SVEUČILIŠTE U RIJECI

UČITELJSKI FAKULTET U RIJECI

KRITIČKI OSVRT

Humana škola, H. von Hentig

ŽELJKA ŠOŠTARIĆ,

RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJ

I OBRAZOVANJE/1.SEMESTAR

doc.dr.sc. Renata Čepić

Rijeka, veljača, 2011/2012.

Uvod

Knjiga Humana škola H. von Hentiga, profesora emeritusa na Sveučilištu u Bielefeldu,

obuhvaća “iskustva i razmišljanja” od kojih je autor krenuo prije dvadesetak godina, a koja su

i danas zastrašujuće aktualna.

Za Hentiga škola predstavlja najveću društvenu priredbu naše kulture koja uzima

najvitalnije godine čovjeka u kojima je on najsposobniji za učenje. No, usprkos visokoj

obrazovnoj i kulturološkoj vrijednosti, današnje škole nisu mjesta “u kojima se živi” i “stječu

iskustva”, nego su “ustanove za čuvanje”, “socijalne ustanove”, “staklenici”, “ustanove koje

svrstavaju”, “strojevi za start” (ili sve to zajedno). Upravo zbog te distorzije autor naglašava

važnost da škola postane ponovno pedagoška i da se usvoji drugačiji „ pedagoški jezik.“

(Hentig, 1993, 8.) Hentig u ostalim poglavljima navodi primjere za uspjele promjene i

ukazuje na prijelaze kako “da odavde stignemo tamo”.

Knjiga je strukturirana u deset poglavlja - Loše vijesti, Mučne promjene, Nejasne

naznake, Promašeni odgovori, Nužne vježbe za razmišljanje, Minima pedagogica, Nužni

prijelazi, Mogući prigovori te epilog nazvan Civilitas - u kojima autor kritički problematizira

biće škole u suvremenom svijetu, kojoj otkriva kvalitetno nove obveze i mogućnosti.

Ovaj kritički osvrt sastojat će se od sistematiziranog pregleda autorovih stavova i

mišljenja kroz poglavlja njegova djela, ali i od mojih osobnih uvida i promišljanja o onome

što sam u ovoj knjizi pročitala.

1

Loše vijesti

Ovo poglavlje autor je podijelio u osam cjelina: Nasilje među mladima, Izgredi protiv

manjina, Paralizirano građanstvo, Gnušanje i preveliki zahtjevi, Što je propušteno u novim

saveznim pokrajinama, Sumnja pedagoga u same sebe, „ Životne laži“, Megalopolis.

U ovom poglavlju autor govori o nizu „psihosocijalnih troškova“ koji utječu na mlade,

na njihov život i na samu školu čija je glavna zadaća, prema Hentigu, pomoći mladima da

odrastu u svijetu u kojem žive. Nasilje među mladima, koje je pretvorilo školu u mjesto za

borbu i kojim se sve više bave razne institucije, iako samo površno; izgredi protiv raznih

manjina poput homoseksualaca ili Židova; zasićenost politikom i preveliki politički zahtjevi

postali su rezultati načina života kakvog smo sami htjeli i za kojeg snosimo odgovornost.

Građani su postali paralizirani, rezignirani promatrači koji u čudu promatraju devijantnost

mladog građanstva, tiho prešućujući i čak odobravajući na ,neki način, sve terore i nasilja koje

čine oni koji se ne uklapaju u predodžbu bezbrižnih, velikodušnih i ne reakcionarnih mladih...

Na primjeru vlastite države koja je, nakon 1989. godine i pada totalitarnog političkog sustava,

morala iz temelja promijeniti način promišljanja o djeci, mladima i svemu općenito. No,

Hentig zaključuje da je mnogo toga propušteno zbog nedostatka svijesti, snage predodžbe i

hrabrosti za osamostaljenjem.

