Gianni Vattimo

HEIDEGGER I PJESNITVO KAO ZALAZ JEZIKA

Velik se dio onoga to bismo u suvremenoj kritici i estetici mogli nazvati imperijalizmom oznaitelja taj je eksplodirao sa strukturalistikom modom, no jo je prisutan kod nekih predstavnika poststrukturalizma (Lacana, Derride) neopravdano poziva na Heideggera, u smislu ovisnosti o reduktivnoj interpretaciji njegove teorije o odnosu izmeu bivstvovanja i jezika. Upravo pozornije itanje toga aspekta Heideggerove misli, koje uvaava ulogu koju on priznaje tiini, moe pomoi otkrivanju novih putova miljenja u situaciji u kojoj se ini da je imperijalizmu oznaitelja, tako pokazuju razliita znamenja, vrijeme isteklo i da je na putu rastvaranja.

1. Pjesnitvo i utemeljenjeWas bleibet aber, stiften die DichterA ono to ostaje, zasnivaju pjesnici: znamo da je to Hlderlinov stih koji Heidegger nadugo komentira u raspravi Hlderlin i bit pjesnitva[1]. Moemo ga smatrati saetkom Heideggerove teze o utemeljujuem, inauguralnom karakteru umjetnosti i napose pjesnitvu kao umjetnosti rijei. Tekst u kojem je taj Hlderlinov stih komentiran spada u stvaranje tzv. drugog Heideggera (tekst je naime iz 1936. godine), odnosno u fazu njegove filozofije u kojoj na specifian nain razvija odnos bivstvovanje-jezik[2]. Taj odnos, koji se skandalozno najavljuje na znamenitim stranicama Pisma o humanizmu (1946.), gdje Heidegger definira jezik kao kuu bivstvovanja u dvostrukom, subjektnom i objektnom smislu genitiva, svoj korijen ima u razradi pojma svijeta u Sein und Zeit (Bivstvovanje i vrijeme). U ovom djelu, naspram uobiajene ideje da je svijet suma objekata koji se sreu u iskustvu, izlae tezu da je svijet prije pojedinanih stvari, ukoliko je horizont uputa unutar kojih i samo unutar kojih neto moe biti tematizirano kao neto, kao odreeno bivstvujue. Pri dubljoj se analizi horizont-kontekst raskriva ne kao struktura sveza meu stvarima, nego kao sistem znaenja. Da tubivstvovanje svagda ve, ukoliko egzistira, ima neki svijet, ne znai da je doista povezano sa svim stvarima, nego da je prisno sa sistemom znakova i znaenja; moemo rei da svagda ve raspolae jezikom. Biti znai za stvari u toj perspektivi pripadati cjelini uputa koja je dana ponajprije kao sistem znaenja. Dalje se Heideggerovo razvijanje teme o jeziku, to e rei cjelokupna razrada koja svoj vrh dosee u spisu o humanizmu i potom u Unterwegs zur Sprache (Na putu prema jeziku), moe smatrati strogo sukladnim s premisama postavljenim u Sein und Zeit: zbivanje bivstvovanja daje se u jeziku. Jedina je novost da je naputena ako je ikada uope postojala svaka humanistika perspektiva; ako je ovjek baeni nabaaj (Sein und Zeit), u nabaaju je ono bacajue bivstvovanje (ber den Humanismus), a ne ovjek. tovie: odnos tubivstvovanja spram jezika u svojoj je tipinoj strukturi uzajamne ovisnosti (ovjek govori jezikom, no jezik je taj koji raspolae ovjekom ukoliko uvjetuje i ograniava njegove mogunosti iskustva) prostor razumijevanja odnosa ovjeka spram bivstvovanja, za koji je takoer karakteristina uzajamna ovisnost. Nije posrijedi samo analogija izmeu ta dva odnosa ovjek-jezik, ovjek-bivstvovanje budui da bivstvovanje nije drugo od svojega sebe-davanja u jeziku; ili takoer: bivstvovanje nije drugo nego sebe-davanje jezika. Prigoda bivstvovanja i jezika jest jedna sama.No, nije svaki jezini in jednakovrijedan prigodi bivstvovanja. Da je prigoda jezika prigoda bivstvovanja moe se rei samo kada imamo u mislima zbivanje bivstvovanja u Heideggerovim terminima, kao samootvaranje otvorenosti unutar kojih bivstvujue dolazi do bivstvovanja. Moemo govoriti o zbivanju bivstvovanja, ili o zbivanju istine, ukoliko je kontekst znaenja, unutar kojega stvari u svojim uputama jesu, neto to se povijesno daje (es gibt). Znakovito je da Heidegger, polazei od ogleda o Iskonu umjetnikog djela (1936.), objavljenom u Holzwege (Drvarske staze), ne