Hiljadu Platoa: Kapitalizam i Šizofrenija

iz Uvoda: Rizom

Nas dvojica smo napisali Anti-Edipa, zajedno. Pošto je svaki od nas bio poseban, ved je bilo gužve. Ovdje

smo iskoristili sve što je u dometu, što je najbliže i najdalje. Pisali smo duhovite pseudonime da bismo

očuvali rekogniciju. Zašto smo zadržali svoja sopstvena imena? Iz navike, čisto iz navike. Da bismo

zauzvrat sebe učinili neprepoznatljivim. Da prikažemo neprimijetnim, ne sebe, nego ono što čini da

djelujemo, osjedamo i mislimo. Takođe zbog toga što je lijepo govoriti kao svi ostali, redi da sunce izlazi,

kad svi znaju da je to jedini način govorenja. Da dosegnemo, ne tačku na kojoj neko može redi Ja, nego

tačku gdje nema značaja da li neko govori Ja. Mi više nismo mi. Svako de znati sebe. Mi smo pomagali,

bili nadahnuti, mnoštveni.

Knjiga nema objekat niti subjekat; ona je sačinjena od različito oblikovanih predmeta i veoma različitih

datuma i brzina. Pripisati knjigu subjektu znači previdjeti ovo djelovanje važnih stvari i eksteriornost

njihovih relacija. To znači fabrikovati blagodatnog Boga da bi se objasnila geološka kretanja. U knjizi, kao

i u svim stvarima, postoje linije artikulacije ili segmentarnosti, slojevi i teritorije, ali takođe i linije bijega,

pokreta deteritorijalizacije i deslojevitosti. Uporedne stope protoka ovih linija proizvode fenomen

relativne sporosti i viskoznosti ili, nasuprot, ubrzanja i prekida. Sve ovo, linije i mjerljive brzine,

konstituišu sklop. Knjiga je sklop ove vrste, i kao takva je nepripisiva. Ona je mnoštvenost – ali mi još ne

znamo šta mnoštvenost iziskuje kada više nije pripisana tj. nakon što je uzdignuta na status

supstancijalnog. Jedna strana mašinskog sklopa se suočava sa slojem, koji je bez sumnje čini nekom

vrstom organizma, ili označujudeg totaliteta, ili determinacije pripisive subjektu; on takođe ima stranu

koja se suočava sa tijelom bez organakoje konstantno rasklapa organizam, izazivajudi neoznačujude

čestice ili čiste intenzitete da prođu ili kruže, i pripisujudi sebi subjekte koji ga ne ostavljaju ni sa čim do

sa tragom intenziteta. Šta je tijelo bez organa knjige? Postoji nekoliko, zavisno od prirode linija koje se

razmatraju, njihovih partikularnih stepena ili gustina, i mogudnosti njihove konvergencije na „planu

konzistencije” što osigurava njihovu selekciju. Ovdje, kao i svuda, mjerne jedinice su ono što je

suštinsko: kvantifikovati pisanje. Nema razlike između onoga o čemu knjiga govori i kako je napravljena.

Stoga, knjiga takođe nema predmet. Kao sklop, knjiga ima samo sebe, u vezi sa drugim sklopovima i u

odnosu na druga tijela bez organa. Nikad nedemo pitati šta knjiga znači, kao označitelj ili označeno;

nedemo tragati ni za čim da bismo to razumjeli. Pitademo sa čime funkcioniše, u vezi sa kojim drugim

stvarima prenosi ili ne prenosi intenzitete, u koje su umetnute i izmijenjene druge mnoštvenosti, i sa

kojim tijelima bez organa konvergiraju. Knjiga postoji samo kroz vanjskost i na vanjskosti. Sama knjiga je

mala mašina; šta je relacija (takođe mjerljiva) ove književne mašine prema ratnoj mašini, ljubavnoj

mašini, revolucionarnoj mašini, itd. – apstraktnoj mašini koja ih skupa briše? Kritikovani smo zbog toga

što previše citiramo književne autore. Ali kad neko piše, jedino pitanje je kojoj drugoj mašini se književna

mašina može priključiti, da bi radila. Klajst i bijesna ratna mašina, Kafkai izvanredna birokratska mašina...