Sve to dovelo je do određene bespomoćnosti pedagoga, koji počinju sumnjati u sebe,

ali i u sposobnost javnog školstva da ispuni svoju zadaću koja se ne sastoji samo u

obrazovanju ličnosti, znanstvenika, stručnih radnika i nositelja kulture već i u stvaranju djece i

mladih ljudi svjesnih i odgovornih, spremnih za suočenje s politikom, i prenijeti im kulturu.

Govori o životnim lažima kao greškama u cjelokupnom sistemu (lokalnom i državnom).

Stvari koje gledamo, gledamo ih ne želeći se baviti svakodnevnim problemima na koje

nailazimo u životu, a sve to on usporedi sa megalopolisom

2

Mu č ne promjene

Ovo poglavlje autor je podijelio u jedanaest cjelina: Televizija, Računalo, Nova kulturološka

tehnika, Bijeg iz razmišljanja u znanje, Sumnjiva pomoć pri učenju, Akumulacija i

akceleracija, Europa, Multikulturalno društvo, Iracionalizam i fundamentalizam,

Nezaposlenost i slobodno vrijeme, Starosna nadogradnja društva.

Niz međusobno povezanih povoda, koji direktno ili indirektno uvjetuju jedan drugoga,

koje je autor opisao u prethodnom poglavlju uzrok su tome da školi valja pristupiti na nov

način, pripremajući je na nove zadaće. Taj proces promjene ni najmanje nije jednoznačan, već

su upravo potrebne „mučne promjene“ koje su u mnogome proturječne i usložnjene. U okviru

drugog poglavlja, autor se bavi analizom uvijek aktualnih pitanja utjecaja televizije na mlade,

računala i novih kulturoloških tehnika. Pedagogija je “opet spremna služiti nepoznatom, samo

ako je njegov nastup impozantan” (33). Iako računalo “izaziva promjene u školi”, ističe kako

“škole nisu shvatile koliko je temeljna promjena koja s ovim počinje”. Modularizacija,

algoritmizacija i simulacija su model pribjegavanja iz razmišljanja u znanje. Naglašava da

djeca moraju tijekom djetinjstva “povećati i pojačati iskustvo sa stvarnim prirodnim

svijetom”, gdje računalo nema životnu funkciju. To je u suštini sumnjiva pomoć pri učenju,

čime nam autor pokazuje svoju skeptičnost u svom djelu.

U smislu akceleracije i akumulacije detaljno promišlja o utjecaju suvremenih

informacijskih tehnologija na razvoj mladog čovjeka, ulazeći u područje multikulturnog

društva autor potvrđuje prisutnost kritičkog odnosa prema strancima te određenu vrstu

bojazni. U europskim okvirima upućuje na izazove koji se očekuju od europske škole te

obrazlaže osnove nove škole u kojoj će odgoj za demokraciju u interkulturalnom društvu biti

utemeljen u procesima novog bića škole. Zato se od europske škole traži da promijeni svoju

strukturu, sadržaj i funkciju, čiji je cilj “očuvanje raznolikosti u jedinstvu”. Iracionalizam i

fundamentalizam, nezaposlenost i slobodno vrijeme te starosna nadogradnja društva su

elementi koji se odnose na društvo i nisu dovoljno elaborirani niti im je posvećeno dovoljno

pažnje od strane istog.

3

Nejasne razlike

Ovo poglavlje autor je podijelio u četiri cjeline: „Krivi su šezdesetosmaši“,“Radi se o

kulturološkoj krizi“, “Moramo se boriti protiv raspada vrijednosti“, Trendovi, umjetno

stvorene riječi, empirijske imitacije.

U ovom poglavlju Hentig analizira mnoge suprotnosti u procesima ostvarivanja

suvremenije škole, pogotovo jer su školski sustavi još uvijek “objekt državnih odluka i uprave

i- autoritaran”. Upravo zbog toga su nužna nastojanja “antiautoritarne pedagogije”, što se

osobito manifestiralo kod mladih koji su 1968. protestirali protiv inkrimirane namjere takve

pedagogije. Smatra da škola valja biti uređena kao polis, model životne zajednice koja same sebe

regulira, ili poticaj za ukidanje poučavanja preko sudjelovanja. Naglašava da je zbog toga nužno

uvažavati veselje i znatiželju prema životu, čime se potiče odgoj za osposobljavanje i

samoodređenje usred sve većeg političkog sustava. Na taj se način želi promijeniti funkcija

pedagoga, ali i škole.

