornim implikaturama (eng. conversational implicatures), zaključcima koji nisu logički opravdani, ali ih govornici izvode uz pretpo-stavku da će ih sugovornik razumjeti zbog ostvarene suradnje. Načelo surad-

1 Zbog usredotočenosti ovog rada na analizu ironije kroz Griceovo načelo suradnje te zbog ograničenosti prostora, neće se ulaziti u detalje teorije spomena. 2 Slično mišljenje imaju i Wilson i Sperber (1981) kada objekte ironičnog izraza nazivaju žrtvama 3 Off-record strategija jedna je od četiri strategije uljudnosti koje pomažu u očuvanju obraza ili ugleda kada je čin ugrožavanja obraza nužan. Ostale tri su pozitivna uljud-nost, negativna uljudnost te bold on- record strategija.


138

nje podrazumijeva razgovorne maksime. (Trask, 2005: 209) Razgovorne su maksime maksima kvalitete, kvantitete, odnosa i načina. Maksima kvalitete podrazumijeva da govornik govori istinu, ne izriče ono što je laž i za što ne-ma dokaza. Maksima kvantitete temelji se na količini izrečenog teksta što znači da tekst treba dati točno onoliko informacija koliko treba da bi bio ra-zumljiv. Nadalje, maksima odnosa (eng. maxim of relation) nalaže da govor-nik bude relevantan. Posljednja je maksima maksima načina (eng. maxim of manner) koja govorniku nalaže da bude jasan, izbjegava dvoznačnost te ne-potrebnu opširnost. (Grice, 1975: 45-46) Poštovanje ovih maksima ključno je za razumijevanje sugovornika te svih razgovornih implikatura prisutnih u razgovoru.

Griceove razgovorne maksime i razumijevanje šale

Veliki broj šala, kao i ironične šale, uključuje kršenje jedne ili više Gri-ceovih razgovornih maksima. No Grice tvrdi kako i kršenje maksima ima svoju ulogu u razgovoru. Govornici će prepoznati da dolazi do kršenja mak-sima što otvara mjesto razgovornim implikacijama. (Grice, 1975). Kako na-čelo suradnje određuje preduvjete bona fide4 komunikacije (istina, relevant-nost, jasnoća, dovoljan broj informacija) te kako pretpostavlja obavezu da govornik ne laže, u slučaju da govornik prestane surađivati, sugovornik neće imati nikakvo jamstvo da ono što govornik govori nije laž ili da je poruka potpuno nevažna. Ako sugovornik posumnja da se govornik ne drži načela suradnje, može tražiti novo značenje poruke, no ako mu u potpunosti vjeruje, sve će implikacije i dalje vrijediti. (Attardo, 1994: 275) U odnosu u kojem sugovornik vjeruje da govornik poštuje načelo suradnje, sugovornik najvje-rojatnije neće pomisliti da mu sugovornik laže ili prenosi potpuno nevažnu poruku, nego će pomoć pri dekodiranju poruke potražiti drugdje.

Razumijevanje šale počinje trenutkom kada slušatelj shvati da ne može interpretirati značenje govornikova iskaza te da se mora vratiti unazad u tek-stu. Tu odluku donosi kada shvati da tekst ne može protumačiti doslovno te da ili može protumačiti tekst kao besmislen ili pokušati dokučiti moguće dvoznačnosti iskaza (Attardo, 1994: 276). U tumačenju šale slušatelj će po-kušati protumačiti čuto uzimajući u obzir moguću polisemiju iskaza, druš-tvenu situaciju u kojoj se nalazi, moguće kontekste pa i samu osobnost go-vornika te sve što zna o njemu. Razumijevanje ili procesiranje šale može se protumačiti kao otkrivanje drugog smisla u tekstu koji se u početku činio kao

4 Bona-fide način komunikacije predstavlja komunikaciju u dobroj vjeri. Takva ko-munikacija prati pravila uobičajene komunikacije, točnije, sugovornici pretpostav-ljaju da su iskazi istiniti, iskreni, doslovni te relevantni. Non-bona-fide komunikacija ne poštuje ta pravila te iskazi takve komunikacije često nemaju smisla, a da bi se razumjeli potrebno ih je protumačiti na drugi način. Na takvom načelu funkcionira i humor. (Attardo, 1994: 130)


139

obična dvosmislenost (Attardo, 1994: 140, 276). Na sljedećem primjeru iro-nične šale vidjet će se kako teče proces razumijevanja šale:

(1) Kći: Mama, htjela bih za rođendan novi IPhone 4. Svi ga imaju!

Majka: Nema problema, dušo. Nikakav mi problem nije dati 8 000 kuna za mobitel kako bi ti mogla cijeli dan visjeti na Facebooku. Struju, vodu i grijanje platit ćemo nagodinu, a tko uopće mora jesti ?!?

U ovom primjeru kći postavlja pitanje, a majka joj odgovara ironičnom šalom. U trenutku kada majka kaže da nema problema još uvijek ne dolazi do procesa razumijevanja šale, no kada majka doda da režije nisu bitne, kćer razumije da je majčin odgovor potpuno besmislen ili da se u njemu krije ša-la. Kći shvaća da ono što majka govori ne može biti istinito, a kako po na-čelu suradnje majka ne bi trebala lagati pa je tako kćerino hvatanje majke u laži zapravo okidač za shvaćanje. Kći je prisiljena vratiti se na početak raz-govora te čitav majčin odgovor protumačiti iznova u svjetlu zadnje majčine rečenice. Kada proces razumijevanja pođe u krivom smjeru ili ne uspije, ka-žemo da netko nije shvatio šalu, a kako se pri samom izgovaranju šale oče-kuje da proces razumijevanja uspije, u slučaju da ne uspije, osoba koja šalu nije shvatila, najčešće postaje predmetom druge šale.

Kako je već spomenuto, šale se ne tumače kao laži ili besmisleni tek-stovi, a razlog tome je tumačenje šala kroz drugačije načelo suradnje. Raskin (1985: 103) kaže da šale uključuju potpuno drugi razgovorni način koji je uređen potpuno drugačijom skupinom maksima. Nakon što slušatelj shvati da je zaveden na krivi put, promislit će o onome što je čuo te interpretirati informacije na potpuno drugi način zato što humoristični diskurs slijedi dru-gačije maksime. Humor nije samo negacija ozbiljne komunikacije nego predstavlja jedinstveno načelo suradnje. Slušatelj se u humorističnom kon-tekstu prebacuje na način non-bona-fide5 komunikacije i prikladno reagira (smiješkom, smijehom). Iz toga slijedi da, iako šale krše Griceove razgovor-ne maksime, one ipak poštuju načelo suradnje humora. Na prvi pogled para-doksalna narav šale, ipak funkcionira jer iako ne poštuje originalno načelo suradnje (bona-fide komunikacija), ona slijedi načelo suradnje humora bez kojeg razumijevanje šala ne bi bilo moguće, a humoristični diskursi bili bi protumačeni kao laži ili besmislice.

No ako je proces razumijevanja ironije tako složen i uključuje dodatnu kognitivnu aktivnost, zašto ju ljudi uopće koriste? Proces interpretacije traje duže i teško ga je uspješno ostvariti stoga je neizbježno za sugovornika da se usredotoči na ironični iskaz kako bi shvatio što govornik želi reći, a pos-ljedica toga je da je ironični iskaz posebno naglašen. Nadalje, zbog dužine interpretacije ironični se izrazi pohranjuju u memoriji na duže vrijeme nego 5 Vidi bilješku br. 4


140

doslovni izrazi jer je cijeli proces razumijevanja toliko upečatljiv (Giora, Fein, Schwartz, 1998, Giora, Fein, 1999).

Ironija i Griceove razgovorne maksime

U skladu s teorijom načela suradnje Grice tvrdi da ljudi razumiju ironi-ju tako da prepoznaju razgovorne maksime koje ona krši te tako izvode in-terpretaciju koja je sukladna s pretpostavkama načela suradnje u komunika-ciji. Drugim riječima, ljudi mogu prepoznati ironično značenje pretpostavlja-jući suprotno od doslovnog značenja. Iz toga slijedi da ironični izraz impli-cira suprotno značenje od onog doslovnog (Grice, 1975). Iako je takvo tuma-čenje i najčešće definicija ironije, ironija je puno složenija pojava stoga bi ju najbolje bilo tumačiti kroz Griceovu teoriju načela suradnje i razgovornih maksima, ali imajući na umu i Raskinovu teoriju o jedinstvenom načelu su-radnje humora.

U svim šalama, pa tako i u ironičnim šalama, krši se maksima odnosa. Attardo (1994: 291) tvrdi da ako je bilo koja maksima prekršena, i maksima odnosa bit će prekršena. Ako govornik ne vjeruje u istinitost onoga što go-vori, sadržaj iskaza nije relevantan. Također, ako govornik ne daje dovoljno ili daje previše informacija neće biti pokrivene relevantne činjenice ili će biti pokrivene i one nerelevantne, a ako je govornik nejasan ili dvoznačan, nje-gov iskaz neće biti relevantan jer slušatelj neće moći procijeniti jesu li dane informacije relevantne. Iz toga proizlazi da maksima odnosa obuhvaća i os-tale tri maksime što znači da ako želimo biti relevantni moramo bit iskreni, točni i opsežni. Takva teorija daje naslutiti da kršenje maksime odnosa igra najvažniju ulogu u humorističnim iskazima. Još dalje od toga ide teorija koja tvrdi da se maksima odnosa nikada ne krši jer se relevantnost može postići i u slučaju irelevantnog iskaza (Sperber, Wilson, 1986).6 Prema tome bi ironi-čni iskaz bio relevantan jer irelevantnost iskaza pokazuje govornikov stav prema izrečenoj misli čime sam iskaz postaje relevantan bez da izriče nešto relevantno. Prema tome, govornik ne može prekršiti maksimu relevantnosti sve i da želi. U sljedećem će se primjeru vidjeti kako govornik kršeći mak-simu odnosa ironično daje do znanja da ga nešto ne zanima.

(2) Ivana: Jučer sam si kupila jedan prekrasan ruž! Prvo sam razmiš-

ljala stoji li mi bolje boja trule višnje ili fuksija, no prevagnula je trula višnja. Marko: Jučer sam si kupio nove TG Racing felge. Dvoumio sam se između TG racing felgi i MAM felgi, ali su mi TG Racing ipak više odgovarale.

6 Vidi dolje o supermakismi relevantnosti


141

U tom razgovoru Marko Ivani na njezin iskaz odgovara potpuno ire-levantnim iskazom, a iako njegov iskaz nema nikakve veze s njezinim, i da-lje ima smisla. No zašto ima smisla i zašto će Ivana shvatiti što je Marko htio reći? Pri tumačenju Markovog odgovora Ivana će prvo doći do zaključka da njegov odgovor nema smisla, zatim će se vratiti dalje, pokušati protumačiti kontekst te shvatiti da je tema o kojoj je pričala rezervirana za žene i da je Marku potpuno nezanimljiva te da joj je on pričajući o temi potpuno ne-zanimljivoj ženama pokušao nešto implicirati. U svjetlu tih informacija Iva-na će shvatiti da joj je Marko na ironičan način pokušao dati da znanja da ga ta tema uopće ne zanima. Kršenjem je maksime relevantnosti Marko izazvao humorističan učinak, ali i pokazao svoj stav koji ne bi bio toliko izražen da je Marko surađivao po bona-fide načelu suradnje, a ne po jedinstvenom na-čelu suradnje humora.

Sljedeća je maksima čije je kršenje često smatrano ključnim za razumi-jevanje humora maksima kvantitete (Attardo, 1994: 289, 291) Naime kako bi šala bila uspješna neke informacije ne smiju biti izrečene, tj. iskaz ne smije eksplicitno davati do znanja što znače, on samo treba implicirati značenje. Kada bi sve informacije bile dostupne, šala objašnjena, humoristični bi efekt izostao. Može se reći da bi maksima kvantitete u načelu suradnje humora glasila: Daj onoliko informacija koliko je potrebno da bi šala uspjela (Ras-kin, 1985: 104). U ironičnim iskazima manjak informacija, kao i višak, uzro-kuje humoristični efekt.

(3) Maja: Znam da sam ove godine imala loše ocjene, ali napravila

sam plan za sljedeću školsku godine. Počet ću učiti čim škola po-čnu, a lektire ću pročitati preko ljeta. Rješavat ću svaki dan zada-ću iz matematika pa tako kad dođe ispit neće biti problema. Što misliš? Hoću li uspjeti? Otac: Iz tvojih usta u Božje uši.

Na ovom se primjeru vidi kako očev iskaz koji je očito premalo infor-mativan, tj. ne nudi informacije koje je Maja tražila, baš zbog svoje sažetosti ostavlja humorističan, ironičan učinak. Zbog kršenja će maksime kvantitete sugovornica Maja odmah iz kratkoće očeva odgovora shvatiti da je ironičan te da ju ne shvaća ozbiljno, a da je njegov odgovor bila šala. Jednak bi uči-nak imao očev preopsežan odgovor.

(4) Maja: Znam da sam ove godine imala loše ocjene, ali napravila

sam plan za sljedeću školsku godine. Počet ću učiti čim škola po-čnu, a lektire ću pročitati preko ljeta. Rješavat ću svaki dan zada-ću iz matematika pa tako kad dođe ispit neće biti problema. Što misliš? Hoću li uspjeti? Otac: Naravno da hoćeš. S obzirom na to da si u prvom razredu srednje pročitala ukupno dvije lektire, a u drugom jednu, ne vidim


142

zašto ne bi sve lektire uspjela pročitati prije ljeta. A matematiku, svom srećom, nisi puno pisala prošlih godina u bilježnice pa ti je ostalo mjesta.

Takav je odgovor previše informativan. To nije odgovor koji sugovor-

nik očekuje, ali baš višak informacija pridonosi jačini iskaza i njegovoj iro-ničnosti, tj. kršenje maksime kvantitete naglašava iskaz i govornikov stav prema temi. Neki autori tvrde da su baš maksima odnosa i kvantitete ključne za razumijevanje šale. Horn (1984 u Attardo, 1944: 292) tvrdi da su obje ključne, a Sperber i Wilson (1986) daju prednost supermaksimi odnosa (teorija relevantnosti).

No kada se priča o ironičnom humoru, Brown i Levison (1978) ističu maksimu kvalitete. Kao što je već spomenuto, jedna od najčešćih definicija ironije je da izriče suprotno od onog što je rečeno u iskazu, a time se ne po-štuje maksima kvalitete koja nalaže da iskaz bude istinit. Brown i Levinson idu čak toliko daleko da kažu da je u ironičnim iskazima to jedina maksima koja se krši. Međutim sama ironija niti je tako jednostavna niti uvijek znači točno suprotno od onoga što se izriče, ali ipak su takvi izrazi često najpro-totipniji ironični izrazi.

(5) Marija: Ivan se jučer poskliznuo dok je nosio juhu i prolio po

novom tepihu i svježe oličenom zidu. Marko: Uvijek je bio spretan.

U ovom je ironičnom izrazu značenje potpuno suprotno od doslovnog

značenja te stoga krši maksimu kvalitete koja nalaže da izraz bude istinit i potkrepljen dokazima. S obzirom na prototipičnost takvih ironičnih iskaza, sugovornik će vrlo brzo shvatiti da ono što je izgovoreno mora biti šala jer nije u skladu s onim što je rečeno i što je poznato o kontekstu i temi o kojoj se priča.

Grice (1975: 52) također ironične iskaze navodi kao primjer za kršenje maksime kvalitete. Stavlja ih u grupu izraza koji uključuju iskorištavanje maksime kvalitete njezinim kršenjem kako bi se došlo do određenih razgo-vornih implikacija. Navodi primjer u kojem osoba X, kojoj je osoba A bila jako dobar prijatelj, izda poslovnu tajnu osobe A konkurenciji, a reakcija osobe A je X je dobar prijatelj. I osobi A i publici je očito da osoba A nije mislila ono što je rekla, no osim ako je iskaz potpuno besmislen, mora pos-tojati i neko drugo osim doslovnog značenja, a iz konteksta publika zaklju-čuje da je to značenje suprotno od doslovnog.

Četvrta je maksima koja se krši u ironičnim šalama maksima načina. Prema Griceu (1975: 46) to je maksima koja se ne odnosi na to što je rečeno nego kako je rečeno. Ta maksima nalaže jasnoću izraza, no nijedna šala nije potpuno jasna, a ni izravna. Kako bi šala bila uspješna, neke informacije


143

moraju biti izostavljene, a sam iskaz ne može biti potpuno jasan, nego u njemu mora biti dvoznačnosti. Kada bi izraz bio potpuno jasan, ne bi bilo elementa iznenađenja koji je ključan u duhovitosti svake šale. U slučajevima kada se netko kritizira na ironičan način, a govornik želi ostati pristojan če-sto dolazi do kršenja maksime načina (Alba Juez, 1995: 28). To se vidi u sljedećem primjeru:

(6) Ivana: Jesi li čula kako Marina pjeva?

Ana: Jesam, definitivno postoje bolje pjevačice od nje. U ovom razgovoru Ana izbjegava izravno reći što misli o Marininom

pjevanju. Čini to na ironičan način ublaženim izrazom u kojem samo govori da ima boljih pjevačica od Marine, no ono što uistinu misli je da Marina grozno pjeva. No bez obzira na nejasnoću Anina izraza, Marina će ipak shvatiti što je Ana implicirala.

Zaključak

Griceove razgovorne maksime nesvjesno primjenjujemo u svakom raz-govoru. Iako načelo suradnje počiva na poštivanju maksima, neki društveni konteksti zahtijevaju njihovo kršenje. Jedan je od razloga kršenja maksima i humor. U slučaju humora kršenje maksima uzrokuje različite razgovorne im-plikacije koje uzrokuju humoristični učinak. (Grice, 1975: 49).

Na različitim je primjerima pokazano da ironični iskazi krše sve maksi-me (najčešće više od jedne u isto vrijeme). Iako su neki znanstvenici pokuša-vali staviti naglasak na jednu maksimu, pokazalo se da je kršenje svake od maksima podjednako važno za uspjeh ironične, ali i svake druge šale.

Grice (1975), Brown i Levinson (1978) tvrde da ironija počiva na krše-nju maksime kvalitete, Wilson i Sperber (1986) tvrde da je maksima odnosa najvažnija, ali se ne krši, dok Horn (1984 u Attardo, 1944: 292) tvrdi da su u humorističnim izrazima ključne maksima kvantitete i odnosa. Takva podije-ljenost znanstvenika pokazuje da je ironični humor kroz lupu pragmatike i Griceovog načela suradnje vrlo složen. Iako se u ovom radu pokušala pri-kazati primjena Griceovih razgovornih maksima u analizi ironičnog humora, zbog ograničenosti dužine rada nije bilo moguće predstaviti sve pragmatičke teorije koje na različite načine promatraju ironiju. No Griceova teorija jedna je od najprihvaćenijih, moglo bi se reći i najtradicionalnijih teorija, koje su pokušale objasniti kako u društvenoj okolini funkcionira humor te kako ga ljudi razumiju. Iako jedna od najstarijih teorija, Griceova je teorija svakako i danas primjenjiva, no u vidu treba imati i druge suvremenije teorije kako bi se pokrila sva kompleksnost ironičnih iskaza.


144

Literatura Alba Juez, L. (1995). Verbal Irony and the Maxims of Grice's Cooperative

Principle, u: Revista Alicantina de Estudios Ingleses 8, University of Alicante, Spain, str. 25-30

Attardo, S. (1994) Linguistic Theories of Humour. Mouton de Gruyter. Berlin, New York

Brown, R. i Levinson, S. (1987) Politeness: Some Universals in Language Usage. Cambridge: Cambridge UP

Cook, Jiyon. (2005). A Pragmatic Analysis of Irony. Lanuage & Information Society 6. Seoul, str. 18-35

Giora, R., Fein, O. i Schwartz, T. (1998) Graded Salience and Indirect Nega-tion. u: Metaphor and symbol, vol. 13, br. 2, str. 83-101

Giora, R. i Fein, O. (1999) Irony: Context and Salience. u: Metaphor and symbol, vol. 14, br. 4, str. 241–257

Grice, H. P. (1975) Logic and Conversation. u: Cole, P. i Morgan, J. L. (ur.) Syntax and Semantics. Vol. 3: Speech Acts. New York: Academic Press, str. 41- 58

Raskin, V. (1994) Semantic Mechanisms of Humour. D. Reidel Publishing Company, Dordrecht, Netherlands

Sperber, D. i Wilson, D. (1981) Irony and the Use-Mention Distinction. u: Cole, P. (ur.) (1981) Radical Pragmatics. New York: Academic Press, str. 295-318

Sperber, D. i Wilson, D. (1986) Relevance: Communication and Cognition. Basil Blackwell, Oxford

Sperber, D. i Wilson, D. (1992) On verbal irony. u: Lingua 87. str. 53- 76 Trask, R. L. (2005) Temeljni lingvistički pojmovi. Školska knjiga, Zagreb


145

3. kontrastivna

analiza


146

Barbara Kružić: Na vječnim lovištima love i Hrvati i Englezi

147

UDK 811.163.42'373.3 811.111'373.3

Izvorni znanstveni rad Primljen 30. listopada 2011., prihvaćen za tisak 15. studenog 2011.

Barbara Kružić NA VJEČNIM LOVIŠTIMA LOVE

I HRVATI I ENGLEZI Analiza hrvatskih i engleskih frazema vezanih za smrt

Uvodna riječ

Smrt je pojava koja čovjeka prati od samoga početka njegova posto-janja. Taj je fenomen zaokupljao misli svih plemena i naroda koji su hodili i koji hode ovim planetom. Svaki se čovjek s tim fenomenom drukčije bori i upravo je to razlog odabira teme ovoga rada. Svrha je rada uočiti postoje li razlike u frazemima povezanima sa smrću između dviju kultura različitih prošlosti, jedne anglosaksonske, druge slavenske. Frazeme ćemo usporediti na formalnoj razini, a da bismo objasnili konceptualnu pozadinu pojedinih frazema, pokušat ćemo im pristupiti sa stajališta kognitivne lingvistike. Na samom početku dat će se kratak opis pristupa, a to je kontrastivna analiza. Nakon toga definirat će se način prikupljanja podataka, a potom pristupiti kontrastivnoj analizi dvaju spomenutih jezika.

Kontrastivna analiza

„Kontrastivna je analiza dio lingvistike, a njezin je zadatak usporediti dva ili više jezika ili podsustava jezika te odrediti njihove sličnosti i razlike.“ (Fisiak, 1981: 1)1 Ocem se kontrastivne analize smatra Robert Lado jer je 1957. objavio knjigu Linguistics Across Cultures za koju se gotovo može re-ći da je Biblija kontrastivne analize, iako joj je prema Svetlani Kurteš (2005:257) ime dao Benjamin Lee Worf 1941. godine, a kontrastivne su studije pisali još i Viëtor (1894), Passy (1906), Grandgent (1892) i drugi.

1 Pojedine citate prevodila je autorica ovoga rada i oni će fusnoti biti označeni inici-jalima B.K.


148

Prve kontrastivne studije i istraživanja radila su se u svrhu učenja drugog ili stranog jezika (Second Language Acquisition) i njihov je zadatak bio odre-diti koje se poteškoće javljaju pri učenju jezika te kako ih izbjeći ili pre-vladati. Nažalost, kontrastivne studije ne mogu predvidjeti sve pogreške ko-je se javljaju zbog interferencije materinjeg i stranog jezika i zbog toga je kontrastivna lingvistika uvelike izgubila na popularnosti 70-ih i 80-ih godina dvadesetog stoljeća. Problem je bio u tome što su ciljevi kontrastivne analize bili krivo postavljeni. Naime, njezina vrijednost leži u „mogućnosti da prika-že potencijalne izvore pogrešaka i interferencije, što nikako ne znači da se pedagoški i psihološki faktori mogu isključiti“ (Fisiak, 1981: 7)2. U novije se vrijeme kontrastivne studije ponovno provode u većoj mjeri. Osnovni su raz-lozi sljedeći: prvo, tijekom 80-ih godina prošloga stoljeća uočava se značaj-nije zanimanje za jezične univerzalije, kako u okviru generativne škole, tako i u okviru funkcionalnih pristupa jeziku, pa time i kognitivne lingvistike (usp. Brdar-Szabó, Brdar, 2003), čime je ostvaren jedan od najvažnih predu-vjeta za jezičnu usporedbu (vidi dolje). Drugi je razlog pojava korpusne ling-vistike 90-ih godina kada su lingvistima postali dostupni veliki korpusi pri-rodnih tekstova kao temelj za sustavnije međujezične usporedbe. Konačno, tu su i praktične potrebe koje su se javile kada je svijet postao globalno selo (Granger, 1996:4-6) što je iznjedrilo potrebu za međukulturalnom pismenoš-ću, a to napose uključuje i analizu nadrečeničnog ustrojstva, odnosno kontra-stivnu pragmatiku i analizu diskursa.

Kontrastivne se studije dijele na teorijske i primijenjene (Fisiak, 1981:7). Cilj je teorijskih kontrastivnih studija dati odgovarajuće modele za usporedbu dvaju ili više jezika te utvrditi koji se elementi danih jezika mogu uspoređivati i na koji način. Teorijski je pristup neovisan o pojedinom jeziku jer proučava kako se pojedina univerzalna kategorija (jezična univerzalija) ostvaruje u jezicima koji se uspoređuju. Grafički prikaz izgledao bi ovako:

Slika 1. Realizacija univerzalne kategorije X u jeziku A i jeziku B

2 Prevela B.K.


149

Primijenjene kontrastivne studije smatraju se dijelom primijenjene ling-vistike. Cilj je tih studija pronaći mjesta mogućih poteškoća u površinskim ostvarajima kategorija kontrastiranih jezika. Primijenjene kontrastivne studi-je proučavaju kako se univerzalna kategorija X koja je u jeziku A ostvarena kao Y ostvaruje u jeziku B i koje su moguće posljedice toga. Manjkavost ovakvog pristupa jest u tome što materinji i strani jezik nisu izjednačeni; pri analizi se polazi od materinjeg jezika i ostvaraji univerzalne kategorije X u stranom jeziku dobivaju se, najčešće, prijevodom. Kučanda (1989:581-582) navodi da ovakav pristup može dati lažnu sliku o jezicima, u njemu jezici nisu u ravnopravnom položaju, te nije moguće izvođenje bitnih generaliza-cija. Grafički prikaz primijenjenih kontrastivnih studija Fisiak (1981: 2) pri-kazuje ovako:

Slika 2. Prikaz kako se univerzalna kategorija X koja je u jeziku A ostvarena kao Y ostvaruje u jeziku B

S obzriom da oba pristupa imaju i svojih prednosti i svojih nedostataka (vidjeti gore), u ovom će se radu koristiti oba. Prvi pristup korišten je prili-kom prikupljanja građe. U prvom koraku prikupljena su dva zasebna kor-pusa, a u drugom smo koraku tražili frazeme koji bi jedni drugima mogli biti prijevodni ekvivalenti. Dvije su posljedice ovakvoga pristupa. Prva je da je određeni broj frazema ostao bez „para“, gdje za pojedini frazem ne postoji frazem koji bi mu se mogao jednostavno ili automatski pridružiti kao prije-vodni ekvivalent, a druga podrazumijeva da su upareni frazemi u različitoj mjeri strukturno-leksički ekvivalentni. Kada se uspoređivalo prikupljene en-gleske i hrvatske frazeme značenja <umrijeti>, <biti mrtav> i <biti na samr-ti> prevođenje se nije moglo izbjeći zbog prirode samog zadatka. No, pristup u kojemu su se na prvome mjestu pokušale usporediti formalno-leksičke sli-čnosti frazema kao negativnu posljedicu donio je rascjepkanost pojedinih konceptualnih mehanizama, napose metafora, kojima smo također dali pros-tora u analitičkom dijelu, budući da u velikoj mjeri motiviraju naše frazeme. Tako se jedna konceptualna metafora može naći u dvije ili tri grupe. Dru-gačiji bi pak pristup ujedinio konceptualne metafore, ali bi formalno-leksi-čke sličnosti frazema bile tada rascjepkane. U radu smo odlučili krenuti od formalno-leksičkih sličnosti jer je njih najjednostavnije zamijetiti.


150

Prikupljanje građe

S obzirom da frazem nije moguće jednoznačno definirati i da postoji mnogo definicija koje su funkcionalne i prihvatljive, za potrebe ovog istraži-vanja potrebno je odabrati jednu kako bi bilo jasno zašto nismo uzeli u obzir sve frazeme značenja <umrijeti>, <biti mrtav> i <biti na samrti>. Definicija Stefana Th. Griesa daje suvremeniji pogled na frazeme:

Phraseologism is defined as the co-occurrence of a form or a lemma of a lexical item and one or more additional linguistic elements of various kinds which functions as one semantic unit in a clause or sentence and whose frequency of cooccurrence is larger than expected on the basis of chance. (Gries, 2008: 6) No, za Griesovu metodologiju otkrivanja frazema nismo se mogli opre-

dijeliti u ovom radu zbog činjenice da postojeći korpusi hrvatskoga jezika (Hrvatska jezična riznica, Hrvatski nacionalni korpus) nisu reprezentativni i prilagođeni kao COCA (Corpus of Contemporary American English) ili BNC (British National Corpus) za takvo istraživanje3. Za potrebe ove manje studije koristit ćemo tradicionalni pristup prema kojemu frazeme određuje fi-gurativnost, slikovitost i nekompozicionalnost (Cornell, 1999.)

Građa za frazeme na hrvatskom jeziku prikupljena je traženjem u hrvat-skim frazeološkim rječnicima te smo neformalnim ispitivanjem provjerili subjektivno poznavanje hrvatskih frazema među određenim ispitanicima. In-tervjuirano je petnaest osoba, deset ženskih i pet muških4. Najmlađa osoba imala je 21, a najstarija 75 godina5. Frazemi engleskog jezika prikupljeni su traženjem u engleskim frazeološkim rječnicima te dijelom na internetu6. Ka-ko bi se građa homogenizirala, primjeri pripadaju razgovornom stilu. Kona-čan broj hrvatskih frazema koji se promatraju u radu je 55, a engleskih 46. Prilikom kontrastiranja frazema određeno je 29 parova. Detaljnijoj analizi podvrgnuli smo sparene frazeme, a „ostatak“ je uvršten u tablicu7 prema dominantnoj konceptualnoj motivaciji (u tablicu su uvršteni i upareni fraze-

3 Opisi pojedinih korpusa mogu se pogledati na http://hnk.ffzg.hr/pretraga.html za HNK, http://riznica.ihjj.hr/ za HJR, http://corpus.byu.edu/coca/ za COCA i http:// www.natcorp.ox.ac.uk/ za BNC 4 Ispitanici su dobili popis frazema i pored pojedinog su frazema trebali brojkom naznačiti koliko im je poznat (1- nikad nisam čuo za taj frazem; 2- čuo sam za njega, ali ga nikada ne koristim, 3- poznat mi je i ponekad ga koristim, 4- poznat mi je i često ga koristim). Svi frazemi s oznakom 1 i 2 su odbačeni 5 Prosjek godina je 31, a najviše je ispitanika imalo 23 godine. 6 Internetski je izvor naveden u popisu literature na kraju rada. 7 Tablica 1. Prikaz frazema i njihovih konceptualnih motivacija nalazi se na kraju rada.


151

mi kako bi konačan popis frazema rada bio pregledan i jasan). Popis, kao ni broj uparenih frazema nikako nije konačan već je rezultat načina prikuplja-nja građe. Zanimljivo bi bilo proučavati i razlike u broju frazema među dva-ma jezicima, no to ovdje nije moguće zbog vremenske i prostorne ograniče-nosti.

Analiza frazema

Kontrastivnoj smo analizi frazema pristupili preko značenja. Univerzal-na semantička kategorija <smrt> proučavala se u engleskom i u hrvatskom jeziku. Zbog nedostatka prostora i opširnosti istraživanja razmatrale su se tri uže semantičke kategorije koje su se pokazale iznimno plodnima u oba je-zika: <umrijeti>, <biti mrtav> i <biti na samrti>. Nakon sakupljanja korpusa metodom uspoređivanja i prevođenja uočili smo da se spareni frazemi mogu podijeliti u 5 skupina prema stupnjevima podudaranja na leksičko-struktur-noj razini:

1. Strukturno i leksičko podudaranje 2. Strukturno podudaranje i djelomično leksičko podudaranje 3. Strukturno podudaranje i leksičko nepodudaranje 4. Strukturno nepodudaranje i djelomično leksičko podudaranje 5. Strukturno i leksičko nepodudaranje

No, kako smo naglasili ranije, zbog malog broja formalnih sličnosti me-đu frazemima triju značenja (vidi gore), zbog ograničenosti formalnoga pris-tupa te nadasve zbog našega zanimanja i za kulturološke razlike u poimanju smrti između dvaju jezika, nakon prikaza strukturnog i leksičkog podudara-nja, pokušat će se dati i širi kognitivni pristup ovim frazemima te otkriti nji-hova konceptualna motivacija.

Potrebno je posebno naglasiti da će se na strukturnoj razini na prvo mjesto staviti sintaktička razina, ali i to da se u obzir neće uzimati članovi koji u engleskom jeziku postoje, a u hrvatskom ne. Frazalni glagoli u en-gleskom jeziku također se neće računati kao strukturna razlika. Uz sve zna-čajnije strukturno-leksičke razlike koje smo utvrdili u sljedećim skupinama, sve će više do izražaja dolaziti i kulturološke razlike (nerijetko utjelovljene upravo u specifičnom leksiku) jer svaki je jezik individualan i stvarnost oko sebe realizira na svoj način, tako i engleski i hrvatski, iako pripadaju Zapad-noj kulturi, svoju stvarnost ne prikazuju identično. Dakle, ne može se zane-mariti kulturna pozadina obaju jezika, što se najbolje vidi uključimo li kognitivni aspekt8 u proučavanje frazema.

8 O konceptualnoj metafori ovdje se neće posebno pisati budući da je u četvrtom broju časopisa Hrvatistika kognitivnoj lingvistici posvećen poseban blok radova. Konceptualna metafora obrađena je u: Kružić, Lovrić, Maksimović (2010) Kratki pojmovnik kognitivne lingvistike. Hrvatistika, Osijek: Filozofski fakultet


152

Strukturno i leksičko podudaranje

U ovu skupinu ulaze tri para frazema: 1. predati dušu/to give up the ghost, 2. crknuti kao pas/to die like a dog, 3. boriti se sa smrću/to struggle with death. Nije neobično da ta skupina broji malo izraza već i zbog same či-njenice da govorimo o dvama strukturno-tipološki različitim jezicima, pa se neke vrste razlika svakako mogu očekivati, primjerice frazalni umjesto leksi-čkog glagola u primjeru 1 (vidi metodološku opasku gore).

