2

HANNAH KENT

AGNESINA

ISPOVIJED

Prevela s engleskoga

Ivana Jandras Szeker

3

Mojim roditeljima

4

BILJEŠKA O ISLANDSKIM IMENIMA

Islanđani tradicionalno primjenjuju patronimički sustav

dodjeljivanja prezimena prema kojem se djetetovo prezime dobiva

prema imenu oca uz dodatak sufiksa -son (za sinove) ili -dóttir (za

kćeri). Prema tome, Agnes Magnúsdóttir doslovno bismo preveli

Agnes Magnúsova kći. Zbog tog sustava, krvni srodnici unutar

islandske obitelji mogu imati različita prezimena.

5

BILJEŠKA O IZGOVORU ISLANDSKOG JEZIKA

Radi lakšeg izgovora, u ovom izdanju nisu upotrijebljena sva

islandska slova. U vlastitim imenima i toponimima suglasnici ð

(Đ) i þ(Þ) zamijenjeni su slovima »d« i »th«.

Neki samoglasnici s označenim naglaskom imaju neuobičajen

izgovor1:

á se izgovara kao au

é se izgovara kao je

ó se izgovara kao ou

ö se izgovara kao njemačko ö

ý se izgovara kao i

æ se izgovara kao ai

au se izgovara kao oj

1 Autoričina bilješka ne obuhvaća sve osobitosti izgovora islandskog jezika (nap. prev.)

6

7

»NAJGORE SAM SE PONIJELA PREMA ONOM KOJEG SAM

NAJVIŠE VOLJELA.«

Saga o Laxárdalranima

8

PROLOG

REKLI SU DA MORAM UMRIJETI. Rekli su da sam drugima ukrala dah, i oni sada moraju

ukrasti moj. Pretpostavljam, prema tome, da smo svi mi plamen svijeće, uljevito-

blistav, koji treperi u tami na vjetru što huji i u tišini prostorije čujem korake, strašne

korake koji se bliže, dolaze me ugasiti i iz mene istisnuti život u sivom pramenu

dima. Iščeznut ću u zrak i nestati u noći. Sve će nas ugasiti, jedno po jedno, dok ne

preostane samo njihovo svjetlo na kojem vide sebe. Gdje ću ja tada biti?

Katkad mi se čini da je ponovno vidim, farmu, kako plamti u mraku. Katkad u

plućima osjetim probadanje zime i učini mi se da vidim odraz plamena u oceanu, na

vodi tako neobičnoj, tako treperavo obasjanoj svjetlom. Osvrnula sam se u jednom

trenutku te noći. Osvrnula sam se da promotrim vatru, a liznem li si kožu, još mogu

okusiti sol. Dim.

Nije uvijek bilo ovako hladno.

Čujem korake.

9

PRVO POGLAVLJE

Javna obavijest

24. OŽUJKA 1828. na Illugastadiru će se održati dražba imovine koju je za sobom

ostavio stočar Natan Ketilsson. To su jedna krava, nekoliko konja, poveći broj ovaca,

sijeno i namještaj, sedlo, uzde, te mnogo posuda i tanjura. Sve će biti prodano bude li

dana pristojna ponuda. Sva imovina bit će predana najboljem ponuđaču. Ne bude li

zbog lošeg vremena moguće održati dražbu, bit će otkazana i održana sljedećeg

dana, ako to dopuste vremenski uvjeti.

OKRUŽNI NAČELNIK

Björn Blöndal

10

20. ožujka 1828.

Uvaženom pastoru Jóhannu Tómassonu,

zahvaljujem na cijenjenom pismu poslanom 14-og u kojem ste zatražili izvještaj o tome kako

je riješen ukop Pétura Jónssona s Geitaskarda, za kojeg se smatra da je ubijen i spaljen u noći

između 13. i 14. ovoga mjeseca s Natanom Ketilssonom. Kao što znate, cijenjeni pastore, bilo

je rasprava oko toga smiju li njegove kosti biti pokopane u posvećenoj zemlji. Trebao je biti

osuđen i kažnjen za razbojništvo, krađu i prihvaćanje ukradene imovine poslije sudskog

postupka na Vrhovnom sudu. No nismo primili nikakvo pismo iz Danske. Sudac Zemaljskog

suda osudio je Pétura 5. veljače prošle godine i dodijelio mu kaznu od četiri godine teškog

rada u Rasphusu u Kopenhagenu, ali u trenutku ubojstva bio je »jednom nogom na slobodi«.

Stoga su, u odgovoru na Vaš upit, njegove kosti pokopane prema kršćanskom obredu, pokraj

Natanovih, s obzirom na to da ga se još nije moglo ubrojiti u one koji više nisu na putu

kršćanstva. Takvi su ljudi jasno opisani u pismu Njegova Veličanstva Kralja od 30. prosinca

1740. u kojem su navedene sve osobe kojima neće biti dopušten ukop prema kršćanskim

običajima.

OKRUŽNI NAČELNIK

Björn Blöndal

11

30. svibnja 1829.

Pastor T. Jónsson

Breidabólstadur, Vesturhóp

Đakone Thorvadure Jónssone,

vjerujem da ste pismo primili dobra zdravlja te da u Vesturhópu uspješno provodite Božju

riječ u djelo.

Kao prvo, želim Vam uputiti čestitke, premda sa zakašnjenjem, za uspješan završetak

školovanja na jugu Islanda. Vaši župljani kažu da ste vrijedan mladić, a ja pohvaljujem Vašu

odluku da se uputite na sjever kako biste službu đakona započeli pod očevim nadzorom.

Uvelike me raduje spoznaja da još ima pravednih ljudi voljnih ispuniti svoje dužnosti prema

bližnjima i Bogu.

Kao drugo, u svojstvu okružnog načelnika, pišem Vam s molbom da preuzmete jedan

zadatak. Kao što vjerojatno znate, nad našu se zajednicu nedavno nadvila sjena zločina.

Ubojstva na Illugastadiru, počinjena lani, u svojoj su gnjusnosti prikazala iskvarenost i

bezbožnost ovoga okruga. Kao okružni načelnik Húnavatna, ne mogu dopustiti društvenu

izopačenost te, nakon što primim očekivano odobrenje Vrhovnog suda u Kopenhagenu,

počinitelje ubojstava na Illugastadiru namjeravam smaknuti. Imajući taj događaja na umu,

obraćam Vam se za pomoć, đakone Thorvardure.

Kao što ćete se prisjetiti, o ubojstvima sam izvijestio u pismu odaslanom svećenstvu

prije gotovo deset mjeseci, s nalogom da se na propovijedima upute prijekorne riječi.

Dopustite mi da Vam ponovno iznesem događaje kako biste ovog puta podrobnije razmotrili

zločin.

Prošle godine, u noći s 13. na 14. ožujka, tri osobe počinile su bezobziran i gnjusan čin

protiv dvojice muškaraca koji su Vam možda poznati, Natana Ketilssona i Pétura Jonssona.

Pétur i Natan pronađeni su u spaljenim ruševinama Natanova imanja, Illugastadira, a

12

pomnijim pregledom trupala otkrivene su ozljede nanesene namjerno. To je otkriće potaknulo

istragu, a poslije nje uslijedilo je suđenje. Dana 2. srpnja prošle godine tri osobe optužene za

ta ubojstva – jedan muškarac i dvije žene – proglašene su krivima na Okružnom sudu, kojim

je predsjedala moja malenkost, i osuđene na pogubljenje odrubljivanjem glave: »Tko god

udari čovjeka pa ga usmrti, neka se smrću kazni«.2 Smrtne kazne potvrđene su 27. listopada

prošle godine na Zemaljskom sudu koji se sastao u Reykjavíku. Slučaj se trenutačno ispituje

na Vrhovnom sudu u Kopenhagenu te će se vjerojatno i ondje zadržati moja prvobitna

presuda. Osuđeni muškarac zove se Fridrik Sigurdsson, sin je stočara s Katadalura. Žene su

sluškinje, imenom i prezimenom Sigrídur Gudmundsdóttir i Agnes Magnúsdóttir.

Osuđenici se trenutačno nalaze u pritvoru ovdje na sjeveru, a tako će biti sve do

njihova pogubljenja. Župnik Jóhann Tómasson odveo je Fridrika Sigurdssona u Thingeyrar, a

Sigrídur Gudmundsdóttir premještena je u Midhóp. Agnes Magnúsdóttir trebala je do

smaknuća ostati na Stóra-Borgu, ali zbog razloga koje nisam slobodan iznijeti, bit će

premještena u pritvor na imanje Kornsá u dolini Vatnsdalur sljedećeg mjeseca. Nezadovoljna

je trenutačnim duhovnim skrbnikom te je iskoristila jedno od malo preostalih prava da zatraži

novog svećenika. Tražila je Vas, đakone Thorvardure.

Za taj Vam se zadatak obraćam s određenom nesigurnošću. Znam da su Vaše dužnosti

dosad bile ograničene na duhovno obrazovanje najmlađih župljana, što je nesumnjivo itekako

važno, no od male je političke važnosti. Možda sami priznate da ste iskustvom suviše zeleni

da biste osuđenicu mogli privesti k Bogu i Njegovoj beskrajnoj milosti, a u tom Vam slučaju

ne bih prigovorio na nevoljkosti. Teret je to koji bih s oklijevanjem stavio na pleća iskusnih

svećenika.

No prihvatite li, ipak, odgovornost pripreme Agnes Magnúsdóttir za njezin susrest s

Gospodinom našim, bit ćete obavezni redovito odlaziti na imanje Kornsá kad to budu

dopuštale vremenske prilike. Morate prenositi riječ Božju te potaknuti pokajanje i prihvaćanje

pravde. Molim Vas, ne dopustite da laskanje utječe na Vašu odluku, kao ni bliskost, ako ona

postoji između Vas i osuđenice. U svakom slučaju, đakone, niste li sigurni kako postupiti,

obratite mi se za savjet.

Iščekujem Vaš odgovor. Molim, pošaljite ga po mom glasniku.

OKRUŽNI NAČELNIK

Björn Blöndal

2 Izl 21,12. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001. (nap.prev.)

13

ĐAKON THORVARDUR JÓNSSON bio je u kući na malenom seoskom gospodarstvu

pokraj crkve u Breidabólstaduru i obnavljao ognjište novim kamenjem kad je čuo oca

koji se nakašljao na vratima.

»Vani je glasnik s Hvammura, Tóti. Treba tebe.«

»Mene?« Zatečen, pusti da mu kamen isklizne iz ruke. Pao je na utaban

zemljani pod, za dlaku mu promašivši stopalo. Pastor Jón razdraženo je udahnuo

kroz stisnute zube, pognuo glavu ispod dovratka i nježno gurnuo Tótija u stranu.

»Da, tebe. Čeka.«

Glasnik je bio sluga, odjeven u trošan kaput. Pozorno je promotrio Tótija prije

negoli je progovorio. »Pastor Thorvardur Jónsson?«

»Taj sam. Dobar vam dan. Doduše, ja sam đakon.«

Sluga slegnu ramenima. »Imam za vas pismo okružnog načelnika, uvaženog

Björna Blöndala.« Izvukao je pisamce iz unutrašnjosti kaputa i predao ga Tótiju.

»Naređeno mi je da pričekam ovdje dok ga ne pročitate.«

Pismo je bilo toplo i vlažno od ležanja u sluginoj odjeći. Tóti je raskinuo pečat i,

primijetivši da je napisano istoga dana, sjeo na panj za cijepanje s vanjske strane

vrata i počeo čitati.

Kad je pročitao Blöndalovo pismo, podignuo je pogled i primijetio da ga sluga

promatra. »No?« ponuka ga sluga podignutih obrva.

»Kako, molim?«

»Vaš odgovor okružnom načelniku? Ne mogu čekati cijeli dan.«

»Smijem li porazgovarati s ocem?«

Sluga uzdahnu. »Hajde onda.«

Oca je pronašao u baðstofi, polako je ravnao pokrivače na svom krevetu.

»Da?«

»Šalje ga okružni načelnik.« Tóti je ocu predao otvoreno pismo i pričekao da ga

pročita, ne znajući što da učini.

14

Očevo lice bilo je bezizražajno dok je presavijao pismo i vraćao mu ga. Nije

rekao ništa.

»Što bih trebao odgovoriti?« naposljetku upita Tóti.

»To je tvoja odluka.«

»Ne poznajem je.«

»Ne.«

»Nije iz naše župe?«

»Nije.«

»Zašto je tražila mene? Ja sam samo đakon.«

Njegov otac ponovno se okrenuo prema krevetu. »Možda bi to pitanje trebao

uputiti njoj.«

Sluga je sjedio na panju za cijepanje, nožem čisteći nokte. »No dobro. Što đakon

poručuje okružnom načelniku?«

Tóti odgovori prije negoli je sam znao što je odlučio. »Poruči Blöndalu da ću se

susresti s Agnes Magnúsdóttir.«

Sluga razrogači oči. »Zar je o tome riječ?«

»Bit ću njezin duhovnik.«

Sluga se zablenuo u njega, a zatim se iznenada nasmijao. »Bože mili«,

promrmlja. »Našli su miša da ukroti mačku.« Na to je zajahao konja i nestao iza

valovitih brda dok je Tóti nepomično stajao, držeći pismo odmaknuto od sebe kao da

će se svakog časa zapaliti.

STEINA JÓNSDÓTTIR slagala je sasušenu balegu na gomilu u dvorištu obiteljske

travnate kuće kad je čula brzi topot konjskih kopita. Otirući blato sa suknje, ustala je

i virnula iza bočne strane kućerka kako bi bolje vidjela jahačku stazu koja je prolazila

dolinom. Približavao se muškarac u žarkocrvenom kaputu. Promatrala je kako

skreće prema imanju i, potiskujući nalet panike izazvan spoznajom da će ga morati

pozdraviti, povukla se iza kuće, gdje je užurbano pljunula na ruke da ih očisti i

rukavom obrisala nos. Kad se vratila u dvorište, jahač je čekao.

»Dobar dan, mlada damo.« Muškarac spusti pogled na Steinu i njezinu prljavu

odjeću držeći se pomalo smeteno. »Vidim da sam vas prekinuo u poslu.« Steina se

15

zablenula dok je silazio, graciozno zamahujući nogom preko konja. Za krupna

čovjeka spretno se dočekao na noge. »Znate li tko sam ja?« Promotri je tražeći tračak

prepoznavanja.

Steina odmahnu glavom.

»Ja sam okružni načelnik, Björn Audunsson Blöndal.« Lagano joj kimnu

glavom i namjesti kaput koji je, primijeti Steina, bio urešen srebrnim pucetima.

»Vi ste s Hvammura«, promrmlja ona.

Blöndal se strpljivo nasmiješi. »Jesam. Nadzornik sam vašem ocu. Došao sam

razgovarati s njime.«

»Nije kod kuće.«

Blöndal se namršti. »A vaša majka?«

»U posjetu su rodbini na jugu doline.«

»Tako dakle.« Netremice je promatrao mladu ženu, koja se vrpoljila i nervozno

pogledavala prema poljima. Pjegice posute po nosu i čelu remetile su joj inače blijedu

put. Oči su joj bile smeđe i razmaknute, a među prednjim zubima imala je veliki

razmak. Čini se nekako nezgrapnom, zaključi Blöndal. Primijetio je debele

polumjesece prljavštine pod njezinim noktima.

»Morat ćete ponovno navratiti poslije«, naposljetku ustvrdi Steina.

Blöndal se razdraži. »Smijem li barem ući u kuću?«

»Aha. Ako želite. Možete ondje zavezati konja.« Steina se ugrizla za usnu dok

je Blöndal uzde omatao oko stupa u dvorištu, a zatim se okrenula i gotovo potrčala

unutra.

Blöndal je pošao za njom, saginjući se ispod niskog ulaza u kućerak. »Hoće li

vam se otac danas vratiti?«

»Neće«, glasio je šturi odgovor.

»Doista nezgodno«, potuži se Blöndal, posrćući u tamnom hodniku dok ga je

Steina vodila u baðstofu. Zaokružio se otkad je imenovan okružnim načelnikom i

naviknuo se na prostraniji dom koji je za njega i obitelj osiguran na Hvammuru,

sagrađen od uvoznog drva. Postale su mu odbojne seljačke i stočarske potleušice, sa

skučenim prostorijama zemljanih zidova iz kojih su se ljeti dizali oblačci prašine koja

bi mu nadražila pluća.

»Načelniče...«

»Okružni načelniče.«

16

»Oprostite, okružni načelniče. Mamma i pabbi, hoću reći, Margret i Jón, vratit će

se sutra. Ili prekosutra. Ovisno o vremenu.« Steina je pokazala prema najbližem

kraju uske sobe, gdje je vuneni zastor služio kao pregrada između baðstofe i majušne

primaće sobe. »Sjednite ondje«, reče. »Potražit ću sestru.«

Lauga Jónsdóttir, Steinina mlađa sestra, plijevila je maleni povrtnjak nedaleko

od potleušice. Pognuta i zauzeta poslom, nije vidjela da je došao okružni načelnik, ali

čula je da je sestra doziva mnogo prije nego što ju je ugledala.

»Lauga! Gdje si? Lauga!«

Lauga je ustala i prljave ruke obrisala o pregaču. Nije odgovorila sestri, nego je

strpljivo pričekala dok je Steina, trčeći i spotičući se o dugačku suknju, nije ugledala.

»Posvuda te tražim!« uskliknu Steina, zadihana.

»Što te spopalo, zaboga?«

»Načelnik je ovdje!«

»Tko?«

»Blöndal!«

Lauga se zablenula u sestru. »Okružni načelnik Björn Blöndal? Obriši nos,

Steina, vise ti šmrklji.«

»Sjedi u primaćoj sobi.«

»Gdje?«

»Pa znaš, iza zastora.«

»Ostavila si ga da sam ondje sjedi?« Lauga raskolači oči.

Steina iskrivi lice. »Molim te, dođi i razgovaraj s njime.«

Lauga ošinu sestru pogledom, zatim brzo odveza prljavu pregaču i ispusti je

pokraj ljupčaca. »Ponekad se pitam gdje ti je pamet, Steina«, protisnula je dok su

žustro hodale prema kući. »Ostaviti čovjeka Blöndalova kova da vrti palcima u našoj

baðstofi.«

»U primaćoj sobi.«

»Jedno te isto. Vjerojatno si mu za piće ponudila surutku za sluge.«

Steina se okrenula prema sestri uspaničena izraza lica. »Nisam mu ništa

ponudila.«

»Steina!« Lauga lagano potrča. »Mislit će da smo seljanke!«

Steina promotri sestru koja je oprezno gazila kroz busene trave. »Pa i jesmo«,

promrsi ona.

17

Lauga je brzo oprala lice i ruke i zgrabila novu pregaču od Kristín, obiteljske

sluškinje, koja se sakrila u kuhinju čim je čula nepoznati glas. Lauga je okružnog

načelnika zatekla kako sjedi za malenim drvenim stolom u primaćoj sobi, čitajući

cedulju. Ispričavajući se zbog sestrina neuljudna prijema, ponudila mu je hladne,

kosane ovčetine, koju je spremno prihvatio, doduše držeći se malo povrijeđeno.

Šutke je stajala postrani dok je jeo, promatrajući kako mesnatim usnama obavija

meso. Možda će njezin pabbi s položaja okružnog redarstvenika biti promaknut u još

viši. Možda dobije odoru ili plaću od danskoga kralja. Možda dobiju nove haljine.

Novu kuću. Više slugu.

Blöndal zastruže nožem po tanjuru.

»Jeste li za malo skyra i vrhnja, okružni načelniče?« upita ga, odnoseći prazan

tanjur.

Blöndal mahnu rukom ispred prsiju kao da odbija, a zatim zastade. »Dobro, u

redu. Hvala vam.«

Lauga se zarumenila i okrenula da donese mekani sir.

»I ne bih odbio kavu«, doviknu on za njom kad je sagnula glavu da prođe iza

zastora.

»Što želi?« upita Steina, stišćući se uz kuhinjsku vatru. »Ne čujem ništa osim

tvog kloparanja hodnikom.«

Lauga je prema njoj gurnula prljavi tanjur. »Nije još ništa rekao. Želi skyr i

kavu.«

Steina izmjeni pogled s Kristín, koja je zakolutala očima. »Nemamo kave«, tiho

reče Steina.

»Imamo. Vidjela sam je prošlog tjedna u smočnici.«

Steina se nećkala. »Ja... popila sam je.«

»Steina! Kava nije za nas! Čuvamo je za posebne prigode!«

»Prigode? Načelnik nam nikad ne dolazi u posjet.«

»Okružni načelnik, Steina!«

»Sluge se ubrzo vraćaju iz Reykjavíka. Možda donesu još kave.«

»To sad ne pomaže. Što ćemo sada?« Bijesna, Lauga gurnu Kristín u smjeru

smočnice. »Skyr i vrhnje! Brzo!«

»Zanimalo me kakvog je okusa«, objasni Steina.