Također, u periodu pisanja je Njemačka pogođena kulturološkom krizom, pa je autor

spominje u okviru ovog poglavlja. Autor kaže: „Ako u školama vladaju nasilje, samovolja i

kaos i ako mladi teroriziraju druge građane, onda se to može nazvati „krizom obrazovanja“.

Ne podliježe “lako” prihvaćenim tvrdnjama i tradicionalnim klišejima ocjena suvremenih

pojava. Ne slaže se s tvrdnjom da je kriza obrazovanja kulturološka kriza ili da se u

obrazovnoj krizi vidi kulturološka kriza. Navodi da su nevolje i slabosti naše kulture

posljedice njezine snage i obećanja, ali to nije “kriza”, to je nešto gore: “naša trajna zadaća”

Prema tome, na vidiku je tzv. kriza kao radni program. Isprazna, defetistička riječ kriza gubi

svoje značenje Dio koji se odnosi na apel „moramo se boriti protiv raspada vrijednosti“

implicira aktivnost na svim poljima, te daje mogućnost za inovativnije pristupe radu sa

mladim generacijama. i svoje djelovanje na disciplinu. Vrline danas “moraju biti drukčije”:

indirektne, istodobno svjesne, raspoložive i postojane. Prema tome, školu je nužno osloboditi

“pogrešnih normi” koje pogoduju njezinu demoraliziranju.

4

Promašeni odgovori

Ovo poglavlje autor je podijelio u četiri cjeline: Političari, stranke, udruge, Pedagozi-

didaktičari, Učenici, roditelji, Estetika, aisthesis et similia.

Političari – stranke – udruge su za autora jedna od neizbježnih stavki koje se moraju

spomenuti u okviru eksplikacije humanog pristupa školi. Naime time se obrazlaže trenutna

situacija u društvu i utjecaj različitih interesnih grupa na školu kao najšire određenje.

Pedagogija i didaktika su također predmetom ovog dijela knjige zato što se oni u

okvirima dozvoljenog pedagoškog djelovanja kontinuirano isprepliću. Odmah pored

prethodnog parametra humane škole stoje i učenici i roditelji kao neizbježan faktor svakog

odgojno – obrazovnog djelovanja.

Nu ž ne vje ž be za razmišljanje

Ovo poglavlje autor je podijelio u šest cjelina: Poboljšati-promijeniti-razmisliti na novi

način,Razlozi za novu teoriju škole i što od nje očekujemo, Pet temeljnih predodžba o

školi:,Šesta slika škole: Škola kao mjesto na kojem se živi i kao prostor na kojem se stječe

iskustvo ili također škola kao polis, Ostale pedagoške institucije:, Mjesto na kojem je čovjek

potreban.

Hentig napominje da je nužno“drukčije razmišljati o školi”, razmišljati na nov način,

jer u protivnom neće doći do promjene škole. U suštine se zalaže za novu teoriju škole koja

će biti sposobna rješavati njezine suvremene proturječnosti. Na temelju analize navodi pet

modela škole (-u školi se stječu posebne sposobnosti-u školi smo umjetno odvojeni od

odraslih-konzervativno i revolucionarno- škola stvara revolucionare što se suprotstavlja

konzervativnim- škola nastavlja odgoj roditelja- tzv. KMK- škola- škola koja upravlja i

opravdava .) mješavinom kojih su, tijekom povijesti, nastale naše škole. Zaleže se, također, za

šesti tip škole, za pedagošku školu. Ono što je škola mišljenja na nov način jest upravo ta

šesta predodžba (slika) da je škola mjesto na kojem se živi i kao prostor na kojem se stječe

iskustvo ili također škola kao polis. Ona je i mjesto na kojem je potreban čovjek kao takav. U

njegovu teoriju škole spadaju i teorija o pedagoškim zadacima, mogućnostima i djelovanju

drugih pedagoških institucija (obitelj, javnost, okolina, medij).