govori vie o Svijetu kao to je inio u Sein und Zeit nego o svijetu, podrazumijevajui da se o njemu moe govoriti i u pluralu. Povijesni su svjetovi konkretna otvaranja, konkretni i svaki put razliiti konteksti znaenja, jezika, u kojima stvari dolaze do bivstvovanja (a ne, kako tvrdi stanovita forma kantovstva, proirena u itavoj filozofiji XX. stoljea, transcendentalni ekran onoga ja mislim). Bivstvovanje nije, nego se zbiva. Zbivanje je bivstvovanje uspostavljanje povijesnih otvorenosti, moemo rei temeljnih crta ili kriterija (istinitog ili lanog, dobra i zla itd.) na osnovi kojih je mogue iskustvo povijesne ljudskosti. No, ako je tako, to jest ako bivstvovanje nije, nego se zbiva u ovom smislu, trebaju se moi naznaiti inauguralne prigode koje prekidaju kontinuitet prethodnog svijeta i zasnivaju novi. Ove inauguralne prigode jesu prigode jezika i njihovo je sjedite pjesnitvo[3].Ovdje nije mjesto za raspravu o tomu da li i dokle ovo poimanje pjesnitva kao inauguralne prigode nekoga povijesnog svijeta oituje romantiku emfazu; no tomu bismo mogli prigovoriti da takva romantika emfaza nije samo Heideggerova posebnost, budui da su suvremene estetike i poetike openito suglasne u priznavanju radikalnije izvornosti pjesnikom jeziku u odnosu na svakidanji jezik; to e rei i u radikalnije formalistikim ili takoer strukturalnim perspektivama. to je pritom znaajno jest da u ovoj teoretizaciji ontoloko zasnivajueg domaaja pjesnikog jezika Heidegger prinosi postavku za osloboenje ovisnosti pjesnitva od referenta, oslobaa je podvrgnutosti isto odraavajuem poimanju znaka koje je dominiralo u misaonosti metafiziko-reprezentacijske tradicije. Od pretpostavke odnosa jezik-zbilja, kao odraavajua odnosa, proistjee potom u tradicionalnoj estetici nunost odreenja pjesnikog jezika s obzirom na pojedine tipove sadraja (na primjer uvstva) ili s obzirom na pojedina, posve formalna obiljeja (na primjer stih). Poetike XX. stoljea konano su se otresle tih perspektiva; premda su rijetko izriito preuzimale Heideggerovu ontoloku poziciju, ipak su se kretale u smjeru koji pretpostavlja odbacivanje odraavajue ovisnosti jezika u odnosu na stvar. Upravo je s toke gledita toga opeg usmjerenja poetika XX. stoljea, ponajprije povijesnih avangardi, Heideggerova zasluga da je do kraja izloio ontoloke temelje njihovih revolucija, pokazujui koje poimanje bivstvovanja moramo usvojiti elimo li doista izii iz reprezentacijske misaonosti metafizike.Zbivanje bivstvovanja jest ustanovljenje bitnih crta nekoga povijesnog svijeta. To ustanovljenje jest ustanovljenje jezika. A jezik se otvara i u svojoj se bitnoj novosti ustanovljuje u pjesnitvu. A to ostaje, zasnivaju pjesnici. Bivstvovanje se izvorno zbiva u pjesnikom jeziku. To znai da svijet nikada nije mogue sresti drugdje osim u jeziku. Ta je teza, na primjer, sadrana u Gadamerovoj izjavi zapisanoj u Istini i metodi (tekst u kojem vie nego drugdje ivi Heideggerova predaja), prema kojoj: Bivstvovanje koje moe biti razumljeno jest jezik (Sein, das verstanden werden kann, ist Sprache)[4]. Zbivanje je bivstvovanja ukratko berlieferung, prije-nos ili pre-daja jezinih poruka. No, ini se da tako biva nemoguim realizirati Husserlov program od kojega je poao i Heidegger, a to je ii k samim stvarima. Suvremena je misao no ne i Gadamerova Heideggerovo jednaenje bivstvovanja i jezika tumaila kao potvrdu neuklonjive odsutnosti bivstvovanja koje se svagda moe davati samo kao trag. Ova tvrdnja o odsutnosti i tragu moe proizlaziti iz preostale duboke nostalgije za prisutnou, kao to je to kod Derride i Lacana; ili s toke gledita osloboenja simulakruma od svakog odnoenja na izvornik i od svake nostalgije za njim (kao kod Deleuzea). No, u oba sluaja teza o identinosti bivstvovanja i jezika biva itana kao odstranjenje svake mogunosti referiranja na iskon u korist poimanja iskustva koje se kree