Hedwig Courtsh Mahler-Odbacena Kcerka

8/22/2019 Hedwig Courtsh Mahler-Odbacena Kcerka

1/167

Hedwig Courths - Mahler


2/167

GIGA

2

ILeonora Strasser kleala je pokraj kreveta svog djeteta i promatrala vlanih oiju njegovorumeno lie. Izraz Leonorinih oiju bio je bolan i tuno oklijevanje guilo je osjeaj sree zakojim je udjela njezina zbunjena dua. Teka borba razdirala je srce draesnoj mladoj eni iunitavala je. Ono stoje morala initi, to joj je nalagala njezina priroda, to e je istrgnuti iz

otmjenog, udobnog doma, odvojiti od djeteta kojeg je ljubila svim svojim majinskim srcem.Iznenada joj se uini nemoguim odvojiti se od djevojice iako se to moralo dogoditi. Nije jesmjela, a niti mogla odvesti iz ove kue u kojoj je ivjela mirno, i povesti je sa sobom uneizvjesnu budunost. A nije je smjela otrgnuti ni od oca koji e ionako svojim bijegom ranitido dubine srca. To je saznanje takoer titilo njezinu duu. Njezin je mu bio tako dobar imio, a nju je neprekidno muilo to je morala ivjeti kraj njega u lai. Teku je krivnjunatovarila na sebe kad se udala za njega bez ljubavi. A sada je krivnja postala jo i tea to ga

je htjela napustiti zauvijek...A ipak nije mogla drugaije. Nije mogla dulje ivjeti ivotom lai jer bi inae jo dubljeutonula u krivnju i sramotu. A barem sramotu nije smjela unijeti u kuu Rudolfa Strassera.Toliko mu je bila duna. Htjela je otii potena, jer mu nije dulje mogla biti vjerna.Dok se tako borila sama sa sobom, tiho su se otvorila vrata djeje sobe i Rudolf Strasser jeuao. Bio je mnogo stariji od svoje ene, vjerojatno barem dvostruko. Kosa mu je veposijedila na sljepooicama, ali jo je uvijek bio zgodan ovjek. Sretnim je pogledomobuhvatio majku i dijete. Tiho je pristupio krevetu male Dagmar i zastao kraj svoje ene.Leonora se prisilila umiriti, pa joj je ak uspjelo nasmijeiti se. Nauila je kroz sve te godine,otkada je bila Rudolfova ena, skrivati pred njim svoje osjeaje.Nagnuo se nad estogodinje dijete, i njeno poljubio debeljukastu ruicu koja je leala namodrom svilenom pokrivau.- Utonula si u promatranje svoje male ljubimice, zar ne? Ne daj se smetati! Odvest u se upoduzee. Do vienja!

Leonora je znala da se vie nikada nee sresti. Uhvatila je ruku svog mua i pritisnula unijemoj zahvalnosti usne na nju.

- Zbogom - dahnu tako tiho da ju je jedva razumio.Ne slutei to je to zbogom znailo, Rudolf joj kimnu, pogleda jo jednom pun ponosadijete i tiho izae.Kad je zatvorio vrata za sobom, Leonora je brzo ustala. Plakala je, a cijelo joj se tijelo treslo.Nije joj bilo lako napustiti tog dobrog ovjeka koga je voljela poput oca i koji ju je doveo ksebi kad joj je bilo najtee.Napokon se smirila i posuila suze. Ponovno se nagnula nad dijete, i jo jednom ga poljubilanjeno i tiho. Tad odluno izae iz sobe.U svojoj sobi brzo je odjenula putnu haljinu, pokupila neke sitnice i gurnula ih u torbu.

Prtljagu je ve juer otpremila iz kue i uz neki izgovor naredila da je odvezu na eljeznikupostaju. Brzo je stavila puder na zaplakano lice, nataknula eir na glavu i povukla veo prekooiju. Ostavila je za sobom sve to joj je Rudolf poklonio u svojoj ljubavi. Nije ponijela nakiti niti jednu od skupocjenih haljina. Onako kako je prije nekoliko godina ula u ovu kuu, tako

ju je sada i naputala. Ostavila je za sobom i svoje najvee blago - svoje dijete.Tiho je izala iz sobe i krenula hodnikom obloenim sagom. Na vratima sobe svog djetetazastala je jo jedan trenutak naslonivi obraz na njih. Grevito je zajecala. Tad zau buku sgornjeg kata. Vjerojatno je jedna od sobarica silazila. Nije eljela daje vidi tako uplakanu, pa

je jurnula niz stube i kroz predvorje izala iz kue.Vani ju je veekao automobil koga je njezin mu poslao natrag iz poduzea jer je toboetrebala poi neto kupovati. Voza, koji ju je uvijek vozio, stajao je kraj automobila i

pomogao joj ui. Bacila se na sjedite. Jo jednom joj pogled odluta prema prozoru iza kojegje njezino dijete spavalo. Automobil odmah krenu. Leonora se nasloni zajecavi glasno.


3/167

GIGA

3

Drhtala je po svem tijelu i jedva se uspjela smiriti kad se auto zaustavio pred velikim modnimsalonom gdje je navodno eljela kupovati.Izala je i rekla koliko god je mirno mogla, izvadivi pismo iz torbe:- Moete se odvesti kui. Sastat u se ovdje s prijateljicom s kojom u provesti poslijepodne.Ne budem li se jo vratila kad moj mu doe kui, predajte mu, molim vas, to pismo.

Nije Leonora prvi put na takav nain otpustila vozaa i automobil. Voza joj otvori vratamodnog ateljea, a zatim se vrati u automobil.Leonora je samo nekoliko trenutaka ostala u modnom ateljeu. Prodavaici, koja ju je dobropoznavala, rekla je da se predomislila pa e prvo obaviti neki drugi posao a zatim se ponovnovratiti. Tad je napustila atelje kroz druga vrata i izala na ulicu. Djelovala je pritom vrlonesigurno.Tog trenutka j e kraj nj e proao neki ak drei u ruci torbu. Nj egovo lijepo, iskrenomladenako lice porumeni primijetivi Leonoru. Bio je to Werner Falkner, sin prvogprokuriste tvrtke Strasser i sin. Za njega je gospoa Leonora bila pojam ljepote i dobrote.Oboavao ju je mladenakim arom, pa je pristojno pozdravi.Leonora bi najradije bila izbjegla taj susret, ali kako to vie nije bilo mogue, zastala je,

pruila mu ruku i rekla umornim smijekom:- Kako ste, gospodine Werner?Obiavala ga je tako nazvati, jer ga je i njezina kerica tako zvala.- Hvala vam, dobro mi je.- Ve dugo niste bili kod nas. Znate da vam se Dagmar uvijek raduje. A nas ne treba nispominjati.- Ne bih vam elio preesto smetati - odgovori mladi dok su mu oi zasjale. - A uz to morammnogo uiti, jer se pribliava kraj godine.- Veete uspjeti. Tako ste marljivi. Zar ne, ubrzo ete doi k maloj? Dijete vas tako voli.Werner Falkner se nakloni. Gospoa Leonora nije shvaala koliko gaje usreila time stoje bilatako ljubazna prema njemu. A Leonori se priini kao daje tog mladia morala uinitizatitnikom svoje keri.- Vrlo volim malu Dagmar. Rado bih doao u nedjelju ne budem li vam smetao.- Ne, ne, neete smetati! Doite, to ee moete! Budite dobri prema mom djetetu! Vesam jednom rekla da ste mladi Dagmarin vitez. Nemojte to zaboraviti, gospodine Werner!To je zvualo nekako znaajno. Tek mnogo kasnije, kad je Werner Falkner saznao da jeLeonora Strasser zauvijek otila, shvatio je znaenje tih rijei. Nikada nee zaboraviti tajsusret.Leonora pouri dalje. Kasnila je, pa je morala nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Brzo je prelaput do eljeznike postaje. Tek to je ula u dvoranu prie joj neki vitak i visok ovjek.- Napokon, Lora! - ree uzbueno. Zadrhtala je osjetivi na sebi njegov topao, njean pogled.

- Nisam mogla doi ranije, Carol!- Najvanije je da si napokon ovdje - duboko uzdahnu ovjek. - Plaio sam se da uope nee

doi. Ne bih to mogao podnijeti. Doi brzo, vlak veeka.Povukao ju je za sobom na peron i pomogao joj popeti se na vlak. Imali su odjeljak sami zasebe, a Carol Magnus privukao je Leonora k sebi i poljubio je, kao to umirui od ei ispijavodu s izvora koja mu vraa ivot. Leala je bez trunke snage u njegovu naruaju. Ali kad jevlak krenuo, otrgnula se i htjela izai.- Moje dijete, Carol - moja Dagmar! - zaviknula je ne znajui to bi, jer ju je bol razdirala.Drao ju je vrsto u svom zagrljaju.- Lora, dijete ima oca! A ja imam samo tebe.- Moje dijete! - zadrhtala je Leonora. - Zato sam morala napustiti svoje dijete? - Tiho

nastavi: - Carol, ti niti ne sluti to sam rtvovala za tebe.Trzaj je proao njegovim lijepim licem. Pogleda je pomalo samilosno i pomalo ljubomorno.


4/167

GIGA

4

- Lora, slatka Lora, nadoknadit u ti sve to si morala napustiti zbog mene. I sama si uvidjelada ne moe dulje ivjeti u lai. To je bilo ispod tvog dostojanstva.Pogledala ga je, a njezin pogled posta blag kad je primijetila moleiv izraz njegova lica.Privukao ju je sebi i ponovno pritisnuo svoje usne na njezine. Lora je tog trenutka svezaboravila. ak i svoje dijete. Shvatilaje damorapoi s tim ovjekom, ako nije eljela prevariti

Rudolfa Strassera. Njezino je srce uvijek pripadalo samo Carolu Magnusu. Morala gajenapustiti, jer ju je teak ivot prisilio na to. Pomou svoje ljubavi i strasti povukao ju je sadaza sobom u nesigurnu budunost, a ipak e uz njega ostvariti svoju punu sreu ene. Ali usvome je srcu ponovno osjetila otru bol zbog svog djeteta. Znala je ve i sada, kad jepoivala u zagrljaju ljubljena ovjeka, da nikada nee moi nadvladati enju za Dagmar.Sruila je sve mostove za sobom. Mogla je imati samo jedno - ovjeka koga je ljubila ili svojedijete. A Carol Magnus je pobijedio. aptao joj je kako je arka njegova ljubav i zahvalnostto nije dopustila da krene sam u svijet koji ga je sada oekivao sa zlatom i lovorikama. ALeonora je dopustila daje obavije njegova ljubav...A kod kue je leala mala Dagmar u svom krevetiu ne slutei to joj je sudbina tog danaoduzela. Tamna se sjena spustila nad njezinim mladim ivotom.


5/167

GIGA

5

II- Tetko Brigita, zato se otac uvijek ljuti?- Ne ljuti se, Dagmar!- Nisi li primijetila kako me ljutito gledao kad je prije nekoliko trenutaka provirio u sobu?Odmah je opet izaao. Inae me uvijek grlio, milovao i govorio mi: Moje slatko dijete!

Sada nikada vie nije njean prema meni, uvijek me promatra nekako ljutito.- Sigurno nije ljut na tebe - samo je tuan. Govorei to, tetka Brigita je s mnogo saueapogladila svilenkastu plavu kosu djevojice koju je promatrala rairenih oiju.- Tuan?Stara je gospoa uzdahnula i njeno zagrlila djevojicu. Dagmar jo uvijek nije znala to jenesrea, iako ju je ona ve davno pogodila. Ali vjerojatno e ubrzo shvatiti. Duboka je sjenapokrivala njezin mlaahan ivot. A ta e sjena postajati sve gua i tamnija. Pretvorit e se uveliku nesreu.- Biti nesretan je neto zlo i tuno, drago dijete! Tvoj se otac ne ljuti, samo je vrlo nesretan. Iznjegova je ivota nestalo sunca.Draesno je djeje lice problijedilo, a oi su joj postale jo vee i ustraenije.- Otac je tako tuan jer je nestalo sunca? Zato je otilo od njega?- To ne moe razumjeti, Dagmar! Za to si jo premalena.- Ne mogu li ponovno pronai sunce za oca? Zar je to nemogue? Htjela bih tako dalekohodati dok se ne umorim i donijeti mu natrag sunce.Na tetkinu se licu pokazalo neto poput suzdrana plaa.- Ubogo moje, milo dijete!- Jesam li siromana? Mislim da siromani ljudi nemaju to jesti. I nemaju novaca za kupnjuodjee. Ali ja to sve imam.- To ima, ali ovjek moe biti siromaan i u neemu drugom.- Sad znam. Kae da sam siromana jer me boli da je otac tuan, kako si ti rekla. Ne mogu li

mu pomoi? Ili moda netko drugi, ako ga zamolim za to.Brigita Hartmann odmahnu glavom.