Strukturno podudaranje i djelomično leksičko podudaranje

Skupina broji dvanaest parova frazema: 1. otići u Abrahamovo krilo/go to Abraham's bosom, 2. napustiti ovaj svijet/to depart this life, 3. otići na onaj svijet/ to pass over to the other side, 4. gledati smrti u oči/to stare the death in the face, 5. biti na pragu vječnosti/ to be at death's door, 6. izuti opanke/to pop your clogs, 7. biti dva metra pod zemljom/to be six feet under, 8. otići na vječna lovišta/to go to the happy hunting grounds, 9. otegnuti pete/to turn up one's toes. 10. biti na izdisaju/to be at one's last gasp, 11. ispustiti posljednji dah/to breathe one's last, 12. biti pri kraju/to be at the end of one's road (line), Prvi frazem vuče svoje podrijetlo iz Biblije, a raz-lika u leksemima krilo/bosom nije velika kako se čini. Naime, i krilo i bosom sadrže u sebi koncept zaštite i sigurnosti, a također ih povezuje i konceptu-alna metafora SMRT JE OSOBA. Konceptualna metafora koju promatramo u sljedeća dva primjera prisutna je u oba jezika i zapravo jedna koja se često spominje kao univerzalna (usp. Lakoff i Johnson 1980): ŽIVOT JE PUTO-VANJE. Ona naravno podrazumijeva i to da je SMRT putovanje. Nema po-trebe objašnjavati da je ona duboko ukorijenjena u ljudski um gotovo od sa-mih početaka našega postojanja. No, ni metonimiju POSLJEDICA ZA UZ-ROK (ili čak, konkretnije, KRAJ SCENARIJA (BIVANJE U GROBU) ZA SRE-DIŠNJI DIO SCENARIJA (UMIRANJE)) ovdje ne možemo isključiti. Ipak, ono što se čini konceptualno jače, jest metafora PUTOVANJA pa ćemo njoj ovdje dati prednost. Niti metafora SMRT JE OSOBA u četvrtom primjeru nije neo-bična. Razlog njezinu postojanju možemo naći u tome što su si ljudi uvijek pokušavali približiti neshvatljive i daleke stvari. Kako je smrt uistinu misti-čna i teško pojmljiva, čini se lakšim razumjeti ju ako je prikazana kao per-sonifikacija. Upoznavanjem te „osobe“ ujedno se i sami pripremamo na taj događaj. Konceptualna metafora ŽIVOT JE ZGRADA prisutna je u petom pri-mjeru jer sadrži lekseme prag i vrata. Ta je konceptualna metafora vrlo plo-dna te tako možemo reći da smo si izgradili život ili da nam se svijet srušio. Slično je i u engleskom jeziku: Her life is in ruins because of that attack9. Šesti par frazema jednostavno je objasniti uz pomoć metonimije POSLIJE-

9 O konceptualnoj metafori ŽIVOT JE ZGRADA pomnije piše Kövecses u knjizi Metaphor in Culture (2005).


153

DICA ZA UZROK. Naime, smrt uzrokuje da zauvijek izujemo svoje opanke (klompe). Sedmi par frazema biti dva metra pod zemljom/to be six feet under može se opisati metaforom SMRT JE DOLJE zbog dominantnog utjecaja pri-jedloga pod/under. No, ne možemo govoriti o jednoznačnosti i strogoj odre-đenosti primjera jer pronalazimo i dvostruku metonimiju u njemu (POSLIJE-DICA ZA UZROK, DUBINA ZA GROB). U sljedećem paru frazema još jed-nom uočavamo semantičku domenu ljudske djelatnosti – lova. Annette Sab-ban u svom radu Culture-boundness and problems of cross-cultural Phrase-ology govori o najčešćim porijeklima frazema i između ostalog ističe i seoski život te šumarstvo. Ponovno susrećemo situaciju u kojoj ljudi ono što im je kognitivno nedostupno, u ovom slučaju raj (kao metaforička ciljna domena), u jeziku prikazuju kroz mehanizam metafore (tj. putem metaforičke izvorne domene) koji taj kognitivno nedostupan pojam približava ljudskoj spoznaji. Kako je lov kao razonoda i kao izvor prehrane prisutan u objema kulturama, nije neobično da se raj povezuje s mjestom gdje je uvijek “dobra kob“. Ova bi se metafora mogla provizorno nazvati ŽIVOT JE MATERIJALNO BOGAT-STVO. Domena ljudskog tijela također je prisutna u frazemima koji uklju-čuju umiranje, a ona najčešće uključuje pokrete koji se rade na samom kraju života – tako je tu prisutan izdisaj, posljednji koraci, čak i pete ili nožni prsti. Izraz to turn up one's toes (prev. izokrenuti nožne prste) vjerojatno je po-vezan s položajem u kojemu se nožni prsti nalaze kada se preminuloga stavi na odar, a slično je i s izrazom otegnuti pete. Kako je riječ o uzročnoposlje-dičnoj povezanosti, govorimo o metonimiji POSLJEDICA ZA UZROK. Neza-obilazna je i konceptualna metafora ŽIVOT JE PUTOVANJE u frazemima biti pri kraju/ to be at the end of one's road (line).

Strukturno podudaranje i leksičko nepodudaranje

Ova skupina broji tri para frazema: 1.otegnuti papke/to kick the bucket, to bite the dust, 2. boriti se sa smrću/to dice with death, 3. orati nebeske njive/to buy the farm. Na prvi pogled uočavamo da izrazi nisu zanimljivi zbog svog formalnog izgleda (1. V+NP; 2. V+PREP+NP; 3. V+NP) jer je on identičan. No postavlja se pitanje zašto su baš ti parovi frazema stavljeni zajedno. Tu se radi o najčešćim prijevodnim inačicama, iako frazemi ne dije-le istu konceptualnu metaforu. Inačice je predložila Ivana Bendow u Engle-sko-hrvatskom frazeološkom rječniku (2006). Sva tri izraza u prvom paru frazema stilski su obilježeni i smatraju se politički nekorektnima. Frazem otegnuti papke pripada konceptualnoj metafori LJUDI SU ŽIVOTINJE koja je u oba jezika razgranata, a istoj metafori pripadaju ranije spomenuti crknuti kao pas/to die like a dog. Istraživanje je pokazalo da i frazem kick the bucket etimološki pripada istoj konceptualnoj metafori10. Naime, bucket (kanta) je nekada imalo i značenje yoke ili beam (greda), a o tu su se gredu vješale ži-

10 http://www.phrases.org.uk/meanings/


154

votinje naglavce kada ih se ubijalo u svrhu prehrane. Neposredno prije smrti životinje bi se borile ili bi se nakon smrti tijelo još trzalo pa je udaralo u gredu. Otuda fraza to kick the bucket (udariti u gredu). Ovaj bi se par stoga mogao svrstati u prethodnu skupinu ukoliko uzmemo u obzir etimologiju iz-raza. No, kako se radi o etimologiji ne možemo sa stopostotnom sigurnošću utvrditi porijeklo frazema te ćemo ga ipak ostaviti u ovoj skupini. S obzirom da trzanje i udaranje u gredu kao dio scenarija stoji za cijeli scenarij, tj. umi-ranje, možemo reći da se ovdje otkriva i metonimija DIO ZA CJELINU (od-nosno preciznije DIO SCENARIJA ZA CIJELI SCENARIJ). Kako je za nas bitan razlog povezivanja tih dvaju frazema, metaforu LJUDI SU ŽIVOTINJE smatrat ćemo dominantnom. Isti izvor pokazuje da frazem to bite the dust vuče porijeklo najvjerojatnije iz Biblije kralja Jamesa iz 1611. godine i Psalma 72 gdje se javlja u obliku to lick the dust. Isti oblik (lizati prašinu) nalazimo i u hrvatskom prijevodu Biblije. Taj oblik doslovan je prijevod koji je u engleskom jeziku dobio preneseno značenje, dok u hrvatskom nije. Tako, ukoliko u hrvatskom jeziku pri prijevodu (biblijski tekstovi ne ulaze u to) želimo zadržati neprozirnost značenja, možemo koristiti izraz otegnuti papke ili koji drugi ukoliko ga smatramo dobrim ekvivalentom, radije nego doslovno prevoditi. U sljedećem paru frazema nalazimo dvije konceptualne metafore: ŽIVOT JE BORBA/ŽIVOT JE IGRA. Kövecses (2005) te Schmidt i Brdar (2010) pokazali su da je u hrvatskom jeziku metafora ŽIVOT JE IGRA nešto slabije razvedena nego u engleskom jeziku. Kod nas postoji izraz igra-ti se sa životom koji pripada istoj konceptualnoj metafori kao i to dice with death, ali njegovo je značenje <biti u [životnoj] opasnosti>, a ne <biti na sa-mrti>. Predloženi parovi mogu jedan drugom koristiti kao prijevodni ekviva-lenti, ali kako je frazeologiju teško uokviriti u jasne granice, kao prijevod se mogu koristiti i drugi idiomatski izrazi ukoliko ih smatramo dobrim parnja-cima. No, ono što povezuje ova dva frazema jest da oba opisuju „čovjeka koji je na samrti i smrt je vrlo vjerojatna, ali nije sigurna. Naime, čovjek joj se može i othrvati“ (Opašić, Gregorović, 2010: 57). Po načelu spajanja ljud-ske djelatnosti u percipiranju konceptualno nedostupnih pojava povezuju se frazemi orati nebeske njive/to buy the farm. Oba frazema imaju zajedničku semantičku domenu – poljoprivredu i u prošlosti su označavale prosperitet i bogatstvo. Ta tko ne bi poželio kupiti čitavu farmu ili obrađivati plodne nji-ve, a upravo se s prosperitetom i blagostanjem povezuje zagrobni život, tj. raj kojemu svi težimo. Taj bi par frazema odgovarao ranije spomenutoj me-tafori ŽIVOT JE MATERIJALNO BOGATSTVO.

Strukturno nepodudaranje i djelomično leksičko podudaranje

Ova skupina broji pet parova frazema: 1. otići Bogu na račun/to meet your maker, 2. odbrojeni su mu dani/someone's days are numbered, 3. kuc-nuo je posljednji čas/the death knell sounds for someone, 4. odbrojen je ko-mu korak/to be on one's last legs, 5. biti jednom nogom u grobu/to have one


155

foot in the grave. Iako se parovi u ovoj skupini ne podudaraju strukturno, uočava se zajednička pripadnost određenoj semantičkoj domeni. Tako uoča-vamo frazeme koji su vezani za vrijeme, koje je prema Langackeru (1987), uz prostor, jedna od temeljnih kognitivnih domena11. Stoga se apstraktne domene poput umiranja prikazuju kroz temeljne domene. Nezaobilazna je i konceptualna metafora ŽIVOT JE PUTOVANJE u frazemima biti pri kraju/ to be at the end of one's road (line). U primjeru biti jednom nogom u grobu/to have one foot in the grave na prvi je pogled metaforu ŽIVOT JE PUTOVANJE malo teže uočiti jer frazem pomalo odudara od slike čovjeka koji se bliži kraju svojega puta. Naime, jedan je od osnovnih preduvjeta završetka puta, tj. smrti taj da čovjek više nije u stanju kretati se pa ovdje imamo donekle inkongruentnu sliku osobe koja je zakoračila u grob.

Strukturno i leksičko nepodudaranje

Najzanimljiviji primjeri su: 1. otegnuti papke/to fall off the perch, 2. otići na onaj svijet/to go west, 3. dogorjela je komu svijeća/to be at the end of one's road (line), 4. brojati posljednje dane/to live on borrowed time, 5. biti pod zemljom/to be dead and burried, 6. lijegati među četiri daske/to put on the wodden overcoat. U ovu bi se skupinu mogli ubrojiti svi ostali fra-zemi za koje na prvi pogled nije moguće pronaći parove. To ne znači da oni svoj prijevodni ekvivalent nemaju. U konkretnom kontekstu svakom bi se frazemu našao ekvivalent, ovisno o tome koji njegov dio želimo istaknuti (odnosno želimo li zadržati humor/ironiju koju on nosi ili istaknuti koji nje-gov drugi dio). Premda ovi parovi frazema ne pokazuju gotovo nikakve for-malne sličnosti, mora postojati razlog zbog kojega ih povezujemo i koncep-tualiziramo kao bliske. Metodom prijevoda i usporedbe te povezivanja pu-tem istih kognitivnih domena i semantičkih područja mogu se „odabrati“ konceptualno-semantički parovi. U tom slučaju dolazimo u opasnost reći da je uparivanje subjektivna stvar te da ovisi o pojedincu i njegovu „osjećaju za jezik“. Takav se postupak ne može proglasiti nevaljanim jer samo značenje iznimno je fluidno i neuhvatljivo. Ukoliko bi se provelo istraživanje u koje-mu bi ispitanici dobili priliku upariti izraze, moglo bi se doći do drukčijih zaključka. Prijevodni ekvivalenti nisu kodirani niti urođeni koncepti i pravila koja možemo kršiti. Oni se povezuju putem sličnih kognitivnih ili semanti-čkih domena ili postoji konceptualna metafora koja ih povezuje, katkada ovi-se o kontekstu, a katkada je primjerenije ostvariti pragmatički učinak (humor i/ili ironiju) nauštrb leksičko-strukturne ili konceptualno-semantičke podu-darnosti. Za jedan frazem može se ponuditi nekoliko mogućnosti, a za ponu-đenu mogućnost potrebno je samo dati valjani razlog.

11 Langacker (1987) u temeljne domene svrstava vrijeme, prostor i različite ljestvice, a osim njih razlikuje i apstraktne domene koje služe za konceptualizaciju drugih poj-mova, a mogu se svesti na temeljne domene.


156

Promotrimo što to povezuje navedene parove frazema. ŽIVOT JE PU-TOVANJE konceptualna je metafora koja povezuje frazeme otići na onaj svijet/to go west. Zapad (West) predstavlja smjer ili odredište, drugim rije-čima raj kao krajnji cilj (usp. Altman, 1959:236-241). Taj frazem svoje po-rijeklo vuče iz vjerovanja američkih Indijanaca prema kojima je pojedinac odlazio na sastanak sa suncem kada je umirao. Uz zapad Indijanci također vežu crnu boju, koja je boja smrti, ali i jesen kao godišnje doba kojim se za-vršava životni ciklus. Tako se u metaforu ŽIVOT JE PUTOVANJE upliće i metafora ŽIVOT JE KRUG. Prednost ćemo dati prvoj metafori jer se upravo preko nje frazemi povezuju. Frazemi dogorjela komu svijeća/to be at the end of one's road (line) mogu se povezati ako razmotrimo model značenjskih lanaca12, iako frazem dogorjela komu svijeća oprimjeruje i metaforu ŽIVOT JE DRAGOCJENI PREDMET o kojoj će kasnije biti riječi. Naime, cestu perci-piramo kao jedan pravac koji ima svoj početak i kraj, a tako percipiramo i život (poput ceste, tj. pravca). Nadalje, središnji dio svijeće je fitilj koji nije ništa drugo doli niz pamučnih vlakana upletenih u nit koja ima svoj početak i kraj i koja, kad bismo ju izvadili iz svijeće i položili izravnatu na stol, iz-gleda poput pravca. U skladu s temeljnom tezom modela konceptualnih lana-ca, prema kojoj između udaljenih članova kategorije nema neposredne slič-nosti, mogli bismo reći da koncept svijeće pripada shematskom dijelu lanca ABC, a cesta dijelu DEF13. Par biti pod zemljom/to be dead and burried po-vezuju se putem semantičkog polja tla, tj. zemlje. To je semantičko polje u engleskom jeziku sadržano u glagolu bury čije je značenje „staviti nešto/ne-koga pod zemlju“. Još jednom uočavamo uzrok i posljedicu (uzrok je smrt, a posljedica to što smo pod zemljom) i pribjegavamo metonimiji POSLJEDICA ZA UZROK. Lijegati među četiri daske/to put on the wodden overcoat posli-jednji je par frazema koji će se u ovom radu pojedinačno analizirati. Frazemi su zanimljivi zbog odabira leksema koji ih čine, no leksemi nisu ti koji ih povezuju, već konceptualna metafora ŽIVOT/ SMRT JE SPREMNIK i to u ok-viru metonimije POSLJEDICA ZA UZROK (BITI U GROBU ZA UMRIJETI). U frazemu hrvatskoga jezika zatvorenost je „realizirana“ daskama, a u engle-skom jeziku kaputom. Kada govorimo o frazemu to put on the wodden over-coat trebamo biti svjesni da se u njegovoj pozadini krije čitav kompleks me-

12 George Lakoff (1987) u djelu Women, Fire and Dangerous Things govori o radi-jalnim kategorijama koje dijeli na tri skupine: svi periferni članovi imaju isto obi-lježje prototipa; različiti periferni članovi posjeduju različite osobine prototipa; mo-del značenjskih lanaca. Za model značenjskih lanaca karakteristično je da među bli-skim članovima kategorije postoji sličnost, a među udaljenim članovima tu je sli-čnost teško ili nemoguće pronaći. Shematski odnos izgleda ovako: ABCBCD CDEDEF. 13 Detaljnije objašnjenje o značenjskim lancima može se naći u: Kružić, Lovrić, Maksimović (2010) Kratki pojmovnik kognitivne lingvistike. Hrvatistika, Osijek: Filozofski fakultet


157

tafora te da bi bilo potrebno puno više prostora da bi se primjer iscrpno opi-sao.

Kognitivni pogled na frazeme

S obzirom na prostorna ograničenja, nismo mogli upariti i detaljno kon-trastirati sve prikupljene frazeme engleskoga i hrvatskoga jezika vezane za umiranje. Stoga ćemo ih u ovom naslovu još jednom sumarno sagledati pre-ma konceptualnim metaforama kojima pripadaju ili prema iskustvima s ko-jima ih se povezuje.

Konceptualna metafora koja prevladava u oba jezika jednako jest ŽIVOT JE MATERIJALNO BOGATSTVO (E=2, HR=2)14 i ŽIVOT JE BORBA

(E=1, H=1). Engleski jezik znatno više primjera broji u metaforama ŽIVOT JE PUTOVANJE (E=10, HR=7) i SMRT JE DOLJE (E=7, HR=3). Hrvatski pak jezik znatno više primjera ima u metaforama ŽIVOT JE SPREMNIK (E=1, HR=4). Manja razlika očituje se u povezivanju smrti s vremenom, tj. isticanjem vremena (E=1, HR=2), te u metaforama ŽIVOT JE ZGRADA (E=1, HR=2), SMRT JE OSOBA (E=1, HR=2) i SMRT JE SUSRET S BOGOM (SVECEM) (E=3, HR=4). Znatnija razlika u korist hrvatskoga jezika također se očituje u metonimiji POSLJEDICA ZA UZROK (E=7, HR=9). Za bolju ilu-straciju potonjeg slučaja mogu se promotriti primjeri ohladiti pete, izuti opanke, zabosti nos u ledinu u hrvatskom jeziku te to bite the dust, to be stone dead i to go belly up u engleskom jeziku. Nešto veća razlika očituje se i u metaforama LJUDI SU ŽIVOTINJE (E=3, HR=5) te u metafori ŽIVOT JE LJUDSKO DJELOVANJE (E=2, HR=4) kao što je to u primjeru izuti opan-ke/to pop your clogs.

Nedvojbeno najveću pažnju plijene upravo one metafore koje su ne-razmjerno prisutne u kontrastiranim jezicima tako da primjera u jednom jeziku ima vrlo malo ili ih uopće nema. Metafora SMRT JE SAN ima četiri primjera u hrvatskom jeziku15 dok u engleskom postoji samo jedan primjer. Ta je metafora vrlo vjerojatno povezana s katoličkom vjerom koja umiranje smatra snom prije buđenja u Kraljevstvu Nebeskomu. Prisjetimo se prispo-dobe iz Biblije u kojoj je Isus uskrsnuo Lazara, rekavši prije toga da Lazar spava. Nedostatak engleskih frazema te konceptualne metafore može se pri-pisati dvama razlozima. Prvi je pojava da su drugi frazemi istisnuli iz upo-rabe one biblijske, a drugi je razlog već spomenut opseg korpusa koji smo koristili za ovu studiju. Jedna od tih je i metafora ŽIVOT JE DRAGOCJENI

14 U zagradama je zabilježen ukupan broj frazema koji oprimjeruju određenu kon-ceptualnu metaforu. 15 Popis tih primjera nalazi se u tablici na kraju rada.


158

PREDMET16 koja u engleskom jeziku u našem korpusu nema niti jednog predstavnika dok u hrvatskom ima četiri. Pri tom se ne može ustvrditi da go-vornici engleskoga jezika ne cijene život, već da ga jednostavno drukčije po-imaju (naravno, na umu i tu valja imati ograničenje korpusa koje je moglo dovesti do takve distribucije). Slično, metafore ŽIVOT JE IGRA i ŽIVOT JE NASTUP nisu ostvarene u hrvatskom jeziku, barem ne u našim primjerima. Metaforu ŽIVOT JE IGRA analiziraju Schmidt i Brdar u svom radu “Variati-on in the linguistic expression of the conceptual metaphor LIFE IS A GAMBLE in English, Croatian and Hungarian and its possible cultural implications” (2008) i pokazuju da se ona ostvaruje i u hrvatskom jeziku, no to očito nije slučaj kada su u pitanju frazemi vezani za umiranje.

Zaključna riječ

Smrt je uvijek bila tabu, a vjerojatno će tako i ostati, no upravo smo zbog toga njome toliko opsjednuti. Ona je fenomen koji nas prati od trenutka kada postanemo svjesni sebe pa sve do kraja ovozemaljskoga života. Kako bi olakšali bol, ali i izbjegli trenutke neugode, ljudi uglavnom posežu za fra-zemima kada je u pitanju umiranje ili bilo koji drugi događaj vezan za taj fenomen. Uzrok je tomu dvojak. Naime, vjerojatno je u pitanju nastojanje da se što više udaljimo od umiranja i da umiranje udaljimo od sebe. Nema dvoj-be da se većina ljudi plaši smrti, a korištenjem frazema nastojimo ju zadržati što dalje. S druge strane, klišeiziranjem smrti i korištenjem konceptualno do-stupnih fenomena nastojimo savladati svoj strah i upoznati ju prije nego se susretnemo. Rad je pokušao usporediti frazeme umiranja kako bi otkrio što se krije u pozadini frazeoloških izraza kojima izražavamo da je netko umro ili da je na samrti. Također se pokušalo utvrditi u kolikoj su mjeri na struk-turno-leksičkoj razini hrvatski i engleski jezik slični kada su u pitanju „fra-zemi umiranja“. Pokazalo se da razlike nisu velike – otprilike polovica pro-matranog korpusa ima svoj manje-više struktuno podudarni ekvivalent u en-gleskom jeziku. Zanimljivo je da hrvatski jezik u frazemima vezanima za umiranje najviše koristi metonimiju POSLJEDICA ZA UZROK dok engleski koristi metaforu ŽIVOT JE PUTOVANJE. Kada govorimo o kognitivnom as-pektu rada, treba imati na umu da niti jedna od navedenih kategorija nije ko-načna, mnoge se preklapaju i katkada je teško reći koja konceptualna mo-tivacija prevladava u pojedinom frazemu. Ovo je samo jedan pokušaj pribli-žavanja shvaćanju frazema vezanih za umiranje. Postojeće razlike na kon-ceptualnoj razini pokazuju da engleski i hrvatski jezik smrt ipak doživljavaju malo drugačije. Razlog tomu jednostavna je činjenica da svaki jezik na svoj način realizira stvarnost oko sebe, a upravo je u tomu čar kognitivno ute-meljene kontrastivne analize. Tako je u hrvatskom jeziku razvedena metafo-

16 Naziv je preuzet od Kövecsesa (2005: 84)


159

ra SMRT JE SAN koja je vrlo vjerojatno povezana s biblijskim nasljeđem, a slično se može reći i za metaforu ŽIVOT JE DRAGOCJENI PREDMET stoga što katolici vjeruju da je njihov život dar od Boga. Za engleski se jezik može reći da odražava opušteniji stav svojih govornika prema životu, pa tako i smrti, što se dijelom odražava u prisutnosti metafora ŽIVOT JE NASTUP i ŽI-VOT JE IGRA koje u hrvatskom jeziku ne postoje kada je riječ o frazemima vezanima za smrt. Na kraju ipak možemo ustvrditi da su „frazemi odista je-dinice koje održavaju ljudske emocije, stavove, običaje i vrijednosti kulture u kojoj su nastali“ (Opašić, Gregorović, 2010: 70).

Literatura Altenberg, B., Granger, S. 1996. Recent Trends in Cross-linguistic Lexical Stu-

dies. Lexis in Contrast (Corpus-based Approaches),(ur. Altenberg, B. & Granger, S.) Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins Publishing Company 4-31

Altman, Leon L. 1959. „'West' as a Symbol of Death“ Psychoanalytic Quarterly, 28, 236-241

Belaj, Branimir 2009. Prostorna značenja na razini složene rečenice, zbornik ra-dova 37. seminara Zagrebačke slavističke škole Prostor u jeziku/Knji-ževnost i kultura šezdesetih, Zagreb, 43-67

Biblija 2002. ur. Tabak, Josip; Fučak, Jerko dr. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, str. 523.

Fisiak, Jacek 1871. Some Introductory Notes Concerning Contrastive Lingu-istics. Contrastive Linguistics and the Language Teacher (ur. Fisiak, Jacek), Oxford: Pergamon. 1-9

Gries, Stefan Th. 2008. Phraseology and Linguistic Theory: A Brief Survey. Phraseology, An Interdisciplinary Perspective (ur. Sylviane Granger and Fanny Meunier), Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins Publi-shing Company. 3-25

Kučanda, D. 1989. Primijenjena i teorijska kontrastivna analiza gramatičkih re-lacija. Uporabno jezikoslovlje (ur. Štruhelj, I.), Ljubljana: Zveza dru-štev za uporabno jezikoslovje Jugoslavije. 580-584

Kurteš, Svetlana (2005) Contrastive Linguistics: A 21st century perspective Trends in Linguistics: Reviewing Linguistic Thought (Converging trends for the 21st Century), (ur. Marimadou, S., Nikiforidou, K., Antonopolou, E.), Berlin: Walter de Gruyter str. 255-278

Kövecses, Zoltan 2005. Metaphor in Culture: Universality and Variation, Cam-bridge: Cambride University Press.

Lakoff, George 1987. Women, Fire and Dangerous Things: What Categories Reveal about the Mind, Chicago: Chicago University Press.

Lakoff George/Johnson, Mark 1980. Metaphors We Live By, Chicago: Chicago University Press.


160

Langacker, Ronald Wayne 1987. Foundations of Cognitive Grammar. Vol. 1: Theoretical Prerequisites, Stanford, California: Stanford University.

Opašić, Maja; Gregorović, Maja 2010. Smrt u hrvatskoj frazeologiji. Croatica et Slavica Iaderna, VI., Zadar, 55-72

Sabban Annette 2006. Culture-boundness and Problems of Cross-cultural Phraseology. Phraseology An International Handbook of Contemporary Research (ur. Harald Burger, Dmitrij Dobrovol’skij, Peter Kühn, Neal R. Norrick ) Volume 1. Berlin/New York: Walter de Gruyter. 590-605

Schmidt, Goran/Brdar, Mario 2008. Variation in the linguistic expression of the conceptual metaphor LIFE IS A GAMBLE in English, Croatian and Hunga-rian and its possible cultural implications. Rad pročitan na skupu Cog-nitive Linguistics between Universality and Variation, 30. lujna – 1. listopada, Dubrovnik.

Izvori http://www.phrases.org.uk/meanings/ Bendow, Ivana 2006. Englesko-hrvatski frazeološki rječnik, Zagreb: Školska

knjiga. Colins Cobuild Dictionary of Idioms 1995. (ur. Elizabeth Potter, et al.), London:

Harper Collins Publishers. Freeman, William 1973. A Concise Dictionary of English Idioms, London: The

English University Press. Longman Dictionary of English Idioms 1979. (ur. John Sinclair), London:

Longman Matešič, Josip 1982. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb:

Školska knjiga Menac, A./Fink-Arsovski, Ž./Venturin R. 2003. Hrvatski frazeološki rječnik,

Zagreb: Naklada Ljevak


161

Dodatak

Tablica1. Prikaz frazema i njihovih konceptualnih motivacija17

KONCEPTUALNA METAFORA/POZADINA

FRAZEMI HRVATSKOGA JEZIKA

FRAZEMI ENGLESKOGA JEZIKA

1. ŽIVOT JE ZGRADA preseliti se u vječnost, biti na pragu vječnosti

to be at death's door

2. ŽIVOT JE BORBA boriti se sa smrću to struggle with death

3. ŽIVOT JE PUTOVANJE

napustiti ovaj svijet, otići na onaj svijet, rastajati se s dušom, odbrojen je komu korak, biti pri kraju, otići u vječni mir, biti jednom nogom u grobu

to be at the end of the road, to be on a stairway to heaven, to be on a highway to hell, to depart this life, come to a bad end, go west, to cross over to the other side, to shuffle off to Buffalo, to be at the end of one's road, have one foot in the grave

4. SMRT JE DOLJE

zašlo je sunce komu, biti dva metra pod zemljom, pasti kao gromom ošinut

to fall off the perch, to be six feet under, to push up daisies, give up the ghost, to be dead and burried, to lay down one's life, to go down for the third time

5. SMRT JE OSOBA ostavila je duša koga, gledati smrt u oči

stare the death in the face

6. SMRT JE SUSRET S BOGOM (SVECEM)

otići u Abrahamovo krilo, Bog je koga pozvao k sebi, otići Sv. Petru na obračun, otići Bogu na račun

to meet your maker, go to Abraham's bosom, come to Jesus

7. LJUDI SU ŽIVOTINJE

otegnuti papke, crknuti k'o pas, biti hrana crvima, otegnuti sve četiri, tek što nije ohladio papke

to kick the bucket, to be dead as mutton, die like a dog

8. ŽIVOT JE SPREMNIK

lijegati među četiri daske, duša je komu na jeziku, došla komu duša u nos, ispustiti posljednji dah

to put on your wooden overcoat

9. SMRT JE SAN

snivati ledeni san, snivati vječnim snom, otići na vječni počinak, leći u posljednji krevet

asleep with Jesus

17 Frazemi su razvrstani prema dominantnom aspektu konceptualne motivacije. Mnogi frazemi u svojoj podlozi skrivaju čitav niz metonimija i metafora, no zbog prostorne smo se ograničenosti usmjerili samo na dominantne konceptualne motiva-cije.


162

10. ŽIVOT JE DRAGOCJENI PREDMET

predati dušu, dati Bogu dušu, ispade komu duša,dogorjela komu svijeća

-------------------------------------

11. ŽIVOT JE IGRA ------------------------------------ someone's number is up, dice

with death, to cash in one's chips

12. ŽIVOT JE NASTUP ------------------------------------ to bring the curtain down, it's

curtains, join the choir invisible

13. ŽIVOT JE MATERIJALNO BOGATSTVO

otići na vječna lovišta, orati nebeske njive

to go to the happy hunting grounds, to buy the farm

14. ŽIVOT JE LJUDSKO DJELOVANJE

omastiti konop, omastiti kolac, izuti opanke, kucnula je komu motika više glave

put on your concrete shoes, to pop your clogs

15. Metonimija POSLJEDICA ZA UZROK

ohladiti pete, biti na izdisaju, gušiti se u hropcu, ni nogom ne zakopati, zabosti nos u ledinu, ležati na samrtnoj postelji, otegnuti pete, biti pod zemljom, ispiti smrtnu čašu

to bite the dust, to be at one's last gasp, to breathe one's last, to be on one's last legs, to turn up one's toes, to be stone dead, to go belly up

16. Povezivanje s vremenom, tj. istjecanjem vremena

odbrojeni su mu dani, kucnuo je posljednji čas, brojati posljednje dane, kuca komu zadnja ura

someone's days are numbered, the death knell sounds for someone, live on borrowed time

Tea Maksimović: Usporedba hrvatske i engleske fonetike i fonologije

163

UDK 811.163.42'34:811.11 Pregledni rad

Primljen 2. studenog 2011., prihvaćen za tisak 15. studenog 2011.

Tea Maksimović USPOREDBA HRVATSKE I ENGLESKE FONETIKE I

FONOLOGIJE Uvod

U radu je pružen opći pregled nekih aspekata fonetike i fonologije dvaju različitih jezičnih sustava, engleskog i hrvatskog jezika. Zbog količine podataka koje je nužno obraditi pri kontrastiranju fonetike i fonologije dvaju jezika, u ovom će radu biti uspoređeni samo pojedini dijelovi kako bi se istaknule neke od očitijih razlika. U radu je najprije dan sažet lingvistički opis hrvatskog, a zatim engleskog jezika te su na kraju uspoređeni radi utvr-đivanja sličnosti i razlika.

Usporedba ovih dvaju fonoloških sustava uključuje usporedbu broja fo-nema i fonetsku različitost (koja se odnosi na način i mjesto artikulacije), va-rijante fonema i njihovu distribuciju (fonemske skupine). U radu ćemo se dotaknuti i podjele fonema s obzirom na način i mjesto artikulacije, nekih varijanta fonema i fonemskih skupova (kontakta među fonemima) te promje-na u govoru i pismu koje su posljedica kontakta.

Lingvistički opis hrvatske fonetike i fonologije

Hrvatski jezik nastao je iz staroslavenskog jezika koji je imao trinaest otvornika: a, e, i o u, ъ (jor), ь (jer), ĕ (jat), ę (en), ǫ (on), y (jeri), r, l. Prvih je pet otvornika ostalo isto i u hrvatskom književnom jeziku (kao i otvorni-čko r), no na mjestu – ǫ i ę – danas stoji u i e (rǫka > ruka, pęt > pet), a y se mijenja u i (byti > biti). Zatvornici staroslavenskoga jezika nisu tako različiti od hrvatskih zatvornika pa je najveća razlika to što staroslavenski nije imao glasove ć, đ i dž (umjesto ć i đ stajali su glasovni skupovi št i žd koji su također bili nepčanici), a uz obično r postojalo je i nepčano r' (mor'e).


164

Danas hrvatski jezik ima 32 fonema (Babić, Finka, Moguš: 1996) od kojih je 6 otvornika:

/a/, /e/, /i/, /o/, /u/ i dvoglasnik /ie/1. Zatvornici hrvatskog jezika su: /b/,

/ts/ (c), /tʃ/ (č), /tɕ/ (ć), /d/, /dʒ/ (dž), /dʑ/ (đ), /f/, /g/, /x/ (h), /j/, /k/, /l/,

/ʎ/ (lj), /m/, /n/, /ɲ/ (nj), /p/, /r/, /s/, /ʃ/ (š), /t/, /ʋ/ (v), /z/ i /ʒ/ (ž)2.

Glas r može nositi slog pa je stoga samoglasnik (no ne i otvornik) kao

što je u primjerima prst, brz i sl., a u opreci je sa suglasničkim r u primjeru Istro (vokativ imenice Istra) – istro (glagolski pridjev prošli glagola istrti), što je jedini takav primjer pa samim time nema potrebe za posebnim ozna-čavanjem samoglasničkog i suglasničkog r.

Jezik se danas više ne služi glagoljicom nego latinicom, no u njoj nema znakova za sve naše glasove pa je u 19. st. Ljudevit Gaj prilagodio slova tako da označavaju nepčanike (spajanjem slova u digrafe- lj, nj, dž i doda-vanjem dijakritičkih znakova – č, ć, š, ž, đ). Zato je u hrvatskom jeziku 30 slova, od kojih se 27 pišu posebnim slovima, a tri digrafima.

Otvornici

Prema artikulacijskim obilježjima otvornici se dijele prema tri kriterija:

1. prema položaju jezika u odnosu na tvrdo nepce dijele se na prednje ili palatalne (i, e, ie), središnje (a) i stražnje (o, u).

2. prema uzdignutosti jezika prema nepcu dijele se na visoke (i, u), srednje (e, o) i niske (a).