samo na povrini, bilo da oplakuje izvornik i smatra se propalim i otuenim ili pak u deliriju simulakruma uiva slobodu koja mu na taj nain biva priznata.Premda bi Heidegger mogao potpisati tezu koju smo preuzeli s Gadamerovom izjavom, prema kojoj Sein, das verstanden werden kann, ist Sprache, ne odbija misliti mogunost dostupa do iskona dakle mogunosti da nekako realizira Husserlov program. Upravo mu to prebacuje Derrida na nekim stranicama predavanja La diffrence (Diferancija)[5]. I u tomu je iznimno vana razlika kako na razini filozofije uope tako i na razini naina miljenja pjesnitva izmeu francuskog miljenja diferencije i Heideggerove pozicije. Za Heideggera, ako je istina da ono to ostaje, zasnivaju pjesnici, utemeljenje to ga pjesnitvo obavlja nije u moi pjesnika[6]. Istina je da, kao to emo vidjeti, u Heideggerovu nainu razumijevanja utemeljenja postoji i navlastita igra rastemeljenja [sfondamento]; no ne u smislu konana odbacivanja bilo kakve mogunosti odnosa s iskonom. Pjesnici zasnivaju ono to ostaje, ali i oni sami su zasnovani. Utemeljenje je tako ne samo u smislu slobodna darivanja (pjesnika), nego ujedno u smislu vrstog zasnivanja ovjekova tubivstvovanja na njegovu temelju[7].2. Prava rije i tiinaWeil ein Wortklang des echten Wortes nur aus der Stille entspringen kann.[8] Jer zvon prave rijei moe izvirati samo iz tiine . Pjesnitvo inaugurira svijet, otvara i zasniva ono to ostaje ukoliko na svoj nain odgovara pozivu; njegova je inauguralnost dakle relativna, i u tome se Heidegger ne puta reducirati ni na deridijansko-lakanovsku filozofiju odsutnosti niti na delezijansku filozofiju simulakruma. Poetna inauguralnost pjesnitva nije niti odvajanje, koje ostavlja iza sebe bance, prazninu koja nikada nije bila ispunjena, niti pak puka produkcija razlika ponavljanjem izvornika kojeg nema i od kojeg se ne osjea vie niti nedostatak. Heidegger moe govoriti o echtes Wort, pravoj rijei, upravo stoga jer se, prema njegovu miljenju, ne daje samo negativan oblik dostupa do iskona. Dok filozofija odsutnosti ima nadasve interes potvrditi karakter konstitutivnog odsustva bivstvovanja, no jo uvijek u terminima metafizikog opisa (bivstvovanje je odsutnost), a filozofija simulakruma ima nadasve interes odstraniti, s pojmom diferentnog ponavljanja, svako referiranje na izvornik-iskon, Heidegger pak eli ostati vjeran diferenciji. Dostup do iskona za njega je dostup do diferencije. A iskon je taj koji, u svojoj diferenciji od bivstvujueg, onog predrunog u svijetu, konstituira obzorje svijeta, be-stimmt, odreuje, intonira, ograniava i odmjerava svijet u njegovim konstitutivnim dimenzijama. Da bi se unutarnje diferencije svijeta razvile, da bi se svijet dao artikuliran ponajprije u jeziku nuno je da se na neki nain da drugo svijeta: bivstvovanje kao drugo od bivstvujueg, iskon kao drugo od pukog prostorno-vremenskog entiteta, ili jo, An-wesen-lassen (putanje da se prisustvuje) kao drugo od pukog An-wesen (pri-sustvo)[9]. Samo ovo, na neki nain, sebe-davanje drugog bivstvujueg liava puki entitet svijeta njegove odlunosti, njegova sebepostavljanja kao jedino mogueg stanja bivstvujueg. Bivstvovanje u svojoj razlici spram bivstvujueg vrijedi kao naelo epoche, suspenzije pristanka na svijet kakav jest, i dakle kao naelo svake mogue promjene. Da bi mogao vrijediti kao naelo zbivanja novog, kao mogunost novih epohalnih otvaranja, bivstvovanje se na neki nain mora davati, biti dostupno, premda to ne znai da se daje u prezenciji. Svijet u kojem miljenje moe pristupiti bivstvovanju, koje samo nije miljeno kao entitet, nego kao ono to bivstvujuem puta da bude, jest An-denken, spomen.An-denken je ono miljenje koje se spominje bivstvovanja kao neega diferentnog, koje misli diferenciju kao diferenciju[10]; to e rei da misli bivstvovanje kao ono to se ne identificira s bivstvujuim (i dakle koje uvijek