- Ne, nitko mu ne moe pomoi.Stara gospoa pogleda prema vratima iza kojih je malo prije nestao njezin brati RudolfStrasser, Dagmarin otac. Dobro je vidjela njegov tmuran i zamiljen pogled kad je pogledaoDagmar. Moda bi ga dirnulo ono stoje dijete govorilo, moda bi sahranio svoju mranusumnju. Uzdahnula je.Dagmar se sada opet igrala svojim lutkama koje je odmaknula kad je otac otvorio vrata.Njeno je pogladila jednu poprilino istroenu lutku, dok su lijepe, nove lutke sjedileporedane na jastuku. Njeno je privinula runu lutku uza se.- Tetko Brigita, nije li udno to moja lutka Liza nema oca, a ja nemam majku. Zato je moja

majka otila od oca i mene?Gospoa Brigita prestraeno pogleda dijete.- uti, Dagmar, ne smije govoriti o svojoj majci. Otac se ljuti kad to uje.Dagmar prestraeno pogleda prema vratima. Uspravila se na vrke prstiju i privinula se uztetku, drei grevito svoju lutku. Zatim apnu:- Otac nije ovdje, ne moe nas uti. Ali s tobom smijem govoriti o majci, tebe to ne boli, zarne? Rado bih te neto zapitala.- to to, Dagmar?- Zato je moja majka otila na tako daleko putovanje? Prije je uvijek putovala s ocem i samnom, a otac je uvijek bio tako drag. Otkad je majka sama pola na dalek put, otac me vienije poljubio. Jesam li moda bila nepristojna?

Ponovno je Brigita Hartmann zagrlila malu djevojicu.- Ne, uvijek si pristojna. Ali ne smije govoriti o majci kad je otac prisutan.


6/167

GIGA

6

- Reci mi brzo zato je majka otputovala bez mene?- Jer se male djevojice ne moe voditi na tako dalek put.- Ve sam tri put bila s majkom i ocem na moru i jednom u visokim bregovima. Usred ljetanjihovi su vrhunci bili pokriveni snijegom. Moj otac kae daje to zato to su tako visoki. Kadsam mogla ii tako daleko, zato me majica nije povela sa sobom?

- Tvoja je majka ovaj put otputovala mnogo, mnogo dalje. Preko velikog mora u dalekuzemlju.Dagmar zabrinuto kimnu glavom.- Moja je majka otputovala posve sama? Sigurno se plai zbog mene.Stara se gospoa ugrize da bi zatomila uzvik.- Ne smije mnogo pitati, dijete moje! Jo si premlada a da ti to mogu objasniti. Najvanije jeda otac ne uje kako spominje majku. Inae e postati jo mnogo runiji i nesretniji.Mala Dagmar je problijedila i prestraeno pogledala tetku. Njeno je pritisnula svoje draesnolice uz lutkino.- Ne, ne, ne bih htjela da bude alostan. Tako bih ga rado opet obradovala. Govorit u posvetiho o majci kada njega ne bude. Ali moram ti rei koliko silno elim da se majka opet vrati.

Tad bi otac bio veseo, a ja isto tako. Majka je ponekad bila tako vesela i igrala se sa mnom.Samo je u posljednje vrijeme mnogo plakala, a sad valjda neprekidno plae zbog mene.Zastoje otila od mene? Zar je to morala?Gospoa Brigita se uzbueno pogladi po elu.- Dijete, dosta pitanja! Igraj se s Lizom! Sait emo joj novu haljinu.Dagmar je zagrlila lutku kao daje eli zatititi.- Lizi nije potrebna druga haljina. Ovu je majka sama saila kad mi je poklonila Liu. Drugimlutkama moe saiti nove haljine, one se rado lickaju i nikada im nije dosta haljina. Liza jemoja najmilija, tako kako sam i ja bila najmilija svojoj majci.Gospoa Brigita je brzo donijela kutiju s raznim krpicama i dopustila Dagmar da izabere onekoje je eljela za svoje lutke. Dagmar se smirila i udubila u odabiranje.Gospoa Brigita se jedan sat igrala s djetetom a tada je sluga javio daje gospodin stigao, da eodmah posluiti objed.Gospoa Brigita je brzo odjenula Dagmar u svjeu haljinicu, ietkala joj kovrice i upozorila

je:- Budi pristojna, da se otac ne ljuti.Dijete je prestraeno kimnulo, brzo pokrilo Liu i izalo s tetkom iz sobe. Obje su sile iprole kroz lijepo predvorje do blagovaonice. Bila je ureena, poput svih soba u vili Strasser,vrlo otmjeno, ali ne prenatrpano. Mali okrugli stol bio je postavljen u udubljenju kraj prozora,

jer nije bilo gostiju. A oni ve dugo i nisu dolazili. Otkad u kui nije bilo domaice. Sluga jeveekao da napuni tanjure s juhom. Jo je samo kuedomain trebao doi. Uao je iza

gospoe Brigite i djeteta, a njegove tamne o

i gledale su tmurno i tuno. Izraz njegova licaodavao je gorinu, kretnje su mu bile brze i grevite kao kod ljudi koji se nisu osjeali

slobodno.Pozdravio j e kimanj em glave svoju sestrinu, ali nije progovorio niti jednu jedinu rije.Dijete kao da nije niti primijetio. Nijemo je poeo jesti juhu gledajui u tanjur. Jednako takotiho odrezao je komad peenke, uzeo neto povra i krumpira, jo uvijek ne diui pogled stanjura. Tog trenutka je zraka sunca prodrla kroz prozor i obasjala mu glavu. Dagmar je toprimijetila. Zaboravila je da nije trebala govoriti kad je bila za stolom, pa je veselo i uzbuenozaviknula:- Oe, oe, sunce je opet kod tebe. Obasjava ti glavu. Sada vie nee biti tuan. Razveselite se, zar ne?

Otac je problijedio. Bacio je no i vilicu na stol i ustao tako naglo daje sruio stolicu. Zatimzaviknu:


7/167

GIGA

7

- Ne mogu to podnijeti. Brigita, molim te, odvedi dijete iz sobe! Makni ga ispred mojih oiju!Stara je gospoa brzo ustala, pogledala ga prestraeno i izvela Dagmar iz sobe. Vani ju jepredala sobarici i pogladila je po kosi kao daje eli utjeiti. Dagmar nije shvaala zastojemorala izai iz sobe. Stara je gospoa naredila da Dagmar donesu kolaa a zatim legnu ukrevet.

- Kasnije u doi k tebi, Dagmar - rekla je to je mirnije mogla.Dagmar je zadrala tetku kad se ova htjela vratiti u blagovaonicu.- Nisam govorila o majci, tetko Brigita! Zato se otac naljutio? - apnula je.- Bolestan je, dijete moje! Ne misli vie na to! Poi spavati, mila moja! Kasnije u doi ktebi.Poljubivi njeno dijete, jo mu jednom kimnu i vrati se u blagovaonicu. Tamo je stajao krajprozora Rudolf Strasser. Okrenuo joj je lea. Gospoa Brigita mahnu sluzi da se udalji. Tadpristupi k svom bratiu. Lijepi vrt oko kue, bio je u punom proljetnom cvatu, a sunce je bilotoplo kao ljeti. Ali nesretni ovjek kraj prozora kao da to nije vidio. Poloila je svoju ruku nanjegovu.- Rudolf, tako to dalje ne moe - izjavi tiho. Okrenuo se brzo prema njoj.

- Ne! Ne, tako dalje ne ide, Brigita, to osjeam i sam. Dijete mi se mora maknuti ispred oiju.Ne mogu ga podnijeti.- Ali, Rudolf, ne budi nepravedan! to je tvoje ubogo dijete krivo da si ti postao takonesretan?Nasmijao se glasno i podrugljivo.- Moje dijete? Kako mogu znati da je to moje dijete?- Rudolf!Poput oajnika preao je rukom preko ela.- Uasava se, Brigita, jer me ne moe razumjeti. Tvoj je ivot proticao mirnim tokovima.Dakako, izgubila si mua, ali tebi gaje smrt oduzela nakon dugotrajna i skladna braka. Nije tiga oduzeo ivot i nevjerojatna izdaja. Meni je ljubljena ena oduzela sve. Ne moe slutitikoliko sam ljubio Leonoru. Do svoje etrdeset i pete godine ostao sam neenja, jer mi se ni

jedna ena nije inila vrijednom da joj rtvujem svoju slobodu. Tad upoznadoh Leonoru.Vidjeh je u siromatvu i ovisnosti. Priinila mi se kraljicom. Poloio sam joj pred noge sve tosam posjedovao. ak i sebe samoga! Volio sam tu dvadesetgodinju enu kao to samoovjek u zrelim godinama moe voljeti. Oboavao sam je. Uzela je cijeli moj ivot u svojeruke i slomila ga. Ali uinila je to na najokrutniji nain. Kad mije ve bila poklonila godineneizmjerne sree, prevarila me. Taje srea bila la. I to je ono najstranije! Sve stoje inila igovorila bila je la. Moe li slutiti koliko sam patio kad sam to spoznao. Jednoga se dana nijevratila kui, a sluga, koji ju je pratio, predao mije pismo u kome mije saopila sav taj uas.Tad sam saznao da me nikada nije ljubila. Postala je mojom enom samo zato jer se eljela

izvui iz bijede i izbje

i svakodnevne brige. Htjela je jednom osjetiti kako ivi

ovjek kadnema novanih neprilika. Nije imala mogunosti postati enom ljubljena ovjeka pa se udala

za mene. Sad se pojavila mogunost da se povee s tim ovjekom. Nije zato mogla oklijevati,ni ostati. Morala je krenuti za njim, jer gaje ljubila svakom esticom svog bia. Dugo seborila, ali nije mogla drugaije. Molila me neka joj oprostim. ao j oj j e bilo to mi j e moralaprirediti bol, j er j e znala koliko je ljubim. - Hrapavo se nasmijao i udario akom po elu.Gospoa Brigita promatrala ga je duboko potresena. Tako se jo nikad nije opustio pred njom,nikad joj nije dopustio da pogleda u njegovu nesretnu duu. Nije mogla izrei niti jednurije u njegovu utjehu. Ali on je nastavio kao da napokon mora jednom sve skinuti sa svojedue.- Da, znala je to mi ini. A ipak je otila! Sto sam joj znaio? Nita! A dijete? Dijete mi je

ostavila, jer nije htjela, tako mi je pisala, odvui to njeno stvorenje u nemiran i nesiguranivot koji ju je ekao. Da, ostavila mi je dijete na vjenu muku, na vjenu sumnju. Otkud


8/167

GIGA

8

mogu znati nije li nekom drugom dala ista prava kao i meni dok je ivjela pod mojimkrovom? Znam li je li to dijete zaista moje dijete?Uzdahnuvi duboko bacio se u naslonja i skrio rukama lice. Gospoa Brigita stajala je krajnjega promatrajui ga s dubokim suosjeanjem.- Rudolf, da Dagmar nij e tvoj e dij ete, ve dij ete onoga ovj eka, ne misli li da bi ga bila

povela sa sobom kad je krenula s njim?Mranom je kretnjom odmahnuo.- to bi poela s tim djetetom u nesigurnosti i jurnjavi? Uz tog violinistu? Putuje iz grada ugrad, iz zemlje u zemlju. Sada ona misli jo samo na njegovu budunost i njegov uspjeh. Dok

je bio nepoznat i siromaan i nije mogao zaraivati dovoljno niti za sebe, ostala je uza me.Kad je stekao ime, kad se sa stupova za reklamu moglo itati da Carol Magnus prireujekoncert, tad je naslutila da e odsad zaraivati mnogo novaca i postati slavan. Zato je sadanapustila miran, osiguran graanski ivot i krenula s njim u svijet. Moda je veliki umjetnik,moda e stei slavu, ali ne moe imati dijete uza se jer neprekidno putuje. Njegova ljubavprema njoj morala je biti snana, inae bi sauvao svoju slobodu i ne bi je poveo sa sobom.enu je prihvatio, ali dijete je ostavio ovdje. Neka ga titi ovjek koga je prevario i kome je

ukrao enu i svu zemaljsku sreu. Otila je iz mog ivota koji sada lei preda mnom hladan iprazan. Nije mi preostalo nita do tog djeteta, koje bi jednako tako moglo biti njegovo kao imoje. ak je vjerojatnije daje njegovo! Zato ne mogu podnijeti da se to dijete neprekidno vrtioko mene. Poludjet u zbog tih sumnja. Dijete mora otii...Brigita Hartmann je vrsto stisnula ake.- Ali to onda ako je to ipak tvoje dijete, ako ga je Leonora ostavila samo zato da ne ostanepotpuno osamljen? Ljubila je Dagmar. Ne bije bila ostavila tebi kad to ne bi bila tvoja kerica.Ponovno je estoko odmahnuo.- Moda nije eljela dijete, po zakonu moje, liiti bogata nasljea. Otjeram li Dagmar iz kue,neka mi Bog oprosti, neu joj oduzeti niti jedno od njezinih zakonitih prava. Uivat enovane i drutvene blagodati kao daje moje dijete, ali ne mogu je dulje gledati kraj sebe, jeru poludjeti. Moramo nai smjetaj za nju gdje e joj biti dobro i gdje e odrasti neoptereenabrigama. Moram razmisliti, veu se neto sjetiti. Siguran sam da u se smiriti kad Dagmar

jednom ode.Brigita Hartmann je zautjela. Shvatila je da nee moi spasiti Dagmar sudbine odbaenogdjeteta. Srce ju je boljelo zbog Rudolfa i Dagmar. Od srca je voljela djevojicu svom ljubavljuene koja nikada nije imala dijete. U Brigitinom sretnom braku dijete je nedostajalo. Nakondvadeset i pet godina braka umro joj je mu i ona je ostala sama. Iako je mogla voditibezbrian ivot jer je posjedovala imetak, i mogla dobro ivjeti samo od kamata, ipak jeprihvatila ponudu Rudolfa Strassera da nadoknadi domaicu kad se Leonora otisnula u dalekisvijet.