(Šta ako neko postane životinjom ili biljkom kroz književnost, što ne znači bukvalno? Bi li bilo prvi put da

neko riječju postane životinjom?) Književnost je sklop. Ona nema ništa s ideologijom. Nema ideologije i

nikada je nije ni bilo.

Svi mi govorimo o mnoštvenostima, linijama, slojevima i segmentarnostima, linijama bijega i intenziteta,

mašinskim sklopovima i njihovim različitim tipovima, tijelima bez organa i njihovoj konstrukciji i selekciji,

planu konzistencije, i u svakom slučaju mjernim jedinicama. Stratometrima, deleometrima,TbO

jedinicama gustine, TbO jedinicama konvergencije: Ne samo da one konstituišu kvantifikaciju pisanja,

nego definišu pisanje kao uvijek mjeru nečeg drugog. Pisanje nema ništa s označavanjem. Ono ima veze

sa mjerenjem, mapiranjem, čak i svjetovima koji tek dolaze.

Prvi tip knjige je korijen-knjiga. Drvo je uvijek slika svijeta, ili korijen slike svijetadrveta. Ovo je klasična

knjiga, kao uzvišena, označujuda i subjektivna organska interiornost (sloj knjige). Knjiga podražava svijet,

kao što umjetnost podražava prirodu: putem postupaka koji su specifični onom što ispunjava ono što

priroda ne može ili više ne može. Zakon knjige je zakon refleksije, Jednog koje postaje dvoje. Kako može

zakon knjige da prebiva u prirodi kad je on ono što vlada nad podjelom između svijeta i knjige, prirode i

umjetnosti? Jedno postaje dvoje: kadgod se susretnemo s ovom formulom, čak i ako ju je strateški iznio

Maoili je shvatimo na „najdijalektičkiji” mogudi način, ono što je pred nama jeste najklasičnija i dobro

reflektovana, najstarija i najizrabljenija vrsta mišljenja. Priroda ne funkcioniše na taj način: u prirodi,

korijeni su glavni korijeni sa mnoštvenijim, lateralnijim i kružnijim sistemom razgranatosti, nego sa

dihotomnim. Mišljenje zaostaje za prirodom. Čak je i knjiga kao prirodna realnost glavni korijen, sa

svojom osnovnom kičmom i okružujudim lišdem. Ali knjiga kao duhovna realnost, Drvo ili Korijen kao

slika, beskrajno razvija zakon Jednog koje postaje dvoje, zatim dvoje koje postaje četvoro... Binarna

logikaje duhovna realnost korijena-drveta. Čak i disciplina toliko „napredna” kao što je lingvistika

zadržava korijen-drvo kao svoju fundamentalnu sliku, i tako ostaje spojena sa klasičnom refleksijom (na

primjer, Čomskii njegovo gramatičko drvede, koje počinje na tački S i nastavlja dihotomijom). Ovo je, da

tako kažemo, sistem mišljenja koji nikad nije dostigao razumijevanje mnoštvenosti: kako bi se došlo do

dvije sljedede duhovne metode mora se pretpostaviti jak princip jedinstva. Na strani objekta je bez

sumnje mogude, slijededi prirodnu metodu, da se ide direktno od Jednog ka troje, četvoro ili petoro, ali

samo ako postoji jaki princip dostupnog jedinstva, jedinstva glavnog korijena koje podupire sekundarno

korijenje. To nas nede daleko odvesti. Binarna logika dihotomije je jednostavno zamijenjena

binunivoknimrelacijama između uzastopnih krugova. Osnovni glavni krojen ne daje bolje razumijevanje

mnoštvenosti nego što to čini dihotomni korijen. Jedan dejstvuje unutar objekta, drugi u subjektu.

Binarna logika i biunivokne relacije još uvijek dominiraju psihoanalizom (drvo obmane u frojdovskoj

interpretaciji Šreberovogslučaja), lingvistikom, strukturalizmom, čak i informatičkom naukom.