3. prema položaju usana dijele se na one koji zahtijevaju široki, uski i neutralni otvor usana

1 Dvoglasnik /ie/ i danas se smatra spornim pojmom u suvremenom jezikoslovlju. Ivo Škarić u „Fonetici hrvatskoga književnog jezika“ iz 1991. dvoglasnik smješta u supstandarnde govore, a ne u hrvatski standardni izgovor. U revidiranom izdanju iz 2007. stavlja ga u klasični tip općega hrvatskoga znači kao dvosložni ostvaraj, dok prihvatljivi i prihvaćeni tipovi općega hrvatskoga ne ostvaruju dvosložno /ie/. Eugenija Barić i suradnici u „Hrvatskoj gramatici“ iz 1997. godine dvoglasnik pred-stavljaju kao vokalski glas, dok „Praktična gramatika hrvatskoga jezika“ (Raguž, 1997.) je, i i e svrstava u različita ostvarenja dvoglasnika /ie/. U „Gramatici hrvat-skoga jezika“ Stjepka Težaka i Stjepana Babića iz 2000. godine navodi se razlikov-na uloga dvoglasnika koja je kriterij koji ga određuje zasebnim fonemom (npr. sjedi-ti-sijediti). 2 U radu je transkribirano prema The International Phonetic Alphabet- IPA


165

Zatvornici

Zatvornici se u hrvatskom standardnom jeziku također dijele prema dvama kriterijima:

1. Zatvornici (sonanti i konsonanti) prema mjestu tvorbe prema sudjelovanju pomičnih govornih organa dijele se na orale (usnike) i lingvale (jezičnike).

Usnici mogu biti labijali ili usnenici, a dijele se na:

a) dvousnene ili bilabijale (b, p, m) i

b) zubnousnene ili labiodentale (v, f) Zubnici (dentali) su c, z i s, a neki smatraju i t, d, n. Nadzubnici ili desnici (alveolari) su d, t, n, r, l. Nepčanici ili palatali su š, ž, dž, č, ć, đ, j, lj, nj. Jedrenici ili velari su k, g, h. Jezičnici su t, d, n, c, z, s, r, l, č, ž, š, ć.

2. Zatvornici prema načinu prolaza zračne struje: Sonanti (zvonačnici, sonornici) se dijele na:

a) nosnike (nazale): m, n, nj

b) nenosnike (orale) koji se dalje dijele na približnike (aproksimante): v, j te tekućnike ili likvide: l, lj, r. Glas r je treptajnik (vibrant), a lj i r su bočnici (laterali)

Konstonanti (šumnici) dijele se na:

a) tjesnačnike (frikative): s, z, š, ž, f, h b) zastojnike koji se dijele na zapornike (b, p, d, t, g, k) i slivenike (c,

č, ć, dž, đ)

Akustička obilježja glasova

U Gramatici Josipa Silića i Ive Pranjkovića navodi se deset razlikovnih obilježja glasova s obzirom na njihova akustička svojstva:

1. vokalnost koja je obilježje svih otvornika, a nijednog konsonanta ni sonanta

2. šumnost ili turbulentnost (kako je naziva Eugenija Barić i suradnici) koja je obilježje svih zatvonika, a nijednog otvornika

3. kompaktnost koja je obilježje svih nepčanika i jedrenika, a i vokala a


166

4. difuznost koja je obilježje svih usnenika, zubnika i jedrenika, a i vokala i, u

5. gravisnost koja je obilježje svih jedrenika i usnenika

6. nazalnost koja je obilježje svih sonanta, dvousnenika m, desnika n i nepčanika nj

7. neprekidnost koja je obilježje svih otvornika, zubnousnenika v, f, zubnika s, z, desnika l, nepčanika š,ž, lj, j i jedrenika h

8. zvučnost koja je obilježje svih vokala i sonanta te dvousnenika b, desnika d, zubnika z, nepčanika ž, dž, đ i jedrenika g

9. stridentnost koja je obilježje nepčanika ž, š, dž, č, zubnousnenika f i v, zubnika c, z, s

10. napetost koja je obilježje vokala i, u, nepčanika č, š, ć, lj i nj, desnika t, jedrenika k i h, usnenika p i f te zubnika c i z

Kontakt među fonemima Tri su vrste kontakta među fonemima:

1. Kontakti otvornika (vokalskih fonema) koji se javljaju u riječima stranog podrijetla ili kao morfološki uvjetovani slijedovi na grani-cama morfema (dvovokalni slijedovi jeziku nisu svojstveni u pri-marnom sustavu, npr.: kakao, aorta, idiot). U pojedinim se vokalnim skupovima, a posebice u onima u kojima je i početni član umeće j. Iznimka je skup io.

2. kontakti zatvornika

3. kontakti otvornika i zatvornika

Uslijed kontakta nekih fonema s drugima na morfemskim granicama vidljive su promjene ili gubljenje fonema na ortografskoj (pisanoj) ili orto-epskoj (govorenoj) razini.

Distribucija ili raspodjela fonema odnosi se na sve položaje i okoline u kojima se neki fonem može naći kada je riječ o sklapanju tog fonema u veće jedinice, a fonološke se zakonitosti odnose na raspodjelu tih fonema u razli-čite položaje i okoline. Tako se u hrvatskom jeziku ispred zvučnoga zatvor-nika može naći samo drugi zvučni zatvornik, a ispred bezvučnoga zatvornika drugi bezvučni. Zatim, ispred nepčanika ostvaruju se drugi nepčanici, a is-pred usnenika b i p ostvaruje se nosnik m, a ne n (lampa, bomba). U zatvor-ničkoj se pak skupini ne mogu ostvariti dva ista zatvornika (russki - ruski), ispred c, č, dž ne mogu se ostvariti t i d (otče - oče). Također, između s, z, ž i š i nekog drugog zatvornika (osim r i v kao u žrtva) ne mogu se ostvariti t i d. Postoje još i pravila raspodjele koja se provode na granicama prefiksalno-ga ili sufiksalnoga i korijenskog morfema koja se većinom odnose na pravila


167

sekvencije (npr. bezdlačan) ili geminacije (npr. podcikivati, potcikivati, poci-kivati).

Engleski jezik u usporedbi s hrvatskim

Engleski je zapadnogermanski jezik koji su na prostor Engleske donijeli germanski osvajači. Staroengleski je bio zapravo samo skupina vrlo različi-tih dijalekata u kojima je jedan s vremenom postigao dominaciju. Najveće promjene engleski je doživio u srednjem vijeku, kada je područje bilo pod valovima invazija: skandinavskim valom (u 8. i 9. stoljeću) i normanskim (u 11. stoljeću).

U engleskom jeziku broj zatvornika i otvornika ovisi o interpretaciji i razlikuje se od jednog govora do drugog. Mnogo se piše o onome što je zajedničko svim govornicima engleskoga jezika, neovisno o zemljopisnom položaju pa se taj zajednički hibrid naziva Internacionalnim engleskim jezi-kom. Nepravilnosti u pisanju česta su pojava te je stoga pisanje teško sa-vladati. Neki grafemi, primjerice [u:], pišu se različito u različitim riječima, pa su inačice too, true, shoe, flew, through.

Engleski otvornici

Znakova je za otvornike samo pet, no samih je otvornika mnogo više jer ne postoji ekvivalencija pisma i govora. Tako primjerice Cambridge Dictionary Online navodi 14 otvornika, dok vodič kroz izgovor Oxford Uni-

versity Pressa navodi 22 simbola za otvornike. Evo nekih: /ɑ:/ kao u riječi

father, /æ/ u riječi bat, /eɪ/ kao u riječi made, /ɪ/ kao u riječi bit, / i:/ u riječi

seat, /ɔ:/ u riječi bought, /oʊ/ u riječi boat, /u:/ u riječi boot, /ʌ/ u riječi mud,

/ʊ/ u riječi foot, /ɛ/ u riječi bet, /ɒ/ u riječi doll. Engleskih je grafema 27

(računajući apsotrof) i uključuju znakove koji nisu dijelom hrvatskoga jezi-ka: y, x, w i q (dok hrvatski digrafi i grafemi s dijakritičkim znakovima nisu uključeni u engleski).

Prema artikulacijskim obilježjima otvornici se dijele prema tri kriterija:

1. prema dijelu jezika koji se najviše podiže u odnosu na tvrdo nepce

engleski otvornici također se dijele na prednje (npr. /ɛ/), središnje

(npr. /ʌ/) i stražnje (npr. /ɑ:/)

2. prema uzdignutosti jezika prema nepcu dijele se na zatvorene (npr.

/i/, /ɪ/ , /u/, /ʊ/), srednje (/e/, /ɛ/, /o/, /ɔ/) i otvorene (/æ/, /a/).


168

3. prema položaju usana isto kao i u hrvatskom jeziku dijele se na one koji zahtijevaju široki, uski i neutralni otvor usana

Osnovna je razlika između hrvatskog i engleskog jezika u broju otvor-

nika i ortografiji istih, a posebno je zanimljivo da hrvatski jezik ima samo je-dan diftong dok je engleski bogat diftonzima, iako su diftonzi ponajprije od-lika britanskog naglaska, dok je veći dio diftonga reduciran u američkoj inačici. Također valja spomenuti neutralni središnji otvornik šva koji se u hr-vatskom jeziku pojavljuje uz sve izdvojeno izgovorene sonante i konsonante, no ne postoji potreba za njegovim bilježenjem. U engleskom se jeziku on bilježi znakom / / pri transkripciji. Zatvornici u engleskom jeziku

Paul Skandera i Peter Burleigh u djelu A Manual of English Phonetics and Phonology (2005) navode da u engleskom jeziku postoje 24 zatvornika. Oni se i u engleskom jeziku također dijele prema dvama kriterijima:

1. Zatvornici (sonanti i konsonanti) prema mjestu tvorbe prema sudje-lovanju pomičnih govornih organa dijele se također na orale (usni-ke) i lingvale (jezičnike).

Usnici mogu biti labijali ili usnenici, a dijele se na:

a) dvousnene ili bilabijale (/b/, /p/, /m/) i b) zubnousnene ili labiodentale (/v/, /f/)

Zubnici (dentali) su /z/, /s/, /t/, /d/, /n/ (najčešće prisutni u dijalektima), no i oni kojih u hrvatskom jeziku nema, /θ/ kao u thin ili /ð/ kao u this. Nadzubnici ili desnici (alveolari) su /d/, t/, /n/, /s/,/ z/, /l/, no postoji i postalveolar koji se pojavljuje kao /r/ u riječi red. Palatoalveolari su u hrvatskom jeziku označeni kao nepčanici, a u engle-

skom su to /tʃ/ kao u riječi cheese, /ʃ/ kao u riječi ship, /dʒ/ kao u riječi judge

i /ʒ/ kao u riječi measure. Jedini je glas koji se svrstava u nepčanike u engleskom jeziku /j/ kao u riječi yes.

Jedrenici ili velari su /k/, /g/, /h/ i /ŋ/ kao u riječi England, a fonem /w/ zapravo je labiovelar kao u riječi wait. Dok ni u hrvatskom ni u engleskom jeziku nema ždrijelnika (faringala), glo-talni su fonemi poput /h/ u hat u engleskom jeziku prisutni.

2. Zatvornici prema načinu prolaza zračne struje:


169

Sonanti (zvonačnici, sonornici) dijele se na: a) nosnike (nazale): /m/,/ n/, /ŋ/ b) nenosnike (orale) koji se dalje dijele na približnike (aproksimante):

/w/ (Wales), /j/ (yes) i /r/ (red) te bočnike (laterale): glas /l/ Konsonanti (šumnici) dijele se na:

a) tjesnačnike (frikative): /f/, /v/, /θ/, /ð/, /s/, /ʃ/, /z/, /ʒ/ b) zastojnike koji se dijele na zapornike (/b/, /p/, /d/,/ /t/, /g/, /k/) koji su

isti kao i u hrvatskom jeziku i slivenike (/dʒ/ i /tʃ/)

Podjela glasova prema distinktivnim obilježjima (Silić, Pranjković: 2005) preuzeta je od Jakobsona i Hallea (1956) pa je stoga i sama raspodjela glasova u skupine ista (izuzevši glasove koji postoje u hrvatskom, a ne po-stoje u engleskom jeziku). Kontakt među fonemima

U engleskom jeziku postoje također tri vrste kontakta među fonemima:

1. Kontakti vokala (vokalskih fonema) koji su u engleskom jeziku uobičajeni zbog mnogobrojnosti diftonga (dvovokalni slijedovi svojstveni su jeziku i u primarnom sustavu, npr. noise, house) i triftonga (npr. liar, hour koje slijedi šva)

2. kontakti konsonanata

3. kontakti vokala i konsonanata

U engleskom se jeziku pri tvorbi past simple vremena nastavak –ed koji se dodaje glagolima (u inačicama u kojima dolazi nakon bezvučnog suglas-nika) izgovara kao također bezvučni t (kao npr. washed). Ako nastavak do-lazi nakon zvučnog suglasnika, tada se izgovara kao također zvučni d (lived) što je jednako kao pravilo o jednačenju po zvučnosti u hrvatskom jeziku.

Isto pravilo vrijedi i za nastavke za množinu, za treće lice jednine pre-zenta (picks nasuprot brings) te izražavanje posvojnosti (Mick's nasuprot Brad's). Ako je zatvornik ispred nastavka s zvučan, nastavak će se izgovarati kao z (npr. chairs, bags, machines). Alofon /ŋ/ može se ostvariti samo na kraju sloga (što je slučaj i u hrvatskom jeziku), dok se fonem /h/ može po-javiti samo na početku sloga (u hrvatskom može biti i na kraju sloga kao u riječi mahnitost).

U zatvorničkoj se skupini (za razliku od hrvatskog jezika) mogu ostva-riti dva ista suglasnika u složenicama kao što su counterrevolution ili cattail. U suglasničkoj se skupini (za razliku od hrvatskog jezika) mogu ostvariti dva ista suglasnika u složenicama kao što su counterrevolution ili cattail, stoga u engleskom jeziku nema pravila distribucije koja ograničavaju geminacije.


170

Međutim, u govoru se rijetko ostvaruju oba suglasnika bez obzira na činje-nicu da nema pravila o dokidanju jednoga (to se ispadanje suglasnika u en-gleskom jeziku zove elision).

Zaključak

Budući da se ovaj rad dotiče samo nekih područja u fonetici i fonologiji engleskog i hrvatskog jezika, ne može dati cjelokupnu sliku o sličnostima i razlikama između tih dvaju jezičnih sustava. Međutim, u ovim područjima u kojima je usporedba provedena, najistaknutijima su su pokazale razlike između hrvatskog i engleskog jezičnog sustava (unutar onih aspekata koji su bili dijelom ovog rada) u broju vokala, različitom ostvaraju pojedinih glaso-va te određenim zatvorničkim kombinacijama u hrvatskom jeziku koje en-gleska fonologija ne dopušta. Osim toga, hrvatski jezik ima neke glasove ko-je engleski nema i obrnuto, a engleski jezik također dopušta i dvovokalne sli-jedove i geminacije konsonanata, što nije svojstveno hrvatskom. Oba jezika, međutim, podliježu pravilima jednačenja po zvučnosti radi lakšeg izgovora i u njima se alofon /ŋ/ ostvaruje samo u krajnjem položaju. Temeljitije bi istraživanje zasigurno ukazalo i na mnoge druge sličnosti između ovih dvaju sustava, što bi moglo pomoći i u usvajanju jednog od ovih sustava kao stra-nog jezika.

Literatura Babić, Stjepan 1990. Hrvatska jezikoslovna čitanka, Globus: Zagreb. Babić, Stjepan; Finka, Božidar; Moguš, Milan 1996. Hrvatski pravopis, Zagreb:

Školska knjiga Babić, Stjepan; Težak, Stjepko 2000. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb:

Školska knjiga. Barić, Eugenija; Hudeček, Lana; Koharović, Nebojša; Lončarić, Mijo; Lukenda,

Marko; Mamić, Mile; Mihaljević, Milica; Šarić, Ljiljana; Švaćko, Va-nja; Vukojević, Luka; Zečević, Vesna; Žagar, Mateo 1999. Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb; Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Per-gamena / Školske novine

Barić, Eugenija; Lončarić, Mijo; Zečević, Vesna; Malić, Dragica; Pavešić, Slavko; Peti, Mirko; Znika, Marija 1997. Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga

Blake, N. F. 1996. History of the English Language, Houndmills: Palgrave. Cowie, Anthony Paul 2009. The Oxford History of English Lexicography, Vol.

1,Oxford, England: Clarendon Press Landau, E., Lončarić, M., Horga, D., Škarić, I. 1999. Handbook of the Inter-

national Phonetic Association: A Guide to the Use of the International


171

Phonetic Alphabet, Croatian, Cambridge: Cambridge Universitiy Press, 66-69.

Muljačić, Žarko 1972. Opća fonologija i fonologija talijanskoga jezika, Zagreb: Školska knjiga

Raguž, Dragutin 1997. Praktična hrvatska gramatika, Zagreb: Medicinska na-klada

Skandera, Paul; Burleigh, Peter 2005. A Manual of English Phonetics and Pho-nology, Mossingen, CompArt

Silić, Josip, Pranjković, Ivo 2005. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: Škol-ska knjiga


172

Sanja Domazet: Kontrastivna analiza hrvatskih i njemačkih frazema koji u sebi sadrže…

173

UDK 811.163.42'373.7:811.112.2 Stručni rad


Sanja Domazet KONTRASTIVNA ANALIZA HRVATSKIH I

NJEMAČKIH FRAZEMA KOJI U SEBI SADRŽE SASTAVNICU noga/Bein

Cilj ovoga rada odrediti je sličnosti i razlike hrvatskih i njemačkih fra-zema s leksičkom sastavnicom noga/Bein na temelju korpusa od deset pri-mjera. Prije same usporedbe i analize frazema, krenut ćemo od osnovnih poj-mova koje obuhvaća ova tema, a to su frazeologija i frazem. Pojam frazeo-logije vrlo je raširen pa su ga različiti autori i različito definirali. Frazeolo-gija je dio jezikoslovlja, odnosno jezikoslovna disciplina, koja se bavi fraze-mima ili frazeologizmima.

Frazeologija se svakoga jezika dijeli na nacionalnu i međunarodnu. Nacionalna je niknula u tom jeziku, a međunarodna je zajednička mnogim jezicima. Kombinacija jedne i druge svjedoči o narodu koji se njome služi i pruža o njemu vjernu i kompleksnu sliku. Stoga je frazeologiju jednoga jezika, osobito njezin nacionalni dio, vrlo teško, pokatkad i nemoguće, uspješno prevoditi na druge jezike. (Menac, Fink-Arsovski, Radomir, 2003:7) Frazemi su stalne sveze riječi u kojima je jedna ili više sastavnica iz-

gubila svoje osnovno ili denotativno značenje, tako da značenje frazema ne odgovara zbroju značenja njegovih sastavnica. Možemo ih definirati i kao čvrste, odnosno ustaljene ili „okamenjene“ skupove riječi, koji se upotreblja-vaju kada govornik ne želi izravno reći što misli. To naravno nije jedina, niti je općeprihvaćena definicija. Naime, ne postoji slaganje oko točne definicije frazema, odnosno koji bi se sklopovi svrstavali u kategoriju frazema. Kada je riječ o frazeologiji, Gries predlaže šest parametara, koje ona mora sadržavati, a to su:

priroda elemenata koji su uključeni u frazem, broj elemenata koji či-ne frazem, učestalost pojavljivanja, dopuštena udaljenost između nje-govih elemenata, stupanj leksičke i sintaktičke fleksibilnosti eleme-nata koji su uključeni, uloga semantičkog jedinstva (Gries, 2008:4).


174

Dakle, oko same definicije frazema mnogo je toga ostalo nejasno – jesu li frazemi semantički nekompozicionirani, kako tvrdi frazeološka tradicija, ili tu pripadaju i ustaljene sveze riječi, koje su potpuno kompozicionirane kao na primjer u engleskom strong coffee (Granger, Meunier, 2008: 30), ili pak rutinske pragmatički specijalizirane formule (poput Dobro jutro i sli-čno). Rad se oslanja na jednu od konzervativnijih definicija frazema, koja is-tiče njegovo nekompozicionalno značenje i slikovitost, a među važnim od-rednicama frazema jesu i njihova ekspresivnost, slikovitost i konotativnost (Menac, Fink-Arsovski, Radomir, 2003:7).

Ovaj je rad rezultat kontrastivne analize njemačkih i hrvatskih frazema koji u sebi sadrže leksem noga/Bein. Kontrastivna analiza bavi se proučava-njem jednog jezika kroz prizmu nekog drugog jezika (Ivir, 1978:10), odnosno proučavanjem odnosa među jezičnim jedinicama parova jezika. Ona proma-tra kategorije jednog jezika u odnosu prema odgovarajućim kategorijama drugoga jezika. Između pojedinih struktura jezika kao sustava moguće je uspostaviti različite odnose ekvivalencije1 pa tako uspoređujući jezike može-mo identificirati identične i različite strukture. Izabrano je najprije deset nje-mačkih frazema sa sastavnicom noga, a nakon toga pronađeni su jedan ili više hrvatskih prijevodnih ekvivalenata te su oni uspoređeni s njemačkim. Prijevodna ekvivalencija uspostavlja se na razini komunikacijskih situacija i ostvaruje na razini obavijesti u komunikaciji (Ivir, 1978: 13). Potvrda poje-dinih primjera tražena je na internetu budući da su frazeološke zbirke pune primjera koji se danas ne koriste. Većinu rada čine frazemi koji imaju oblik rečenice, odnosno oni koji mogu samostalno stajati u rečenici. Frazemi su analizirani na morfološkom, leksičkom i semantičkom planu, a prema krite-riju ekvivalencije dijele se na četiri skupine:

1. Oni koji se u potpunosti podudaraju u oba jezika i na planu sadržaja i na planu izraza

2. Oni koji se djelomično podudaraju, s tim da u oba jezika i dalje postoji leksem noga

3. Oni koji su izrazom različiti, ali se sadržajno i dalje podudaraju, s tim da u hrvatskome ekvivalentu nema leksema noga

4. Oni koji uopće nemaju ekvivalenta u hrvatskome jeziku Kontrastivna analiza

Primjer 1.:

njemački frazem 1. hrv. ekvivalent 2. hrv.ekvivalent

auf eigenen Beinen (Füßen) stehen stajati na vlastitim nogama biti samostalan

prijedl.+D mn. pridj. i imenice +gl. gl.+prijedl.+L mn. pridj. i imen. gl.+ pridj.

1 Odnosi jednakosti (sličnosti) pojedinih elemenata.


175

Njemački frazem auf eigenen Beinen (Füßen) stehen u potpunosti se podudara s prvim ekvivalentom u hrvatskom jeziku stajati na vlastitim no-gama i na planu izraza i na planu sadržaja. Dakle, ovdje je riječ o prvoj sku-pini ekvivalencije. Frazemi se podudaraju na svim razinama. Značenje fraze-ma je osamostaliti se ili biti financijski neovisan. Oba sadrže glagol te pri-jedložni izraz, koji čine pridjev i imenica u dativu množine, odnosno pridjev i imenica u lokativu množine. Dativ i lokativ ovdje su izjednačeni padeži budući da njemački jezik ne razlikuje lokativ kao padež. Riječ je o fraze-mima koji imaju oblik rečenice i koji se kao i u njemačkome tako i u hrvat-skom jeziku upotrebljavaju u svakodnevnom govoru, što potvrđuju primjeri: Thomas studiert noch, aber Martin steht schon seit Jahren auf eigenen Füßen./Vrijeme je da se prestanu oslanjati na mamu i tatu i nauče stajati na vlastitim nogama.2 Za razliku od prvog ekvivalenta, drugi hrvatski ekviva-lent biti samostalan samo je opis njemačkog frazema i prema tome pripada četvrtoj skupini ekvivalencije. Primjer 2.:

njemački frazem hrv. ekvivalent

mit dem linken Bein (zuerst) aufstehen ustati na lijevu nogu

prijedl.+D jd. pridj. i imenice+(pril.)+gl. gl.+prijedl.+A jd. pridj. i imenice

Njemački frazem mit dem linken Bein (zuerst) aufstehen i hrvatski

ekvivalent ustati na lijevu nogu djelomično se podudaraju, s tim da u oba jezika i dalje imamo leksem noga. Pripadaju drugoj skupini ekvivalencije, što znači da je jedina razlika na morfosintaktičkoj razini jer se u njemačkom frazemu prijedložni izraz mit dem linken Bein nalazi u dativu, dok u hrvat-skome jeziku izraz na lijevu nogu stoji u akuzativu. Razlog je tome glagol-ska rekcija, odnosno upravljenost pojedinog glagola na određeni padež ili prijedložni skup (Težak, 1990:166). U njemačkom frazemu nailazimo na pri-jedlog mit koji otvara mjesto dativu, a u hrvatskom jeziku prijedlog na koji dolazi uz lokativ. Ovdje je zastupljena druga skupina ekvivalencije. Znače-nje frazema je biti mrzovoljan, odnosno loše volje. U oba se jezika upotreb-ljavaju u svakodnevnome govoru i imaju oblik rečenice, odnosno mogu sta-jati samostalno u rečenici. Postoje i frazemske istoznačnice ili sinonimi, a to znači da dva ili više frazema imaju isto značenje pa tako postoji u njema-čkom jeziku frazemski sinonim mit dem falschen Bein zuerst aufstehen, a u hrvatskome jeziku ustati na krivu nogu. Primjeri koji to dokazuju jesu: Was bist du den so brummig? Bist du mit dem linken Bein zuerst aufgestan-den?/A onda se jednog jutra ustao na krivu nogu i rekao kako više ne želi

2 http://www.index.hr/mtv/clanak/14926/i-used-to-be-fat-vikend.aspx


176

biti premijer.3/Dolazak na svadbu navodno mu je zabranila Tonyjeva prva supruga, Antonela Butigan, koja se po riječima Ivane Nobilo "tog dana vje-rojatno ustala na krivu nogu".4 Primjer 3.:


die Beine unter den Arm nehmen odjuriti poput vjetra

A mn. imenice+prijedl.+A jd. imenice+gl. gl.+prijedl.+G jd. imenice

Njemački frazem die Beine unter den Arm nehmen i hrvatski frazem

odjuriti poput vjetra razlikuju se izrazom, ali se sadržajno i dalje podudaraju, s tim da u hrvatskom ekvivalentu nema leksema noga. Riječ je o trećoj sku-pini ekvivalencije, a značenje frazema je žuriti se. U njemačkom frazemu stoji imenica die Beine kao i prijedložni izraz unter den Arm u akuzativu, dok u hrvatskom frazemu umjesto imenice u akuzativu dolazi imenica u ge-nitivu. Razlika je također i u broju. Govorimo o razlikama na morfološkoj te na leksičkoj razini. Na mjestu leksema noga te prijedloga unter, u hrvatskom se ekvivalentu javlja leksem vjetar te prijedlog poput. Primjeri u kojima mo-žemo pronaći ove frazeme jesu: Wenn wir die Beine unter den Arm nehmen, schaffen wir vielleicht noch den Zug./5 tipova žena od kojih muš-karci bježe glavom bez obzira.5/Odjurio je poput vjetra.

U njemačkom se jeziku i ovdje mogu pronaći frazemske istoznačnice, a to su die Beine unter die Arme nehmen i die Beine in die Hand nehmen, a hr-vatski ekvivalent glasi bježati glavom bez obzira. Primjer 4.:

njemački frazem 1. hrv. Ekvivalent 2. hrv. ekvivalent

die Beine unter den Tisch strecken živjeti na tuđi račun živjeti na tuđoj grbi

A mn. imen.+prijedl.+A jd. imen.+gl. gl.+prijedl.+A jd. pridj. i imen.

gl.+prijedl.+L jd. pridj.i imen.

Njemački frazem die Beine unter den Tisch strecken i hrvatski frazemi

živjeti na tuđi račun ili živjeti na tuđoj grbi izrazom se razlikuju, ali se sadržajno i dalje podudaraju, s tim da u hrvatskim ekvivalentima nema sa-stavnice noga. Dakle, oni pripadaju trećoj skupini ekvivalencije. Najprije je

3 http://www.blagonic.com/hrvatski/na-margini/off-the-record-bandic-i-sanader/ 4 http://www.index.hr/xmag/clanak/tonyjeva-bivsa-supruga-zabranila-sinu-dolazak-na-vjencanje/358975.aspx 5 http://www.nacional.hr/clanak/61812/5-tipova-zena-od-kojih-muskarci-bjeze-glavom-bez-obzira


177

vidljiva razlika na morfološkoj razini. Naime, njemački frazem sadrži prije-dložni izraz u akuzativu unter den Tisch dok u hrvatskim ekvivalentima pri-jedložni izrazi dolaze ili u akuzativu na tuđi račun ili u lokativu na tuđoj grbi. Dok je njemački frazem građen od glagola strecken (pružati, protezati, protegnuti) te leksema die Beine (noge) i der Tisch (stol), hrvatski frazemi sadrže glagole živjeti i lekseme račun i grba. Primjeri tih frazema jesu: Er streckt noch immer die Beine unter seines Vaters Tisch. / Neobrazovan na-rod bez radnih navika, navikli živjeti na tuđi račun.6 / Ne volimo tražiti po-moć i živjeti na tuđoj grbači.7 Ti se frazemi koriste u svakodnevnom govoru, a znače biti financijski ovisan o nekome. Frazemski antonim8 tog frazema je auf eigenen Beinen (Füßen) stehen, odnosno stajati na vlastitim nogama. Primjer 5.:


jmdm einen Knüppel zwischen die Beine werfen napakostiti nekome

D jd. zamj.+A jd. imen.+prijedl.+A mn. imen.+gl. gl.+D jd. zamj.

Njemački frazem jmdm einen Knüppel zwischen die Beine werfen nema

pravog ekvivalenta u hrvatskome jeziku. Dakle, riječ o četvrtoj skupini ekvivalencije. Hrvatski je ekvivalent napakostiti nekome samo opis njema-čkog frazema jer u hrvatskome jeziku nema pravog ekvivalenta, koji bi odgovaro njemačkome. Njemački frazem čine dvije imenice u akuzativu, ne-određena zamjenica u dativu, prijedlog te glagol, dok hrvatski ekvivalent nudi samo najbolje objašnjenje ili opis njemačkog frazema, i to glagolom napakostiti. Primjer u njemačkom jeziku su: Es gibt Menschen, die anderen gern aus Neid einen Knüppel zwischen die Beine werfen. / Casini will Berlusconi derzeit „keine Knüppel zwischen die Beine werfen“.9, a u hrvat-skom jeziku Amajlije i talismani imaju zadatak "čuvati" onoga tko ih nosi ili pak da su podmetnuti i trebaju napakostiti nekome.10

6 http://www.cakoveconline.com/cool-vijesti-vise.asp?id=1913 7 http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/ articleId/52741/Default.aspx 8 Frazemski antonim znači da se dva frazema odnose na suprotna svojstva, odnosno da stoje u opreci. 9http://www.tagesspiegel.de/meinung/nicht-knueppel-zwischen-die-beine-werfen/3681134.html 10 http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=594


178

Primjer 6.:

njemački frazem 1. hrv. ekvivalent 2. hrv ekvivalent

lange Beine machen dati nogu komu nekoga potjerati /požurivati

A mn. pridj. i imen.+gl. gl.+A jd. imen.+D jd. zamj. A jd. zamj.+gl./gl.

Njemački frazem lange Beine machen i ekvivalent u hrvatskom jeziku

dati nogu komu pripadaju drugoj skupini ekvivalencije, što znači da se djelomično podudaraju, s tim da u oba jezika i dalje postoji leksem noga. Frazem dati nogu komu znači dati otkaz komu, otpustiti koga, prekinuti poslovni odnos s kim, a primjer koji to dokazuje je Nema tog boga koji mi može dati nogu iz Instituta, mene štiti, stari moj žabac, Ustav, znaš, Ustav! Kako piše Tomislav Sabljak u Pas ispod kože (Menac, Fink-Arsovski, Ra-domir, 2003:190). Djelomično podudaranje znači da postoji djelomična raz-lika na morfološkoj razini. U njemačkom frazemu leksem noga stoji u aku-zativu množine, dok se u hrvatskom nalazi u akuzativu jednine. Njemački frazem možemo opisati kao nekoga potjerati/požurivati pa time ne dolazi do podudaranja niti na jednoj razini. Primjeri kojima možemo potkrijepiti zna-čenje nekoga potjerati su: Wenn ihr hier die Leute im Lokal anpöbelt, werde ich euch lange Beine machen. / Ako ljude u lokalu prostački napadate, potjerat ću vas. Značenje nekoga požurivati pronalazimo u primjerima: Sie müssen den Männern lange Beine machen, die schlafen ja gleich ein beim Verladen. / Morate požurivati radnike jer će zaspati pri utovaru. U hrvat-skome su jeziku sva tri izraza vrlo česta, a koriste se u razgovornom stilu. Primjer 7.:


mit dem Bein im Grab stehen biti jednom nogom u grobu

prijedl.+D jd. imen.+prijedl.+D jd. imen.+gl. gl.+I jd. br. i imen.+prijedl.+L jd. imen.

Njemački frazem mit dem Bein im Grab stehen i hrvatski frazem biti

jednom nogom u grobu pripadaju drugoj skupini ekvivalencije, a to znači da se samo djelomično podudaraju. U oba se frazema javlja leksem noga u jed-nini, ali se razlikuju u padežu. U njemačkom je frazemu riječ o dativu, a u hrvatskom o instrumentalu. Prijedložni izrazi im Grab/u grobu podudaraju se jer ćemo dativ i lokativ promatrati kao izjednačene padeže budući da u njemačkom jeziku ne postoji lokativ kao padež. Na prvi pogled čini se kao da je riječ o potpunoj ekvivalenciji, odnosno potpunom podudaranju, ali bit-na razlika leži i u glagolima. Naime, u njemačkom je frazemu upotrijebljen glagol stehen (stajati), a u hrvatskom glagol biti. U hrvatskom ekvivalentu stoji i broj jedan uz imenicu noga (jednom nogom), dok u njemačkom postoji samo određeni član uz imenicu dem Bein. Značenje frazema: biti na samrti,


179

biti vrlo star i bolestan, biti nemoćan. Primjeri za te frazeme su: Dr. Schulz kann nichts mehr übernehmen. Der steht schon mit einem Bein im Grab./Dr. Schulz tu ne može više ništa poduzeti. On je već jednom nogom u grobu./Međimursko graditeljstvo na rubu je sloma i ako se brzo ne pokrenu veliki investicijski ciklusi, dio onih koji su sada “jednom nogom u grobu” uskoro će biti i pokopani.11 Primjer 8.:


Lügen hat kurze Beine u laži su kratke noge

poimeničeni inf.+gl.+A jd. pridj. i imen. prijedl.+G jd. imen.+gl.+N mn. pridj. i imen.

Frazemi Lügen hat kurze Beine i u laži su kratke noge pripadaju drugoj

skupini ekvivalencije jer se djelomično podudaraju. U oba se frazema javlja sastavnica noga te pridjev kratke (kurze) koji stoje u množini. Razlika je ipak na morfološkoj razini jer pridjev i imenica kurze Beine u njemačkom frazemu stoje u akuzativu, a u hrvatskome je riječ o nominativu (kratke no-ge). Njemački frazem čini poimeničeni infinitiv Lügen (laganje), a u hrvat-skom se javlja prijedložni izraz u laži, dakle prijedlog i imenica u genitivu. Radi se o izricanju posvojnosti prijedlogom u i genitivom, što je karakteri-stično za slučajeve tzv. neotuđive posvojnosti. Postavljamo pitanja u koga, u čega. U njemačkom se frazemu javlja treće lice jednine glagola htjeti (haben), dok u hrvatskom ekvivalentu na mjesto tog glagola dolazi treće lice množine glagola biti (sein). Frazemska istoznačnica u njemačkome jeziku je Lügen haben kurze Beine. Značenje frazema: ne vrijedi lagati jer će se laži vrlo brzo doznati, odnosno istina će uvijek izaći na vidjelo. Primjeri koji do-kazuju postojanost tih frazema jesu: Lügen haben kurze Beine und verraten den Schwindler durch eine lange Nase.12/U laži su kratke noge ili dugačak nos?! Postoji više vrsta izbjegavanja istine: klasično izmišljanje, preuveliča-vanje, prešučivanje.13 Primjer 9.:


die Beine in die Hand (unter den Arm) nehmen odjuriti poput vjetra

A mn. imen.+prijedl.+A jd. imen.+gl. gl.+prijedl.+G jd. imen.