18

»Sad je prekasno. Donesi mu onda svježeg mlijeka. Donesi sve kad bude

spremno. Zapravo, ne, neka to učini Kristín. Izgledaš kao da si se s konjima valjala u

blatu.« Lauga prezirno pogleda balegu na Steninoj odjeći i ponovno ode niz hodnik.

Blöndal ju je čekao. »Mlada damo. Vjerojatno se pitate kojim sam povodom

posjetio vašu obitelj.«

»Zovem se Sigurlaug. Ili Lauga, ako vam je tako draže.«

»Tako dakle. Sigurlaug.«

»Ima li to veze s mojim ocem? On je...«

»Na jugu, da, znam. Rekla mi je vaša sestra, i... Oho, gle, evo je.«

Lauga se okrenula i ugledala Steinu kako dolazi s druge strane pregrade,

noseći mekani sir, vrhnje i bobice u jednoj prljavoj ruci, a mlijeko u drugoj. Lauga je

srdito pogledala sestru kad je Steina slučajno rub zastora provukla kroz skyr. Srećom,

činilo se da okružni načelnik nije ništa primijetio.

»Izvolite«, promrmlja Steina. Zdjelu i šalicu odložila je ispred njega na stol, a

zatim mu se nespretno naklonila. »Neka vam bude u slast.«

»Hvala«, odgovori Blöndal. Procjenjivački je onjušio skyr, zatim pogledao dvije

sestre. Mlako se nasmiješio. »Koja je starija?«

Lauga je laktom trknula Steinu dajući joj znak da odgovori, ali ona je i dalje

šutjela, zureći u blještavo crvenilo čovjekova kaputa.

»Ja sam mlađa, okružni načelniče«, naposljetku reče Lauga, smiješeći se kako bi

pokazala jamice. »Jednu godinu. Steinvör će ovog mjeseca napuniti dvadeset i

jednu.«

»Svi me zovu Steina.«

»Obje ste veoma lijepe«, reče Blöndal.

»Hvala, gospodine.« Lauga je ponovno trknula Steinu.

»Hvala«, promrmlja Steina.

»Obje imate očevu plavu kosu, no vidim da imate majčine plave oči«, reče,

kimajući Laugi. Zdjelu koju nije ni taknuo gurnuo je prema njoj i podignuo mlijeko.

Omirisao ga je i ponovno odložio na stol.

»Molim vas, izvolite, jedite«, reče Lauga, pokazujući zdjelu.

»Hvala, ali odjednom sam sit.« Blöndal je posegnuo u džep kaputa. »Dakle,

radije bih o tome razgovarao s glavom kuće, ali budući da okružni redarstvenik Jón

nije ovdje, a ovo ne može čekati do njegova povratka, vidim da ću morati reći

njegovim kćerima.«

19

Podignuo je svoj list papira i rastvorio ga na stolu kako bi ga mogle pročitati.

»Vjerujem da ste čule za događaj koji se lani zbio u Illugastadiru?« upita.

Steina se lecnula. »Mislite na ubojstva?«

Lauga je kimnula, plave oči razrogačile su joj se od iznenadne ozbiljnosti.

»Suđenje se održalo u vašem domu.«

Blöndal nagnu glavu. »Da. Ubojstvo travara Natana Ketilssona i Pétura

Jónssona. Budući da se ta nesretna i mučna tragedija zbila na području okruga

Húnavatn, moja je odgovornost bila surađivati sa sucem i Zemaljskim sudom u

Reykjaviku kako bismo postigli svojevrstan dogovor u vezi s optuženicima.«

Lauga je podignula papir i odšetala do prozora kako bi pročitala na svjedu.

»Dakle, sve je gotovo.«

»Naprotiv. Troje optuženika prošlog je listopada na sudu ove države

proglašeno krivima za ubojstvo i podmetanje požara. Slučaj je sada proslijeđen

Vrhovnom sudu u Kopenhagenu, u Danskoj. Kralj... «, ovdje Blöndal zastade radi

dojma, » ...sam Kralj mora se upoznati sa zločinom i složiti se s mojom prvotnom

presudom u kojoj su osuđeni na pogubljenje. Kao što i same možete pročitati, svi su

osuđeni na smrt. To je pobjeda pravde, kao što sam uvjeren da ćete se složiti.«

Lauga odsutno kimnu, i dalje čitajući. »Neće ih poslati u Dansku?«

Blöndal se nasmiješio i nagnuo unazad na drvenom stolcu podižući pete

čizama s tla. »Ne.«

Lauga ga zbunjeno pogleda. »Dakle, gospodine, oprostite mi na neznanju, ali

gdje će biti...?« Glas joj je zamro.

Blöndal se podignuo na noge i stao pokraj nje i prozora, ne obazirući se na

Steinu. Virnuo je van kroz sušeni ovčji mjehur navučen preko prozora koji je služio

umjesto stakla, primjećujući malenu žilu svijenu na mutnoj površini. Stresao se.

Njegova kuća imala je staklene prozore.

»Bit će pogubljeni ovdje«, naposljetku reče. »Na Islandu. Preciznije, na sjeveru

Islanda. Ja i sudac koji je predsjedao u Reykjavíku odlučili smo da bi to bilo...«

Oklijevao je, promišljajući. »Ekonomičnije.«

»Zbilja?«

Blöndal se namrštio Steini, koja ga je sumnjičavo promatrala. Posegnula je i

istrgnula cedulju iz Laugine ruke.

»Da, premda neću poreći da pogubljenje ujedno našoj zajednici pruža

mogućnost da bude svjedokom posljedica teškog nedjela. Valja tomu oprezno

20

pristupiti. Kao što znate, bistra Sigurlaug, zločinci ovakvoga soja obično se šalju u

inozemstvo da bi kaznu odslužili ondje, gdje ima tamnica i sličnog. Budući da je

odlučeno da će njih troje biti smaknuto na Islandu, u istom okrugu u kojem su

počinili zločin, potrebno nam je svojevrsno mjesto za pritvor pod nadzorom dok se

ne postigne dogovor u vezi s datumom i mjestom pogubljenja.

Kao što znate, u Húnavatnu nema tvornica ni javnih ustanova u koje bismo

mogli smjestiti zatvorenike.« Blöndal se okrenuo i ponovno se spustio na stolac.

»Zbog toga sam odlučio da ih treba smjestiti na seoska imanja, u domove čestitih

kršćana, koji će ih potaknuti na pokajanje pružajući im dobar primjer i koji će imati

koristi od posla koji će zatvorenici obaviti dok čekaju presudu.«

Blöndal se preko stola nagnuo prema Steini, koja je zurila u njega, s jednom

rukom na ustima, a u drugoj stišćući pismo. »Islanđana«, nastavi on, »koji bi mogli

ispuniti svoje dužnosti državnih službenika pružajući im takav smještaj.«

Lauga smeteno pogleda okružnog načelnika. »Ne mogu li ih smjestiti u pritvor

u Reykjavíku?« prošapta.

»Ne. Tu su i troškovi.« Rukom je mahnuo po zraku.

Steina je stisnula oči. »Smjestit ćete ih ovamo? K nama? Jer sud u Reykjavíku

želi izbjeći trošak slanja u inozemstvo?«

»Steina«, upozori je Lauga.

»Vaša obitelj dobit će naknadu«, reče Blöndal, mršteći se.

»Što bismo trebali učiniti? Lancima ih vezati za nogu kreveta?«

Blöndal se polako uspravi do pune visine. »Nemam izbora«, reče, glasa naglo

duboka i opasna. »Položaj vašeg oca podrazumijeva obaveze. Uvjeren sam da on ne

bi sumnjao u mene. Kórnsa ima premalo radnika, a tu je i pitanje novčanog stanja

vaše obitelji.« Prišao je Steini, spuštajući pogled na njezino maleno, prljavo lice na

slabom svjetlu. »Uostalom, Steinvör, neću dopustiti da vi i vaša obitelj smjestite troje

kažnjenika. Samo jednu od dviju žena.« Tešku ruku spustio joj je na rame, ne mareći

za to što se trznula. »Ne bojite se valjda pripadnice istoga spola, je li?«

Nakon što je Blöndal otišao, Steina se vratila u primaću sobu i podignula zdjelu

nepojedenog skyra. Vrhnje se zgrušalo uz rub. Stresla se od zlovolje i bijesa i

pritisnula zdjelu čvrsto na stol, grizući donju usnu. Šutke je vrištala, želeći da se

zdjela raspukne, dok nalet bijesa nije prošao. Zatim se vratila u kuhinju.

21

KATKAD SE PITAM nisam li već mrtva. Nije ovo život; čekanje u tami, u tišini, u

prostoriji tako gnjusnoj da sam zaboravila miris svježeg zraka. Noćna posuda tako je

ispunjena mojim otpadom da bi se mogla preliti ako je netko ubrzo ne dođe

isprazniti.

Kad su zadnji put došli? Sve se pretvorilo u jednu dugu noć.

Zimi je bilo bolje. Zimi su stanovnici Stóra-Borga bili zatočeni kao i ja; svi smo

dijelili baðstofu kad je snijeg zatrpao imanje. Za sate dok smo bili budni imali su

svjetiljke, a kad bi ponestalo ulja, svijeće koje su tamu držale podalje od nas. Onda je

stiglo proljeće i premjestili su me u spremište. Ostavili su me samu bez ikakva svjetla

i nisam nikako mogla brojiti sate, nikako nisam mogla razaznati dan od noći. Sada

mi društvo prave samo okovi na zapešćima, zemljani pod, rastavljen tkalački stan,

napušten u kutu, staro slomljeno vreteno.

Možda je već ljeto. Čujem korake slugu koji tapkaju hodnikom, škripanje vrata

dok prolaze amo-tamo. Katkad čujem prodoran, piskutav smijeh sluškinja dok vani

zajedno čavrljaju i znam da je vrijeme popustilo, da je vjetar prestao pokazivati zube.

Pa zatvaram oči i zamišljam dolinu za dugačkih ljetnih dana, sunce koje grije kosti

zemlje dok se labudovi ne okupe na jezeru i oblake koji se podižu da otkriju visinu

neba; vedrog, svijetloplavog, tako svijetlog da te natjera u plač.

TRI DANA NAKON POSJETA Björna Blöndala kćerima s imanja Kórnsa, njihov otac,

okružni redarstvenik Vatnsdalura, Jón Jónsson, i njegova žena Margrét uputili su se

kući.

Jón, pomalo pogrbljen, vižljast muškarac od pedeset i pet ljeta, snježnoplave

kose i velikih ušiju zbog kojih se činio priprostim, hodao je ispred njihova konja,

vodeći ga za uzde i gazeći neravnim tlom iskusnom lakoćom. Njegova žena, koja je

sjedila na njihovoj crnoj kobili, bila je izmorena putovanjem, premda to ne bi

priznala. Sjedila je blago podignute brade, glave poduprte tankim, drhtavim vratom.

Njezine oči spuštenih kapaka pogledom su prelazile s farme na farmu dok su

prolazili pokraj malenih posjeda u dolini Vatnsdalur, zatvarajući se samo kad bi je

snašli naleti kašlja. Kad bi se oni povukli, nagnula bi se preko konja da ispljune,

potom obrisala usta krajem šala, mrmljajući kratku molitvu. Kad bi to učinila, njezin

bi muž glavu katkad nagnuo prema njoj, kao da je pomalo zabrinut da će se prevaliti

s konja, no izuzev toga putovanje su nastavljali bez prekida.

22

Upravo se izmorivši još jednim mučnim kašljem, Margrét je pljunula na travu i

dlanovima pritiskala prsa dok nije došla do daha. Kad je progovorila, glas joj je bio

promukao.

»Gle, Jóne, na imanju Ás imaju još jednu kravu.«

»Ha?« Muž joj se zadubio u misli.

»Rekla sam«, primijeti Margrét, nakašljavajući se, »da na imanju Ás imaju još

jednu kravu.«

»Je li?«

»Čudim se što nisi sam primijetio.«

»Da.«

Margrét je zatreptala na prašnjavom svjetlu i u daljini razabrala maglovite

obrise kućerka Kórnsa.

»Nadomak smo kuće.«

Njezin muž promrmlja u znak slaganja.

»Čovjek se zamisli, zar ne, Jóne? Dobro bi nam došla još jedna krava.«

»Dobro bi nam došlo još svašta.«

»Ali bilo bi lijepo imati još jednu kravu. Više maslaca. Mogli bismo si priuštiti

još jedan par ruku u vrijeme košnje.«

»Sve u svoje vrijeme, Margrét, dušo.«

»Kad to vrijeme dođe, bit ću mrtva.«

Riječi su zvučale ogorčenije nego što je namjeravala. Jón nije odgovorio, samo

je promrmljao konju da ga potjera naprijed, a Margrét se namrštila stražnjoj strani

njegova šešira za jahanje, priželjkujući da se okrene. Kad je nastavio klipsati

naprijed, duboko je udahnula i ponovno se zagledala prema imanju Kórnsau.

Bilo je kasno poslijepodne i svjetlo se povlačilo s livada, trnuli su ga niski

oblaci koji su se skupljali na istoku. Ostaci staroga snijega na planinskom prijevoju

mjestimice bi izgledali tmurno i sivo, a potom, kad bi se oblaci pomaknuli, neobično

bijelo. Ljetne ptice prolijetale su livadama da uhvate kukce koji su treperili ponad

njih i moglo se čuti mrgodno blejanje ovaca dok su ih mladi momci tjerali niz dolinu

prema imanjima.

23

Na imanju Kórnsau Lauga i Steina izašle su iz kuće kako bi donijele vodu s

planinskog potoka, Lauga trljajući oči na suncu, a Steina odsutno zamahujući

vjedrom uz bok u ritmu koraka. Nisu razgovarale.

Sestre su dva protekla dana radile u potpunoj tišini, obraćajući se jedna drugoj

samo da zatraže štihaču ili da pitaju koju bačvu zasoljenog bakalara valja prije

otvoriti. Tišina, koja je započela poslije svađe koja je uslijedila nakon posjeta

okružnog načelnika, bila je prošarana ljutnjom i uznemirenošću. Trudeći se da što

manje razgovaraju jedna s drugom, obje su se izmorile. Lauga, frustrirana

tvrdoglavošću i trapavošću starije sestre, nije mogla prestati razmišljati o tome što će

njezini roditelji reći na Blöndalov posjet. Steinina neuljudna reakcija na vijesti koje je

donio Blöndal mogla bi utjecati na njihov društveni položaj. Björn Blöndal utjecajan

je čovjek i ne bi htio da mu prkosi balavica. Zar Steina ne zna koliko njihova obitelj

ovisi o Blöndalu? Da bi to jednostavno bila njihova dužnost?

Steina je nastojala izbjeći razmišljanje o ubojici. Od samog bi joj se zločina

smučilo, a od pomisli na bešćutnost kojom im je načelnik nametnuo zločinku grlo bi

joj se stegnulo od bijesa. Lauga je mlađa, ne bi joj ona smjela govoriti što smije, a što

ne smije činiti. Kako da ona zna sve tajne društvenih ljubaznosti koje valja izvoditi

pred trbonjama u crvenim kaputima? Ne. Bolje da uopće ne misli na to.

Steina je pustila da joj se rame spusti pod teretom vjedra i snažno zijevnula.

Pokraj nje, Lauga nije mogla izbjeći da i ona ne zijevne pa su im se nakratko pogledi

susreli i pokazale su jedna drugoj suosjećanje zbog umora koji su obje osjećale, sve

dok zbog Laugine otresite primjedbe da si prekrije usta Steina nije mrko i bijesno

pogledala u tlo.

Nježne zrake poslijepodnevnog svjetla grijale su im lice dok su hodale prema

potoku. Nije bilo vjetra i dolina je bila tako spokojna da su dvije žene počele sporije

hodati usklađujući se s mirnoćom u zraku. Približavale su se stjenovitom sprudu oko

potoka kad je Lauga, okrećući se da povuče suknju s trnovitog grma, primijetila

konja u daljini.

»Oho! « iznenadi se ona.

Steina se okrenula. »Što je sad?«

Lauga kimnu u smjeru konja. »To su mamma i pabbi«, reče bez daha. »Vratili su

se.« Zaškiljila je kroz maglovitost sunčeve svjetlosti na poljima. »Da, to su oni«, reče,

kao da razgovara sama sa sobom. Iznenada uzrujana, Lauga je gurnula svoje vjedro

prema Steini i dala joj znak da nastavi hodati prema potoku. »Napuni ih. Možeš se

24

snaći s oba, je li? Bolje da ja... Idem ja. Da zapalim vatru.« Odgurnula je Steinu, jače

negoli je namjeravala, zatim se okrenula na peti.

Trnovito grmlje uz put uhvatilo se Laugi za čarape dok se žurila natrag u

kućerak, obuzeta olakšanjem. Sada će se pabbi pozabaviti okružnim načelnikom i

Agnes Magnúsdóttir.

Gurnuvši ulazna vrata kuće, Lauga je pošla niz hodnik i skrenula lijevo u

kuhinju. Dok nije bilo gazdarice, Kristín je zatražila slobodno poslijepodne da posjeti

obitelj, ali ognjište se još dimilo od jutarnje vatre. Lauga ga je brzo prekrila

sasušenom balegom, zamalo u žurbi ugušivši plamenove koji su izmigoljili. Kako će

otac primiti vijest o posjetu okružnog načelnika? Koliko dugo će zatvorenicu držati

na Kórnsau? Čak nije imala ni pismo koje joj je pokazao; Steina ga je bacila u vatru

tijekom prepirke.

Bez obzira na to, pomisli Lauga, stavljajući lonac na kuku iznad ognja, kad

pabbi sazna, on će preuzeti brigu o tome.

Raspirila je vatru s malo zraka iz mijeha, potom brzo otklipsala niz hodnik da

proviri kroz vrata. Još jedan nalet panike prostrujao joj je kičmom. Što li će on učiniti?

Pognula je glavu i vratila se unutra pa otišla u smočnicu prikupiti što god je mogla

za mesnu juhu. Ostalo je samo malo ječma. Još su čekali da se sluge vrate od

trgovaca na jugu.

Lauga je zakoračila kroz vrata, zamalo se spotičući preko izdignutog praga, i

otišla u spremište po malo ovčetine za lonac. U to doba godine nije imalo smisla

rezati dimljenu janjetinu, ali od zime je preostala pokoja kriška krvavice, veoma

užegle, ali dobre.

Svi ćemo zajedno jesti u baðstofi. Onda ću im reći, odluči Lauga. Začula je zvuk

konjskih kopita na blatu u dvorištu pred kućom.

»Komið þið sæl« Lauga je izašla iz kuće, otirući prašinu balege s ruku i brzo

gladeći kosu pod kapom. »Drago mi je što ste se oboje sretno vratili.«

Jón, njezin otac, zaustavio je konja i nasmiješio joj se pod jahačkim šeširom.

Golu ruku podignuo je pozdravljajući je i zakoračio naprijed da joj dade brz, služben

poljubac.

»Malena Lauga. Kako si se snašla?« Okrenuo se prema konju da skine nekoliko

svežanja pričvršćenih na njegova leđa.

»Zdravo, mamma.«

25

Margrét spusti pogled na Laugu i milo je pogleda, iako je jedva pomaknula

usne. »Zdravo, Sigurlaug«, reče.

»Dobro izgledaš.«

»Još sam živa«, odgovori.

»Jesi li umorna?«

Margrét je zanemarila pitanje i nespretno kliznula na tlo. Lauga je sramežljivo

zagrlila majku, zatim rukom prešla niz kobilinu njušku i osjetila drhtanje nosnica,

vruć, vlažan dah na svom dlanu.

»Gdje ti je sestra?«

Lauga je podignula pogled prema sprudu pokraj potoka, ali nije mogla vidjeti

nikakve kretnje. »Donosi vodu za večeru.«

Margrét podignu obrve. »Mislila sam da će nas ovdje dočekati.«

Lauga se ponovno okrenula prema ocu, koji je malene svežnje sa sedla stavljao

na tlo. Duboko je udahnula. »Pabbi, nešto ti poslije moram reći.«

Počeo je odvezivati kruto uže oko kobile. »Nešto je uginulo?«

»Što?«

»Jesmo li izgubili koju životinju?«

»Aha. Jao ne, ništa takvoga,« odgovori Lauga, dodajući naknadno, »Bogu

hvala.« Zakoračila je bliže ocu. »Možda ću ti to morati reći nasamo«, reče prigušenim

glasom.

Majka ju je čula. »Što god imaš reći, možeš reći oboma, Lauga.«

»Ne želim te uznemirivati, mamma.«

»Ah, često sam uznemirena«, reče Margrét, iznenada se smiješeći. »Tako je to

kad imaš djecu i sluge na brizi.« Zatim je Margrét, upozorivši muža da preostale

svežnje ne spusti u lokve, podignula nekoliko svežanja i uputila se unutra, a Lauga

je krenula za njom.