Korijenski sistem, ili snopovski korijen,je druga slika knjige kojoj je naša modernost svojom voljom

odana. Ovog puta, glavni korijen je prekinut, ili je njegov nagovještaj uništen; neposredna, neodređena

mnoštvenost sekundarnih korijena nakalemljuje se na njega i podliježe naprednom razvoju. Ovog puta,

prirodna realnost je ono što prekida glavni korijen, ali jedinstvo korijena opstaje, po mogudnosti kao

prošlo ili kao dolazede. Moramo se zapitati da li se refleksivna, duhovna realnost za ovakvo stanje ne

nadoknađuje zahtijevanjem sveobuhvatnijeg tajnog jedinstva ili ekstenzivnijeg totaliteta. Uzmimo

rasijecajudi metod Vilijama Barouza: sklapanje nekih tekstova s drugima, koje konstituiše mnoštvenost i

čak slučajno korijenje (kao sječenje), implicira dodatnu dimenziju tekstovima koji su predmet

razmatranja. U ovoj dodatnoj dimenziji savijanja, jedinstvo konstituiše svoj duhovni rad. Eto zašto i

najodlučniji fragmentirani rad može biti predstavljen kao totalni rad ili Magnum Opus.Vedina modernih

metoda za množenje nizova ili rast mnoštvenosti su savršeno validne u jednom pravcu, na primjer, u

linearnom, s obzirom da se jedinstvo totalizacije samopotvrđuje čak mnogo čvršde u drugoj, kružnoj ili

cikličnoj dimenziji. Kad god mnoštvenost zauzima strukturu, njen rast se grana redukcijom u njenim

zakonima kombinacije. Oni koji odbacuju jedinstvo su bez sumnje anđeoski učitelji, doctrines angelici,

zato što potvrđuju upravo anđeosko i superiorno jedinstvo. Džojsoveriječi, precizno opisane kao one

koje imaju ”mnoštvo korijena”, razbijaju linearno jedinstvo riječi, čak i jezika, da bi postavile ciklično

jedinstvo rečenice, teksta ili znanja. Ničeoviaforizmi razbijaju linearno jedinstvo znanja, da bi pozvali

ciklično jedinstvo vječnog vradanja, predstavljenog kao nepoznatog u mišljenju. Ovo je takoredi snopovni

sistem koji ne raskida sa dualizmom, sa komplementarnošdu između subjekta i objekta, prirodnom

realnošdu i duhovnom realnošdu: jedinstvo je konstantno osujedeno i opstruisano u objektu, dok novi tip

jedinstva trijumfuje u subjektu. Svijet je izgubio svoju osnovu; subjekt više ne može čak ni

dihotomizovati, nego se pridružuje višem jedinstvu, afirmacije ili pre-određenosti, u uvijek dimenziji

dodatoj na onu njegovog objekta. Svijet je postao haos, ali knjiga ostaje slika svijeta; korijenski-haozmos

prije nego korijen-kosmos. Čudna mistifikacija: previše sveobuhvatna knjiga da bi bila fragmentovana.

Bilo kako bilo, kako ogavna ideja, knjiga kao slika svijeta. Uistinu, nedovoljno je redi „Neka dugo živi

mnoštvenost”, teško kao zavapiti. Nisu dovoljne leksička niti sintaksička pamet da bi se čulo.

Mnoštvenost mora da bude sačinjena, ne stalnim dodavanjem više dimenzije, nego jednostavnijim

načinima, nametanjem pribranosti, s brojnim dimenzijama koje su ved važede – uvijek n-1 (jedini način

da se pripada mnoštvu: uvijek oduzeti). Oduzeti jedinstvo mnoštvenosti da bi se konstituisala; pisati

na n-1 dimenzijama. Sistem ove vrste mogao bi se nazvati rizomom. Rizom kao subterenska stabljika je

apsolutno različita od korijenja i ogranaka. Lukovica i krtola su rizomi. Biljke s korijenjem ili ograncima

mogu biti rizomorfične na sasvim drugi način: pitanje je da li je biljni život u svojoj specifičnosti sasvim

rizomatičan. Čak su i životinje to u svojoj uvijenoj formi. Pacovi su rizomi. Jazbine takođe, u svojim

funkcijama kao skloništa, snabdijevanja, kretanja, odstupanja i bjekstva. Sâm rizom pretpostavlja

različite forme, od razgranate površinske ekstenzije u svim pravcima do srastanja u lukovice i krtole. Kad

se pacovi gomilaju jedan na drugog. Rizom uključuje najbolje i najgore: krompir i pirevinu, ili korov.

