1

Mr.sc. Vildana Pečenković

Univerzitet u Bihaću, Pedagoški fakultet

Luke Marjanovića bb, 77000 Bihać

Hronotop djetinjstva u zbirci Gromovo đule Skendera Kulenovića

Sažetak:

Savremene književne teorije saglasne su da prostor i vrijeme određuju umjetničko

jedinstvo književnog djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor i vrijeme u

književnom djelu uvijek sadrže vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti

izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Zbirka priča „Gromovo đule“ se u vremenu kada je

objavljena, po mnogo čemu razlikovala od prethodnice ali i savremenih tekstova sličnog

diskursa. Kada je period djetinjstva prikazivan realističko-socijalnim slikama, Kulenović

piše neobičan tip ispovjesti - lirski doživljaj djetinjstva, kojeg je učinio prepoznatljivim, ne

samo lirskom intonacijom već i zavičajnim lokalitetima, porijeklom, imenima. Djetinjstvo je

jedno od najvažnijih životnih razdoblja koje nas trajno obilježava. Sve ono u što se razvijamo

u kasnijim godinama - inicirano je i u velikoj mjeri određeno već u razdoblju djetinjstva.

Prostor i vrijeme u ovoj su zbirci „uhvaćeni“ i „zaustavljeni“ – te imaju ulogu „svjedoka“ u

identifikaciji dječaka Skendera, ali i Skendera pjesnika. U radu se propituju narativni

postupci kojima autor gradi prostorne i vremenske kategorije te načini na koje, kroz

nenametljiv autobiogafski diskurs, uokviruje sliku djetinjstva.

Ključne riječi: prostor, vrijeme, hronotop, djetinjstvo

2

Poetika prostora i vremena u zbirci Gromovo đule

Kulenović je 1975. godine, nakon što je već bio priznati pjesnik i dramatičar, kritičar i

esejist, objavio svoju prvu i jedinu zbirku pripovjedaka za djecu „Gromovo đule“. Zbirka se u

vremenu kada je napisana, po mnogo čemu razlikovala od prethodnika i savremenika i

mogla bi se okarakterizirati i kao autobiografska ispovjest autora, priča o njegovom

djetinjstvu, o rodnom Petrovcu, za koji su ga čitav život vezale duboke emocije.

Zbirka Gromovo đule je šarena, kaleidoskopska priča o vlastitom djetinjstvu, ispričana

po nekoj unutrašnjoj logici, uglavnom asocijativnog karaktera – koja bi se mogla okvalificirati

i kao sjećanje na dane odrastanja. Iako zbirka žanrovski nije određena kao autobiografija -

ona se može jednostavno i tako tumačiti zbog sljedećih činilaca: autobiografski diskurs,

autor-pripovjedač koji nose isto ime te ostalih detalja i pojedinosti iz života Kulenovića

(selidba iz Petrovca, rođenje i pogibija brata, imena roditelja, rodbine i znanaca iz djetinjstva

te stvarnih osoba koja su živjela u to vrijeme).

Gromovo đule je knjiga koja se odlikuje i odabirom tema i invetivnom obradom i

problemskim pristupom.Pruža mogućnost da se obrati djeci i kaže životne istine, što misli, za

što se zalaže a protiv čega se bori. Piše o dalekim i davnim vremenima kad se činilo da je sve

ljepše i zanimljivije i neobičnije kad se posmatra iz dječije perspektive. Draž pričanja je u

iskrenosti, a po tim osobinama knjiga i danas ima mjesto u lektiri (Džafić, 2009).

Nostalgija za danima djetinjstva i mladenaštva te za svim što su oni podrazumijevali,

prvenstveno za osebujnom mladenačkom naivnošću, neposrednošću i spontanošću, može se

osjetiti na više mjesta u tekstu.