5

Razlozi na koje se mo ž emo osloniti

Ovo poglavlje autor je podijelio u dvije cjeline: Opažanje slabosti škole koja poučava,

Potvrđivanje odgojne zadaće škole

U ovom poglavlju navedeni su argumenti na koje se možemo osloniti ukoliko želimo

razmišljati o školi na drugi način. Ti argumenti su, između ostaloga, da je školi sve teže

simulirati budućnost, ona je nedjelotvorna, neomiljena i u sve većoj koliziji sa društvenom

okolinom. Kao takvi, ovo su i temeljne slabosti i nedostaci stare škole koja zanemaruje da

obrazovanje za budućnost nisu samo nove informacije nego i postupci i djelovanje koje

moramo promijeniti prema onima u sadašnjosti. Materijalno znanje je, prema Hentigu, nužno,

ali nedovoljno za budućnost, dok je formalni potencijal, koji se odnosi na snagu prosuđivanja,

samostalnost, pouzdanost, hrabrost i spremnost na suradnju, nužan za rješavanje svih sukoba i

nedoumica koje ostavljamo djeci u nasljeđe. Zapravo su to vrijednosti koje je nužno ostvariti

u novoj školi, koja bi također morala uvidjeti, da je učenje, samoobrazovanje i samorazvoj

izrazito individualan proces koji potencira i usmjerava odgojnu zadaću škole na razvijanje

prije spomenutih kvaliteta. U ovom poglavlju ponovno se napominje važnost prije pedagoške

škole u čijoj se kritičkoj analizi prošlosti i sadašnjosti temelje osnovne kvalitete humane

škole.

Minima pedagogica

Ovo poglavlje autor je podijelio u šest cjelina: Dopustiti život, Živjeti s razlikama, Živjeti u

zajednici, Cjelovit čovjek, Most između malog i velikog svijeta, Škola ostaje škola.

U ovom poglavlju autor, analizirajući teoretske osnove pedagoške škole ističe važnost

drugačijeg razmišljanja od izmišljanja. U suštini ovog poglavlja, a i samog imena, znači da

postoje razlozi zbog čega treba napraviti novu humanu školu, a to su dopustiti život, živjeti s

razlikama, živjeti u zajednici, izgraditi cjelovitost čovjeka, škola kao most između malog i

velikog svijeta i da škola ostane škola. Sve su ovo zahtjevi ili pretpostavke onoga što Hentig

smatra da bi humana škola trebala imati.

6

Nu ž ni prijelazi

Ovo poglavlje autor je podijelio u šest cjelina: S čim vlade moraju započeti, Što same škole

mogu učiniti, Nadopunjavanje škole, Izobrazba učitelja, Samoobveza pedagoga, Sokratova

prisega.

Prema Hentigu, osnivači škola, a to su vlade, moraju omogućiti nužni prijelaz u

reformi škole. Autor je svjestan da će biti velika „borba“ između škole koja upravlja i škole

koja odgaja jer bi same škole trebale zahtijevati autonomiju. Također se označilo i ono što se

može napraviti unutar škola kao interni faktor reforme. Školske zgrade sprječavaju novo,

stoga ih je nužno otvoriti prema sredini kako stanje stečeno u školi ne bi bilo više izolirano.

Nadopunjavanje škole odnosi se na već istaknuti moment unutrašnjeg uređenja škole.

Izobrazba učitelja i samoobaveza pedagoga će biti ono što je potrebno za pravljenje koraka ka

humanijoj školi – školi mišljenja na nov način.