Životinja ili biljka, pirevina ili korov.

* * *

Da sumiramo glavne karakteristike rizoma: za razliku od drveda ili njihovog korijenja, rizom povezuje sve

tačke s drugim tačkama, i njegova svojstva nisu nužno povezana sa svojstvima iste prirode; on uvodi u

igru različite režime znakova, čak i neoznačenih oblika. Rizom nije svodiv na Jedno niti na mnoštvo. On

nije Jedno koje postaje Dvoje, ili čak troje, četvoro, petoro itd. On nije mnoštvo izvedeno iz Jednog, ili

kojem je Jedno dodato (n+1). On se sastoji ne od jedinica nego od dimenzija, ili pravaca u pokretu. On

nema kraj niti početak, nego je uvijek u sredini (milieu) iz koje raste i koju prekoračuje. On konstituiše

linearne mnoštvenosti s n dimenzijama koje nemaju niti subjekat niti objekat koji se može izložiti na

planu konzistencije i od kojeg je jedno uvijek oduzeto (n-1). Kada mnoštvenost ove vrste mijenja

dimenziju, ona nužno mijenja i prirodu, podliježe metamorfozi. Za razliku od strukture, koja je definisana

skupom tačaka i pozicija, sa binarnim relacijama između tačaka i biunivoknih relacija između pozicija,

rizom je sačinjen samo od linija: linija segmentarnosti i slojeva kao svojih dimenzija, i linije bijega ili

deteritorijalizacije kao maksimalne dimenzije nakon koje mnoštvenost podliježe metamorfozi, mijenjaju

se po prirodi. Ove linije ili crte ne bi trebalo miješati sa rodovima arborescentnog tipa, koji su puki

spojevi između tačaka i pozicija, koji se mogu lokalizovati. Za razliku od drveta, rizom nije objekt

reprodukcije: niti spoljne reprodukcije kao slika-drvo, niti unutrašnje reprodukcije kao drvo-struktura.

Rizom je antigenealoški. On je kratkotrajna memorija, ili antimemorija. Rizom djeluje varijacijom,

širenjem, osvajanjem, zauzimanjem, ograncima. Za razliku od grafičkih umjetnosti, crtanja ili fotografije,

za razliku od ucrtavanja, rizom se tiče mape koja mora biti proizvedena, konstruisana, mape koja je

uvijek odvojiva, poveziva, reverzibilna, promjenljiva, i koja ima mnoštvo ulaza i izlaza, i ima svoje

sopstvene linije bijega. On je putanja koja mora biti na mapi, ne suprotno. Nasuprot centriranim (čak

policentričnim) sistemima sa hijerarhijskim načinima komunikacije i preduspostavljenim stazama, rizom

je acentriran, ne-hijerarhičan, neoznačavajudi sistem bez Opštosti i bez organizovane memorije ili

centralne automatizacije, određen samo cirkulacijom stanja. Ono o čemu se radi u rizomu jeste relacija

prema seksualnosti – ali takođe prema životinji, biljki, svijetu, politici, prirodnim i vještačkim stvarima –

koja je sasvim različita od arborescentne relacije: svih vrsta „postajanja”.