Priznavanje društvene različitosti ključno je obilježje savremenog života i potkrepljuje

osjećaj pripadnosti različitim vrstama kolektiviteta. Iako su njihove narativne dimenzije

važne, identiteti nisu samo diskurzivne konstrukcije. Oni su i praktična postignuća kojima se

ne može pristupiti samo jezičnim ili tekstualnim sredstvima.

Čitajući Gromovo đule, upoznajemo se sa procesima poput formiranja identiteta,

izgradnje kulturne različitosti, građanskog statusa i pripadnosti, jer upravo ti procesi dovode u

pitanje naše razumijevanje takvih središnjih geografskih kategorija kao što su prostor i

mjesto, krajolik i okoliš, javno i privatno (Atkinson et al.,2008).

Nije slučajno što zbirku otvara upravo pripovijetka Cesta, koja je Skendera – dječaka

odvela u svijet, a zatvara Priča pogovorka, u kojoj se Skender – pjesnik, pripovjedač, čovjek

3

vraća u svoje rodno mjesto. Između ove dvije pripovijetke, smješten je cijeli jedan poetski

svijet - djetinjstvo o kojem Kulenović pripovijeda.

Pripovijetke u zbirci Gromovo đule

Philippe Lejeune, francuski teoretičar u tekstu Autobiografski ugovor (Le pacte

autobiographique, 1975) za autobiografiju ističe da je retrospektivni prozni tekst kojim neka

stvarna osoba pripovijeda vlastito življenje, naglašavajući svoj osobni život, a osobito

povijest razvoja svoje ličnosti (Milanja, 1999.)

O bilo kojoj vrsti autobiografizma se radilo u dječjoj književnosti, gotovo uvijek

možemo govoriti o predstavljanju specifičnog hronotopa djetinjstva. Termin hronotop pritom

podrazumijeva značenje koje je oblikovao ruski teoretičar Mihail Bahtin – misleći na

prostorno-vremenski kompleks u izgradnji proznog književnog djela (Flaker, 1983). Sintagma

hronotop djetinjstva predstavlja totalitet djetinjstva, a upravo se tako djetinjstvo najčešće

predstavlja u djelima dječije književnosti: ne podrazumijeva samo dimenziju vremena, već i

prostorno određenje. Hronotop predstavlja djetinjstvo – kao specifičnu kombinaciju

(prožimanje, suodnos) vremena i prostora, u kojoj smo živjeli i proživjeli neke zapamćene

GROMOVO ĐULE

4

dane svog života. Djetinjstvo, i sve što se uz njega vezuje, jedna je od najčešćih tema u dječjoj

književnosti uopće, a vlastito djetinjstvo kao motivsko polazište temelj je gotovo svakog

autobiografskog diskursa u dječjoj književnosti. Tako se u svojoj zbirci i Kulenović nikad ne

bavi zbivanjem kao događajem, nego upravo onim što taj događaj uzrokuje, refleksom koji

ima na dječaka koji se s njim prvi put susreće.

Ono što se ne gubi ni u jednom trenutku, usprkos tako postavljenoj spoznajnoj

perspektivi, jeste pozitivan emotivni doživljaj djetinjstva i mladenaštva, pa i svojevrsno

žaljenje za jedinstvenošću proteklih dana - taj je osjećaj konstantno dohvatljiv i čitatelju.

Prostor i vrijeme u književnom djelu

Neodvojivost vremena i prostora, dokazana početkom XX vijeka Einsteinovom

teorijom relativiteta i nazvana hronotop ili prostor-vrijeme, temeljito je promijenila postulate

klasične fizike i ponudila čovjeku novu viziju svijeta. Vrijeme i prostor su prestali da budu

apsolutni i odvojeni jedno od drugog, već su se sjedinili u jedan četverodimenzionalni prostor

čija je najmanja jedinica događaj.