moe vrijediti i kao instanca suda o njemu), i to se od njega razlikuje: otvaranjem razliitih dimenzija svijeta bivstvujue ini diferentnim i razmjeta ga. Na prvi pogled, An-denken se moe nazvati i kritikim ili utopijskim miljenjem; to povezuje Heideggera s onim tokovima suvremene filozofije koji trae povraaj kritikog domaaja miljenja i koji opisuju negativnost trenutnog stanja ovjetva u terminima gubitka sposobnosti referiranja na instance koje su alternativne u odnosu na sadanje stanje bivstvujueg (ono se u Heideggerovoj terminologiji naziva Seinsvergassenheit, zaborav bivstvovanja).No, kritika sposobnost miljenja zahtijeva i njegovu mogunost nekakvog dostupa do iskona. Ta mogunost jest odnos to ga zadrava s tiinom. Jer zvon prave rijei moe izvirati samo iz tiine. Prava rije jest inauguralna rije, rije koja ini zbivanje istine, to jest nove otvorenosti povijesnih obzorja. Rije nije u odnosu s tiinom samo zato jer je potrebuje kao pozadinu od koje se odvaja. Naprotiv. Govoriti na pravi nain znai biti u odnosu s drugim (od) oznaitelja, s drugim (od) jezika: zato e Heidegger drugdje zapisati da navlastito kazivanje nije nita drugo nego jednostavno utjeti o tiini[11]. Ta otra Heideggerova izjava mogla bi postati prihvatljivija ako bi, na primjer, ukazala na mogui odnos s Saussureovim razlikovanjem izmeu langue (jezika) i parole (govora) i na sve mijene to ih je ono upoznalo u suvremenoj estetici i poetici. Inauguralni in koji izaziva preoblikovanje odreena koda ne moe izvirati iz istoga unutarnjeg kretanja samog koda. Na nekoj drugoj razini i popularnost poimanja revolucije, i u brbljanjima, u suvremenoj kulturi pokazuje veliku spremnost miljenja na priznanje da su korjenite promjene mogue od izvansistemskih initelja (krajnje otuen proletarijat i dakle kadar biti univerzalnom klasom). U tom je svjetlu mogunost iskonske rijei, kako je teorijski odreuje Heidegger, jednaka mogunosti da u povijesti postoji istinsko zbivanje naspram onoga to implicira dogmatizam puke prisutnosti koji je uvijek dominirao metafizikom (njegovu osadanjenu inaicu predstavlja, kao to je pokazao Ernst Bloch, duboko anamnestian historicizam). Ta mogunost zahtijeva da se daje odnos s drugim, i na toga drugog aludira Heidegger svojim terminom tiina.3. Bivstvovanje k smrti i tiinaDas Wesensverhltnis zwischen Tod und Sprache blitzt auf, ist aber noch ungedacht[12]. Taj bitni odnos izmeu smrti i jezika bljeska, no jo je nemiljen. Odnos jezika i tiine razumljiv je samo ako se pritom pozivamo na dvostruku, utemeljujuu i rastemeljujuu ulogu koju ima bivstvovanje k smrti jo od Sein und Zeit. Kao to je znano, u tom se djelu tubivstvovanje uspijeva uspostaviti kao cjelina, to jest dodijeliti povijesni kontinuitet vlastitoj egzistenciji samo ako se nabacuje za vlastitu smrt. Posrijedi je jedno od najzapletenijih mjesta, i u terminolokom pogledu, u Sein und Zeit, gdje Heidegger oito preuzima elemente metafizike i religiozne tradicije. Heidegger odreuje smrt kao permanentnu mogunost nemogunosti svih drugih mogunosti s ovu stranu nje koje konstituiraju egzistenciju. Te mogunosti mogu biti povezane u neki continuum, u pomian, kao povijest ivljen kontekst, samo ako nisu apsolutizirane, ako, drugim rijeima, tubivstvovanje niti jednu od njih ne preuzima kao jedinu i konanu. Ono to doputa da nijedna od pojedinih mogunosti nije apsolutizirana stvarajui tako neuklonjivi diskontinuitet egzistencije jest prethodea (anticipirajua) odlunost k svojoj vlastitoj smrti. Mogunosti egzistiranja razotkrivaju se i bivaju ivljene kao iste mogunosti time to su postavljene u odnos sa smru; tubivstvovanje moe prelaziti od jedne do druge u nekom diskursu, i egzistencija postaje tkivo-tekst, kontinuitet uputa, zaustavljanja i rastezanja. Sam tijek vremena, koji je u Sein und Zeit povezan s nabaajem tubivstvovanja i njegovim dolaenjem natrag u svoju