Kad je Lauga donijela zdjelice s juhom, Jón je već bio ušao u baðstofu i sjeo pokraj

svoje žene.

»Mislila sam da će vam goditi topao obrok«, reče.

Jón je podignuo pogled prema Laugi, koja je stajala ispred njega, držeći

poslužavnik. »Smijem li se prvo presvući?«

26

Lauga se krzmala pa, spustivši poslužavnik na krevet pokraj majke, kleknula i

počela odvezivati vezice Jónovih čizama. »Nešto vam moram oboma reći.«

»Gdje je Kristín?« Osorno je upitala Margrét, a Jón se podbočen na laktove

nagnuo unatrag i pustio da mu kći skine mokru čarapu s noge.

»Steina joj je dala pola dana slobodno«, odgovori Lauga.

»A gdje je Steina?«

»Ah, ne znam. Tu negdje.« Lauga osjeti kako joj se želudac uvrće od panike,

svjesna da je roditelji budno motre. »Pabbi, okružni načelnik Blöndal posjetio nas je

dok vas nije bilo«, prošapta ona.

Jón se malo uspravio i pogledao kćer odozgo. »Okružni načelnik?« ponovi.

Margrét je stisnula šake. »Što je htio?« upita.

»Imao je pismo za tebe, pabbi.«

Margrét se zagledala dolje u Laugu. »Zašto nije poslao slugu? Jesi li sigurna da

je to bio Blöndal?«

»Mamma, molim te.«

Jón je šutio. »Gdje je pismo?« upita.

Lauga je mic po mic skinula obuću s njegove druge noge i dopustila da padne

na pod. Blato je otpalo s kože.

»Steina ga je spalila.«

»Zašto, zaboga? Bože mili!«

»Mamma! Sve je u redu. Znam što je pisalo. Pabbi, prisiljeni smo...«

»Pabbi!« Steinin glas odjeknuo je hodnikom. »Nikad nećeš pogoditi koga

moramo držati u kući pod ključem!«

»Pod ključem?« Margrét se okrenula da pita stariju kćer, koja je upravo upala u

sobu. »Jao, Steina, mokra si do kože.«

Steina spusti pogled na natopljenu pregaču i slegnu ramenima. »Vjedra su mi

ispala i morala sam se vratiti da ih opet napunim. Pabbi, Blöndal nas prisiljava da

Agnes Magnúsdóttir držimo u kući!«

»Agnes Magnúsdóttir?« Margrét se okrenula prema Laugi, užasnuta.

«Da, ubojicu, mamma!« uzviknu Steina, odvezujući mokru pregaču i nemarno

je bacajući na krevet pokraj nje. »Onu koja je ubila Natana Ketilssona!«

»Steina! Upravo sam htjela objasniti pabbiju...«

»I Pétura Jónssona, mamma.«

27

»Steina!«

»Jao, Lauga, pa što ako si im ti htjela reći.«

»Ne bi smjela prekidati...«

»Djevojke!« Jón ustade, ispruženih ruku. »Dosta. Počni ispočetka, Lauga. Što se

dogodilo?«

Lauga je oklijevala, a zatim rekla svojim roditeljima sve čega se mogla sjetiti o

posjetu okružnog načelnika, sve crvenijeg i crvenijeg lica dok je prema sjećanju

ponavljala što je pročitala u pismu.

Prije nego što je dovršila, Jón se počeo ponovno oblačiti.

»Sigurno to nije nešto što smo obvezni učiniti!« Margrét je povukla muža za

rukav, ali Jón se nije obazirao na nju, odbijao je pogledati ženino izbezumljeno lice.

»Jóne«, protisnu Margrét. Pogledala je svoje kćeri, koje su sjedile držeći ruke u

krilu, šutke promatrajući roditelje.

Jón je ponovno navukao čizme, brzo omatajući vezice oko gležnja. Koža je

zaškripala kad ih je čvrsto stegnuo.

»Prekasno je, Jóne«, reče Margrét. »Ideš na Hvammur? Svi će već spavati.«

»Onda ću ih probuditi.« Uzeo je šešir s čavla, primio ženu za ramena i nježno je

maknuo s puta. Kimajući kćerima u znak pozdrava, izašao je iz sobe, niz hodnik i za

sobom zalupio ulazna vrata.

»Što ćemo sad, mamma?.« Čuo se Laugin glasić iz mračnog kutka sobe.

Margrét je zatvorila oči i duboko udahnula.

Jón se vratio na imanje Kórnsa nekoliko sati poslije. Kristín, koja se vratila s

poslijepodnevnog dopusta da bi je Margrét propisno prekorila, s predbacivanjem se

mrštila Steini. Margrét je prekinula pletenje i razmišljala o tome bi li pomirila dvije

djevojke kad je čula škripu ulaznih vrata kućice i muževe teške korake u hodniku.

Jón je ušao i odmah pogledao svoju suprugu. Stisnula je čeljust.

»No?« Margrét je povela muža do kreveta.

Jón je prtljao s vezicama obuće.

»Molim te, pabbi«, reče Lauga, spuštajući se na koljena. »Što je rekao Blöndal?«

Trznula se unazad kad mu je povukla čizme. »Ona i dalje mora doći ovamo?«

Jón je kimnuo. »Sve je onako kako je Lauga rekla. Agnes Magnúsdóttir

premjestit će iz pritvora na Stóra-Borgu i dovesti ovamo.«

28

»Ali zašto, pabbi?« tiho upita Lauga. »Što smo skrivili?«

»Ništa nismo skrivili. Ja sam okružni redarstvenik. Ne mogu je smjestiti u bilo

koju obitelj. Za nju su odgovorne vlasti, a to uključuje i mene.«

»Vlasti na Stóra-Borgu ima na pretek«, kiselo reče Margrét.

»Bez obzira na to, premjestit će je. Došlo je do incidenta.«

»Što se dogodilo?« upita Lauga.

Jón spusti pogled na lijepo lice svojeg najmlađeg djeteta. »Uvjeren sam da

nema razloga za brigu«, naposljetku reče.

Margrét se kratko nasmijala. »Zar ćemo samo tako pristati?« Glas joj postade

nalik siktaju. »Ta Agnes je ubojica, Jóne! Imamo kćeri, radnike. Čak i Kristín!

Odgovorni smo za druge!«

Jón znakovito pogleda svoju ženu. »Blöndal će nas namiriti, Margrét. Dobit

ćemo naknadu za to što ćemo je držati u pritvoru.«

Margrét zastade. Kad je progovorila, glas joj je bio krotak. »Možda bismo

trebali djevojke poslati od kuće.«

»Ne, mamma! Ne želim otići«, kriknu Steina.

»To bi bilo radi vaše sigurnosti.«

Jón pročisti grlo. »Djevojke će biti sasvim sigurne s tobom, Margrét.«

Uzdahnuo je. »Ima još nešto. Björn Blöndal tražio je da budem na Hvammuru te

večeri kad ona stiže ovamo.«

Margrét zaprepašteno otvori usta. »Mene ćeš prisiliti da je dočekam?«

»Pabbi, ne možeš mammu ostaviti samu s njom«, jauknu Lauga.

»Neće biti sama. Svi ćete biti ovdje. Doći će redarstvenici sa Stóra-Borga. I

svećenik. Blöndal je to organizirao.«

»A što je tako važno na Hvammuru da te Blöndal očekuje ondje baš te noći kad

će u naš dom uvesti zločinku?«

»Margrét...«

»Ne, zahtijevam odgovor. Nije pošteno.«

»Raspravljat ćemo o tome tko će biti krvnik.«

»Krvnik!«

»Svi okružni redarstvenici bit će ondje, uključujući one iz Vatnsnesa koji će

putovati s jahačima sa Stóra-Borga. Prespavat ćemo ondje te noći i vratiti se sljedećeg

dana.«

29

»A ja ću dotle biti sama sa ženom koja je ubila Natana Ketilssona.«

Jón smireno pogleda svoju ženu. »Kćeri će biti s tobom.«

Margrét je zaustila da nešto kaže, ali ipak se predomislila. Strogo je pogledala

muža, primila pletivo i počela bjesomučno vrtjeti iglama.

Steina je ispod oka promatrala oca i majku i uzela večeru u ruke, osjećajući

mučninu u želucu. U rukama je držala drvenu zdjelicu i proučavala komadiće

ovčetine koji su plivali u masnoj juhi. Polako primivši žlicu, prinijela je komadić

usnama i počela žvakati pa jezikom napipala kvrgu hrskavice u mesu. Oduprla se

instinktu da je ispljune i samljela je zubima, šutke gutajući.

NAKON ODLUKE da moram otići, ljudi sa Stóra-Borga ponekad mi navečer vezuju

noge, kao što se konjima vežu prednji udovi, kako bi bili sigurni da neću pobjeći.

Čini se da me svakog dana koji prođe sve više doživljavaju kao životinju, još jednu

zvijer tupa pogleda koju valja nahraniti onim što nekako skupe i skloniti s lošeg

vremena. Ostavljaju me u mraku, uskraćuju mi svjetlo i zrak, a kad me treba

premjestiti, vežu me i vode kamo žele.

Ovdje mi se nikad ne obraćaju. Zimi, u baðstofi, uvijek sam čula svoje disanje i

bojala sam se progutati slinu u strahu da će to čuti cijela prostorija. Jedini zvukovi

koji su tada tijelu pravili društvo bili su šuštanje stranica Biblije i šaputanje. Čula bih

kako se drugima s usana otima moje ime, a znala sam da mi nisu uputili blagoslov.

Sada, kad ih zakon obvezuje da naglas pročitaju riječi pisma ili objave, govore kao da

se obraćaju nekomu tko stoji iza mojih leđa. Odbijaju me pogledati u oči.

Ti, Agnes Magnúsdóttir, proglašena si krivom za suučesništvo u ubojstvu. Ti,

Agnes Magnúsdóttir, proglašena si krivom za podmetanje požara i ubojstvo s

predumišljajem. Ti, Agnes Magnúsdóttir, osuđena si na smrt. Ti, Agnes. Agnes.

Oni mene ne poznaju.

Šutim. Čvrsto sam odlučila isključiti se iz svijeta, stisnuti srce i držati se onoga

što mi još nisu ukrali. Ne smijem dopustiti da samu sebe izgubim. Ono što jesam

čuvat ću u sebi i rukama ću čvrsto držati sve što sam vidjela i čula i osjetila. Pjesme

nastale dok sam prala i kosila i kuhala sve dok do krvi nisam nažuljala ruke. Sage

koje znam napamet. Potapam sve što mi je ostalo i uranjam pod vodu. Ako

progovorim, izaći će mjehurići zraka. Neće moći zadržati moje riječi za sebe. Vidjet

30

će kurvu, luđakinju, ubojicu, ženu kojoj krv kapa na travu i koja se smije ustima

zagušenim blatom. Reći će »Agnes« i vidjeti pauka, vješticu uhvaćenu u mrežu koju

je sama zlokobno splela. Možda ugledaju janje okruženo vranama, koje bleji za

izgubljenom majkom. Ali neće vidjeti mene. Ja ondje neću biti.

ĐAKON THORVARDUR JÓNSSON uzdahnuo je napuštajući crkvu i izlazeći na hladan,

vlažan popodnevni zrak. Prošlo je malo više od mjesec dana otkad je prihvatio

Blöndalovu ponudu da posjećuje osuđenicu, a otad je svakog dana preispitivao

svoju odluku. Svakog jutra osjećao se uznemireno, kao da se netom probudio iz

noćne more. Čak i dok bi svakodnevno hodao do malene crkve Breidabólstadura da

bi se pomolio i kratko sjedio u tišini, želudac bi mu se stisnuo od nervoze, a tijelo bi

mu drhtalo kao da je iscrpljeno podvojenošću njegova uma. Ni danas nije bilo

drukčije. Dok je sjedio na tvrdoj klupi, promatrajući svoje ruke, uhvatio je samoga

sebe kako priželjkuje da oboli, da teško oboli, kako bi dobio izliku za to da ne ode na

imanje Kórnsa. Užasavala ga je njegova nevoljkost, kao i spremnost na žrtvovanje

dobra zdravlja kojim je blagoslovljen.

Sad je prekasno, u mislima si je govorio hodajući prilično jadnim vrtom unutar

groblja. Dao si svoju riječ drugom čovjeku i Bogu, i više nema povratka.

Nekoć, prije nego što mu je umrla majka, crkveno dvorište bilo je puno

malenih biljaka koje su na rubove grobova ljeti bacale ljubičaste cvjetove. Njegova je

majka govorila da pokojnici njišu cvijeće kako bi poslije zime pozdravili one koji

dolaze u crkvu. No kad je umrla, njegov je otac iščupao divlje cvijeće i grobovi otad

leže pusti.

Vrata kućerka u Breidabólstaduru bila su odškrinuta. Kad je Tóti ušao unutra,

zbog teške topline iz kuhinje i mirisa rastopljenog loja svijeće u hodniku, osjetio je

mučninu.

Njegov otac, pognut nad kotlom u kojem se krčkalo, bockao je nešto nožem.

»Trebao bih sada poći, čini mi se«, najavi Tóti.

Otac je podignuo pogled s ribe koja je ključala i kimnuo.

»Očekuju me rano uvečer da se upoznam s obitelji na Kórnsau i da budem

ondje kada... No, kad stigne zločinka.«

Otac mu se namršti. »Pođi onda, sine.«

31

To Tóti ti se nećkao. »Misliš li da sam spreman?«

Župnik Jón uzdahnuo je i podignuo kotao s kuke iznad žeravice. »Sam najbolje

poznaješ svoje srce.«

»Molio sam se u crkvi. Pitam se što bi mamma o svemu tome mislila.«

Tótijev otac polako je trepnuo i svrnuo pogled u stranu.

»Što ti misliš, oče?«

»Čovjek mora održati svoju riječ.«

»No je li to dobra odluka? Ja... ne želim da budeš nezadovoljan mnome.«

»Trebao bi težiti tomu da udovoljiš Bogu«, promrmlja župnik Jón,

pokušavajući nožem ugrabiti ribu iz vruće vode.

»Hoćeš li se moliti za mene, oče?«

Tóti je čekao odgovor, ali nije ga dobio. Možda misli da je on prikladniji izbor

za susret s ubojicama, pomisli Tóti. Možda je ljubomoran što je odabrala mene.

Promatrao je oca koji je liznuo djelić ribe koji se zalijepio za oštricu. Odabrala je mene,

ponovi si on.

»Nemoj me buditi kad se vratiš«, doviknuo je pastor Jon kad mu se sin

okrenuo i izašao iz sobe.

Tóti je prebacio sedlo na konja i uzjahao ga. »Dakle, to je to«, tiho prošapta.

Nježno je stisnuo koljena da potjera konja i osvrnuo se prema kućici. Tanki pramen

dima iz kuhinje rasplinuo se na blagoj popodnevnoj rosulji.

Putujući kroz visoku travu doline oko crkve, đakon je nastojao smisliti što bi

trebao reći. Bi li trebao biti ljubazan i srdačan ili mrk i nepristupačan, poput

Blöndala? Dok je jahao, uvježbavao je različite tonove glasa, različite pozdrave.

Možda bi trebao pričekati da vidi tu ženu. Neočekivano, tijelom mu prostruji blago

uzbuđenje. Obična je sluškinja, ali ona je ubojica. Ubila je dvojicu ljudi. Zaklala ih kao

životinje. Nijemo je usnama oblikovao tu riječ. Ubojica. Morðingi. Potekla mu je iz

usta poput mlijeka.

Dok je putovao sjevernim dijelom poluotoka s tankim rubom oceana na

obzoru, oblaci su se počeli raščišćavati i blago crveno svjetlo kasnolipanjskog sunca

preplavilo je klanac. Kapi vode jasno su blistale na tlu, a brda su izgledala ružičasto i

prigušeno, sjene su polako prelazile njima dok su oblaci plutali u visini. Maleni

kukci vijugali su zrakom, blještavi kao zrnca prašine kad bi prošli kroz sunčevu

svjetlost, a sladak, vlažan miris trave, gotovo spremne za košnju, lebdio je u

32

prohladnom dolinskom zraku. Jeza koja je Tótiju bila tako snažno prožela želudac

raspršila se dok se šutke divio krajoliku pred sobom.

Svi smo mi Božja djeca, pomisli u sebi. Ta mi je žena sestra po Isusu i ja, njezin

duhovni brat, moram je povesti kući. Nasmiješio se i potjerao konja. »Spasit ću je«,

prošapta.

33

DRUGO POGLAVLJE

3. svibnja 1828.

Undirfell, Vatnsdalur

Osuđenica Agnes Magnusdottir rođena je na imanju Flaga u župi Undirfell 1795. Primila je

konfirmaciju 1809. i zapisano je da ju je u toj dobi odlikovao »oštar um, te izrazito

poznavanje i razumijevanje kršćanstva«.

Tako stoji u crkvenoj knjizi u Undirfellu.

P. Bjarnason

34

IZVELI SU ME IZ SOBE i ponovno mi stavili okove. Ovaj put su poslali sudskog

službenika, mladića kozičave kože i nervozna osmijeha. On je sluga s Hvammura,

prepoznala sam mu lice. Kad je razmaknuo usne, vidjela sam da mu zubi u ustima

trunu. Zadah mu je bio ogavan, ali nimalo gori od mojeg; znam da sam smrdljiva.

Na meni su se skorile prljavština i nataložene suze mog tijela: krv, znoj, loj. Ne

pamtim kad sam se zadnji put oprala. Kosa mi je poput namašćenog užeta; pokušala

sam je držati u pletenici, ali nisu mi dopustili vrpce i slutim da sam službeniku

izgledala kao čudovišno stvorenje. Možda se zato nasmiješio.

Izveo me iz one odvratne sobe, a drugi su nam se muškarci pridružili dok me

vodio kroz neosvijetljeni hodnik. Šutjeli su, ali osjetila sam da su iza mene; osjetila

sam njihovo zurenje kao da mi hladne ruke stišću vrat. Tada, nakon mjeseci u

prostoriji ispunjenoj mojim ogavnim dahom i smradom noćne posude, odveli su me

kroz hodnike Stóra-Borga u blatnjavo dvorište. I padala je kiša.

Kako da opišem kako je bilo ponovno disati? Osjećala sam se kao da sam se

ponovno rodila. Posrtala sam na svjetlu svijeta i dubokim udasima gutala svježi

morski zrak. Bilo je kasno doba dana: vlažno ždrijelo poslijepodneva bilo mi je svom

silinom na licu. Duša mi je procvala u tom kratkom trenutku kad su me izveli kroz

vrata. Pala sam, odjeća mi je bila u blatu, i podigla sam lice kao da se molim. Mogla

sam zaplakati, takvo mi je olakšanje donijelo svjetlo.

Čovjek je spustio ruku i povukao me s tla kao da čupa čičak koji je pustio

korijen na mjestu na koje ne pripada. Tada sam primijetila svjetinu koja se okupila.

Isprva nisam znala zašto ti ljudi stoje uokolo, i muškarci, i žene, svatko od njih bio je

miran i šutke piljio u mene. Tad sam shvatila da ti ljudi ne bulje u mene. Shvatila

sam da oni ne vide mene. Ja sam dva mrtvaca. Ja sam imanje u plamenu. Ja sam nož.

Ja sam krv.

Nisam znala što mi je činiti pred tim ljudima. Tad sam ugledala Rósu,

promatrala je izdaleka, držeći kćerkicu za ruku. Bilo je utješno vidjeti nekoga koga

prepoznajem i nesvjesno sam se nasmiješila. No osmijeh je bio pogreška. Oslobodio

je bijes svjetine. Sluškinje su iskrivile lica, a tišinu je prekinuo iznenadni, kratki povik

35

djeteta: Fjandi! Vrag! Odjeknuo je zrakom poput vodene eksplozije gejzira. Osmijeh

mi je kliznuo s lica.

Na zvuk uvrede svjetina kao da se probudila. Netko se gorko nasmijao, a dijete

je ušutkala i udaljila starija žena. Jedan po jedan, svi su otišli i vratili se u kuću ili

nastavili s obavezama, sve dok na kišici nisam ostala sama s redarstvenicima, stojeći

u čarapama koje su otvrdnule od sasušenog znoja, srca koje plamti pod prljavom

kožom. Kad sam se okrenula, vidjela sam da je Rósa nestala.

Sada jašemo sjeverom Islanda, tim otokom koji oplakuju njegove vode,

natmurenom u svom oceanu. Ganjajući svoje sjene preko planina.

Zavezali su me za sedlo poput trupla koje nose na groblje. U njihovim sam

očima već pokojna žena, predodređena za grob. Ruke su mi sapete sprijeda. Dok

jašimo u toj groznoj povorci, okovi mi gnječe kožu dok mi ne prokrvari pred očima.

Sad sam već naučila očekivati zlo. Neki stražari na Stóra-Borgu obavili su mi tijelo

malim grubostima, zabilježili svoju mržnju prema meni, pokoji trag ovdje, masnice,

rascvale poput nakupina zvijezda pod kožom, crni i žuti dim zarobljeni ispod opne.