Ovo otkriće primijeniće na književnost ruski filozof, književni kritičar i historičar

Mihail Mihailovič Bahtin. Povezanost vremena i prostora po Bahtinu izražena je u

književnosti na taj način što umjetnik stvara fiktivni svijet po obrascu realnog svijeta i koristi

kategorije realnog svijeta u kojem živi. Na taj način hronotop se javlja i u književnosti i tu

predstavlja međusobnu povezanost vremenskih i prostornih odnosa koja je opisana pomoću

događaja.

Bahtinov pojam hronotop, kao termin koji obilježava nedjeljivost vremena i prostora

predstavlja kategoriju koja se tiče forme i sadržaja književnog dela. U književnom hronotopu

sjedinjuju se prostorna i vremenska obilježja u jednu smislenu cjelinu imajući u vidu da

njegov dominantan princip jeste vrijeme. Bahtin ga definiše kao suštinsku uzajamnost

vremenskih i prostornih odnosa onako kako su oni umetnički dati u književnosti (Bahtin,

1989) kao formalno-sadržajnu kategoriju književnosti.

a) Prostor u zbirci Gromovo đule

Interes za prostor i vrijeme u književnom djelu, savremeni teoretičari usko vezuju za

pravilnu interpretaciju istog, smatrajući da je prostor/vrijeme karakteristična oznaka, koja se

samo u datom tekstu može pravilno interpretirati.

5

Zanimanje za problem umjetničkog prostora javlja se kao posljedica shvatanja

umjetničkog djela kao prostora koji je na izvjestan način omeđen i koji u svojoj konačnosti

odražava beskonačan objekat – svijet koji je u odnosu na njega spoljan (Lotman, 1976).

Po mišljenju Lotmana, prostorne strukture djeluju kao moćni organizacioni centri

teksta oko kojih se formiraju i vrlo složena značenja. Kategoriju sižejnosti on neraskidivo

vezuje za prostorne strukture. A o značaju prostornih struktura i njihovoj modelativnoj ulozi

Lotman kaže:

Važno je nešto drugo-iza prikazivanja stvari i predmeta koji čine okolinu u kojoj

deluju likovi teksta nastaje sistem prostornih odnosa, struktura toposa. Pri tome budući da

predstavlja princip organizacije i rasporeda likova u umetničkom kontinuumu, struktura

toposa se pojavljuje kao jezik koji služi za izražavanje drugih, neprostornih odnosa u tekstu. S

tim je u vezi osnovna modelativna uloga umetničkog prostora u tekstu (Lotman, 1976).

U jednom književnom djelu ili u opusu jednog književnika, moguće je uočiti velik broj

hronotopa i složene, specifične za jedno djelo ili autora, korelacije među njima, pri čemu je

obično jedan dominantan ili onaj koji figurira kao okvirni, a ostali se mogu uključivati jedan u

drugi, postojati uporedo, preplitati se, smenjivati, suočavati, suprotstavljati se ili biti u

složenijim uzajamnim odnosima (Bahtin, 1989).

Kada je u pitanju stvaralaštvo Skendera Kulenovića njegova djela su usko povezana

sa mjestima u kojima je boravio, koja je volio i koja su ga fascinirala.

Sav stvaralački opus Skendera Kulenovića, cijelo njegovo djelo, pogotovo eseji i

proza, prožeto je tragovima njegovog svijeta, svijeta iz kojeg je crpio snagu, od Bosanskog

Petrovca, do Travnika i Mostara, koji ga je oduševio kada je 1956.godine, prvi put boravio

tamo za vrijeme postavljanja drame „Djelidba“.

Bosna je sve što imam, a Hercegovina posebno...Mostar me je nadahnuo, obogatio,

inspirisao...ovo što sada pišem je također vezano za Bosnu, za moj Petrovac, za moju

Krajinu. To su sjećanja na djetinjstvo, mladost (Kulenović, 1983).