vlastitu prolost, naposljetku je otvoren samo ovim prethoenjem (prethodnim izlaenjem, istravanjem u susret) k smrti.Tako se nasluuje bitni odnos izmeu jezika i smrti to ga Heidegger proglaava jo nemiljenim. Svijet se naime u svojim bitnim dimenzijama otvara u jeziku. S druge pak strane artikuliranje dimenzija svijeta ponajprije je razastiranje triju vremenskih ekstaza bilosti, sadanjosti i budunosti. Uzmimo elementarni primjer: odnos figura-pozadina, na modelu kojeg moemo misliti svaku tematizaciju neega kao neega, to jest svakog pojavljivanja bivstvujueg u obzorju svijeta: taj odnos nije prije svega prostorna injenica, nego vremenska injenica (u smislu u kojem Kant priznaje veu izvornost vremena u odnosu na prostor). Svijet se otvara (otkljuava) samo kao ustanovljenje jezika; no s druge strane jezik se naposljetku razvija samo u vremenu (i kao vrijeme) koje se vremenuje samo iz prethodee odlunosti k smrti.Prethodea odlunost k smrti, kao mogue nemogunosti svih mogunosti s ovu stranu nje, funkcionira dakle kao utemeljenje jezika, vremenitosti, horizonta svijeta i egzistencije kao povijesnog kontinuiteta. No, ako se to utemeljenje potvruje u referiranju na smrt, znai i da se tubivstvovanje konstituira kao kontinuirana cjelina samo referiranjem na bitni diskontinuitet. Tubivstvovanje moe biti cjelinom to jest imati egzistenciju kao splet prigoda, rijei, znaenja samo ako se odlui za vlastito unitenje. Povijest kao povijest moe se zbivati samo kao odnos s nitinom. O tome Heidegger govori na nekoliko zakljunih stranica Der Satz vom Grund (Stavak razloga)[13]: naelo dostatna razloga, koje nas poziva da za svaku stvar odredimo uzrok, to jest konstituiramo svijet iskustva kao kontekst (uzroka i uinaka, ali i upuivanja i znaenja svih tipova) jest i poziv Ab-grund, bezdana, koji nam na osnovi kontinuiteta iskustva pokazuje nitinu i smrt. U osnovi je svakog utemeljenja, pa i onog to ga obavljaju pjesnici koji zasnivaju ono to ostaje, bezdan rastemeljenja [un abisso di sfondatezza]. Zasnivajui jezik pjesnika doista zasniva samo ako je u odnosu s onim drugim od njega, tiinom. Tiina nije samo zvuni horizont to ga rije potrebuje da bi zazvuala, to jest da bi se konstituirala u svojoj konzistenciji bivstvovanja: tiina je i bezdan bez temelja u kojem se izgovorena rije gubi. Tiina funkcionira u odnosu spram jezika kao smrt u odnosu spram egzistencije.4. Tiina i svetoDas Heilige ist durch die Stille des behteten Dichters hindurch in die Milde des mittelbaren und vermittelnden Wortes gewandelt[14]. Sveto se kroz tiinu zatiena pjesnika pretvara u blagost posredljive i posredujue rijei. Bezdan bez temelja tiine, u kojemu se gubi rije, kod Heideggera je ipak oznaen na pozitivan nain posredstvom imena. Na primjer, u komentaru Hlderlinove pjesme Wie am Feiertage (Kao kad o blagdanu) ta su imena physis, kaos i sveto. Sveto u tom tekstu ne oznaava neto to bi imalo posla prije svega s bojim, jer sveto je takoer ponad bogova (EH, 58), ukoliko je jedinstveni horizont unutar kojeg se bogovi i smrtnici mogu pokazati. U tom izvornom smislu, koji prethodi samom razlikovanju izmeu smrtnika i bogova, sveto se moe naznaiti i terminom priroda, physis, ili kaos. tovie, kaos je sveto samo (EH, 61). Imena kaos i physis, kojima Heidegger u navedenom komentaru uz Hlderlina artikulira pojam svetoga, slue za bitno odreenje toga pojma, otklanjajui dojam o ope religioznom ishodu njegova poimanja pjesnitva.Priroda, u smislu u kojem termin rabi Hlderlin, i Heidegger u svojem komentaru, istoznana je izvornom grkom terminu physis, koji Heidegger ita u odnosu na pojam Wachstum, rast. Ne u smislu evolucije niti u smislu istog slijeda prigoda, postavljenih jedna uz drugu. Physis je izlaenje i nicanje, sebeotvaranje, koje niui istodobno zalazi natrag u izlazite (Hervorgang) i tako se zatvara u ono to prisutnom svagda daje