Ve

je i ranijeesto boravila u ku

i Strasserovih i divila se mladoj eni zbog njezine ljepote,draesti i mnogih drugih dobrih osobina. I nju je boljelo to je ta draga ena otila napustivi

siguran ivot zato da bi krenula u svijet s umjetnikom koji ju je moda njeno ljubio, ali jojnije mogao pruiti sigurnost poput Rudolfa. Vjerojatno ju je arko ljubio, jer je inae ne bi biopoveo sa sobom na put slave i uspjeha. Moda seje s bolju u srcu odrekao kad se udala zaRudolfa, jer je Leonora bila jedna od onih ena koje su mogle odueviti mukarca. Vjerojatno

je tuno stajao po strani sve te godine dok je gladovao i smrzavao se. Ali sada je od togsiromanog umjetnika postao bogat i slavan ovjek. Hoe li ostati vjeran Leonori kad ga opijeslava? Tad e mu mnoge lijepe ene laskati. Brigita je znala kako ene oboavaju slavneumjetnike, osobito kad tako dobro izgledaju kao Carol Magnus. Nee li zaboraviti i to jeLeonora rtvovala za njega kad je napustila svoj miran ivot, mua i ljubljeno dijete?

Tako se pitala Brigita Hartmann. Bila je jedna od onih osoba koje se nisu odmah nabacivalekamenjem na druge. Usprkos svemu nije loe mislila o Leonori, pa nije mogla vjerovati da bi


9/167

GIGA

9

ona prevarila mua i rekla daje Dagmar njegovo dijete ako je bilo dijete nekoga drugog.Trgnuvi se iz bolnih misli gospoa Brigita ree:- Uini to mora, Rudolfe! Ne mogu, na alost, rei nita vie u korist male Dagmar no tosam to ve uinila. Nemoj samom sebi zadavati bol. Ljubio si svoje dijete.Strasser se uspravi.

- Sve je to uniteno! Kad me dijete pogleda svojim nedunim oima, ini mi se kao da vidimla u njima. Jer ona ima oi svoje majke koja me prevarila. Tad mi se ini kao da se u mojojdui raa mrnja prema tom djetetu. Razumije li to? Uvidjet e dakle da mi se Dagmar moraskloniti ispred oiju i to zauvijek.Brigita Hartmann spusti potreseno glavu.- Da, Rudolf, uviam to.Ustao je i oigledno odahnuo. Brzo ju je uhvatio za ruku.- Hvala ti, Brigita, to me pokuava shvatiti. Predstavljalo mi je veliko olakanje to sammogao otvoreno s nekim razgovarati. Zadri to za sebe! Znam da mogu imati povjerenja utebe. A sad moram otii. Oekuju me poslovi koje treba obaviti krajem tjedna. Dobro je toimam toliko posla, jer jo samo tako mogu podnositi ivot. Pobrinut u se dakle za dolian

smjetaj za Dagmar. Odvest u je stoje dalje mogue. Mlada je, brzo e zaboraviti i naviknutise na novu okolicu. Do vienja, Brigita!Brzo je izaao iz sobe kao da se plai da bi ga Brigita jo mogla pokuati nagovoriti dapromijeni svoju odluku.


10/167

GIGA

10

IIIGospoa Brigita Hartmann pola je u Dagmarinu sobu. Dijete je lealo u krevetu iznad kogase dizao krov od ipaka povezanih svijetloplavim vrpcama. Preko malog tijela leao jesvijetloplavi pokriva. Brigita tuno pogleda usnulu djevojicu. Njezini su se udovi potpunoopustili u snu. Stara je gospoa sjela kraj malog kreveta. Ispod pokrivaa provirivale su

Dagmarine noice. Gospoa Hartmann ih lagano uhvati u ruke kao da ih eli zagrijati. Namalom palcu ocrtavao se na njenoj koi made u obliku kruke s kratkom peteljkom. Bio jetamnosmee boje. Gospoa Brigita ga dobro pogleda. Ve joj je nekoliko put upao u oi, aliga nije pogledala tako pozorno kao danas.Kakva teta to Rudolf nije imao taj isti made na palcu! Tada bi se moda uvjerio da jeDagmar njegovo dijete. Takvi su se madei ponekad znali i naslijediti.Njeno je ponovno gurnula noicu pod pokriva. Uboga mala Dagmar. Tko e u budunostibdjeti nad njezinim snom? Kad bi barem dola dobrim ljudima koji bi je voljeli.Dugo je i pozorno promatrala usnulo dijete. Traila je na Dagmarinu licu slinosti sRudolfovim, ali nije je mogla nai, barem ne zasad. Moda e se kasnije i pokazati takvaslinost. esto djeca tek kad odrastu ponu sliiti jednom od roditelja, dok se u najranijemdjetinjstvu to ne zapaa.Majci je Dagmar dakako bila slinija. Imala je njezinu plavu kosu, samo neto svjetliju i

jednako tako skladne pokrete. A prije svega, kao stoje Rudolf pravilno primijetio, njezine oi,te divne, barunaste smee oi u kojima su se pojavljivale zlatne iskrice kad bi se smijala iliplakala. Po tome se bez sumnje moglo ustvrditi da je Dagmar Leonorina ki. Ali u to nikadanitko nije ni sumnjao. Bilo bi mnogo vanije daje Dagmar sliila ocu.Dobra gospoa Brigita nije se htjela odrei nade da e se sudbina jednoga dana smilovati iucrtati izraajne Rudolfove crte na Dagmarinu licu. Jer gospoa Brigita nije mogla vjerovati uto da se Dagmar nikada vie nee pojaviti pred svojim ocem iako je to on sada elio. Modae je jednoga dana ipak prihvatiti kao svoje dijete i ponovno je dovesti u svoju kuu i u svoje

srce. Molite se za to.Tiho je ustala i izala. Krenula je u svoju sobu u kojoj ju je ekala hrpa rublja za krpanje.

Upravo je sjela za svoj posao kad su joj donijeli pismo koga je potar upravo predao. Staragospoa ga pogleda zaueno. Bilo je to otmjeno, usko pismo. Trgnula se prepoznaviLeonorin rukopis.Pogleda potanski ig: Chicago. Da, Leonora je pola sa svojim drugim muem u Ameriku nadugu turneju.Druim rukama otvorila je pismo i proitala:Draga i potovana tetko Brigita!

Dopusti mi, da Ti se i nadalje obraam sa Ti to si mi ve ranije u svojoj dobroti dopustila.Moram Ti rei da mi je jedina utjeha to to si Ti kraj Rudolfa i mog djeteta. Kad ne bih znala

da si kraj Dagmar, strah i nemir zbog nje samo bi me jo vie muio. ula sam da Te Rudolfodmah po mom odlasku doveo sebi u kuu kao kuedomaicu i da si Ti brzo pristala brinuti seza to kuanstvo i za dijete. Znam da voli moju malu Dagmar i da e je uvijek tititi i uvati,jer ju je napustila majka.Ti si zrela ena i vjerojatno nisi nikad bila obuzeta velikom strau. Zato nee moirazumjeti da sam se odrekla svega tomi je prualo sigurnost kako bih vodila ciganski ivot

putujui iz zemlje u zemlju. Ne bih Te htjela pokuati uvjeriti u to da mi drugo nije bilomogue, jer sam ljubila svim svojim biem. Vjerovala sam da sam jednom pobijedila tuljubav, ali to je trajalo samo tako dugo dok Carola nisam ponovno srela. Tad je neto

presjeklo moje srce. ivjela sam otada u tekoj muci i nisam dala nikome naslutiti stojegorjelo u meni. Jo sam uvijek mogla, ulaui sve sile, igrati ulogu sretne ene. Traila sam

utjehu kod svog djeteta i pokuala biti samo majka. Pokuavala sam to tako dugo dok godsam mogla. Ali moja vrua krv nije se dala zatomiti.


11/167

GIGA

11

Tad je ovjek koga sam ljubila stao preda mnom i rekao: - Sada mogu prehraniti enu. Sadabudi dovoljno hrabra da odbaci la i doe k meni. Evo mojih ugovora sklopljenih za mnogogodina unaprijed. Zaraditu dovoljno da osiguram i budunost. Zbog bola za tobom dosegaosam ono najvie u mojoj umjetnosti. Poeli su obraati pozornost na mene i prorokovali miveliku budunost i silan uspjeh. Doi k meni, Lora, pripadamo jedno drugome. Sve ostalo je

la. - Tad sam morala otii k njemu, tetko Brigita, morala sam napustiti svog mua, koji meljubio i dijete koje sam ljubila. Dagmar nisam mogla povesti sa sobom. Da sam to uinila tadbih bila zla majka. Kod Tebe je Dagmar dobro. Ti e je tititi. A Rudolf voli dijete, pa e mu

pruiti utjehu.Nemoj mu govoriti o tom pismu, nitko ne treba znati za nj. Pisala sam Ti ga samo kao molbuda pripazi na Dagmar. Ona ne smije platiti za ono to je skrivila njezina majka. uvaj je i

pazi! Preklinjem Te, nemoj je nauiti da zamrzi svoju majku i da je prezire. Neu se viegurati u njezin ivot, tog sam se prava odrekla, samo ne bih htjela da me prezire. Ne bih

eljela da njezin mir bude pomuen zbog mene. To neka bude moja kazna. Dokle god budemznala da si Ti u Rudolfovoj kui, znatu i to da je Dagmar u dobrim rukama.Kada Te jednoga dana Dagmar ostavi i uda se tadu se moliti da svog mua zavoli cijelim

svojim biem kako nikada ne bi trebala donijeti odluku kakvu sam ja morala donijeti. Modau se tada moiiz daljine radovati srei svog djeteta. Moja slatka, mala, Dagmar! Prolitu

jo mnogo toplih suza to sam je morala napustiti.Zbogom, tetko Brigita, dugo sam Te zadrala tim svojim pismom, ali meni se ini kao da urastrgati i posljednju vezu izmeu sebe i svog djeteta kad to pismo jednom zavrim. Oprostimi, ako moe, i poljubi moje dijete! Nikada Ti vie neu dosaivati i neu traiti vijesti odTebe. Potpuno sam se odvojila od svega to lei za mnom. Jo Te jednom molim: budi dobra

prema mom djetetu, i nemoj ga uiti da me mrzi. Radije mu reci da sam mrtva. Bog e Tiplatiti. Tvoja uvijek zahvalnaLeonora!Duboko potresena i suznih oiju spustila je Brigita Hartmann to pismo i dugo gledala predsebe. Ne, nije mogla shvatiti Leonoru, nije mogla shvatiti takvu ljubav koja je tu enu odvuklau ciganski ivot. Daleko od svog djeteta i mirne i sigurne kue. Ne, nije mogla razumjeti.Alije nije ni optuivala. Nije mogla suditi. Govorila je u svom dobrom srcu da postoje i drugeprirode koje su bile prisiljene postupati drugaije nego to bi to bila uinila ona. Obuze jeduboko smilovanje za tu mladu enu. Hoe li ovjek, kome je toliko rtvovala, biti dostojan tertve? Hoe li doista uz njega nai sreu za kojom je udjela svim svojim toplim srcem?A Dagmar! Oi joj se ovlaie.- Uboga majka, ubogo dijete! - govorila je samoj sebi.Ustala je i zakljuala pismo u kutiju u kojoj je uvala i razne druge uspomene. Rudolfu neespomenuti to pismo, ne samo jer ju je Leonora zamolila za to, ve i da ga ne bi ponovno

uzbudila. Jer njegovo od muke rastrgano bie govorilo joj je da jo uvijek ljubi Leonoru.Zadublj ena u misli prihvati se posla pitajui se neprekidno kakvu e odluku donijeti Rudolf

Strasser o budunosti svoje keri.Uboga mala Dagmar, kamo e te odvesti mrane sumnje tvog oca?