11 http://www.medjimurje.hr/clanak/2901/2010-11-30/kriza-u-graditeljstvu-gradevinari-jednom-nogom-u-grobu 12 http://www.superweb.de/emi_beere/berlebenswichtig/nachdenken.htm 13 http://www.mef.unizg.hr/studmef/culi-smo/culi-smo-da/u-lazi-su-kratke-noge-ili-dugacak-nos-2.html


180

Njemački frazem die Beine in die Hand (unter den Arm) nehmen i hr-vatski frazem odjuriti poput vjetra pripadaju trećoj skupini ekvivalencije jer se izrazom razlikuju, a sadržajno i dalje podudaraju, s tim da u hrvatskome ekvivalentu nema leksema noga. Njemački frazem čine sastavnice Beine (noge) i Hand (ruka), dok u hrvatskom imamo samo jednu (vjetar). U nje-mačkom frazemu nalazimo glagol nehmen (uzeti), dok u hrvatskom glagol odjuriti. Dakle, razlika je na leksičkoj razini, ali i na morfološkoj budući da njemački frazem sadrži dvije imenice u akuzativu, dok u hrvatskome imamo samo imenicu u nominativu. Primjeri u kojima pronalazimo te frazeme su: Wenn wir die Beine unter den Arm nehmen, schaffen wir vielleicht noch den Zug. / Dječak odjuri kao da ga vjetar nosi.14 Objašnjenje frazema je hi-tro, brzo odjuriti. Frazem možemo i opisno prevesti kao pobjeći, s tim da tada pripada četvrtoj skupini ekvivalencije. Primjeri koji to dokazuju: Die Jungen klingelten Sturm und nahmen dann die Beine in die Hand./Mladići su pozvonili, a onda pobjegli.

Primjer 10.:


was die Beine hergeben juriti koliko koga noge nose

N jd. zamj.+N mn. imen.+gl. gl.+pril.+A jd. zamj.+N mn. imen.+gl.

Njemački frazem was die Beine hergeben i hrvatski ekvivalent juriti

koliko koga noge nose pripadaju drugoj skupini ekvivalencije. Frazemi se djelomično podudaraju i u oba se frazema javlja leksem noga u nominativu množine. Hrvatski frazem čine glagoli juriti i nositi, dok u njemačkom stoji glagol hergeben (dati, dodavati). U hrvatskome ćemo frazemu često naići i na glagole kao što su bježati, trčati i sl. pa će frazemi glasiti bježati (trčati) koliko koga noge nose, a značenje je frazema jako brzo trčati, trčati iz sve snage. Te primjere možemo tumačiti i kao frazemske istoznačnice. Upitna zamjenica was u njemačkom frazemu i prilog koliko u hrvatskom frazemu imaju jednako značenje u ovom kontekstu. Primjeri za te frazeme su: Er rannte fort, was seine kurzen Beine hergeben, damit ihm niemand seine kümmerliche Beute wegnähme./Bez daha i bez riječi grešni financi kresnuše vratima pa pojuriše u noć koliko su ih noge nosile. (Kolar, Slavko, Pripo-vijetke)15 Tim se frazemima koristimo u svakodnevnom govoru. Frazemska istoznačnica bio bi frazem die Beine in die Hand (unter den Arm) nehmen, odnosno odjuriti kao vjetar/odjuriti poput vjetra.

14http://www.znanje.org/i/i22/02iv04/02iv0403/nacinske.htm 15 Preuzeto iz: Menac, Antica, Fink-Arsovski, Željka, Venturin, Radomir, 2003. Hr-vatski frazeološki rječnik, Zagreb: Naklada Ljevak, str 190.


181

Cilj rada bio je utvrditi sličnosti i razlike hrvatskih i njemačkih frazema sa sastavnicom noga/Bein na temelju korpusa od deset frazema. Kontra-stivna analiza pokazala je da je najveći broj analiziranih frazema parcijalne, odnosno djelomične ekvivalencije, i to 50 %. Zatim slijede frazemi koji čine treću skupinu ekvivalencije i zauzimaju 30 %, dok po 10% čine frazemi prve i četvrte skupine ekvivalencije. Te rezultate možemo uzeti samo kao okvir-ne budući da su analize bile ograničene samo na korpus od deset primjera.

Samo 10% zauzimaju frazemi koji uopće nemaju frazeoloških parnjaka u hrvatskom jeziku pa se ovdje može po analogiji s leksičkim prazninama16 govoriti o frazeološkim prazninama u hrvatskom jeziku. Riječ je o fraze-mima koje ne možemo ni po obliku ni po značenju sparivati, već ih možemo samo opisno prevesti (jmdm einen Knüppel zwischen die Beine werfen - napakostiti nekome). Samo 10% zauzimaju i frazemi koji pokazuju potpunu podudarnost. Riječ je o frazemima u kojima se u oba jezika značenje jednako izražava, a i lingvistički izraz (auf eigenen Beinen (Füßen) stehen – stajati na vlastitim nogama). Ovdje već možemo govoriti i o formalnim korespon-dentima, odnosno jezičnim jedinicama dvaju jezika koje funkcioniraju na identičan način kao nositelji jednakog značenja u dva teksta koji stoje u odnosu prijevodne ekvivalencije (Ivir, 1978:67). Možemo ih i preciznije de-finirati pa reći da je riječ o totalnoj formalnoj korespondenciji, gdje je odnos među jedinicama jedan-prema-jedan. Ono što plijeni pozornost jest upravo ta podudarnost između frazema dvaju jezika, što nas opet navodi na pitanje radi li se ovdje o posuđivanju frazema ili su te frazeme različiti jezici usvojili pu-tem europske ili svjetske pisane književnosti, baštine ili kulture, ali o tome bi se moglo posebno govoriti. 50%, odnosno polovinu analiziranih frazema či-ne frazemi djelomične ekvivalencije, koji u oba jezika sadrže leksem noga (mit dem Bein im Grab stehen - biti jednom nogom u grobu). Razlike pro-nalazimo najčešće na morfološkom i sintaktičkom planu. Dakle, ponovno valja napomenuti da su dobiveni samo preliminarni rezultati jer bi korpus morao biti puno veći za meritorne ili ambicioznije zaključke.

Literatura: Duden Band 11, 1992. Redewendungen und sprichwörtliche Redensarten, Man-

nheim Granger, Sylviane, Meunier, Fanny, 2008. Disentangling the phraseological

web, u: „Phraseology. An interdisciplinary perspective“, John Benja-mins Publishing Company, Amsterdam/Philadelphia

16 Pojmovne praznine koje se otkrivaju samo kontrastivno, onda kad se govornici jednoga jezika susretnu s pojmovima za koje drugi jezik raspolaže odgovarajućim leksičkim jedinicama i kad te pojmove pokušaju izraziti na svojem jeziku.


182

Gries, Stefan, Th., 2008. Phraseology and linguistic theory, u: „Phraseology. An interdisciplinary perspective“, John Benjamins Publishing Company, Amsterdam/Philadelphia

Ivir, Vladimir, 1978. Teorija i tehnika prevođenja, II. dio, Sremski Karlovci Menac, Antica, Fink-Arsovski, Željka, Venturin, Radomir, 2003. Hrvatski fra-

zeološki rječnik, Zagreb: Naklada Ljevak Mrazović, Pavica, Primorac, Ružica, 1981. Nemačko–srpskohrvatski frazeološki

rečnik, Beograd: Narodna Knjiga Težak, Stjepko, 1990. Hrvatski naš svagda(š)nji, Zagreb: Školske novine

Wolf, Friedrich, 1966. Moderne deutsche Idiomatik, Max Hueber, München

Izvori

http://www.index.hr/mtv/clanak/14926/i-used-to-be-fat-vikend.aspx http://www.blagonic.com/hrvatski/na-margini/off-the-record-bandic-i-sanader/ http://www.index.hr/xmag/clanak/tonyjeva-bivsa-supruga-zabranila-sinu-dolazak-na-vjencanje/358975.aspx http://www.nacional.hr/clanak/61812/5-tipova-zena-od-kojih-muskarci-bjeze-glavom-bez-obzira http://www.cakoveconline.com/cool-vijesti-vise.asp?id=1913 http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/52741/Default.aspx http://www.tagesspiegel.de/meinung/nicht-knueppel-zwischen-die-beine-werfen/3681134.html http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=594 http://www.medjimurje.hr/clanak/2901/2010-11-30/kriza-u-graditeljstvu-gradevinari-jednom-nogom-u-grobu http://www.superweb.de/emi_beere/berlebenswichtig/nachdenken.htm http://www.mef.unizg.hr/studmef/culi-smo/culi-smo-da/u-lazi-su-kratke-noge-ili-dugacak-nos-2.html http://www.znanje.org/i/i22/02iv04/02iv0403/nacinske.htm


183

4. prijevodi


184

Zoltán Kövecses: Metafora i pitanje univerzalnosti

185

Prijevod Primljen 18. svibnja 2011., prihvaćen za tisak 6. lipnja 2011.

Zoltán Kövecses METAFORA I PITANJE UNIVERZALNOSTI

(Prijevod iz djela Metaphor in Culture: Universality and Variation, Cambridge University Press, Cambridge, New York, 2005., str. 1-13.)

Kakve veze metafora ima s kulturom? Kratak (i nejasan) odgovor bio bi

da su metafora i kultura umnogome srodne. Na primjer, jedan način na koji su metafora i kultura povezani u našem umu proizlazi iz onoga što smo o metafori naučili u školi: kreativni pisci i pjesnici običavaju koristiti meta-fore, a kako je književnost dio kulture, smatra se da su metafora i kultura usko povezane. Naposljetku, metaforu možemo sagledati kao ukrasnu upo-trebu jezika. Stoga možemo reći da su metafora i kultura srodne jer su u književnosti spojene – primjerna manifestacija kulture. To je mogući način razmišljanja o vezi, čime ću se baviti na više mjesta u ovom djelu.

Ipak, ovo nije veza između ta dva pojma koja me zanima u tom kon-tekstu. Na umu imam mnogo osnovniju vezu između njih, onu koja se može objasniti na sljedeći način: u skladu s aktualnim stavovima u antropologiji, kulturu možemo pojmiti kao skup zajedničkih shvaćanja koji karakterizira manje ili veće skupine ljudi (npr. D'Andrade, 1995; Shore, 1996; Strauss i Quinn, 1997). To nije temeljita definicija kulture, u smislu da izostavlja stvarne predmete, rukotvorine, ustanove, običaje, postupke i tako dalje, koje ljudi koriste i u kojima sudjeluju u bilo kojoj kulturi, ali uključuje njen veliki dio – zajednička shvaćanja koja ljudi imaju u vezi svih tih „stvari“.

Kada razmišljamo o kulturi na takav način, veza između metafore i kulture na izravan se način pojavljuje u kognitivnolingvističkom okvirnom načelu, koji su stvorili George Lakoff i Mark Johnson u njihovom djelu iz 1980. godine pod naslovom Metafore s kojima živimo. Jedna je od njihovih glavnih ideja da se metafora ne javlja prvenstveno u jeziku, već u misli. Dru-gim riječima, zagovarali su tezu da mi zapravo poimamo svijet kroz meta-fore te da ih ne koristimo samo u govoru. (U drugom ću poglavlju predstaviti neke eksperimentalne dokaze koji potvrđuju valjanost ove tvrdnje.) Stoga zajednička shvaćanja, koja antropolozi zagovaraju kao velik dio definicije kulture, često mogu biti metaforička shvaćanja. Mogu biti metaforička kada


186

je središte shvaćanja neki neopipljivi entitet, poput vremena, našeg unutar-njeg života, mentalnih procesa, osjećaja, apstraktnih osobina, moralnih vri-jednosti i društvenih i političkih ustanova. U takvim slučajevima, metafore koje koristimo kako bismo razumjeli te neopipljivosti mogu biti od presu-dnog značaja u razumijevanju načina na koji ih zapravo doživljavamo u kul-turi. Ukratko, u ovakvom viđenju metafore, metafore mogu biti prirođeni dio kulture. (Zanimljivo, kao što ću pokazati u 9. poglavlju, postoje antropolozi koji prihvaćaju viđenje kulture koje djelomično obuhvaća zajednička shva-ćanja, istovremeno ne prihvaćajući viđenje da je metafora, u tom smislu, njen prirođeni dio.)

Uzimajući u obzir ovakav način razmišljanja o vezi između metafore i kulture, možemo se zapitati u kojoj mjeri ljudi dijele svoje metafore. Ovo, naizgled beznačajno pitanje postaje mnogo zanimljivije i značajnije ako po-stavimo veće i značajnije pitanje čijeg je ono dio: u kojoj mjeri ljudi diljem svijeta dijele svoja shvaćanja o značajkama svijeta u kojem žive? To je pita-nje koje me u ovoj knjizi osobito zaokuplja.

Glavno pitanje: univerzalnost i varijacija u metafori

Prema „standardnom“ viđenju metafore u okvirnom načelu Lakoffa i Johnsona, metafore su zasnovane na utjelovljenim ljudskim iskustvima (npr. Lakoff i Johnson, 1999; Grady, 1977a, 1977b). Na primjer, privrženost me-taforički gledamo kao toplinu (Kovecses, 1986: 101) zbog u djetinjstvu do-življenog međusobnog odnosa između zagrljaja naših roditelja i ugodne tje-lesne topline koja je uslijedila. To nam daje „konceptualnu metaforu“ PRI-VRŽENOST JE TOPLINA. (Smanjena veličina tiskanih slova označava kon-cepte umjesto riječi.) Razmišljanje (zasnovano na PRIVRŽENOST JE TO-PLINA) i razgovor (npr. „Imamo topao odnos“) o privrženosti u smislu to-pline prirodno proizlazi iz naših utjelovljenih iskustava. Vjerojatno nikoga ne bi iznenadilo saznanje da je privrženost univerzalno konceptualizirana kao toplina, a ne hladnoća. Učenje takvih „primarnih“ metafora za nas ne predstavlja izbor: ono se događa nesvjesno i automatski. Budući da je to univerzalno tjelesno iskustvo, popratna je metafora najčešće univerzalna. Drugim riječima, univerzalna primarna iskustva stvaraju univerzalne primar-ne metafore.

Ipak, kada pogledamo metafore u svjetskim jezicima imamo izrazit do-jam da postoji i velik broj neuniverzalnih metafora te da su one jednako broj-ne ili čak i brojnije od univerzalnih. Drugim riječima, čini se da je varijacija u metafori jednako važna i uobičajena kao i univerzalnost (kao što, primjeri-ce, ističe Kienpointner, n.d.). U sljedećim ću poglavljima pokazati da se varijacija u metafori može pojaviti u više oblika, a u jednom od najuobičaje-nijih određena apstraktna domena shvaća se na cijeli niz međurkulturalno


187

različitih načina. Primjera takve vrste varijacije ima napretek: ljubav je kon-ceptualizirana kao PUTOVANJE, JEDINSTVO, LOV i tako dalje, u mnogim kulturama, uključujući englesku, mađarsku i kinesku, ali u određenim dija-lektima kineskog LJUBAV JE PUŠTANJE ZMAJA (Yang, 2002). U mnogim se kulturama bijes shvaća kao tekućina ili plin, ali kod plemena Zulu bijes se shvaća kao PREDMETI U SRCU (Taylor, Mbense, 1998). Život se obično vidi kao PUTOVANJE ili BORBA, ali kod naroda Hmong život je STRUNA (Riddle, 2000).

Ako je varijacija u metafori tako uobičajena, trebali bismo biti sposobni ponuditi objašnjenje za nju. Pred nama je ozbiljan izazov. Kako konstruirati sveobuhvatnu teoriju koja će moći objasniti i univerzalnost i varijaciju u korištenju metafore?

Kako bismo to objasnili, standardna teorija metafore u kalupu kognitiv-ne lingvistike izgledala bi ovako: postoji mnogo primarnih metafora; uz PRI-VRŽENOST JE TOPLINA, imamo još i:

UZROCI SU SILE (npr. „Ti me izluđuješ“) DOGAĐAJI SU KRETNJE (npr. „Što se ovdje događa“) NAPREDAK JE KRETANJE PREMA NAPRIJED (npr. „Nismo napravili nikakav napredak“) CILJEVI SU ODREDIŠTA (npr. „Ona je došla do svog cilja“) POTEŠKOĆE SU ZAPREKE (npr. „Pokušajmo zaobići ovaj problem“) U ovom pogledu, primarne se metafore u nekim jezicima i kulturama

mogu sastaviti i tako stvoriti „kompleksne“ metafore, poput ŽIVOT JE PU-TOVANJE i LJUBAV JE PUTOVANJE, u kojima djeluju kao „konceptualna po-klapanja“ ili „preslikavanja“ između „izvorne“ domene PUTOVANJE i „cilj-nih“ domena ŽIVOT i LJUBAV. Kombinacija primarnih metafora može biti posebno određena za svaki jezik. (Ovo ću potkrijepiti s nekoliko primjera u nadolazećim poglavljima, osobito u 3. poglavlju.) Poanta je svega da će primarne metafore najvjerojatnije biti univerzalne, dok je to za kompleksne, koje su stvorene iz njih, manje vjerojatno. Kulture uvelike utječu na kom-pleksne metafore koje će proizaći iz primarnih.

Po mom mišljenju, sve je to zasigurno dio objašnjenja, ali još se mnogo toga treba dodati kako bi kognitivnolingvističko poimanje metafore postalo sveobuhvatni i usavršeni spoj univerzalnosti i varijacije metafore. Među os-talim, osobito predlažem sljedeće:

• univerzalna iskustva ne vode nužno do univerzalnih metafora • tjelesno iskustvo može biti selektivno korišteno u stvaranju metafora • tjelesno iskustvo mogu premostiti i kultura i kognitivni procesi • primarne metafore nisu nužno univerzalne • kompleksne metafore mogu biti potencijalno ili djelomično univer-

zalne


188

• metafore ne moraju nužno biti zasnovane na tjelesnom iskustvu: mnoge su zasnovane na razmatranjima o kulturi i raznim vrstama kognitivnih procesa.

Drugim riječima, tvrdim da ako promotrimo trenutno dostupne dokaze

u svjetskim jezicima i kulturama, kao i one unutar jezika i kultura, shvatit ćemo da sadašnja verzija kognitivnolingvističkog poimanja metafore nije do-voljno sveobuhvatna i suptilna da bi objasnila te podatke. Stoga je moj glav-ni cilj u ovoj knjizi ponuditi sveobuhvatniju i sofisticiraniju verziju teorije, onu koja je sposobna objasniti trenutno dostupne dokaze. Novi dokazi i po-daci će se, bez sumnje, pojaviti kako istraživanje bude odmicalo, a naš je po-sao neprestano mijenjati teoriju koju ovdje razvijamo.

Sastavnice kognitivnolingvističkog poimanja metafore

Prije nego što u glavnim crtama prikažem teoriju koju predlažem za rje-šavanje pitanja univerzalnosti i varijacije u metafori, dopustite mi da okarak-teriziram kognitivnolingvističko poimanje metafore, kakvim ga ja vidim da-nas. Ova je teorija metafore kompleksna. Prema njoj, metafora je sastavljena od niza dijelova, aspekata ili sastavnica koje uzajamno djeluju. Te sastavnice su sljedeće:

1. Izvorna domena 2. Ciljna domena 3. Iskustvena osnova 4. Živčane strukture koje odgovaraju (1) i (2) u mozgu 5. Veza između izvora i cilja 6. Metaforički lingvistički izrazi 7. Preslikavanje 8. Posljedice 9. Složenice 10. Nelingvističke spoznaje 11. Kulturalni modeli Dopustite mi da ukratko pojasnim svaku od ovih sastavnica za one

čitatelje koji nisu dovoljno upoznati s kognitivnolingvističkim poimanjem metafore, izvedenim iz djela Lakoffa i Johnsona (1980). (Poduži uvid u po-sljednjih 20 godina teorije možete pronaći u Kovecsesu, 2002)

1.i 2. Metafora se sastoji od izvorne i ciljne domene. Izvorna je više fi-zička, a ciljna više apstraktna vrsta domene.


189

Primjeri: Izvorne domene: TOPLINA, PUTOVANJE. Ciljne domene: PRIVRŽE-NOST, ŽIVOT, LJUBAV. Iz toga proizlazi: PRIVRŽENOST JE TOPLINA; ŽIVOT JE PUTOVANJE; LJUBAV JE PUTOVANJE. 3. Izbor određenog izvora koji će ići s određenim ciljem zasnovan je na

iskustvenoj osnovi, to jest nekom utjelovljenom iskustvu.

Primjeri: Privrženost je u suodnosu s tjelesnom toplinom; sile često djeluju kao uzroci; kretanje je vrsta događaja. 4. Utjelovljeno iskustvo rezultira u određenim živčanima vezama izme-

đu područja mozga (ta se područja odnose na izvor i cilj).

Potencijalni primjer: Kada se pokrene dio mozga koji se odnosi na privrženost, pokreće se i onaj dio koji se odnosi na toplinu. 5. Veza između izvora i cilja takve je prirode da se izvorna domena mo-

že primijeniti na nekoliko ciljeva, a cilj se može vezati za nekoliko izvora.

Primjer: Domena PUTOVANJE primjenjuje se na ŽIVOT i LJUBAV, prema lin-gvističkim dokazima u engleskom jeziku. 6. Iz određenih združivanja u parove izvornih i ciljnih domena proizla-

ze metaforički lingvistički izrazi. Dakle, lingvistički izrazi nastaju spajanjem dviju konceptualnih domena.

Primjeri: „topao odnos“ (iz PRIVRŽENOST JE TOPLINA); „zaobići problem“ (iz POTEŠKOĆE SU ZAPREKE). 7. Postoje osnovni i ključni konceptualni odnosi ili preslikavanja izme-

đu izvornih i ciljnih domena.

Primjer: Konceptualna metafora: LJUBAV JE PUTOVANJE Preslikavanja: putnici ljubavnici prijevozno sredstvo ljubavna veza odredište svrha veze prijeđena udaljenost napredak u vezi prepreke na putu poteškoće u vezi


190

8. Izvorne domene često preslikavaju ideje na cilj koji je veći od osnov-nih odnosa. Takva se dodatna preslikavanja zovu posljedice ili zaključci.

Primjer: Ako je ljubav konceptualizirana kao putovanje, a prijevozno je sredstvo veza, onda svoje znanje o prijevoznom sredstvu možemo iskoristiti u ra-zumijevanju ljubavnih veza. Ako se prijevozno sredstvo pokvari, ima-mo tri izbora: (1) izađemo i pokušamo stići do odredišta na neki drugi način; (2) pokušamo popraviti prijevozno sredstvo; (3) ostajemo u pri-jevoznom sredstvu ne poduzimajući ništa. U skladu s tim, ako ljubavna veza ne ide dobro, možemo: (1) prekinuti vezu; (2) pokušati poraditi na vezi; (3) ostati u vezi (i patiti). 9. Združivanja izvorne domene s ciljnom često rezultira stvaranjem slo-

ženica, to jest konceptualnih materijala koji su novi u odnosu i na izvor i na cilj.

Primjer: Uzmimo rečenicu „Bio je tako ljut da mu je para izlazila na uši.“ U ovom primjeru imamo ljutu osobu kao ciljnu domenu i paru u sprem-niku kao izvornu domenu. Cilj (ljuta osoba) nema paru koja izlazi iz njega, a izvor (spremnik s vrućom tekućinom) nema uši. Ipak, ovaj ih primjer konceptualno integrira: imamo spremnik s ušima iz kojih izlazi para. To se zove složenica (Fauconnier i Turner, 2002 i 11. poglavlje). 10. Konceptualne se metafore često ostvaruju ili izvode na nelingvisti-

čke načine, to jest ne samo u jeziku i misli nego i u društveno-fizičkoj praksi i stvarnosti.

Primjer: Uzmimo konceptualnu metaforu VAŽNO JE U SREDIŠTU i njezine lin-gvističke manifestacije (poput „središnjeg pitanja“). Na sastancima i raznim društvenim događanjima važni ljudi (na primjer, ljudi na višim položajima) najčešće zauzimaju središnje mjesto u nekoj prostoriji, dok se oni manje važni uglavnom drže po strani. 11. Konceptualne se metafore stapaju, a često i proizvode iz kulturalnih

modela koji djeluju u misli. To su strukture koje su istodobno kulturalne i kognitivne (odatle i izrazi kulturalni model i kognitivni model), u smislu da su kulturalno specifične mentalne reprezentacije aspekata svijeta.

Primjer: Sastavni je dio našeg razumijevanja vremena da je ono entitet u pokre-tu. Tome je tako zato što je naš kulturalni model vremena zasnovan (stvoren) na konceptualnoj metafori VRIJEME JE ENTITET U POKRE-TU.


191

Metaforički jezik

Kao što je objašnjeno u prethodnoj karakterizaciji, prema kognitivno-lingvističkom poimanju, metafora je samo podrijetlom lingvistička pojava. Postoji u jeziku samo zato što postoji u misli. Lingvističke su metafore (to jest, metafore u jeziku) izrazi metaforičkih koncepata smještenih u koncep-tualnom sustavu mozga. S jedne strane, metaforički lingvistički izrazi očituju konceptualnu metaforu, dok s druge, te metaforičke izraze možemo koristiti kako bismo stigli do metafora u misli koristeći hipotetske veze između dviju domena koje možemo iskoristiti u psihološkim pokusima (što ću pokazati u 2. poglavlju).

Budući da često stvaramo hipoteze koje govore koje konceptualne me-tafore postoje na osnovi lingvističke uporabe, važno je znati što ubrajamo u metaforičke lingvističke izraze. Možemo se zapitati koji su to kriteriji na osnovi kojih odlučujemo što se smatra lingvističkom metaforom. To je pita-nje na koje može biti više odgovora, a nekoliko istraživača i istraživačkih timova pokušavaju razviti onaj konačni (pogledajte, primjerice, Steen, 1999; Cameron, 2003).

Kakva je metafora vrsta „stvari“?

Iz prethodne bi karakterizacije također trebalo biti jasno da metafora, kako ju poima kognitivna lingvistika, nije isključivo lingvistička pojava. Či-ni se da pripada jeziku, misli, društveno-kulturalnoj praksi, mozgu i tijelu, ali ključnu ulogu ima metafora u misli. Drugim riječima, možemo zagovarati metaforu kao

lingvističku konceptualnu društveno-kulturalnu živčanu tjelesnu

pojavu koja istodobno postoji na svim tim različitim razinama.

Ideja da je metafora sve te „stvari“ nije uvijek bila prihvaćena. Mislim da je trebalo nekoliko intelektualnih revolucija kako bismo shvatili da je me-tafora mnogostrana pojava koja ne uključuje samo jezik već i konceptualni sustav, zajedno s društveno-kulturalnom strukturom te živčanom i tjelesnom aktivnošću. Osobno smatram da se jedna od tih intelektualnih revolucija do-godila 1980. godine, s objavom djela Metafore s kojima živimo Lakoffa i Johnsona. Njihovo glavno postignuće u toj knjizi bilo je iznošenje tvrdnje da su metafore konceptualne po svojoj prirodi, to jest da se nalaze u koncep-tualnom sustavu, a ne samo u jeziku (to jest u lingvističkom značenju). Ipak,


192

oni nisu prvi koji su iznijeli takvu tvrdnju. (Antropolozi su metaforu uvijek smatrali snažnim sredstvom, a ne pukim lingvističkim ukrasom) Prvi su koji su to učinili na sustavan, uopćen i pokusno dokaziv način. Vrijeme je doka-zalo da su bili u pravu, kao što ću pokazati u 2. poglavlju.

Po mom mišljenju, jednako je važan bio korak koji nam je omogućio da shvatimo da metafora po prirodi nije samo lingvistička i konceptualna nego i tjelesna. To je nazor da je metaforička misao utjelovljena. Ponovno su La-koff i Johnson bili ti koji su najsnažnije i najsustavnije zagovarali tu tvrdnju (Johnson, 1987; Lakoff, 1987; Lakoff i Johnson, 1999). Njihove je ideje nadogradio i usavršio Joe Grady sa svojim nazorom o primarnim metafo-rama (npr. Grady, 1997a, 1997b). Središnja je ideja u svim tim radovima bila da je apstraktna misao, uvelike određena metaforom, rezultat načina na koji ljudsko tijelo ograničava način na koji razmišljamo o apstraktnim pojmovi-ma, poput vremena, osjećaja, moralnosti i politike.

Smatram da smo trenutno svjedoci događaja od ključne važnosti jer znanstvenici proučavaju sposobnost mozga da upravlja metaforičkom mišlju. Predloženi su razni modeli ili približne vrijednosti te živčane aktivnosti u mozgu, koji su u središtu zanimanja čitavog niza disciplina. O tome ću reći više u 2. poglavlju.

Također smatram da se prva velika revolucija dogodila prije više od 2000 godina, kada su grčki filozofi, poput Platona i Aristotela, uočili posto-janje metafore u jeziku (do određene mjere i u misli). Oni su prvi ozbiljno istaknuli postojanje metafore. Međutim, to ne znači da metafora kao pojava nije postojala i prije toga. Zasigurno je postojala, a koristili su ju i njihovi suvremenici i generacije ljudi prije njih.

Te ideje o metafori usađene su u veći okvir filozofskih tvrdnji koje su iznijeli Lakoff i Johnson (1999). Bit će ih korisno pobliže promotriti. Lakoff i Johnson zagovaraju sljedeće temeljne prijedloge:

1. Misao je većim dijelom nesvjesna. To znači da ne možemo raz-mišljati drukčije nego što to činimo. Nismo svjesni načina na koji razmišljamo i zaključujemo te ne možemo misliti bilo što.

2. Apstraktni su koncepti većim dijelom metaforički. To znači da je ve-ćina naše nefizičke (društvene, psihološke, itd.) stvarnosti konceptu-alizirana putem fizičke stvarnosti, u smislu fizičkih domena isku-stva.

3. Um je utjelovljen. To znači da koncepti svoje značenje, izravno ili neizravno, izvode iz senzorimotornog iskustva (primjerice, putem metafore).

Očito je da nas najviše zanima drugi prijedlog, ali kako ćete vidjeti u 2. poglavlju i ostatku ove knjige, druga dva su jednako ključna za potpunije razumijevanje prirode i značaja metafore u kulturi.


193

Novi pogled na pitanje univerzalnosti i varijacije u metafori

Kako bi trebala izgledati teorija metafore koja pokušava objasniti uni-verzalnost i varijaciju u njenoj uporabi? U najmanju ruku, takva teorija mora biti u mogućnosti odgovoriti na pitanja poput ovih:

1. Koje su metafore univerzalne i zašto? 2. Gdje bi se varijacija metafore najvjerojatnije mogla dogoditi? 3. Na koje aspekte metafore najčešće utječe varijacija? 4. Koji su uzroci varijacije metafore? 5. Spajaju li se konceptualne metafore bešavno s utjelovljenjem, kultu-

ralnim iskustvom i kognitivnim procesima? Djeluju li ti sustavi za-jedno na potpuno suvisao način? Ako ne, kako objasniti sukobe me-đu tim sustavima koji djeluju uzajamno s metaforom?

Uglavnom je prvo pitanje ono koje zaokuplja pažnju kognitivnih ling-

vista koji rade na metafori. Teorija je primarne metafore najjasnija i najizri-čitija izjava koja se tiče univerzalnosti određenih metafora. Iako se velikim dijelom slažem s takvim objašnjenjem univerzalnosti, podaci koje ćemo raz-motriti navode me na predlaganje nekoliko preinaka na ovom općem načinu tumačenja.

Pojam primarne metafore smatram važnim za razvojne i kognitivne svr-he, ali mišljenja sam da su kompleksne metafore važnije za kulturalna raz-matranja. Kompleksne su metafore, ne primarne, te koje ljudi koriste u svo-jim mislima u stvarnim kulturalnim kontekstima. Na neki način, primarne metafore često djeluju „beživotno“ u usporedbi s kompleksnima, koje su kul-turalno usađene. SVRHE SU ODREDIŠTA zvuči kao umjetni teoretski kon-strukt kada ga usporedimo s, recimo, ŽIVOT JE PUTOVANJE, kojeg tvori dio. Ovime ne pokušavamo umanjiti važnost primarne metafore, već priznati njenu ključnu kognitivnu ulogu, istovremeno priznajući ključnu kulturalnu ulogu kompleksne metafore. Predložit ću ideju da su metafore u jednakoj mjeri kulturalni i kognitivni entiteti i procesi.

Druga je preinaka, koju ću napraviti u standardnoj kognitivnolingvisti-čkoj teoriji metafore, sljedeća: smatram da konceptualne metafore (i pri-marne i kompleksne) imaju jedan ili više „značenjskih fokusa“ (vidi Kove-cses, 1995a, 2002). Pritom mislim da svaka izvorna domena doprinosi una-prijed utvrđenim konceptualnim materijalima u rasponu ciljnih domena na koje se primjenjuje. Ovaj je konceptualni materijal prihvatila zajednica go-vornika i predstavlja izuzetno osnovno i središnje znanje o izvoru. Drugim riječima, smatram da većina izvornih domena koje se primjenjuju na čitav niz ciljeva imaju nešto poput „glavne teme ili tema“. PUTOVANJE, kao iz-vorna domena, za svoju glavnu temu ima ideju o napretku (bilo da ju pri-mjenjujemo na ŽIVOT ili LJUBAV); VRUĆINA se (no ne TOPLINA) kao iz-


194

vor obično koristi kako bi dočarala ŽAR; ZGRADA se najčešće primjenjuje kod neke apstraktne STRUKTURE, TRAJNOSTI ili STVARANJA. Drugim ri-ječima, glavni je značenjski fokus moj način govora o nekim istim stvarima koje pojam primarne metafore može objasniti. Smatram pojam glavnog zna-čenjskog fokusa ili glavne teme korisnim zbog njegove „kulturalne osjetlji-vosti“. Omogućava nam razgovor o idejama u bliskoj vezi s izvornom dome-nom, oko koje se usuglasila zajednica govornika. Također nam dopušta hva-tanje zanimljivih međukulturalnih pomaka u izvornim domenama te čime su one povezane u cilju. Za primjer ćemo uzeti poznatu primarnu metaforu pro-učavanu u engleskom jeziku, koja glasi: SEKSUALNA ŽELJA JE VRUĆINA (Lakoff, 1987). S gledišta primarne metafore, preslikavanje koje karakterizi-ra ovu metaforu trebalo bi biti univerzalno; vrućina bi se trebala preslikati na intenzivnost seksualne želje. Ipak, u drugom jeziku, poput onog plemena Ča-ga, koji je proučavao Emanatian (1995), vrućina se ne preslikava na inten-zivnost seksualne želje. Umjesto toga, preslikava se na poželjne osobine par-tnerice (vidi 10. poglavlje). Drugim riječima, pojam glavnog značenjskog fo-kusa čini se kulturalno osjetljiviji od onog primarne metafore. Naravno, ne smatram da se ta dva pojma međusobno natječu, već ih vidim kao sredstva koja objašnjavaju obje strane (kognitivnu i kulturalnu) istog (metaforičkog) novčića.

