Hofmanova peć je bila masivna peć u kojoj se glina pekla na temperaturi oko 1000 °C za proizvodnju cigle i crijepa. Bila je kružne, eliptične ili pravougaone strukture ozidane od cigle koja je se sastojala od dugih tunela, podjeljenih u 12 do 24 komore, koje su međusobno povezane jedna sa drugom prema glavnom dimnom odvodu do velikog dimnjaka. Svaka od komora je takodje imala otvor kroz koji su se cigle ulagale i izvlačile, a isti otvor bi se zatvarao pomoću vrata ili zaptivne mase.

Komore su se punile ciglama (njih oko 25 000) i pekle jedna za drugom. Toplota u komori nije se koristila samo za pečenje cigle, nego se dodatno zagrijavala za pečenje u susjednim komorama. U međuvremenu, zrak koji bi se uvukao, kroz vrata komore gdje su se ulagale cigle, kretao je se u suprotnom smjeru i hladio se na već ispečenu ciglu u prethodnoj prostoriji. Plamen je se ''rasprostirao'' u peći u besprekidnom procesu i sa visokom energetskom efikasnošču. Ovisno o veličini peći, za jedan puni ciklus bilo je potrebno vrijeme je od jedne do šest sedmica .

Hofmanovu peć je patentirao njemac Frederick Hoffman 1858 godine. Peć je izazvala revoluciju u industrijskoj proizvodnji cigle I crijepa zbog vise razloga:

- Ostvarivala je se bolja I veća ujednaćenost kvaliteta keramičkih proizvoda,

-Bila je mnogo ekonomičnija kako u pogledu potrošnje goriva i troškova rada I u pogledu povečanja proizvodnje do rekordnih 10 miliona cigli po fabrici godišnje.

Na početku industrijske revolucije populacija ljudi je bila u porastu što je prouzrokovalo ogromnu potrebu za ciglom. Hoffmanova peć je omogućavala masovnu proizvodnju cigle I crijepa, ali bez obzira na sve prednosti sam proces pečenja je postao beskoristan bez upotrebe mašina. Hoffmanova peć se jos nazivala kontinuirana peć, pekla je 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici, 365 dana u godini (osim u danima remonta). Prije nego što je izmišljena, cigle I crijepovi su se pekli u tzv. Periodičnim pećima. Ova metoda je veoma vremenski prihvatljiva, zato što je osiguravala da se keramički materijal nezagrije i neohladi prebrzo. To je značilo da je se plamen morao sporo I oprezno pojačavati, I te pečene cigle su morale ostati u peći nekoliko dana nakon što bi se plamen ugasio. Tokom cijelog procesa, periodična peć nije mogla biti korištena za pečenje novih cigli. Osim toga, sama struktura morala se dogrijavati svaki put, I tokom procesa loženja većina toplote se gubila kroz dimnjak ili kroz krov stvarajući veliki gubitak energije.

Loženje peći

Neke Hoffmanove peći su trošile gas, ali večina njih je trošila ugalj. Krov peći se sastojao od mnogo otvora prekrivenih sa metalnim kapama koje su poznate kao ‘’otvori za loženje’’. Iskusni ložači su ulagali male I precizne količine zdrobljenog uglja iznad komora u kojima je bila vatra, koristeči se malim lopatama. Formirali su tim ‘setters’ koji su gradili gomile ne pečene zelene gline unutar komora. Desno ispod svakog otvora za loženje cigle su raspoređivane na odgovarajuće mjesto , u kojem je gorivo moglo biti spaljeno. To su bile šupljine izrađene od cigle, koje su bile pogodne za spriječavanje padanja goriva na dno.

Nakon što su izgrađene gomile, komore su se zatvarale pomoću vrata ili pomoću zaptivnih masa (privremenih zidova od cigle), i nisu se otvarale nekoliko sedmica poslije, do vremena izvlačenja. Nije bilo potrebno paliti vatru u komorama; jednom zagrijana peć imala bi dovoljno temperature da sagori ugalj koji se ulagao kroz otvore.

Hoffmanova peć sa višestrukim plamenicima

Hoffmanova peć se brzo razvila- u 1870, deset godine poslije prve peći, 639 peći je bilo u upotrebi širom svijeta. Važila je za najviše primjenjivanu tehnologiju pečenja cigle, crijepa i kreamičkih cijevi u tom stoljeću.

Originalni dizajn je prilagođen mnogim drugim oblicima, neki od njih su prilično spektakularni. Glavno poboljšanje na Hoffmanovoj peći je pridonio Jakob Buhrer iz Švicarske. On je povečao gorivnu efikasnost i veliko povečanje na izlazu koristeći neprekidnu peć sa tunelom dvostruke dužine i upola užu u odnosu na one koje su se koristile. U cilju prevazilaženja konstrukcijskih nedostataka i gubitka toplote, ekstremno duge i uske peći, Burher je izumio tunel cik-cak forme. Burherova peć je kvadratnog oblika, čija je efektivna dužina tunela gotovo dvostruko veća od Hoffmanove. Početkom 20 stoljeća, preko 200 peći širom svijeta je godišnje proizvodilo od 5 do 50 miliona cigle.