12/167

GIGA

12

IVRudolf Strasser napustio je svoju vilu i odvezao se autom u ured. Njegovo je poduzeepostojalo ve vie od stotinu godina, a bilo je poznato po svem svijetu po dobru glasu. Krajuredske zgrade prostirala su se uz luku velika skladita. Sve je to djelovalo velianstveno.Ovdje su se spajali konci koji su se rasprostirali po svem svijetu. Tvrtka Strasser i sin

posjedovala je nekoliko velikih teretnih brodova. Neprekidno su dovozili i odvozili robu.Pradjed Rudolfa Strassera osnovao je poduzee koje je zatim prelazilo s oca na sina. RudolfStrasser bio je prvi vlasnik koji nije imao sina. Kad se prije sedam godina napokon odluiooeniti, ponadao se da e se i njemu roditi nasljednik. Ali kad je njegova ena rodila ker bio

je toliko sretan, da se nije ni najmanje alostio to to nije bio sin. Zato ne bi u najgoremsluaju, ako mu se i ne rodi sin, njegova ki jednom naslijedila poduzee? Vee moinekako urediti da poduzee bude dobro voeno, a ime je ionako ostalo isto.Moda Rufolf Strasser ne bi tako lako poslao od sebe sina nakon svega to se dogodilo, kaostoje to sada namjeravao uiniti s keri. Muila gaje slinost Dagmar s njezinom najkom, aprije svega njezine oi.Imao je dodue jo jednoga roaka. Taj se takoer zvao Strasser, ali je bio tako lakomislen dani u sluaju, kad bi i ostao bez nasljednika, ne bi svoj imetak ostavio njemu. Inae nije imaoroaka osim sestrine Brigite, a taje bila starija od njega.I tako ga nije nita pokolebalo u odluci da ipak sav svoj imetak ostavi Dagmar.Ali zasad jo nije elio razmiljati o tome. Jo je ivio! Sve svoje misli i djela htio je posvetitisamo svom poduzeu i potraiti zaborav u radu.Kad je stigao pred poslovnu zgradu i ogromna skladita, napustio je pred ulazom automobil, avratar je brzo izaao iz svoje loe i otvorio mu vrata.Rudolf Strasser otiao je u svoj ured. Zastao je kraj prozora i dugo vremena zamiljenopromatrao luku. Napokon se posvetio poti. Osim privatnih pisama donosili su mu samo onanajvanija poslovna. Osobito ona o kojima je mogao odluku donijeti samo on. Sve ostalo

obavljali su njegovi prokuristi. Njegova je desna ruka bio prokurist imenom HermannFalkner.Strasser je pregledao pisma, napisao kratke primjedbe i biljeke u svoj notes. Tad je zadrao uruci pismo s talijanskom markom. Rukopis mu je bio poznat. Pisao mu je njegov brati EgonStrasser koji je ve godinama ivio u Italiji. Pismo tog dalekog roaka nije ga osobitozanimalo. Odloio gaje na stranu kako bi najprije sredio vane poslove.Kad je to obavio pozvonio je i poslao po kuriru pisma svom prvom prokuristu. Taj je imaovrlo odgovoran poloaj a njegov ef imao je puno povjerenje u njega, pa je zato bio znaajnalinost u poslovnom svijetu.Istom sada je Strasser otvorio pismo svog bratia. Rijetko je kada uo neto o njemu i ve gamnogo godina nije sreo. Egon Strasser je ve dugo bio oenjen lijepom talijanskom

plemkinjom. Bili su bogati i ivjeli na velikoj nozi. Egon je kao vrlo mlad ovjek, nakon smrtisvojih roditelja, postao nasljednikom nekoliko milijuna, pa je oduvijek smatrao svojimnajvanijim poslom troiti taj novac. Nikada se nije elio posvetiti ozbiljnom poslu itako, ako ne uveati imetak, a ono ga barem sauvati. Mnogo je putovao a da od toga nijeimao velike koristi. Napokon se prije deset godina oenio lijepom, ali siromanom groficomKatarinom Consistelli u Rimu gdje je najradije boravio.Rudolfa Strassera pozvali su tada na vjenanje i on se odazvao. Vjenanjeje bilo vrloraskono. I Strasserje mladom paru poklonio kneevski dar, divio se lijepoj grofici, ali je uisto vrijeme bio sretan to on nije bio njezin zarunik. Ne samo jer je tada jo nadasve voliosvoju slobodu, ve i zato stoje mlada posjedovala vie temperamenta no stoje odgovaralonjemakoj prirodi. Ne bi mu odgovaralo ni to stoje traila da je jo uvijek zovu grofica,

iako je zapravo bila obina gospoa Strasser.Rudolf, koji je bio solidno odgojen, i osjeao onu istu potrebu za radom kao i njegovi preci,


13/167

GIGA

13

nije mogao shvatiti dvije stvari. Kako je njegov brati mogao ivjeti potpuno bez rada i kakoje namjeravao i dalje ivjeti u luksuzu usprkos tome to se njegov imetak ve znatno smanjio.Daje zarunica bila siromana to mu je sam Egon rekao. Priao mu je, smijui se, da mu je umiraz donijela samo stari potpuno zaputen dvorac Consistellijevih. Nisu dodue namjeravalinastaniti se u njemu. Htjeli su ivjeti u nekoj staroj rimskoj palai koju je kupio za malo

novaca i obnovio je. Moda e se automobilom odvesti do dvorca i razgledati ga. Leao je uToskani nekoliko sati od Firenze. U svakom sluaju i odvie osamljeno a da bi mogli ivjeti unjemu.Rudolf je tada mislio da mora opomenuti svog bratia. Nagovarao ga je da jednom tonoispita stanje svog imetka, jer oigledno nije imao pojma koliko mu je novaca preostalo.Morao je uskladiti izdatke sa svojim prihodima. Egon Strasser gaje ismijao govorei kako nijetrgovac i da e se uvati toga da poslovima upropasti svoje dobro raspoloenje. On i njegovaena eljeli su uivati ivot dok su jo mladi. Kasnije, kad vie ne budu mogli ni u emuuivati, moi e tedjeti i ograniiti se.Rudolf je samo slegnuo ramenima i nije vie govorio o tome.Usprkos njegovim oekivanjima brak Egona Strassera oigledno je bio sretan. Rudolf bi

ponekad dobivao od njega vedra pisma u kojima mu je pisao o putovanjima, zabavama idrugim priredbama. Grofica mu je uvijek slala srdane pozdrave, a prilikom Rudolfovavjenanja stigla je estitka iz Egipta jer su se upravo tamo nalazili. Godinu dana prijeDagmarina roenja Egon mu je javio da mu se rodila kerica koju su nazvali Elena, agrofica je vlastoruno napisala na posjetnici da je Elena draesna djevojica. Na posjetnici

je pisalo: Gospoa Caterina Strasser, roena grofica Consistelli.Nakon toga je Rudolf rijetko primao vijesti od tog para. I on je njima javio roenje svojekeri, a kasnije su povremeno izmjenjivali estitke. Rudolf je, nakon to gaje zadesila nesreau braku, samo javio Egonu da se rastavio. Molio gaje ujedno da to vie ne spominje.Egon mu je napisao nekoliko ljubaznih rijei, ne javljajui pritom nita o sebi. A sad jeoigledno opet pisao opirno jer je pismo bilo podebelo. Rudolf je zakljuio daje Egonu sadave moralo biti blizu pedeset godina. Tad je poeo itati:Dragi bratiu Rudolfe!

Napokon u Ti opirno pisati to se dogodilo u posljednje vrijeme. Dakako, nee razumjetikako ovjek poput mene, koji nita ne radi, nema vremena za pisanje. Ali doista je tako. Cijelosam to vrijeme bio silno zauzet, a u Rimu ovjek ionako ne stie razmiljati. udite se kadsazna da smo se povukli u dvorac moje ene. Ovaj je dvorac dakako vie nalik ruevini negodvorcu tako stare obitelji. Jedne od najstarijih u Italiji! Moda je ba zato dvorac ve podostaruevan. To to piem su pomalo tune ale, dragi moj Rudolfe, jer je na alost bilo nuno

potrebno da se povuem. Morali smo poeti tedjeti. Zaista ni sam ne znam kako mije uspjelopotroiti moj imetak. Nikada nisam povjerovao da bi mu mogao doi kraj. Nisam bio prijatelj

tednje. Ali sada to moram biti. Moji su prihodi mali, pa moramo ivjeti skromno.Meni i nije toliko ao zbog toga jer sam uivao u ivotu i nisam nesretan zbog ivota u tiini.Ali Katarina neprekidno jadikuje. ini joj se da je iva sahranjena. Ali i ona se mora pokoriti.Jedno sam se rugao skromnom mirazu moje ene, a sad sam sretan to to posjedujem.Dvorac nas uva od toga da ne moramo ivotariti u skromnom najamnom stanu.Uz dvorac posjedujemo i neto zemlje i vinograd koji je dat u zakup. Dobro nam dolazi todobivamo besplatno voe, povre, vino koje i nije tako loe, pa jaja i mlijeko. Oko dvorca

prostire se veliki park. Ograen je visokim zidom. U njemu rastu ciprese, pinije i stablamaslina. Tu ima bezbroj rascvalih grmova, ali sve je dosta zaputeno, to mi se ba i svia.Katarina je zdvojna. Mora se zadovoljiti samo s malim brojem posluge. Osim njezine sobarice

Marijete, koja je ve radila kod njezine majke i nije je htjela napustiti ni pod koju cijenu, tu su

jo samo kuharica i djevojka za sve. Iz sela, koje se uzgred reeno nalazi dva sata od dvorca,zaposlio sam nekog estnaestgodinjeg slugu. Posluan je i dobro izgleda u livreji. On e


14/167

GIGA

14

istiti nae srebro, ali kako njega vie nema mnogo, bavite se i raznim drugim poslovima.Bite i konjuar, jer ja sam iz sloma spasio svog jahaeg konja. U slobodno vrijeme moi e iizraivati igrake za nau malu Elenu i inae nam pomagati. Vidi i sam da otkrivam u sebisposobnosti za organizaciju. Moram s malo sredstava postii to vie. ini mi se kao danikada u ivotu nisam bio tako sretan i zadovoljan kao sada. To je vjerojatno zato to su

posljednje godine u Rimu bile strane. Jedan je gubitak slijedio za drugim. Novane supotekoe bile beskrajne. Vjerovnici su bili drski, a Katarina je neprekidno uasno jadikovalakad sam morao prodavati neki predmet i time zakrpiti rupu. Bilo je uasno. Na dvorac mi senakon svih tih borbi ini pravim otijekom mira. Ne bih se uope tuio kad bi Katarina bilasretna poput mene.

Dakako, ne stanujemo u cijelom dvorcu, jer ima beskrajno mnogo prostorija. Stanujemo udesnom krilu koje je posljednjesagraeno pa je bilo u najboljem stanju. Tu smo zatekli jo imnogo pokustva, a neto smo i donijeli sa sobom. Najvrednije smo, dakako, morali prodati.

Dvorac Consistellijevih vrlo je slikovit sa svoja etiri tornja i brljanom obraslim zidovima.Odavde se prua predivan vidik, jer je dvorac sagraen na vrhu brijega. Kad je vrijeme dobromogu se pomou dalekozora vidjeti tornjevi Firence. Dio mio! Katarina cijeloga dana

promatra eznutljivo kroz dalekozor Firencu koja joj je ranije bila dosadna, jer je vrijediloivjeti samo u Rimu. Tamo je slavila trijumfe. Ali meu nama reeno, dragi Rudolfe, njezinoje vrijeme prolo, jer Talijanke brzo stare, a uboga Katarina doivjela bi u Rimu velikarazoaranja.Postajemo stari, dragi Rudolfe, to osjeam po raznim znacima. Ovo teko vrijeme utjecalo je ina mene. Morao sam prodati i palau koju sam kupio prije naeg vjenanja i dao je urediti,

zajedno sa svime u njoj, kako bih isplatio dugove. IKatarinin smo nakit morali djelominoprodati. Tako smo imali barem skroman prihod. Na sreu sam u dobrim vremenima Katarinuobdario vrijednim nakitom. Pala je u nesvijest kad smo ga morali prodati, ali drugaije nijebilo mogue. Ni sam ne znam kako sam upao u sve te potekoe a sjeam se sa stidom Tvojihdobronamjernih savjeta prilikom mog vjenanja. Tada je jo bilo na vrijeme-sadje prekasno.

Ali ne bunim se i posve sam se dobro pomirio s tim novim ivotom. Razmiljao sam ak i otome kako bih mogao zaraditi, ali umijee koje ovjek nije nauio u mladosti, teko se ui ustarosti. Neeg sam se ipak sjetio. Mogli bismo primiti nekoga k sebi. Ima dovoljno mjesta.

ena bi mi bila milija zbog Katarine. Moda ti nekoga zna? Znam da mlade njemakedjevojke esto alju u inozemstvo, a meni bi mlaa osoba bila milija. Tada ne bismo bili takosmetani kao kad bismo primili stariju osobu. Mlada djevojka nala bi prijateljicu u naojEleni, a moja bije ena mogla nauiti ne samo ponaanju u drutvu, ve i francuski italijanski. Tim se jezicima slui rijeju i pismom, isto kao i njemakim. Mogla bi jojdavati i satove glazbe, jer je Katarina briljantna pijanistica. Ja pak mogao bih je poduavatiu zemljopisu, povijesti i knjievnosti, pa moda i u jahanju i nekim drugim stvarima. Morala

bi to dakako biti djevojka iz dobre i bogate kue, tako da bismo dobili pristojnu svotu novaca.Zacijelo ima veza, pa razmisli ne bi li nam mogao pomoi u tome. Jamimo za dobro

mlijeko, najbolju opskrbu i svje zrak ovdje na brdu, kao i za srdaan prijem.Ve vidim u duhu podrugljiv izraz Tvog lica, Rudolfe! Prorekao si mi da e se to dogoditi i dase svaki bunar jednom iscrpi, ukoliko mu ne pritjee voda. Zato se i ne smijem aliti.

A sada dosta o nama. Rado bih uo kako si. Tvoja nas je rastava duboko pogodila. Nadam seda se o tome ponovno smije razgovarati s Tobom. Vjerojatno si ve svladao svoju bol. Tvoju

enu uope nisam poznavao, pa zato neznam koliki je Tvoj gubitak. Ali kako sam ve rekao,nadam se da si nadvladao razoaranje.