Zanimljivo, nešto poput pojma glavnog značenjskog fokusa dobilo je pozornost i u psiholingvističkim eksperimentima. Otkrio sam da je taj pojam u bliskoj vezi s eksperimentima Ray Gibbsa, koji se bave „nelingvističkim profilom“ nekih tipičnih izvornih domena (vidi 2. poglavlje). Također to vi-dim u ustrajanjima Hoyta Alversona, koji tvrdi da je svako iskustvo nam-jerno te začeto na „određeni način“ (Alverson, 1991: 97). Iskustvo začeto na određeni način objašnjavaju (često različiti) kulturalni modeli, kao što smo vidjeli na primjeru domene seksa u engleskom i čaga jeziku.

Budući da su kognitivni lingvisti uvelike ignorirali pitanje varijacije me-tafore, nisu sustavno tražili odgovore na preostala pitanja:

Drugo se pitanje odnosi na ono što ja zovem dimenzijom varijacije me-tafore. To je ideja koju trebamo kako bismo otkrili ili popisali dimenzije duž kojih se metafore mijenjaju i razlikuju. Predložit ću nekoliko takvih dimen-zija, uključujući one najvažnije, a to su međukulturalne i unutarkulturalne di-menzije. Drugim riječima, moramo pronaći granice koje označavaju diskon-tinuitete u ljudskom iskustvu.

Treće se pitanje odnosi na sastavnice kognitivnolingvističkog poimanja metafore. Pitanje je koje su sastavnice ili aspekti metafore uključene u sluča-jeve varijacije metafore (ili do koje mjere), koje nisu te kako su uključene. Predložit ću ideju da je iskustvena osnova manje uključena od metaforičkog preslikavanja, a da su oboje manje uključeni od, recimo, metaforičkih ling-vističkih izraza.


195

Četvrto je pitanje možda i najuzbudljivije. Ono traži da istražimo glav-ne uzroke varijacije metafore. Otkrio sam dvije velike skupine tih uzroka: različita iskustva i različita primjena (inače univerzalnih) kognitivnih proce-sa. Obje skupine mogu stvarati interkulturalno i intrakulturalno različite me-tafore.

Peto se pitanje bavi stupnjem kulturalne suvislosti u međuigri koncep-tualnih metafora, utjelovljenja i uzroka varijacije metafore. Pokazat ću da je suvislost među tim sustavima većinu vremena djelomična (barem u slučaju kompleksnih metafora), ali također susrećemo slučajeve potpune, vrlo male ili nepostojeće suvislosti među sustavima.

Preveo Goran Đuras


196

Carl James: Što je kontrastivna analiza?

197


Carl James ŠTO JE KONTRASTIVNA ANALIZA?

(Prijevod iz djela: Contrastive Analysis, Longman Group Ltd., 1980., str. 1-10.) Mjesto koje KA zauzima u lingvistici

U ovoj je knjizi obrađena grana lingvistike koju nazivamo kontrastiv-nom analizom, čije ćemo stručnjake nazvati 'kontrastivistima'. Prvo pitanje koje se nameće je koji položaj KA zauzima na lingvističkom polju.

Izraz 'lingvist' može se odnositi na sljedeće: osoba koja se profesional-no bavi učenjem i poučavanjem jednog ili više jezika, obično to nije njihov materinji jezik, niti jezik zajednice u kojoj ta osoba djeluje; poliglot koji bi mogao raditi kao prevoditelj ili tumač; netko koga zanimaju 'jezične poro-dice' ili povijest jezika; osoba koju zanima filozofija te istražuje jezične uni-verzalnosti ili odnos jezika i misli ili istine itd. Popis nije iscrpan, no jest re-prezentativan. Međutim, bilo bi daleko bolje umjesto sastavljanja popisa raz-viti način klasifikacije tipova jezičnih disciplina. Takva klasifikacija uključu-je tri dimenzije ili osi:

i) Sampson (1975: 4) ističe dva široka lingvistička pristupa, genera-listički i individualistički. „S jedne strane lingvisti proučavaju po-jedinačne jezike: engleski, francuski, kineski, itd. S druge pak stra-ne istražuju fenomen ljudskog jezika u općenitom smislu, a poje-dinačne jezike smatraju samo različitim primjerima ljudskog jezi-ka“. Sampson nastavlja s napomenom da je pogrešno smatrati bilo koji od ova dva pristupa superiornim nad onim drugim samim po sebi te da je čisto stvar osobnog ukusa kojem se pristupu daje prednost. Također dodaje da su pripadnici individualističkog pri-stupa češće antropolozi ili filolozi, dok je za pripadnike generali-stičkog pristupa vrlo vjerojatno da će imati više filozofske inte-rese.

ii) U drugoj dimenziji možemo podijeliti lingviste u dvije skupine – oni koji proučavaju jedan ili svaki jezik zasebno, u izolaciji, i one čije su ambicije i metode komparativne. Prvima je cilj otkriti i de-


198

taljno opisati prirodni 'genij' svakog jezika koji ga čini različitim od svih ostalih jezika te zbog kojega se njegovi govornici psihički i kognitivno razlikuju od govornika drugih jezika. Komparativist (Ellis, 1966), kao što samo ime daje naslutiti, kreće od pretpostav-ke da, iako svaki jezik ima određenu individualnost, svi jezici ima-ju dovoljno zajedničkog da bismo ih mogli uspoređivati i klasifici-rati u tipove. Ovaj je pristup, nazvan 'lingvističkom tipologijom', utemeljio klasifikacijski sustav za sve svjetske jezike koji za prin-cip raspodjele pojedinačnih jezika uzima gramatička pravila koja određeni jezik slijedi: stoga se govori o 'sintetičkim', 'analitičkim', 'fuzijskim', 'aglutinativnim' i 'tonskim' jezicima.

iii) Treća se dimenzija, kojom se koristi i De Saussure u razlikovanju između „dvaju jezičnih znanosti“, sastoji od dijakronske i sinkro-nijske lingvistike. De Saussure (1959: 81) objašnjava razliku među njima: „Sve vezano uz statičku stranu naše znanosti jest sinkronij-sko; a sve vezano uz evoluciju dijakronijsko. Slično tome, sinkro-nija i dijakronija označavaju jezično stanje, odnosnu fazu evoluci-je“. Gore pod ii) spomenuta je tipologija: ovakav je pristup sinkro-nijski, jer su jezici tipološki grupirani prema njihovim trenutnim osobinama, bez obzira na povijest određenog jezika ili međusobnu povijesnu povezanost različitih jezika: stoga bi se moglo dogoditi da dva jezika, primjerice jedan baltički, a drugi pacifički jezik, ko-ji u genetičkom pogledu nikako ne mogu biti povezani, budu svr-stani pod isti tip jezika. Dijakronijska paralela tipologiji jest filo-logija uz koju vežemo učenjake poput Vernera, Raska, Boppa i Schleichera. Upravo je Schleicher 'rekonstruirao' proto-arijski je-zik ili kako ga je Jespersen nazvao (1947: 80) „die indogermani-sche Ursprache“ (indogermanski prajezik). Filolozi se bave lingvi-stičkom genologijom, utvrđivanjem genetskih 'obitelji' jezičnih grupa.

Pitanje na koje treba naći odgovor tiče se prirode kontrastivne analize kao lingvističke discipline. Ovdje se možemo pozvati na gore navedene tri klasifikacijske dimenzije koje se, treba naglasiti, međusobno preklapaju. Na-kon toga treba postaviti tri pitanja: i) Je li kontrastivna analiza generalistička ili individualistička? ii) Zanima li ju jedinstvenost pojedinog jezika ili uspo-redba različitih jezika? iii) Je li dijakronijska ili sinkronijska? Odgovori na ova pitanja dosta su kompleksni. Kao prvo, kontrastivna analiza nije niti ge-neralistička, niti individualistička, već zauzima neku srednju vrijednost na ljestvici između dviju krajnosti. Slično tome, kontrastivnu analizu u istoj mjeri zanima kakav prirodni genij posjeduje jezik koji proučava, ali i mo-gućnost usporedbe različitih jezika. Međutim, kontrastivna se analiza ne bavi klasifikacijom i osim toga, kao što sam pojam kontrastivna podrazumjeva, više ju zanimaju razlike među jezicima, koliko njihove sličnosti. Konačno,


199

kontrastivna se analiza ne bavi jezičnim obiteljima ili bilo kojim drugim fak-torima u povijesti jezika, niti je dovoljno posvećena proučavanju 'statičnih' jezičnih pojava da bismo ju opravdano mogli nazvati sinkronijskom disci-plinom (vratit ćemo se na ovo pitanje ubrzo, pogledaj 1.2.), stoga se čini da bismo ju mogli proglasiti hibridom među lingvističkim disciplinama.

Na temelju tri navedena kriterija mogli bismo formulirati sljedeću uvje-tnu definiciju: KA je lingvistička disciplina čiji je cilj stvoriti obrnute (tj. kontrastivne, ne komparativne) tipologije sa dvije promatrane vrijednosti (KA uvijek uzima u obzir jedan par jezika), a temelji se na pretpostavci da su jezici međusobno usporedivi.

Kontrastivna analiza kao međujezična studija

Sve do sada uzimali smo kao pretpostavku da svaka lingvistička grana proučava ljudske jezike ili ljudski jezik općenito, što je za mnoge ista stvar. Jezike djelimo na one vitalne, koji se govore u sadašnjosti i one 'mrtve', koji su sačuvani u starijim spisima, ali koje unatoč tome smatramo adekvatnim realizacijama općenitog pojma 'ljudski jezik'. Postoje i specijaliziranije grane lingvistike koje su kocentrirane na određene dijelove jezika. Fonetika je pri-mjerice grana lingvistike koja „se bavi zvukovima koje ljudi proizvode te pomoću kojih realiziraju 'poruku' koju žele dati, tj. daju joj zvučni oblik: priroda tih zvukova, njihovih kombinacija i funkcija utječu na smisao po-ruke“ (O'Connor, 1973: 10). Prema tome, fonetičari odbacuju velik dio ono-ga što normalno podrazumjevamo pod pojmom 'jezik'. Dijalektologija je još jedan slučaj takve specijalizacije: realizaciju jezika možemo promatrati i kroz jezične dijalekte, koji se također međusobno razlikuju. Nadalje, postoje tri osnovne vrste dijalekta u svakom jeziku – povijesni, geografski i socijalni dijalekti. Stoga bi 'socijalni dijalektolog' bio lingvist koji se ne bavi jezikom, nego jezičnim varijantama čije su osobitosti društveno uvjetovane, a koje za-jedno ipak sačinjavaju jedan jezik. Sve što želim reći jest, da bi se netko kva-lificirao kao lingvist ne mora nužno proučavati jezik kao potpunu cjelinu: može se kvalificirati kao takav čak i ako proučava samo dio te cjeline ili jedan njezin aspekt – u našem primjeru s dijalektologom radi se o aspektu jezične varijabilnosti.

Postoji lingvistička grana koju ću nazvati 'međujezičnom studijom', ko-ja se također primarno ne bavi jezicima u konvencionalnom smislu. Ovu lingvističku granu zanima nastanak raznih jezika, puno više nego gotov proizvod. Kontrastivna je analiza dio međujezične studije i pošto je koncept 'nastanka' vezan uz koncept evolucije (u De Saussureovom smislu), slijedi da je orijentacija kontrastivne analize više dijakronijska, nego sinkronijska. Međujezična studija doista jest dijakronijska, no ne u onom smislu riječi koji je predstavio De Saussure. On je govorio o jezičnoj evoluciji u povijesnom


200

ili filogenetskom smislu, koja se odnosi na promjene koje traju generacijama i stoljećima; no u ovom se slučaju pojam dijakronijski koristi u ontogenet-skom smislu, dakle odnosi se na promjenu koja se odvija unutar trajanja životnog vijeka jednog čovjeka. Pojasnit ćemo ovo na nekoliko primjera. Uzmimo prvo u obzir istraživanja o usvajanju jezika u ranoj dobi, koja je nedavno sakupio i objavio Brown (1973). Slobinova antologija radova sa ovog istraživačkog polja naziva se Ontogeneza gramatike (The Ontogenesis of Grammar). Usvajanje jezika u ranoj dobi nije oblik međujezične studije u užem smislu riječi, jer malo dijete napreduje od nultog stupnja znanja jezika koji se govori oko njega do zadovoljavajućeg stupnja znanja jezika koji do-stiže u dobi od pet godina. Usto, u ovom se procesu savladavanja jezika radi samo o jednom jeziku. No, studije koje proučavaju proces učenja drugog ili stranog jezika, bave se kognitivnim prijelazom iz jednojezičnosti u dvoje-zičnost: uključena su dva jezika, J1 i J2, pa stoga možemo tvrditi da imamo pravi primjer dijakronijske međujezične studije. Još jedna lingvistička grana koja se bavi prijelazom s jednog jezika na drugi jest teorija prevođenja, koja proučava kako transformirati tekstove s jednog jezika u paralelne tekstove na drugom jeziku. Međutim, fokus ove discipline nije na učenju, kao u pretho-dnom primjeru, već na procesu zamjene tekstova: proces se može odvijati unutar mozga dvojezične osobe ili unutar kompjutorskog programa, ovisno o tome što nas zanima, ljudski ili strojni prijevod.

Postoje tri grane dvoznačne (dva se jezika uzimaju u obzir) međuje-zične lingvistike: teorija prevođenja, koja se bavi konverzijom teksta; ana-liza pogreške i kontrastivna analiza – koje ispituju sredstva pomoću kojih učimo druge, strane jezike. Slika 1 ilustracija je pojma međujezična studija. Iako su polazna točka svih takvih studija određena dva jezika (MJ, materinji jezik i SJ, strani jezik u slučaju učenja novog jezika, IJ ili 'izvorni jezik' i CJ ili 'ciljni jezik' u slučaju prevođenja), u središtu pozornosti je prijelazni me-đuprostor između ta dva jezika. Jezik koji nastaje u tom međuprostoru Mel'chuk (1963) u raspravi o teoriji prevođenja naziva 'međujezikom': to je sustav koji obuhvaća analitičke osobine IJ-a i sintetičke osobine CJ-a, što je i poželjno u prevođenju. Postoji jedan međujezik za svaki par tekstova. Su-protno tome, analiza pogreške smatra da učenik u svom napredovanju i sa-vladavanju znanja stranih jezika razvija niz uzastopnih i podudarnih 'aproksi-mativnih sustava' (Nemser, 1971a) ili 'prijelaznih dijalekata' (Corder, 1971). Svaki stupanj razvoja ima neke osobine koje su mu jedinstvene, no ima i one koje dijeli s neposredno prethodećim i neposredno nadolazećim aproksima-tivnim sustavom: ovo je na Slici 1 prikazano pomoću krugova koji se presi-jecaju.


201

Slika 1: Istraživačko polje međujezičnih studija

Daljnji se tekst neće baviti teorijom prevođenja: čitatelj može o toj temi pronaći nešto više informacija u Wilssovom radu (1977). Međutim, u sed-mom poglavlju spominjat će se 'prevoditeljski ekvivalenti', kao osnova za usporedbu dvaju jezika u kontrastivnoj analizi. U tom ćemo poglavlje tako-đer dublje istražiti prirodu odnosa između analize pogreške (AP) i kontras-tivne analize.

KA kao 'čista' ili 'primijenjena' lingvistika

U pokušaju sistematizacije cjelokupnog lingvističkog plana u određene lingvističke grane previdjeli smo jedan bitan aspekt: razliku koja se često naglašava između pojmova 'čista' i 'primjenjena' lingvistika. Kako ovu raz-liku mnogi poštuju, nećemo pokušavati dati definiciju 'primjenjene lingvi-stike', već ćemo samo upozoriti čitatelja na Corderovu opsežnu obradu tog lingvističkog polja (Corder, 1973). Ipak, potrebno je istaknuti da se u ne-koliko novijih radova, uključujući Corderov, javila sumnja u vezi legitimno-sti 'primjenjene lingvistike' kao znanstvene discipline. Corder predlaže da se 'primjenjenoj lingvistici' ne treba pripisivati znanstveni status, jer je to samo tehnologija koja se zasniva na 'čistoj' lingvistici:

„Primjena lingvističkog znanja – ili primijenjena lingvistika, kao što samo ime implicira – jest aktivnost. Ona nije teorijsko istraživanje. Ona se koristi teorijskim istraživanjima. Primijenjeni lingvist jest potrošač, ili koris-

MEĐUJEZIK

MJ

IJ

SJ CJ

1 2 3 4


202

nik, a ne proizvođač teorija“ (Corder, 1973:10).

Neki, još kategoričniji od Cordera, čak smatraju da je upitno koliko je primjena lingvističkog znanja u rješavanju pedagoških pitanja korisna, tvrde-ći da lingvistika ne može značajno doprinijeti rješavanju takvih problema (Johnson 1970; Lamendella, 1970). Chomsky negira značaj lingvističke teo-rije za probleme u podučavanju jezika, u čemu ga mnogi podupiru. Politzer (1972: 15) zauzima nešto manje ekstremističko stajalište da je 'primijenjena lingvistika' u krajnjoj liniji navika, način upotrebe lingvističke konceptuali-zacije u definiranju i rješavanju pedagoških problema. Nju zanima 'kako', a ne 'što'. Njegovo se viđenje očito dosta podudara s Corderovim. Slično tome, Wilkins se doima revnim u devaluaciji pojma 'primijenjena' lingvistika, go-voreći radije o korisnim otkrićima i implikacijama koje se mogu primijeniti u podučavanju jezika.

Moja je namjera zauzeti suprotno stajalište da primijenjena lingvistika jest znanost te na taj način potvrditi Malmbergovu izjavu:

„Primjenu lingvistike možemo i trebamo smatrati ravnopravnom znan-stvenom disciplinom. No, moramo biti iznimno oprezni u mješanju praktične primjene s čisto znanstvenim istraživanjem“ (Malmberg, 1971: 3).

Corder, prisjetimo se, zasniva svoje mišljenje da primijenjena lingvisti-ka nije znanost na tvrdnji da ona ne proizvodi, niti doprinosi teoriji, već 'konzumira' teoriju. Međutim, svaki potrošač, neovisno o tome što konzumi-ra, prehrambene namirnice ili teorije, mora biti selektivan: mora imati kriti-čke standarde prema kojima će kao potencijalni potrošač procijeniti raaspo-ložive alternative. Međutim, odakle mu standardi, ako ne ponovno iz neke teorije? Njegov je odabir vođen teorijom relevantnosti i primjenjivosti.

Sljedeći razlog da primijenjena lingvistika dobije status znanstvene dis-cipline pomalo je paradoksalan: primijenjena lingvistika hibridna je discipli-na, koja se sastoji ne samo od lingvistike, već i od psihologije i sociologije. Procjenjujući relevantnost bilo koje 'čisto' lingvističke izjave primijenjeni lingvist mora procijeniti ne samo njezinu lingvističku nego i njezinu psiholo-šku i/ili sociološku valjanost. Zapravo ne mogu imenovati niti jednu jedinu granu 'primijenjene lingvistike' koja se oslanja isključivo na 'čiste' lingviste: sve nadopunjuju lingvističke teorije saznanjima iz dvaju drugih spomenutih disciplina. KA, kao što će biti prikazano u drugom poglavlju, dosta se os-lanja na psihologiju. Smatram opravdanim pripisati kontrastivnu analizu pri-mijenjenoj lingvistici iz dva razloga: prvi, jer se razlikuje od 'čiste' lingvi-stike po tome što se koristi drugim znanstvenim disciplinama i drugi, jer je lingvistika zna-nost na kojoj se najvećim dijelom zasniva.

Nepobitna je činjenica da su se 'čisti' lingvisti posebice tijekom prote-klog desetljeća bavili disciplinom u velikoj mjeri srodnoj kontrastivnoj ana-lizi. Njih ne zanima usporedba, suprotnosti ili tipologija, već univerzalnost jezika. Svrha pronalaženja jezičnih univerzalnosti (onoga što je zajedničko svim jezicima) jest jezična ekonomija:


203

„Pravi napredak lingvistike leži u otkriću da se određene karakteristike zadanih jezika mogu svesti na univerzalna jezična svojstva te objasniti kao dublji aspekti lingvističke forme“ (Chomsky, 1965: 35).

Prema tome, lingvisti su zaduženi za detaljnu analizu ostalih jezika ka-ko bi provjerili postojanje potencijalne univerzalnosti među jezicima. Među-tim, nerazumno bi bilo očekivati od svakog lingvista da provjeri potencijalnu jezičnu univerzalnost uzimajući u obzir sve svjetske jezike: najviše što oni mogu učiniti jest da skupe potvrdne dokaze iz još jednog ili dvaju jezika ko-jima vladaju. Takvom provjerom, lingvisti zapravo vrše kontrastivnu analizu jezika. Ross (1969) je primjerice predložio da je derivacija pridjeva iz imeni-čnih fraza jezična univerzalnost, do čega je došao analizirajući njihovu du-blju strukturu, kao što je prikazano pod i). Provjerio je ovu tvrdnju na prim-jerima iz njemačkog i francuskog jezika, što je vidljivo pod ii) i iii).

i) Jack is clever but he doesn't look it. (Ivan je pametan, ali ne izgleda to)

ii) Hans ist klug, aber seine Söhne sind es nicht. (doslovno: Ivan je pametan, ali njegovi sinovi [to] nisu)

iii) Jean est intelligent, mais ses enfants ne le sont pas.

Zasad se sve čini u redu: tvrdnja se čini ispravnom, zamjenice it (to), es, le se u svakom slučaju odnose na pridjeve iz prethodne surečenice, što dovodi da zaključka da su pridjevi imeničke prirode. Međutim, Fedorowicz-Bacz pronalazi protuslovne dokaze provodeći kontrastivnu analizu engleske rečenice (koja je ovdje prevedena na hrvatski) i njezinog poljskog ekviva-lenta (iv): u poljskom primjeru taki nije zamjenica, već pridjev.

i) Jacek jest bystry, choć na takiego nie wygłąda. (doslovno: Ivan je pametan, iako takav ne izgleda)

Navedeni primjeri neodoljivo podsjećaju na kontrastivnu analizu, no Ross se u ovom slučaju bavi 'čistom' , a ne 'primijenjenom' lingvistikom.

Pojasnit ću još jednom da je cilj ove knjige 'primijenjena' KA, a ne nje-zin 'čisti' dvojnik. Stoga se bavi onime što mnogi smatraju središnjom sa-stavnicom primijenjene lingvistike, ili barem njezinom najočitijom kompo-nentom. Kako Wilkins (1972: 224) kaže,

„Ona je jedno od rijetkih istraživanja jezične strukture koje je poboljša-lo pedagogiju kao cilj istraživanja, te je stoga sa sigurnošću možemo svrstati u istraživačko područje primjenjene lingvistike.“

Politzer (1972) je nešto manje eksplicitan, no činjenica da KA zauzima cijelo jedno poglavlje od četiriju u njegovoj knjizi o čistoj i primijenjenoj lingvistici govori dovoljno sama za sebe: za njega je KA središnji i neizo-stavni dio primijenjene lingvistike.

Odgovor na pitanje – je li KA oblik čiste ili primijenjene lingvistike? – glasi: KA je oboje. Međutim, dok je 'čista' KA samo periferna disciplina u


204

čistoj lingvistici, u primijenjenoj je ona od središnje važnosti. Od ovog sada pa nadalje, svaki put kada se u knjizi pojavi pojam KA, odnosit će se na 'primijenjenu KA'.

KA i dvojezičnost

U ovoj je knjizi KA okarakterizirana kao oblik međujezične studije ili kako bi se Wandruszka (1971) izrazila 'međulingvistike'. Kao takva, a i zbog nekih drugih aspekata, ima mnogo zajedničkog sa studijama dvojezičnosti. Dvojezičnost, prema definiciji, nije istraživanje pojedinačnih jezika, niti jezika u općenitom smislu. Cilj je istraživanja u ovom slučaju posjedovanje znanja dvaju jezika. Ako se radi o zajednici u kojoj se govore dva jezika, tada je riječ o društvenoj dvojezičnosti; ako proučavamo osobu koja govori dva jezika, riječ je o individualnoj dvojezičnosti: KA se bavi drugom kate-gorijom. Dvojezičnost se odnosi na posjedovanje znanja dvaju jezika neovi-sno radi li se o pojedincu ili zajednici, no kontrastivnu analizu zanima pri-jelaz sa jednojezičnosti na dvojezičnost, odnosno proces bilingualizacije. Razliku između to dvoje možemo shvatiti i kao bavljenje trenutnom dvoje-zičnošću s jedne strane i početnom dvojezičnošću s druge strane (Diebold, 1961).

Neću pokušavati rekonstruirati povijest kontrastivne analize: Di Pietro (1971: 9) je pronašao rani primjer kontrastivne analize u knjizi C. H. Grand-genta o njemačkim i engleskim glasovnim sustavima izdanu 1892. godine. Moje je mišljenje da moderna KA počinje s Linguistics across Cultures (1957) (Lingvistika u raznim kulturama) koju je napisao Lado. Međutim, poticaj za ovo djelo bile su bez sumnje dvije ranije knjige na temu jezične integracije doseljenika u SAD: mislim na autore Weinreicha (1953) i Hau-gena (1956), koji su proučavali dvojezičnost doseljenika. Ovo je povijesna veza između KA i raznih studija dvojezičnosti.

Neki su izrazili sumnju u pravovaljanost ove veze, tvrdeći da su istraži-vanja Weinreicha i Haugena analize utjecaja drugog jezika (američki engle-ski) na razinu znanja materinjeg jezika doseljenika te njezino održavanje, dok se KA bavi učinkom materinjeg jezika na novi jezik koji su doseljenici bili prisiljeni naučiti, tj. SJ: razlika je dakle u usmjerenosti. Dulay i Burt (1974: 102) su izrazili podršku ovoj napomeni citirajući Haugenove riječi (1956: 370), „pod utjecajem je jezik učenika, a ne jezik koji učenik uči“. No kao odgovor na to, mogli bismo zamijetiti da Weinreich uopće ne spominje usmjerenost, već govori o „odstupanju od normi u oba jezika“ te dodaje da je snaga jezične interferencije najveća u smjeru MJ > SJ, što pripada istraživa-čkom području kontrastivne analize:

„Već iz svakodnevnog iskustva, ako ne iz rezultata psiholingvističkog istraživanja, možemo zaključiti da jezik koji je naučen prvi, ili materinji je-


205

zik, na privilegiranom položaju što se tiče pružanja otpora jezičnoj interfe-renciji“ (Weinreich, 1953: 88).

Postoji još jedna razlika između navedena dva tipa istraživanja kojoj vrijedi posvetiti nešto pažnje: već smo je spomenuli ranije dok smo govorili o razlici ontogeneza – filogeneza. Kontrastivnu analizu zanima utjecaj MJ-a na učenje SJ-a ali na individualnoj razini, dok su se Weinreichovi i Hauge-novi radovi pozabavili dugoročnim učincima jezičnog kontakta, uzimajući kao period trajanja učinka jednu cijelu generaciju. Kontrastivnu analizu zani-ma 'parole', dok njih zanima 'langue'; KA se bavi jezičnom 'interferencijom', a oni 'integracijom'. Uzevši ovo u obzir, ipak se čini da postoji značajna raz-lika: zašto bi De Saussure u konačnici inzistirao na dihotomiji langue – pa-role, ako ona lingvistici nije od temeljne važnosti? Moj je odgovor da diho-tomija neophodna u lingvistici ne mora nužno biti jednako vrijedna za 'me-đulingvistiku', kako bi se ponovno Wandruszka izrazio. Kako istraživanja napreduju, dokaza je zapravo sve više da su međujezični procesi koji su uz-rok promjenama u postojećim jezicima vrlo slični kod promjena koje se odvijaju u duljem periodu, tj. koji traju generacijama, kao i kod promjena koje kraće traju, tj. onoliko koliko je pojedincu potrebno da usvoji znanje određenog stranog jezika. Povijesne etape u nastajanju pidžinskih i kreolskih jezika (Whinnom, 1965) slične su onima kroz koje učenik SJ-a prolazi. U početnoj etapi dolazi do procesa pojednostavljivanja jezika gubitkom sklo-nidbe, pomoćnih glagola i funkcionalnih riječi kao što su prijedlozi ili čla-novi u nekim jezicima, nakon čega nastupa proces postupne komplikacije ti-jekom kojeg se međujezik asimilira u skladu s jezičnim normama CJ-a. Ovakvim se pitanjima bavi Ferguson (1971), a njihovim značajem u podu-čavanju SJ-a Widdowson (1975). Pojam 'međujezik', istraživanje dvojezič-nosti te razliku između složene i koordinirane dvojezičnosti ponovno ćemo spominjati kasnije u šestom poglavlju koje je posvećeno pedagoškoj prim-jeni kontrastivne analize. Sada je vrijeme da svratimo pažnju na psihološke osnove kontrastivne analize.

Prevela Tihana Kovač


206

Peter Trudgill: Jezik i kontakt

207


Peter Trudgill JEZIK I KONTAKT

(Prijevod iz djela: Sociolinguistics: An Introduction to Language and Society, Penguin Books, 2000., str. 165-184.)

Korištenje engleskog kao lingue france, o čemu smo govorili u 8. po-glavlju, dovodi nas do ponešto drukčijeg tipa geografskog širenja jezičnih pojava. Kada se engleski koristi kao lingua franca u Europi, kao na primjer, kada Danac i Šveđanin žele razgovarati, uglavnom se govori vrlo tečno i pravilno, zahvaljujući dugogodišnjem formalnom učenju engleskog jezika u školama. Ipak, rijetkost je da neizvorni govornik koristi engleski jednako do-bro i u jednakom broju društvenih prilika kao što to čini izvorni govornik. Drugim riječima, kada se jezik koristi kao lingua franca, on je pojednostav-ljen i reduciran, a usto je i podložan mnogim pogreškama koje se događaju zbog interferencije s materinskim jezikom govornika.

Pojednostavljivanje je, paradoksalno, vrlo složena pojava, ali najčešće se odnosi na uklanjanje nepravilnosti iz lingue france, kao što su nepravilni glagolski oblici, i redundancije, kao što je gramatički rod. To se obično do-gađa jer, za razliku od djece, odrasli uglavnom nisu dobri u učenju jezika.

Reduciranje se odnosi na činjenicu da, kao rezultat redukcije u društve-nim funkcijama, govornici lingue france mogu koristiti jezik u svrhu obav-ljanja posla, ali ne kada igraju nogomet ili peru posuđe, a znači da, u us-po-redbi s načinom na koji jezik koristi izvorni govornik, dijelovi jezika ne-dostaju: vokabular, gramatičke strukture, stilski elementi.

Stručni termin za proces u kojem jezik postaje podložan pojednostav-ljivanju, reduciranju i interferenciji u govoru neizvornih govornika naziva se pidžinizacijom. Pidžinizacija može biti neprimjetna (kao što je u slučaju ob-razovanih govornika danskog i švedskog). S druge strane, kada je pouča-vanje jezika slabije razvijeno ili potpuno nerazvijeno, ona može biti puno uočljivija, a kada se učenje odvija samo kroz isprekidane i ograničene kon-takte, može biti iznimno značajna. To možemo prikazati na primjeru svahi-lija, koji se, kao što smo vidjeli, koristi kao lingua franca u Istočnoj Africi.


208

Na dijelovima obale Istočne Afrike svahili je materinski jezik velikog dijela stanovništva, koje ga koristi za mnoge svrhe te ga, prirodno, izvrsno govori. U unutrašnjosti, u Tanzaniji, nema tako puno izvornih govornika, ali u mno-gim se prilikama koristi kao lingua franca. Ako ga uspoređujemo s obalnim svahilijem, primijetit ćemo da onaj u unutrašnjosti pokazuje neke oblike po-jednostavljivanja jer se govori kao drugi jezik, ali i redukcije jer se koristi u ograničenom broju prilika. Dalje u unutrašnjosti, u istočnom Kongu, govori se još jedna varijanta svahilija kao lingue france. U tom slučaju, jezik je još više pojednostavljen i reduciran. Pojednostavljivanje se ovdje odnosi na izo-stanak nepravilnih glagola, smanjenje broja imenskih kategorija (rod), izbje-gavanje određenih složenih sintaktičkih struktura. Obje varijante svahilija kao lingue france, iako promijenjene, svakako spadaju pod svahili. Razum-ljive su govornicima svahilija na obali, a izvorni govornici svahilija ne mo-raju se posebno prilagođavati da bi ih neizvorni govornici razumjeli.

Međutim, u drugom dijelu Konga, na ruralnom sjeveru, pojavljuje se još jedan oblik svahilija kao lingue france. Ta je varijanta još više pojedno-stavljena i reducirana verzija obalnog svahilija. Glagolski oblici, na primjer, radikalno su pojednostavljeni, nema imenskih kategorija, a koristi se samo ograničen broj rečeničnih struktura. Rezultat tolikog pojednostavljivanja i reduciranja minimalno je razumijevanje s govornicima obalnog svahilija. Je-zik se koristi samo kao lingua franca, ali ako ga izvorni govornik svahilija želi upotrijebiti, mora ga naučiti – barem dijelom. Kada pidžinizacija dosti-gne taj stupanj, a rezultat joj je relativno stabilan oblik jezika koji se koristi kao lingua franca, taj se nastali jezik naziva pidžinom (u ovom ga slučaju zovemo kongoanski svahili jezikom).

Pidžin je lingua franca bez izvornih govornika. Kronološki gledano, razvija se od „normalnog“ jezika pojednostavljivanjem, reduciranjem i inter-ferencijom ili miješanjem, često znatnima, od materinskog jezika ili jezika onih ljudi koji ga koriste, posebno kada se radi o izgovoru. Inače, u ranim fazama razvoja pidžina, kada se naziva pretpidžinom, on se koristi samo za trgovanje ili u drugom ograničenom tipu društvenih situacija. (Kada su kon-takti učestaliji, vjerojatnije je da će doći do potpunijeg učenja drugog jezika.)

Pravi pidžin najvjerojatnije će se razviti u kontaktnim situacijama ogra-ničenog tipa u kojima sudjeluju tri ili više jezičnih skupina: „dominantnan“ jezik (u navedenom slučaju to je svahili) i barem dva „nedominantna“ jezika. Ako je kontakt između govornika dominantnog s govornicima nedominant-nog jezika sveden na minimum, a nepotpuno naučen dominantni jezik koristi se kao lingua franca u nedominantnim skupinama, teško je odrediti kako na-staje pidžin. Tijekom vremena, pretpidžin, koji se koristi kao lingua franca, dobit će strukture i uporabne norme koje će svi prihvatiti. Zbog pojave koju sociolingvisti nazivaju fokusiranjem, dobit će ustaljeni oblik koji lingvisti mogu opisati i pisati gramatike o njemu. Nastali pidžin razlikuje se od pi-džiniziranih oblika jezika, koji se razlikuju u različitim razdobljima i kod


209

različitih govornika. (Jednak bi se razvoj događaja mogao očekivati kada bi jedan danski i jedan švedski učenik završili na pustom otoku nakon godinu dana učenja engleskog: vjerojatno bi razvili vlastiti oblik jezika, dansko-švedski pidžin engleski, za komunikaciju.) Nadalje, moguće je da univerzal-ni proces pojednostavljivanja igra ulogu u stvaranju pidžina. Ukratko ćemo raspraviti o tome.