Da je ljubav prema rodnom Petrovcu njegova životna inspiracija, pokretač svih

emotivnih preokupacija, Kulenović je često isticao: ovo je moj pedalj zemlje pod suncem

svačijim, vičem za njima, mene je ovdje mati rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine

zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila, odavde sam ja za svijet čuo i vascijeli svijet tim

cvatom i cvrkutom zavolio...(Kulenović, 1983a ).

Bosanski Petrovac je i prostor u kojem se smještaju dešavanja i zgode iz Kulenovićeve

zbirke za djecu Gromovo đule. Iz priče saznajemo i predaju po kojoj je taj grad dobio ime:

6

U mom rodnom mjestu, Bosankom Petrovcu, nema rijeke. Ima samo, usred grada,

jedno vrelo, koje se nekad zvalo - tako su pričali – Petrovo vrelo, po kojem je i naselje i

prozvano: Petrovac. Kad je grad i dobio to ime vrelo je ostalo bezimeno, kao da mu ga je

ukrao (Kulenović, 1994).

Kulenovićev Petrovac bio je mnogo više od kasabice u kojoj se teško živjelo. Bile su

to planine koje su ga okruživale, šljivici, šume i livade, sve što je nekadašnjeg dječaka opijalo

i što je kasnije godinama nosio u sebi. Njegovi šljivici, postaju sve bjelji: Šljivik naš, prsnuo

beharom, pije mjesečinu, malo mu svoje bjeline, hoće sutra da osvane bjelji (Kulenović,

1994).

Savremene književne teorije, nude danas potpuno nova gledišta i nova tumačenja

stilskih postupaka autora koji su se nekad tumačili kao književne intervencije za „razvijanje i

proširivanje radnje“.

Očito je da krajem dvadesetog stoljeća pojam „okoliš“ više ne implicira tek okolinu

koju nastojimo urediti ili koja na nas utječe. Povezivan s idejama prirode i krajolika, okoliš se

preispituje i re-prezentira u moralnim,kulturnim i političkim raspravama (Atkinson et

al.,2008).

Zbirka „Gromovo đule“ je bogata emocijama najrazličitijih oblika. Pričanje je snažno i

u njemu se nalazi više poezije nego proze. Posebnu pažnju plijeni ambijent i atmosfera

pričanja, koja je snažna i upečatljiva. Ambijent je smješten u tipičnu bošnjačku kasabu,

piščevo rodno mjesto a likovi koje susrećemo su mahom Bošnjaci.

U njegovim pričama osjeća se miris bašča i odaja u bošnjačkim kućama. Predstavljena

je slika enterijera stambenog prostora, počev od basamaka, ponjava, sećija...Tu su džezve,

sahani, ibrici itd...

Tokom svog dugogodišnjeg stvaralačkog rada, Kulenović je u nekoliko navrata

opisivao svoju rodnu kuću, mjesto sa kojeg se šire vidici, gube u daljinama, ali opet vraćaju u

bijele zidove, brižljivo čišćene rukom njegove majke. Svoja najintimnija sjećanja, zapisao je

Kulenović u svojim esejima:

U ovom svijetu, pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom.

Unutra je stalna sutonska tišina, govor je ispod glasa, zidovi bez šara i slika, samo na

ponekom visi levha: to je neki, uokviren, kaligrafski ispis iz Kurana. Sećija, šilteta, ćilimi,

manlaga, na zidu pustećija (ovčije vuno na kojem se klanja) – odaje su bez mnogo namještaja,

kao kraljevske dvorane, kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova

pozadina (Kulenović, 1983b).

7

Upravo ovaj citat potvrđuje i Bachelardovu tvrdnju da je rodna kuća zapravo samo

ozračje u kojem žive draga bića. Kada snatrimo o rodnoj kući, u najudaljenijoj dubini tog

sanjarenja sudjelujemo u toj prvobitnoj toplini, u toj vrlo blagoj materiji materijalnog raja.