Pretpostavljam da su neki do njih poznavali Natana.

No sada me vode na istok i premda sam vezana poput janjeta za klanje,

zahvalna sam što se vraćam u doline gdje kamenje ustupa mjesto travi iako ću ondje

umrijeti.

Dok se konji probijaju kroz busene trave, pitam se kad će me ubiti. Pitam se

gdje će me držati, pohraniti me poput maslaca, poput dimljenog mesa. Poput

mrtvaca koji čeka da se do odmrzne prije negoli me poput kamena polože u zemlju.

Ne govore mi to. Umjesto toga, stavljaju mi željezne lisičine i vode me uokolo,

a ja poput krave idem kamo me povedu i nema ritanja, ili slijedi nož. Vješala i surova

smrt. Spuštam glavu, idem kamo me vode nadajući se da me ne vode u grob, ne još.

Muhe su gadne. Plaze mi po licu i ulaze mi u oči, i osjećam slabašno titranje

njihovih nogu i krila. Privlači ih znoj. Okovi su preteški da bih ih mogla otjerati.

Izrađeni su za muškarca iako su mi stegnuti sasvim čvrsto uz kožu.

Bez obzira na to, tješe me pokreti, toplina konja pod nogama: tješi me što u

nečemu osjećam život i što mi nije tako hladno. Tako sam dugo bila napola

smrznuta, kao da mi se zima nastanila u moždini. Beskrajni dani tame u zatvorenom

i pogledi puni mržnje svakomu bi navukli mraz na kosti. Stoga, da, bolje je sada biti

na otvorenom. Čak i kad je zrak pun muha bolje je ići nekamo nego polako trunuti u

sobi poput trupla u lijesu.

36

Kroz brujanje kukaca i ritam konja u hodu čujem hučanje u daljini. Možda je to

ocean – neprestana grmljavina valova koji šibaju pijesak Thingeyrara. Ili to možda

zamišljam. More ti se uvuče u glavu. Kao što je Natan govorio, jednom kad ga pustiš

unutra, ne pušta te na miru. Poput žene, rekao je. More ti pije krv.

Bilo je to onog prvog proljeća na Illugastadiru. Svjetlo je stiglo poput ulovljene

zvijeri, drhtave i razrogačenih očiju. More je bilo pusto – Natan je gurao čamac

njegovim srebrnastim pokrovom, uranjao mu vesla u bok.

»Tiho je kao na groblju«, rekao je on, smiješeći se, dok su mu se ruke podizale i

spuštale pod silinom vode. Čula sam škripanje drveta i šaptave pogrde vesala koja

pljuskaju površinu mora. »Budi dobra kad odem.«

Ne mislim na njega.

Koliko dugo jašemo? Jedan sat? Dva? Vrijeme je sklisko poput ulja. No nije

moglo proći više od dva sata. Poznajem ove predjele. Znam da sada idemo na jug,

možda prema Vatnsdaluru. Čudno, srce mi se u tren oka stisne uz rebra. Koliko je

prošlo otkad sam zadnji put vidjela ovaj dio zemlje? Nekoliko godina? Više? Ništa se

nije promijenilo.

Više nikad neću biti bliže domu nego sada.

Prolazimo neobičnim brdima na ulazu u dolinu i čujem graktanje gavranova.

Na blještavom plavom nebu njihovi obrisi izgledaju poput zloslutnih znakova. Svih

onih noći na Stóra-Borgu, u onom vlažnom, jadnom krevetu, zamišljala sam da sam

vani, da hranim gavrane na Flagi. Okrutne su oni ptice, gavrani, ali mudre. A

stvorenja bi trebalo voljeti zbog mudrosti ako ih se ne može voljeti zbog dobrote. U

djetinjstvu sam promatrala gavrane kako se skupljaju na krovu crkve u Undirfellu,

nadajući se da ću otkriti tko će umrijeti. Sjedila sam na zidu, čekajući da koji od njih

protrese perje, čekajući da vidim u kojem će smjeru okrenuti kljun. To se dogodilo

jedanput. Gavran se smjestio na drvenom zabatu i trznuo kljun prema imanju Bakki i

dječačić se utopio kasnije istog tjedna, pronađen je nizvodno siv i nabrekao. Gavran

je znao.

Sigga nije bila upućena u noćne more i duhove. Jedne noći, dok smo zajedno

plele na Illugastadiru, čule smo kriještanje gavrana koje je dopiralo s mora zbog

kojeg smo obje protrnule od jeze. Rekla sam joj da noću nikada ne smije dozivati niti

hraniti gavrana. Ptice koje kriješte u mraku su duhovi, rekoh, i ubile bi te čim te

ugledaju. Prestrašila sam je, uvjerena sam u to, jer u protivnom ne bi poslije rekla

ono što je rekla.

37

Pitam se gdje bi Sigga sada mogla biti. Zašto su odbili držati je sa mnom na

Stóra-Borgu. Odveli su je jednog jutra dok sam bila u okovima, nisu mi željeli reći

gdje je drže iako sam više puta pitala. »Podalje od tebe«, rekli su, »i to je dovoljno.«

»Agnes Magnúsdóttir!«

Čovjek koji jaše pokraj mene mrko gleda.

»Agnes Magnúsdóttir. Dužnost mi je obavijestiti te da ćeš do pogubljenja biti u

pritvoru na seljačkom imanju Kórnsa.« Nešto je čitao. Oči su mu zatreptale dolje

prema rukavicama. »Kao zločinka osuđena na sudu ove zemlje, izgubila si pravo na

slobodu.« Savija list papira i umeće ga u rukavicu. »Bilo bi dobro da makneš taj

mrgodan izraz s lica. Na Kórnsau žive dobri ljudi.«

Evo ti na. Evo ti osmijeha. Je li dobar? Vidiš li kako mi se razmiču usne? Vidiš

mi zube?

Prolazi pokraj moje kobile, a košulja mu je na leđima mokra od znoja. Je li to

bilo namjerno? Od svih mjesta, baš Kórnsa.

Jučer, dok sam bila zatvorena u spremištu Stóra-Borga, Kórnsa bi mi se činio

kao raj. Mjesto iz djetinjstva, rijeka, jarka trava, brdašca od treseta iz kojih u proljeće

izbija voda. Ali sada vidim da će to biti poniženje. U dolini me ljudi poznaju. Sjetit će

se kakva sam bila — kao dojenče, u djetinjstvu i kao žena koja bježi s jednog

gospodarstva na drugo — a onda će se sjetiti ubojstava i to dijete, ta žena, bit će

zaboravljeni. Ne usudim se osvrnuti oko sebe. Piljim u konjsku grivu, u uši koje

plaze dlakom, i ne znam jesu li uši kobiline ili su dogmizale s mojeg tijela.

ĐAKON TÓTI pognuo se pod niskim dovratkom i zaškiljio na ružičastom svjetlu

ponoćnog sunca. Na nižem dijelu najsjevernijeg polja na imanju, vidio je povorku

konja koja se približava. Među jahačima je tražio ženu. U zlaćanom obilju sijena koje

ih je okruživalo, njihove pojave izgledale su maleno i crno.

Margrét je izašla kroz vrata i stala iza njega.

»Nadam se da će netko ostati ovdje, da pripazi da nas ne ubije u snu.«

Tóti se okrenuo i pogledao Margrétino ozbiljno lice. I ona je naprezala oči kako

bi vidjela jahače i nabrale su joj se linije na čelu. Sijeda kosu bila joj je spletena u dvije

zategnute pletenice i smotana, i nosila je svoju najbolju kapu. Tóti je primijetio da je

presvukla prljavu pregaču u kojoj ga je dočekala ranije te večeri.

38

»Hoće li nam se vaše kćeri pridružiti ovdje vani?«

»Previše su umorne da bi stajale na nogama. Obje sam ih poslala u krevet. Ne

shvaćam zašto zločinku moraju dovesti usred noći.«

»Da ne bi uznemirili vaše susjede, rekao bih«, dometnu on obzirno.

Margrét se ugrizla za donju usnu, a obraze joj je oblilo rumenilo.

»Ne sviđa mi se dijeliti dom s đavoljom djecom«, reče, prigušujući glas do

šapata. »Đakone Tóti, moramo joj dati do znanja da je nepoželjna. Neka je presele na

otok ako je ne žele držati na Stóra-Borgu.«

»Svi moramo izvršiti svoju dužnost«, promrmlja Tóti, promatrajući kako

povorka skreće i usmjerava se prema sjenokoši nadomak kuće. Iz džepa na prsima

izvadio je rog s burmutom i prstohvat praha. Oprezno ga stavljajući na udubinu

pokraj zgloba lijevog palca, pognuo je glavu i ušmrkao.

Margrét se nakašljala i pljunula. »Čak i ako nas u noći zakolje kao prasce,

đakone Tóti? Vi ste muškarac, mladi muškarac, dakako, ali ste Božji čovjek. Mislim

da vas ne bi ubila. Ali nas? Moje kćeri? Gospode, kako ćemo mirno spavati?«

»Ostavit će vam redarstvenika«, promrmlja Tóti, usmjeravajući pozornost na

usamljenog jahača koji je sada kaskao prema njima.

»Moraju. U protivnom ću je sama odvesti natrag na Stóra-Borg.«

Margrét je izvijala ruke na trbuhu i pogled usmjerila prema malenom jatu

gavrana koje je tiho nadlijetalo planinski lanac Vatnsdalsfjall. Nalikovali su na pepeo

koji se vrtloži na nebu.

»Držite li do narodnih vjerovanja, đakone Tóti?« upita Margrét.

Tóti se okrenuo prema njoj, razmišljajući o pitanju. »Ako su plemenita i u

kršćanskom duhu.«

»Znate li kako se naziva jato gavrana?«

Tóti odmahnu glavom.

»Urota, đakone. Urota.« Margrét je podignula obrvu, izazivajući ga da joj se

usprotivi.

Tóti je promatrao kako se gavrani spuštaju na strehu staje. »Doista, gospođo

Margrét? Bio sam uvjeren da ih nazivaju nemilošću.«

Prije negoli je Margrét stigla odgovoriti, jahač koji je kaskao prema njima stigao

je do ruba sjenokoše.

»Komið þið sæ og blessuð«, povika on pozdravljajući.

39

»Drottin blessi yður. I Bog vas blagoslovio«, odgovoriše u isti glas. Margrét i

Tóti čekali su da čovjek sjaše s konja prije negoli su mu se približili. Službeno su se

izljubili, kao što je običaj. Muškarac je bio mokar od znoja i snažno je vonjao na

konje.

»Evo je«, reče bez daha. »Mislim da ju je putovanje izmorilo.« Ponovno je

zastao da skine šešir i rukom prošao kroz vlažnu kosu. »Mislim da vam neće zadati

brige.«

Margrét je frknula nosom.

Muškarac se hladno nasmiješio. »Naređeno nam je da noćas ostanemo ovdje da

se za to pobrinemo. Utaborit ćemo se pokraj livade.«

Margrét ozbiljno kimnu. »Samo nemojte zgaziti travu. Jeste li za malo mlijeka?

Surutke i vode?«

»Hvala«, odgovori muškarac. »Nadoknadit ćemo vam ljubaznost.«

»Nema potrebe.« Margrét naškubi usne. »Samo se pobrinite da kuja ostane što

dalje od noževa u mojoj kuhinji.«

Muškarac se zasmijuljio i pošao za Margrét u travnati kućerak. Tóti je u

prolazu muškarca zgrabio za ruku.

»Zatvorenica je tražila da razgovaram s njom. Gdje je ona?«

Muškarac pokaza na konja koji je bio najdalje od kuće. »To je ona namrgođena.

Mlađa sluškinja ostala je u Midhópu. Kažu da čeka rješenje žalbe.«

»Žalbe? Mislio sam da su obje osuđene na smrt.«

»Mnogi s područja Vatnsnesa nadaju se da će Siggu pomilovati Kralj. Premlada

je i previše mila da bi umrla.« Muškarac složi grimasu. »Za razliku od ove. Zna ona

planuti kad joj puhne u glavu.«

»Čeka li i ona žalbu?«

Muškarac se nasmijao. »Mislim da joj se ne smiješi sreća. Blöndal stoji iza

najmlađe. Kažu da ga podsjeća na njegovu ženu. A ova... Pa, Blöndal želi da mu

posluži za primjer.«

Tóti se zagledao prema konjima sada okupljenima uz rub sjenokoše. Ljudi su

počeli silaziti s konja i baviti se svojim zavežljajima. Samo je jedna silueta ostala na

konju. Prignuo se bliže čovjeku.

»Postoji li određen naziv? Kako bih trebao osloviti...?«

»Samo Agnes«, prekide ga čovjek. »Odazvat će se na Agnes.«

40

STIGLI SMO. Ljudi sa Stóra-Borga silaze s konja nedaleko od nakrivljene kuće na

gospodarstvu Kórnsau. Dvije siluete stoje ispred kuće, žena i muškarac, a jahač koji

mi je obznanio izgubljena prava hoda prema njima. Nitko mi ne dolazi odviti okove.

Možda su zaboravili na mene. Žena saginje glavu kako bi ušla u kuću, kašljući i

pljujući poput stare babe, ali muškarac ostaje i razgovara s redarstvenikom sa Stóra-

Borga.

Slijeva čujem smijeh – dva redarstvenika pišaju po tlu. Njušim smrad u toplom

zraku. Po običaju, nitko nije primijetio da cijelog dana nisam jela ni popila gutljaj

vode; usne su mi ispucale poput drva za ogrjev. Osjećam se kao kad sam bila malena

i gladna, kao da mi kosti postaju sve veće u tijelu, kao da će mi kostur drhteći izaći iz

tijela. Prestala sam krvariti. Više nisam žena.

Jedan od muškaraca hoda prema meni, brzim, dugim koracima preko

sjenokoše pokraj kuće. Nemoj ga gledati.

»Zdravo, Agnes. Ja... Ja sam đakon Thorvardur Jónsson. Đakon iz

Breidabólstadura u Vesturhópu.« Ostao je bez daha.

Ne podiži pogled. To je on. To je isti glas.

Kašlje, zatim se sagiba kao da će me poljubiti prema običaju, ali oklijeva,

koraknuo je unazad i zamalo se spotaknuo preko busena trave. Sigurno osjeća smrad

osušene mokraće na mojim čarapama.

»Tražili ste mene?« Glas mu je nesiguran.

Podižem pogled.

Ne prepoznaje me. Ne znam bih li odahnula ili osjetila razočaranje. Kosa mu je

crvena kao i prije, crvena kao ponoćno sunce. Čini se da su njegove lokne upile

svjetlo kao što se za pramen vune prima boja. No lice mu je starije. Stanjilo se.

»Tražili ste mene?« ponavlja. Kad ga pogledam u oči, svrne pogled, zatim

nervozno briše znoj s gornje usne, ostavljajući trag tamnih točkica. Burmut? Ne želi

biti ovdje.

Jezik mi je nabrekao u ustima i ne može se pomaknuti da oblikuje riječi. Što bih

mu uopće rekla, sad kad je došlo do ovoga? Čeprkam kraste na zglobovima na

mjestu gdje mi okovi stružu kožu i krv navire na površinu. On primjećuje.

»Dobro. Moram... Drago mi je što sam vas upoznao, ali... kasno je. Zacijelo ste...

ovaj, ubrzo ću ponovno svratiti.« Nespretno se naklanja, zatim se okreće i odlazi,

41

posrćući u žurbi. Odlazi prije negoli mu uspijevam poručiti da razumijem.

Razmazujem svježu krv po ruci dok ga promatram kako se spotičući kreće prema

svom konju.

Sad sam sama. Promatram gavrane, slušam kako konji jedu.

KAD SU SE LJUDI sa Stóra-Borga najeli i povukli u šatore na spavanje, Margrét je

pokupila prljave drvene zdjelice i vratila se unutra. Poravnala je pokrivače pod

kojima su spavale njezine kćeri i polako obišla malenu prostoriju, saginjući se da

podigne vlati suhe trave koje su pale sa zemlje naslagane između greda. Zdvajala je

nad prašinom u prostoriji. Zidovi su nekoć bili obloženi norveškim drvom, ali Jón je

skinuo daske da vrati dug seljaku s drugog kraja doline. Sada su se s golih zidova od

treseta ljeti na krevete trusili zemlja i trava, a zimi su zidovi postajali vlažni i

otpuštali plijesni koje su padale na vunene pokrivače i ukućanima kužile pluća. Dom

se počeo raspadati, potelušica je svoje stanje propadanja proširila na ukućane. Lani je

dvoje slugu umrlo od bolesti uzrokovanih vlagom.

Margrét je pomislila na vlastiti kašalj i nagonski podignula ruku na usta. Otkad

je okružni načelnik donio vijesti, iz pluća joj je sve češće izlazio gnoj. Svakog je jutra

ustajala s težinom na prsima. Margrét nije mogla razabrati je li to strepnja pred

dolaskom zločinke ili talog koji joj se tijekom noći nakupio u plućima, ali tjeralo ju je

na razmišljanje o smrti. Sve se urušava, pomisli.

Jedan od redarstvenika otišao je po Agnes na mjesto gdje su je ostavili vezanu s

konjima. Margrét je samo krajičkom oka u daljini vidjela ženu kad je iz mračnih

prostorija kuće otišla muškarcima odnijeti večeru – sitna mrlju plavetnila, trag suknje

koju vuku s konja. Sada joj je srce tuklo. Ubrzo će ubojica biti pred njom. Vidjet će

njezino lice; osjetiti njezinu toplinu u skučenom prostoru. Što valja učiniti? Kako se

ponašati pred takvom ženom?

Da je barem Jón ovdje, pomisli. On bi mi znao reći što da joj kažem. Samo

muškarac, dobar muškarac, zna kako izaći na kraj sa ženom koja će leći u ležaj koji si

je sama među kamenjem prostrla.

Margrét je sjela i odsutno čeprkala travu u ruci. Nadgledala je sluge koji su

prohujali kućanstvom njezina muža gotovo četiri desetljeća, i na jednako toliko

farmi, no svejedno se osjećala tromom zbog vlastite nesigurnosti i straha. Ta žena, ta

42

Agnes, nije sluga, pogotovo nije gošća, a nije ni sirota. Ne zaslužuje milosrđe, ali

ipak, osuđena je na smrt. Margrét je zadrhtala. Svjetlo svjetiljke poigravalo se

njezinom sjenom na podnim daskama.

Tupi koraci odzvanjali su s praga kuće. Margrét je hitro ustala, skupljena trava

odlepršala je na tlo kad je otpustila stisnute šake. Redarstvenikov glas zagrmio je iz

sjene hodnika.

»Margrét, gazdarice Kórnsaa? Vodim zatvorenicu. Smijemo li ući?«

Margrét je duboko udahnula i uspravnije stala. »Ovamo«, naredi ona.

Redarstvenik je prvi ušao u baðstofu, široko se smiješeći Margrét, koja je

ukočeno stajala, rukama stišćući tkaninu pregače. Pogledala je prema kćerima koje

su spavale i osjetila pulsiranje krvi u grlu.

Nastao je trenutak tišine kad je redarstvenik zatreptao da prilagodi oči slabom

svjetlu, a zatim je, naglo, povukao ženu u sobu.

Margrét nije bila spremna za prljavštinu i bijedu njezine pojave. Zločinka je

nosila, činilo se, običnu služinsku radnu haljinu od grube vunene tkanine, ali tako

grozno zamrljanu i slijepljenu prljavštinom da se izvorna plava boja jedva mogla

nazrijeti ispod smeđe nečistoće koja se proširila izrezom oko vrata i po rukama.

Kruta težina sasušenog blata tkaninu je nespretno vukla sa ženina tijela. Izblijedjele

plave čarape bile su joj potpuno mokre, spustile su joj se do gležnjeva, a jedna je bila

poderana i izložila je djelić blijede kože. Njezine cipele, od tuljanova krzna, činilo se,

razdvojile su se po šavovima, ali bile su tako prekrivene blatom da je bilo nemoguće

vidjeti koliko su oštećene. Kosa joj nije bila pokrivena kapom i slijepila se od

masnoće. Visjela joj je niz leđa u dvjema tamnim pletenicama. Nekoliko pramenova

oslobodilo se i mlitavo joj visjelo oko vrata. Izgledala je kao da su je dovukli sa Stóra-

Borga, pomisli Margrét. Ženino lice bilo je sakriveno; piljila je u pod.

»Pogledaj me.«

Agnes je polako podignula glavu. Margrét se lecnula vidjevši mrlju sasušene

krvi na ženinim ustima i prljavštinu koja joj je u prugama stajala na čelu. Žuta

masnica s brade širila se niz bočnu stranu vrata. Agnesine oči vrludale su s tla prema

Margrétinima i uznemirila ju je njihova prodornost, boja im je bila svjetlija i jasnija

zbog prljavštine na njezinu licu. Margrét se okrenula prema redarstveniku.