Važno je spomenuti da se pidžini, iako su prilično drukčiji od ostalih jezika, zapravo razlikuju u nekim obilježjima, a ne u vrsti. To su pravi jezici sa strukturom i ostalim značajkama drugih jezika. Teško ih je naučiti, ali ipak lakše nego druge jezike (posebno za govornike jezika koji su dominant-tni u stvaranju pidžina). Dakle, pidžini nisu, kao što se često misli, opasne mješavine niti su „loši“, „manje vrijedni“ ili „iskvareni“ oblici jezika od ko-jih nastaju. Proučite sljedeći primjer pidžina s britanskih Solomonskih otoka, poznatijeg kao Neo-Solomonic (eng.) u lingvističkim krugovima, koji se često koristi kao lingua franca na Solomonskim otocima:

Mifɛlǝ i-go go lɔŋ sɔlwater, lʊkautιm fιš, nau wιn i-kam. Nau mifɛlǝ i-

go ɔlǝbaut lɔŋ kinú, nau bιgfɛlǝ wιn i-kam nau, mifɛlǝ i-fafasi

ɔlǝbautǝ, rɔ tumǝs.

„We kept going on the sea, hunting for fish, and a wind arose. Now we were going in canoes, and an immense wind arose, and we were then thrown around and were moving very fast.“ („Išli smo u more, lovili ribu i zapuhao je vjetar. Sada smo išli u ka-nuima, sada je zapuhao jak vjetar i bacao nas je i kretali smo se jako brzo“)

Očito je da, ako taj jezik doživljavamo kao oblik engleskog jezika, on je uis-tinu čudan oblik engleskog. Teško je, ako ne i nemoguće, govorniku engle-skog razumjeti taj jezik, posebno ako ga samo čuje, a ne i pročita, te mislim da mu je potreban prijevod. Slično tome, ako se to smatra pokušajem učenja engleskog kao stranog jezika, onda je to vrlo neuspješan pokušaj. No preci-zno govoreći, ni jedno ni drugo nije točno. Taj je govornik uistinu učio strani jezik, ali ne engleski nego solomonski pidžin. Gramatika i vokabular tog je-zika, iako u mnogočemu slični engleskom, ipak se i razlikuju. Jezik ima vla-stita gramatička pravila i riječi. Na primjer, kaikai, solomonska riječ za poj-move „hrana“ i „jesti“, nije engleska riječ, a potreba razlikovanja prijelaznih i neprijelaznih glagola (pomoću sufiksa –im – usporedi lukautim s engleskim glagolom go) nije gramatičko pravilo engleskog jezika. Zbog toga je po-željno da se, zbog lingvističkih razloga, solomonski jezik i ostale vrste en-gleskog pidžina promatraju odvojeno od engleskog (iako su očito povezane s


210

njim). Takvi su pogledi često praćeni i osjećajima o nacionalnoj i vjerskoj „čistoći“. Ako osoba smatra pidžin „iskvarenim“ i „manje vrijednim“ obli-kom engleskog, lako se može dogoditi da se i govornici tih jezika, uglavnom neeuropljani, počnu doživljavati kao manje vrijedni. Kada se suoči s takvim stavovima, lingvist jedino može istaknuti činjenicu da ne postoji „čist“ jezik. Svi su jezici nastali pod utjecajem drugih jezika i miješanjem s njima. (Raz-mislimo o vokabularu: mnoge od riječi upotrjebljenih u ovom tekstu zapravo su posuđene iz drugih jezika tijekom stoljeća.)

Većina poznatijih pidžina na svijetu nastali su zbog putovanja europ-skih trgovaca i kolonizatora. Temelje se na jezicima poput engleskog, fran-cuskog i portugalskog, a nastali su na glavnim prometnim i trgovačkim puto-vima. Pidžini koji se temelje na engleskom najčešći su u Sjevernoj Americi, na oba kraja trgovine robljem u Africi i na Karibima, na Novom Zelandu i u Kini. Još uvijek se mogu pronaći u Australiji, Zapadnoj Africi, Solomonskim otocima (kao što smo vidjeli) i na Novoj Gvineji, gdje se pidžin engleski u lingvističkim krugovima često naziva tok pisinom. Ipak, nisu svi pidžini nastali na taj način. Kituba, koji je nastao od kikonga, bantu jezika, pidžin je koji se koristi u zapadnom Kongu i susjednim područjima. Fanagalo, koji se temelji na zulu jeziku, pidžin je koji se govori u Južnoj Africi i susjednim zemljama, posebno u rudnicima. Postoji još nekoliko autohtonih pidžina u Africi i drugdje.

Tok pisin vjerojatno je najrašireniji pidžin koji se razvio iz engleskog. Ima status službenog jezika u Papui Novoj Gvineji te se koristi na radiju, u novinama i u školama. Trenutno prolazi kroz proces značajne kreolizacije. Kao što smo vidjeli u 3. poglavlju, kreolski su jezici pidžini koji imaju svoje izvorne govornike. U jezično raznolikim društvima gdje se pidžin koristi kao lingua franca, djeca ga mogu usvojiti kao svoj materinski jezik, posebno ako roditelji komuniciraju koristeći pidžin. U takvim će slučajevima jezik ponov-no dobiti sve osobine pravog ne-pidžina. Kada odrasli izvorni govornici go-vore pidžin, on će, u usporedbi s prvotnim pidžinom, imati proširen voka-bular, širi raspon sintaktičkih mogućnosti te veći stilski repertoar. Također će se koristiti u svim društvenim situacijama. To znači da će se redukcija koja se događa za vrijeme pidžinizacije nadoknaditi, ali pojednostavljivanje i miješanje ostaju. (Pojednostavljivanje se koristi kao stručni pojam, a ne kao pojam o vrijednosti jezika. Kreolski jezici nisu u intelektualnom smislu jed-nostavniji od jezika iz kojih su nastali. Samo su pravilniji i manje redun-dantni.) Proces u kojem se redukcija „ispravlja“ proširivanjem poznat je kao kreolizacija te je jedan od najzanimljivijih procesa jezične promjene. Derek Bickerton tvrdio je da djeca, kada moraju koristiti pidžin kao materinski je-zik, proširuju taj jezik zbog urođenih mentalnih sposobnosti – ljudska jezi-čna sposobnost – te nam kreolizacija pruža neobičan i fascinantan pogled u ljudski um. Kreolski jezici, drugim riječima, posve su normalni jezici – samo je njihova povijest pomalo neobična.


211

Od kreolskih jezika nastalih u Europi – onih koji su nastali od pidžina temeljenih na europskim jezicima – najpoznatiji su francuski, engleski, por-tugalski i španjolski kreolski jezici. Francuski kreolski jezici široko su ras-prostranjeni na Karibima i susjednim područjima uključujući Haiti, gdje je haićanski francuski kreolski materinski jezik većine stanovništva, u Francu-skoj Gvajani i Sjedinjenim Državama, gdje afričko-američko stanovništvo u Louisiani govori francuskim kreolskim. Francuski se kreolski jezici koriste još i u Indijskom oceanu, posebno na Mauricijusu, Réunionu i Sejšelima. U sljedećem ulomku iz molitve Oče naš na haićanskom kreolskom vidljiva je veza tog jezika s francuskim: „Papa nou, ki nan sièl, ké non ou jouinn tout réspè. Ké règn ou vini. Ké volonté ou akonpli sou tè a tankou nan sièl. Ban nou, jodi a, pin chak jou nou.“ Većina poznatijih engleskih kreolskih jezika govori se u različitim dije-lovima obiju Amerika te su, kao i francuski kreolski, posljedica trgovanja robljem. Na primjer, sranan je engleski kreolski koji govori nekoliko dese-taka tisuća izvornih govornika na obalnim područjima Surinama, a koriste ga i drugi u tom području kao linguu francu. Slijedi primjer (pogledaj i str. 57.): Ala den bigibigi man de na balkon e wakti en. A kon nanga en buku na ondro en anu. A puru en ati na en ede, en a meki kosi gi den. Dan a waka go na a djari, pe den gansi de. „Svi važniji muškarci bili su na balkonu i čekali ga. Došao je sa svojom knjigom pod rukom. Skinuo je šešir i naklonio im se. Onda je otišao u vrt u kojem su bile guske.“ Sranan je jedan od „najkonzervativnijih“ engleskih kreolskih jezika, to jest engleski nije previše utjecao na njega te nam daje dobar uvid u to kako su manje izolirani kreolski jezici mogli izgledati u ranijim fazama razvoja. U unutrašnjosti Surinama postoje drugi engleski kreolski jezici, a govo-re ih uglavnom potomci odbjeglih robova koji su uspjeli stići do prašume. Najpoznatiji je od tih kreolskih jezika – koje govornici sranana ne razumiju – djuka. Da stvari budu još složenije, djuka se očito koristi kao lingua franca u pidžiniziranom obliku u skupinama američkih indijanaca koji žive u tom području. Taj zadnji oblik jezika vjerojatno ima ovakvu povijest: engleski

(pidžinizacija) zapadnoafrički pidžin

(kreolizacija) djuka

(pidžinizacija)

pidžin djuka


212

Ni sranan ni djuka nisu kontroverzni jezici, ni socijalno ni jezično gledajući. Preoblikovani su tako da postanu kreolski jezici te jezici koji su drukčiji od engleskog: pomoću navedenog primjera teško bi se moglo do-kazati da je sranan vrsta engleskog. Međusobno razumijevanje govornika sranana i engleskog gotovo da i ne postoji. Što se tiče društvenih prilika, nema razloga sranan nazivati vrstom engleskog. Nizozemski je službeni jezik u Surinamu, a sam engleski ne koristi se često. No u drugim dijelovima svijeta mnogo je teže odrediti tu granicu. Na primjer, u dijelovima Zapadne Afrike engleski pidžin koristi se kao lingua franca, a u određenim dijelo-vima, kao što je Nigerija, došlo je do njegove kreolizacije. Problem je u tome što se ondje, za razliku od Surinama, engleski, prestižan svjetski jezik, koristi kao službeni jezik u mnogim situacijama. Zbog toga je nigerijski pidžin, čak i u kreoliziranom obliku, postao heteronoman (pogledaj str. 4.) s obzirom na standardni britanski ili nigerijski engleski. Engleski ima značajan utjecaj na engleski pidžin koji se smatra „lošim“ ili „iskvarenim“ oblikom engleskog. U Sijera Leoneu situacija je slična, ali ipak još složenija. U Freetownu, glavnom gradu, moguće je, iako na možda umjetan način, razlikovati četiri jezične varijante koje su na neki način povezane s engleskim:

1. Britanski engleski

2. Sijeraleonski engleski – koriste ga stanovnici srednjeg staleža, a sadrži određene značajke zbog utjecaja afričkih jezika

3. Zapadnoafrički pidžin engleski – koristi se kao lingua franca (u svrhu trgovine)

4. Krio Krio je engleski kreolski jezik s oko 30 000 izvornih govornika koji žive u Freetownu i oko njega. Jezik se razvio od engleskog kreolskog koji su govorili robovi koji su se vratili s Jamajke, iz Sjeverne Amerike i Britanije, a nije izravno povezan sa zapadnoafričkim pidžinom. Slijede četiri verzije iste rečenice koje pokazuju neke sličnosti i razlike među tim jezicima:

Britanski engleski /aım goʊıŋ tǝ wɜ:k/

Sijeraleonski engleski /aim goin to wɔk/

Zapadnoafrički pidžin engleski /a di go wɔk/

Krio /a di go wok/ Sličnosti tih četiriju verzija izazvale su mišljenje stanovnika Sijera Leonea da su tri verzije, koje su manje prestižne, zapravo neuspjeli pokušaji opona-šanja prestižnog britanskog engleskog – zbog toga se pidžin i krio često nazivaju „pokvarenim engleskim“.


213

U dijelovima bivše Britanske Zapadne Indije položaj jezika je sličan, ali njegovi su problemi puno teži. Promotrimo Jamajku. Neki lingvisti koji pišu o jeziku koji se govori na Jamajci zovu ga jamajčanskim engleskim, dok mu drugi žele dati status posebnog jezika nazivajući ga jamajčanskim kreolskim jezikom. To neslaganje u nazivlju uzrokovano je problemom diskretnosti i kontinuiteta koji smo spominjali u 1. poglavlju (str. 5.). Na Jamajci standar-dni je engleski službeni jezik, a koriste ga najviši društveni slojevi, obrazo-vani Jamajčani i ljudi britanskog podrijetla. Na drugom kraju društvene ljes-tvice, posebno kada se govori o seoskom stanovništvu u izoliranim ruralnim područjima, koristi se kreolski jezik temeljen na engleskom, ali ga govornici standardnog (ili bilo koje druge verzije engleskog) ne razumiju. Jezične raz-like prevelike su da bismo mogli reći da je, kada bi se radilo samo o tim dvjema verzijama, jamajčanski kreolski, slično kao sranan, povezan s engle-skim, ali različit od njega. Kako bismo to dokazali, slijedi ulomak iz kreol-skog teksta koji je naveo stručnjak za jamajčanski kreolski, Beryl Bailey:

„Wantaim, wan man en ha wan gyal-pikni nomo. Im ena wan priti gyal fi-truu. Im neba laik fi taak tu eni an eni man. Im laik a nais buosi man fi taak tu. Im taat taak tu wan man, bot im get kalops aafta im taak tu di man.“ „Once upon a time, there was a gentleman who had an only daughter. She was a gay and dandy girl. She didn't like to talk to just any man. She wanted a gay, fine man to talk to. She started to talk to a man, but she got pregnant by talking to the man.“ (Prijevod Beryla Baileyja prijevod je na jamajčanski, a ne na britanski standardni jezik.) „Jedno davno bio jedan gospodin koji je imao kćer jedinicu. Bila je to vesela i sjajna djevojka. Ona nije voljela razgovarati s bilo kakvim mu-škarcima. Željela je razgovarati s veselim, pristojnim muškarcem. Poče-la je razgovarati s muškarcem, ali je zatrudnjela razgovarajući s mu-škarcem.“

No problem je što između tih dviju krajnosti, u srednjim društvenim slojevima, postoji velik broj verzija koje povezuju krajnosti u lanac međuso-bnog razumijevanja. Drugim riječima, postoji kontinuum društvenih dijale-kata koji se kreće od standardnog engleskog do „najudaljenijeg“ jamajčan-skog kreolskog jezika. To znači da su sve varijante jezika na Jamajci postale heteronomne u odnosu na standardni engleski, čak i ako se govornici ne razumiju uvijek. Zapravo, postoji mogućnost da se taj kontinuum razvio baš zbog utjecaja prestižnog engleskog na kreolske jezike niskog staleža: što je snažniji bio utjecaj, odvijala se snažnija dekreolizacija. Utjecaj engleskog ne pokazuje znakove slabljenja. Čak je i „najudaljeniji“ kreolski, kako pokazuju primjeri teksta, sličniji engleskom nego sranan. Za razliku od kreolizacije


214

koja „ispravlja“ redukciju provedenu za vrijeme pidžinizacije, dekreolizacija je proces koji se bori s pojednostavljivanjem i miješanjem koji se događaju za vrijeme pidžinizacije. Kontakt između ishodišnog jezika (u ovom slučaju to je engleski) i kreolskog jezika, kao što je jamajčanski, dovodi do postup-nog uvođenja nepravilnosti i redundantnosti iz drugih jezika koji nisu isho-dišni – kao što se, u ovom slučaju, uvode riječi iz afričkih jezika.

Poteškoće koje izaziva kontinuum od engleskog do kreolskog na Jamaj-ci, koji se često naziva postkreolskim kontinuumom, značajne su. U 1. po-glavlju, kada smo govorili o zemljopisnom kontinuumu dijalekata, mogli smo primijetiti da se, u slučaju nizozemskih i njemačkih dijalekata, može od-lučiti (umjetnim putem) koje su varijante dijalekti kojeg jezika jednostavno gledajući političke granice. Na Jamajci ne postoje takve „društvene granice“: ne možemo jasno odrediti liniju između kreolskog i engleskog. No ako zbog toga pomislimo, kao većina ljudi, da je jezik svih Jamajčana engleski, poja-vit će se brojni problemi.

Kao prvo, postoji rašireni stav na Jamajci (i u ostalim dijelovima Kari-ba) da većina Jamajčana govori manje vrijedan oblik engleskog jezika (bu-dući da se jamajčanski kreolski uvelike razlikuje od engleskog). Kao drugo, to znači da djeca uče čitati i pisati standardni engleski jer se on smatra nji-hovim izvornim jezikom. Zbog velikih razlika između engleskog i mnogih vrsta kreolskih jezika, mnoga djeca nikad ne nauče pisati i čitati engleski na viskom stupnju te je prolaznost djece s Jamajke na ispitima iz britanskog engleskog puno niža od prolaznosti iz drugih predmeta.

S lingvističkog stajališta razumno bi rješenje bilo iskoristiti norveški pristup. Bez obzira na činjenicu da je standardni danski jezik sličan norve-škim dijalektima, toliko da su u prošlosti bili heteronomni u odnosu na dan-ski, Norveška je razvila vlastiti standardni jezik nakon što se politički osa-mostalila. Taj novi standardni jezik i dalje je bio sličan danskom, ali ipak je bio utoliko različit da je sličio stvarnom norveškom govornom jeziku. Na Ja-majci i drugdje bilo bi moguće učiniti istu stvar. Novi standardni jamajčan-ski kreolski (ili engleski) jezik mogao bi se stvoriti - kao što to pokušavaju Škoti na Britanskim otocima (7. poglavlje) - i točnije prikazati prirodu jezika koji govore Jamajčani. Sličio bi engleskom, ali bi se svejedno doživljavao kao zaseban jezik. Engleski bi se tako mogao učiti kasnije, kada se postigne pismenost, kao polu-strani jezik, kao što Norvežani danas uče čitati i razu-mijevati danski i švedski.

Međutim, u stvarnosti postoji mnogo prepreka tom rješenju. Engleski je jezik sa statusom, a često se koristi i kao lingua franca i jezik je kulture koja je vrlo moćna i utjecajna na Jamajci. Političke i društvene veze između ja-majčanskog kreolskog i engleskog nisu iste onima između danskog i norve-škog jezika. Vrlo bi se malo Norvežana u 19. stoljeću uvrijedilo da im netko kaže da ne znaju danski. S druge strane, postoji mnogo stanovnika Zapadne Indije koje vrijeđaju pretpostavke da ne govore engleski. Razlozi su sljedeći:


215

(a) varijante koje su se približile (društvenom) vrhu jamajčanskog dijalek-tnog kontinuuma puno su sličnije engleskom nego kreolskom – ne postoji pravi jezični razlog da se tvrdi da nisu engleski jezik i (b) stajališta o jeziku često imaju i oni kojima ta stajališta ne idu u prilog: gotovo svi na Jamajci smatraju standardni engleski „dobrim“, a sva odstupanja od njega „lošima“. Nadalje, zbog prestiža standardnog engleskog jezika, oni koji su ga usvojili ne bi se tako lako odrekli društvenih i financijskih prednosti koje im je to donijelo. Ljudi bi također bili svjesni i mogućeg udaljavanja od ostatka svi-jeta u kojem se govori engleski. Ipak, glavni bi problem bio jedan od dru-štvenih stavova o tome koju varijantu jezika treba koristiti u kojoj društvenoj situaciji. Kada bi se na BBC-u vijesti čitale naglaskom koji koriste mase u Londonu, Birminghamu ili Glasgowu, to bi dovelo do smijeha, ljutnje i ismi-javanja. Istu bi reakciju izazvalo uvođenje jamajčanskog kreolskog u neoče-kivane kontekste. Međutim, to bi bilo izvedivo kada bi se donijela takva politička odluka: bilo bi smiješno da se engleski koristio na sudu u srednjem vijeku, a puno kasnije bi se smatralo i da mu nije mjesto u znanstvenim ras-pravama, do nedavno bi bilo dosta čudno vidjeti književno djelo na finskom, korištenje makedonskog u saboru smatralo bi se apsurdnim do 20. stoljeća, a do prije uistinu malo vremena svi bi se smijali kada bi vidjeli oglas za posao u irskim novinama napisan na narječju Ulstera.

S teoretskog gledišta, jedna od najzanimljivijih osobina kreolskih jezika općenito – barem u slučaju onih koji su povijesno povezani s europskim jezi-cima – broj je sličnosti među njima, bez obzira na zemljopisnu lokaciju.

jamajčanski kreolski /wɑ de go hapm nou/ „What's going to happen now?“ („Što će se sada dogoditi?“) sranan /mi de kom/ „I'm coming.“

(„Dolazim.“)

gullah /de dǝ njam forǝ/ „They were eating fodder.“ („Jeli su krmu.“)

krio /ɑ de go wok/ „I'm going to work.“ („Idem na posao.“)

(Jamajčanski kreolski geografski pripada Karibima, sranan Južnoj Americi, gullah (pogledaj i str. 57.) Sjevernoj Americi, a krio Zapadnoj Africi.) Nave-dene rečenice prikazuju progresivni ili trajni vid (aspekt): ne odnose se samo na pojedinačne kratke radnje, nego radnje koje se odvijaju tijekom duljeg vremenskog razdoblja. (To se vidi u prijevodima na engleski u glagolu be + glagol-ing.) Sličnosti su sljedeće:


216

1. Svi kreolski jezici mogu izricati vid bez da izriču vrijeme. (Primjer gullaha je preveden u prošlom vremenu, ali u drugim bi kontekstima savršeno odgovarao i prezent.)

2. Svi kreolski jezici imaju trajni vid, ali ga ne prikazuju sufiksom kao engleski, nego česticama – samostalnim riječima koje stoje ispred glagola.

3. Sadašnji oblik te čestice gotovo je isti u svim slučajevima: de, de,

dǝ, de. Te su sličnosti još primjetljivije ako uočimo da i francuski kreolski imaju potpuno istu konstrukciju glagola:

zamjenica + čestica za trajni vid + glagol

francuski kreolski u Louisiani: /mo ɑpe travaj/ „I am working.“ („Radim.“)

haićanski fk: /yo ɑpe mãze/ „They are eating.“ („Jedu.“)

mauricijski fk: /ki to ape fer/ „What are you doing?“ („Što radiš?“)

Primijetite da je, još jednom, oblik čestice isti: /ape/ (povijesno pove-zano s francuskim après), usprkos nekoliko tisuća kilometara između Mauri-cijusa i Kariba. Portugalski kreolski jezici imaju istu konstrukciju:

zamjenica + čestica + glagol

Portugalski kreolski na St. Thomasu: /e kɑ ndɑ/ „He is going.“

Kako možemo objasniti sličnosti (i u strukturi i u formi) tih jezika, po-sebno ako se sjetimo velike udaljenosti između njih i činjenice da su izve-deni iz različitih jezika? Jedno od ponuđenih objašnjenja ističe sličnost situa-cija koje su dovele do stvaranja pidžina (a time i kreolskih jezika). Ti su je-zici nastali zajedničkom aktivnosti mornara, trgovaca i domorodačkog sta-novništva prilikom trgovanja ili u sličnim situacijama, zbog toga ne izne-nađuje njihova sličnost. Također je istinito da pidžini nastaju u okolnostima u kojima je prijenos informacija otežan te je korisno jezik učiniti što jedno-stavnijim i učinkovitijim sredstvom komunikacije. To znači da postoji mno-go univerzalnih i raširenih načina pojednostavljivanja – uključujući gubitak redundantnih svojstava i izbacivanje nepravilnosti – koji će prije zahvatiti neke strukture od drugih.

Drugo objašnjenje naziva se „teorijom releksifikacije“. Ukratko, po toj je teoriji prvi rašireni pidžin temeljen na nekom europskom jeziku bio portu-galski pidžin koji se vjerojatno razvio negdje u 15. stoljeću na zapadnoafri-


217

čkoj obali. Portugalski se zatim proširio na druga trgovačka područja i u ko-lonije u Africi i Aziji, a počeli su ga učiti i trgovci iz drugih zemalja. Među-tim, kada su se engleski i francuski trgovci priključili trgovini – uglavnom trgovini robljem – u velikom broju, počela se odvijati releksifikacija portu-galskog pidžina. Gramatika jezika ostala je nepromijenjena, ali riječi su se mijenjale. Riječi koje su došle iz portugalskog postupno su zamijenile riječi iz engleskog, francuskog ili nekog drugog dominantnog europskog jezika. Ovo su dokazi za tu teoriju:

1. Neke portugalske riječi još postoje u ne-portugalskim pidžinima i kre-olskim jezicima, npr. savvy od portugalskog sabe, „on zna“ ili piccanin-ny, od portugalskog pequenino, „malen“.

2. Mnoge riječi kreolskih jezika porijeklom su iz zapadnoafričkih jezika. Na primjer, /njam/ „jedi“ (pogledaj 3. poglavlje) u jamajčanskom kreolskom, gullahu, srananu i drugima vjerojatno dolazi od /njami/, što znači „jesti“ u fulaniju, jeziku koji se govori u Gvineji, Gambiji, Senegalu i Maliju.

3. Postoji nekoliko gramatičkih sličnosti, uz one koje smo već spomenuli u slučaju glagola, engleskog, francuskog, portugalskog i drugih kreolskih jezika. To se može objasniti hipotezom „ista gramatika, a različite riječi“.

4. Prava priroda gramatičkih sličnosti – iako one možda postoje zbog uni-verzalnih načela pojednostavljivanja – ukazuje na povezanost sa zapad-noafričkim jezicima. Mnogi od tih jezika, kao što su kreolski, izriču vid i vrijeme stavljajući čestice ispred glagola. Usporedi:

francuski kreolski u Louisiani: /mo to kupe/ „I (prošlost) cut.“

(„Ja (proš.) rezati“)

portugalski kreolski na St. Thomasu : /e tɑ ndɑ/ „He (prošlost) go.“

(„On (proš.) ići.“

Yoruba: /mo ti wɑ/ „I (prošlost) come.“ („Ja (proš.) doći.“)

Zadnji dokaz za teoriju releksifikacije može se naći u saramakanskom jeziku. To je kreolski jezik koji se također koristi u Surinamu. Čini se da su robovi koji su govorili taj jezik zaustavili njegov razvoj na pola puta u pri-jelazu od vokabulara iz portugalskog do vokabulara iz engleskog. Najčešće se smatra portugalskim kreolskim, ali udio engleskog vokabulara je velik.

Treće uzbudljivo objašnjenje veže se uz rad već spomenutog Dereka Bickertona. Ako su svi kreolski jezici nastali tako što su djeca širila pidžine i ako su sva ta djeca koristila svoje urođeno općenito znanje o ljudskim jezici-ma, a ne o jednom određenom jeziku, te ako je ljudska jezična sposobnost


218

zajednička svim ljudima – što svakako jest, možda ne iznenađuje previše da svi kreolski jezici na svijetu imaju sličnu strukturu.

Kao što smo vidjeli u 3. poglavlju, mnogi lingvisti tvrde da je AAVE (afroamerički govorni engleski) nastao od kreolskog jezika koji je kasnije doživio proces trajne dekreolizacije zbog stoljetnog dodira s engleskim, tako da je sada postao varijanta engleskog. Ako je to točno, možemo reći, kao što smo za situaciju na Jamajci koristili naziv postkreolski, da je AAVE kasni ili krajnji (vestigial) postkreolski. Sjetimo se da se dekreolizacija bori s poje-dnostavljivanjem i miješanjem koji su se odvijali za pidžinizacije. Ako se proces suprotan pojednostavljivanju nazove komplikacijom, a proces supro-tan miješanju pročišćavanjem (to je stručan pojam, a ne pojam o vrijednosti jezika – pročišćavanje ne čini jezik više ili manje poželjnim), možemo kro-nološki slijed grafički prikazati: Proces: izvor pidžinizacija pre-pidžin pojednostavljivanje miješanje redukcija fokusiranje pidžin kreolizacija kreolski širenje djelomična post-kreolski komplikacija pročišćavanje dekreolizacija daljnja preostali komplikacija pročišćavanje dekreolizacija post-kreolski Naravno, ako procesi komplikacije i pročišćavanja nekada završe, kraj-nji postkreolski jezici poput AAVE-a ne bi imali više svojstava kreolskog i ne bi pokazivali svoje kreolsko podrijetlo.

Zanimljivo je to što postoje jezici koji nisu postkreolski, a izgledaju tako. To su varijante jezika koje, u usporedbi s nekim ishodišnim jezikom, pokazuju određenu razinu pojednostavljivanja i miješanja. Ipak te jezike ne zovemo kreolskima jer pojednostavljivanje i miješanje nisu značajni. Tako-đer ih ne zovemo postkreolskim jezicima jer nikad nisu bili kreolski, a nisu bili kreolski jer nisu bili ni pidžini! Afrikaans, drugi većinski jezik bjelačkog stanovništva Južne Afrike (uz engleski), smatrao se dijalektom nizozemskog, kao što smo pokazali ranije. No tijekom 20. stoljeća postigao je autonomnost (pogledaj 1. poglavlje) te sada ima vlastitu književnost, rječnike, gramatike i ostalo. U usporedbi s nizozemskim, afrikaans uvodi pravilnosti u gramatici te se miješa s malajskim, portugalskim i drugim jezicima. Međutim, govor-nici nizozemskog i afrikaansa i dalje se razumiju. Ključno svojstvo afrika-


219

ansa je da, iako ga sada govore neki stanovnici Južne Afrike koji su potomci ljudi kojima on nije materinski jezik – zbog toga dolazi do utjecaja malaj-skog, portugalskog i drugih jezika – i koji definitivno govore pidžiniziranu varijantu nizozemskog/afrikaansa, on nikada nije bio pidžin. Tradicija izvor-nih govornika zadržala se tijekom cijelog prijelaza od nizozemskog do afri-kaansa. Jezik se nije prenosio s koljena na koljeno izvornih govornika, nego se koristio u svim društvenim prilikama te zato nije bio reduciran. Takav je-zik, u kojem su vidljivi pojednostavljivanje i miješanje, povezan s nekim ishodišnim jezikom, a koji nikad nije bio pidžin ili kreolski u smislu da je uvijek imao govornike koji su koristili varijantu u kojoj nije došlo do reduk-cije, naziva se kreolidom.

Pidžini, kreolski jezici i kreolidi jezici su koji nastaju kontaktom razli-čitih jezika i zbog toga su „miješani“ jezici. Svi pidžini, kreolski i kreolidi koje smo dosad spomenuli ipak imaju jedan glavni ishodišni jezik. Jasno je, na primjer, da je solomonski pidžin nastao iz engleskog, haićanski kreolski iz francuskog, jamajčanski engleski postkreolski iz engleskog, a afrikaans kreolid iz nizozemskog.

Postoji još zanimljivih slučajeva u svijetu, ali u tim slučajevima jezici imaju dva ishodišta. Zovemo ih pidžinima, kreolskim i postkreolskim jezi-cima te kreolidima s dvama izvorima (dual-source). Russenorsk bio je pidžin koji se govorio na dalekom sjeveru Norveške do 1917., kada je trgovanje Norveške i Rusije prestalo zbog Ruske revolucije. To je bio reduciran i po-jednostavljen jezik koji se sastojao od jednakog broja elemenata iz ruskog i iz norveškog. Očito je da se razvio zbog kontakta govornika ruskog i govor-nika norveškog, ali usvojio je uporabne norme, a govornici drugih jezika, kao što su sami, finski, nizozemski, njemački i engleski, učili su ga i koristili kao linguu francu. Vjerojatno je važno spomenuti da se russenorsk nije raz-vio u kolonijama, nego prilikom trgovanja u Europi gdje su oba jezika ko-ristili ljudi s jednakim sredstvima i tehnologijom.

Teško je zamisliti situacije u kojima bi pidžin s dvama izvorima mogao postati jedini jezik koji neko društvo koristi, a time potaknuti razvoj kreol-skih jezika. Međutim, to se dogodilo barem jednom. Pitkernski, jezik koji se govori na izoliranom otoku Pitcairn u Tihom oceanu, kreolski je jezik s dva-ma izvorima i jedini je jezik malobrojnog stanovništva tog otoka. Stanovnici Pitcairna uglavnom su potomci britanskih mornara koji su zaslužni za slavnu pobunu na brodu Bounty te stanovnika Tahitija koji su s njima pobjegli na Pitcairn kako bi se sakrili od Britanske kraljevske ratne mornarice. Njihov je jezik pojednostavljena mješavina engleskog i tahićanskog (polinezijskog jezika) kao što se može vidjeti u sljedećem primjeru:

got a purʔiti fǝ puš em hoʔ ston - wen em bin put in ɑ weku, hem jʌmu fǝ

plente lif ǝn pehu plente dǝ:ʔ


220

„There was a stick for pushing those hot stones. When they had put in the food, they wrapped it in a lot of leaves and covered it with a lot of earth.“ „Postojao je štap za guranje tog vrućeg kamenja. Kada su stavili hranu unutra, omotali su ga s mnogo lišća i pokrili s mnogo zemlje.“ Pitkernski jezik također ima govornike na otoku Norfolk, u zapadnom dijelu Tihog oceana, koji su potomci ljudi koji su se tamo doselili s Pitcairna. Na tom otoku jezik je u bliskom kontaktu s australskim engleskim, a traje proces njegove dekreolizacije (u smjeru engleskog, ne tahićanskog). Zato ga može-mo nazvati postkreolskim jezikom s dvama izvorima.

Postoje i jezici za koje možemo reći da su kreolidi s dvama izvorima. Jedan od njih je mičif (michif, metsif, métis – postoji nekoliko načina pisa-nja), koji korijene vuče iz Kanade, ali većina govornika „miješane krvi“ sada živi u Sjevernoj Dakoti, u SAD-u. Ishodišni jezici iz kojih je nastao su fran-cuski i kri, jezik američkih indijanaca. Za razliku od pitkernskog, u mičifu se nije dogodilo toliko pojednostavljivanja. Pretpostavljamo da je to zato što su u razvoj pikternskog jezika više bila uključena djeca. (Djeca, naravno, lakše usvajaju jezik nego stariji adolescenti i odrasli, a pojednostavljivanje se jav-lja zbog nepotpunog učenja ishodišnog jezika kod ljudi starijih od 14 godi-na.) Mičif je zanimljiv jer su imeničke fraze došle iz francuskog, uz potpuno slaganje rodova i pridjeva, dok su glagolske fraze došle iz krija, uz složenu morfologiju glagola tog jezika. Na primjer: Ia fam mičimine:w li pči the (ž.) woman she-is-holding-it the (m.) little-one francuski cree francuski „The woman is holding the child.“ (Žena drži dijete.)

Prevela Maja Ljubej

5. aktualno

Tihana Sedlar: Grafički anglicizmi

223

UDK 81'373 81'35

81'373.45 Stručni rad


Tihana Sedlar GRAFIČKI ANGLICIZMI

Uvod

Anglizmi su prepoznatljive riječi ili jedinice iz engleskoga jezika pre-uzete i prilagođene drugom jeziku (Anić, 2004: 22). Oni se teško uklapaju u hrvatski jezični sustav. (Hudeček, Mihaljević, Vukojević, 1999: 287) Uz ri-ječ anglizam, u članku Alemka Gluhaka Grafički „anglicizmi“ (Gluhak, 2009.) pojavljuje se i riječ anglicizam. Poznata je tvrdnja da potpunih isto-značnica u jeziku nema. Ako u jeziku postoje dva izraza, najčešće ili ne zna-če potpuno isto ili, ako znače, imaju različitu konotaciju ili uporabnu vrijed-nost (Hudeček, Mihaljević, Vukojević, 1999: 293). Alemko Gluhak, jeziko-slovac koji se, između ostalog, bavi utjecajem engleskog jezika na hrvatski, u spomenutom radu objašnjava razliku između anglizama i anglicizmima vođen odnosom galizama i galicizama. Galizmi jesu galske riječi u latinsko-me jeziku, a galicizmi francuske riječi u inim jezicima. Tako bi se anglizmi odnosili na riječi iz staroengleskog jezika, a anglicizmi na riječi iz suvreme-nog engleskog jezika. U hrvatskom se jeziku ne može govoriti o riječima iz staroengleskog jezika pa nema mogućnosti brkanja pojmova anglizam i anglicizam.