prisutnost; physis je niue zalaenje natrag u sebe[15]. ini se da je ovdje pozivanje na neku vremenitost, koja se ne puta razumjeti samo kao kronoloki slijed niti kao dovrenje ciljnog procesa, nadasve u smislu modela rasta. Physis, shvaena kao rast, miljena je kao ivljeno (ili ivue) vrijeme, ono koje uostalom ve vodi razmiljanje u Sein und Zeit, gdje je vremenski horizont u kojem se daje bivstvujue bitno odreeno nainom kako konkretni ljudski subjekt tubivstvovanje faktiki ivi vremenitost, ponajprije u terminima Sorge, skrb, i Befindlichkeit, nahoenje, nastrojenost. ivljeno se vrijeme podudara s horizontom i naposljetku sa samim bivstvovanjem. Bivstvovanje naime nije supstancija figure, nego je prije cjelina figura-pozadina i artikuliranje te cjeline. Takvo je artikuliranje vremenito: posrijedi je vremenovanje, za koje ve Sein und Zeit rabi glagol zeitigen, koji, prije nego vremenovanje u posebnom znaenju koje naglaava Heidegger, u opoj uporabi znai doi do zrelosti, sazreti. Ukoliko je horizont i artikulacija slike i pozadine, bivstvovanje je vrijeme, jo odreenije, rast, ivljeno vrijeme, dozrijevanje.Pojam rasta ne samo to se ne podudara s idejom vremena kao istog slijeda nego se ne podudara ni s idejom vremena kao pomicanjem prema zavrnom stanju: i u tom bi sluaju bila posrijedi pretpostavka jukstapozicije trenutaka to smo ih isprva smatrali odvojenim (telos daje smisao procesu samo ako je miljen kao prethodnik samog procesa). Physis, miljena kao sveto koje se daje kroz pjesnikovu tiinu, miljena je prema modelu ivljenog ivota. To ne moemo ne povezati s Heideggerovim ustrajavanjem na bivstvovanju k smrti. Kroz pjesnikovu tiinu govori sveto, koje je priroda kao rast, kao ivljena vremenitost. ivljena je vremenitost, kao to se ponajprije vidi iz Sein und Zeit, duboko obiljeena bivstvovanjem k smrti. Tako se ocrtava sveza izmeu svetog, physis, ivljenog vremena, bivstvovanja, bivstvovanja k smrti, u svjetlu kojeg moramo gledati i pitanje odnosa izmeu jezika i tiine.No, prije nego to se vratimo tom odnosu, podsjetimo jo da je osim physis drugo ime to ga u tom tekstu Heidegger daje svetom kaos. I zato se kaos svakom iskustvu koje poznaje samo posredljivo ini bezrazlinim i time obinom konfuzijom. No od prirode (physis) ovamo miljen, kaos ostaje onaj zijev iz kojeg se otvara otvoreno, kako bi svemu razlinom dodijelilo ogranienu prisutnost.[16] Ako su na taj nain kaosu odstranjena negativna i konfuziju to izazivaju obiljeja, kojih prema opem uvjerenju ima, svejedno ostaje opasnost i rizik za iskustvo koje ima potrebu za posredovanjem. Na stranicama to ih ovdje komentiramo Heidegger analizira i pjesnikovo stanje u terminima rizika upravo stoga jer je njegova uloga postaviti svijet artikuliranog iskustva, posredovanja, u odnos s iskonskim kaosom, to jest irom otvorenom otvorenou svetog [apertura spalancata del sacro]. S toke gledita odnosa spram svetog kao kaosa pjesnitvo se pokazuje kao sputajui pokret koji posreduje i pretvara sveto-kaos u Milde, u blagost izgovorene, priopujue i priopene rijei; no svagda je i uzdiue kretanje u kojem pjesnik, susreui bivstvovanje kao physis i ivljenu vremenitost, susree svoje vlastito bivstvovanje k smrti, krajnju drugost koja mu se daje kao nitina i tiina.Zbivanje rijei nosi rizik budui da drugo jezika nije samo nijema pozadina na kojoj zazvui rije; nije niti samo tiina koja obiljeava predahe i razlike izmeu rijei i rijei; nego je, u pozitivnom smislu, tiina ivljene vremenitosti koja kao svoju granicu i svoj konstitutivni temelj ima smrt. Physis je dakle doista priroda u smislu koji nema nita banalno naturalistiko; no ipak jer je bivstvovanje miljeno u terminu physis kao ivljena vremenitost, otvorena u smrt drugo jezika, tiina pjesnitva jest i nekakva tiina animalnog ivota. U Heideggerovoj tvrdnji da je navlastito kazivanje u tomu da jednostavno utimo o tiini