»Žena je pretučena.« Redarstvenik je promotrio Margrétino lice tražeći znak

podsmijeha, ali kad ga nije pronašao, spustio je pogled. »Gdje su joj stvari?«

»Ima samo odjeću koju nosi«, reče redarstvenik. »Službenici su uzeli ono što je

imala da pokriju troškove hrane za nju.«

43

Osnažena naglim buđenjem ljutnje, Margrét pokaza na okove oko ženinih

zglobova.

»Je li potrebno da bude vezana kao janje spremno za klanje?« upita ga.

Redarstvenik je slegnuo ramenima i opipao se tražeći ključ. U nekoliko vještih

okretaja oslobodio je Agnes lisica. Ruke su joj pale uz bokove.

»Sada možete ići«, reče Margrét redarstveniku. »Jedan od vas može ući kad

legnem na spavanje, ali želim nakratko ostati sama s njom.«

Redarstvenik razrogači oči. »Jeste li sigurni?« upita. »Nije to bezopasno.«

»Kao što sam rekla, pozvat ću vas kad pođem u krevet. Možete čekati pred

vratima i pozvat ću vas ako zatreba.«

Redarstvenik je oklijevao, zatim kimnuo i otišao pozdravljajući je rukom.

Margrét se okrenula prema Agnes, koja je stajala, nepomična, na sredini sobe.

»Ti«, reče, »pođi za mnom.«

Margrét ženu nije željela dotaknuti, ali nedostatak svjetla prisilio ju je da Agnes

primi za ruku kako bi je usmjerila prema pravoj prostoriji. Mogla je napipati kosti u

njezinim zglobovima, skorenu krv na vršcima prstiju. Žena je bazdjela po ustajaloj

mokraći.

»Ovuda.« Margrét je polako krenula dolje prema kuhinji, saginjući glavu pod

niskim dovratkom.

Kuhinja je bila osvijetljena žeravicom vatre na izdisaju na podignutom

kamenom ognjištu i malenom rupom u travnatom krovu koja je služila kao dimnjak.

Propuštala je slabo, ružičasto svjetlo koje se prostiralo utabanim zemljanim podom i

osvjetljavalo dim koji je lebdio u sobi. Margrét je pustila Agnes unutra pa se

okrenula prema njoj.

»Skini odjeću. Moraš se oprati ako želiš spavati pod mojim pokrivačima. Ne

želim da mi zagadiš kuću s imalo uši povrh onih koje su se već u nju uvukle.«

Agnesino lice bilo je bezizražajno. »Gdje je voda?« reče hrapav glas.

Margrét je zastala, zatim se okrenula prema velikom kotlu koji je ležao na

žeravici. Grunuvši ruku unutra, izvukla je lončariju ostavljenu da se namače, a zatim

kotao spustila na pod.

»Izvoli«, reče. »I topla je. A sad se požuri, prošla je ponoć.«

Agnes je pogledala kotao i odjednom pala na pod. Isprva je Margrét pomislila

da se onesvijestila, ali brzo je uvidjela zabludu. Promatrala je Agnes kako saginje

glavu preko ruba kotla i rukama grabi masnu vodu u usta, dašćući i pijući jednako

44

halapljivo kao životinja na pojilištu. Voda joj je potekla niz bradu i vrat, kapajući na

krute pregibe njezine haljine. Ne razmišljajući, Margrét se sagnula i odgurnula

Agnesino čelo od kotla.

Žena je pala unazad na laktove i ispustila krik dok joj je voda grgljala iz usta.

Margrétino srce je poskočilo od zvuka. Agnesine oči bile su poluzatvorene, usta

otvorena. Izgledala je kao oni koje je Margrét vidjela prolupale zbog pića ili

opsjednutosti ili zbog tuge koja nastupi kad smrt zaredom pohodi dom.

Agnes je tiho cvilila i nadlanicom trljala usta, zatim haljinu. Odgurnula se s

poda i pokušala ustati.

»Žedna sam.«

Margrét je kimnula, srce joj je još tuklo u prsima. S mukom proguta slinu.

»Sljedeći put zatraži šalicu«, reče.

KAD SE ĐAKON TÓTI vratio u očevu kućicu pokraj crkve u Breidabólstaduru, bio je

natopljen znojem. Žustro je jahao s imanja Kórnsa, petama podbadajući svog konja s

bočnih strana dok mu je vjetar šibao lice tjerajući mu krv u obraze.

Usporavajući do hoda, poveo je svog zdepastog ponija, kojem je pjena kapala s

usta, do stupa pokraj ulaza u kuću. Sjahao je drhtavih nogu. Vjetar je bio jače

zapuhao i dok je prodirao kroz gusto tkanu odjeću, osjetio je kako mu se znojem

natopljena koža hladi i počinje ga svrbjeti. Čeljust mu je bila čvrsto stisnuta. Ruke su

mu se tresle dok je omatao uzde oko stupa.

Teški oblaci doprli su s mora, a svjetlo je brzo nestajalo iako nije prošlo mnogo

vremena od ljetnog suncostaja. Tóti je vlažan ovratnik navukao više oko vrata i šešir

čvrsto natisnuo na glavu. Potapšavši konja po stražnjici, počeo je hodati laganim

usponom prema crkvi. Osjećao se kao iscijeđena mokra krpa ostavljena izobličena na

tlu. Uznemiravali su ga ti sjeverni dani, s pipcima svjetla koji se zadržavaju na nebu,

neprestanim sutonom. Nije mogao razabrati koliko je sati kao dok se školovao na

jugu.

Kiša je počela padati i vjetar je jače zapuhao. Šibao je visoku travu, poravnao bi

stabljike s tlom prije negoli bi ih ponovno vinuo pod nebo. Na svjetlu koje je jenjalo

trava se činila srebrnom.

45

Tóti je dugačkim koracima koračao uzbrdo, protežući mišiće u hodu,

razmišljajući o svom susretu sa ženom. S onom ženom. Zločinkom. Agnes.

Prvo je primijetio kako je, vezana za sedlo, raširila noge preko konja kako ne bi

skliznula. Tad ga je zapahnuo njezin miris; prodoran smrad zapuštenog tijela,

neoprane odjeće i svježeg znoja, sasušene krvi i još nečega između tih raširenih

nogu. Vonj svojstven ženama. Zarumenio se od pomisli na to.

No nije mu se smučilo od njezina smrada. Izgledala je poput svježeg mrtvaca,

netom iskopanog iz groba. Divlja crna kosa u masnim nitima i smeđosiva prljavština

nakupljena u porama kože. Gubave boje.

Ugledavši je, poželio se okrenuti, pobjeći. Poput kukavice.

Pogrbljen pod kapima kiše i zapusima vjetra, Tóti se u sebi prekoravao. Kakav

si ti čovjek ako bježiš od pogleda na oštećeno tijelo? Kakav ćeš svećenik biti ako ne

možeš podnijeti prizor patnje?

Najviše ga je uznemirila osobito jarka masnica na njezinoj bradi. Zrele, žute

boje, poput sasušenog žumanjka. Tóti se pitao kakva ju je silina iznjedrila. Gruba

ruka kojeg muškarca, koji ju je zgrabio ispod vrata. Uže kojim je bila vezana za

negve. Pad.

Toliko je načina na koje se osobi može nauditi, pomisli Tóti. Stigao je do groblja

i prtljao je s vratima.

Možda je to bio nesretan slučaj. Možda se sama ozlijedila.

Đakon se požurio kamenim puteljkom prema crkvi, nastojeći ne gledati

sjenovite grobove i drvene križeve na njima. Izvadivši nezgrapni ključ iz džepa, ušao

je u crkvu. Laknulo mu je kad je za sobom zatvorio drvena vrata i odvojio se od

tihog brujanja vjetra. Unutra je bilo posve mirno. Jedini zvuk bilo je blago tapkanje

kiše po jedinom prozoru crkve, rupi prekrivenoj ribljom kožom.

Tóti je skinuo šešir s glave i rukom prošao kroz kosu. Podne daske škripale su

dok je hodao prema propovjedaonici. Zastao je na trenutak, žmirkajući prema fresci

naslikanoj na zidu iza oltara. Posljednja večera.

Freska je bila ružna: golemi stol sa zdepastim Isusom. Juda, koji se zadržao u

sjeni, nalikovao je na trola, bio je komičan. Naslikao ju je sin mjesnog trgovca čija je

žena bila Dankinja i imao je veze u vladi. Jedne nedjelje poslije mise, Tóti je nehotice

čuo razgovor trgovca sa župnikom Jónom, žalio se na oljuštenu boju prethodne

zidne slike. Trgovac je spomenuo svog sina, umjetnički talent koji je momku

osigurao stipendiju u Kopenhagenu. Kad bi mu župnik Jón dopustio da iskaže

posebnu odanost svojoj župi, drage volje bi kupio sve potrebne materijale i darovao

46

sinov rad ne izlažući crkvu nikakvim troškovima. Jasno, Tótijev otac, kao čovjek

sklon štedljivosti, dopustio je da se stara freska preslika.

Tótiju je nedostajala. Na njoj je bila lijepa ilustracija prizora iz Starog zavjeta u

kojem se Jakov bori s anđelom, lica gurnuta u anđelovo rame, šaka punih svetog

perja.

Tóti je uzdahnuo i polako se spustio na koljena. Odloživši šešir na pod, čvrsto

je sklopio ruke na prsima i počeo se moliti naglas.

»Nebeski Oče, oprosti mi grijehe. Oprosti mi moju slabost i strah. Pomozi mi

da suzbijem svoj kukavičluk. Daj mi snage da podnesem prizor patnje kako bih

mogao obavljati Tvoj posao pomažući onima koji trpe.

Bože, molim za dušu te žene koja je počinila stravičan grijeh. Molim Te,

pomozi mi da pronađem riječi kojima ću je potaknuti na pokajanje.

Priznajem da se bojim. Ne znam što bih joj rekao. Ne osjećam se ugodno, Bože.

Molim Te, čuvaj mi srce od... od jeze koju ta žena budi u meni.«

Tóti je neko vrijeme ostao na koljenima. Tek ga je pomisao na konja koji vezan

stoji na kiši i vjetru natjerala da naposljetku ustane i za sobom zaključa vrata crkve.

MARGRÉT SE SLJEDEĆEG DANA probudila rano. Redarstvenik, koji je spavao u krevetu

nasuprot nje kako bi je zaštitio od zločinke, je hrkao. Grgljavo disanje uvuklo joj se u

snove i prenulo je.

Margrét se u krevetu okrenula prema zidu i vrhove pokrivača zarila u uši, ali

njegovo isprekidano brektanje uvuklo joj se u glavu. San ju je sada napustio. Ležala

je na leđima i pogledala na drugu stranu neosvijetljene sobe na mjesto gdje je ležao

redarstvenik. Gruba plava kosa stršila je u masnim čupercima, a usta su mu bila

otvorena na jastuku. Margrét je primijetila bubuljice uzduž njegove čeljusti.

Tako oni mene štite od ubojice, pomisli. Pošalju dječaka koji spava kao top.

Bacila je oko na zatvorenicu, koja je ležala na jednom od služinskih kreveta na

kraju sobe. Žena je mirno ležala, spavala. I njezine kćeri su spavale. Margrét se

podbočila na laktove da je bolje promotri.

Agnes.

Margrét nijemo izgovori riječ.

47

Čini se pogrešnim obraćati joj se krsnim imenom, pomisli Margrét. Kako li su

joj se obraćali na Stóra-Borgu, zapitala se. Zatvorenice? Okrivljenice? Optužena?

Možda su je dozivali odsutnošću imena, tišinom na mjestu gdje bi trebalo biti ime.

Margrét je zadrhtala i omotala se pokrivačem. Agnesine oči bile su čvrsto

zatvorene, a usta stisnuta. Kapa koju joj je Margrét dala odvezala se tijekom noći i

oslobodila joj tamnu kosu. Ležala je širom jastuka poput mrlje.

Neobično je napokon vidjeti tu ženu nakon cijelog mjeseca iščekivanja, pomisli

Margrét. Mjeseca strahovanja. Straha napetog poput uzice za ribolov, zakvačene za

nešto što, neizbježno, mora biti izvučeno iz dubine.

U danima i noćima nakon što se Jón vratio sa sastanka s Blöndalom, Margrét je

pokušala zamisliti kako će se ophoditi prema ubojici i kako bi žena mogla izgledati?

Kakva je to žena koja ubija muškarce?

Jedine ubojice koje je Margrét poznavala bile su žene u sagama, ali čak su i

tada, muškarce ubijale riječima; zapovijedima koje bi dale slugama da ubiju

ljubavnike ili osvete smrt krvnih srodnika. Te su žene ubijale iz daljine i ruke su im

ostajale čiste.

Ali nisu ovo vremena saga, pomislila je Margrét. Ova žena nije iz saga. Ona je

sluškinja bez zemlje, odrasla na kaši od lišaja i siromaštva.

Ponovno se spuštajući u ležeći položaj, Margrét je pomislila na Hjördis, svoju

najdražu sluškinju, sada pokojnu i pokopanu na groblju u Undirfellu. Pokušala je

zamisliti Hjördis kao ubojicu. Pokušala je zamisliti kako je Hjördis nožem probada u

snu, kao što su umrli Natan Ketilsson i Pétur Jónsson. Te tanke prste čvrsto omotane

oko drška, tihe korake u noći.

To je bilo nemoguće.

Lauga je pitala Margrét hoće li biti vidljivih znakova zla koje osobu tjera na

ubojstvo. Dokaza đavolje naravi: zečja usna, škrbav zub, madež; kakva malena

vanjska mana. Mora postojati upozorenje, nekakav način prepoznavanja, kako bi se

čestiti ljudi mogli obraniti. Margrét je odgovorila da neće biti znakova, da je sve to

praznovjerje, ali Lauga nije bila uvjerena.

Margrét se, pak, pitala hoće li žena biti lijepa. Znala je, kao i svi na sjeveru, da

je slavni Natan Ketilsson bio majstor u otkrivanju ljepote. Ljudi su ga smatrali

vračem.

Margrétina susjeda, Ingibjörg, čula je da je Agnes nagnala Natana da raskine

avanturu s Rósom Pjesnikinjom. Pitale su se znači li to da će sluškinja biti ljepša od

48

nje. Nije tako teško povjerovati da je lijepa žena kadra ubiti, pomisli Margrét. Kao što

kažu u sagama: Opt er flagð i fögru skinni. Vještica je često lijepe puti.

No ova žena nije bila ni ružna ni ljepotica. Možda dojmljiva, ali ne onakvog

tipa koji bi u mladih muškaraca izazvao čeznutljive poglede. Bila je veoma vitka,

poput vilenjaka, rekli bi južnjaci, i uobičajene visine. Sinoć u kuhinji Margrét je

pomislila da je ženino lice prilično izduženo, primijetila je visoke jagodične kosti i

ravan nos. Izuzev modrica, koža joj je bila blijeda, a zbog tamne kose činila se još

bljeđom. Neobična kosa. Rijetko žene u ovim krajevima imaju takvu kosu, pomisli

Margrét. Tako dugu, tako tamnu: smeđu poput tinte, gotovo crnu.

Margrét je pokrivač navukla do brade, a redarstvenikovo hrkanje nastavilo se

neumorno prolamati. Čovjek bi pomislio da se približava lavina, pomisli ona,

ozlovoljena. Osjećala se umorno, a prsa su joj otežala od sluzi.

Slike te žene gomilale su se iza Margrétinih sklopljenih vjeđa. Životinjski način

na koji je Agnes pila iz kotlića. Nemoć da se sama razodjene. Ruke su joj prtljale s

vezicama; prsti su joj bili nabrekli i nisu se dali savinuti. Margrét je bila prisiljena

pomoći joj, upotrijebiti vrške prstiju kako bi smrvila skoreno blato s Agnesine haljine

da se uzice mogu razvezati. U skučenosti malene kuhinje, zadimljene kakva je bila,

smrad odjeće i Agnesina vonjava tijela bili su dovoljni da Margrét potjeraju na

povraćanje. Zadržala je dah dok je ogavnu vunu povlačila s Agnesine kože i

okrenula glavu kad je haljina spala s tih mršavih ramena i spustila se na pod,

podižući zrnca prašine sa sasušenog blata.

Margrét se sjetila Agnesinih lopatica. Oštre poput britve, stršale su iz grube

tkanine njezina rublja, koje je bilo požutjelo oko vrata i imalo prljave smeđe mrlje

ispod pazuha.

Margrét će morati spaliti svu njezinu odjeću prije doručka. Sinoć ju je ostavila u

kutu kuhinje, nije ju željela unijeti u baðstofu. Buhe su plazile kroz tkanje.

Nekako je uspjela isprati većinu blata i prljavštine sa zločinkina tijela. Agnes se

pokušala oprati sama, malaksalo prelazeći vlažnom krpom po udovima, ali

prljavština je toliko dugo bila na njezinoj koži da se činilo kao da joj se usjekla u

pore. Naposljetku joj je Margrét, podvrnuvši rukave i stisnuvši zube, uzela krpu iz

ruku i ribala Agnes dok se tkanina nije potpuno zaprljala. Dok ju je prala, Margrét je

– nije si mogla pomoći – tražila vidljive znamene koje je Lauga očekivala, znakove

ubojice. Samo se iz ženinih očiju dalo nešto naslutiti. Činile su se drukčije, pomisli

Margrét. Veoma plave i bistre, ali nijansu presvijetle da bi ih se smatralo lijepima.

49

Ženino tijelo bilo je područje zlostavljanja. Čak je i Margrét, naviknuta na

ozljede, na neizbježne povrede izazvane teškim radom i nesretnim slučajevima, bila

zaprepaštena.

Možda je pregrubo ribala Agnesinu kožu, pomisli Margrét, gurajući glavu pod

jastuk u pokušaju da isključi redarstvenikovo grgljavo hrkanje. Neke su joj se rane

načele i procurile. Prizor svježe krvi potajno je u Margrét pobudio zadovoljstvo.

Natjerala je Agnes i da namoči kosu. Voda u kotlu bila je prepuna mulja i

prljavštine pa je Margrét jednog redarstvenika zamolila da donese još vode s

planinskog potoka. Dok su čekale, očistila joj je rane pomadom od sumpora i masti.

»Ovo je lijek Natana Ketilssona«, rekla je, pogledavajući ženu da vidi kako će

reagirati. Agnes nije ništa rekla, ali Margrét se učinilo da su joj se stegnuli mišići u

vratu. »Pokoj mu duši«, promrmljala je Margrét.

Opravši Agnesinu kosu koliko je mogla u ledenoj vodi i zatvorivši većinu

prokrvarenih rana mašću, Margrét joj je dala Hjördisino rublje i posteljinu. Hjördis je

donju haljinu u kojoj je Agnes sada spavala nosila kad je umrla. Margrét je slutila da

je svejedno je li preostala trunka klica. Nova vlasnica ionako će ubrzo biti mrtva.

Kako li je neobično pomisliti da će, u kratkom razdoblju, žena koja spava u

krevetu ni deset stopa od nje biti pod zemljom.

Margrét je uzdahnula i ponovno se uspravila u krevetu. Agnes se još nije bila

pomaknula. Redarstvenik je i dalje hrkao. Margrét ga je promatrala kad je gurnuo

ruku u prepone i počešao se, glasno. Svrnula je pogled, bilo joj je zabavno i

istovremeno je pomalo uzrujavalo što joj je taj čovjek jedina zaštita.

Uostalom, mogla bih ustati i redarstvenicima početi pripremati doručak,

pomisli. Možda skyr. Ili sušenu ribu. Pitala se ima li dovoljno maslaca za to i kad će

se sluge s namirnicama vratiti iz Reyjkavíka.

Odvezujući kapu za spavanje, Margrét je još jedanput pogledala usnulu ženu.

Srce joj je sišlo u pete. U mračnom kutku baðstofe, Agnes je ležala na boku,

mirno promatrajući Margrét.

50

TREĆE POGLAVLJE

O ZLOČINU JE REČENO da je Fridrik Sigurdsson, kojem su pomogle Agnes

Magnúsdóttir i Sigrídur Gudmundsdóttir, ušao u dom Natana Ketilssona oko ponoći

te Natana i Pétura Jónssona, koji je ondje bio gost, izbo i izudarao na smrt nožem i

čekićem. Potom ih je, zbog vidljivog istjecanja krvi i uneređenosti tijela, spalio

podmećući požar na gospodarstvu kako njihovo zlodjelo ne bi bilo očigledno.

Fridrik je zločin počinio nagnan mržnjom prema Natanu i željom za krađom.

Ubojstvo je na kraju otkriveno. Okružni načelnik bio je sumnjičav, a kad su otkrivena

napola izgorjela tijela, zaključio je da se njih troje udružilo.

Sa suđenja na Vrhovnom sudu 1829.

51

NISAM SANJALA u spremištu Stóra-Borga. Sklupčanoj na drvenim daskama s

pljesnivom konjskom kožom za ogrtanje, san mi je dolazio poput oskudnih nanosa

vode. Zapljuskivao bi mi tijelo, ali nikad me ne bi potopio u zaborav. Nešto bi me

probudilo – zvuk koraka ili struganje noćne posude na podu kad bi je sluškinja došla

isprazniti, oštar smrad mokraće. Katkad, kad bih mirno ležala čvrsto zatvorenih

očiju i potisnula svaku misao iz uma, san bi kapnuo natrag. Um bi mi prelazio iz

svjesnog stanja u nesvjesno dok se najtanahniji tračak svjetla ne bi uvukao u

prostoriju, a sluge mi gurnuli malo sušene ribe. Ima dana kad mislim da zapravo

nisam spavala od požara i da je besanica možda Božja kazna. Ili čak Blöndalova:

snovi oduzeti s mojom imovinom da bi se platio trošak pritvora.

No sinoć, ovdje na imanju Kórnsa, sanjala sam Natana. Kuhao je trave za

pripravak, a ja sam ga promatrala prelazeći rukama po zemljanom zidu kovačnice.

Bilo je ljeto i svjetlo je dobilo primjese ružičastog. Trave za pripravak imale su

snažan miomiris koji me okružio dok sam ondje stajala. Udisala sam gorkoslatki

miris, osjećajući kako me preplavljuje polagani val sreće. Napokon sam otišla iz

doline. Natan se okrenuo i nasmiješio. Držao je staklenu čašu punu pjene koju je

obrao s trava koje su se krčkale i iz nje se izdizala para. Izgledao je poput čarobnjaka

u svojim crnim visokim vunenim čarapama i s dimom koji mu se dizao iz ruke.

Natan je zakoračio kroz lokvu sunčeve svjetlosti i raskrilila sam ruke prema njemu,

smijući se, osjećajući se kao da bih mogla umrijeti od ljubavi, ali kad sam to učinila,

čaša mu je iskliznula iz stiska i razbila se na podu, a tama se slila u sobu poput ulja.

Ne mogu znati jesam li spavala poslije tog sna.

Natan je mrtav.

Svakog jutra budim se s tugom koja mi uzdrma srce.

Jedino što pomaže jest da gurnem um natrag pod vodu, natrag u san, natrag u

zlatni trenutak koji me je obuzeo prije negoli se čaša razbila. Ili da zamislim

Brekkukot, dok je mamma još bila sa mnom. Ako se usredotočim, vidim nju kako

spava u krevetu nasuprot mojega i Jóasova, maleni Jóas, koji se češe zbog ugriza

buha. Upotrijebit ću nokat i zgnječiti ih palcem.

52

No uspomene koje vadim su hladne. Znam što slijedi poslije Brekkukota.

Znam što se događa s mammom i Jóasom.

Kad otvorim oči vidim Margrét koja budna leži u krevetu. Prevrće se i okreće i

odsutno čupka pokrivač. Kapa za spavanje joj je malo labava i vidim njezinu sijedu

kosu zategnutu preko glave i spletenu u čvrste pletenice, čak i dok počiva. Gotovo

mogu raspoznati konture njezine lubanje.

Lice joj je mrlja, napola skrivena pokrivačem kojim se omotala. Okrenula se da

promotri usnulog redarstvenika koji leži na pomoćnom ležaju nasuprot.

Redarstvenik hrče, i gazdarica imanja negodujući cokće jezikom. Čujem te,

ženo stara. Već ti je puna kapa? Pokušaj godinu dana izdržati s njima i njihovim

grubim rukama, grubim pogledima.

Sasušena morska trava u njezinu jastuku šuška dok okreće glavu. Vidi me.

Brzo je udahnula i ruku prislonila na srce.

Trebala sam biti opreznija. Neka te nikad ne uhvate kako piljiš u nekoga. Mislit

će da nešto želiš od njih.

»Budna si. Dobro.« Gazdarica imanja gladi kosu preko čela i promatra me na

trenutak, možda nesigurna koliko sam je dugo promatrala.

»Ustani«, reče.

Poslušam je. Drvene daske hladne su mi pod stopalima.

Margrét mi predaje služinsku odjeću od plave vune i šutke se oblačimo.

Nervozno motri redarstvenika koji hrče. Navlačim grubu tkaninu preko glave i

osvrćem se po sobi. U krevetima spava još ljudi. Možda sluge. Nemam vremena

otkrivati tko bi oni mogli biti — Margrét me vodi niz vlažan hodnik kućice, zastajući

samo da povuče pramen travnate zemlje koji je olabavio i u nitima visi s grede.

»Raspada se«, progunđa.

Kreće se prebrzo da bih mogla pogledati u druge prostorije kućerka. Nije to

velik dom, ali od prvog puta kad sam bila ovdje sjećam se skladišta za bačve i one

prostorijice ondje, s kantama i vjedrom za mužnju, bit će da je ono sirana ili su je

možda preuredili u smočnicu. Prolazimo pokraj kuhinje. Moja odjeća sa Stóra-Borga

leži na hrpi u kutu.

Vani je dan već lijep. Trava je mokra zbog noćne kiše, a vlati na svjetlu

izlazećeg sunca izgledaju blistavo. Puše žustar vjetar i mreška lokve u dvorištu. Sada

opažam sitnice.

53

»Kao što možeš vidjeti«, počinje Margrét, zastajući kad se spotaknula o komad

naplavljenog drvlja koji se skotrljao s gomile izvan kuće. »Kao što možeš vidjeti,

ovdje ima puno posla koji treba obaviti.«

To je prvo što je rekla otkad je zatražila da se obučem. Ništa ne govorim i

pogled držim spušten. Primjećujem da joj je rub suknje umrljan od višegodišnjeg

povlačenja po tlu.

Margrét se uspravlja i stavlja ruke na bokove, kao da se želi prikazati većom.

Nokti su joj izgriženi do krvi.

»Neću tajiti svoje nezadovoljstvo time što si ovdje. Ne želim te u svom domu.

Ne želim te blizu svoje djece.«

Ona uspavana tijela bila su njezina djeca.

»Bila sam prisiljena držati te ovdje, a ti...« Glas joj malo zapinje. »Ti si prisiljena

na pritvor.«

Ramena su nam napeta na jutarnjem vjetru, koji nam haljinama udara o noge.

Kad sam bila malena, moja pomajka, Inga, pokazala mi je kako da tkaninu suknje

raširim na povjetarcu i pretvaram se da imam krila. Osjećala sam se kao da letim.

Jednog dana, rekla mi je, vjetar će me podignuti i nositi me svojim putem, a svi u

dolini pogledat će gore i vidjeti mi podsuknju. Smijala sam se tomu.

»Moj muž Jón je na Hvammuru, ali vratit će se danas ujutro. Radnici će se

vratiti svakog časa i počet ćemo spremati sijeno. Nepodopštine ne dolaze u obzir. Ne

znam što si radila na Stóra-Borgu, ali nešto ću ti reći, nećeš imati prilike iskorištavati

nas ovdje.«

Ništa ona ne zna.

»Dakle.« Ruke je čvrsto stegnula oko struka. »Koliko sam shvatila, radila si kao

sluškinja prije...« Zastaje.

Prije čega? Prije nego što su Natanu Ketilssonu i Péturu Jónssonu smrskane

lubanje?

»Da, milostiva.«

Uznemiruje me što si čujem glas. Čini se da cijelu vječnost nisam slobodno

govorila.

»Kao sluškinja?« Nije me čula kroz vjetar.

»Da, sluškinja. Od petnaeste godine. Prije toga bila sam najamna radnica.«

Laknulo joj je.

»Znaš presti i plesti, kuhati i brinuti se o životinjama?«

54

Mogla bih to raditi zatvorenih očiju.

»Znaš li baratati nožem?«

Želudac mi se spustio. »Kako molim, milostiva?«

»Znaš li kositi sijeno? Znaš li baratati kosom? Bog zna koliko mnogo slugu

nikad u životu nije kosilo travu, znam da u današnje vrijeme nije običaj da žene kose,

ali na našem gospodarstvu nema mnogo radnika i...«

»Znam rukovati kosom.«

»Fino. Dobro, što se mene tiče, radit ćeš za stan i hranu. Da, platit ćeš mi ovu

neugodnost. Od zločinke nemam nikakve koristi, samo od sluškinje.«

Zločinka. Riječ visi u zraku. Teška, nepomična pod zapusima vjetra.

Želim odmahnuti glavom. Ta mi riječ ne pripada, želim reći. Ne pristaje meni

ni onome tko sam. To je tuđa riječ, pripada nekom drugom.

No kakve koristi ima negodovati zbog jezika?

Margrét se nakašljava.

»Neću dopustiti nasilje. Neću trpjeti lijenost. Bilo kakva drskost, bilo kakva

neprimjerenost, imalo besposličarenja, lopovluka ili spletkarenja, i letiš van. Za kosu

ću te odvući s imanja ako moram. Jesmo li se razumjele?«

Ne čeka moj odgovor. Zna da nemam izbora.

»Pokazat ću ti stoku«, kaže, duboko uzdišući. »Ja ću pomusti ovce i kravu dok

ti...«

Oči su joj s mojih skliznule prema susjednom gospodarstvu u dolini. Nešto joj

je zapelo za oko.

SNÆBJÖRN, poljoprivrednik s Gilsstadira, uspinjao se obronkom doline. Pokraj njega

hodao je jedan od njegove sedmorice sinova, Páll, kojem je tog ljeta povjereno

čuvanje ovaca s imanja Kornsá. Jedva ga sustižući, za Snæbjörnom je hodala njegova

žena, Róslín, koja je sa sobom vodila dvije najmlađe kćeri.

»Bože, pomozi«, protisnu Margrét. »Stiže horda.« Iznenada se lecnula i

zgrabila Agnesinu ruku. »Uđi«, prošapta. Povukla je Agnes natrag pokraj kuće i

žurno je gurnula prema vratima. »Unutra! Smjesta.«

55

Agnes je oklijevala na ulazu, promatrajući Margrét, prije negoli je nestala u

tami kuće.

»Sæl og blessuð«, povika Snæbjörn. Bio je zdepast, visok čovjek rumenih obraza

i beživotne plave kose koja mu je visjela preko očiju. »Lijepo vrijeme!«

»Zar ne?« šturo odgovori Margrét. Pričekala je da joj se približi. »Vidim da ste

mi ti i Páll doveli posjetitelje.«

Snæbjörn se plaho naceri. »Róslín je inzistirala na tome da dođe ovamo. Samo,

čula je za tvoju, ovaj, nemilu situaciju. Rekla mi je da se želi uvjeriti da si dobro.«

»Kako ljubazno od nje«, reče ona, kroz stisnute zube.

Róslín se približila dovoljno da čuje. »Lijepog li vremena!« uskliknula je, poput

djeteta, podižući jednu ruku u zrak. »Nadajmo se da će potrajati dok spremimo

sijeno. Dobro jutro, Margrét!«

Snæbjörnova žena nosila je jedanaesto dijete; trbuh joj je stršao ispred nje,

podižući prednji dio haljine i otkrivajući nabrekle gležnjeve, ovlažene jutarnjom

rosom. Široko lice zarumenilo joj se od naporne šetnje i bila je zapuhana, grudi su joj

se dizale i spuštale ponad okruglog trbuha.

»Htjela sam doći sa Snæbjörnom i Pállom da te posjetim.« Njezina petogodišnja

kći spotaknula se o maleni busen trave i ponudila Margrét prekriven tanjur. »Raženi

kruh«, reče Róslín. »Mislila sam da će te razveseliti mala poslastica.«

»Hvala.«

»Jao, Bože mili, ostala sam bez daha. Prestara sam da budem u drugom stanju,

ali samo se redaju.« Róslín veselo potapša trbuh.

»Doista«, kiselo dometnu Margrét.

Snæbjörn se nakašljao i pogledao Róslín pa Margrét. »Dobro, najbolje da se nas

dvojica primimo posla. Je li Jón ovdje, Margrét?«

»Na Hvammuru je.«

»Onda dobro. No, pobrinut ću se da se Páll primi posla i pogledati onu kosu,

ako ti ne smeta da se motam po kovačnici.« Okrenuo se prema svojoj ženi i kćerima.

»Nemoj predugo odvlačiti Margrét od posla, može, Róslín?« Objema im se kratko

nasmiješio pa se okrenuo na peti i počeo se udaljavati dugačkim, ujednačenim

koracima, nježno gurkajući dječaka pred sobom.

Róslín se nasmijala čim je izašao iz dometa sluha. »Takvi su muškarci, zar ne?

Ne mogu biti na miru. Pođi se igrati sa sestrom, Sibba. Ne idite daleko. Ostanite

pokraj nas, hajde.« Róslín je potjerala kćeri s puta i pogledom obišla imanje dok je

56

govorila, kao da nekoga traži. Margrét je tanjur s raženim kruhom pomaknula na

bok. Od slatkaste arome kruha pomiješane s Róslíninim vrućim, vlažnim vonjem

osjetila je mučninu. Uhvatio ju je napad kašlja koji joj je tako pretresao tijelo da je

Róslín morala uhvatiti tanjur s kruhom kako ne bi skliznuo u travu.

»No, no, Margrét. Diši polako. I dalje ti nije dobro?«

Margrét je pričekala da napad prođe, zatim u travu ispljunula žitku grudu.

»Sasvim sam dobro. To je samo zimski kašalj.«

Róslín se zahihota. »Ali sad smo usred ljeta.«

»Dobro sam«, obrecnu se Margrét.

Róslín je pogleda pretjerano sažalno. »Naravno, ako ti tako kažeš. Ali, zapravo,

zato sam danas došla. Malo sam zabrinuta za tebe.«

»Je li?« Promrmlja Margrét. »Pa zašto?«

»Pa, zbog tvojih bolnih pluća, naravno, ali zadnjih sam tjedana čula i nekakve

glasine. Sigurna sam da su sve to bedastoće, ali svejedno...« Róslín je zabacila glavu

u stranu, a na debelom licu ukazao joj se jamičasti osmijeh. »No dobro, razvezala

sam se, a nisam se ni sjetila pitati te jesi li usred posla.« Virnula je preko Margrétina

ramena prema kući, prislanjajući ruku na čelo kako bi oči zaštitila od sunca. »Nadam

se da te ne prekidam. Činilo se kao da si s nekim. S tamnokosom ženom. Netko ti je

došao u posjet?« Róslín namjesti izraz pristojne ravnodušnosti.

Margrét uzdahnu, ozlovoljena. »Dobro vidiš, Róslín.«

»Aha. Možda Ingibjörg?« upita Róslín, podižući obrvu. »Idem onda i ostavljam

vas prijateljice na miru.«

Margrét je suzbila nagon da zakoluta očima. »Ne.«

»Jasno da nije, prerano je da bi te ona posjetila«, reče Róslín, žmirkajući. »Nova

sluškinja? Za spremanje sijena potrebna ti je sva moguća pomoć.«

»Pa, ne baš...«

»Onda je rođakinja?« nastavi Róslín, primičući se korak bliže.

Margrét je uzdahnula. Nakašljala se, shvaćajući da nikako ne može izbjeći

Róslínino ispitivanje. »Ženu koju si vidjela k meni je smjestio okružni načelnik Björn

Audunsson Blöndal.«

»Oho, stvarno? Baš čudno. A zašto?«

»Žena se zove Agnes Magnúsdóttir. Jedna je od slugu optuženih za ubojstvo

Natana Ketilssona i Pétura Jónssona, a određeno je da bude ovdje u pritvoru do

57

pogubljenja.« Margrét čvrsto prekriži ruke na prsima i prkosno spusti pogled na

Róslín.

Róslín uskliknu i spusti kruh na tlo da bolje dočara užasnutost.

»Agnes! Misliš na Agnes i Fridrika? Ubojice Natana Ketilssona!« Ruke je

prinijela užarenim obrazima i zagledala se u Margrét razrogačenih očiju. »Ali,

Margrét! Upravo zbog toga sam došla! Ósk Jóhannsdóttir rekla je da je razgovarala

sa Soffijom Jónsdóttir, čiji je brat Jóhann težak na imanju Hvammuru, i rekla je da je

Blöndal odlučio maknuti Agnes sa Stóra-Borga, jer nisu mogli riskirati da pobije tako

važnu obitelj...«

Róslín zastade, uvidjevši pogrešku. Margrét naškubi usne i bijesno je pogleda.

»Uh, Margrét, nisam mislila...« Zacrvenjeli su joj se okrugli obrazi.

»Da, Róslín. Istina je da je Blöndal ubojicu smjestio ovamo i da se ni mene ni

Jóna o tome nije ništa pitalo. Ali samo Blöndal zna zašto je tako odlučio.«

Róslín značajno kimnu. »Naravno. Ósk jest grozna trač-baba.«

»Da.«

Róslín nastavi kimati, a zatim zakorači naprijed i stavi ruku na Margrétino

rame. »Tako mi te žao, Margrét.«

»Zašto, pobogu?«

»Pa zato što moraš pod obiteljskim krovom držati ubojicu! Zato što si prisiljena

svakoga dana gledati njezino ogavno lice! Zbog straha koji ti sigurno ulijeva, zbog

tvoje dobrote kao i zbog tvog muža i sirotih kćeri!«

Margrét frknu nosom. »Lice joj nije tako ogavno«, reče, ali Róslín nije slušala.

»Zapravo znam podosta o tom slučaju, Margrét, i dopusti mi da te upozorim,

čula sam bešćutne stvari o pokvarenom trojcu koji je dobre Natana Ketilssona i

Pétura Jónssona lišio života!«

»Mislim da mnogi ne bi Natana i Pétura nazvali dobrima.«

»Oh! Ali bili su dobri! Griješili su, razumije se...«

»Pétur je zaklao trideset ovaca, Róslín. Bio je kradljivac.«

»Ali svejedno su bili plemeniti Islanđani. Jao, a kad se sjetim Natanove obitelji!

Njegova brata Gudmundura, njegove žene i sve njihove dječice. Otišli su na

Illugastadir, znaš, popraviti kuću i Natanovu radionicu.«

» Róslín, ako sam dobro čula, Natan je više vremena provodio u krevetima

udanih žena nego u svojoj radionici na Illugastadiru!«

58

Róslín se zabezeknula. »Margrét?«

»Stvar je u tome da...« Margrét se nećkala i okrenula, gledajući prema ulazu u

kuću. »Ništa nije jednostavno«, naposljetku promrmlja.

»Ne vjeruješ valjda da su zaslužili umrijeti?«

Margrét frknu nosom. »Naravno da ne.«

Róslín je oprezno promotri. »Znaš da je kriva, je li?«

»Da, znam da je kriva.«

»Dobro. Dopusti onda da ti kažem, lijepo ti savjetujem da čuvaš leđa pokraj...

Kako se ono zove?«

»Agnes«, blago odgovori Margrét. »Dobro to znaš, Róslín.«

»Da, Agnes Magnúsdóttir, tako je. Budi oprezna. Znam da si ne možeš puno

pomoći, ali od okružnog načelnika zatraži čuvara da je drži na oku. Drži joj ruke

vezane! Ljudi govore da je Agnes najgora od troje osuđenih. Dečko, Fridrik, bio je

pod njezinim utjecajem, a ona je prisilila drugu djevojku da čuva stražu i vezala je za

dovratak da ne pobjegne!« Róslín je zakoračila naprijed i prinijela lice Margrétinu.

»Čula sam da je ona izbola Natana osamnaest puta. Nije se zaustavljala!«

»Osamnaest puta, nemoj mi reći?« promrmlja Margrét. Očajnički je željela da se

Snæbjörn vrati po svoju ženu.

»U želudac i grkljan.« Róslínino lice zacrvenjelo se od uzbuđenja. »I – jao, Bog

nas sve blagoslovio — čak i u lice! Čula sam da mu je zarila nož u očnu duplju.

Probola ju je kao žumanjak!« Róslín je čvrsto stisnula Margrétino rame. »Da sam na

tvom mjestu, ne bih oka sklopila s njom u istoj sobi! Radije bih spavala u staji nego

riskirala. Ajme, Margrét, ne mogu vjerovati da su glasine istinite! Ubojice na našim

vratima! Ova je župa otišla niz vodu. Gore je nego ono što se čuje o Reykjavíku. A

ona, ovog trena, stoji upravo na mjestu gdje se igraju moje kćeri. Prolaze me srsi. Gle,

pogledaj mi ruke — sva sam se naježila! Sirota moja Margrét, kako li ćeš to izgurati?«

»Snaći ću se«, odrješito reče Margrét, saginjući se da podigne tanjur s raženim

kruhom.

»Hoćeš li doista? I gdje je Jón da te štiti?«

»Na Hvammuru, s Blöndalom. Kao što sam ti rekla.«

»Margrét!« Róslín digne ruke uvis. »Pokvareno je od Blöndala da tebe i

djevojke ostavi same s tom ženom! Znaš što, ja ću ostati s tobom.«

»Ne dolazi u obzir, Róslín,« odlučno reče Margret, »ali hvala ti na brizi. Eto,

nerado te tjeram, ali ovce se neće same pomusti.«

59

»Da ti pomognem?« upita Róslín. »Evo, daj da ti taj kruh odnesem unutra.«

»Doviđenja, Róslín.«

»Možda bih da je vidim mogla procijeniti u kakvoj si opasnosti. U kakvoj smo

mi opasnosti! Što će je spriječiti da se noću šulja uokolo?«

Margrét je primila Róslín za lakat i okrenula je u smjeru iz kojega je došla.

»Hvala ti na posjetu, Róslín, i hvala ti na raženom kruhu. Pazi kuda gaziš.«

»Ali...«

»Doviđenja, Róslín.«

Róslín se osvrnula prema kući, zatim se pokušala nasmiješiti te je teškom

mukom otklipsala niz obronak prema Gilsstadiru. Njezine djevojčice teturale su za

njom. Margrét je stajala, držeći pred sobom tanjur s raženim kruhom, i promatrala ih

na odlasku dok nisu postale samo točkice u daljini, a zatim je čučnula i kašljala dok

joj jezik nije postao sklizak. Mokro je ispljunula na travu. Zatim je polako ustala,

okrenula se i pošla natrag prema kući.

KAD UĐEM u baðstofu, vidim da je redarstvenik koji je spavao otišao. Bit će da se

pridružio svojim prijateljima; čujem muškarce koji pred prozorom razgovaraju na

mješavini danskog i islandskog. Bit će da nisu vidjeli kako me gazdarica imanja gura

natrag u kuću. Otišle su i dvije usnule kćeri. Sama sam.

Sama sam.

Nema budnog oka, nema stražara na vratima, nema užeta, nema okova, nema

brave pod ključem, i potpuno sam sama, nevezana. Ukipila sam se od pomisli na to.

Sigurno me netko motri kroz ključanicu? Sigurno je netko prislonio tijelo uz

pukotinu u zidu, čeka da vidi što ću učiniti, čeka da uleti u sobu s prstom poput

noža uperenim meni u grkljan.

Ali nema nikoga. Ni žive duše.

Stojim nasred sobe, puštam da mi se oči prilagode na tamu. Da, potpuno sam

sama, i drhtaj uzbuđenja prelazi mi kožom, poput treperenja na površini vode u

lončiću koja samo što nije zavrela. Ovog trenutka mogu učiniti bilo što; mogu

pregledati kućicu ili leći, ili govoriti naglas, ili pjevati. Mogu plesati ili psovati ili

smijati se i nitko neće znati.

Mogla bih pobjeći.

60

Žubor straha prolazi mi kičmom. To je osjećaj kao kad stojiš na ledu i iznenada

čuješ pucanje pod svojom težinom — istovremeno uzbudljiv i stravičan. Na Stóra-

Borgu sam sanjala o bijegu. Da ću pronaći ključ za okove i pobjeći — nikad nisam

razmišljala o tome kamo bih mogla otići. Nikad nije bilo prilike. Ali ovdje, sada,

mogla bih se iskrasti iz dvorišta i potrčati na drugi kraj doline, daleko od farmi,

čekati i pod okriljem noći uteći na brda, gdje će me nebo prekrivati svojom grubom,

sivom rukom. Mogla bih pobjeći na vrištinu. Pokazati im da me ne mogu držati pod

ključem, da sam kradljivica vremena i da ću preoteti sate koji su mi uskraćeni!

Zrnca prašine lelujaju na sunčevoj svjetlosti koja prodire kroz sasušenu opnu

pričvršćenu za prozor. Dok ih promatram, uzbuđenost zbog bijega biva progutana,

poput gejzirske vode koja nestaje u tlo. Samo bih jednu smrtnu presudu zamijenila

drugom. Gore u brdima mećave zavijaju poput ribarskih udovica, a vjetar ljušti kožu

s lica. Zima dolazi poput udarca u mraku. Nenaseljena mjesta okrutna su poput bilo

kojeg krvnika.

Koljena su mi slaba dok posrćem na krevet. Dok su mi oči zatvorene, tišina

prostorije stišće me poput ruke.

Kad mi se srce uspori, gledam mjesto gdje je spavao redarstvenik, pokrivač je

zgužvan, a istrošeni madrac otkriven. Trebao je zamijeniti krevetnu dasku — pratit

će ga zla sreća. Ako je krevet još topao, možda je blizu. Čini mi se kao da zadirem na

tuđi prostor dok diram goli madrac, ali hladan je. Otišao je. Moj krevet je složen.

Dlanovima prelazim tankim pokrivačem, istrošenim i glatkim od upotrebe. Koliko je

drugih tijela ovdje ležalo prije mene? Koliko je noćnih mora nastalo pod ovom

tkaninom?

Pod je prekriven daskama, ali zidovi i strop nisu, a zemljane zidove treba

popraviti; ploče sušenog treseta uleknule su se prema unutra i stanjile se, ostavile su

raspukline u zidu i prostoriju izvrgnule propuhu. Zimi će biti hladno.

No dotad bih mogla biti mrtva.

Brzo! Otkloni tu misao.

Uvela trava visi sa stropa poput neoprane kose. Nekoliko isklesanih ukrasa

raspoređeno je po gredama, a na nadvratnik iznad ulaza pribijen je križ.

Pjevaju li ovdje zimi crkvene pjesme? Možda umjesto toga kazuju sage — priče

su mi draže od molitava. Zbog toga su me jednom bičevali na ovom imanju, na

Kornsáu, kad sam bila malena i udomljena da čuvam sjenokošu. Stočaru Björnu nije

se svidjelo što sage poznajem bolje nego on. Bolje ti je da se družiš s ovcama, Agnes.

61

Knjige koje je napisao čovjek, a ne Bog, bezbožni su prijatelji i nisu za takve kao što si

ti.

Možda bih mu povjerovala da nije bilo moje pomajke Inge koja me poučavala,

šapćući dok je on navečer drijemao.

Pokraj ulaza, blizu gazdaričina kreveta, nalazi se sivi vuneni zastor koji je

pribijen za dasku. Pretpostavljam da služi kao vrata u sobu iza njega. Zastor je

kratak i u procjepu iznad poda vide se noge stola. Malo su okrhnute, kao da ih je

netko oglodao.

Baðstofa je gotovo gola kao i prije toliko godina, iako su malene daske pribijene

između uleknulih greda, a potpornji zida služe kao police. Drže uobičajene predmete

— drvene spremnike, ovčje rogove, lulu, riblje kosti, rukavice i igle za pletenje. Ispod

jednog kreveta je maleni oslikani sanduk. Napuštena papuča koju bi trebalo

popraviti. Poznati svakodnevni predmeti mogu biti utješni. Imala sam nekoć ovakve

stvari. Svoju bijelu vrećicu sa sušenim cvijećem. Kamen koji mi je mamma dala prije

nego što je otišla. Donijet će ti sreću, Agnes. To je čaroban kamen. Stavi ga pod jezik i

moći ćeš razgovarati s pticama.

Taj mi je kamen danima ležao u ustima. Ako su ptice razumjele moja pitanja,

nikad se nisu potrudile odgovoriti na njih.

Kornsá u okrugu Húnavatn. Predana sam na prag ovog imanja kad sam imala

šest godina s mamminim poljupcem i kamenom, a sada su me ponovno dovukli

ovamo u dobi od trideset i tri ljeta zbog dvojice mrtvih muškaraca i požara. Radila

sam na više sjevernih gospodarstava nego što me trebalo zapasti. No siromaštvo

ogoli ovakve kuće dok sve ne postanu iste i svima im je zajednička odsutnost stvari

koje bi ondje trebale biti. Bilo bi jednako i da sam čitav život provela na jednom te

istom mjestu.

To je, dakle, to. Kornsá, moj posljednji sumorni kutak. Posljednji krevet,

posljednji krov, posljednji pod. Sve što je posljednje donosi trzaje boli, kao da više

ništa neće preostati osim dima napuštenih vatri. Moram se pretvarati da sam i dalje

sluškinja, da mi je ovo novi stan i moram misliti na sve zadatke koje ću obaviti i kako

ću se potruditi da gazdarica pohvali spretnost mojih prstiju. Nekoć sam mislila da

bih ako marljivo radim jednog dana mogla postati kućepaziteljica. Ali ne ovdje. Ne

na imanju Kornsáu.

Kornsá. Neprestano mi se prevrće u glavi, tako da riječ moram veoma tiho

izgovoriti naglas i osjetiti joj zvuk. Govorim samoj sebi da je to samo još jedno

gospodarstvo i tiho recitiram imena svih mjesta na kojima sam živjela. Kao da

62

izgovaram magične riječi: Flaga, Beinakelda, Litla-Giljá, Brekkukot, Kornsá,

Gudrúnarstadir, Gilsstadir, Gafl, Fannlaugarstadir, Búrfell, Geitaskard, Illugastadir.

Od svih tih imena, jedno je pogreška. Jedno je noćna mora. Stuba koju ne

opaziš u tami.

To ime je sve što je pošlo po zlu. Illugastadir, imanje na obali mora, gdje se

blagim zrakom ori zveket iz kovačnice i galebovi grakću i tuljani se valjaju na svom

salu. Illugastadir, gdje je noć osvijetljena vatrom, gdje se dim povija u rano jutro da

proguta zvijezde, i u ruševinama, uvijek Illugastadir, koji u svom okrilju drži mrtva

tijela u kavezu od spaljenih greda.

Vani redarstvenici pucaju od smijeha. Jedan govori o svom bogatom rođaku u

Helgavatnu.

»Svratimo i oslobodimo ga rakije!« predlaže jedan.

»Da! I žene i kćeri!« viče drugi. Ponovno se smiju.

Hoće li netko ostati i držati me na oku da ne pobjegnem? Paziti da ne palim

svjetiljke kako slučajno ne bih iskru plamena bacila na pod. Da se pobrine da su mi

ruke čiste, jezik miran, noge skupljene i pogled spušten.

Sada sam vlasništvo Krune.

Nadam se da će danas otići svi do jednoga.

Dok nastojim čuti razgovore redarstvenika, primjećujem nešto skriveno pod

krevetom meni nasuprot, nešto blistavo. To je srebrni broš, neobičan predmet za

prostoriju tako lišenu raskoši. Je li ukraden? Ne bi to bilo tako čudno u ovoj dolini, u

kojoj ljudi mogu uhvatiti ovce i odrezati im žigove s ušiju prije nego što se stado

razbježi, a muškarci puštaju nokte kako bi lakše podignuli novčiće. Ima u ovim

krajevima mnogo lopovskih seljaka i sluga koji su osjetili bič zakona. Čak je i Natan

nosio ožiljke svog mladenačkog susreta s brezovom šibom.

Podižem broš. Neočekivano je težak.

»Spusti ga.« Vitka mlada žena stoji razmaknutih nogu, ruku podignutih s

bokova. »To je moje.«

Ispustim broš i obje se trznemo kad udari o pod. Djevojka je sitna i lijepih crta

lica, svijetlih trepavica koje ističu tamno plavetnilo očiju. Glava joj je pokrivena

maramom. Na nosu joj je blaga kvržica.

»Steina!« Djevojka se nije pomaknula, samo me promatra s vrata. Boji me se,

čini mi se.

63

Još jedna djevojka ulazi kroz vrata. Bit će da joj je sestra, samo što je viša,

smeđih očiju i kože na nosu zatamnjene pjegicama. »Róslín i njezina dječurlija su...«

Zastane kad me ugleda.

»Dirala je moj dar za konfirmaciju.«

»Zar je mamma nije odvela van?«

»I ja sam to mislila.«

Zure. »Mamma! Mamma! Dođi ovamo!«

Margrét dohrama unutra, brišući usta. Vidi srebrni broš na podu pokraj mojih

nogu i krv joj se iscijedi iz lica. Razjapi usta.

»Dirala ga je, mamma. Uhvatila sam je.«

Margrét zatvara oči i ruku stavlja na usne kao da je nešto boli. Želim joj

dotaknuti ruku. Želim je umiriti. Prilazi mi, sada bijesna, i čujem pljusku prije negoli

sam je osjetila. Odmjeren tresak. Peckavi nalet boli.

»Što sam ti ja rekla?« kriči ona. »Nećeš taknuti ni jednu jedinu stvar u ovoj

kući!« Teško diše, ruke uperene u moje lice. »Smatraj se sretnom što neću prijaviti

ovu nepodopštinu.«

»Nisam kradljivica«, kažem.

»Nisi, ti si ubojica.« Plavokosa djevojka ispljune riječi, jamice joj se pokažu na

obrazima. Marama joj je skliznula i pramen bijelo-plave kose pada joj je na čelo. Lice

joj je zažareno.

»Lauga«, opomene je Margrét, »povedi Steinu i idite u kuhinju.« Odlaze.

Margrét me hvata za rukav. »Za mnom«, kaže, vukući me iz sobe. »Dokazat ćeš da

se kaješ radeći kao konj.«

ĐAKON TÓTI probudio se rano ujutro i nije mogao ponovno zaspati. Danas su ga

ponovno očekivali na imanju Kornsáu. Nevoljko ustavši i obukavši se, izišao je na

svježi čisti jutarnji zrak i počeo obavljati zadatke na gospodarstvu i u crkvi. Sakupio

je malo stado ovaca koje je pripadalo njegovu ocu i pomuzao ih pretjerano brižno,

šapćući svakoj ovci poimence i prelazeći im prstima po ušima prekrivenim runom.

64

Prijepodne je došlo i prošlo, i sunce se razlilo nebom. Tóti je nahranio i napojio

njihovu kravu, Ýsu, a zatim počeo skupljati rublje s kamenog zida crkve na koji ga je

njegov otac prostro da se suši.

»Ne moraš to raditi«, reče pastor Jón hodajući iz kuće u njegovu smjeru.

»Nije mi teško«, reče Tóti, smiješeći se. Izvadio je sjemenku trave iz čarape.

Njegov otac slegnuo je ramenima. »Mislio sam da ćeš krenuti prema

Vatnsdaluru.«

Tóti se namršti.

»Zašto skačeš oko rublja kad je moraš posjetiti?«

Tóti zastade pa pogleda pastora Jóna, koji je lamatao parom hlača na vjetru.

»Ne znam što reći«, reče, zatim zastade. »Što bi joj ti rekao?«

Otac ga je grubom rukom pljesnuo po ramenu i oštro ga pogledao. »Hajde«,

reče. »Tko kaže da ćeš morati išta reći? Idi.«

MARGARÉT ME VODI dvorištem da mi pokaže malenu gredicu ljupčaca i anđelike, a

onda joj pomažem musti ovce. Pretpostavljam da nema povjerenja u mene da me

ponovno ostavi samu. Dečkić koji je prije stigao već je okupio životinje. Margret mi

ga pokaže i kaže da se zove Páll, ali ne upoznaje nas, a on mi se ne približava iako

zuri, razjapljenih usta.

Zatim palimo moju haljinu.

Sašila sam je prije dvije godine. Sigga i ja izradile smo svaka po jednu, radnu

haljinu, plavu i jednostavnu, od tkanine koju nam je Natan dao.

Da sam samo znala da će mi haljina nad kojom sam se mučila biti jedina

toplina u sobi koja bazdi po smradnoj koži. Da sam samo znala da će ta haljina

jednog dana biti navučena u noći, u žurbi, da će se natopiti znojem dok u gluho doba

noći trčim na Stapar, vrišteći tako da bih mogla mrtve dići iz groba.

Margrét mi daje malo toplog mlijeka iz vjedra, zatim idemo u kuhinju u kojoj

njezine kćeri potpaljuju vatru balegom. Stišću se uza zid dok ulazim.

»Skini lončić s kuke, Steina«, kaže Margrét neuglednoj djevojci. Zatim skuplja

moju zaprljanu odjeću iz kuta i baca je na vatru bez pompe.

»Tako.« Čini se zadovoljnom.

65

Promatramo kako se vunena haljina dimi dok nam oči ne zasuze od dima i

Margrét zakašlje, pa smo prisiljene otići raditi drugdje dok moja odjeća gori. Kćeri

ulaze u smočnicu.

Ta haljina bila mi je zadnja imovina. Sada više nema ničega na svijetu što bi

bilo moje; čak mi i toplinu koju isijava moje tijelo oduzima ljetni povjetarac.

Gredica s travama na imanju Kornsáu obrasla je i neuredna, okružena sklepanim

kamenim zidom koji se na jednom kraju prevrnuo na tlo. Većina biljaka razvila je

sjeme, ozebli korijeni trunu na toplom vremenu, ali ima povratiča i malenih gorkih

trava kojih se sjećam iz Natanove radionice na Illugastadiru, a anđelika slatko

miriše.

Plijevimo, pronalazimo busene trave koji plaze oko zdravijih biljaka i čupamo

ih iz tla. Uživam u popuštanju korjenova i smoli na prstima kad stabljike pucaju,

premda me bole pluća. Oslabjela sam. Ali ne odajem se.

Užitak mi je čučati suknje skupljene oko sebe, osjetiti miris dima spaljene

balege u kosi. Margrét bjesomučno radi i teško diše. Na što misli? Nokti su joj crni od

zemlje i žustro čeprka po njoj. Oči su joj obrubljene crvenilom zbog dima u kuhinji.

Kad se nakašlje, čujem krkljanje sluzi.

»Vrati se u kuću i reci mojim kćerima da dođu ovamo«, iznenada veli. »Zatim

lopatom iznesi pepeo s ognjišta i zakopaj ga u zemlju.«

Redarstvenici osedlavaju svoje konje u dvorištu kad se bez pratnje vraćam na

posjed. Šute. »Jeste li dobro?« jedan od njih doziva Margrét, a ona ih umiruje mašući

prljavom rukom.

Vrata kućerka su otvorena, vjerojatno zbog toga da izađe smrdljivi dim.

Podižem noge preko praga.

Kćeri pronalazim u smočnici, obiru jučerašnje mlijeko. Mlađa me prva ugleda i

trkne sestru. Obje uzmaknu nekoliko koraka unatrag.

»Vaša majka bi htjela da joj se pridružite.« Lagano kimnem i stanem u stranu

da ih propustim. Mlađa odmah klisne iz prostorije, ne skidajući pogled s mojih očiju.

Starija djevojka se nećka. Kako je zovu? Steina. Kamen. Čudno me gleda i

polako odlaže kutlaču.

»Mislim da te poznajem«, kaže ona.

Ništa ne odgovaram.

»Nisi li prije bila sluškinja ovdje u dolini?«

66

Kimnem.

»Poznajem te. Mislim, jedanput smo se srele. Odlazila si s Gudrúnarstadira baš

kad smo se mi selili onamo da unajmimo imanje. Sreli smo se na cesti.«

Kad je to bilo? Svibanj 1819. Koliko je tada mogla imati godina? Ne više od

deset.

»S nama je bio pas. Bijele i žućkastosmeđe boje. Sjećam te se jer je počeo lajati i

skakati, a pabbi ga je maknuo s tebe i onda smo zajedno večerali.«

Djevojka mi pozorno promatra lice.

»Ti si bila žena koju smo sreli na putu prema Gudrúnarstadiru. Sjećaš li me se?

Mojoj si sestri isplela pletenicu i dala si nam svakoj po jedno jaje.«

Dvije malene djevojčice koje su sisale jaja pokraj ceste, rubova haljina

natopljenih blatom. Mutna slika mršavog psa koji ganja svoj odraz u vodi i širokog

neba isprekidanog sivilom. Tri gavrana lete u nizu. Dobar znak.

»Steina!«

Šetnja od Gudrúnarstadira do Gilsstadira u ledeno proljeće. 1819. Stotinu

malenih kitova nasukanih na obalu pokraj Thingeyrara. Loš znak.

»Steina!«

»Dolazim, mamma!« Steina se okreće prema meni. »Imam pravo, je li? Ono si

bila ti.«

Zakoračim prema njoj.

Gazdarica imanja bane. »Steina!« Gleda mene, zatim svoju kćer. »Van.« Hvata

djevojku za ruku i potegne je iz sobe. »Pepeo. Odmah.«

Vani povjetarac podiže šačicu pepela moje haljine iz vjedra i vida ga na

nebeskom plavetnilu. Sive pahulje trepere i opadaju pa se raspršuju u zraku. Je li ovo

sreća, ova toplina na mojim prsima? Poput nečije ruke položene ondje?

Možda ću se ovdje moći pretvarati da sam ona stara.

»HOĆEMO LI započeti molitvom?« upita đakon Thorvardur Jónsson.

On i Agnes sjedili su pred ulazom u kućerak na hrpici izrezane travnate zemlje

koja je bila pripremljena i naslagana za popravke. Đakon je u jednoj ruci držao Novi

67

zavjet, a u drugoj prilično mlitavu krišku raženog kruha namazanu maslacem, koju

mu je dala Margrét. Na nju se spustila konjska dlaka s njegove odjeće.