Mogu ć i prigovori

U ovom poglavlju autor navodi da je svjestan “mogućih prigovora” na svoje stavove, i

to od nastavnika, roditelja, pa i učenika, političara i dr. On životu u školi želi dati novo

dostojanstvo, oblik, smisao i pedagošku funkciju, a ne naprosto integraciju života i škole.

Naglašava da je zadaća nove škole od mladih ljudi stvoriti odrasle građane, u čemu je

najvažniji uvjet za tu novu školu posve nova izobrazba učitelja. Smatra da će danas ljudi

uvidjeti, kako sam kaže, da je “bolje dati prednost umjerenom samoodređenom životu

građana u odnosu na život s ludim tempom… s učenicima koje se ispituje i učiteljima

službenicima” (Hentig, 1993, 281)

Epilog: Civilitas

Na kraju, u svom epilogu, Hentig analizira povijesno shvaćanje civilnosti, od onog

kako se stječe, do toga kako se može sačuvati. Osvrće se na tri značajke civilnosti;

odgovornost, usuglašavanje i povjerenje, koje se mogu utemeljiti u biću škole.

7

Moje mišljenje

Knjiga Humana škola prikaz je, ne samo razvoja škole, već i njenih mogućnosti,

proturječnosti, ali i obaveza u suvremenom svijetu, pisan s kritičkim uvidom u razvoj škole i

to ne samo u Europi. Hentig svoje stavove, odnose i perspektive izvodi iz komparativne

analize društveno-povijesnih i kulturno-civilizacijskih promjena, koji u povijesnoj

retrospektivi, ali i suvremenim vremenima otkrivaju pluralističku ulogu škole. Ulogu koja

nije samo usredotočena na jednostrano upoznavanje s tim promjenama, već na odgajanje i

obrazovanje za aktivno, kritičko i inovativno sudjelovanje u njima, kao i na uvažavanje

posebnosti i sposobnosti onih koje odgaja u tim procesima. Upravo u toj suvremenoj školi

autor postavlja svoju viziju humanog društva i humane škole u kojoj se odgaja i obrazuje,

emancipira i osamostaljuje učenik kao nosilac vlastitog razvoja. Ovo djelo već u svojoj

preambuli navodi da je potrebna nova škola koja će obrazovati za život i koja će pomoći

mladima da se suoče sa svim očekivanjima svijet oko njih. Ovaj Hentigov stav, prema mome

mišljenju, sadrži osnovnu tezu ovog djela.

Iako ni neki autorove stavove nazvali pomalo „ bizarnima“ smatram da su njegove

ideje o otvaranju novih prostoru u učenikovoj inicijativi, kreativnosti, i promjenama umjetnog

ambijenta današnjih škola kojeg nitko više ne trpi. Slažem se s stavom da je svaka škola

nosilac svoje autonomije, ali i odgovornosti za uspješno ostvarivanje odgojno-obrazovnih

zadataka. Autor kritičkim uvidom, na temelju svog dvadesetogodišnjeg iskustva, ispravlja

mnoge stavove o suvremenoj školi, kao i mnoge proturječnosti, te afirmira novu školu kao

životnu zajednicu. U Hentigovoj humanoj školi pojedinac zadržava vlastiti identitet i vrline

koje mu omogućuju aktivno sudjelovanje u suvremenom svijetu koji je suočen sa sve

intenzivnijim promjenama kojih je autor svjestan. Takav primjer škole mogao bi promijeniti

već pomalo „ ustajali“ koncept današnjih škola.

Knjiga je jako dobro konceptualno i metodološki zamišljena te se kroz primjere iz

svakodnevnog (iako samo njemačkog) života naslanja na teorije i modele suvremene škole.

Štivo se hijerarhijski brine o svim prednostima i nedostatcima koji se odnose na organizaciju

života mladih ljudi da li se to odnosilo na slobodno vrijeme ili školu i time daje značajan

doprinos odgojno – obrazovnoj teoriji i praksi. Također smatram da je u suštini ova knjiga

korisna za vizije i realizacije nekih njenih dijelova u konkretnom radu sa mladima.

8