Plato je uvijek u sredini, a ne na početku ili na kraju. Rizom je sačinjen od platoa. Gregori Bejtson koristi

riječ „plato” da označi nešto veoma posebno: kontinuiranu, samo-vibrirajudu regiju intenziteta čiji razvoj

ukida bilo kakvu orijentaciju prema tački kulminacije ili spoljnjem kraju. Bejtson navodi kulturu Balineza

kao primjer: seksualne igre majka-dijete, i čak svađe između muškaraca, koje podliježu ovoj bizarnoj

intenzivnoj stabilizaciji. „Neka vrsta kontinuiranih platoa intenziteta je zamjena za (seksualni) vrhunac”,

rat ili tačku kulminacije. Žalosna karakteristika Zapadnog uma je povezivanje izražavanja i akcija k

eksteriornim ili transcendentnim krajevima, umjesto ka razvijanju istih na planu konzistencije na osnovu

njihove intrinsične vrijednosti. Na primjer, knjiga koja je sastavljena od poglavlja ima tačke kulminacije i

završetka. Šta se odvija u knjizi koja se sastoji od platoa koji komuniciraju jedan s drugim preko

mikrofizura, kao u mozgu? „Platoom” nazivamo bilo koju mnoštvenost povezanu s drugom

mnoštvenošdu putem plitkih podzemnih stabljika na način da formiraju ili razgranavaju rizom. Pišemo

ovu knjigu kao rizom. Ona se sastoji od platoa. Dajemo je u cirkularnoj formi, ali samo zbog šale. Svakog

jutra bismo se probudili, i svaki od nas bi se pitao kojeg platoa da se lati, pišudi pet redova ovdje, deset

tamo. Imamo halucinatorna iskustva, gledamo linije koje napuštaju jedan plato i nastavljaju ka drugom

kao kolone malih mrava. Pravimo krugove konvergencije. Svaki plato se može posmatrati počev od bilo

gdje i može biti povezan s bilo kojim drugim platoom. Da bi se ostvarila mnoštvenost, mora se imati

metod koji je efektivno konstruiše; niti tipografska mudrost, niti leksička agilnost, niti miješanje ili

stvaranje riječi, niti sintaksička drskost – ne mogu je zamijeniti. U stvari, one su više česte nego puke

mimetičke procedure koje se upotrebljavaju da šire i rasipaju jedinstvo koje je zadržano u različitoj

dimenziji za sliku-knjigu. Tehnonarcizam. Tipografske, leksičke ili sintaksičke kreacije su nužne samo kada

ne pripadaju formi izražavanja skrivenog jedinstva, postajudi dimenzijama mnoštvenosti koje se

razmatraju; znamo samo da su rijetki uspjeli u ovome. Mi nismo u stanju da to učinimo. Mi samo

koristimo riječi koje, zauzvrat, za nas funkcionišu kao platoi, RIZOMATIKA = ŠIZOANALIZA =

STRATOANALIZA = PRAGMATIKA = MIKROPOLITIKA. Ove riječi su pojmovi, ali pojmovi su linije, takoredi,

brojni sistemi priključeni partikularnim dimenzijama mnoštvenosti (slojevima, molekularnim lancima,

linijama bijega ili prekida, krugovima konvergencije itd.). Nigdje ne tvrdimo da naši pojmovi imaju titulu

nauke. Nismo bliskiji s naučnošdu nego s ideologijom; sve što znamo su sklopovi. A jedini sklopovi su

mašinski sklopovi želje i kolektivni sklopovi izlaganja. Bez značenja, bez subjektifikacije: pisanje na n-tu

mod (sva individulna izlaganja ostaju zarobljena u dominantna značenja, sve označujude želje su

povezane sa dominantnim subjektima). Sklop, u svojoj mnoštvenosti, nužno djeluje na semiotičke

tokove, materijalne tokove i društvene tokove istovremeno (nezavisno od bilo koje rekapitulacije koja bi

mogla biti sačinjena od njega u naučnom ili terapijskom korpusu). Nema više tripartitne podjele između

polja realnosti (svijeta) i polja reprezentacije (knjige) i polja subjektivnosti (autora). Radije, sklop

uspostavlja veze između izvjesnih mnoštvenosti izvučenih iz svakog od ovih poredaka, tako da knjiga

nema nastavak niti svijet kao objekat, niti jednog ili više autora kao svoj subjekat. Ukratko, mislimo da se

ne može pisati dovoljno u ime vanjskosti. Vanjskost nema sliku, nema značenje, nema subjektivnost.