Baš u tom ozračju žive bića koja pružaju zaštitu (Bachelard, 2000). A rodna kuća Skendera

Kulenovića jeste njegova porodica: otac, strog čovjek koji se brinuo za svoju porodicu, sestra,

te njegova majka, koju je Kulenović često spominjao, bilo u poemama, bilo u sonetima, bilo

u njegovim pripovijetkama: Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe, majku

nikada) (Kulenović, 1983a).

U priči Gromovo đule, upravo su majka i rodna kuća spojeni u jedinstvo vremena i

prostora. Ispitana u najraznovrsnijim teorijskim obzorima, slika kuće postaje topografijom

Kulenovićevog intimnog bića, jer kuća je naš kutak u svemiru. Ona je – često se to znalo

kazati – naš prvi svemir. Ona je uistinu kosmos. Kosmos u potpunom značenju te riječi

(Bachelard, 2000).

Rodna kuća Skendera Kulenovića u Bos.Petrovcu

Od topline i zaštite koju mu je pružala u najranijim godinama života, Kulenovićeva

rodna kuća, godinama je izgubila svoje pravo lice. O tome Kulenović piše u pogovoru zbirke

Gromovo đule, vlastitu ispovjest kada se nakon nekoliko decenija izbivanja, vratio u rodni

grad:

I tako živ, našao sam se ove, 1974. godine, aprila mjeseca, licem u lice sa svojom

rodnom kućom u Bosanskom Petrovcu. (...) Licem u lice! Njeno lice – to je sad jedno

8

bezličje! Ili možda bolje: to je lice samog bezličja! Iz svega struji i nijemo govori: ovo je

nekad bila kuća! Tvoja kuća, dodajem nijemo ja. Ruševina – šta da ti sad opisujem! (...)Kao

da gleda za mnom u svijet u koji sam otišao. Pa potom, u tuzi ili istoj takvoj praznini u duši,

spuštam oči preda se: niče sad u meni, i širi se rastući svud oko mene, nešto daleko, plavo i

svileno. I zagledan u to, pognut odlazim. Pa me onda nešto opet uspravlja (Kulenović, 1994).

Kulenović se na ovom mjestu, ne obraća više malim čitaocima kojima je namijenjena

zbirka. Ovdje progovara čovjek – drugom čovjeku: o tugi, o vlastitoj nemoći da promijeni

prošlost, o želji da se ne ponovi nekom drugom.

Sintagmom „palog svega“, Kulenović obuhvaća čitav svoj život, svoje djetinjstvo,

mladost, zrele dane. Oko njega samo titra djetinjstvo kao izmaglica, nedodirljiva a prisutna.

Ipak, život se nastavlja, a Kulenović to na kraju i naglašava: Pa me onda nešto opet uspravlja.

To nešto je život koji ide dalje, jer kako ističe Bachelard (2000) katkad je kuća

budućnosti čvršća, svijetlija, prostranija od svih kuća prošlosti.

b) Vrijeme u zbirci Gromovo đule

Vremenom u književnosti, naziva se vremenski niz u različitim aspektima ostvarenja,

funkcionisanja i percipiranja u djelima književnost, a takvo se vrijeme ponekad naziva i

poetskim. Prema Žerardu Ženetu, francuskom književnom teoretičaru, svako pripovijedanje

je dvostruko termporalno (Marčetić, 2003), pa pripovjedni tekst traje u dvije vremenske

dimenzije – dimenziji priče (događaj o kome se pripovijeda) i u dimenziji pripovijedanja (sam

narativni tekst). Vrijeme priče je uslovno rečeno hronološko, jer su događaji tu poredani

redoslijedom kojim su se i dogodili, dok je vrijeme pripovijedanja, odnosno vrijeme sižea

podložno različitim temporalnim deformacijama.

Kod Skendera Kulenovića, vrijeme je bitno jer izražava specifične okolnosti života u

specifičnom prostoru.