Nadajmo se da emo dobiti opirne vijesti od Tebe to bi me vrlo radovalo. Ali, nemoj mekarati, dragi bratiu! To ionako vie ne bi koristilo. S mnogo srdanih pozdrava i od moje

eneTvoj brati Egon


15/167

GIGA

15

Rudolf Strasser je dugo gledao zamiljeno pred sebe. On je to ve davno naslutio. Ali nijedugo razmiljao o tome. Vie ga je zanimala molba njegova bratia da mu poalje nekogplaenog gosta. Nije li to bio mig sudbine? Shvatio je to onoga trenutka kad je proitao tomjesto u pismu. To je bio pravi smjetaj za Dagmar. Bude li je poslao svom bratiu u Italiju,maknut e je ispred svojih oiju, a znat e da je u dobrim rukama. Jer usprkos svojoj

lakomislenosti, kojoj je sada vjerojatno doao kraj, Egon je bio dobroduan ovjek. A ako jenjegova ena i bila neto odvie vatrena, stoje to moglo koditi Dagmar? Elena e joj bitiprijateljica, stoje takoer bilo dobro. Mogli su je odgajati zajedno s malom. Sad je bio siguranda ju je zauvijek zbrinuo, pa ju je po mogunosti mogao i zaboraviti nakon to poduzme svepotrebno za njezino putovanje.Odahnuo je kao da mu je teak teret pao s due. Dagmar je mogla mirno ostati u kui njegovabratia dok se jednoga dana ne uda.Sve se vie uivljavao u tu misao, pa je njegova odluka bila donesena ubrzo. Sloio je pismo sosjeajem velikog olakanja. Tad se sjetio neeg to mu je ve dugo lealo na srcu. Ve odonoga dana kad je shvatio da nee imati sina. Htio je odmah neto poduzeti kako bi se rijeio ite brige.

Pokuao se smiriti, a zatim je pozvao svog prokuristu Hermanna Falknera k sebi.


16/167

GIGA

16

VHermann Falkner radio je ve dvadeset i osam godina u poduzeu Strasser i sin. Zapoeo jekao naunik, pa je godinama sve vie srasao s poduzeem. Falkner je bio jedan od onihtrgovaca koji su svoj posao obavljali s ljubavlju i mnogo postizali. Iako nije radio samostalno,njegov je poloaj tijekom godina postao vodei. Rudolf Strasser ve dugo nije poduzimao

nita u poslu prije no to se dogovorio s Hermannom Falknerom. Postali su kroz sve te godineprijatelji u pravom smislu rijei, iako Hermann Falkner nikada nije isputao iz vida da jeRudolf Strasser njegov ef. Rudolf Strasser meutim sam nije obraao pozornost na to.Falkner nikada nije bio nadmen usprkos svojoj sposobnosti i radinosti. Nije bio takav niprema potinjenima. Uvijek je znao nai pravu rije za njih. Uz to je bio i vrlo naoit ovjek,pa je mogao dostojno predstavljati firmu.Potjecao je iz najbolje obitelji, samo to je bio siromaan i rano ostao siroe. Tako je moraozapoeti kao obian trgovaki naunik, ali je brzo napredovao, dok nije postigao najviipoloaj do samog efa. Njemu je jednako toliko bilo stalo do dobrobiti poduzea kao iStrasseru.Kad je Hermann Falkner uao u sobu, Rudolf Strasser je ustao i pruio mu ruku.- Imate li sat vremena za mene, dragi Falkner?- Ukoliko sam vam potreban, dakako.- Dobro, tad sjednite! Htio bih neto dogovoriti s vama, to mi ve dugo lei na srcu. To nijenita poslovno, ve se tie mene osobno. Ali dajte da najprije u miru popuimo cigaru.Rudolf Strasser donio je kutiju finih havana, te upalja i pepeljaru. Oba su gospodina sjela iupalila cigare.Isprva je Rudolf Strasser neko vrijeme promatrao oblake dima. Tad se obratio svomprokuristi:- Znate, dragi Falkner, to se dogodilo s mojim brakom. Do danas nisam mogao o tomegovoriti, pa ak ni s vama, koji ste mi kroz dugo godina suradnje postali drag i vjeran prijatelj.

I danas ne mogu mirno govoriti o onome to se dogodilo, pa vas molim, ne pokazujte mi svojesuosjeanje. Samo biste me muili, a ja ionako znam da suosjeate sa mnom. Ono to vamelim danas rei sili me da spomenem i svoje obiteljske odnose. Da me ena napustila to sadave znaju i vrapci na krovu. A znate i to da imam ker.Neko je vrijeme utio, jer ga je i sada obuzela uasna sumnja je li Dagmar njegova ker ilinije. Ali nije elio da za tu sumnju, koju je dosad spomenuo samo pred Brigitom Hartmann,sazna i netko izvan obitelji. Nastojei se svladati, tekom mukom Rudolf nastavi:- Nemam sina, a u godinama sam kad se treba potpuno odrei te nade. Postoji jo jedan bratikoji nosi moje ime, ali kako i on ima samo ker, ne dolazi u obzir kao nasljednik. To vie tomu ionako nikada ne bih povjerio poduzee. Potpuno je nesposoban da ga vodi. FirmaStrasser i sin nee dakle nakon moje smrti vie imati efa tog imena. Ukoliko i bude

postojala. Moete misliti, dragi Falkneru, da sam o tome ve mnogo razmiljao.Hermann Falkner nagnu glavu.- Mogu zamisliti, gospodine Strasser! I ja sam ve ponekad razmiljao o tome to e biti sfirmom kad vas jednom ne bude. Ovdje rade sposobni ljudi i neko bi vrijeme sve teklo svojimtijekom, ali jednoga dana...Rudolf Strasser je nekoliko trenutaka gledao zamiljeno pred sebe. Tad ree iznenada,pogledavi Hermanna Falknera:- Koliko je godina vaem sinu? Falkner ga pogleda iznenaeno.- Mom sinu? Uskoro e mu biti osamnaest godina.- Osamnaest godina - kimnu ef. - To sam i mislio. Vi ste bili ba tako stari kad ste pristupilinaem poduzeu.

- Tako je, gospodine Strasser!- ime se va sin namjerava baviti? Ide u realnu gimnaziju, zar ne?


17/167

GIGA

17

- Da, i uskoro e je zavriti. Ba smo prije nekoliko dana razgovarali o njegovu zvanju. eliobih da poe na sveuilite i postane inenjer. Ali moj bi sin radije poao u Trgovakuakademiju i postao trgovac. Htio bi raditi to radim i ja, ali on ne sluti u svom mladenakomoduevljenju, da bi njegova budunost kao trgovca bila potpuno drugaija, i mnogoskromnija. Ne mogu mu ostaviti tako velik imetak da bi se mogao osamostaliti, a toliko sree

kao njegov otac nema ba svaki trgovac. Vidi samo svijetle strane tog zvanja, jer je samo njihi upoznao. Zahvaljujui vama postigao sam tako cilj kakav je suen samo malom brojutrgovaca koji nemaju svoje vlastito poduzee.- Dragi Falkner, ne zaboravite da to ne moete zahvaliti mojoj dobroti, ve svojojsposobnosti.- Mnogi jednako tako sposoban trgovac mora se cijeloga ivota zadovoljiti podreenimpoloajem ako nema takvu sreu kao ja i tako dobrog efa koji mu omoguuje napredovanje.Rudolf Strasser ponovno je gledao za dimom svoje cigare, a zatim polagano ree:- Mislim da bi va sin mogao postati jednako tako dobar trgovac kao i njegov otac.- Ne sumnjam u to. Sto ovjek eli raditi duom i tijelom, toga se i dri.- Promatrao sam vaeg Wernera i esto sam poalio to sam nemam takva sina - ree Rudolf

polagano i zamiljeno.Oi Hermanna Falknera zasjae.- On je sav moj ponos! - ree dirnuto. Strasser kimnu, a u njegovim se oima pojavi bolanizraz.- Vrlo vam je slian u licu. Vjerojatno je tako i u dui.- Moja ena esto tvrdi da je cijeli otac - nasmije se Falkner. - Ne znam je li to laskanje, jermoj je sin jednako tako tvrdoglav kao to sam to i ja, a ponekad time i muim svoju enu.Sef prijee rukom preko ela.- Uvijek sam bio zadovoljan tom vaom tvrdoglavou. Morao je pomisliti na to kakva jesrea bila za oca kad mu jesin tako sliio kao stoje Werner sliio ocu. Nastavi s osjeanjem duboke gorine:- A sada dolazim do onoga zbog ega sam vas pozvao, dragi Falkner! to biste rekli na to kadbih vam savjetovao da dopustite svom sinu postati trgovac - nemojte jo govoriti. Prvo uvam objasniti na to mislim. Kad jednom sklopim oi moja e ki postati mojomnasljednicom. A time i vlasnicom poduzea Strasser i sin. Ne znam hoete li me dugonadivjeti, pa ne mogu biti posve miran. Koga bih nakon vas postavio za poslovou? Ostaliprokuristi su sposobni ljudi. Izvravaju dobro svoju dunost, ali ne mogu biti efovi poduzeakao to je ovo nae. Za to je potreban elan i izvjesna smjelost, te dar za zapovijedanjem iorganiziranjem. Ako je va sin sve naslijedio od vas, tada mu nee nedostajati ni toga.Ukratko, mislio sam na Wernera, kad sam govorio o svom nasljedniku. Ne mislite li, dragiFalkner, da bismo se jednoga dana mogli mirno povui kad bismo ga odgojili za to. Va sin

ima vau prirodu, simpatian mi je,

ak to vie i vrlo drag. Mogao bih imati povjerenja unjega. Na moj bi raun zavrio Trgovaku akademiju. Kad je jednom zavri, poslat emo ga

najprije na godinu ili dvije u inozemstvo. Mogao bi posjetiti nae inozemne partnere, ogledatise kod njih i nauiti ono to bi mu kasnije moglo koristiti. Treba ga temeljito pripremiti za tuodgovornu dunost koju e preuzeti jednoga dana. Ja bih se tome radovao poput vas. Kad sevrati iz inozemstva uzet emo ga u poduzee, upoznati ga sa svime i voditi ga tako daposvuda radi. to kaete na to?Hermann Falkner maknuo je kosu s ela, kao da mu je iznenada postalo vrue. Nastojao jesmiriti svoje uzbuenje, paje odgovorio mirno kako je mogao:- Sto kaem na to? Dragi, cijenjeni, gospodine Strasser! Ne mogu svom sinu poeljeti nitabolje. Znam da e se silno obradovati kad mu to reknem. Dakako, kad bi mom sinu bio

osiguran takav poloaj u budunosti, ne bih imao nita protiv toga da krene smjerom trgovca.Ali moram vas upozoriti na mnogo toga kao briljivi otac i oprezan trgovac. Ako se sve


18/167

GIGA

18

odigra tako kako ste mi to sada opisali i vaa ki jednoga dana postane vlasnica poduzea, tadvie ne biste bili prisutni da mom sinu osigurate to zaposlenje. Sto e se dogoditi, bude li vaaki jednoga dana odluila otpustiti ga? Oprostite mi, ali u takvom sluaju treba sve podrobnoobjasniti.- To je razumljivo samo po sebi, nemam vam na emu oprostiti. Vjerujte mi, poduzet u sve

da ga osiguram. Za vae umirenje - onoga dana kad va sin pristane na to, sklopit emomeusobne ugovore. Osim toga, ovih u dana sastaviti svoju oporuku i u njoj i to utvrditi.Moja e ki biti obvezna osigurati vaem sinu ovo odreeno zaposlenje sa svim punomoima.Do svoje smrti zadrat ete dakako vi taj poloaj, a va e sin postati prokurist im e bitisposoban za to. Kad nas dvojica vie neemo biti na ivotu, Werner e dobiti va poloaj izadrati ga do kraja ivota. Dostaje li vam to?Hermann Falkner kimnu.- To je jasno samo po sebi. Ali, gospodine Strasser, tko moe jamiti da e moj sin bitisposoban ef vaeg poduzea? Moram vas upozoriti na to, ako elim biti savjestan.Rudolf Strasser mu prui ruku.- Ovisit e samo o nama da Wernera odgojimo tako da nam prua radost. Mislim da mu se taj

posao svia, a da je ovjek na koga se ve danas moemo osloniti. Zato nita ne riskiram poljudskim mjerilima. Mui li vas jo neto?- Ne, gospodine Strasser, samo to sam duboko dirnut i uzbuen. Ne znam kako bih vamzahvalio. I moj e vam se sin zahvaliti od srca. Sada e se njegova elja ispuniti. I ukoliko nebude uloio sve svoje sile u slubu poduzea Strasser, tad me nije vrijedan.- Dakle, sporazumjeli smo se?- A to bi drugo bilo mogue? alio sam to se moram suprotstavljati elji svog sina, a uiniosam to zato to nisam vjerovao u takvu sreu. Raduje me to mogu pristati svim srcem. Vaaplemenita ponuda liila me svih sumnja, a Werner e vam biti zahvalan to e moi obavljatisvoj omiljeni posao i to u tako visokom stilu. Bog e dati da vas ne razoara.- Dobro! Tako nam ne preostaje nita drugo nego zatraiti Wernerov pristanak. Ono togovorite o mojoj dobroti moram odbiti kao poten ovjek. Zaista ne mislim vie na poduzeenego vi i va sin, iako to sve rado povezujem. Dakle, tu ima i dobrog dijela sebinosti. I kaoto sam vam ve rekao, Werner mi je oduvijek bio drag i milo mi je to znam da e on

jednoga dana voditi ovo poduzee. Nee razoarati naa oekivanja. U to sam uvjeren.- U to vjerujem i ja, jer znam svog sina.- Poaljite ga dakle sutra, u nedjelju, k meni kui. Sam u mu to predloiti i vidjeti kako e todjelovati na njega. Molim vas usrdno ne spomenite mu nita o tome. Dopustite mi da togsretnog trenutka budem kraj njega. U posljednje vrijeme nisam doivio mnogo radosti.- Dajem vam svoju rije da mu neu nita spomenuti a niti njegovoj majci bilo to rei.Mogla bi se odati od radosti. Saznat e sve to kad se Werner vrati od vas.