ima neto od prizivanja animalnosti. Uostalom, sam Heidegger u komentaru pjesme Wie wenn am Feiertage na koji smo se vie puta pozivali, navodi iz jednoga drugog Hlderlinova teksta, iz Die Titanen (Titani), izraz die heilige Wildnis, sveta divljina (EH, 61), koji je istoznaan kaosu kao otvaranju koje omoguava iskustvom ograniene razlike; no koji i na pozitivan nain odreuje drugo jezika kao divljinu, aludirajui na utemeljenje rastemeljenje kulture u smjeru prirode, shvaene kao rast koji se otkljuava u ivljenu vremenitosti otvorene prema smrti.5. Bivstvovanje i zalaz* jezikaEin ist ergibt sich, wo das Wort zerbricht[17]. Ono jest daje se tamo gdje se rije razlama. Pjesnitvom obavljeno utemeljenje onoga to ostaje, svijeta kao artikulacije dimenzija iskustva koje su otvorene prije svega u jeziku, realizira se po cijenu rastemeljenja to ga pjesnik iskuava i koje dodjeljuje inauguralnu snagu njegovu pjesnitvu. Samo ako se izloi kripcu Ab-grund, bezdanu kaosa i tiine, pjesnik otvara i utemeljuje poredak znaenja koji konstituiraju svijet. Suvremeno je pjesnitvo esto mislilo da se mora osloboditi toga romantinog i potom egzistencijalistikog poimanja pjesnikovanja, pribjegavajui ideji pjesnikog jezika, koja je nadasve kroz formalistike ideje o autorefleksivnosti i ambigvitetu iz njega napravila jedno od sredstava kojima subjekt iznova prisvaja jezik, izlazei iz rasprenosti i otuenosti, u kojima se taj daje u svagdanjoj banalnosti. Time je bilo inauguralno znaenje pjesnitva postavljeno u prihvatljivije, u kojem vrijedi kao svojevrsna jezina tjelovjeba, koja s nekakvom apstraktnom istoom objelodanjuje mehanizme jezika, skrivene mogunosti, ogranienja i omoguava mu da ga govornici bolje i svjesnije upotrebljavaju. To je kao irenje tjelovjebe u puku s nakanom dobivanja zdravije rase i veega radnog uinka. Samo to, ostanemo li na primjeru tjelovjebe, prizivanje panje puka na tijelo moe imati i izopaen uinak izazivanja nekontroliranih procesa intenzifikacije senzualnosti i openito narcisoidnosti, s posljedinim rastom odbacivanja rada i drutvene discipline.U odreenom smislu, veoma izdaleka analognom tom primjeru, kod Heideggera tee ono to bismo mogli nazvati dijalektika utemeljenja i rastemeljenja. Bivstvovanje je dodue physis koji konstituira vremenski horizont na kojem se ocrtava bivstvujue, ali je bivstvovanje i kaos svete Wildnis (divljine) koja oituje konanu neutemeljivost svakog utemeljenja, otvarajui mogunost novih utemeljenja, no i sva ih obiljeavajui neuklonjivim karakterom nitine. Iz Heideggerova zornog kuta nije mogue pokrenuti inauguralne i utemeljujue funkcije pjesnikog jezika, dakle niti njegovu autorefleksivnost i ulogu jezine tjelovjebe, te ponovnog prisvajanja jezika, a da se istodobno ne izloimo susretu s nitinom i tiinom koje se, na osnovi sveze izmeu ivljene vremenitosti i bivstvovanja k smrti, tako nam se ini, mogu opravdano oznaiti ne toliko kao svojevrsno boanstvo, miljeno na nain negativne teologije, koliko kao drugo kulture i dakle kao priroda, animalnost, Wildnis; no i, ako hoete, tijelo i uvstvenost, prije i s ovu stranu svake otuujue kodifikacije to je provodi simboliko u Lacanovu smislu.To su sadraji pjesnike tiine. Tiina dakako znai i da se pjesnitvo mora vratiti u zvon tiine, koja kao kaza za-puuje (be-wgt) etvorstvo svijeta (Weltgeviertes)[18] u svoju blizinu, to jest podruja svijeta prvotno uetvorena u odnose zemlje i neba, smrtnih i boanskih[19]; no znai i tiinu u uobiajenom znaenju rijei. Pjesnitvo obavlja inauguralnu funkciju koja je samo njoj svojstvena, ne samo jer zasniva ono to ostaje, nego i jer rastemeljuje to utemeljenje ivljenim odnosom spram nitine, spram drugoga, kao physis, kao animalnost i kao tiina. Pjesnika se rije tako pribliava svojoj vlastitoj biti ako se vie, i u doslovnom znaenju, pribliava tiini.Iz ovoga se aspekta pjesnitvo moe odrediti, iz