Nakon što je u pogovoru oblikovan određen pripovjedni okvir u kojem se

pripovijedanje naznačava autobiografskim (Titra oko svega toga, kao jutarnja izmaglica,

moje djetinjstvo, od kojeg sam ti u ovoj knjizi ponešto napola usta ispričao ) te se signalizira

vrijeme o kojem će se pripovijedati, ono se diskurzivno zahvaća na način da se predočuje

vrijeme od najranijeg autorovog djetinjstva („ Još samo bos“) počevši od prvih nejasno

zapamćenih slika do završetka osnovnoškolskog razdoblja („Šarenka“)

Zapravo, na duhovit način, Kulenović se prisjeća i svog rođenja:

Hajde nek iko od nas kaže kad se rodio! Dobro, to znamo, to nam zapiše matičar u

knjigu rođenih, to nam napišu na prvoj svjedodžbi. Ali ko od nas pamti, tačno pamti onaj

9

trenutak kad se rodio? (...) Ja. Tu kolebanja nema, jasno se svega sjećam. Na kraju, to mi je i

majka rekla i pričala drugima, i potvrdila bi, da je živa (Kulenović, 1994).

Iz najranijeg djetinjstva potječu i sjećanja na oluju iz pripovijetke „Gromovo đule“:

Bio sam sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo

(Kulenović, 1994).

Ono čega se Kulenović sjeća najbolje, zapravo su emocije koje su ga preplavile: strah,

a zatim toplina majčinog zagrljaja: Priljubim se uz mater, a lijepo mi.

Pripovijetke u zbirci Gromovo đule nisu ispričane hronološki, već su asocijativno

slagane, prema temama i motivima koji su autora najviše zaokupljali. Tako su se pripovijetke

o najranijem djetinjstvu (Rodio se poslije rođenja, Još samo bos) u zbirci našle poslije priča o

dječaštvu (Abez, Vršnjaci, Moj dobri hodža...)

U svaku pripovijetku, autor je ukorporirao i tradiciju:

Moje školovanje počelo je, kao i kod sve muslimanske djece, mektebom, iliti, kako smo

mi tu arapsku riječ prekrojili po svom jezičkom kroju, mejtefom. To je početna vjerska škola,

koju smo morali završiti prije upisa u osnovnu (Kulenović, 1994).

Narodno vjerovanje:

Gromovo đule nije, kažu veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa

negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i

noža, od krađe i vradžbine (Kulenović, 1994).

Neke već zaboravljene običaje, Kulenović je objasnio savremenim čitaocima:

Sutra je obdulja. To je konjska trka na dugu stazu. Obdulja je sutra poslije ićindije. To

je poslije popodnevne molitve, kad sunce već počinje da se priklanja kraju (Kulenović, 1994).

Dominantnom pripovjednom tehnikom retrospektivnog pripovijedanja uobličuje se

slika vlastitog djetinjstva, a uz nju i niz drugih biografskih slika, vezanih uz osobe iz

Kulenovićevog porodičnog kruga, potvrđujući neizostavnu upućenost autobiografskog

diskursa biografskom. Svoja iskustva, Kulenović iznosi ne samo s obzirom na njihovu

tadašnju snagu u području doživljajnosti, već posebno s obzirom na funkcionalnost koju je

neka situacija imala u procesu njegovog kasnijeg razvoja.

U tom smislu, svakako su najveći značaj imale njemu najbliže osobe kojima u

pripovijedanju posvećuje najviše pažnje.

Rat je počeo kada je Skender imao četiri godine. Događaje opisane u pripovetkama iz

detinjstva vezuje za razdoblje između svoje četvrte i osme godine (Crvenčanin, 1998), kada

Kulenović opisuje početak rata, oskudicu i propadanje porodice (Jezero, Šarenka).

10

Propadanje begovske porodice, tema o kojoj Kulenović autobiografski govori i u

romanu Ponornica, prisutna je i u ovoj zbirci. Od imućnih begova, turske gospode, njegova je

porodica, kao i brojne druge u to vrijeme, primorana prodavati sve imanje kako bi se

prehranila.