- Dobro - dakle sutra u jedanaest sati. A kako smo to obavili, htio bih vam saopiti jo jednustvar. Moja e ki uskoro napustiti moju kuu i vjerojatno poi mom bratiu u Italiju. Plaim

se da bi dijete ovdje bilo odvie osamljeno. Moj brati ima ker staru poput Dagmar, pa enjih dvije zajedno odgajati. To sam vam jo samo htio rei, dragi Falkner!Prokurist se nakloni. Njegov je pogled poivao trenutak pun suosjeanja na licu svog efa.Nije slutio kakve su uasne sumnje muile tog ovjeka. alio ga je zato to e njegova kuasada biti posve pusta. ena, koju je nadasve ljubio, napustila ga je, a sada je elio poslati izkue jo i dijete. Nije vjerovao da bi se Rudolf Strasser mogao zauvijek rastati od svogdjeteta. Falkner je toliko volio svoju obitelj daje govorio samom sebi kako taj rastanak morabiti vrlo bolan za njegova efa. Prepustivi se osjeajima ree:- Zar morate svoju jedinicu poslati tako daleko? Zasigurno ete patiti zbog toga.

Rudolf Strasser je vrsto stisnuo zube i okrenuo se od njega. Nesigurnim je rukama poeolistati po nekoj knjizi koja je leala na njegovu pisaem stolu. Tad je odgovorio promuklim


19/167

GIGA

19

glasom:- Da, tako mora biti!Nita drugo. Ali u njegovim se rijeima osjeala tragedija. Neko je vrijeme zavladala utnjamedu tom dvojicompovezanom dubokim simpatijama. Tad se Strasser uspravi, duboko uzdahnu i prui ruku

Falkneru.- Dakle, dragi moj Falkner, danas ste mi uinili veliku prijateljsku uslugu kad ste dali svojpristanak na moj prijedlog.Hermann Falkner se nasmijei i odmahnu.- Prije bih rekao da ste vi meni uinili veliku uslugu.- Dobro, uinili smo to jedan drugome. Nije prva i nee biti ni posljednja, ali u svakomsluaju najvea. Nadam se da emo ostati prijatelji do kraja ivota.- Tome se i ja nadam, gospodine Strasser! Stisnue si ruke i pogledae si duboko u oi.Tad Rudolf Strasser nastavi laganim tonom:- Ima li jo neto o emu bismo se trebali dogovoriti?- Nita vana.

- Tad vas neu dulje zadravati. Znam da nemate mnogo vremena. Dakle sutra u jedanaestposlat ete mi Wernera. Htio bih razgovarati s njim u miru. Ukoliko se dogovorimo odratemo u ponedjeljak zajedniki dogovor o meusobnim ugovorima. Dakle, do vienja, ipozdravite mi svoju milu enu!- Hvala vam! Do vienja, gospodine Strasser!Kad je Rudolf Strasser ostao sam, bacio se na stolicu, naslonio glavu na ruke i dugo gledaopred sebe.Nastojao se prisjetiti izgleda Wernera Falknera. Mladi mu se oduvijek sviao. Djelovao jesmireno i vedro, a uz to i ozbiljno. Bio je to visok, vitak mladi i ve je sada posjedovaomuevnu snagu, jer se marljivo bavio sportom. Crte njegova lica bile su vrste i odlune.Podsjeale su na one njegova oca. I sive, pametne oi naslijedio je od njega. Bile su smjetenepod visokim elom koje je odavalo mnogo energije. Werner Falkner je za svoje godine bio iodvie snana linost, zahvaljujui to odlinom odgoju.Neto poput radosti zagrija Strasserovo srce. Bio je to nakon dugo vremena prvi osjeaj kojinije u njemu izazivao gorinu.Nakon nekog vremena uspravio se i pripremio listovni papir. Ponovno je dohvatio pismo svogbratia i poeo odluno pisati odgovor na njega.Dragi moj Egone!Tvoje sam pismo danas primio i moram rei da vrlo alim to se moje proroanstvo obistinilo.Po Tvojoj elji suzdratu se od svih primjedbi, to bih ionako uinio, jer ako se neto vie nemoe promijeniti, tada ne treba o tome niti govoriti. Danas Ti elim samo odgovoriti da u

Tvoju elju o odailjanju plaenog gosta odmah ispuniti. Tvoja pisma i ta ponuda donijeli sumi veliko olakanje. Radije bih ipak sve to osobno dogovorio s Tobom, pa Te molim, da

odmah doe k meni. Putne trokove upodmiriti. Moda bi naime morao pri povratkuodmah povesti sa sobom dotinu osobu. Prije svega dogovori se sa svojom enom bi li

prihvatila djevojicu i to u godinama Vae keri. Samo u tom sluaju molim Te najavi mi svojdolazak. Sve ostalo dogovoritemo usmeno. Pozdravi dragu enu, a Tebe pozdravljaTvoj brati RudolfNiti ne pogledavi jo jednom pismo, pripremio gaje za potu i naredio da ga odmah poalju.S osjeajem olakanja krenu zatim na obilazak ureda i skladita. Zatim se malom brodicom,koja gaje uvijek pripravna ekala, odvezao do teretnog broda koji je drugoga dana trebaoisploviti.


20/167

GIGA

20

VIBrigita Hartmann pola je u etnju s malom Dagmar. ivahno je razgovarala s njom i nije jojpokazivala svoju zabrinutost. Dijete je radosno poskakivalo kraj nje. Zaboravila je na oevusrdbu. Dagmar se nadala da e otac uskoro biti opet njean kao ranije. Jo ju je uvijek muilapomisao da ocu manjka sunce i kako bi mu ga mogla nabaviti. O tome je neprekidno

razgovarala s tetkom Brigitom, koja je po tome mogla zakljuiti koliko djevojica voli svogoca.Poela je priati i o majci kad je primijetila neku malu djevojicu koja je prolazila kraj njihdrei majku za ruku.- Tetko Brigita, jesi li vidjela? Mala djevojica ima isto lijepu majku kao to je imam i ja.Hoe li i ta majka otputovati tako daleko od nje kao moja od mene?- Dagmar, to ne znam.Dagmar ju je i opet morala mnogo toga pitati, a tetka Brigita je uzdahnula duboko.- Zastoje ba moja majka morala otii?- To je Bog tako htio.- I on hoe da se moja majka nikada vie ne vrati? - zapita tuno mala.Isprva, nakon majina odlaska, Dagmar je lila tople suze kad bi razgovarale o tome. TetkiBrigiti bilo je potrebno mnogo truda daje umiri. Sad se ve pomirila s milju da se njezinamajka nee vratiti, ali jo je uvijek bila tuna zbog toga.- Ne, Dagmar, ve sam ti esto rekla da se vie nee vratiti.- Zato nee?- Jer je put tako dalek, a Bog to nee.- Niti tada budem li vrlo dobra?- Ne, ubogo moje dijete, niti tada.Tetka Brigita je grevito pokuala razgovarati s Dagmar o neem drugom, pa se sjetila da bibilo dobro dijete polagano pripremiti na to da e morati napustiti roditeljsku kuu. Zato je

rekla:- Bude li posluna i ti e jednoga dana otii u svijet, daleko od kue u kojoj sada ivi.Dagmar je iznenaeno pogleda.- Hoe li otac poi sa mnom? I ti, tetko Brigita?- Ne, ali poi e k dobrim ljudima kod kojih e mnogo toga nauiti.Dagmar prestraeno uzdahnu.- Radije bih ostala kod oca i kod tebe. Staroj se gospoi napunie oi suzama.- To nee biti mogue, Dagmar! Zna i sama da e uskoro morati u kolu. Sva djeca morajuii u kolu.Dagmar se prestraeno privinula uz tetku.- Zar ne bi barem ti mogla doi sa mnom?

- Ne, dijete moje, ja sam ve davno ila u kolu. Kad sam bila mala djevojica poput tebe.Sada moram ostati kraj tvog oca, jer me treba. I sama si htjela poi daleko i donijeti mu sunce.Bude li posluna i pola onamo kamo te alju, tad e se sigurno jednoga dana opet vratiti idonijeti sunce svom ocu.Dagmar se borila sa suzama, ali hrabro ih je progutala.- Moram li otii daleko?- Vjerojatno e se odvesti eljeznicom. Prirnjetivi bol na licu male djevojice gospoaBrigita se okrenu. Tog je trenutka prekoravala bratia zbog njegove okrutnosti. Tada Dagmariznenada hrabro ree:- Uinit u to za oca i za tebe, tetko Brigita! Poi u mirno u kolu, iako e biti daleko.Moram li dugo ostati tamo?

Gospoa Brigita je imala vlane oi. Koliko je ljubavi krilo to djeje srce koga su htjeli takookrutno rastuiti.


21/167

GIGA

21

- Nadam se da to nee predugo trajati. Ui marljivo, pa e ti vrijeme bre prolaziti. Ali sadapogledaj te draesne male psie.Tako je gospoa Hartmann eljela odvratiti dijete od tog tunog razgovora koji je i njojnatjerao suze u oi. I poput sve djece Dagmar je doista ubrzo zaboravila svoju tugu i poelaradosno klicati promatrajui dva draesna mala psia koja su se igrala na putu.

Sat kasnije stigla je gospoa Hartmann s djevojicom kui. Dok je ivala, Dagmar se igrala donjezinih nogu svojim lutkama. Tad je djevojica jo poveerala jaje i malko kompota. Potomju je gospoa Brigita kao svake veeri okupala i odvela u krevet.Kasnije je stara gospoa sila u blagovaonicu kako bi vidjela je li sve u redu, jer se Rudolfmorao ubrzo vratiti kui.I nije potrajalo dugo dok nije uao u blagovaonicu. Donijeli su veeru pa su razgovarali onevanim stvarima jer je posluga izlazila i ulazila iz sobe.Nakon veere se kuedomain obiavao odmah povui u svoju radnu sobu kako bi proitaonovine i sluao radio. Danas je ostao kraj svoje sestrine.- Htio bih neto dogovoriti s tobom, Brigita! Molim te, doi u moju radnu sobu tamo emobiti nesmetani.

Krenula je za njim. Kad su sjedili jedno nasuprot drugome, ree Rudolf uzdahnuvi:- Znam kamo u smjestiti Dagmar. Nadam se da e uvidjeti da e tamo biti dobro smjetena.- to si odluio? - zapita ga prestraeno.- Poznaje li naeg zajednikog roaka Egona? Brigita ga pogleda iznenaeno.- Poznavala sam njegove roditelje, a njega sam ponekad sretala dok je jo bio djeak. Nakonsmrti svojih roditelja otiao je u inozemstvo i nikada ga vie nisam vidjela. Jedva ga sesjeam. Sve to znam o njemu saznala sam od tebe. Priao si mi da se oenio groficom iposjeduje sjajnu palau u Rimu.- Tako je, ali vie ne ivi u Rimu. Povukao se u dvorac svoje ene u Apeninima. Na to ga jeprisililo siromatvo.Ispriao je u kratkim crtama to mu je Egon pisao o svom promijenjenom ivotu. Na kraju jespomenuo Egonovu molbu da mu poalje nekog gosta koji bi plaao za svoj boravak.Gospoa Brigita prestraeno sklopi ruke.- Boe moj, kako mu to mora biti teko! Potroio je dakle cijeli veliki imetak. Kad bi to znalinjegovi roditelji! Zasigurno su bili premekani s njim. Bio je dobro dijete, ali vrlo razmaeno.- Jo je i danas dobar ovjek i ima dobru i sretnu narav. A u novim skuenim prilikama znate se snai. Reklo bi se da i nije odvie tuan. Vjerojatno e grofica patiti zbog toga. Alivratimo se njegovoj molbi. Trebam mu nai gosta. Moe li zamisliti da sam se pritom sjetiomale Dagmar. inilo mi se kao daje to pismo mig sudbine.Gospoa Brigita uzdahnu.- Da, to sam mogla misliti.

- Reci i sama, postoji li bolje rjeenje? - zapita ivahnije nego je to inae bio njegov obi

aj. -Dagmar bi ivjela kod roaka, a mogla bi se druiti s malom Elenom. Pristojno bih platio

Egonu. A Dagmar bi imala i dobra uitelja iz svih predmeta iz kojih je Egon i njegova ena nebi mogli obuavati. Grofica e nauiti Dagmar svemu to e joj jednom biti potrebno kaopredstavnici poduzea Strasser i sin. Nauit e vie jezika i ivjeti u lijepoj i zdravojToskani. Nee mi moi predbacivati da ne elim najbolje za Dagmar.- Ne, zasigurno neu, Rudolf! Budui da ne moe zadrati dijete u svojoj kui, bit enajbolje daje prihvati Egonova obitelj.Tjei me to imaju malu ker. Dagmar je potrebna druica u igri, mi smo prestari za nju.- Drago mije da u tome vidi barem jednu prednost za Dagmar. Vjeruj mi, to e za nju bitibarem tako dobro kao i za mene. Kod Egona je mogu ostaviti bez brige.