Knjiga je sklop sa vanjskošdu, protiv knjige kao slike svijeta. Rizom-knjiga nije dihotomna, osnovna ili

snopovska knjiga. Nikad ne širi korijenje dolje, niti ga sadi, koliko god teško bilo izbjedi vradanje na stare

postupke. „Ove stvari koje mi se događaju, ne događaju mi se iz korijena, nego negdje iz njihovog

središta. Neka neko pokuša da ih uhvati, neka neko pokuša da uhvati travku i da je čvrsto drži kad počne

da raste iz središta.”Zašto je ovo tako teško? Pitanje je direktno pitanje perceptualne semiotike. Nije

lako vidjeti stvari u sredini, radije nego gledati ih odozdo prema gore ili odozgo prema dolje, ili slijeva

nadesno ili zdesna nalijevo: pokušajte, vidjedete da se sve mijenja. Nije lako vidjeti travu u stvarima i

riječima (slično je Niče rekao da aforizam mora biti „preživljen”; plato nikad nije odvojiv od trava koje ga

naseljavaju, koje su takođe oblaci na nebu).

Istorija je uvijek pisana sa sedentarne tačke gledišta i u ime unitarnog državnog aparata, barem

mogudeg, čak i kad su tema nomadi. Ono što nedostaje je Nomadologija, suprotnost istoriji. Takođe su

rijetki uspjesi u ovome, na primjer, po pitanju Dječijih Krstašklih ratova: knjiga Marsela Švoba umnožava

narative kao i mnogi platoi različitim brojevima i dimenzijama. Onda, tu je i knjiga Andržejevskog, Les

portes du paradis (Vrata raja), sačinjena od jedne neprekinute rečenice; rijeka djece; rijeka hodanja s

pauzama, lutanje, i žurenje naprijed, semiotička rijeka priznanja sve djece koja idu prema starom

monahu na čelu procesije da bi dali svoje izjave; rijeka želje i seksualnosti, svakom djetetu je uskradena

ljubav i ono manje-više biva vođeno mračnom posmrtnom pederastijskom željom grofa od Vendoma;

sve ovo s krugovima konvergencije. Ono što je važno nije da li su tokovi „Jedno ili mnoštvo” – prošli smo

tu tačku: kolektivni sklop izlaganja, mašinski sklop želje, jedno unutar drugog i oboje priključeni

ogromnoj vanjskosti – jeste mnoštvenost u svakom slučaju. Skoriji primjer je knjiga Armanda Farašija o

Četvrtom Krstaškom ratu, La dislocation, u kojoj rečenice sebe isturaju i rasipaju, ili se guraju i

koegzistiraju, i u kojoj slova, tipografija počinje da pleše kako Krstaški rat postaje deliričniji. Ovo su

modeli nomadskog i rizomatskog pisanja. Pisanje ujedinjuje ratnu mašinu i linije bijega, napuštajudi

slojeve, segmentarnosti, sedentarnost, državni aparat. Ali zašto je model još neophodan? Nisu li ove

knjige još „slike” Krstaških ratova? Ne zadržavaju li one još uvijek jedinstvo, u Švobovom slučaju osnovno

jedinstvo, u Farašijevom napušteno jedinstvo, i u najljepšem primjeru, Les portes du paradis, jedinstvo

sahranjenog grofa? Ima li potrebe za dubljim nomadizmom od onog Krstaških ratova, nomadizmom

istinskih nomada, ili onih koji se čak više ne kredu niti išta podražavaju? Nomadizam onih koji samo

sklapaju (agencent). Kako knjiga pronalazi adekvatnu vanjskost s kojom se sklapa u heterogenost, prije

nego li u svijet da bi se reprodukovala? Kulturalna knjiga je nužno pradenje: ved pradenje sebe same,

pradenje prethodne knjige istog autora, pradenje drugih knjiga ma koliko različite one mogle biti,

beskrajno pradenje uspostavljenih pojmova i riječi, pradenje svijeta u sadašnjosti, prošlosti i bududnosti.