Otac je u ovom periodu, merilo svega i prema svemu. On se bori za porodicu, on

otvara nove nade da će se bolje živeti(možda i po starom), jednog dana kada se proda šuma,

kada se dobije deo novca od prodaje, koji neće biti mali. Moći će se tada kupiti kuća, onakva

kao u Petrovcu, možda i lepša, i zaboraviće se ovo ružno vreme koje je nastalo (Kulenović,

1994).

Otac mu nije bio obrazovan, ali se, kako je Kulenović često isticao, držao „a la

franca“, po evropski. O ugledu i bogatstvu, Kulenović priča u pripovijeci „Još samo bos“:

Čini mi se da smo već vječnost, jednu slatku vječnost u Zagrebu, i bi mi žao kad

osjetih da je došlo vrijeme povratka. Osjetih to po silnim očevim kupovinama. Noge me već

zabolile trčeći za njim od dućana do dućana. Trgovci vide da je to neki veliki turski gospodin,

pa skaču pred njim na noge i samo gledaju kud mu idu oči. On samo plati i rekne neka mu se

to pošalje na hotel (Kulenović, 1994).

Poratna dešavanja, samo su nastavila agoniju. Kulenovićev otac, prodao je imanje i

porodica se seli u Travnik, majčino rodno mjesto:

Osiromašili smo strašno, Šarenka je nama djeci bila glavna hraniteljka. Jednog

popodneva, kad se vratih iz škole, saznadoh strašnu vijest. Otac je prodao i Šarenku; morao,

nije više bilo ni hljeba. Novcem od Šarenke moglo se živjeti još koje vrijeme, ali kuću i dušu

dugo nije napuštala tuga (Kulenović, 1994).

I ovdje opet dolazi do izražaja lik majke, kao oslonca u najtežim nevoljama:

Stroga i u kažnjavanju i u praštanju za dečje nestašluke, i sama poreklom iz begovske

kuće, sada je ta koja ih privikava da je „strpljen, spašen“. Ta stalna uzrečice, jedini njen

mudri komentar nevoljama, postaje životna filozofija, za tu tihu, dostojanstvenu, lepu ženu,

jednako gospodstvenu i kad je bila moćna begovica i kad se našla na dnu siromaštva

(Crvenčanin, 1998).

Period Kulenovićevog dječaštva počinje i završava u Petrovcu, jer se nakon osnovne

škole porodica seli u Travnik. Pored siromaštva, jedan od razloga za preseljenje jeste i taj što

Petrovac nije imao viših škola, a otac je želio da djeci obezbjedi uslove za školovanje. Period

dječaštva upravo je zaokružen u zbirci Gromovo đule – mozaiku sklopljenom od najranijih i

najiskrenijih sjećanja, u kojima centralnu ulogu imaju rodno mjesto, kuća, majka i otac, te

braća, sestra i ostala rodbina.

11

Zaključak

Vraćanje djetinjstvu poslije ratnih godina i dugog izbivanja iz rodnog mjesta, potaklo

je Skendera Kulenovića da napiše zbirku pripovjedaka, crtica iz mladosti, intimno lirsko

svjedočenje: o djetinjstvu, životu, prolaznosti. Pjesnik nije transponovao imaginarnu, niti

opću sliku djetinjstva, već ga je učinio prepoznatljivim, ne samo lirskom intonacijom

cjelokupnog svog pjesničkog djela, već i zavičajnim lokalitetima, porijeklom, imenima.

Ne bez razloga pripovijetkom Cesta Skender Kulenović otvara širom vrata svog

djetinjstva: Baš hoću nešto da vidim: dokle teče, kuda vodi ova cesta, zavijugana u svijet...

Cesta se gubi u daljini u modrikastom klancu među planinama, koji se , usred neba, prekida:

odatle mora da se vidi nešto što ne mogu ni zamisliti (Kulenović, 1994).