- Kako je dugo namjerava ostaviti tamo?- Ne elim vie vidjeti Dagmar, to je moja vrsta odluka. Molim te, ne pokuavaj me


22/167

GIGA

22

odgovoriti od toga. elim zaboraviti svoj nesretni brak. Nitko me ne smije podsjeati na nj.Molim te, pomiri se s tom milju. eli li mi uiniti veliku uslugu, tad prekini svaku vezu sDagmar, to e i za nju biti najbolje. Neka je obitelj mog bratia smatra svojom. Molit u iEgona da mi o njoj ne pie. Neka se niti ne sjeti na to, da mi sama pie pisma kad jednomnaui pisati. Neka zaboravi daje imala oca i majku. Ako nae mua prije nego umrem, uredit

u sve s njim u pogledu miraza, pa e nai kod njega novi dom. Tek nakon moje smrti moese vratiti i preuzeti svoje nasljedstvo.Gospoa Brigita je smrtno problijedila. Pogledala ga je uznemireno i tiho zapitala:- Nee li ipak jednom shvatiti kako okrutno postupa? Naslonio je glavu na ruke i takosjedio neko vrijeme bez rijei.Tad se uspravio i pogledao je tako tuno da ju je to potreslo. I on je bio smrtno blijed.- Brigita, okrutan sam prema samom sebi, jer briem iz svog ivota ono to sam jednonajvie volio. Shvati me, taj je rastanak potreban, kako ne bih otrovao mladost tog djeteta.Dagmar e biti sretna i zadovoljna daleko od mene. Ovdje bi uvenula zbog moje gorine.Pogledala gaje s dubokim suosjeanjem.- Da, Rudolf, sada te potpuno razumijem, pa kaem i sama da Dagmar mora otii! Ako misli

da e biti dobro smjetena kod Egona i njegove ene, tada neka krene onamo.Pogladio ju je po kosi i odgovorio, jedva se svladavajui:- Kao to sam rekao, Egon je dobroduan ovjek, usprkos svojoj lakomislenosti. Njegova jeena dodue pomalo utvarana, ali ljubazna. Ona je prava dama i vrlo obrazovana. Dagmarmoe od nje mnogo nauiti. Pisao sam Egonu neka doe ovamo po svoju tienicu. Nisam mu

jo saopio da se radi o mojoj... o Dagmar. To e saznati usmeno od mene. I njemu moramsaopiti razloge zato aljem dijete od sebe. Inae me moda ne bi razumio. Htio sam te samozamoliti da pripremi sve za Dagmarinu selidbu. Pobrini se da ima dovoljno haljina i rublja iprikladnih kovega. Ne zaboravi ni njezine igrake... mislim da vrlo voli svoje lutke.Kod tih rijei slomio mu se glas. Ustao je i priao prozoru. Iznenada se u njemu rodila bolzbog tog rastanka. Sjetio se toga koliko je put oduevljeno promatrao svoju ker kad se igralas lutkama i njeno razgovarala s njima. Moda nee jednoga dana napustiti svoje dijete kaoto je to uinila njezina majka. Opet ga obuzme uasna bol. Pokua sve potisnuti u sebi. To esve morati popraviti kad Dagmar jednom ode iz njegova ivota.Brigita ga je promatrala tunim pogledom. Nakon nekog vremena ponovno se okrenu premanjoj.- Dakle, uredi sve kako najbolje zna! Nita joj ne smije manjkati. Egon e uskoro doi iodmah otputovati s njom. Misli li da e morati povesti nekoga od posluge sa sobom na toputovanje zbog djeteta?Odmahnula je.- Budui i sam ima ker staru poput Dagmar, znat e postupati s njom.

- To mi je drago. Ali sad jo neto. Moram ti saopiti novost koja

e te zanimati. Sutraprijepodne u jedanaest sati doi e ovamo Werner Falkner. Rei u ti to se namjeravam

dogovoriti s njim.I ispriao joj je kakve su bile njegove namjere u pogledu Wernera. Paljivo gaje sluala a kad

je zavrio primijetila je:- To je dobro. Nita bolje nisi mogao uiniti. Werner Falkner je mladi kakvog se rijetkonalazi. Njegovi su mu roditelji uvijek davali divan primjer. Zasigurno nikada nee poalitito e ga odgojiti za taj poloaj.Pogleda je umornim smijekom.- Dakle, barem se u tome slaemo?- Uvijek se slaemo. Ne smije sumnjati u to, iako sam ti se suprotstavljala u pogledu

Dagmar. Vrlo volim to dijete, pa e mi rastanak biti teak. Bojim se i toga da bi jednoga danamogao poaliti to sije otjerao od sebe.


23/167

GIGA

23

Brzo je odahnuo.- Ne, ne, ne mogu ti dovoljno put ponoviti da e za mene biti olakanje stoje vie neu sretati.uda se vie ne dogaaju i samo bi me udo moglo rijeiti te muke.Brzo napusti sobu. Brigita je zabrinuto gledala za njim. Ubogi ovjek, usprkos svombogatstvu! A nije mu mogla pomoi, to je znala.

Zadubljena u tune misli krenu u Dagmarinu sobu kako bi jo jednom pogledala dijete prijespavanja. Vlanih oiju pogleda Dagmar. Spavala je mirno, ne slutei da e uskoro moratinapustiti roditeljski dom. Tiho se sagnula i poljubila njezine ruiaste obraze. Topla semolitva za to ubogo dijete vinu prema nebu.


24/167

GIGA

24

VIITono u jedanaest sati pozvonio je Werner Falkner na vrtnim vratima vile Strasser. Nekojevrijeme stajao kraj ograde i promatrao Dagmar kako se igra. Djevojica ga jo nije primijetila,

jer su ga skrivali pred njezinim pogledom cvatui grmovi oko eljeznih reetaka. Sada su sevrata otvorila kao gurnuta nevidljivom rukom, a Werner je uao u vrt. Dagmar mu je odmah

pritrala.Pruila mu je ruicu koja tog trenutka ba nije bila posve ista jer se igrala u pijesku.- Dobar dan, gospodine Werner! Hoe li se igrati sa mnom ili e posjetiti oca?Werner Falkner je ponekad dolazio u kuu Strasserovih kad je Leonora jo bila ovdje. Diviose toj lijepoj gospoi, a njegovo je oduevljenje pretrpjelo teak udarac kad je uo dajenapustila mua i dijete i daje krenula s violinistom u svijet. To je vie alio malu Dagmar.Odrastao je u sretnom obiteljskom krugu, pa nikoga nije volio vie od svoje majke. ak jovie od ljubljena oca. alostilo gaje to mala Dagmar sada vie nije imala majku.Sagnuo se s mnogo suuti prema djevojici.- Na alost, sada nemam vremena igrati se s tobom. Tvoj me otac eka.- to otac hoe od tebe?- Ne znam - odgovori Werner po istini, jer mu njegov otac nije nita povjerio.- Hoe li se kasnije moi igrati sa mnom? - zapita ponovno Dagmar.- to emo se igrati? - nasmije se Werner.- to hoe. Moemo graditi kule u pijesku ili se igrati s mojim lutkama. Liza e se radovatikad te opet vidi. Ve te dugo nije bilo. Tetka Brigita nema vremena za mene, i ja sam posvesama u vrtu. Zar ne, igrat e se sa mnom?Pogladio ju je po plavim kovricama.- Bude li sama kad se vratim od tvog oca, tad emo se malo poigrati.Poskakivala je kraj njega sve do ulaznih vrata.- Ve se radujem. A sada u ekati da se vrati od oca. Uozbiljivi se iznenada, Dagmar se

privinu uz njega i apnu:- Ne govori ocu o mojoj dragoj majci - inae e ga rastuiti. Sjetio se toga da gaje LeonoraStrasser, kad ju je sreo posljednjiput, usrdno zamolila neka esto dolazi djevojici. Ve mu je i prije govorila neka bude viteznjezine keri i neka je titi. A Werner to nije zaboravio. U mladenakom raspoloenju osjeao

je da zato to ga je ona predivna ena zamolila za to, postao Dagmarinim vitezom za svavremena.- Ne, ne, budi mirna - odgovori jednako tiho.Ogledao se paljivo nije li tko uo to je rekla Dagmar. Ali bili su sami. Sluga je otvorioulazna vrata vile i zamolio Wernera da poe za njim. Trebao je Wernera odmah odvesti uradnu sobu kuedomaina.

Kad je Werner uao, ugledao je Rudolfa Strassera za radnim stolom. Rudolf Strasserpromatrao je sa zanimanjem svog gosta. Ono to je vidio zadovoljavalo ga je. Vitak, snaanmladi, plemenitih crta lica i otvorena pogleda morao se svakome sviati.Rudolf Strasser ustane i prui mu ruku.- Dobro jutro, gospodine Strasser! Otac mi je rekao da elite razgovarati sa mnom. Smijem lipitati to elite? - zapita Werner naklonivi se.- Va vam otac nije odao to vam elim rei?- Ne, rekao je da ete to uiniti vi sami.Bolnim pogledom promatrao je Strasser mladia. Puno bi mu pomoglo daje sada imao takvasina. Htio je barem stei pravo da ga zajedno s njegovim ocem vodi i odgaja. Ve to bipredstavljalo dobroinstvo za njega i odvratilo mu tugu.

- Sjednite, dragi Werner! Moram neto vano dogovoriti s vama. Sjeli su jedan nasuprotdrugome i Rudolf Strasser nastavi:


25/167

GIGA

25

- elim razgovarati s vama o vaoj budunosti. to namjeravate postati?Krv udari mladiu u obraze.- To je pitanje o kojem sam veesto razgovarao s ocem. Na alost, u tom pogledu nismoistog miljenja, iako inae u svemu drugome jesmo. Htio bih postati trgovac, to mi lei u krvi.Ve kao malo dijete uivao sam u tome da puem po tavanu poduzea Strasser ili se vozim

brodom po luci. Htio sam postati pravi trgovac u idealnom smislu te rijei. Takav trgovackakav ste moj otac ili vi, gospodine Strasser! Ali vjerojatno u se morati odrei tih snova.Otac mije objasnio da svaki ovjek nema sreu da stekne takav poloaj, pa makar i bio marljivi sposoban. Ja sam to morao shvatiti, pa u uiniti ono to otac eli. Postat u inenjer.Rudolf ga je sluao smijeei se. Osjeti radost u srcu kad je Werner s toliko oduevljenjapriao o svom omiljenom zvanju.- Razgovarao sam juer o tome s vaim ocem i uvjerio ga da kao inenjer neete moi steitako dobar poloaj, kao kad biste postali trgovac.Werner ga pogleda iznenaeno.- Oprostite, gospodine Strasser, ali sad kad mi je otac sve objasnio moram mu dati za pravo,iako me to boli.

- Ipak sam uvjerio vaeg oca. Recite mi, Werner, biste li rado poli u Trgovaku akademiju?Oi mladog ovjeka zasjae.- I kako rado! Ali otac to smatra bezizglednim.- Ali ja ne! Biste li htjeli po zavretku Akademije poi neko vrijeme u inozemstvo, a zatimpristupiti poduzeu Strasser i sin?Werner pocrveni i prijee rukom preko smee kose kao da mu je postalo toplo. Zatim dubokouzdahnu i odgovori:- Da li bih htio? To bi bilo najdivnije za mene, gospodine Strasser! Znam kako velike posloveobavlja to poduzee. Kao bez daha sluam oca, kad mi ponekad pria o tome. Zato sam iosjetio takvu enju za tim poslom. Cijeli se svijet otvarao preda mnom i bilo mije kao daletim. Ali, kako sam rekao, tim je mladenakim snovima doao kraj.- Ne, Werner, oni e se obistiniti, ukoliko to elite.- Kako bih to trebao shvatiti? Kako bi to moglo biti?- To ete sada uti, a kad me budete sasluali, rei ete mi jeste li sporazumni.I Rudolf Strasser ispria mladom ovjeku ono stoje dogovorio s njegovim ocem. WernerFalkner sluao gaje suzdrana daha i sjajnih oiju. Kad je Rudolf Strasser zavrio, poskoio

je.- Oprostite, ali menije postalo prevrue. Molim vas, dopustite mi da odahnem trenutak. Boemoj! Sve se to dogodilo tako iznenada. Poput nebeskog dara. Tako neoekivano, a toliko samto prieljkivao. Kad bih vam samo mogao objasniti kako su vae rijei djelovale na mene. Iiu na Trgovaku akademiju, a zatim u inozemstvo, pa pristupiti poduzeu Strasser i sin!

Plesti konce po cijelom svijetu, tovariti brodove, slati robu u daljine i dovoziti sve to drugezemlje ele dati u zamjenu za nau marljivost. To je prelijepo, a da bi bila istina! - zaviknuoduevljeno.Oi Rudolfa Strassera zasjae. Prvi put nakon dugo vremena osjeti istu i iskrenu radost. Bilomu je kao da se pomladio s tim mladiem, kao daje ponovno trebao snano jurnuti u ivot.Kako je divno bilo biti tako mlad i pun enje letjeti prema visokim ciljevima. Uz to mu seinilo kao da e mu briga za odgoj Wernera Falknera pruiti novu ivotnu hrabrost. Maluzamjenu za sve ono to je izgubio. Jo je vie zavolio Wernera tog trenutka no to ga je volioranije. Vidio je u njemu novu snagu koja e uliti starom poduzeu svjeu krv.Ozbiljno i uvjerljivo poe sada razgovarati s mladiem koji je bio opijen sreom. Objasnio mu

je njegove dunosti i to su on i njegov otac oekivali i prieljkivali od njega. Werner ga je

paljivo sluao, ponekad neto zapitao kako bi shvatio sutinu svega. Time je odavao svojeduboko zanimanje.