Jedno od osnovnih obilježja jezika jest jezična gospodarstvenost. Prema tome, ako dva izraza imaju isto značenje i ako se mogu podjednako upo-trijebiti u bilo kojem kontekstu, jedan je od njih u jeziku suvišan (Hudeček, Mihaljević, Vukojević, 1999: 293). Budući da je ustaljeni hrvatski izraz za riječ koja vuče korijen iz engleskog jezika anglizam, u daljnjoj razradi kori-stit će se upravo taj izraz. Tipova anglizama ima mnogo, a jedan od slabije istraženih upravo su grafički anglizmi. Grafički su anglizmi vrlo zanimljivo područje jer je njihova pojavnost u jeziku učestala, a govornici najčešće uop-će nisu svjesni činjenice da se radi o anglizmima. To su, primjerice, brojne kratice pod utjecajem engleskog jezika, zatim imena stanovnika država u ko-jima je službeno pismo ćirilica, nazivi mjernih jedinica, upotreba velikih po-


224

bidipi

bedepe

četnih slova itd. Grafički anglizmi najčešće nastaju u prevođenju, a šire se uglavnom glasilima. Cilj je ovoga rada istražiti koliko su grafički anglizmi zastupljeni u svakodnevnoj komunikaciji.

Istraživanje

Odabir uzorka i tijek istraživanja

Budući da se engleski jezik u većoj mjeri upotrebljava među mlađom populacijom, ispitano je 39 studenata različitih fakulteta. Ispitani su studenti biotehničkih, društvenih, humanističkih i tehničkih znanosti. Time se odmah može zaključiti da su u dodiru s različitom literaturom te da, ovisno o fa-kultetu koji pohađaju, može doći do razlika u upotrebi pojedinih grafičkih anglizama. Ispitanicima je podijeljena anketa koja se sastojala od sedam kratkih pitanja. U svakom se pitanju ispitivala upotreba pojedinog grafičkog anglizma.

Budući da u hrvatskome jeziku nije rijetkost da se nekim skraćenicama daju engleski nazivi, ispitana je upotreba skraćenica BDP i PTSP.

a) BDP – bidipi ili bedepe?

Prvo se pitanje odnosilo na upotrebu skraćenice BDP koja je akronim za bruto domaći proizvod. Ispitanici su odgovarali čitaju li BDP kao bedepe ili bidipi. U hrvatskom bi se jeziku taj akronim trebao čitati kao bedepe, no nerijetko se čuje i bidipi. Iako inačica bidipi postoji, anketa je pokazala da se upotrebljava puno rjeđe nego bedepe. Većina ispitanika zaokružila je odgo-vor bedepe, njih čak 97,44%. Samo 2,56% ispitanika zaokružilo je odgovor bidipi. Očito se „engleska“ inačica koristi u manjoj mjeri.

Grafički to izgleda ovako:


225

pitiespi peteespe

Postavlja se pitanje kako je uopće došlo do pojave inačice bidipi? Bruto domaći proizvod na engleskom je jeziku gross domestic product. Dakle, skraćenica je GDP i od hrvatske se skraćenice razlikuje u jednom grafemu. Lako je moguće da je hrvatska skraćenica zbog sličnosti i pod utjecajem auditivnih i audiovizualnih medija poprimila osobine engleske skraćenice.

b) PTSP – pitiespi ili peteespe?

Drugo se pitanje odnosilo na čitanje skraćenice PTSP koja je akronim za posttraumatski stresni poremećaj. Taj bi se akronim u hrvatskom jeziku trebao čitati kao peteespe, no nerijetko se čuje i pitiespi. Budući da se bidipi, sudeći po prošlom pitanju, manje koristi, moglo bi se pretpostaviti da će i pitiespi zaokružiti manjina. No rezultati ankete pokazali su upravo suprotno. Od 39 ispitanika, čak njih 71,79% PTSP čita kao pitiespi, a 28,21% kao peteespe. Grafički to izgleda ovako: Nakon ovih rezultata postavljaju se dva pitanja. Prvo je zašto se uopće po-javila inačica pitiespi? Odgovor je sličan kao i u prvom pitanju. Engleski izraz za posttraumatski stresni poremećaj jest posttraumatic stress disorder. Ponovo je moguće uočiti veliku sličnost između dviju kratica. Hrvatska je kratica PTSP, a engleska PTSD. Drugo je pitanje zašto se pitiespi toliko koristi, a bidipi ne? Točan je odgo-vor nemoguće naći, no može se pretpostaviti da se kratica BDP najčešće pojavljuje u informativnim emisijama poput dnevnika i vijesti na nacionalnoj televiziji gdje se stručne službe brinu o govoru voditelja pa neće dopustiti da se BDP pročita kao bidipi. PTSP najčešće će se pojaviti u emisijama veza-nim za medicinu ili pak psihologiju, no takve emisije nisu za širu populaciju.


226

da ne

Istovremeno, društvu je dostupan velik broj filmova i serija ratne ili slične tematike na engleskome jeziku pa je lako moguće da su upravo ti mediji usadili pitiespi u uši govornika hrvatskoga jezika.

c) Upotreba slova karakterističnih za engleski jezik

Treće se pitanje odnosilo na upotrebu slova karakterističnih za engleski jezik u svakodnevnoj komunikaciji, poput x umjesto ks i c umjesto k. Ta se svakodnevna komunikacija odnosi na elektroničku poštu, razne računalne programe za razgovor internetom, sms poruke i sl. Na pitanje koriste li gra-feme x (umjesto ks) ili c (umjesto k) i sl., 28,21% ispitanika odgovorilo je potvrdno, a 71,79% ispitanika izjasnilo se da ne upotrebljava slova koja nisu dio hrvatske latinice. Grafički to izgleda ovako: Širenje slova atipičnih za hrvatski jezik nije neobična pojava jer se u glasi-lima nerijetko pojavljuju riječi kao što su sex i casino. To se posebno odnosi na neke dnevne novine koje ciljaju na prosječnu čitateljsku publiku koju pri-vlače udarnim naslovima i žutim tiskom. Preuzimanje stranih slova svakako treba izbjegavati.

d) Oznake za novčane jedinice

Četvrto se pitanje odnosilo na upotrebu oznaka za novčane jedinice. Kao prototipne oznake uzete su oznake za euro, funtu i američki dolar. Ispitanicima je postavljeno pitanje koje od navedenih oznaka koriste za euro, funtu i američki dolar, a ponuđeni su odgovori a) EUR, GBP, USD, b) €, ₤, $ i c) koristim obje inačice oznaka. Oznake EUR, GBP i USD oznake su me-đunarodnog novčarstva i svoj izvor imaju u engleskome jeziku. Obje inačice mogu se koristiti, no može se reći da je pravilnije upotrebljavati one novčane


227

EUR, GBP, USD

€, ₤, $

Obje inačice

Sankt-Petersburg Sankt-Peterburg Petrograd

oznake koje su karakteristične za zemlju u kojoj se određena valuta upotreb-ljava. Na spomenuto je pitanje 17,95% ispitanika odgovorilo pod a), 58,97% ispitanika pod b), a 23,08% ispitanika pod c). Grafički to izgleda ovako:

e) Sankt-Petersburg, Sankt-Peterburg ili Petrograd? Šesto se pitanje odnosilo na pisanje imena ruskoga grada. Za Sankt-Petersburg odlučilo se čak 78,2% ispitanika, za Sankt-Peterburg 10,26% is-pitanika, a za Petrograd 11,54% ispitanika. Jedan je ispitanik napisao da ko-risti inačice Sankt-Petersburg i Sankt-Peterburg, a jedan Sankt-Peterburg i Petrograd. Grafički to izgleda ovako:


228

Ruski naziv navedenog grada jest Sankt-Peterburg, hrvatska je inačica Petrograd, a engleska Saint-Petersburg. Zanimljivo je uočiti da je inačica Sankt-Petersburg zapravo kombinacija ruske i engleske inačice te da se upotrebljava kod gotovo 80% ispitanika. Jedan je ispitanik, iako se u anketi taj podatak nije tražio, zaokružio Sankt-Petersburg te napomenuo da zna da ta inačica nije pravilna, ali ju koristi jer ju svi koriste. Ovdje se ne može govoriti o pravilnoj i nepravilnoj inačici jer je Sankt-Petersburg ušao u ma-sovnu upotrebu te se širenje te inačice ne može spriječiti. Prednost svakako valja dati hrvatskoj inačici Petrograd, no ona se očito slabije koristi. Odgo-vor na pitanje zašto je to tako te zašto se ne koristi hrvatska inačica u gla-silima i svakodnevnoj komunikaciji nemoguće je pronaći. Može se jedino pretpostaviti da hrvatska inačica nije ušla u masovniju upotrebu (kao što su npr. ušli Beč za Wien ili pak Budimpešta za Budapest) zbog velike udalje-nosti samoga grada.

f) Upotreba navodnih znakova

Jedan od zanimljivijih oblika grafičkih anglizama navodni su znakovi. Poznato je da se u engleskom jeziku koriste gornji navodni znakovi te je an-ketno pitanje postavljeno s pretpostavkom da dio ispitanika i u hrvatskom jeziku koristi navodne znakove karakteristične za engleski jezik. Ispitanici-ma su postavljena pitanja koje navodne znakove najčešće koriste te ovisi li upotreba navodnih znakova o tome pišu li tekst na računalu ili rukom.

Većina ispitanika koristi uobičajene ,,navodne znakove’’ karakteristi-čne za hrvatski jezik (31 ispitanik). Nekoliko je ispitanika napomenulo da korištenje navodnih znakova ovisi o jeziku na kojem pišu određeni tekst. Nije nepoznata upotreba “ovakvih navodnih znakova” (8 ispitanika) ili čak ‘ovakvih’ (2 ispitanika). Što se tiče drugog dijela pitanja, neki ispitanici na-vode stavljaju u kurziv, nekima ovisi o fontu koji koriste, a neki upotreblja-vaju različite navodne znakove “na računalu” i ,,kad pišu rukom”.

Zanimljivo je napomenuti da ispitani studenti tehničkih znanosti upo-trebljavaju uglavnom navodne znakove karakteristične za engleski jezik, vje-rojatno zbog literature s kojom se susreću i engleskog jezika kojim se služe u raznim računalnim programima.

Još neki primjeri grafičkih anglizama

Jedan od zanimljivih primjera grafičkih anglizama imena su državljana zemalja u kojima se ćirilica koristi kao službeno pismo. Inače je današnje opće načelo za prenošenje imena iz drugih jezika da se imena iz jezika koji se pišu latinicom prenose se u hrvatski tekst tako kako se pišu, a imena iz jezika koji se pišu drugim pismima prenose se u hrvatski jezik po određenim transkripcijskim pravilima. Unatoč postojećim pravilima u Hrvatskom pra-


229

vopisu S. Babića, B. Finke i M. Moguša, transkripcijska su pravila najčešće preuzeta iz engleskoga jezika jer imena sportaša i javnih ličnosti općenito u glasilima najčešće dobivaju engleskooblična imena. Tako će, primjerice, ri-jetki prosječni čitatelj pomisliti da je prezime poznate ruske tenisačice Marie Sharapove zapravo pogrešno napisano. Njezino je prezime Шарапова, odno-sno Šarapova.

Nije na odmet spomenuti i grafem q iza kojeg u engleskome jeziku ob-vezno ide u. To u nekim jezicima nije slučaj. Primjer je toga ime stare ki-neske dinastije Qin koja će u literaturi najčešće biti nađena kao dinastija Quin.

U glasilima se vrlo često pojavljuju udarni naslovi poput Dinamo vs. Hajduk ili Mirko Filipović vs. Kevin Randleman. Navedena kratica vs. ozna-čava englesku riječ versus koja znači protiv te je se sve češće upotrebljava u novinskom i sportskom diskursu.

Zanimljivo je spomenuti i neke mjerne jedinice. Poznate su mjerne je-dinice inch, foot i mile. Za sve navedene mjerne jedinice postoji ekvivalent u hrvatskome jeziku koji je u skladu s hrvatskom tradicijom i metrologijom, a to su palac, stopa i milja. U hrvatskom se jeziku za foot i mile upotrebljavaju izrazi stopa i milja, no inč se zadržao unatoč ekvivalentu u hrvatskome jezi-ku, a to je palac.

Također se vrlo često u televizijskom programu mogu naći prijevodi sa-žetka filmskih radnji koji su neprilagođeni hrvatskom jeziku. Posebno se tu ističu klitike koje često stoje na pogrešnim mjestima. Tako bi se, primjerice, rečenica Rudy Baylor is a jobless young attorney doslovno prevela kao Rudy Baylor je nezaposleni mladi pravnik bez vođenja računa o položaju enklitike. Pravilno bi bilo napisati Rudy Baylor nezaposleni je mladi pravnik ili Rudy je Baylor nezaposleni mladi pravnik.

Zaključak

Može se zaključiti da engleski jezik na svim jezičnim razinama ima iznimno velik utjecaj na hrvatski jezik, a vrlo vjerojatno i na ostale jezike u svijetu. Za razliku od leksičkih anglizama koji su predmet brojnih istraži-vanja, grafički su anglizmi još uvijek vrlo neistraženo područje. Grafički su anglizmi, kao što se može vidjeti iz priloženog, u velikoj mjeri prisutni u je-ziku te su u svakodnevnoj upotrebi. Govornici hrvatskoga jezika najčešće nisu svjesni činjenice da se u nekim izrazima uopće radi o bilo kakvoj vrsti anglizma što grafičke anglizme čini još zanimljivijima za razmatranje i dalj-nja istraživanja.


230

Literatura Vladimir Anić, 2004. Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi liber Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, 2004. Hrvatski pravopis, Zagreb:

Školska knjiga Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, 2008. Hrvatski pravopis,

Zagreb: Matica hrvatska Alemko Gluhak, 2009. Grafički „anglicizmi“, u: Lada Badurina, Ivo Pranjković,

Josip Silić, Jezični varijeteti i nacionalni identiteti : Prilozi proučava-nju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini, Zagreb: Disput

Alemko Gluhak, 2004. Ruska i neka druga imena u hrvatskom jeziku danas, u: Folia onomastica Croatica 12-13 (http://hrcak.srce.hr/folia-onomastica)

Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Luka Vukojević, 1999. Hrvatski jezični sav-jetnik, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine

Antonija Rukavina: Oduševljeni hrvatskim - razgovor s inozemnim studentima kroatistike

231

Primljeno 13. svibnja 2011., prihvaćeno za tisak 14. studenog 2011.

Antonija Rukavina ODUŠEVLJENI HRVATSKIM

(razgovor s inozemnim studentima kroatistike okupljenim na projektu Eco Heritage Task Force)

Sudjelovanje u projektu Eco Heritage Task Force koji svake godine organizira Hrvatska matica iseljenika, pruža priliku za upoznavanje brojnih zanimljivih ljudi iz cijeloga svijeta. Posebno su zanimljivi inozemni studenti hrvatskoga jezika o kojima će ovdje nešto više biti govora, no najprije se vrijedi kratko upoznati sa samim projektom. Naime, riječ je o projektu koji, kako je već napomenuto, svake godine organizira Hrvatska matica iseljenika. To je dragovoljni program u kojem mladi iz domovine i iseljeništva rade na zaštiti okoliša, obnavljajući zapuštene dijelove hrvatskoga prirodnog, spome-ničkog, kulturnog i povijesnog prostora. Projekt je začet u jeku ratnih zbi-vanja 1992. godine, a iseljenička je mladež nastavila tradicijski održavati Task Force i u poslijeratnom razdoblju. Dosad su uspješno ostvareni projekti u Voćinu, Gornjem Brgatu kod Dubrovnika, Skradinu, Daruvaru, Istri, Plit-vičkim jezerima, na otočiću Galovcu kraj Zadra, u Arboretumu u Trstenom, Motovunu, Zaostrogu, Stonu, Puli i Bakru, s arheološkim nalazištima u Cri-kvenici, Novom Vinodolskom i Hreljinu, Kaštelima, na Bjelolasici, u Ko-privnici i u Dugoj Resi.

Martina s razlogom više

Osim Hrvata iz iseljeništva, dosad su zanimanje za projekt pokazivali i ljudi koji su izravno ili neizravno vezani za našu domovinu, među ostalima i studenti hrvatskoga jezika u inozemstvu. Neke od njih predstavit ćemo ovdje jer je doista zanimljivo saznati kako se na hrvatski jezik gleda u svijetu, a ti su ljudi najbolji pokazatelj koliko su naš jezik i naša kultura zanimljivi, te kako su ih privukli u tolikoj mjeri da su se time odlučili baviti cijeli život, čak i prije nego li su posjetili Lijepu Našu.


232

Počet ćemo s kolegicom Martinom Valentić iz Makedonije, koja je imala jedan razlog više da studira upravo hrvatski. Kao što se po njezinom prezimenu da zaključiti, Martinin je otac podrijetlom Hrvat, pa je tako ona uz talijanski, kao drugi jezik, odlučila upisati hrvatski jezik na skopljanskom Filozofskom fakultetu. Martina je studentica treće godine i neki su od pred-meta koje trenutno sluša Suvremeni hrvatski jezik, Dijalektologija hrvatsko-ga jezika, Povijest hrvatskoga jezika i Književnost, a također se bavi i pri-jevodima s hrvatskog na makedonski i obrnuto te poredbenim analizama hr-vatskoga i makedonskoga jezika. Nastavu im između ostalog održavaju i profesori iz Hrvatske koji dolaze na dvije godine. Trenutno im predaje Že-limir Ciglar, za kojeg Martina kaže da je odličan predavač kojim su svi stu-denti jako zadovoljni te da su od njega puno naučili. Također, na njihovom se fakultetu tradicionalno održavaju Hrvatski dani na kojima nazoče gosti i profesori iz Hrvatske, a angažirani budu i sami studenti koji pripremaju pri-redbu na kojoj recitiraju pjesme hrvatskih pjesnika. Osim toga, od manifesta-cija s hrvatskim predznakom redovito upriliče i Dane hrvatskoga filma. Martina je svojim studiranjem, programom te profesorima jako zadovoljna jer je puno naučila o hrvatskom jeziku, hrvatskoj državi i njezinoj kulturi, što je i bio cilj njezina studiranja.

Velika zainteresiranost u Rumunjskoj

Čini se da zanimanja za hrvatski jezik jako puno ima i u Rumunjskoj, a sljedeći ljudi najbolji su pokazatelj. Naime, hrvatski jezik na bukureštan-skom sveučilištu može se studirati svake tri godine (samo kao dvopredmetni studij), tako da su svi sljedeći studenti iz Rumunjske upisali hrvatski jezik 2008. godine, a ove jeseni možemo očekivati upise novih zaljubljenika. Stu-dentima je treća godina ujedno i završna. U grupi ih ima ukupno sedamnaest, od kojih je čak desetero već bilo u Hrvatskoj, neki i po više puta. Ovom pri-likom predstavit ćemo njih petero.

Mihaela Oprea studira strane jezike, preciznije hrvatski i engleski, na sveučilištu u Bukureštu. Objašnjava da je odabrala baš hrvatski jezik jer je htjela studirati nešto novo i neobično, upoznati sasvim novi jezik i kulturu. Mihaela također misli i na budućnost pa tako kaže da je studij hrvatskoga jezika upisala i radi posla jer drži kako će Hrvatska ubrzo postati članica Europske unije, što smatra dobrom prilikom za zapošljavanje. Optimistična je i u pogledu hrvatskog turizma; uvjerena je kako je Hrvatska zaslužila vo-deće mjesto u Europi kad je o turizmu riječ te da se s pravom može smatrati rajem na zemlji. Mihaela je dvaput bila u Hrvatskoj i to na spomenutom projektu Task Force 2009. i 2010. godine. Komentira da joj se Hrvatska jako svidjela, a posebno je očarana ljepotom naše obale, na kojoj osobito ističe Opatiju i Senj. Mihaeli je projekt bio vrlo korisno iskustvo jer je interakcija s

Antonija Rukavina: Oduševljeni hrvatskim - razgovor s inozemnim studentima kroatistike

233

hrvatskim govornicima uvelike proširila njezino znanje. Inače je uspješna studentica, a u lipnju ove godine predstavit će i svoj diplomski rad na hrvat-skom jeziku.

Kada se simpatičnu Virginiu Ursu pita što ju je potaknulo da upiše hr-vatski jezik, ona odgovara citatom Bobbya Unsera, vozača Formule 1, na en-gleskom jeziku: „Desire! That's the one secret of every man's career. Not education. Not being born with hidden talents. Desire!“, i nastavlja: „To je nešto definitivno! Obožavam hrvatski jezik!“ Virginia je hrvatski jezik tako-đer upisala iz želje za nečim novim, različitim od engleskog i francuskog s kojima je ranije bila u dodiru. Prije upisa na fakultet raspitivala se na inter-netu o studiranju stranih jezika te tako naišla na hrvatski jezik. Odmah je po-mislila da je to jezik koji ju zanima i kaže kako nije pogriješila. No ta je odluka za Virginiu bila velik izazov; u početku joj je bilo teško jer je hr-vatski jezik dosta drugačiji od rumunjskog i sam po sebi prilično kompli-ciran. Međutim, Virginia se s vremenom priviknula. Puno je radila na usavr-šavanju hrvatskoga jezika, čitala na hrvatskome, gledala hrvatske televizij-ske programe, slušala radio na hrvatskom jeziku… I danas redovito prati program naše RTL-televizije preko interneta te smatra kako si je upravo time olakšala učenje hrvatskoga jezika. Virginia planira nastaviti studiranje hrvat-skoga jezika na diplomskom studiju te dodaje kako se nada da će imati pri-like nastaviti školovanje u Hrvatskoj. I ona je u Hrvatskoj bila dvaput. Sma-tra da je to jedna od najljepših zemalja na svijetu te priča kako je prilikom posjeta našoj zemlji mogla puno toga naučiti o hrvatskoj kulturi. Ima i viso-ko mišljenje o Hrvatima – smatra ih veoma druželjubivima i ljubaznima. Virginia kaže kako su im profesori odlični. Od predmeta su slušali Fonetiku, Fonologiju, Morfologiju, Sintaksu, Povijest i Književnost. Virginii se poseb-no sviđa hrvatska književnost, unutar koje ističe Krležu, Šimunovića, Uje-vića i Matoša. To je razlog što svoj završni rad piše upravo iz hrvatske knji-ževnosti, a tema će mu biti usporedba Duge Dinka Šimunovića i Kafkinog Preobražaja. Virginia još ne zna što bi točno željela raditi u budućnosti, ali u jedno je sigurna – želi usavršiti svoj hrvatski i još više upoznati našu lijepu zemlju, u čiju budućnost polaže velike nade. Svoje upoznavanje završava in frazom: „Hrvatski jezik rules!“

Remus Ghiorghita također je počeo hrvatski jezik studirati 2008. godi-ne, kada je upisana posljednja grupa studenata tog predmeta. Za hrvatski je-zik kaže da mu se veoma sviđa, a njemu ga je također privukla želja za ne-čim novim i neobičnim, zbog čega mu se činio kao najbolja ideja. Prošle je godine prvi puta posjetio Hrvatsku sudjelujući u spominjanom projektu Eco Heritage Task Force u Dugoj Resi. Kaže kako mu je prošlo ljeto bilo naj-bolje u životu. Smatra da su tri godine studiranja premalo da bi se neki ne-poznati jezik dobro naučio te stoga planira nastaviti studiranje i nada se da će naći posao vezan uz hrvatski jezik, možda čak i u Hrvatskoj.


234

Dvadesetjednogodišnja Alexandra Leabu hrvatski je jezik upisala iz znatiželje. Prije studiranja nije o hrvatskoj kulturi znala gotovo ništa i upravo ju je to zaintrigiralo. Bili su joj poznati samo Zagreb, kao glavni grad, i naši prekrasni krajolici. Kada je prvi put čula kako netko govori hrvatski jezik, bila je zadivljena jer joj je jako lijepo zvučao, iako nije razumjela nijednu riječ. Sada, nakon tri godine studiranja, sviđa joj se još više budući da ga sa-da i razumije i govori. Kroz studiranje je stekla određena znanja i o hrvatskoj kulturi i povijesti. Kaže kako je sretna što je hrvatski jezik bio ponuđen baš te godine kada je ona upisivala fakultet. Zanima ju sve što ima veze s Hr-vatskom pa tako redovito prati vijesti iz Hrvatske i sluša hrvatsku glazbu. Na fakultetu često gledaju dokumentarne filmove o mjestima, događajima i is-taknutim osobama iz Hrvatske. I ona je prošle godine prvi put bila u Hr-vatskoj, također sudjelujući u istom projektu. Prepričava kako je tamo upo-znala mnogo Hrvata te stekla prijatelje s kojima je i danas u kontaktu preko društvenih mreža. Kaže da je u Hrvatskoj provela najugodije vrijeme i kući ponijela najljepše uspomene i slike. Hrvatska joj se jako sviđa te čak izjav-ljuje kako se u njoj osjeća kao kod kuće. To prvenstveno može zahvaliti Hr-vatima koji su ljubazni i veseli ljudi, i za koje kaže da su slični Rumunjima. Zato bi se svakom prilikom vratila u Hrvatsku, a voljela bi jednom tu i živjeti. Općenito smatra kako dobro govorenje stranog jezika ima puno pred-nosti. Nije prednost samo u sporazumijevanju sa strancima na njihovom jezi-ku, nego i u upoznavanju kulture te općenitom širenju perspektiva. Zato je jako sretna što je odlučila studirati hrvatski jezik te kaže kako bi, da ponovno može birati, opet izabrala isto.

Posebno još vrijedi istaknuti Mihaila Simu koji je trenutno na studiju u Splitu, za koji je dobio semestralnu stipendiju. To mu je odlična prilika za usavršavanje hrvatskoga jezika, kao i za upoznavanje Hrvatske. Riječ je o iznimno talentiranom mladom čovjeku koji također ne krije ljubav prema na-šem jeziku i zemlji. Ovdje je već četvrti put, a i on je sudjelovao u dobro-voljnim projektima Hrvatske matice iseljenika koji su mu bili odlična prilika za upoznavanje Hrvata, ali i stranih studenata hrvatskoga jezika iz drugih zemalja. Također je sudjelovao i na Dubrovačkoj ljetnoj školi. Kaže kako su hrvatski jezik i Hrvatska postali važan dio njegova života, pogotovo što je Hrvatska zemlja u kojoj je, poslije Rumunjske, proveo najviše vremena te se tu već osjeća kao kod kuće. Najviše ga veseli to što može komunicirati na hr-vatskome jeziku sa svojim brojnim ovdašnjim prijateljima. Mihail se još nije odlučio što će kada završi fakultet, ali ima namjeru nastaviti studiranje te svim kroatistima šalje lijep pozdrav iz sunčanoga Splita!

Martina Podboj: Poljske kroatistice u Osijeku: Uživamo u Slavoniji, a sad je red na…

235

Martina Podboj POLJSKE KROATISTICE U OSIJEKU: UŽIVAMO U

SLAVONIJI, A SAD JE RED NA VAMA DA POSJETITE POLJSKU!

Krajem rujna 2011. godine dvije su Poljakinje doputovale u Osijek. Uz

još četvero ostalih studenata iz Poljske, Mađarske i Austrije, prve su Era-smus studentice na našem sveučilištu.

One su Natalia Mazur i Marlena Orłowska, studentice diplomskog stu-dija kroatistike na Sveučilištu Adama Mickiewicza u Poznańu. Nakon što su prošle akademske godine naša sveučilišta sklopila bilateralnu suradnju u sklopu projekta Erasmus i prvi studenti otišli na razmjenu u Poznań (među kojima je i moja malenkost), od ove akademske godine imamo priliku i mi ugostiti studente iz Poznańa. Razgovarala sam s Natalijom i Marlenom i upi-tala ih kako se snalaze u Hrvatskoj, napreduju li s učenjem jezika te koje su sličnosti i razlike studentskog života u Osijeku i Poznańu.

Studirate u najvećem studentskom gradu u Poljskoj, koji ima četiri sve-učilišta i brojna veleučilišta i učilišta. Kako se osjećate u, u odnosu na Poznań, malom Osijeku?

Natalia: Izvrsno nam je u Osijeku! Najviše nam se sviđa studentski dom, bli-zu centra je, nov je... Sve nam je nadohvat ruke.

Marlena: Super je što Erasmus studenti žive u istom domu sa osječkim stu-dentima, tako se možemo družiti, upoznavati nove ljude, vježbati hrvatski...

Natalia: Iksice!

Marlena: Da, iksice su najbolji dio studentskog života u Osijeku. Hrana je jako dobra, ali bojim se da ćemo se nakon studijskog boravka ovdje udebljati. Što se tiče ostalih studentskih sadržaja, Osijek i Poznań su vrlo slični – u Osijeku ima dosta zanimljivih zbivanja, izložbi, kafića... Samo što je Osijek manji grad.

Natalia: Ali oba imaju studentski duh i zato se i u Osijeku osjećamo kao kod kuće.


236

Jako mi je drago to čuti. Koja je razlika između Sveučilišta Adama Micki-ewicza u Poznańu (UAM) i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku?

Natalija: UAM je puno veće sveučilište i ima puno različitih studijskih pro-grama. Ali što se tiče kroatistike, meni je ovdje nastava puno zanim-ljivija i predavanja su mi bolja. U Poljskoj imamo puno književnih i teorijskih predmeta, većina je nastave na poljskom pa nemamo toliko prakse i ne pričamo često hrvatski.

Marlena: Da, no u Osijeku je više kaosa. Primjerice, raspored! Iako smo jako kratko ovdje, teško nam se bilo naviknuti na stalne promjene raspo-reda. Na UAM-u je sve jako precizno i detaljno isplanirano.

Natalia: Ali sada smo se navikle i na to. Osim toga, svi nam pomažu pa nam nije tako teško.

A što je s onom ležernijom stranom studentskog života, s druženjima i izlascima? Kako vam se sviđa noćni život u Osijeku?

Natalia: Mislim da to ovisi o individualnoj želji i načinu života, svatko ima svoje interese.

Marlena: Na većini mjesta sviraju cajke i to nam se baš ne sviđa. Ali izlasci nisu najvažniji, važno nam je da imamo dobro društvo. A svi su oko nas vrlo dragi pa uživamo.

Znam da su vas već svi ovo pitali, ali ponovite još jednom za čitatelje Hr-vatistike: zašto ste odlučile studirati baš hrvatski jezik? Zašto ne danski ili turski?

Marlena: Ja sam sasvim slučajno upisala hrvatski, ali sada sam jako zado-voljna i baš osjećam to što studiram. Uživam u tome jer mogu uspo-ređivati naše kulture i jezike.

Natalia: Ja sam već u srednjoj školi znala da ću studirati hrvatski! Htjela sam studirati filologiju jer sam uvijek voljela učiti nove jezike. Razmiš-ljala sam o anglistici, ali je bila tada vrlo popularna pa sam tražila nešto malo egzotičnije. Kada sam vidjela da u Poznańu postoji studij hrvatskog jezika, znala sam da je to to!

Recite nam nešto o studiju hrvatskog jezika u Poznańu! Koliko vas ima? Kako je ustrojen studij? Gdje se zapošljavate nakon studija?


237

Marlena: Studij je podijeljen na preddiplomski (3 godine) i diplomski (2 go-dine), kao i ovdje. Na drugoj godini biramo smjer: prevoditeljski, tu-ristički i međukulturalna komunikacija. Ja sam prethodno završila studij filozofije, komunikacijski smjer, stoga sam odlučila i na kro-atistici odabrati komunikacijski smjer jer se to dvoje može lijepo na-dopuniti.

Natalia: Ja sam odabrala prevoditeljski smjer.

Marlena: Inače u Poznańu svake godine dvadesetak studenata upisuje hrvat-ski, iako ih dosta tijekom studija odustane pa nas ostane malo više od pola.

Natalia: Ostaju oni najuporniji! Manijaci!

I što nakon studija?

Marlena: Najbolji studenti ostaju na fakultetu, a ostali se uglavnom zapošlja-vaju u turizmu. Nije baš tako lako naći posao.

Natalia: Ja sam pohađala tečaj za turističkog vodiča, ali sam odustala od po-laganja ispita jer je to zapravo jako težak, naporan i odgovoran po-sao. Moraš biti psihički jak jer si za sve odgovoran, od kvara na autobusu do nestalih turista.

Možete il usporediti uvjete studiranja u Poljskoj i Hrvatskoj? Koliko znam, u Poljskoj je visoko obrazovanje javno financirano i ne plaćate školarine.

Marlena: Da, kod nas je besplatan studij. Prije se moglo i više studija upisati potpuno besplatno, ali onda su uveli plaćanje drugog studija jer je bilo čak situacija da studenti upišu po 14 različitih studija. Stoga se promijenio zakon. Ali financijski nam jako olakšava to što ne mora-mo plaćati školarine.

Natalia: No teško je dobiti državnu stipendiju. Studenti koji nemaju stipendi-ju ili im roditelji imaju niža primanja dosta teško financiraju troško-ve stanovanja.

Marlena: Mi nemamo studentske kantine i nemamo subvencioniranu prehra-nu kao ovdje. Ali imamo mliječne barove!

Možete li našim čitateljima koji nisu doživjeli to gurmansko iskustvo opi-sati što je to mliječni bar (bar mleczny)?

Marlena: To su vrlo popularni restorani u Poljskoj u kojima se za vrlo malo novca može pojesti vrlo dobar kuhani obrok. Sve je uvijek svježe i


238

jako fino, a nudi se tradicionalna poljska hrana, naprimjer barszcz, pierogi, naleśniki, itd.

I hrvatski i poljski su slavenski jezici pa imaju brojne sličnosti, no nije ih baš lako naučiti, zar ne? Što vam je stvaralo najviše poteškoća, a što je bilo najlakše prilikom učenja hrvatskog jezika unazad četiri godine?

Natalia: Deklinacije! Imamo i u poljskom deklinacije, ali su drugačije.

Marlena: U poljskom se ponekad drugačije koriste padeži pa nas to najviše buni, iako je gramatika dosta lagana.

A koji su vam ispiti bili najteži?

Marlena: SCS! Starocrkvenoslavenski! Najteži ispit! Hrvatska književnost također, vrlo je opsežna.

Natalia: Stara književnost! Pale smo dva puta. A ja sam se malo mučila i s teorijom jezika.

Koliko je napredovao vaš hrvatski otkako ste došle u Osijek?

Natalia: Vidi se napredak već nakon dva mjeseca. To nam je rekla i prof. Omazić, prodekanica za međunarodnu suradnju. Prvi tjedan teško je bilo iz nas izvući nekoliko rečenica, a sada više nema problema puno pričamo.

Marlena: Na početku smo sve razumjele, ali su nam ljudi tako brzo pričali! Odnosno, nama se činilo da brzo pričaju. Upoznale smo u domu jed-nog Dalmatinca koji je jako glasno i brzo govorio i prvih nekoliko tjedana ga nismo baš ništa razumjele. A sada se već bez problema sporazumijevamo, razgovaramo, ručamo zajedno.

Pamtite li neke smiješne jezične situacije prilikom učenja novih riječi? Lažni parovi znaju bili vrlo smiješni ponekad, zar ne?

Marlena: Uvijek nam je spužva smiješna! Nama to zvuči kao psovka. I straž-njica!

Natalia: Na jezičnim vježbama je uvijek bilo veselo, pogotovo na početku kada nismo znali puno riječi. Stalno smo se smijali na prvoj godini.


239

Jeste li i ranije bile u Hrvatskoj?

Natalia: Da, puno puta na ljetovanju i na dva studentska izleta.

Marlena: Ja sam bila jednom na studentskom izletu. Bili smo u Dalmaciji i Zagrebu. I Sisku!

Natalia: Da, Sisak će nam zauvijek ostati u sjećanju. Ostavili su nas tamo cijeli dan i nismo imale što raditi. Ali bile smo atrakcija. Učile smo plesati kolo, a prije smo nešto malo popile pa je bilo veselo.

Marlena: Ovo nam je prvi put u Slavoniji!

Baš lijepo da ste i k nama došle! Kako biste opisale hrvatski mentalitet i koliko je on sličan li različit od poljskog?

Marlena: Hrvati su jako simpatični!

Natalia: Jako nam se sviđa vrijeme za kavu, mi to u Poljskoj nemamo, kod nas je sve ubrzano, pije se kava u hodu, stalno se nekamo juri. Ta-kođer, u Poljskoj u kafićima ujutro nema ljudi koji piju kavu i čitaju novine.

Marlena: Hrvati se baš znaju opustiti uz kavu, jako nam se to sviđa.

Natalia: Meni se sviđalo u Dalmaciji što su stolice u kafićima tako okrenute da ljudi gledaju jedni u druge, to mi je jako simpatično.

Marlena: Poljaci su jako rezervirani i zatvoreni, a Hrvati su vrlo otvoreni i pristupačni. Kada god imamo neki problem, znamo da ovdje može-mo pitati bilo koga na ulici i da će nam nekako pomoći.

Kada bi vam se pružila prilika da ostanete u Hrvatskoj raditi na duže vri-jeme, recimo, 10 godina, biste li ostale? Ili ako biste se ovdje zaljubile?

Natalia: Vrlo je velika mogućnost!

Marlena: Zato sam ja produljila boravak i ostat ću još jedan semestar nakon ovoga.

I za kraj, što biste poručile čitateljima Hrvatistike?

Natalia: Mi sada upoznajemo Hrvatsku i hrvatski jezik, a na vama je red da dođete u Poljsku!

Marlena: Dobrodošli! Čekamo vas!


240

Tihana Sedlar: Parkomat, osjećajnik i ispraznica u Lipiku

241

Primljeno 5. lipnja 2011., prihvaćeno za tisak 14. studenog 2011.

Tihana Sedlar

PARKOMAT, OSJEĆAJNIK I ISPRAZNICA U LIPIKU

(izvještaj sa dodjele nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ 2011.)

U subotu, 26. ožujka 2011. u Lipiku održana je još jedna dodjela nagrada za najbolju no-vu hrvatsku riječ. Pokrovitelj je i ove godine bila zaklada koja nosi ime po hrabrom pakra-čkom liječniku Ivanu Šreteru, velikom borcu za hrvatski jezik, a natječaj za nagradu raspisao je časopis Jezik koji već 58 godina njeguje hrvatsku jezičnu kultu-ru. Cilj je natječaja pronaći hr-

vatske izraze za nepotrebne anglizme koji vrlo lako i nekontrolirano ulaze u hrvatski jezik. Povjerenstvo koje su činili Stjepan Babić kao predsjednik, za-tim Sanda Ham, Mile Mamić, Zvonimir Jakobović, Nataša Bašić, Vladimir Loknar, Hrvoje Hitrec, Milica Mihaljević, Lana Hudeček i Slobodan Novak imalo je nadasve težak zadatak jer je na natječaj pristiglo 300-tinjak riječi iz različitih krajeva Hrvatske, ali i Poljske, Njemačke, Mađarske i Austrije. Prije samog proglašenja najboljih hrvatskih riječi, članovi povjerenstva srda-čno su pozdravili prisutne te održali uvodna predavanja, a zatim je uslijedilo proglašenje pobjednika. Treću je nagradu osvojila Marta Pribanić, policajka iz Zagreba, za riječ parkomat. Ta bi riječ trebala zamijeniti poduži izraz au-tomat za naplatu parkirnih karata. Marta Pribanić vodila se načelom jezične ekonomije te osmislila praktičnu novu riječ koja bi vrlo lako mogla ući u jezičnu upotrebu. Marta, nažalost, nije bila u mogućnosti nazočiti dodjeli na-grada zbog obveza na poslu, no nagrada joj je naknadno uručena. Drugu je nagradu osvojila splitska profesorica Silvana Bamba Listeš za riječ osjećaj-nik, koja bi trebala zamijeniti nepotrebni anglizam emotikon. Profesorica je


242

Listeš u Lipik povela i svoje učenike koji su sa zanimanjem pratili dodjelu nagrada. Prvu je nagradu osvojio austrijski poduzetnik Vinko Vukadin za ri-ječ ispraznica koja bi trebala zamijeniti floskulu, riječ koja svoj korijen ima u latinskome jeziku, dok danas najčešće označava ispraznu, otrcanu tvrdnju. Dobitnicima su svečano uručene novčane nagrade, a prigodni se domjenak održao u lipičkoj bolnici, točnije na odjelu koji je posvećen Ivanu Šreteru. Za kraj, vrijedi izdvojiti još neke riječi koje su pristigle na natječaj. To su bliznik (zoom), kućanik (muškarac kućanica), opisnica (profil na društvenoj mreži), poletnica (avionska pista), zidni tenis (squash), kavnik (džezva), osvježnik (refresh) i mnoge druge. Budući da se tradicija održavanja ovog natječaja nastavlja i sljedeće godine, ostaje nadati se da će na sljedeći nat-ječaj pristići još više novih hrvatskih riječi te da će prethodno nagrađene do tada ući i u svakodnevnu upotrebu!

Zrinka Prakaturović: 110 godina Broz-Ivekovićeva rfječnika

243

Primljeno 23. listopada 2011., prihvaćeno za tisak 14. studenog 2011.

Zrinka Prakaturović 110 GODINA BROZ-IVEKOVIĆEVA RJEČNIKA

Povodom obilježavanja 110. obljetnice izdava-

nja Broz-Ivekovićeva Rječnika hrvatskog jezika na-pravljen je ovdje osnovni prikaz djela. U prikazu će ukratko biti opisan dio Brozova životnog puta, a za-tim i okolnosti u kojima je Rječnik hrvatskog jezika izlazio te koji je njegov značaj u povijesti jezika.

Ivanu Brozu u povijesti hrvatske filologije ne pripada središnje mjesto, ali malo tko je kao on ste-kao toliko simpatija. Kada je umro u četrdeset drugoj godini života, o njemu se pisalo kao o rijetko kojem našem znanstveniku. U prvom redu poznat je kao au-tor Hrvatskog pravopisa, suautor Rječnika hrvatsko-

ga jezika i autor Crtica iz hrvatske književnosti. Ivan Broz rodio se 21. siječnja 1852. u Klanjcu. Njegovi su roditelji Ivan Broz i Kristina, rođena Iveković, sestra profesora doktora Franje Ivekovića. Nakon mature odlazi u Innsbruck i počinje studij teologije, ali tamo je najviše vremena provodio proučavajući povijest i istočne jezike. Kada se 1874. otvorilo Hrvatsko sve-učilište u Zagrebu, napušta Innsbruck u nadi da će se sam moći uzdržavati i uz to studirati na Filozofskom fakultetu. Tek 1884. dolazi opet u Zagreb kao profesor hrvatskog jezika u gimnaziji. Tu počinje novo razdoblje Brozova znanstvena rada. Godine 1885. izabran je u odbor Matice hrvatske. 1888. promoviran je za doktora filozofije na temelju disertacije o imperativu u hrvatskome jeziku. Ivan Broz umro je 25. prosinca 1893.

Jugoslavenska akademija počinje 1880. izdavati Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, a nakon toga počelo se pomišljati na manji rječnik koji bi bio zasnovan isključivo na Karadžićevim i Daničićevim djelima. Taj zadatak prihvatio je Ivan Broz. Rječnik hrvatskog jezika izlazi 1901. U Matici hrvat-skoj raspravljalo se o potrebi da se izda rječnik suvremenog jezika. Kako je Akademijin rječnik sporo napredovao, smatrali su da bi se što prije trebao izdati praktični rječnik hrvatskog jezika. Sve to predložio je Ivan Kostrenčić,


244

tajnik Matice hrvatske. Kostrenčić je napomenuo da bi Tomo Maretić bio voljan izvršiti taj zadatak. S tim prijedlogom složio se i Hugo Badalić, odbornik Matice hrvatske, a njegov prijatelj bio je Ivan Broz. Badalić govori kako ima dobrog prijatelja koji se bavi sastavljanjem rječnika već četiri go-dine, no nije ga htio imenovati. 23. studenog 1888. odlučeno je na sjednici da se izda rječnik hrvatskog jezika, a uskoro se saznaje da se i u Srpskoj aka-demiji radi na sličnom rječniku. U Hrvatskoj taj posao već nekoliko godina obavlja Ivan Broz i imao je volju nastaviti ga i dalje raditi. Rječnik je bio zamišljen tako da se samo uzme Karadžićev rječnik i tiska se latinicom, no Broz je bio uvjeren da bi bilo bolje da se taj rječnik upotpuni i riječima iz drugih Karadžićevih i Daničićevih djela.

Broz je posljednjih deset godina svoga života proveo skupljajući građu za rječnik. Prikupio je i ispisao više od 103 tisuće listića. Nažalost, umro je prije nego je posao priveo kraju. Nakon Brozove smrti, njegov ujak dr. Franjo Iveković odlučio je dovršiti Brozov posao te je 1894. počeo s bro-janjem i uređivanjem Brozovih listića, a nakon toga uzeo je i Karadžićeve i Daničičeve knjige te je počeo s tom građom izrađivati rječnik.

Ne može se znati bi li Broz postupio jednako kao i njegov ujak, no vje-rojatno bi mu odgovaralo to što je Iveković proširio građu i na druge knjige. Ipak je Broz shvaćao kako narodni jezik ne može zadovoljiti sve jezične potrebe, posebno ne znanstvenog i poslovnog jezika.

Rječnik je izašao u dva sveska, a treći svezak ostao je samo želja jer Iveković nije htio, a i nije mogao obaviti tako velik zadatak. Rječnik nije imao veći broj pisaca pa zbog toga nije mogao postati rječnik književnog je-zika kakav su tražili književnici koji su htjeli da se napiše rječnik koji bi u sebi imao zabilježene fraze svih starijih i novijih pisaca. I četrdesetak godina nakon objavljivanja Rječnika upozoravat će se da je to više rječnik narodnog govora, a manje književnog. Kritike su bile i pozitivne i negativne jer su svi shvaćali kako je Brozu nedostajalo izvora i bilo je nemoguće napraviti ide-alan rječnik. Najpoznatija kritika nalazi se u Jagićevu zborniku. Jagić se na-dao da će Broz-Ivekovićev rječnik biti opsežniji, no na kraju se ispostavilo da je to zapravo vukovski rječnik, samo frazeološki proširen. Smatra da se iz rječnika moglo izdvojiti dosta suvišnih i vulgarnih riječi, skratiti se preduga tumačenja i umjesto takvih riječi unijeti nove koje se upotrebljavaju u knji-ževnosti. Jagić uspoređuje rječnik s prugom koja je „u pojedinostima izgra-đena vrlo brižljivo, ali joj čitav smjer nije sretno izabran“. Smatra i da se rječnik trebao dopuniti i proširiti te izraditi i treći svezak koji bi sadržavao riječi modernog književnog jezika jer bi na taj način Iveković okrunio svoje zasluge.

U nedostatku pravih dokaza, može se tek nagađati u kakvog bi se leksi-kografa razvio Ivan Broz, no ipak se može pretpostaviti da bi detaljnije pri-stupio zadatku nego njegov ujak Franjo Iveković.

Sanela Pavlek, Ivana Gis: 110 godina Andrićeva Braniča jezika hrvatskoga

245

Primljeno 26. svibnja 2011., prihvaćeno za tisak 14. studenog 2011.

Sanela Pavlek, Ivana Gis 100 GODINA ANDRIĆEVA

BRANIČA JEZIKA HRVATSKOGA

Znameniti hrvatski filolog Nikola Andrić rodio se 5. prosinca 1867. u Vukovaru, gdje je pohađao i pučku školu. Nastavio je školovanje u Gimnaziji u Osijeku te nakon završene srednje škole, po prepo-ruci Franje Maixnera i uz potporu zemaljske vlade, polazi studij slavistike u Beču i romanistike u Parizu. Nakon završetka školovanja, Stjepan Miletić poziva ga da bude dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazali-šta u Zagrebu te s njim osniva i Glumačku školu na kojoj je predavao niz godina. Nakon objavljenog rada Prijevodna beletristika Srba od god. 1777.-1847., 1892. unaprijeđen je u doktora filologije. Je-

dan je od osnivača i prvi upravitelj osječkog Hrvatskog narodnog kazališta (1907. godine). Godinu je dana bio profesor na I. realnoj gimnaziji u Zagre-bu, a obavljao je i dužnost člana uredništva Narodnih novina. Godine 1913. osnovao je Zabavnu biblioteku, te joj je bio urednik sve do 1942. Bio je i upravitelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 1920., te pomoćnik ministra nastave Stjepana Radića. Bogatu karijeru završio je odlaskom u mi-rovinu 1927., u kojoj je ostao do svoje smrti 7. travnja 1942. godine u Za-grebu.

Godine 1911. napisao je Nikola Andrić svoj Branič jezika hrvatskoga, kojemu ove godine obilježavamo stotu obljetnicu objavljivanja. To je djelo nastalo u razdoblju učvršćivanja standardnog jezika s novoštokavskom osno-vicom. U vremenu koje je tome prethodilo Hrvati su njegovali dugu tradiciju vlastitoga pismenoga jezika s tri dijalektalne stilizacije, do čijeg je međusob-nog prožimanja često dolazilo. Dakako, čakavska i kajkavska književna stili-zacija nikada nisu prestale biti dijelom jezika hrvatske književnosti, ali tež-nja za štokavskom unifikacijom postajala je sve jača, što se znatnije osjeti tek krajem 19. stoljeća. Nikola Andrić uključio se svojom knjigom Branič


246

jezika hrvatskoga u raspravu o standardizaciji hrvatskog jezika, pružajući otpor bespogovornom praćenju Vuka Karadžića. Djelo je nastalo iz autorova nezadovoljstva, uzrokovanog nemarom prema čistoći i pravilnosti hrvatsko-ga jezika, uz poznavanje ranijih radova i standardizacijskih nastojanja istak-nutih filologa Broza, Maretića i Rožića. Andrić raspravljajući u Braniču me-đu ostalim ističe kako je svatko kriv za svoje neznanje jezika te da bi na to-me trebao svakako osobno poraditi, a ne se opravdavati tvrdnjama kako hr-vatski jezik u usporedbi s velikim europskim jezicima još nije utvrđen. One koji se time pravdaju, smatra Andrić, treba uputiti na postojeće pravilnosti i prisiliti na učenje, jer bez učenja nitko ne može ovladati potpuno svojim jezi-kom. Hrvatske izraze uspoređuje u Braniču i s primjerima iz njemačkoga, želeći općenito utvrditi kako nema smisla posuđivati tuđe izraze kada hrvat-ski jezik ima svoje koji se odlikuju posebnošću u odnosu na ostale jezike.

Branič jezika hrvatskoga tiskan je u dva izdanja; prvo izdanje pojavilo se u svibnju 1911. godine, a drugo dva mjeseca kasnije, u srpnju 1911. Važ-no je spomenuti kako se drugo izdanje razlikuje od prvoga, i sam Andrić na-glašava da su dodani cijeli odlomci. Na samome početku dodan je tekst u kojem se kaže da je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada, nje-zin Odio za bogoštovlje i nastavu, preporučila za nabavu svim srednjim ško-lama tu knjigu jer sadržava razne pouke koje se lako čitaju. Preporuča se da se njome koristi i učiteljstvo nižih i viših pučkih škola. Drugi dio dopune pr-voga izdanja jest Pristup, u kojem se opisuje kako je nastao Branič, koji su mu ciljevi, te o čemu će biti riječ u glavnom dijelu. Svoj je prvobitni tekst Andrić popravljao na leksičkoj i morfološkoj razini, zamijenio je jedne riječi drugom ili jedan oblik riječi drugim. Također je preformulirao i prestilizirao tekst te napisao neke sasvim nove dijelove, a izuzeo neke već napisane u pr-vom izdanju.

Problemi obrađeni u Braniču nastavljaju se na ranije jezikoslovne sav-jetnike, a gotovo polovica njih pripada leksičko-semantičkom području (npr. raspravlja se o semantičkim razlikama bliskoznačnih parova kao što su po-suditi-pozajmiti ili izostaviti-ispustiti). Sljedeći su po brojnosti savjeti iz tvorbe riječi i sintakse, kojima Andrić ne donosi ništa revolucionarno novo, no bilježi ono što je do tada u jeziku zaživjelo kao uobičajeno, te je znatan dio tih savjeta primjenjiv i danas. Savjeti iz morfologije bili su podjednako uspješni i izvedeni unutar Maretićeva normativizma, dok je broj fonoloških savjeta neznatan i obično povezan s nekim drugim područjem. Što se pravo-pisnih savjeta tiče, Branič uglavnom prati Broz-Boranićev Hrvatski pravo-pis, no Andrićeva je osobitost prijedlog spojenog pisanja negacije i enklitič-kog prezenta pomoćnog glagola htjeti, što i danas predstavlja jedno od spor-nih pitanja pravopisne norme.

Andrić svoj Branič jezika hrvatskoga završava ovim riječima:

Sanela Pavlek, Ivana Gis: 110 godina Andrićeva Braniča jezika hrvatskoga

247

Hrvatski jezik je tako lijep i bujan, da se njime može izreći sve, čim ti duša zadršće. On je sjajan, vatren i duševan. Turgenjev bi zaključio: O veliki, moćni, istiniti i slobodni jeziče! Da nije tebe, kako da ne padnem u očaj, gledajući sve, što se zbiva na domu. No, nije moguće vjerovati, da takav jezik nije dan velikom narodu! U tim se riječima ogleda njegov odnos prema vlastitome jeziku; on ga

uzvisuje, hvali, divi mu se ne želeći ga sputati, nego se njime koristiti pravil-no, zadovoljavajući tako dostatno svaku komunikacijsku potrebu. Baš kao što su neki Andrićevi savjeti aktualni i danas, ne bi bilo loše promisliti ni o aktualnosti takvog stava prema jeziku.


248

Jelena Batrnek: Četiri desetljeća Londonca

249

Primljeno 7. rujna 2011., prihvaćeno za tisak 14. studenog 2011.

Jelena Batrnek ČETIRI DESETLJEĆA LONDONCA

Ove godine obilježavamo četiri desetljeća od izdavanja Hrvatskoga pravopisa (1971.) autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, popularno zvanoga londonac, a četiri desetljeća prošlo je i od Hrvatskog proljeća, pa je stoga po-trebno i prikladno nekoliko riječi posvetiti tomu pokretu koji je označio političku, kulturnu i druš-tvenu prekretnicu u hrvatskoj povijesti, te zatim londoncu kojega je Proljeće iznjedrilo.

Važan događaj kao svojevrstan uvod u spo-menuta zbivanja svakako je bilo objavljivanje

Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. te se njom tražilo unošenje u Ustav odredbe o ravnopravnosti četiriju službenih jezika (hrvatskog, srpskog, slovenskog i makedonskog). Matica se hrvatska tako tim dokumentom odrekla novosad-skog pravopisa iz 1960. godine, da bi zatim prekinula i rad na zajedničkom rječniku te organizirala izradu novog pravopisa.

Ubrzo nakon toga dolazi do reakcije vlasti pa mnogi potpisnici Dekla-racije bivaju progonjeni. Međutim, to nije zaustavilo već započeti proces koji će se kasnije nastaviti i kroz Hrvatsko proljeće. Taj pokret bio je masov-nije prihvaćen u narodu, a treba spomenuti i da su ga posebno podržavale i iznijele brojne studentske udruge. Jugoslavenski režim negativnom propa-gandom potiskivao je osjećaj nacionalne pripadnosti te je upravo vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskomu narodu postalo jedan od bitnih ciljeva pok-reta.

Prionuvši upravo tih godina na posao izrade novog pravopisa, Matica hrvatska je među članovima svoje Jezične komisije odabrala Pravopisnu ko-misiju. U njoj su bili Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Slavko Pavešić i Josip Silić. Od nabrojanih jezikoslovaca


250

upravo su Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš izabrani za autore novoga pravopisa te su pristupili izradi njegovih načela. Nakon toga, načela su poslana Društvu književnika Hrvatske, Institutu za jezik JAZU, Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ko-misiji za udžbenike Zavoda za osnovno obrazovanje SRH i Komisiji za udž-benike Zavoda za stručno obrazovanje SRH. Sve ustanove prihvatile su na-čela, a autori su izradili rukopis.

Kao osnovica za izradu rukopisa poslužilo je IX. izdanje Boranićeva Pravopisa. Autori Hrvatskoga pravopisa istaknuli su kako se nisu imali namjeru bitno odvajati od hrvatske pravopisne i jezične tradicije i prakse, ne želeći ju bitno mijenjati kako korisnici ne bi imali poteškoća u svladavanju promjena. Naglasili su kako treba mijenjati samo ono za što postoje osobiti razlozi, tako da londonac predstavlja svojevrstan nastavak već utrta puta fo-nološko-morfonološkog pravopisanja.

Dakako, važno je spomenuti i neke novine koje Hrvatski pravopis uvo-di u pravopisnu normu. U našoj pravopisnoj praksi, pa čak i u nekim pravo-pisnim priručnicima, unutar iste riječi prevladavalo je bilježenje morfonema [d] jedino ispred fonema /s/ i /š/ kao u primjerima podstanar i podšišati, dok se u ostalim primjerima bilježila njegova alomorfonska realizacija [t], kao primjerice: otcijepiti, otćušnuti. Hrvatski pravopis pak propisuje bilježenje morfonema [d] i ispred /c/, /č/ i /ć/ (odcijepiti, odćušnuti). Navedimo još jedno pravilo iz Hrvatskog pravopisa: pravilo o pisanju točke iza rednih bro-jeva. Prema Pravopisu ono vrijedi jednoznačno pa se točka piše i onda kada slijedi koji drugi pravopisni znak (zarez, zagrade, crtica).

Bitno je reći ponešto i o Pravopisnom rječniku Hrvatskoga pravopisa. U njemu, kako je i uobičajeno, možemo pronaći način na koji se pišu riječi čije pisanje predstavlja pravopisni problem. No također, možemo pronaći i obavijesti o riječima koje se po kriteriju pravopisne obilježenosti ne bi uopće trebale naći u pravopisnom priručniku. Tako Pravopisni rječnik donosi ne-koliko primjera: doprinesti i snabdjeti ne pripadaju hrvatskom književnom jeziku te treba upotrijebiti izraze doprinijeti i opskrbiti. Isto tako, umjesto izraza drugačije, komšija, učestvovati i univerzitet valja upotrebljavati druk-čije, susjed, sudjelovati i sveučilište.

Priručnik je konačno tiskan u rujnu 1971. godine, ali zbog političkih razloga naklada nije objavljena. Četrdeset je tisuća primjeraka uništeno, a šest je stotina uvezano, ali bez predgovora, uvoda, kratica i kazala, te je oz-načeno sintagmom „samo za internu upotrebu“. Godine 1972. i 1984. Nova Hrvatska (hrvatski emigrantski list) u Londonu izdaje ponovno taj pravopis, otuda i popularni naziv londonac. U cijelosti, Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša tiskan je tek 1990. godine.

Sanje Cvetko: Novi-stari pravopis; poboljšan i usavršen

251

Primljen 12. srpnja 2011., prihvaćen za tisak 14. studenog 2011.

Sanja Cvetko NOVI-STARI PRAVOPIS; POBOLJŠAN I USAVRŠEN

(prikaz: Hrvatski pravopis, Stjepan Babić, Milan Moguš, Školska knjiga, Zagreb, 2010.)

Od svibnja 2010. godine na policama knjižara nalazi

se novi Hrvatski pravopis akademika Stjepana Babića i Milana Moguša. Riječ je zapravo o pravopisu nasljedniku već poznatih i priznatih pravopisa, Hrvatskog pravopisa, Babić-Finka-Moguš te Hrvatskog školskog pravopisa, Babić-Ham-Moguš.

Novi hrvatski pravopis nije nov u smislu da donosi nova pravopisna rješenja ili propisuje novu pravopisnu normu, već je samo novije, poboljšano i dodatno usa-

vršeno izdanje dvojice akademika koji su taj priručnik uskladili sa zaključ-cima Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika. Naime, Vijeće za nor-mu hrvatskog standardnog jezika tijelo je Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa čiji su članovi vodeći hrvatski jezikoslovci, Radoslav Katičić, Mi-slav Ježić, Ivo Pranjković, Dunja Pavličević-Franić, Mirko Peti, Ljiljana Ko-lenić, Dunja Brozović Rončević, Marija Turk, Branka Tafra, Marko Samar-džija, Mile Mamić, Ivan Zoričić te Joško Božanić. Budući da su oni kvali-ficirano stručno tijelo koje donosi obvezujuće zaključke o pojedinim pitanji-ma norme hrvatskoga standardnog jezika, usklađenost Hrvatskog pravopisa s istim svakako je dobrodošla. S obzirom na tu usklađenost, u njemu je jasno propisano uvijek sporno pisanje skupova dc, dč, tc i tč (osim u riječi otac), rastavljeno pisanje ne ću te prednost pisanju je iza pokrivenoga r.

Pravopis se, kao i prethodna dva, sastoji od dva dijela, odnosno od pra-vopisnih pravila te pravopisnog rječnika. Autori su suautorstvo podijelili tako da je Stjepan Babić napisao poglavlja Uvod, Jezik i pismo, Glasovi č i ć, Glasovi dž i đ, Dvoglasnik ie, Pisanje stranih riječi, Razgodci, Pravopisni znakovi, Predgovor pravopisnom rječniku, te u rječniku slova A-G i P-Š, dok je Milan Moguš napisao poglavlja Glas h, Glas j, Jednačenje glasova, Velika


252

i mala početna slova, Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, Rastavljanje na kraju retka, te u rječniku slova H-O i T-Ž.

Na predstavljanju su pravopisa, 27. svibnja 2010., uz autore govorili i njegovi ocjenjivači Sanda Ham, Mario Grčević te Nataša Bašić, koji su, iz-među ostalog, istaknuli: „Idejni autorski odabir u razvijanju osnovnoga na-čela umjerenoga hrvatskoga fonološkoga pravopisa s nužnim udjelom mor-fonoloških zapisa pokazao se višestruko plodotvornim. Očuvan je naravni razvojni smjer hrvatskoga pravopisa, omogućeno povezivanje suvremenih s prethodnim pisanim korpusima, smanjene poteškoće u razumijevanju i prih-vaćanju dijela suvremenih pravopisnih rješenja, a istodobno je suvremenomu pravopisnomu zapisu povećana jednoznačnost, što jest zapravo krajnji smi-sao i svrha svakoga dobroga pravopisa.“ (Bašić, 2010: 144)

Zbog svoje jednostavnosti opisa, jasnoće izraza i izrazite preglednosti, novi je Hrvatski pravopis vrlo pristupačan, kako sa stručnog tako i s peda-goškog gledišta. Upravo zbog brojnosti tih i mnogih drugih kvaliteta koje posjeduje, pravopis čeka preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te će, kao i njegovi prethodnici, postati službeni pravopis za korištenje u srednjim školama.

U novom Hrvatskom pravopisu autori su uspješno spojili današnje po-trebe hrvatskog književnog jezika s hrvatskom pravopisnom tradicijom te stvorili jednu jedinstvenu knjigu koja će po svemu sudeći, kao i njegovi prêt-hodnici, biti temelj u shvaćanju i učenju hrvatskoga književnog jezika u ško-lama.

Barbara Kružić: O jeziku, rode, da ti pojem

253

Barbara Kružić O JEZIKU, RODE, DA TI POJEM

(Prikaz: Jezični priručnik Coca-Cole HBC Hrvatska, Lana Hudeček i Maja Matković u suradnji s Igorom Ćutukom, Coca-Cola HBC Hrvatska, Zagreb,

2011.)

U posljednje se vrijeme mnogo govori o jezičnoj

kulturi, tj. o nedostatku iste, jer ponosan smo narod mi Hrvati i volimo svoj jezik. Ta on zuji, zveči, zvoni, zvuči/šumi, grmi, tutnji, huči, no teško je ne zapitati se zašto nam onda te kulture nedostaje.

Moguće razloge ostavimo za neku drugu prigodu i spomenimo jedan hvalevrijedan korak koji je učinjen da bi se razina jezične kulture podigla. Taj je korak izdavanje Jezičnog priručnika Coca-Cole HBC Hrvat-ska s podnaslovom Hrvatski jezik u poslovnoj komu-nikaciji. Sastavile su ga Lana Hudeček, znanstvena savjetnica iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i

Maja Matković, voditeljica lektora i redaktora u Večernjem listu u suradnji s Igorom Ćutukom, voditeljem odnosa s javnošću Coca-Cole HBC Hrvatska. Spomenuta je tvrtka izdala priručnik za svoje zaposlenike, kako se navodi u predgovoru, s dvojakim ciljem. Prvi je cilj „podizanje razine jezične kulture u komunikaciji tvrtke Coca-Cola Hrvat-ska“ (4), a drugi je „podizanje razine jezične kulture u poslovnoj komunika-ciji uopće“ (4). Ovo „praktično poma-galo“ (4) već pri prelistavanju plijeni pozornost i budi zanimanje. Naslovna je stranica atraktivne crvene boje, što je i zaštitna boja tvrtke Coca-Cola, a pojedini su jezični savjeti ispisani preko cijelih stranica (vidi sliku gore) te su tako uočljiviji i lakše se pamte.

Priručnik obuhvaća 272 stranice, a sadržajno je razdijeljen u tri velika poglavlja. Prvi je njegov dio teorijski u kojem se iznose značajke admini-strativnoga funkcionalnoga stila. U tom je dijelu osobito bitno za poslovnu komunikaciju upozoriti na potpoglavlja Čitanje elektroničkih adresa u koje-mu se za znak @ predlaže čitanje at ili pri umjesto monkey, tj. majmun, te Reklame i jezična pravilnost. U spomenutom se poglavlju ističe kako ne tre-


254

ba miješati jezičnu kreativnost u reklamama i nenamjerno kršenje normi uči-njeno zbog neznanja. U poglavlju Utjecaj engleskog jezika na hrvatski upo-zorava se na nekritičko preuzimanje engleskih riječi pri čemu se hrvatski jezik nepotrebno osiromašuje jer ne postoji ništa u engleskom jeziku što se ne bi moglo reći i na hrvatskom. Nadalje, poglavlje Ostala odstupanja od jezičnih pravila donosi jasne i sažete savjete o pravopisu, izvođenju oblika riječi, tvorbi riječi, povezivanju riječi u skupine i rečenice, te se posebno upozorava i na internacionalizme kojima se daje prednost pred anglizmima, ali ne i pred hrvatskim riječima ako postoje istovrjednice kao što je to u slu-čaju odredište umjesto destinacija ili višak umjesto suficit. Drugi dio pri-ručnika sažeti je rječnik „namijenjen jednostavnom davanju jezičnih savjeta“ (133). Njegova je posebnost u tome što se uz određene natuknice osim objaš-njenja ili upućivanja na pravilnu inačicu nalazi i objašnjenje zašto je to tako ili zašto se određenom obliku daje prednost. Tako, primjerice, rječnik upuću-je da su doprinijeti i pridonijeti riječi istoga značenja, ali ujedno daje objaš-njenje da ni jedna od njih nema prednost pred drugom. Slično, uz natuknicu egzekucija upućuje se na riječ izvedba te se objašnjava da riječ egzekucija u hrvatskom jeziku ima značenje „ovrha, zapljena dužnikove imovine, ali i iz-vršavanje smrtne kazne“ (163). Rječnik je sažet, sadrži uglavnom marketin-ške, financijske i informatičke nazive, no tomu se ne može prigovoriti jer je njegova svrha omogućavanje pravilne komunikacije među zaposlenicima Coca-Cole HBC Hrvatska. Treći dio nosi naziv Dodaci i u njemu se nalaze upute kako napisati životopis, poslovno pismo, te tablica imena robnih marki i njihova sklonidba.

Posebnost je ovog jezičnog savjetnika građa na kojoj se temelji, a čine ju stvarni tekstovi, dopisi, leci, marketinški materijali, promidžbene obavije-sti, plakati i dr. Građa je prikupljana dvije godine te su sastavljači uvrstili gotovo sve jezične dvojbe i pogrješke koje su u tom razdoblju riješili Jezični savjeti koje možemo naći u priručniku slijede Babić-Finka-Mogušev pravo-pis iz 1996. godine koji je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

Javnost je ovaj jezični savjetnik dvojako primila. Mnogo je onih koji ne odobravaju tvrtku Coca-Cola pa tako ne odobravaju ni jezični savjetnik koji je tvrtka izdala. Vjeruju da je to samo još jedan u nizu marketinških trikova te da Coca-Cola želi da mislimo na nju i dok se bavimo jezičnim pravilno-stima. Drugi smatraju da su jezični savjetnici uopće nepotrebni i da nikome ne koristi takva stroga preskriptivnost prema načelu „nemoj tako nego ova-ko“. Prvima je lako odgovoriti. Naime, Coca-Cola HBC Hrvatska jezični je savjetnik izdala isključivo za svoje zaposlenike i oni ga nisu morali platiti, već je to bio dar tvrtke. Njegov je cilj olakšati radnicima „muke“ s poslov-nim pismima, ali i da se ne ponovi bolna rečenica „prijeđi na Coca-Cola stranu života“. Teško se može reći da je savjetnik marketinški trik jer nije dostupan u slobodnoj prodaji, a u elektronskom obliku pojavit će se 30. stu-

Barbara Kružić: O jeziku, rode, da ti pojem

255

denoga 2011. godine s mogućnošću besplatnog korištenja ili preuzimanja. Također, pisale su ga žene kojima je jezik zanimanje i u njemu se ne nalazi ništa sporno i protivno postojećoj normi hrvatskoga jezika. Drugoj je sku-pini, čini se, malo teže odgovoriti. Možda bi najjednostavnije bilo reći da ih nitko ne tjera da se koriste jezičnim savjetnikom. Stvar je to osobnog izbora i ako njima takav priručnik ne treba, neka ga izbjegavaju. Ipak, postoje ljudi kojima jezik nije najvažnija stvar na svijetu i njih ne zanima zašto trebamo reći dodatak umjesto aneks, već im je važno da jasno piše koji oblik ima prednost.

Valja imati na umu i treću skupinu primatelja. To su svi oni koje je ovaj potez Coca-Cole HBC Hrvatska razveselio. Postoji li išta ljepše od skrbi za jezik, bez obzira iz kojih krugova ta skrb dolazila? Važna je inicijativa koju je ova tvrtka pokazala i korak koji je poduzela da bi se hrvatskomu jeziku vratio pripadajući status, osobito u administrativnom stilu. Ako ovaj korak bude imao odjeka u poslovnim krugovima i ako ne budemo više imali sniže-nja -30%, Coca-Cola HBC Hrvatska zaslužuje samo pohvale.


256

hrvatistika - UNIOS Hrvatistika...2 hrvatistika studentski jezikoslovni časopis god. 5., br. 5.,...

Documents

Transcript of hrvatistika - UNIOS Hrvatistika...2 hrvatistika studentski jezikoslovni časopis god. 5., br. 5.,...