I upravo tako iz rečenice u rečenicu, iz priče u priču, Kulenović riječima slika prostor

i vrijeme svog djetinjstva. Služeći se lirskim izrazima opisuje prozaičnost vremena i prostora

u kojem je rastao, a tražio ga je kao sijed i zreo čovjek, kad se vraćao u Bosanski Petrovac,

prizivajući slike svog djetinjstva.

Kao što nas je Cesta vodila kroz cijelu zbirku obećavajući vijuganje u svijet

djetinjstva i krivine iza kojih stoji nešto što ne možemo zamisliti, tako završava

pripovijetkom Jesam li vidio zvijezdu repaticu. Skender Kulenović obećava vječiti san o

djetinjstvu, o igrama, o zavičaju u koji se uvijek vraćao: I tako to traje ne znam pravo otkad,

i vidim da će trajati do kraja života...

Prostor i vrijeme u ovoj su zbirci „uhvaćeni“ i „zaustavljeni“ – te imaju ulogu

„svjedoka“ u identifikaciji dječaka Skendera, ali i Skendera pjesnika. Jer, iako se

Skenderova supruga Vera Crvenčanin u pogovoru svoje knjige Skenderova trajanja(1998 ,

pita: U ovom sada vremenu, jedinom u kome smo, gde smestiti sećanja i kako im dati pravu

meru? Skender je na to pitanje odgovorio upravo zbirkom Gromovo đule.

12

Abstract

Contemporary literary theories are agreed that space and time determine the artistic

unity of a literary work and its relation to reality. Consequently space and time in a literary

work always contain the value moment which can be separated from the whole of artistic only

in an abstract analysis. At a time when it was published, the collection of stories “Gromovo

đule” was in many ways different from the previous one but also from the contemporary texts

of similar discourse. When the period of childhood was being shown by realistically social

images, Kulenovic writes an unusual type of confession – a lyric experience of childhood,

which he made recognizable not only with lyric intonation but also with native localities,

origins, names. Childhood is one of the most important periods of life, one that permanently

marks us. Anything we develop into in later years – is initiated and to a large extent already

determined in childhood period. Space and time in this collection are “caught” and

“stopped”- and play the role of “witnesses” in identification of boy Skender but also Skender

as a poet. In this work the narrative procedures with which the author builds spatial and

temporal categories then the ways in which through unostentatious autobiographical

discourse frames the childhood picture, are questioned.

Keywords: space, time, hronotop, childhood.

L I T E R A T U R A

Atkinson, David; Jackson, Peter; Sibley,David; Washbourne, Neil (2008): Kulturna

geografija,Kritički rječnik ključnih pojmova, Disput, Zagreb

Autor, pripovjedač, lik (1999), zbornik prir. Milanja Cvjetko, Biblioteka Theoria

Nova, Osijek

Bachelard, Gaston (2000): Poetika prostora, Ceres, Zagreb

Bahtin, Mihail (1989): O romanu, Beograd, Nolit

Crvenčanin, Vera (1998): Skenderova trajanja, Biblioteka Posebna izdanja, Beograd

Džafić, Rizo (2009): Pregled pisaca i djela u književnosti za djecu, Bihać

Fraj, Nartrop (1991): Mit i struktura, Svjetlost, Sarajevo

Kulenović, Skender (1983) : Miscellanea, Svjetlost, Sarajevo

Kulenović, Skender (1983): Ponornica, Svjetlost, Sarajevo

Kulenović, Skender (1994): Gromovo đule, Bosanska riječ,Sarajevo

Lotman, Jurij (1976): Struktura umetničkog teksta, Beograd, Nolit

Marčetić, Andrijana (2003): Figure pripovedanja, Beograd, Narodna knjiga

Škreb, Zdenko, Stamać, Ante (1998): Uvod u književnost, Nakladni zavod Globus,

Zagreb

Uvod u književnost (1983), zbornik, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb