HLADNO ORUŽJE IZ BOSNE I HERCEGOVINEU ARHEOLOGIJI RAZVIJENOG I KASNOG SREDNJEG VIJEKA

COLD-STEEL WEAPONS FROM BOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE ARCHAEOLOGY OF THE HIGH AND LATE MEDIAEVAL PERIODS

Mirsad Sijarić

Sarajevo, 2014.

024

1. INTRODUCTION

Th e subject of this paper is the holdings of cold-steel weapons consisting of about 1,350 swords, spear-heads, maces and arrow-heads found in Bosnia and Herzegovina and housed mainly in museums in Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Bijeljina, Visoko, Bihać, Doboj, Ljubuški and Fojnica, with the aim of presenting them to the specialist community and, through the lens of their stylistic and morphological features, setting them in the context of the regional or European arms-making traditions to which they belong.

Th e focus, within this very general objective, is on cold-steel weapons dating from the 10th to the 15th century, most of them found during the course of archaeological excavations of fortifi cations in Bo-snia and Hum (Herzegovina), with a lesser quantity found in necropolises or settlements which, though not very numerous, are oft en the only relatively reliable point of reference for dating and analyzing the many specimens found in circumstances unknown to us or which reveal little. Th e concept of archae-ological context, and of context-based dating, particularly in the case of swords , should be approached with the utmost caution, as many were undoubtedly passed down from generation to generation, so-metimes over several generations, as confi rmed by written sources, and because weapons with identical typological features may have been produced throughout the lifetime of a blacksmith or swordsmith. Weapons may also have been repaired or had parts replaced, or been unused for a long period, stolen, traded, or given away. Furthermore, weapons were much prized as war booty. Several decades – or even, as we shall see in the case of one specimen, centuries – could thus elapse between the time the weapon was made and when it ended up in a river, lake, grave or elsewhere. Th e context in which the other kinds of weapon studied here were found is without doubt of the greatest, and oft en crucial, importance for dating them.

Th is paper also examines the value of a detailed archaeological study of the region, and oft en beyond, in relation to previously overlooked objects such as spear-heads, arrow-heads or mace-heads, which in the past barely merited a few dozen pages of scholarly text. Authors from the former Yugosla-via were more interested in early mediaeval weapons, particularly swords and spear-heads with Carolin-gian typological features, while the same weapons of later date, with few exceptions, were systematically neglected (for more on early mediaeval weapons see the works by Z. Vinski and Ž. Demo). Th e reasons for disregarding this material, which is in fact of great interest, lie partly in the limited opportunities for associating it with certain ethnic or “national” groups, but, I make bold to say, the main reason is that potential researchers are aware of the considerable eff ort that will be required to obtain even the most modest result. Th e morphology of some of the kinds of weapon analyzed here barely changed from prehistoric times to the end of the middle ages.

Th e latest methodological approach was applied to the study of this material, deriving from the re-search by many authorities concerned with this subject. Except in the case of the many identical arrow-heads, where illustrations are unnecessary, each specimen is illustrated by a drawing and/or photograph, and separate metrical tables accompany the textual analysis for each group or type of object, which are also mapped separately to show their relationships with one another as well as their regional distributi-on. Th is approach was designed to facilitate comparison of the structural and tactical development, in terms of their precise use, of the various kinds and types of cold-steel weapons in the given chronological context. For ease of reference, the descriptions of the various specimens, as well as of the diff erent types of arrow-head, are accompanied by drawings, together with details of earlier literature. Since diff erent types of weapon require diff erent methodological approaches, these are explained in the introduction to each main chapter; this also dictated the structure of the paper itself.

1.1 Cold-steel weapons of the 10th to the 15th century in iconographic and written sources

As well as actual surviving weapons from Bosnia and Herzegovina, depictions of arms in original iconographic material of Bosnian or Hum provenance and references to them in written material rela-

025

ting to the area are also of some value for the study of these weapons. With the exception of rare instan-ces when they are singled out and analyzed, depictions of weapons on gravestones and the mediaeval tombstones known as stećaks, and on seals and coins (see fi gs. 1-9, fn. 4-6) rarely reveal morphological features relevant to an exact typological and chronological determination of actual specimens. In a few cases it is possible to discern certain forms of some of the component parts of a sword, the shape of a spear-head or the outline of an arrow-head – invariably of the familiar “swallow-tail” shape – while there are almost no images of typical mediaeval maces in the same iconographic material.

Th ings are not much diff erent in the case of illuminated manuscripts: the famous 12th-century Gospel book of knez Miroslav from Hum, or Hrvoje’s Glagolitic Missal and Hval’s Miscellany, produ-ced for or commissioned by Hrvoje Vukčić Hrvatinić in the early 15th century (see fi gs. 10 and 11, fn 9). Images of arms and armour in the miniatures of these manuscripts, though few, are of some value for studying the history of arms in this part of the world, as they provide realistic depictions of some types of spear-head and sword in actual use in the late 12th century and the turn of the 14th to the 15th cen-tury respectively. Unlike iconographic sources, archive material relating to mediaeval Bosnia and Hum, particularly in the Dubrovnik archives, yielded an abundance of information on the weapons themselves and on the persons associated with them in one way or another. Th is material suggests that Dubrovnik, the largest arms-making centre in the Balkans, was also the main centre from which weapons were im-ported inland, and that it was also through Dubrovnik that weapons reached the hinterland from the West, Venice in particular. Dubrovnik was also the destination of fi rst choice for young people from the hinterland wanting to learn the craft of arms-making. Archive sources from 1311 to 1439 record the names of eighteen young men, most of them from the Dubrovnik hinterland, who came to the city to learn various arms-making craft s, mainly swordsmithing, under local or Venetian, Florentine or other swordsmiths from various parts of Europe who were working there (see fn 13-15). A few remained in Dubrovnik, but most of them returned home, where they are recorded in written sources as local arti-sans, making swords, bows, quivers, crossbows, shields and other arms and military equipment. Th e re-cords also indicate a trend away from swordsmithing, the preferred choice among apprentices in the late 14th and early 15th centuries, towards the more complex craft of making crossbows, which could have led to the wider use of such bows in the Dubrovnik hinterland, though it appears that the production of crossbows never reached signifi cant volume among the local population.

Th e contexts in which written sources refer to weapons vary widely, including their use in robbe-ries or to infl ict injuries, as objects of plunder, trade or pledge, as items named in a will or simply their production, as a rule without any indication of their appearance. Th e number of references to each type of weapon also provides an indication of how popular they were. Th e fewest references in written sources are to spears (lanceam), without any indication of their appearance, followed by mention of maces, which are found in connection with the people of mediaeval Bosnia and Hum only in the 15th century, mainly in the fi rst half. Th ese sources reveal that the people of that time distinguished between wooden and iron maces (macia ligni, macia lignea, macia lignata, and maciam ferri, macia de ferro, ma-ciam ferream respectively), with one reference each to a dark mace (una macia scuri) and a copper mace (maçiam unam de ramine). A document of 1419 provides rather more detail in a reference to a Turkish mace with iron (claua una turchescha cum ferro), probably the type of mace with a wooden head made into a more eff ective weapon by metal inserts – iron nails or pieces of iron of indeterminate shape – that is to be found here and there in museum collections. In the absence of evidence to the contrary, it is likely that all these types of mace were of simple manufacture, without decoration, though this may not have been the invariable rule (see fn. 25-36).

Sources that refer to swords in various contexts are more numerous and provide signifi cantly more detailed information. As well as the “classic” types, which present thinking associates with the terms spada/spata, ensem/enses and gladios, archive material provides details of various kinds of short swords (spada piçula,spadetta), daggers and knives (stochus, daga,custellerius, cultellus etc.). Unfortunately, re-ferences to these last do not provide suffi cient detail of their appearance and are thus covered only briefl y in this paper. Th ere are solid grounds for the belief that the term falcionis, in a document of 1422 (… duos falcionis) and another of 1427 (… cum falcione) refers to swords with a “classic” hilt and a blade, usually single-edged, the lower part of which is curved like a sickle. Not one of these swords, relatively

026

well known in specialist works of western provenance as falchion, has yet been found in Bosnia and Herzegovina or even in the wider region, though the documents referred to provide valuable evidence that they were known and used in this part of Europe too (see fn 37-40).

Th e specifi c regional features of arms were undoubtedly widely known to the people of their day, even to the point of identifying those who bore them, as shown by a case dating from 1430 stating that Ragusans had identifi ed from their military equipment some Vlachs who had been involved in an attack on their people. In this context there is a small but important group of documents saying that Ragusans distinguished certain types of sword by certain features specifi c to their point of origin – what these features where we can now no longer determine. A source of 1391 that frequently appears in the literature refers to doe spade schiavonesche(see the text relating to sword no. 26), as do others of 1419 and 1427 referring to spata i bona de Bosna and duos enses Bossinenses (see text relating to sword no. 28). Sources of the 15th century are also familiar with arms of Turkish origin, with frequent references to Turkish swords (unum ensem turcheschum, unum ense turcheschum, unus gladius de Turchia) and daggers (unam par gladiorium turchescorum). Th e presence of the term scimitarra, sometimes standing alone (unam scimitariam) and sometimes described as Turkish (unam semitariam turcinam), reveals beyond doubt that these had curved blades –in other words, that they were scimitars, oriental sabres (see fn. 44-49).

Among the abundance of general information on weapons in this part of the world in the 14th and 15th century, those relating to a smith from Gacko named Ostoja Dragojević are of particular interest. On two occasions, in 1412 and 1414, he undertook to make swords for a Ragusan swordsmith – 25 on the fi rst occasion, and 200 on the second – to a precise specifi cation. Th is is suffi ciently detailed to provide a connection between the information found in historical sources and actual surviving swords from the region, which is otherwise rarely the case (see the text relating to sword no. 28).

Only exceptionally do archive sources provide information on more valuable weapons, mainly swords, usually associated with people of the highest status, including kings. Th us we know that in Fe-bruary 1384 the Ragusan authorities resolved to give King Tvrtko a sword decorated in silver, and there is no doubt that Bosnia’s King Stjepan Tomaš owned two silver-decorated swords (see fn. 51-52). Silver decoration was clearly very popular, judging from such references in the sources as tres gladii turcheschi fulcitis argento and unus chanzar (yataghan) fulcitus argento.

Sources in the Dubrovnik archives also reveal striking diff erences in the nominal value of weapons (see table 1), doubtless refl ecting the diversity, both aesthetic and in quality, of the range of arms on off er at the time in what was clearly a very lively market. Th e most convincing extant information rela-tes mainly to the price of swords, ranging from a modest three groschen for two swords (duos gladios) to 288 perpers (8 ducats) for a sword that is not even described as decorated, whether with silver or in some other form (the offi cial exchange rate in 15th-century Dubrovnik was 1 ducat = 3 perpers = 37 groschen; 1 asper = 1 groschen). Th e contract prices for the production of larger numbers of swords or sword-blades were much lower. Th e agreed price for swordsmith Ostoja Dragojević of Gacko to make 200 blades, for example, was 2¼ perpers per blade. An even lower, probably average price was agreed in the case of a major transfer of goods and money in 1469, a unique instance of a sale by Stjepan Vukčić, nephew of Pribisav Vukotić, chamberlain to Herceg Stjepan Vukčić Kosača, who sold 260 swords (en-ses) to swordsmiths in Dubrovnik for 130 ducats, i.e. half a ducat or 1½ perpers each.

Th e real values of these prices can be gauged by comparison with the price of other goods on the market: female slaves purchased in Bosnia for fi ve to seven silver ducats each would cost 15 to 20 ducats in Dalmatia. An exceptional case was that of a thirteen-year-old Bosnian girl named Radoslava, a Bosni-an patarin, who was sold to one Tudorin in Korčula for 25 ducats and sold on in Venice a month later for 39 gold ducats – enough to buy about 6,000 litres of wine, about 120 locks, twenty oxen or the same number of pack-horses.

Th ere are far fewer references to bows and arrows than to swords, even though the former were undoubtedly the most widespread mediaeval weapon. Evidence for this assertion may be found in the fact that in 1462 a workshop in Unac agreed to supply 2,252 yew-wood bows. Archive sources relating to mediaeval Bosnia and Hum do not provide any detailed description of the arrow-heads, which would be of greatest interest to us here, but merely refer to them from time to time, usually in association with

027

a bow. One of the earliest such sources, dating from 1371, refers to a bow with a quiver and sixteen arrows (arcum cum pharetra et XVI sagitiis), little diff erent in essence from later references of the 15th century mentioning bows with 30, 40, 70 or 80 arrows, or without specifying their number. Other sour-ces sometimes provide rather more detail, but it is diffi cult to link this with actual surviving weapons. In a chapter entitled “On the nature of the Tatars” of his famous Chronicle, Th omas the Archdeacon describes their arrows, saying that they are “four fi ngers longer than ours: fi tted with sharp iron, bone and horn heads,” and that “their nocks are so narrow that the strings of our bows could not possibly fi t into them” (see fn. 62-69).

Th e sources available to us indicate that until the early 13th century the same terms were used for longbow arrows and crossbow quarrels, both of which were known as sagitte (sagittis, friciis); only later, according to Italian and Ragusan sources, were three terms introduced for crossbow quarrels: quareli (quadrelli), falsador and veretoni, the last of which appears only in occasional sources relating to me-diaeval Bosnia and Hum or to people from those parts.

In 1271 the weight of quarrel-points was prescribed for Venetian smiths at 28.62 g, subdivided in 1295 into lighter-weight points of 16.695 to 18.126 g and heavier points of 27.466 to 26.620 g. At roughly the same time, in the mid 1290s, a new type of quarrel-point was introduced, known as falsatori (falsador), which was replaced by veretoni in the mid 14th century. In 1348 the Ragusan authorities made an unusually large purchase in Venice of a hundred boxes of veretoni quarrel-points – the shape of which is not known – some of which could well have ended up in Hum. Th e earliest known evidence that this did indeed happen dates from 14 April 1420, when the Ragusan Grand Council granted San-dalj Hranić permission to use his coinage (pro denariis suis) in Dubrovnik to purchase crossbows and veretoni quarrel-points.

Imports of crossbows, at least through offi cial channels, were limited, which can be explained lar-gely by the fact that they were part of the offi cial armaments of the Ragusan Republic, and were thus subject to strict controls. Ragusan makers of crossbows, armour and fi rearms were at risk of heavy fi nes if they imported their wares per terram, with the exception of Italy.

018

Regionalne specifi čnosti naoružanja su suvremenicima bez ikakve dileme bile opštepoznate, čak i u mjeri da budu dovoljno relevantne za identifi ciranje njihovih nosioca, što ponajbolje pokazuje primjer iz 1430. g. koji kazuje da su Dubrovčani po vojnoj opremi prepoznali neke Vlahe koji su učestvovali u napadu na njihove ljude.41 U tom smislu važna je, iako malobrojna, grupa izvora koja govori da su u Duborovniku razlikovali neke vrste mačeva prema njihovom porijeklu, odnosno prema određenim, danas uglavnom nedokučivim karakteristikama koje je to porijeklo nosilo sa sobom. U literaturi je u više navrata

korišten izvor iz 1391. g., koji navodi doe spade schiavonesche,42 odnosno izvori iz 1419. i 1427. g. koji spo-minju spata I bona de Bosna, te duos enses Bossinenses, i to će detaljno biti urađeno i ovdje, dalje u tekstu,43 te se u ovom uvodnom pregledu još samo treba ukazati na činjenicu da izvori iz 15. st. očigledno dobro poznaju i oružje turske provenijencije. Tako se, naime, u više navrata spominju turski mačevi (unum ensem turcheschum,44 unum ense turcheschum,45 unus gladius de Turchia 46), odnosno bodeži (unam par gladiorium turchescorum).47 Da se u potonje navedenim slučajevima radilo o oružju sa zakrivljenim sječivom, dakle sabljama, nedvosmisleno potvrđuje prisustvo termina scimitarra (ital. kriva sablja, orijentalna sablja) koji se ponekad stavlja uz pridjev „turski“ (unam semitariam turcinam),48 dok se ponekad javlja i

41 Kurtović 2005, 282, nap. 48 i 49.42 Testamenta notariae VIII, fol. 2; prema: Petrović 1976, 25, nap. 43. Vidi također tekst uz mač red. br. 26.43 Vidi tekst uz mač red. br. 28.44 „Johanes Progonouich et Radiuoy Chathana coram domino Rectore ser Andrea de Volzo conqueruntur supra Giurin et Iuanum fr atres [prekri-ženo: Slathonossouich] Giurassouich Slathonossouich de Bagnani. Eo quia dicti acusati per vim aceperunt dictus Iuano et Radiuoy infr ascriptas res apud Pirmdo, videlicet. Et de pluri vulnerauerunt dictum Johanem in manu sinistra: unam caldaram, unum ensem turcheschum, perperos sex in denariis, unam carpetam, unum biretum, unum pagilanem” (11.10. 1436.), Lam. de foris, XI, 218.45 „Salchus Andree de Rusino coram nobili et sapienti viro domino Rectore ser Th eodoro de Prodanello conqueritur supra Hostoiam et Dminchum Merghich fr atres. Eo quia his diebus propelapsis dum dictus Salchus reuerentur de Tribigna predicti violenter abstulerunt sibi unum ense turches-chum, videlicet, scimitariam valoris yperperum et cum illa voluerint ipsum accidere. Testes: Iuanus Bogaucich de Breno” (24.08. 1419.), Lam. de foris, IV, 59v.46 „Cum sit quod heri existens Giuro Bionich de Olouo amaldarius ad Plocias in slaniza ubi vendebatur sal quibusdam hominibus de Drobgnach sibi furtiue ablatus fuerit unus gladius de Turchia, videlicet, unus chanzar fulcitus argento valoris asprorum trecentorum. Quem gladium furatus fuit quidam ex dictis hominibus quapropter Vuchmir Tuertchouich, Radogna Dobrilouich, Vuchaz Iuanisseuich, Vuchdrag Nicholich et Radouinus Vuchassinouich omnes de Drobgnach pro se, se et pro omnibus eorum sociis qui heri fuerunt ibi in dicta slaniza ad Plocias quando dicto Giuro fureptus fuit dictus gladius. Pro quibus omnes promittunt, promiserunt dicto Giuro presenti et acceptanti de se, se presentando coram sanzacho Mu-stafabegh hinc infr a dies 25 proxime futuros ad respondendum dicto Giuro vel qui pro eo fuerit eum dicti gladii et standum judicio dicti sanzachi. Et si altra fecerunt quod incurrant ipsi Giuro procura asprorum mille et solutionis dicti gladii. Cum pacto quod casu quo aliquis non se presentaret quod dicto Giuro quod sunt ipsi homines liberi a dicta pena. Renuntiando. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra” (29.06. 1492.), Div. Not., LXXI, 183.47 „Radoicus Pribassinouich coram domino Rectore ser Blasio de Ragnina fecit lamentum supra Luxam et Marcum et Radognam Milussichi fr atres et Vidoe Ostoich et alios qios non cognoscit qui fuerunt numero circha LX de Breno, dicens quod ad fr anchiciam venerat Ragusium pro acordando se cum creditoribus suis et non possendo se acordare reuertebatur. Et quoniam fuit ad decena ad Rache ad Mrauignaç suprascripti supra quos fecit lamentum agressi fuerunt ipsum et depredauerunt ipsum et acceperunt sibi ducatis sesaginta, yperperis duos, unum equum cum sela fornitum duos zuponos turchescos vocatos chauadi, unum capelum, duas cortinas turchescas, unum par gladiorum turchescorum et spoliauerunt ipsium“ (08.07. 1450.), Lam. de foris, XXIII, 162v.48 „Radoan Ostoich coram domino prefato rectore ser Zore de Palmota conqueritur supra Miletam Radosaglich, Radossauum Craçianouich et Illiam Cracianouich, Juray Pribatouich et Vladissauum Pribilouich et Dabisiuum Butchouich homines vayuode Radossaui. Eo quia lune proxime preteriti qui dies fuit 26 instantis dicti omnes accusati unanimiter fecerunt impetum et aggressuram dicto Radoano in loco vocato Subtus Uschopie et ipsum acriter verberauerunt et cum cortelixiis percusserunt super capite duabus plagis cum sanguinis eff uxione. Et ulterius sibi derobauerunt unum

Il. 5 i 6 Aversi dinara bana Stjepana II Kotromanića (1322. – 1353.).Figs. 5. and 6. Obverse of dinars of Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353).

Il. 7 Avers dinara bana Tvrtka Kotromanića (1354. – 1377.).Fig. 7. Obverse of a dinar of Ban Tvrtko Kotromanić (1354-1377).

019

samostalno (unam scimitariam).49 Kao i kod većine sličnih navoda iz pisanih izvora ni upravo citirani ne daju previše podataka o preciznijim morfološkim svojstvima tog oružja te se ovdje neće ulaziti u na-gađanja po tom pitanju. Za tu temu, ipak, od mnoštva uglavnom uopštenih podataka o oružju 14. i 15. st. na ovim prostorima, izdvajaju se oni koji se odnose na ranije već spomenutog Dragojević Ostoju iz Gacka koji se u dva navrata, 1412. i 1414. g., ugovorom obavezao da će za jednog dubrovačkog mačara napraviti prvi put 25 mačeva, a drugi put 200 sječiva za mačeve tačno preciziranih svojstava. Specifi čnost

tih navoda, koji će također biti elaborirani dalje u tekstu,50 leži i u tome što oni dozvoljavaju da se izvrši dosta precizno i, vrlo vjerovatno, tačno povezivanje podataka iz istorijskih izvora sa stvarno sačuvanim nalazima mačeva u široj regiji, što obično nije moguće.

Sasvim iznimno arhivska građa daje podatke i o vrednijim primjercima oružja, opet u pravilu ma-čeva, koji su vrlo često vezani za osobe iz najvišeg staleža, a nerijetko i same kraljeve. Tako je, naprimjer, poznato da je dubrovačka vlada u februaru 1384. g. donijela odluku da kralju Tvrtku pokloni srebrom ukrašen mač,51 dok su se najmanje dva također srebrom ukrašena mača zasigurno nalazila u posjedu pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša.52 Naravno, unum ensem fulcitum argentum mogao je biti i u posjedu nekoga ko nije pripadao kraljevskoj porodici.53 Ukrašavanje srebrom je očigledno bilo

archum cum uno carcassio et sagiptis, unam semitariam turcinam, unam cortelixiam, unum biretum, unum anulum de argento valoris grossos X, in denariis unum yperperum” (29.12. 1428.), Lam. de foris, VIII, 127.49 „Braysca Chodoeuich coram nobili et sapienti viro ser Lampre de Sorgo honor Rector Ragusii conqueritur supra Braian Milinouich et Branoe eius fr atrem et Radognam Bogoeuich et Radouan Muxoeuich et Radognam Nenchouich et Peruinaç Radinouich et aliquos alios de Richiani. Eo quia predicti omnes accusati acceperunt violenter dicto accusatori ad paregium voyuode Sandagl castratos quindecim, quatuor spatas, duos arcus cum fr escis, unam scimitariam, unam clamidem, unum zupponem et sex cultellissas, duos cappellos. Testes: Clapaç Stancouich” (09.11. 1422.), Lam. de foris, V, 106v.50 Vidi tekst uz mač red. br. 28.51 Petrović 1976, 23, nap. 28.52 Kraljica Katarina, 26. oktobra 1463. g. zavjetuje svome sinu Sigismundu, tada zapravo već Ishaku, pod uslovom da se vrati u krilo kršćanstva, Tomašev „unum ensem ornatum argento“. U Katarininoj oporuci, 1478. g. spominje se i drugi srebrom ukrašeni mač kojeg je Katarina namije-nila upravniku svog dvora Radiću Klešiću. Srebrom ukrašen mač posjedovao je i Pribisav Vukotić, komornik hercega Stjepana Vukčića Kosače. Za relevantne izvore i literaturu o tom pitanju – up: Тошић 1997; Za druge primjere u kojima se također govori o ukrašavanju mačeva – up: Petrović 1976, 23 – 24, nap. 27, 29 – 30.53 „Ilia Pribignich de Vergato coram dominis judicibus quorum caput fuit ser Marinus Ge. de Goce lamentum fecit contra Vochassium Radeglich de Bosna caligarium, dicens quod dictus Vocassus venit in domum eius querelantis et in dicta domo sibi accepit unum mantellum de rassia nigra et unum ensem fulcitum argentum“ (07.01. 1471.), Lam. de foris, XLII, 199v.

Il. 8. Avers groša Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1380. – 1416.).Fig. 8. Obverse of a groschen of Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1380-1416)

032

Il.12

033

2. SWORDS 2.1 Introductory notes

Th e paper describes 33 swords from museum collections in Bosnia and Herzegovina which the author has personally examined, along with specimens from private collections, identifi ed from the metrical data and drawings provided. It does not cover specimens not located in Bosnia and Herzegovina. For ease of reference, each drawing of a sword is accompanied by a description andtypological determination, its loca-tion, and references in earlier literature where relevant. Th e description and analysis follow a specifi c order, beginning with the features of the blade and followed by those of the pommel and cross-guard. Th e types of the various components are given in the same order, e.g. : X / B / 1, meaning a sword with a type X blade, type B pommel and style 1 cross-guard. Th e emphasis is on the form of the blade, where morphological diff erences are greater than in the case of the pommel and cross-guard, refl ecting improvements to or adap-tation of these weapons in response to changing battlefi eld conditions.

No new types of blade, pommel or cross-guard are introduced, since the swords analyzed here on the basis of their morphological features correspond perfectly well to the typology developed by Ewart R. Oa-keshott and unanimously adopted by other scholars. Where necessary, variants or types used or cited by other authorities are added to Oakeshott’s typology, but such additions are kept to a minimum to avoid confusion. Th e typology introduced to scholarly discourse by the German author Alfred Geibig is also used to a great extent, mainly because it provides new, seemingly very helpful models for a consideration of the metrical values of swords. Geibig’s main focus of interest was swords from 8th to 12th century Germany, but the methodology he used to analyze them is for the most part equally applicable to late mediaeval spe-cimens. Along with the basic details of overall length (UD)* and weight, or blade length (DS), the absolute ratios between the various components of the hilt – the pommel, tang and cross-guard – are also analyzed, as well as the ratio between blade length and fuller length (DS/DK), blade taper (SS), fuller taper (SK), fuller length as a percentage of blade length, and the length to weight ratio of the sword. Blade taper (SS) is obtained by dividing the width at the base (by the cross-guard - ŠS1) by the width at a length of 60 cm (ŠS2). Fuller taper (SK) is obtained by dividing the width at the base (ŠK1) by the width at a length of 40 cm (ŠK2). Th e pommel ratios are obtained by simple division of width, height and thickness – see tables 2, 3 and 9.

Depending on the length of the tang, swords are described as one-handed, one-and-a-half handed, or two-handed, though these are relative terms – each could be held in one or both hands when in use, and where the tang is short, one hand could hold the pommel, particularly when using the sword with a stab-bing motion – depending on the individual style or method of use in a given combat situation. Since tang length is measured from the base of the blade to the top of the pommel, given that the top of the tang passes through the entire pommel and that the pommel is usually 3 to 5 cm in height, swords with a tang length of less than 15 cm are described as one-handed, those with a tang length of 15 to 20 cm as one-and-a-half-handed, and those with a tang length of more than 20 cm as two-handed.

More than any other weapon, swords could remain in use for several generations, sometimes handed down or even removed from a grave to be used again. Th e production of certain types of sword could last for a year or two or for the lifetime of a swordsmith, and some swords might be repaired, altering their “ba-sic typological features” as known to us today, whether for functional or aesthetic reasons. In other words, there need be no relation between the time they were made and the time they were in use. When dating on the basis of pictorial sources, one should consider such questions as whether the sword depicted is based on an actual specimen of the latest fashion or an actual specimen preserved as a family heirloom, perhaps for generations, whether it came into someone’s possession by inheritance, purchase, plunder or gift , and so on – the possibilities are almost endless. Only in exceptional cases are there answers to these questions. Th is pa-per therefore seeks to determine at what time all the recognizable components of the sword, as well as of any inscriptions or marks on it, were known and could have been found in combination in a single specimen.

* Th e abbreviations are those used in the original language of this paper, to facilitate reference to the tables. Trans.

084

sa srodnim sječivom, mada gore pobrojane paralele za iste i dalje treba imati na umu. Osim u navedenim likovnim analogijama, razlog za nešto drugačije datiranje treba se vidjeti i u prisustvu znaka u vidu križa sv. Andrije na trnu tog mača, što nije zabilježeno na ranije analiziranim primjercima sa sječivom tipa XIIa, a što ga, gotovo sigurno, veže za drugu polovinu 14. stoljeća. Za odgovor na pitanje porijekla sječiva sa navedenom oznakom, koju bih koju godinu ranije svakako proglasio mađarskim importom, zasada treba pričekati, ako ne na jasan arheološki dokaz – što je teško očekivati, onda barem na veći broj identifi ciranih sječiva koja bi jasnije ukazala na određeni geografski prostor.

2. r. Jeziorki kod Michróva, PL; 3. Malbork, PL; 4. jezero Balaton, HU; 5. r. Dunav kod Budimpešte, HU; 6. Putzipust, HU; 10. Žampach, CZ; 11. r. Tichá Orlice u Chocni, CZ; 12. Zornitsa, BG; 13. r. Dunav kod Zemuna, SRB; 14. r. Sava kod Šapca, SRB; 16. r. Kupa kod Siska, HR; 18. Makljenovac kod Doboja, BIH; 20. Glamoč, BIH; 21. r. Sava kod Dubočca, BIH; 22. Tyrväntö, FIN;

1. NN, Wielkopolskie Muzeum Wojskowe, Poznan, PL; 7. NN, Nac. muzej Kopenhagen, DK; 8. NN, Muzej umjetnosti Filadelfi ja, USA; 9. NN, Askeri muzej, Istanbul, TR; 15. NN, VM Beograd, SRB; 17. r. nalaz (NN), HR; 19. NN, ZMBiH, BiH.

Karta 02 / Map 02Mačevi sa križem sv. Andrije na trnuSwords with St Andrew’s cross on the tang

043

Mač koji je navodno iskopan ispod jednog stećka u Glamoču vrlo je neuobičajen primjerak koji se može determinirati kao Oakeshottov tip X, iako unutar iste tipologije nakrsnica i jabučica tog mača nemaju direktne analogije. Kao i kod prethodno analiziranog, sječivo tog mača najbliže je Geibigovim tipovima 4 i 5 sa kojim, izuzev po pitanju veće širine (u odnosu na oba tipa), te veće (u odnosu na tip 4), odnosno manje dužine (u odnosu na tip 5), dijeli zajedničke metrološke vrijednosti, kao i njihove odnose. Od starijih Geibigovih tipova (1 – 3) to sječivo se razlikuje po upadljivo izraženijem sužavanju oštrica, dok se od mlađih tipova prije svega razlikuje po manjoj dužini i širem kanalu koji zauzima jednak postotak dužine na sječivu kao kod prethodno analiziranog (85,4 : 85,5; up: Tabela 2). Njegova najvažnija karakte-ristika, ipak, treba se vidjeti u natpisu izvedenom istom tehnikom kao i kod prethodno analiziranog mača, a koji glasi: +INGEII+FEZI± , što ga čini sedmim131 poznatim primjerkom grupe INGEL(RII) sa tom odrednicom.132 Prije nego je iz jezera Sigridsholm u Švedskoj izvađen u 10. st. datirani mač Petersenovog tipa S sa natpisom +INGELRIIMEFECIT+,133 pretpostavljalo se da INGELRI označava ime vlasnika mača (vjerovatno od Ingerlrius),134 te je takvo mišljenje korigirano u stav da se radi o signaturi kovačke radionice. Vrlo slični potonjem su i natpisi INGELRIH FECIT na sječivu mača nađenog na lokalitetu Flemma u Norveškoj,135 INGELRI FECI na sječivu u drugu polovinu 10. st. datiranog mača sa lokaliteta Gorka Nikolyskaja u Rusiji (danas u Nacionalnom muzeju u Helsinkiju),136 te maču iz Oosterhesselena (provincija Drenthe u Nizozemskoj), koji na jednoj strani sječiva ima natpis +INGERIHFECIT, a na drugoj SIGBRHANI.137 Njima se treba pridružiti gore navedeni mač Petersenovog tipa X, nađen u blizini Nantesa (Francuska) na čijem sječivu se na jednoj strani nalazi natpis INGELRED, a na drugoj FIT (vrlo vjerovatno skraćeno od fecit),138 kao i nedavno na lokalitetu Gródka nad Bugiem (Wołynia) u Poljskoj nađeni primjerak s natpisom +INHOMEFECT +/ +INGELIIRMEFCIT+.139 Natpis mača iz Glamoča je među pobrojanim jedinstven po tome što je u riječi FECIT umjesto slova C korišteno slovo Z, za šta ana-logija postoji u “Strasburškim zakletvama” (Les serments de Strasbourg de 842.), dokumentu kojim se unuci Karla Velikog, Ludvig Njemački i Karlo Ćelavi, zbog borbi za vlast nad Karolinškim carstvom, ujedinjuju u savez protiv svog brata Lotara.140 Koliko mi je poznato, ova pojava (Z = C) nije zabilježena ni na sječivima drugih grupa sa oznakom FECIT.141

Naredna osobitost tog natpisa je u izvedbi njegovog posljednjeg slova / znaka, u kojem su obje-dinjeni križ142 i obrnuto postavljeno slovo T,143 čime je dobijena kompozicija za koju u literaturi nema paralele. Spajanje križa i pravilno postavljenog slova T, za sada, zabilježeno je isključivo na sječivima ULFBERHT grupe.144

131 Prilikom prve analize tog mača u popisu sječiva sa natpisom INGEL(RII) / FECIT – up: Sijarić 2004, 29; nisam ubrojao mač Peterseno-vog tipa X nađen u blizini Nantesa iako sam isti spomenuo kao primjer varijante skraćenog oblika pisanja riječi FECIT – up: isti 2004, nap. 144; te ovom prilikom ispravljam učinjenu omašku.132 O natpisima sa riječju FECIT – up: Geibig 1991, 126 – 127.133 Arbman 1936, 145 – 148. Za listu literature o ovom maču: Vinski 1983, nap 84.134 Up: Vinski 1983, 24, nap. 83; Oakeshott 1991, 5.135 Jankuhn 1951, 226; Петровић & Вучинић 2001, 258 – T. I (6). Mač je datiran u vrijeme oko 1000. godine.136 Кирпичников 1966a, 82 – 83, kat. бр. 74. Autor isti natpis, a što prenose i neki drugi – up: Петровић & Вучинић 2001, 267; čita na sječivu mača iz Gnezdova – up: Кирпичников 1966a, T. XVII, 5, kat. бр. 61; premda su od njega sačuvana samo slova ING... I(?)�– up: isti 1966a, 39. Čini se da bi se taj natpis trebao čitati kao INGERII⊥– up: Geibig 1991, 117 – Abb. 31, 16; ili kao neka od drugih varijanti ovog imena koja završava obrnuto postavljenim znakom T, što nikako nije rijetkost.137 Ypey 1984, 217 – 218, Abb. 2, 3. Mač je klasifi ciran kao Petersenov tip X, te datiran u 10. odnosno početak 11. stoljeća. Balčak tog mača ima sve karakteristike Geibigovog k. t. 12 / I, koji se datira u period 850. – 1000. g. – up: Geibig 1991, 151, Abb. 39.138 Wegeli 1902 – 1905, 218, fi g. 4; Vinski 1983., nap. 62, T. X, 1; sa ostalom, meni nedostupnom literaturom.139 Mač iz Poljske datiran je, ponajviše prema kontekstu nalaza, u drugu polovinu 12. i početak 13. st. – up: Kuśnierz 2006, 95. 140 U spomenutim zakletvama pisanim na njemačkom, odnosno francuskom jeziku (u pitanju su najstariji spomenici ta dva jezika), a čiji tekst u svojoj Historiji sinova Luja Pobožnog prenosi franački historičar Nithard (9. st.), stoji: „... si cum om per dreit son fr adra salvar dist, in o quid il mi altresi fazet...“ (...kako se mora, prema pravdi braniti rođeni brat, pod uvjetom da on to meni čini...). Tu u obliku fazet – pogodbeni način, od faciat. Up: Les Serments de Strasbourg de 842., 3. U: Chrestomatie de l’ ancien français. Onzième édition par Leo Wiere, Leipzig Verlag von F. C. W. Vogel 1913. Za ove informacije i prevod dijela teksta najiskreniju zahvalnost dugujem prof. dr. Muhamedu Neziroviću sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu.141 Leppäaho 1964, T. 5, 2b-c, T. 6, 2b-c, T. 27, 1b-f; Geibig 1991, 126 – 128, Abb. 35 – tu se zapaža varijanta FET (kat. br. 234), vjerovatno skraćeni oblik od FECIT.142 Među sječivima INGEL(RII) grupe to je 10. primjerak sa natpisom između križeva – up: Stalsberg 2008, 101.143 Za neke od brojnih slučajeva obrnuto postavljenog slova T – up: Кирпичников 1966a, T. XVI, 6; Müller-Wille 1970, Abb. 6, 8, Abb. 8, 80; Ypey 1984, Abb. 2, 2; Leppäaho 1964, T. 18, 1a i dr.144 Wegeli 1902/5, 182 – Fig. 3; Leppäaho 1964, T. 21, 3a; Müller-Wille 1970, 77, Abb. 6: 19, 78, Abb. 7: 31, 54.

Il. 21

168

Il. 79

170

3. SPEAR-HEADS

3.1 Introductory notes

Th is chapter deals with spear-heads, butt-ends and war scythes found in Bosnia and Herzegovina and kept in the National Museum of Bosnia and Herzegovina in Sarajevo, the Museum of Republika Srpska in Banja Luka, the Doboj Museum, the Bijeljina Museum, the Visoko Museum and the Fojni-ca Museum. With the exception of a spear-heads from Livno (Podvornice) and Batar near Bijeljina (T.XLIX.2), all have been examined by the author in person. As with swords, for ease of reference and because it is diffi cult to distinguish between two identical specimens, every drawing is accompanied by a description, typological determination, location and references in earlier literature, if relevant. Th e drawings in the tables are grouped by type and variant where possible. Unlike swords, spear-heads are considered and analyzed as a single entity, as dictated by their structure, and every eff ort is made to dis-cuss each type and its variants in chronological order, from earliest to latest in date, though this could not always be achieved given that it is rarely possible to diff erentiate chronologically between diff erent types of spear-head.

Since authorities from the former Yugoslavia, and indeed from Europe as a whole, have not dealt in detail with spear-heads from the period covered by this paper, there is no systematic methodological approach to the analysis of this kind of archaeological material in the specialist literature. Th is is pro-bably truer than in the case of other cold-steel weapons. Spear-heads underwent signifi cant changes in form over the centuries, and it is unrealistic to expect that a detailed metrical analysis, for example, could yield results that were relevant to a wider area. For the typological and chronological determination of the various specimens, therefore, this paper considers only basic form, typical details, standard measure-ments such as overall length (UD), blade and socket length (DL, DT), blade length as a percentage of overall length (% DL), maximum blade width (ŠL), socket diameter (PT), span, height and length of wings, weight (T), and details, if known, of the context of the fi nd and/or parallels from iconographic material. In some cases, combining all these details may generate relatively reliable dating guidelines for certain typical specimens. Th e spear-head types analyzed here are mapped separately, together with similar fi nds from neighbouring countries, in an attempt to determine their regional distribution.

214

Bjelimići kod Konjica;ZMBiH, inv. br. 78;T. XLVI, 1

Tip: VIb

Masivni željezni vrh koplja sa izduženim, u presjeku romboidnim listom deltoidnog oblika i istaknutim središnjim rebrom. Najveću širinu list ima u donjoj trećini svoje dužine. U presjeku kružni tulac se od vrha širi prema svom naglašeno širokom dnu. Oko dna tulca postavljen je prste-nasti i jednodijelni okov sa krilcima koji na sredini ima perforaciju za osiguravanje motke malim željeznim čavlom. Gornje i donje strane krilaca su približno ravne, dok su bočni rubovi koso srezani što daje utisak da su krilca neznatno povijena pre-ma listu. Izuzev vrha lista koji nedostaje, vrh koplja je dobro očuvan. Nema tragova ukrašavanja.

Literatura: Anđelić 1975, 153.

Manovići kod Nove Kasabe;ZMBiH, inv. br 76;T. XLVI, 2

Tip: VIb

Vrlo dugi i masivni željezni vrh koplja sa u presjeku romboidnim listom deltoidnog oblika i umjereno istaknutim središnjim rebrom. Najveću širinu list ima u donjoj trećini svoje dužine. Izduženi, u presjeku kružni tulac se od ovrha blago širi prema vrlo širokom dnu na kojem su vidljiva dva otvora za osiguravanje motke čavlima. Pri dnu tulca sačuvano je jedno relativno dugo krilce približno ravno srezanih stra-nica. Vrh koplja je relativno dobro očuvan. Nema tragova ukrašavanja.

Literatura: Glavaš 1988, 29, kat. br. 168.

Vučja luka kod Sarajeva;ZMBiH, inv. br. 668:T. XLVI, 3

Tip: VIb

Masivni željezni vrh koplja sa vrlo širokim listom zaobljenih linija ošrica i snažno istaknutim središnjim rebrom. Najveću ši-rinu list ima u donjoj trećini svoje dužine.Tulac se od svog vrha naglašeno širi prema vrlo širokom dnu kružnog presjeka. Oko dna tulca postavljen je prstenasti i jedno-dijelni okov sa krilcima koji na sredini ima perforaciju za osiguravanje motke malim željeznim čavlom. Obje strane gornjih i donjih rubova prema listu blago povijenih krilaca ukrašene su plitkim vertikalnim urezima. Željezni vrh koplja nasađen je na 146 cm dugu drvenu motku čija je gornja polovina (Ø 4,6 cm) ukrašena fi nim rezba-renjem, dok je donja polovina (Ø 3,8 cm) neukrašena.

Literatura: Nepublikovano

TABLA XLVI

215

iz Zasipa kod Bleda u Sloveniji,859 Szombathelya u Mađarskoj,860 te Nitre – Palanke u Slovačkoj,861 čije okolnosti nalaza nisu dozvolile precizno i pouzdano datiranje, odnosno primjerku iz zbirke VM u Beogradu, s nepoznatog nalazišta, za kojeg je pretpostavljeno datiranje u 12. – 13. stoljeće.862 U po-gledu vanjskih kontura njima bi mogao odgovarati i jedan uopšteno datirani primjerak (8. – 12. st.) sa prostora Nizozemske,863 odnosno dva vrha koplja nađena u Austriji, u mjestima Mautern864 i Th unau,865 ali skromne dimenzije potonjih, a što potvrđuje i kontekst nalaza (nekropole 8. – 9. st.), ipak ih jasno razlikuju i u hronološkom smislu udaljavaju od primjeraka iz zbirke MRS. Vrlo dobru osnovu za datira-nje neukrašenih vrhova kopalja sa krilcima i deltoidnim listom zapravo daje jedan primjerak izvađen iz olupine broda koji je oko 1025. g. potonuo u blizini mjesta Bodrum (Serçe Liman) u Turskoj.866

ILUSTRACIJA + OPIS

Deltoidni list se ne gubi u kasnijim razdobljima srednjeg vijeka i sama po sebi ta tipološka karakte-ristika ne predstavlja pretjerano bitan hronološki faktor, ali se čini da u okviru grupe ranosrednjovjekov-nih vrhova kopalja karolinških obilježja, kao i onih koja su vjerovatno nastala pod njihovim uticajem, te u kombinaciji sa ostalim tipološkim elementima – neukrašenim listom i tulcem, te velikom težinom,

navedeni detalj može biti od određene hronološke važnosti. Pobrojane razlike, čini se, opravdavaju pretpostavku da se radi o vrhovi-

ma kopalja koja su kovana nešto kasnije od srodnih im primjeraka Westpha-lovog tipa III, koji su, u osnovnim crtama, možda poslužili kao predložak vrijedan imitiranja. Da li se to desilo 20, 50, 100, ili možda više od 150 go-dina – a kao što to sugerira nalaz iz olupine broda kod turske obale, nakon, recimo, početka druge polovine 9. st., za sada spada u domen spekulacija. Također, nijedan od poznatih mi likovnih izvora ne nudi precizan putokaz za njihovo datiranje.

Vrhovi tri koplja koja su izdvojena kao varijanta VIb osnovnim karak-teristikama kao što su izuzetno velika dužina, težina, deltoidan oblik lista, dugi konusni tulac, te približan omjer njihovih dužina nalikuju varijanti VIa, a jedini detalj prema kojem je distinkcija između njih ustanovljena je način apliciranja krilaca na tulac. U slučajevima primjeraka iz Bjelimića kod Konjica

859 Sagadin 1985, 288 – 289, Sl. 118; UD: 58,0, DL: 46,2, ŠL: 4,0, PT: 3,6 cm. Tulac tog vrha koplja koje nije precizno datirano je deseto-ugaono facetiran.860 Kovács 1980, 101 – 102, 106, T. 64, 5; UD: 37,7, DL: 27,4, DT: 10,3 cm, T: 720 gr.861 Kovács 1980, 104, T. 65, 3; UD: 56,5.862 Цуњак 1999, 20, kat. бр. 2; UD: 36,0, PT: 2,5 cm.863 Das Reich der Salier 1992, 93 – 94, kat. br. 5 (16/5); UD: 53,6 cm. 864 Szameit 1987, 158, Abb. 6 / 1;UD: 34, PT: 2,4, raspon krilaca: 5 cm.865 Szameit 1987, 163, Abb.6 / 2; UD: 30,5, ŠL: 2,4, PT: 2,3 cm.866 Nicolle 1999, 122 – 123, Fig. 292a. Autor ne donosi dimenzije ni težinu citiranog vrha koplja. Među više primjeraka oružja porijeklom vjerovatno iz Egipta ili Sirije, u olupini broda nađeno je i nekoliko drugih vrhova kopalja (dva sa krilcima) od kojih neka u potpunosti odgova-raju istom oružju sa evropskih prostora – up: isti 1999, Fig. 292b i 292n.

Il. 165 Ploča Kaznaca Nespine iz Gračanice kod Visokog (13. stoljeće). Fig. 165. Grave slab of Kaznac Nespina fr om Gračanica near Visoko (13th century)

Il. 166 Miroslavovo evanđelje (kraj 12. stoljeća); prema: Miroslavljevo jevanđelje, Beograd 1897, 109. Fig. 166. Miroslav’s Gospel book (late 12th century).; (aft er Miroslavljevo jevanđelje, Belgrade 1897, 109).

Il. 167 T. XLVI, 2

254

Il. 224

255

4. TOPUZI4.1 Uvodna razmatranja

U narednom poglavlju analizirano je svega devet primjeraka topuza, odnosno buzdovana968 od ko-jih se osam čuva u zbirci ZMBiH u Sarajevu, dok se jedan primjerak nalazi u privatnoj kolekciji. U obzir su uzeti samo oni primjerci te vrste oružja za koje se relativno osnovano može pretpostaviti da predstavljaju srednjovjekovne izrađevine, tj. da nisu nastali nakon kraja 15. st., s tim da dva od njih (T. LVIII, 1 i 2) vjerovatno pripadaju oružju ranog osmanskog horizonta. Jednako kao i za mačeve i vrhove kopalja, uz njihove crteže je dat opis, tipološko opredjeljenje, te podaci o smještaju i eventualnoj stari-joj literaturi, dok redoslijed izlaganja kroz cijelo poglavlje prati pretpostavljenu hronološku liniju, od starijih ka mlađim primjercima. Crteži na tablama su također grupirani prema tipovima. Tipološko i hronološko determiniranje pojedinih primjeraka izvršeno je na osnovu njihovih morfoloških, a potom i stilskih svojstava. Pri tome su u obzir uzimane standardne metrološke vrijednosti poput visine glavice (vg), promjera gornjeg otvora (pgo), promjera donjeg otvora (pdo), promjera glavice (pg), visine tjeme-nog prstena (vtp), visine vratnog prstena (vvp), težine (t), te iznimno, ako primjerak ima sačuvanu dršku, ukupne dužine (ud).

Sretne okolnosti nalaza primjerka iz Čipuljića (T. LVII, 1), kao i brojne i direktne paralele iz ikono-grafskog materijala za neke od drugih primjeraka, dozvolile su vrlo plodonosnu analizu čiji se rezultati mogu smatrati relevantnim i izvan lokalnih geografskih okvira. Kartiranje nalaza glavica topuza i buzdo-vana sa prostora BiH, zajedno sa onim sa prostora Hrvatske, Srbije i Slovenije, također je u par slučajeva polučilo dobre inicijalne rezultate koji ukazuju na određene tendencije rasprostranjenosti i popularnosti nekih tipova, ili na osnovu materijala od kojeg je izrađeno – varijanti, te vrste oružja u široj regiji.

4. MACES4.1 Introductory notes

Th is chapter deals with just nine maces, eight of which are kept in the National Museum of Bosnia and Herzegovina in Sarajevo; the ninth is in a private collection.Only those maces that can reasonably be assumed to be of mediaeval date, no later than the end of the 15th century, are considered; two of them (T. LVIII, 1 and 2) probably date to the early Ottoman period. As with swords and spear-heads, the drawings are accompanied by a description, typological determination, location and references in earlier literature, if relevant, and are given in their likely chronological order from earliest to most recent. Th e drawings in the tables are grouped by type and variant where possible. Th e typology and chrono-logy of the various specimens is based primarily on their morphological characteristics, and secondarily on their stylistic features, taking into account standard metrical values such as the height of the head (vg), diameter of the upper opening (pgo) and of the lower opening (pdo), head diameter (pg), height of the crown ring (vtp), height of the neck ring (vvp), weight (t) and, in the rare instances where the shaft has survived, the overall length (ud).

By fortunate happenstance, the discovery of a specimen from Čipuljić (T. LVII, 1) and of many direct parallels in iconographic material for some of the other specimens has facilitated their analysis, yielding results that may be regarded as relevant beyond the local geographical context. Mapping the fi nds of mace-heads in Bosnia and Herzegovina, along with those from Croatia, Serbia and Slovenia, has also yielded good results in some cases, suggesting that certain types – or variants, depending on the material from which they were made – were more popular and more widely distributed.

968 Termini topuz i buzdovan su van ikakve sumnje sinonimi, i izvedenice iz turskog (buzdogan), odnosno arapskog jezika (dopus), ali se u stručnoj literaturi u praksu uvelo da se topuzima naziva oružje sa „punim“ glavicama a buzdovanima oružje sa glavicama sa perima – up: Ćurčić 1944, 63; Šercer 1972a, 7 i dr. Iako tu podijelu ne smatram potrebnom, od nje se ovdje, ipak, nije odstupilo.

256

Foča;ZMBiH; inv. br. 147;T. LV, 2

Tip: I

Željezna glavica topuza sa bačvasto zaobljenim unutrašnjim stijenkama. Vanjski izgled karakteriziraju tri reda sa po četi-ri piramidalne, u središnjem redu krupnije i četverostrane, a u gornjem i donjem redu znatno manje i trostrane izbočine. Glavica topuza ima blago naglašen tjemeni i vratni prsten približnih visina. Dobro očuvana. Nema tragova ukrašavanja.

Literatura: Truhelka 1914, 243, T. I, 15; Ćurčić 1944, 68, Sl. 68; Glavaš 1988, 31, kat. br. 193;

Varvara;ZMBiH; inv. br. 152;T. LV, 1

Tip: I

Bronzana glavica topuza sa cilindričnim unutrašnjim stijenka-ma. Vanjski izgled karakteriziraju tri reda sa po četiri pirami-dalne izbočine od kojih su one u središnjem redu najkrupnije i četverostrane. Piramidalne, trostrane izbočine u gornjem i donjem redu su manjih dimenzija, s tim da su izbočine iz do-njeg nešto krupnije od onih iz gornjeg reda. Glavica topuza ima relativno izdužen, oštećen vratni prsten dok tjemenog pr-stena nema. Vrhovi izbočina su spljošteni od upotrebe. Nema tragova ukrašavanja.

Literatura: Ćurčić 1944, 68, Sl. 69; Škrivanić 1957, 90, nap. 363; Glavaš 1988, 29, kat. br. 191;

TABLA LV

257

U muzejskim zbirkama, kao i prema meni dostupnim podacima o privatnim kolekcijama, sa prosto-ra Bosne i Hercegovine sačuvane su svega tri glavice topuza koje karakterizira u osnovi zvjezdoliki oblik, geometrijski pravilno raspoređene piramidalne izbočine, male dimenzije te skromna težina, za kakve starija literatura koristi naziv Morning Star ili Morgenstern. To donekle iznenađuje s obzirom da ih je u najbližem okruženju, a tu se prvenstveno misli na Srbiju i Hrvatsku, nađeno u relativno velikom broju. Pitanje njihovog porijekla nije u potpunosti razjašnjeno, ali se u stručnoj literaturi uglavnom navodi da se njihovi prototipovi trebaju tražiti na Dalekom istoku, možda već u 9., ali svakako u 10. st.,969 odakle su preko južnoruskih stepskih naroda dospjeli na prostore istočne, a potom i centralne Evrope. Starije mišljenje prema kojem su ovo oružje na prostore srednje Evrope u 13. st. donijeli Kumani970 korigirao je mađarski arheolog L. Kovács iznijevši argumentiranu tezu da ono na mađarske prostore dolazi sa pro-valom Pečeneza već u 11. st.,971 a što sigurno nije ostalo bez posljedica po krajeve južnije od Mađarske. Ako je suditi po prikazima iz Tapiserije iz Bayeuxa, koja je nastala prije 1082. g.,972 uz dozu opreza zbog nemogućnosti da se u njoj, zbog tehnike izrade, prepoznaju delikatniji detalji, pretpostavlja se da je ugru-bo opisani oblik u isto vrijeme bio poznat i na zapadu Evrope, gdje je, prema nekim autorima, također dospio posredstvom istočnih naroda.973

Najraniji tip glavica topuza (Kovácsev tip I),974 sa glavicom pravilne kvadratne osnove, četiri pirami-dalne izbočine sa bazom malog promjera koja ne dodiruje rubove kvadratne osnove, te gotovo nevidlji-vim, nerazvijenim rubnim izbočinama, na prostoru bivše Jugoslavije predstavljen je tek glavicom topuza nađenom u Dalju,975 koja se sada čuva u zbirci HPM u Zagrebu. Kao najbliži njoj, te ujedno i najbliži prelaznim oblicima Kovácsevog tipa I,976 kod kojih baza piramidalnih izbočina središnjeg reda postupno dobija veći promjer, dok se izbočine iz gornjeg i donjeg reda bolje naziru, mogu se posmatrati primjerci iz zbirke HPM u Zagrebu: prvi nađen u Surčinu,977 u blizini rijeke Save, i drugi nađen u Vinkovcima.978 Sva tri navedena primjerka izrađena su od željeza i od strane M. Šercer uopšteno datirana u vrijeme od 11. do polovine 14. st., što odstupa od Kovácsevog datiranja njegovog tipa I u vrijeme od 9. (?) do 11. stoljeća. Tim, željeznim primjercima, zbog njegovih jedva primjetnih rubnih izbočina, možda bi se tre-bao pridružiti i jedan bronzani, plitko urezanim, sitnim viticama ukrašeni primjerak iz zbirke MHAS u Splitu, koga bi se ipak, zbog široke baze središnjih izbočina, vjerovatno, trebalo smatrati tipološki mla-đim od gore navedenih.979 Paralele za tu glavicu topuza, naime, izuzev u pogledu ukrašavanja, mogu se vidjeti kako među prelaznim tipovima Kovácsevog tipa I, tako i među primjercima njegovog, u vrijeme između 12. i sredine 14. st. datiranog tipa IV.980 Da se vjerovatno radi o primjerku karakterističnom za 12. st. ukazuje i njegova sličnost sa u literaturi često spominjanim, također bronzanim primjerkom nađe-nim tokom iskopavanja lokaliteta Bisericuţa-Gavran (11. – 12. st.) u istočnoj Rumuniji.981

Ako bi se oslanjali na sasvim teorijsku pretpostavku da su glavice topuza tog tipa, osim na težini, vremenom dobijale krupnije i bolje defi nirane rubne izbočine, a kakvih je sačuvano u mnogo većem broju, onda bi navedeni svakako predstavljali najranije primjerke sa ovih prostora. Dok se takav stav ne dokaže, ili ne opovrgne, najranijim, pouzdano datiranim primjerkom ipak se mora smatrati cilindrična,

969 Up: Кирпичников 1966b, 48; Kovács 1971, 168; Ruttkay 1976, 315 i dr.970 Szendrei 1896, 97; Kalmár 1964, 33.971 Kovács 1971, 168 – 170, nap. 29, 2. ábra 1. Rane primjerke zvjezdolikih topuza u osnovi kvadratne forme sa četiri istaknuta šiljka autor je izdvojio kao svoj tip I koga datira u 11. stoljeće.972 Wilson 2004, 12, Pl. 54, 61, 73. Topuzima su očigledno naoružane i engleske i normanske trupe, s tim da prikazi topuza kod engleskih trupa (Pl. 61 i 73) sa četiri zaobljene izbočine nešto više nalikuju obliku o kome se ovdje raspravlja. Kao što to nalaže zdrav razum, i što nije potrebno posebno isticati, topuzi su na ovom djelu prikazani u upotrebi i od strane konjanika i od strane pješaka, te kao i oružje koje se bacalo na neprijatelja.973 Ruttkay 1976, 317.974 Kovács 1971, 168 – 170, nap. 29, 2 ábra 1.975 Šercer 1972a, 9, 31, kat. br. 2, T. I (2); vg: 3,5, pgo: 2,2 cm.976 Kovács 1971, 168 – 170, nap. 30, 2 ábra 2 – 5, 4 ábra 1, 6 ábra 4.977 Šercer 1972a, 9, 31, kat. br. 3, T. I (3); vg: 4,0, pgo: 2,8 cm; Bošković 2002, 167, kat. br. 33.978 Šercer 1972a, 9, 32, kat. br. 5, T. 1 (5); vg: 2,5, pgo 3,6 cm.979 MHAS, inv. br. 5632.980 Kovács 1971, 2. ábra 5; 172 – 178, 4. ábra 1, 5. ábra 1.981 Barnea 1967, 338, 340, fi g. 182/3, 184/23. U pitanju je neukrašeni bronzani primjerak bez vratnog prstena i sa pet četverostranih pirami-dalnih izbočina. Za isti – up: Barnea 1971, 296, Fig. 100/14.

Il. 225

Il. 226

Il. 227

Il. 228

290

5. VRŠCI STRELICA5.1 Uvodna razmatranja

FOTO + OPIS

U narednom poglavlju analizirana su ukupno 1434 vrška strelica iz muzejskih zbirki sa prostora Bosne i Hercegovine, većinom smještena u ZMBiH u Sarajevu, koje sam imao priliku lično pregledati i izmjeriti. Manjem broju primjerka nađenih na istom prostoru nisam uspio ući u trag, ali su i oni, uglav-nom, na osnovu starije literature, spomenuti u tekstu, tipološki determinirani te kartirani. Za razliku od prethodno analiziranih vrsta oružja, čiji je svaki pojedinačni nalaz zasebno predstavljen crtežom, ovdje to zbog praktičnih razloga neće biti slučaj. Pojedini tipovi, naime, zastupljeni su velikim brojem suštin-ski identičnih primjeraka te su na tablama predstavljeni samo oni koji se mogu smatrati karakterističnim. Crteži na tablama su organizirani tako da zasebno predstavljaju svaki tip i njihove eventualne varijante kao i da pokrivaju što veći broj različitih lokaliteta. Tekstualni dio analize svakog pojedinačnog tipa prati i tabela sa metrološkim vrijednostima svakog pojedinačnog primjerka kao što su dužina šiljka (dš), dužina tulca ili usadnika (dt / du), ukupna dužina (ud), promjer tulca ili usadnika (pt / pu), postotak dužine šiljka u ukupnoj dužini (% dš), težina (t), kao i podacima o mjestu nalaza, trenutnom smještaju, tabli na kojoj se primjerak nalazi, odnosno tipu kojem pripada.

Kao polazna osnova za ovdje prezentiranu tipologiju poslužio je, zbog karakteristika samog anali-ziranog materijala, dijelom prilagođeni metodološki model švicarskog autora Bernarda Zimmermanna. Za tipološko determiniranje vršaka strelica kao presudna u obzir su uzimana tri parametra: prisustvo tulca ili usadnika (T, U), silueta, odnosno ukupni oblik (1 – 10), te presjek šiljka (1 – 6),1128 čijim se zasebnim označavanjem dobija formula koja u potpunosti opisuje glavne karakteristike predmeta. Tako, naprimjer, formula T 4 – 3 govori da se radi o vršku strelice sa tulcem (T), šiljkom u obliku neizdužene

1128 Termin trn, koji se u literaturi češće koristi od termina usadnik, ovdje je izostavljen radi izbjegavanja konfuzije. Brojčane oznake za ukupni oblik, tj. siluetu vrška strelice za primjerke sa tulcem i one sa usadnikom se preklapaju, ali ne označavaju isti oblik, tako da vršak deter-miniran kao T 1 nije istog oblika kao U 1. Kvadratni presjek šiljka označen je brojem 1, široki romboidni presjek brojem 2, trougaoni presjek brojem 3, pravougaoni presjek brojem 4, ravni, blago zaobljeni ili tanki romboidni presjek brojem 5, te kružni presjek brojem 6.

Il. 255

291

piramide (4) koja je u presjeku trostrana (3). Navedeni pristup se čini vrlo efi kasnim i njega sam se držao dosljedno, pa i u slučajevima kada se jednakom formulom jednako determiniraju vršci strelica izrazito različitih metroloških vrijednosti. U odnosu na Zimmermannovu tipologiju promijenjen je redoslijed navođenja drugog i trećeg parametra jer je tokom analize zapaženo da razlike u presjeku šiljka, u našoj regiji i za sada barem, ne igraju tako bitnu hronološku ulogu kakvu, prema Zimmermannu, igraju na za-padu Evrope. Jednako kao i vrhovi kopalja i topuza, svi tipovi vršaka strelica nađeni unutar granica BiH kartirani su zajedno sa srodnim nalazima iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Sve navedeno, u nekim slučajevi-ma, daje relativno pouzdane smjernice za hronološko determiniranje pojedinih tipova vršaka strelica, ali ne u većoj mjeri nego što to, ipak, uslovljava kontekst njihovog nalaza. Većina analiziranih primjeraka, naime, potiče sa arheološki istraženih lokaliteta, uglavnom utvrda i u manjem broju srednjovjekovnih nekropola, te ustanovljeno vrijeme aktivnosti na njima ima prioritet prilikom datiranje te vrste oružja.

5. ARROW-HEADS5.1 Introductory notes

Th is chapter covers a total of 1,435 arrow-heads from museum collections in Bosnia and Herze-govina, most of them kept in the National Museum of Bosnia and Herzegovina in Sarajevo, which the author has personally examined and measured. A few specimens found in the area could not be traced, but most are referred to in the text, identifi ed typologically and mapped on the basis of older reference works. Unlike the preceding types of weapon, where there is a drawing of each specimen, this was not possible in the case of arrow-heads, for practical reasons. Some types are represented by many virtually identical specimens; in such cases, only those regarded as typical are given in the tables. Th e drawings in the tables are arranged to depict each type, and its variants where relevant, and to cover as many diff erent sites as possible. Th e text for each type accompanies the tables with the metrical values for each speci-men, such as point length (dš), socket or tang length (dt/du), overall length (ud), diameter of socket or tang (pt/pu), point length as a percentage of overall length (% dš), weight (t), as well as details of the site where they were found, present location, tables where they feature and type to which they belong. Th e starting point for the typology presented here is the methodological model of the Swiss authority Bernard Zimmermann, adapted in part to suit the nature of the material analyzed. Th ree parameters are crucial for the typological determination of arrow-heads: the presence of a socket or tang (T, U), their overall shape (1-10), and the cross-section of the blade (1-6), which together constitute a formula providing a full description of the principal features of each specimen. For example, the formula T 4-3 describes an arrow-head with a socket (T), and a short pyramidal blade (4) which is triangular in section (3). Th e numerical values for the form or outline of arrow-heads with a socket and those with a tang overlap but do not denote the same form, so that an arrow-head classifi ed as T 1 is not of the same form as U 1. A blade that is square in section is denoted by the number 1, wide rhomboidal section by 2, tri-angular section by 3, rectangular section by 4, fl at, slightly rounded or narrowly rhomboidal section by 5, and circular section by 6. Th is approach has proved to be very eff ective, and is consistently followed even in cases where the same formula determines arrow-heads with markedly diff erent metrical values. Th e order in which the second and third parameters are given diff ers from that of Zimmermann’s typo-logy, since the analysis revealed diff erences in the cross-section of the blades that, so far at least, are not as signifi cant for chronological purposes in this part of the world as Zimmermann fi nds them to be in western Europe. As with spear-heads and maces, every type of arrow-head found in Bosnia and Herze-govina is mapped together with fi nds from Croatia, Serbia and Slovenia. In some cases all these factors provide relatively secure guidelines for the chronological determination of certain types of arrow-head, but not to the same extent as the context in which they were found. Most of the specimens analyzed come from sites that have been investigated archaeologically, mainly fortifi cations and in a few cases mediaeval necropolises, and are therefore dated on the basis of the period during which these sites were in active use.

292

T 1a-5 / T 1b-5

TABLA LX

293

Vršak strelice sa u presjeku romboidnim šiljkom u obliku lastinog repa. Konusni tulac se ne- znatno sužava prema vrhu koji je kod pojedinih primjeraka tordiran. U prosjeku šiljak zauzima 57,3 % dužine vrška strelice.

Ukupno: 22 primjerka (1,5 % od ukupnog broja)

Ukupna dužina: Raspon: 5,8 – 17,2; prosjek: 11,5; Dužina šiljka: Raspon: 3,5 – 7,4 ; prosjek: 5,5; Dužina tulca: Raspon: 3,3 – 13,4; prosjek: 8,4; Promjer tulca: Raspon: 0,5 – 1,9; prosjek: 1,2; Postotak dužine šiljka: Raspon: 43,0 – 72,4; prosjek: 57,3 Težina: Raspon: 4,8 – 40,5; prosjek: 22,6

Vršci strelica determinirani kao T 1 – 5 široko su zastupljeni tip te vrste oružja od njene pojave u antičkom dobu – u smislu jasne tradicije, kroz cijeli srednji vijek, odnosno u prvim stoljećima novog vi-jeka. Neosporno dugo vrijeme upotrebe, činjenica da ih je na prostoru današnje BiH u relativno pouzda-nom arheološkom kontekstu nađeno svega nekoliko, te posebno uniformnost osnovnog oblika otežava hronološko determiniranje. Ipak, izvjesne morfološke osobenosti, posebno u načinu izvedbe pera šiljka, dozvoljavaju njihovo tipološko razlikovanje koje, u određenoj mjeri, može biti i od hronološke važnosti. Pri tome problem predstavlja činjenica da su kod velikog broja vršaka strelica tog tipa upravo pera šiljka teško oštećena, te je nekada nemoguće izvršiti njihovu morfološku rekonstrukciju i posljedično, preci-znije hronološko determiniranje.

Iz analiziranog materijala izdvojene su tri varijante osnovnog tipa od kojih se prva (T 1a – 5) odli-kuje upadljivo izduženim šiljkom sa dugim perima čiji su krajevi izvijeni prema vani. Kod većeg dijela primjeraka te varijante promjer otvora tulca ima ispodprosječne vrijednosti, ali je u tome, za sada, teško vidjeti faktor koji bi presudno uticao na tipološko determiniranje. Od sedam primjeraka te varijante pet potiče sa dobro poznatog antičkog lokaliteta Mogorjelo (T. LX, 1 – 3), odnosno srednjovjekovne nekropole koja se pružala preko istog,1129 dok je po jedan primjerak, van arheološkog konteksta, nađen u Baštri kod Bosanske Krupe (T. LX, 4),1130 te u Crnićima kod Stoca (T. LX, 5).1131 Nijedan od njih, nažalost, ne nudi precizne smjernice za datiranje, te se za isto istraživač mora osloniti na komparativni materijal.

Među velikim brojem vršaka strelica tipa T 1 – 5 sa prostora današnje Hrvatske najranije datirani primjerci tipološki srodni ovdje izdvojenoj varijanti T 1a – 5 otkriveni su u Mejici kod Buzeta i Vrhu kod Brkača, u 7. i 8. st. datiranim grobljima u Istri,1132 kojim se može pridružiti i vršak strelice iz Da-lja.1133 U 8. i prvu polovicu 9. st. datirani su primjerci sa starohrvatske nekropole Ždrijac u Ninu, među kojim posebno treba ukazati na one iz grobova 99, 167, 195, 248, 310 i 334.1134 Približno primjercima iz Ždrijca datirani su i oni iz Velike Gorice, među kojima jedan, iz groba 18,1135 u potpunosti odgovara gore navedenim, te dva primjerka sa lokaliteta Klarića kuće u selu Stankovci.1136 Njima se, premda se radi

1129 Nekropola je u upotrebi bila barem do 14. st. – up: Čremošnik 1951, 244. Rezultati arheoloških istraživanja koje je između 1900. i 1903. g. vodio Carl Patsch nikada nisu objavljeni, a kako mi je dokumentacija sa iskopavanja iz koje bi se moglo razriješiti pitanje prostiranja nekropole i tačnog mjesta nalaza pojedinih predmeta nedostupna, materijal se može determinirati tek na osnovu svojih tipoloških svojstava. Za pitanje dokumentacije – up: Kapidžić 1967; Zadro 2003; za ranosrednjovjekovni materijal sa Mogorjela – up: Čremošnik 1951; ista 1952; Basler 1958; Werner 1961; Miletić 1963; ista 1979; Vinski 1981; isti 1983, i dr.1130 Miletić 1988a, 14; ista 2001, 25, kat. br. 104; sa datiranjem u period od 8. do 9. stoljeća.1131 Patsch 1907, 82; Miletić 1988b, 172, 20.72; ista 2001, 26, kat. br. 113, datirano kao i prethodno.1132 Marušić 1960, 18 – 19, Tab. VI. 7 (Mejice kod Buzeta), Tab. III, sl. 1: 11 (Vrh kod Brkača). Za ostalu literaturu za područje Istre vidi na istom mjestu.1133 Mrkobrad, 1980, 98 – 98, T. CXXXVIII, 11, sa ostalom literaturom za period avarsko–slavenskih prodora u ove krajeve. Navedeni primjerak veže se za drugi (II) avarski talas, tj. 8. stoljeće.1134 Belošević 2007, 90, T. LIX, 8 – 9 (grob 99), 138, 140, T. LXXVI, 9, 10 (grob 167), 160, T. LXXXIV, 4 (grob 195), 194, T. XCV, 7 (grob 248), 218, 220, T. XCIX, 4 (grob 310), 240, 242, T. CV, 13 – 14.1135 Vinski 1960, 50 – 51, sl. 18.1136 Petrinec 2009, 29 – 30, T. 75, 3 i 4. Za datiranje grobalja na redove sa paganskim načinom sahranjivanja, kako je determinirano i groblje u Stankovcima – up: ista 2009, 278.

Il. 256T. LX; 1

Il. 257T. LX, 2

392

U 7a-5 / U 7b-1 / U 7c-2 / U 7d-6

TABLA LXXXIII

327

Karta 28

1. – 7. Stari grad Blagaj; 8. – 11. Dobor; 12. – 15. Stari grad Tešanj; 16. – 19. Stari grad Visoki; 20. – 22. Bobovac; 23. – 25. Ripač; 26. Kraljeva Sutjeska; 27. Soko na Plivi; 28. Jajce; 29. Stari grad Bužim; 30. – 33. Mičevac kod Trebinja; 34. – 37. Utvrda na vrelu Lištica; 38. Podgrađe kod Mostara; 39. – 40. Čipuljić; 41. – 53. Prozor; 54. Laktaši (okolina); 55. – 72. Čačvina; 73. – 89. Podumac kod Unešića; 90. – 95. Bribir; 96. – 98. Sokol u Konavlima; 99. – 100. Spas kod Knina; 101. Đevrske; 102. Vrh Rika; 111. – 116. Kličevica kod Benkovca; 117. – 121. Travnik u Potravlju; 122. Jojića glavica; 123. Plavno (Medina) kod Knina; 125. – 127. Mrsunjski lug; 130. – 147. Golubački grad; 148. – 152. Vršački grad; 153. – 178. Stalać; 182. Borač kod Kragujevca; 183. Smederevska tvrđava; 184. Rimski bunar kod Tekije; 185. Svetinja kod Branićeva; 186. – 187. Kovin; 188. – 189. r. Ljubljanica, Ljubljana; 190. r. Ljubljanica, Zornica – Podpeč; 191. – 192. Kozlov rob; 193. Stari grad Smlednik; 194. Stari grad Celje; 195. Otok kod Dobrave; 196. Škofj a Loka; 197. Zgornji Stolp na Krancelju; 198. Stari grad Podbočje; 199. Ptujski grad;

103. – 110. NN, MHAS; 124. NN, Arheološki muzej u Splitu; 128. – 129. NN, MHAS; 179. – 180. NN, NM Požarevac; 181. NN, NM Beograd.

Karta 28 / Map 28Vrhovi strelica, tip T 4 (S obzirom da mjesta nalaza različitih varijanti tip T 4 ne pokazuju bitne razlike u njihovom datiranju svi primjerci tog tipa jednako su označeni i kartirani prema redoslijedu spominjanja u tekstu).Arrow-heads, type T 4

COLD-STEEL WEAPONS FROM BOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE ARCHAEOLOGY OF THE HIGH AND LATE MEDIAEVAL PERIODS

2014. © Mirsad Sijarić; Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo. All rights reserved.

Published by:University of Sarajevo; Th e National Museum of Bosnia and Herzegovina

Hardback; b/w; 433 pages, Bosnian and English (Introduction, chapters introduction, conclu-ding remarks); 85 Plates, 43 Tables, 43 maps, 350 photos and illustration

Contact:sijaric.mirsad@bih.net.ba