Čak i antikulturalna knjiga još može biti opteredena teškim kulturalnim teretom: ali ona de ga aktivno

koristiti, za zaboravljanje umjesto za sjedanje, za nerazvijenost umjesto za napredak ka razvitku, za

nomadizam umjesto sedentarnosti, da napravi mapu umjesto pradenja. RIZOMATIKA = POP ANALIZA,

čak iako ljudi imaju da rade i druge stvari osim da je čitaju, čak iako su blokovi akademske kulture ili

pseudonaučnosti u njoj još uvijek suviše bolni ili teški. Nauka bi potpuno poludjela ako bi ostala na

svojim sopstvenim izumima. Pogledajte matematiku: to nije nauka, ona je čudovišni sleng, ona je

nomadska. Čak i u domenu teorije, posebno u njemu, bilo koji nepouzdani i pragmatički okvir je bolji od

pradenja pojmova, s njihovim promjenama i napretkom koji ne mijenja ništa. Neprimijetni prekid, ne

označujuda promjena. Nomadi su izumjeli ratnu mašinu nasuprot državnom aparatu. Istorija nikad nije

shvatila nomadizam, knjiga nikad nije shvatila vanjskost. Država kao model za knjigu i mišljenje, ima

dugu istoriju: logos,filozof-kralj, transcendencija Ideje, interiornost pojma, republika umova, sud razuma,

funkcioneri mišljenja, čovjek kao zakonodavac i subjekt. Pretenzija države da bude svjetski poredak i da

ukorijeni čovjeka. Relacija ratne mašine prema vanjskosti nije drugi „model”; ona je sklop koji samo

mišljenje čini nomadskim, a knjigu radnim dijelom u svakoj pokretnoj mašini, stabljikom rizoma (Klajst i

Kafka protiv Getea).

Pišite n-toj modi, n-1 modi, pišite sa sloganom: Pravite rizome, ne korijenje, nikad biljku! Ne sijte,

uzgajajte izdanak! Ne budite jedno ili mnoštvo, budite mnoštvenosti! Preskočite linije, nikad se ne

saplidite o tačku! Brzina pretvara tačku u liniju!Budite brzi, čak i kada još stojite! Linije srede, linije

kukova, linije bijega. Ne unosite Opštost u sebe! Nemajte samo ideje, samo imajte ideju (Godard).Imajte

kratkoročne ideje. Pravite mape, ne fotografije ili crteže. Budite Pink Panter i vaše ljubavi de biti kao osa

ili orhideja, mačka i babun. Kao što kažu o starom čovjeku na rijeci :

Ne sadi krompir,

Ne sadi pamuk,

On je te biljke brzo zaboravio,

Ali stari čovjek s rijeke,

On nastavlja da se kotrlja

Rizom nema početak niti kraj; on je uvijek u sredini, između stvari, međubivstvovanje, intermezzo. Drvo

je srodstvo, ali rizom je otuđenost, jedinstvena otuđenost. Drvo namede glagol ”biti”, a materijal rizoma

je konjukcija, „i...i...i...” Ova konjukcija ima dovoljno snage da uzdrma i iskorijeni glagol „biti”. Gdje

idete? Odakle dolazite? Šta određujete? Ovo su potpuno beskorisna pitanja. Raščišdavanje prošlosti,

počinjudi ili ponovo počinjudi od nulte tačke, tražedi početak ili temelj – sve implicira lažni pojam puta i

kretanja (koncepciju koja je metodička, pedagoška, inicijatorska, simbolička...). Ali Klajst, Lenc i Buhner

imaju drugi način putovanja i kretanja: nastavljaju od sredine, kroz sredinu, dolaze i odlaze prije nego li

počinju i završavaju. Američka književnost i ved engleska književnost manifestuju ovaj rizomatski pravac

u čak širem opsegu; one znaju kako da se kredu između stvari, uspostavljaju logiku I, obaraju ontologiju,

iskorjenjuju temelje, anuliraju završavanja i počinjanja. One znaju kako da primijene pragmatiku. Sredina

nikako nije prosjek; naprotiv, iz nje stvari skupljaju brzinu. Između stvari se ne određuje lokalizujuda

relacija koja ide od jedne stvari ka drugoj i nazad, nego normalni pravac, transverzalno kretanje koje

briše jednu i drugu, tok bez početka ili kraja koji podriva svoje nasipe i skuplja brzinu u sredini.