26/167

GIGA

26

Napokon su sve dogovorili, pa je Rudolt Strasser pruio ruku Werneru.- Dakle, dogovorili smo se?Tad mu je Werner tako vrsto stisnuo ruku da se Rudolf Strasser lagano namrtio. Ali odmahse nasmijeio. To je bila prava mladenaka snaga pred kojom se otvarao svijet. A on e uinitisve da ga otvori pred tim mladiem.

Otpustivi Wernera, ree mu neka pozdravi roditelje i porui ocu da e sutra odrati dogovor,glede izrade ugovora.Kad je zatim gledao za Wernerom i primijetio da razgovara s Dagmar osjeti u sebi arku bolto nije imao sina nalik tom mladiu, ve samo ker, koja je mogla jednako tako biti i kerdrugog ovjeka. Pao je na stolicu i skrio lice u rukama.


27/167

GIGA

27

VIIIWerner Falkner je opijen onim to se dogodilo izaao u vrt. Posve je zaboravio daje malojkeri kuedomaina neto obeao. Ali Dagmar je veekala kraj nasada raa i pritiskala nosina jednu rau za dragom. Bila je to draesna slika, pa je Werner zastao kao oaran.- Bi li htio ruu? - zapita ga i ubere najljepu za njega.

To je djelovalo poput simbola na uzbuena mlada ovjeka. ivot mu je pruao danas samelijepe rue. Pobono je dohvatio cvijet i spremio ga u lisnicu. Htio ga je sauvati kaouspomenu na taj trenutak. Vidio je u Dagmar svoju buduu mladu eficu, iji e zastupnikpostati jednoga dana, kad njihovi oevi vie nee upravljati poduzeem.- Hvala ti, Dagmar! Ovu u lijepu rau sauvati za uspomenu. Pljesnula je i nasmijala se.- A stisnuo si je u lisnicu, pa nee imati zraka. Nasmijao se.- Kod kue u je staviti u vodu. Stavio sam je unutra posve njeno. Pogledaj!Kimnulaje.- Da, tako je dobro. A sada doi, igrat emo se.Htio je otii kui roditeljima, ali primijeti molbu u njezinim oima i sjeti se svog obeanja.- Imam samo etvrt sata vremena, a tada se moram vratiti kui.- Tad doi brzo preko u pavilj on. Tamo sj ede moj e lutke i ekaju te. Priala sam im da edoi i one su mi obeale biti dobre.Uhvati ga za ruku i povue za sobom u paviljon. Tamo su sjedile lutke, jedna kraj druge, naklupi ispletenoj od bambusovine. Na stolici kraj njih stajala je kuhinjica.- Doi, ve sam skuhala okoladu za lutke. I ti mora popiti alicu. Osjeti laganu sumnju unjezino umijee kuhanja.- Nisam ni gladan ni edan - nasmije se, osjetivi laganu nelagodu zbog uloge koju je igrao.- Moi e popiti malu alicu, izvrsna je. Zamisli, moja je Liza pokvarila eludac jer je pojelaodvie slatkia. Brinem zbog nje. Moe li joj opipati bilo?Najradije bi se bio glasno nasmijao to se morao igrati s lutkama upravo sada kad se osjeao

dovoljno snanim podii svijet. Ali Dagmar je bila tako dirljiva u svojoj brizi za lutku da jeposve ozbiljno izvukao sat i vano zapitao:

- Koja je od tvojih lutaka Liza?- Ova! - odgovori djevojica koja je marljivo neto radila u kuhinjici. U dvije alice ulila jeneku tekuinu sumnjive boje.- Misli li da ima groznicu?Werner ozbiljno dohvati ruku lutke, gledajui pritom na sat.- Ne, nema groznicu. Posve je zdrava - izjavi spremivi ponovno sat.- Tad bih samo eljela znati zbog ega je boli eludac. Nee i nee piti okoladu.Werner to nije mogao zamjeriti Lizi kad je ugledao tekuinu koju je Dagmar izdavala zaokoladu.

- Vjerojatno je sita - izjavi poput strunjaka.- Misli li? Tad u je uljuljati u san. Ali budi posve miran, jer se Liza lako budi.Dirljivom kretnjom uzela je lutku u naruaj, sjela nasuprot Wernera na stoliicu i tihopjevuei poela uspavljivati lutku.Werner Falkner sjedio je posve tiho i promatrao malu majicu. Osjeti da se u tim djejimkretnjama ve otkriva misterij majinstva. Ta e mala djevojica jednom biti dobra majka,svjesna svojih dunosti. A njezina ju je majka napustila. Uboga mala Dagmar, kako ju jealio. Voljela je tu runu lutku, jer joj je ba nju poklonila majka. Njezino je malo srce dakle

jo uvijek voljelo onu koja je nestala.Werner je u mislima vidio ponovno pred sobom Leonoru Strasser. Tu divnu, arobnu enu,barunastih smeih oiju i bogate plave kose. I Dagmar je imala takve oi i njezina e kosa s

vremenom potamniti. Da- i ona e jednoga dana biti arobna, lijepa ena poput majke, alinee pobjei svom djetetu, to je dokazivala njezina briga za lutke. A kad Dagmar jednoga


28/167

GIGA

28

dana postane lijepom enom, tad e biti i njegova efica. Danas su ga izabrali da jednoga danavodi poslove za svoju mladu gospodaricu.Svi viteki osjeaji probudie se u njemu dok je sanjao o tome. Htio je biti njezin vjeranslubenik, htio je sauvati od zla svoju gospodaricu i vjerno joj sluiti.Dagmar je tiho ustala i poloila usnulu lutku u kreveti, a zatim je njeno pokrila.

- Tako, sada spavaj, a mi emo izai u vrt. Ne smijemo joj smetati - izjavi tiho.Trgnuo se iz svojih snova i ustao. Tad Dagmar primijeti da jo nije ispio svoju alicu.- Mora najprije ispiti okoladu! Neu ti inae dopustiti otii. Moram te poastiti.Nita mu nije koristilo, morao je ispiti pie napravljeno od hladne vode i naribane okolade.Dobro je pazila.- Dobra je, zar ne? - zapita.Morao se nasmijati, sanjarskog je raspoloenja nestalo i njegov mladenaki nestaluk seponovno javi.- Divna okolada. Takvu bih htio piti svakog dana. Zadovoljno je kimnula.- Sad doi, igrat emo se u pijesku. Odvela gaje u vrt, drei ga za ruku. Werner pogleda nasat.

- Na alost, ne mogu se dulje igrati. Moram poi k roditeljima.- Kakva teta! Tako bih se jo rado bila igrala s tobom.- Drugi put, mala Dagmar! Smijeno je odmahnula glavom.- Ti jo ni ne zna da u otii nekamo daleko u kolu. Moram mnogo uiti da mogu za svogubogog oca ponovno donijeti sunce, jer mu je to tako potrebno. Uvijek je tako tuan ialostan, jer ona vie nije ovdje.Sjetio se da je njegov otac juer ispriao majci kako e Dagmar otii nekom roaku svog ocagdje e je odgajati zajedno s njegovom keri.- Da, Dagmar, ve sam uo za to.Pogleda ga tuno. Taj pogled dugo nije mogao zaboraviti.- Tetka Brigita kae da to moram uiniti za oca, a to i hou, iako sam tuna to moram otiitako daleko. Ali vratit u se i tad emo se ponovno vidjeti. Ve se tome radujem. Ponovnoemo se igrati. Tad u opet vidjeti sve, samo majicu ne, ona je u dalekoj zemlji i ne moedoi k meni. To je tuno, zar ne?Pogladi je po kosi.- Ubogo dijete!- To mi kae i tetka Brigita. Ali ja nisam siromana, samo sam tuna.Srce mu se smekalo.- Jednoga e dana opet biti radosna. Kad se ponovno sretnemo sve e biti u redu. Zbogom ineka ti bude dobro!- Reci radije do vienja. To vie volim.

- Dakle, do vi

enja! Neu te zaboraviti, mala Dagmar!- Ni ja tebe, uvijek u misliti na tebe. I Liu u pozdraviti od tebe. Ona ide naime sa mnom

kako ne bih bila posve sama u koli. To mi je obeala tetka Brigita.Duboko dirnut pogladi je po plavim kovricama. Tad odjuri kui i radosno zagrli roditelje,objavivi im svoju sreu.Kad je prva oluja prola i on sjedio u sobi uei za gimnaziju, sjeti se rue u svojoj lisnici.Izvadi je i stavi u vodu.Idueg dana su sve ugovoreno utvrdili to su Rudolf Strasser i otac Falkner dogovorili. RudolfStrasser sastavio.je svoju oporuku po kojoj je Dagmar postala njegovom nasljednicom, ali jebila obvezna pridravati se tih ugovora sklopljenih s Falknerovima.


29/167

GIGA

29

IXDvorac Consistelli bio je veliko, slikovito zdanje jo i sada, ali samo ako bi ga se promatraloizdaleka. Kad bi ovjek priao blie, vidio bi da se prevario.Uz brijeg vodio je irok kolni put koji je jo i sada bio dobro sauvan, sve do velikog ulaza iograde kojom bijae okruen cijeli park. Put je vodio gore uza zid. S druge strane pruala se

padina. Park je bio tako velik da se po njemu moglo etati satima. Pruao se od dvorca nizcijelu sjevernu stranu brijega. Padina na junoj strani bila je pokrivena vinogradima. Za njihsu se brinuli zakupnici. Tu je bilo jo i vrtova, polja i livada. Sve je to preostaloConsistellijevima, ali nije donosilo mnogo. Dvorac je bio stari viteki zamak s velikim,etverouglastim tornjevima s nazupenim rubovima i ravnim krovovima. Sredinji dio sglavnim tornjem bio je vjerojatno najstariji, pa je zato i najvie oronuo. Ali brljan ga jeodjenuo u ogrta i tako ga uljepavao. U tom se dijelu dakako vie nije moglo stanovati.Jedino je obiteljska grobnica Consistellijevih, koja je leala u glavnom tornju, bila itava.Lijevo krilo jo nije bilo tako propalo. I taj je dio bio slikovito obrastao brljanom, ali ni unjemu se ne bi moglo stanovati ak ni da je dananji vlasnik imao dovoljno novaca da gauredi. Stanovati se moglo samo u desnom krilu koje je bilo najnovije. Tu su se vidjela istooprana prozorska stakla iza kojih su visjele bijele zavjese. Iza nekih prozora na prvom katunazirale su se ak i zavjese od svijetlo ute ipke. To su bili prozori soba u kojima je ivjelaposljednja od roda Consistellijevih, sadanja gospoa Strasser. To krilo nije bilo obraslobrljanom, a njegovi su sivi zidovi djelovali tako snano kao da bi mogli nadivjeti jostoljea.Kameni portal s izrezbarenim grbom Consistellijevih, vodio je u desno krilo u kome je ivioEgon Strasser sa svojima.Consistellijevi su, poput mnogih drugih talijanskih plemikih obitelji, bili slavni u proteklimstoljeima. U isto vrijeme i na zlu glasu zbog divljeg ratovanja. Mnogi su nali svoju smrt izazidova dvorca Consistelli. Kad se dvorac poeo ruiti otkrie mnoge podzemne prostorije, a u

njima izblijedjele kosture, preostatke rtava okrutnih Consistellija.S prozora desnog krila pruao se divan pogled na nizinu. Bilo je pretjerano to je EgonStrasser govorio da se za lijepih dana mogu dalekozorom vidjeti tornjevi Firence, no ipak sepruao prekrasan pogled na izdanke Apenina.Dolje, s desne strane brijega, leala je mala kua zakupnika sa stajama. U njoj je iviozakupnik sa svojom obitelji. U stajama je bilo dosta stoke. S dobrim gospodarenjem bi sevjerojatno od tih sitnih ostataka ogromna posjeda ipak moglo vie izvui, ali tada bi trebaloprvo uloiti novac u to. A njega Egon Strasser nije imao. I tako se morao zadovoljiti sitnom,

jedva spomena vrijednom, zakupninom i raznim ivenim namirnicama kakve se danas nalazena malim posjedima. Sreom je dobivao malu rentu steenu u posljednji trenutak prodajomsvega to je jo mogao pretvoriti u novac, pa je mogao nekako ivjeti sa svojom obitelji.

Kad bi ovjek stigao putem do visoravni koja se prostirala na trietvrtine visine brijega, ne bividio nita do hrastovih vrata na ulazu u park, a iza njih iljasti vrhunac brijega uzdignut izadvorca poput nijema uvara. Trebalo bi se povui mnogo vie unatrag no to je to terendoputao, da bi vidio iljaste tornjeve dvorca. I kad bi uao u park jo uvijek ne bi vidiozdanje zbog gustog drvea. Tek kad bi ovjek krenuo irokim putem kroz umu i stigao natravnjak, pred njim bi se uzdizao dvorac. Jo je uvijek svjedoio o svojoj lijepoj arhitekturi, aposjetilac je morao aliti to je to ponosno zdanje bilo preputeno propadanju.Na desnom, nastanjenom dijelu, dizao se etverouglasti toranj znatno nii od onoga srednjeg.Oko zgrade prostirao se park pruajui se do dna brijega, ograen kamenom ogradom koja je

jo uvijek onemoguavala da se netko popne preko nje jer se na njezinom vrhu nalazilozacementirano izlomljeno staklo.

U nastanjenom dijelu bilo je ipak jo esnaest potpuno ureenih prostorija, uz sobe zaposlugu, pa je to za osiromajelu obi

Hedwig Courtsh Mahler-Odbacena Kcerka

Documents

Transcript of Hedwig Courtsh Mahler-Odbacena Kcerka