Heideggerova oita, kao zalaz jezika: ne ustanovljenje stanja u kojem vie nema jezika, nego kao neprestano i svagda obnavljajue prodiranje jezika prema njegovim krajnjim granicama, gdje tone u tiinu. To je ono to Nietzsche naziva muzika i naposljetku dionizijska bit lirike, naspram epike kao apolinijske poezije kiparske konanosti. Recimo jo jednom, izgleda da su u tim tezama utisnuti tragovi romantizirajua stava; uistinu se pak, pri itanju bez prethodna upozorenja, razotkrivaju kao primjeren opis iskustva pjesnitva XX. stoljea. Razvodnjavanje lirskog jezika, svakovrsno eksperimentiranje, iskanje nultog stupnja ili, tomu suprotno, irenje oznaitelja bez ikakve legitimirajue instance u referentima pa bilo da je posrijedi odstranjenje metafore ili njezin delirij istog simulakruma sve to nije mogue primjereno itati, na znaajan nain za kritiku i estetiku, i produktivan za militantnu poetiku, samo kao pojave stvaranja novih kodova; naime kao puke temelje novih jezika koje treba opisati u njihovim formalnim karakterima, u njihovim drutveno-kulturnim poveznicama, u njihovim moebitnim psiholokim motivacijama; no i svagda, i ponajprije, kao injenice zalaza jezika koji valja povezati s itavom tom cjelinom fenomena a oni se dadu opisati i sociolokim i antropolokim nazivljem koji se mogu naznaiti kao zalaz modernog subjektiviteta.Nulti stupanj kod Becketta, kako ga ita Adorno, nije samo posebno stanje oskudnosti, drftige Zeit (oskudna vremena), u kojem smo osueni ivjeti nakon Auschwitza. Redukcija pjesnikog jezika, dakle, moda nije samo injenica osiromaenja i gubitka koju treba povezati sa svim pojavama krenja ljudskog od strane sve otuenijeg i terorizmu sklonog drutva. Ta redukcija, naprotiv, vjerojatno ocrtava utopiju u kojoj zalaze moderni jezik i subjektivitet. Prema Heideggerovu miljenju, teko je rei jesu li zalaz jezika i zalaz subjekta karakteristini samo za nau epohu epohu dovrenja metafizike. Zacijelo nije mogue rei da postoji ljudska bit, i bit jezika i pjesnitva, koja svagda jednako traje ponad povijesti i njezinih dogodovtina. Ako dakle kaemo da je pjesnitvo, po svojoj biti, zalaz jezika, propadanje rijei u tiinu bez dna (sa svim uputama to ih donosi ivljenoj vremenitosti, smrti, animalnosti), ne opisujemo vjenu bit pjesnitva, pa niti samo nain sebe-davanja pjesnitva u naem stoljeu: govorimo o Wesen, biti pjesnitva takvog kakvo nam se danas daje, kakvo nam se danas zbiva, to e rei u jedinom smislu u kojem pjesnitvo bituje, west. Zalaz se jezika, dakle, potvruje u itavom naem iskustvu pjesnitva; ne samo u suvremenom pjesnikovanju nego i u naem doivljaju pjesnitvna prolosti. Pjesnitvo moemo doivljavati samo kao zalaz jezika, i to na razliite naine koje valja odrediti i u odnosu spram sadanjih kritikih metoda. Pjesnitvo, da bismo naznaili prvi put, moemo itati kao zalaz jezika ukoliko suspendira prinudu lacanovskog simbolikog u igri dezidentifikacije koja praktiki negira otuujui karakter imaginarnog, i pozitivno ispunja umjetnost, posebice pjesnitvo, svim onim prevratnikim obiljejima to ih je Platon htio izbrisati izgonei pjesnike iz svoje drave.Ne dakle, kako glasi Georgeov stih koji Heidegger komentira u Unterwegs zur Sprache: Nijedne stvari ne moe biti tamo gdje se slama rije [20]; ili bolje: i to, budui da rije, pa i pjesnika rije, svagda ima zasnivajuu ulogu u odnosu na svaku mogunost realnog iskustva. Puno fundamentalnije: Ono jest daje se tamo gdje se rije razlama. Te se dvije izjave ne suprotstavljaju kao dvije alternativne teze; one su dva pola pokreta utemeljenja-rastemeljenja u kojem se pjesnitvo u naem iskustvu svagda nalazi upleteno, i koji od njega ini prije negoli umjetnost (iskona) jezika, umjetnost tiine, odnosno umjetnost zalaza u tiinu.

(1980) - See more at: http://darkocvijetic.blogspot.cz/2014/06/heidegger-i-pjesnistvo-kao-zalaz-jezika.html#sthash.cTB4bHa6.dpuf