Agnes nije đakonu odgovorila na pitanje. Sjedila je držeći ruke u krilu, lagano

pogrbljena, promatrajući niz redarstvenika na odlasku. U kosi je imala pepela. Vjetar

je posustao i povremeno se od muškaraca mogao čuti povik ili grohot smijeha koji bi

prekinuo nježne zvukove kidanja dok su Margrét i njezine kćeri čupale korov u

povrtnjaku. Starija je neprestano dizala glavu da promotri svećenika i zločinku.

Tóti je pogledao knjigu koju je držao u rukama i nakašljao se.

»Mislite li da bismo trebali započeti molitvom?« ponovno upita, glasnije,

misleći da ga Agnes nije čula.

»Započeti molitvom što?« tiho odgovori ona.

»P-p-pa«, zamuca Tóti, našavši se zatečen. »Vaše odrješenje.«

»Moje odrješenje?« ponovi Agnes. Slabašno je odmahnula glavom.

Tóti je hitro tutnuo kruh u usta i brzo ga prožvakao pa ga glasno progutao.

Ruke je obrisao o košulju, zatim prolistao stranice svog Novog zavjeta, namještajući

se na naslaganoj zemlji. Još je bila mokra od noćne kiše i osjećao je kako mu vlaga

prodire u hlače. Glupo mjesto za sjedenje, pomisli. Trebao je ostati unutra.

»Primio sam pismo okružnog načelnika Blöndala prije nešto više od jednog

mjeseca, Agnes«, reče, zastajući. »Je li u redu ako vas zovem Agnes?«

»Tako mi je ime.«

»Obavijestio me da ste bili nezadovoljni župnikom u Stóra-Borgu i da ste

poželjeli drugog svećenika koji bi s vama provodio vrijeme, prije nego... Prije, ovaj,

prije nego...« Tótijev glas je utihnuo.

»Prije nego što umrem?« doda Agnes.

Tóti blago kimnu. »Rekao je da ste tražili mene.«

Agnes je duboko udahnula. »Đakone Thorvardure...«

»Zovite me Tóti. Svi me tako zovu«, prekinuo ju je. Zarumenio se, odmah

žaleći zbog prisnosti.

Agnes zastade, nesigurna. »Dobro, đakone Tóti. Što mislite zašto okružni

načelnik želi da provodim vrijeme sa svećenikom?«

»Pa... Vjerojatno zbog... mislim, želimo, Blöndal i svećenstvo, i ja... Želimo da

se vratite Bogu.«

Agnes se namrgodi. »Mislim da ću se veoma brzo vratiti Bogu. Zamahom

sjekire.«

68

»Nisam to... nisam tako mislio...« Uzdahnuo je Tóti. Teklo je loše kao što se

pribojavao. »Ali tražili ste mene? No odvojio sam vrijeme da pogledam u crkvenu

knjigu u Breidabólstaduru i niste ondje zapisani.«

»Nisam«, odgovori Agnes. »Ne bih mogla biti.«

»Nikada niste bili u mojoj župi i župi mog oca?«

»Nisam.«

»Zašto ste onda tražili mene ako se nikad prije nismo upoznali?«

Agnes se zagledala u njega. »Ne sjećate me se, je li?«

Tóti je bio zaprepašten. Nešto mu je svakako bilo poznato u vezi s tom ženom,

ali dok je u mislima prelazio slikama žena koje je poznavao ili upoznao – sluškinja,

majki, supruga, djece – nikamo nije mogao smjestiti Agnes.

»Žao mi je«, reče.

Agnes slegnu ramenima. »Jednom ste mi pomogli.«

»Doista?«

»Da prijeđem rijeku. Na svom konju.«

»Gdje je to bilo?«

»Blizu Gönguskörda. Bila sam radila na Fannlaugarstadiru i odlazila sam s tog

posla.«

»Onda ste iz okruga Skagafjördur?«

»Ne. Ja sam iz ove doline. Iz Vatnsdalura. Okrug Húnavatn.«

»I ja sam vam pomogao da prijeđete rijeku?«

»Da. Prijelaz je poplavio i došli ste na konju upravo kad sam se spremala

prijeći vodu pješice.«

Tóti se čudom čudio. Mnogo je puta prošao kroz Gönguskörd, ali nije se sjećao

susreta s mladom ženom. »Kad je to bilo?«

»Prije šest ili sedam godina. Bili ste mladi.«

»Da. Doista sam bio«, reče Tóti. Na trenutak zavlada tišina. »Jeste li me zbog te

ljubaznosti sada tražili?« Pomno joj je pogledao lice. Ne izgleda kao zločinka,

pomisli. Ne nakon što se okupala.

Agnes je zaškiljila i zagledala se u dolinu. Izraz lica bio joj je nedokučiv.

»Agnes...« Uzdahnu Tóti. »Ja sam samo đakon. Moja obuka još nije završila.

Možda trebate kvalificiranog svećenika ili nekoga iz vašeg okruga tko vas poznaje?

Zacijelo je još netko bio ljubazan prema vama? Tko vam je ovdje bio župnik?«

69

Agnes je gurnula pramen tamne kose iza uha. »Nisam upoznala mnogo

svećenika koji su mi dragi, a sasvim sigurno nijednog za kojeg bih tvrdila da me

poznaje«, reče.

Nekoliko gavranova proletjelo je dolinom, slijećući na kamenu ogradu, a Tóti i

Agnes vidjeli su da se iza nje podignula Margrétina glava. »Gnjavatori!« povikala je

ona. Grumen zemlje poletio je preko zida i ptice su odletjele, bijesno grakćući. Tóti je

pogledao Agnes i nasmiješio se, ali Agnesino lice bilo je kao od kamena.

»Neće im se to svidjeti«, promrmlja sebi u bradu.

»Dobro«, reče Tóti, duboko udišući. »Ako trebate duhovnika, smatrat ću

svojom dužnošću dolaziti vam u posjete. Budući da okružni načelnik Blöndal tako

želi, vodit ću vas u molitvama kako biste s vjerom i dostojanstvom išli ususret onom

što vas čeka. Preuzet ću na sebe odgovornost da vam pružim duhovnu utjehu i

nadu.«

Tóti je utihnuo. Uvježbavao je ovaj govor jašući na imanje i bio je zadovoljan

što se uspio sjetiti da spomene »duhovnu utjehu«. To je zvučalo zaštitnički i

samosvjesno, kao da je on sam u uzvišenom stanju duhovne sigurnosti: osjećao je da

bi u tom stanju trebao biti, no nejasno je i s nespokojem slutio da nije tako.

Bez obzira na to, nije bio naviknuo govoriti tako službeno i ruke su mu se

znojile na prozirno tankom papiru Novog zavjeta. Oprezno je zatvorio knjigu, pazeći

da ne zgužva stranice, i obrisao dlanove o bedra. Sada bi bio dobar trenutak za citat

iz Svetog pisma, kao što je njegov otac običavao činiti, ali nije mogao misliti na drugo

osim na iznenadnu želju za burmutom.

»Možda sam pogriješila, đakone.« Agnesin glas bio je odmjeren, smiren.

Tóti nije znao što reći. Pogledao je masnice na njezinu licu i ugrizao se za usnu.

»Možda bi bilo bolje da ostanete na Breidabólstaduru. Zahvalna sam vam, ali...

Doista mislite...?« Pokrila je usta rukama i odmahnula glavom.

»Dijete moje drago, ne plačite!« uzviknuo je, ustajući s naslagane travnate

zemlje.

Agnes je maknula ruke. »Ne plačem«, odlučno reče. »Pogriješila sam. Nazivate

me djetetom, đakone Thorvardure, ali i vi ste jedva nešto stariji od djeteta.

Zaboravila sam kako ste mladi.«

Tóti na to nije imao odgovor. Na trenutak ju je promatrao, a zatim mrko

kimnuo i brzo stavio šešir na glavu. Zaželio joj je ugodan dan.

70

Agnes ga je promatrala dok je prolazio uz kamenu ogradu kako bi se

pozdravio s Margrét i djevojkama. Đakon i žene stajali su zajedno nekoliko minuta,

čavrljajući i osvrćući se prema njoj. Agnes je pokušala čuti što govore, ali vjetar je

zapuhao i ponio njihove riječi dalje od nje. Tek kad je Tóti podignuo šešir da

pozdravi Margrét i uputio se prema svom konju vezanom za prečku, Agnes je čula

kako Margrét dovikuje: »Mislim da bi bilo lakše iz kamena istisnuti krv!«

OSTATAK DANA prošao je u poslu — u plijevljenju i njegovanju jadnih biljaka. Slušam

udaljeno blejanje ovaca. Sirotice izgledaju mršavo i mjestimice ogoljeno nakon što im

je zimska vuna skinuta s leđa. Poslije đakonova odlaska, kćeri, Margrét i ja za ručak

smo jele sušenu ribu i maslac. Pazila sam da svaki zalogaj prožvačem dvadeset puta.

Zatim smo se vratile u vrt i sada pokušavam popraviti zid, odmičem kamenje koje se

pomaknulo, razvrstavam ga na du, a zatim ga ponovno postavljam, uglavljujući ga

na pravo mjesto i uživajući u težini kamenova u rukama.

Tako često imam dojam kao da sam jedva ovdje pa me osjećaj težine podsjeća

da postojim.

Margrét i ja radimo u tišini; obraća mi se samo kad mi daje naredbu. Čini se da

su nam misli usmjerene na nešto drugo i razmišljam o tome kako je neobično što me

sudbina ponovno dovela na gospodarstvo Kornsáu, na kojem sam živjela u

djetinjstvu. Na kojem sam prvi put spoznala tugu. Razmišljam o putovima kojima

sam pošla i mislim na đakona.

Na Thorvardura Jónssona koji traži da ga se zove Tóti kao seljačkog sina. Čini

se suviše neiskusnim za svoj položaj. Glas mu je nekako mek, a i ruke. Nisu dugačke

i umrljane tinkturama kao što su bile Natanove, ni mesnate kao ruke težaka na

imanju, nego malene, tanke i čiste. Položio ih je na Bibliju dok je razgovarao sa

mnom.

Pogriješila sam. Osudili su me na smrt, a ja tražim dječaka da me pripremi za

nju. Crvenokosog dječaka, koji u usta trpa kruh namazan maslacem i gega se prema

konju mokrog stražnjeg dijela hlača, to je mladić za kojeg gaje nadu da će me spustiti

na koljena, predanu molitvi. To je mladić za kojeg ja gajim nadu da će mi moći

pomoći, iako ne znam ni s čime ni kako.

71

Jedina osoba koja bi razumjela kako se osjećam je Natan. On me poznavao kao

što netko poznaje godišnja doba, plimu i oseku. Poznavao me kao miris dima, znao

je što sam i što želim. A sada je mrtav.

Možda bih mu trebala reći, siroti dječače, vrati se na župni dvor i svojim

dragocjenim knjigama. Pogriješila sam: ništa ne možeš učiniti za mene. Bog je imao

svoju priliku da me oslobodi, a zbog razloga koji su poznati samo Njemu, prikovao

me za zlu kob, i iako sam se opirala, do srži sam proparana strahotama; nož sudbine

zario se u me do balčaka.

72

ČETVRTO POGLAVLJE

Zamjeniku guvernera Sjeveroistočnog Islanda,

zahvaljujem Vašoj Ekscelenciji na cijenjenom pismu poslanom 10. siječnja ove godine, u vezi

s optužbama za ubojstvo, palež i ostale zločine podignutim protiv okrivljenih Fridrika, Agnes

i Sigrídur, za koje su osuđeni na smrt. U odgovoru na Vaše pismo, dopustite mi da Vas

obavijestim da je B. Henriksson, kovač zamoljen izraditi sjekiru koja će biti upotrijebljena za

smaknuće, naveo trošak od pet srebrnih danskih talira za svoj rad i materijal slijedom mojeg

prijedloga o odlikama i veličini sjekire poslanog 30. prosinca prošle godine. Međutim, po

primitku pisma Vaše Ekscelencije, pomislio sam, slažući se s Vašom Ekscelencijom, da bi bilo

bolje nabaviti širu sjekiru iz Kopenhagena po istoj cijeni, te sam stoga poslije zamolio trgovca

Simonsena da to za mene uredi.

Ovog je ljeta spomenuti čovjek, Simonsen, došao k meni sa sjekirom, te iako je bila

izrađena točno kao što sam tražio, iznenadio sam se čuvši od Simonsena da je stajala dvadeset

i devet danskih talira. Pregledavši račun, ustanovio sam da je iznos točan, te sam razumljivo

bio primoran platiti račun Herr Simonsena iz sredstava koje je za slučaj namijenila Vaša

Ekscelencija.

Sada, dok na sebe preuzimam zadatak objasniti Vam prekoračeno stanje tih novčanih

sredstava, ponizno Vas pitam je li taj trošak, zapravo, trebalo podmiriti iz svote određene za

slučaj, koja, između ostalih troškova, služi za to da bi se platilo čuvanje zatvorenika. Osim

toga, ponizno od Vaše Ekscelencije tražim naputak u vezi s time kako bismo trebali postupiti

sa sjekirom nakon što bude upotrijebljena za pogubljenje.

Vaša Ekscelencijo, Vaš sam pokorni i vjerni sluga.

73

OKRUŽNI NAČELNIK OKRUGA HÜNAVATN

Björn Blöndal

74

TÓTI JE NAPUSTIO IMANJE KORNSÁU s čvrstom namjerom da piše Blöndalu i povuče

obećanje da će se susretati s Agnes. Njegov drugi razgovor sa zločinkom bio je

promašaj; nije čak poveo ni jednostavnu molitvu. No pomisao na to da će svakako

morati objasniti zašto se predomislio nakon samo dva posjeta ispunjavala ga je

užasom i neugodom te je odustao od sastavljanja pisma. Učinit ću to sutra, obećavao

je sebi svakog novog dana na Breidabólstaduru, ali prošla su dva tjedna, seljaci su se

pripremali za košnju sredinom srpnja, a on još nije ni pero primio u ruke.

Jedne večeri Tóti je sjedio sa župnikom Jónom, čitali su u sebi, kad je njegov

otac podignuo prosijedu glavu i upitao ga: »Moli li se ubojica?«

Tóti se krzmao prije odgovora. »Nisam siguran u to.«

»Hm«, promrmlja pastor Jón. »Pobrini se da bude tako.« Škiljeći je gledao sina

sluzavim očima dok Tóti nije osjetio kako mu se rumenilo širi obrazima i vratom. »Ti

si sluga Božji. Nemoj se sramotiti, sinko«, reče, prije nego što se vratio Svetom

pismu.

Sljedećeg jutra Tóti je rano ustao da pomuze Ýsu. Prislonio je čelo o kravin

topli bok i slušao ravnomjerni ritam mlijeka koje je štrcalo u drveno vjedro. U misli

mu je došla Agnes kako sjedi pored njega. Otac je znao da je ne posjećuje. Posramila

bi ga spoznaja da njegov sin ne može preuzeti na se pokajanje jedne žene. No što da

čini sa ženom koja se ne želi pokajati? Što je ono Agnes bila rekla? Nije upoznala

svećenika koji bi joj bio drag. Nije se činila pobožnom, a onaj glupi govorčić koji je

sastavio o duhovnoj utjesi – sve te uzvišene riječi nisu ostavile nikakav dojam. Što je

onda željela od njega? Zašto ga je tražila ako nije željela razgovarati o Bogu? O smrti

i raju, i paklu, i o riječi Božjoj? Zato što joj je pomogao da prijeđe rijeku?

Uznemiravalo ga je to. Zašto nije tražila prijatelja ili rođaka da joj pomogne pomiriti

se sa svršetkom života?

Možda više nema žive duše koju bi smatrala prijateljem. Možda je željela

razgovarati o nečem drugom. Primjerice, o tomu kako je prešla na drugu stranu

prijelaza Göngusörd jednog proljeća natopljenog vodom. Primjerice, o tomu zašto je

napustila dolinu Vatnsdalur da bi otišla raditi dalje na istok ili zašto joj svećenici

75

nisu mili. Tóti je zatvorio oči i osjetio kako Ýsa svoju toplu težinu pod njegovim

čelom prenosi s jedne strane na drugu, nemirna. Kako bi je umirio, recitirao je

Hallgrímura Péturssona: »Put muke Tvoje želim slijediti / Od slabosti svoje vatrenu

narav sazdati.« Otvorio je oči i ponovno izgovorio zadnji stih.

Dok je napunio vjedro, već je odlučio vratiti se na imanje Kornsáu.

Jutarnja magla zadržala se u dolini, priječeći Tótiju pogled na planine dok je jahao

kroz sablasne oblačiće koji su lebdjeli nad travom. Drhtao je od hladnoće i ruke je

zavukao u toplinu konjske grive. Danas ću izgladiti stvari s Agnes, pomisli.

Dok je Tóti usporio konja do hoda, iza tri neobična brdašca Thrístapara na

ulazu u dolinu, prema zelenom grlu Vatnsdalura, jutarnje zrake sunca probile su se

iznad oblaka. Bit će to još jedan vedar dan. Uskoro će se obitelji i njihovi sluge

razmiljeti sjenokošama, s kosama u rukama, prostirući posječenu travu da se suši i

miris pokošenog sijena preplavit će dolinu. No sada, tako rano ujutro, Tóti je vidio

samo najviše vrhove planina, njihove smeđe masive još je zakrivao pojas magle koja

se polako miče. Čuo je iznenadni povik i primijetio Pálla, malog pastira s imanja

Kornsá, koji je planinskim obronkom tjerao ovce, neznatno zaklonjen izmaglicom.

Tóti je potjerao konja prema obali rijeke koja je vrludala dolinom i tekla malo dalje

od imanja Kornsá, nastavljajući dalje do pogrbljenog gospodarstva Undirfell.

* * *

Krupan, neobrijan seljak pojavio se na vratima.

»Blessuð. Zdravo. Ja sam Haukur Jónsson.«

»Saell, Haukure. Ja sam đakon Thorvardur Jónsson. Je li ovdje undirfelski

župnik?

»Pétur Bjarnason? Ne, ne živi on ovdje. Ali nije daleko odavde. Uđite.«

Tóti je za seljakovom glomaznom pojavom pošao u kućerak. Dom mu je bio

veći od većine koje je vidio. Barem osmero ljudi bilo je u baðstofi, oblačili su se i

međusobno razgovarali. Mlada djevojčica velikih očiju na krilu je držala djetešce

crveno u licu koje je kreštalo, a dvije sluškinje pokušavale su navući odjeću dječačiću

koji je više zanimanja pokazivao za kosti kojima se igrao na podu. Ugledavši Tótija,

prestali su razgovarati.

76

»Sjednite ovamo, molim vas«, reče Haukur pokazujući prostor na krevetu

pokraj veoma stare žene čije je uvelo lice tupo pogledalo u Tótijevo. »To je Gurdrún.

Slijepa je. Dovest ću vam župnika ako vam ne smeta pričekati.«

»Hvala vam«, reče Tóti.

Seljak je otišao, a mlada žena svježeg lica ubrzo je užurbano ušla u baðstofu.

»Zdravo! Dakle vi ste iz Breidabólstadura? Mogu li vas ponuditi pićem? Ja sam

Dagga.«

Tóti je odmahnuo glavom i Dagga je dohvatila mališanku iz ruku malene

djevojčice i prislonila si je na rame. »Sirotica moja, probdjela je cijelu noć vrišteći

toliko da bi i mrtve probudila.«

»Nije joj dobro?«

»Muž misli da je gripa, ali zabrinuta sam da je nešto gore. Znate li išta o

medicini, đakone?«

»Ja? O, ne. Ništa više nego što biste sami znali, žao mi je.«

»Nema veze. Tim veća šteta što je Natan Ketilsson mrtav, pokoj mu duši.«

Tóti je pogleda trepćući. »Kako, molim?«

Oglasila se djevojčica u kutu. »Mene je izliječio od hripavca.«

»Bio je obiteljski prijatelj?« upita Tóti.

Dagga je naborala nos. »Ne. Nije bio prijatelj, ali bilo je dobro što ga se moglo

pozvati kad su djeca bila bolesna ili im je trebalo pustiti krv. Kad je malenu Gullu,

koju vidite ondje uhvatio kašalj, ostao je jednu ili dvije noći, miješao je svoje trave i

zavirivao u knjige na stranom jeziku. Čudan čovjek.«

»Bio je vračar.« Progovorila je starica pokraj njega. Obitelj ju je pogledala.

»Bio je vračar«, ponovi ona. »I dobio je što je zaslužio.«

»Gudrún...« Dagga se nervozno nasmiješila Tótiju. »Imamo gosta. Prestrašit ćeš

djecu.«

»Natan Sotona, tako se on zvao. Nijedno njegovo djelo nije poteklo od Boga.«

»Tiho budi, Gudrún. To je samo priča.«

»Što to?« upita Tóti.

Dagga premjesti uplakanu mališanku na bok. »Niste čuli tu priču?«

Tóti je odmahnuo glavom. »Nisam, bio sam u školi na jugu. U Bessastadiru.«

Dagga je podignula obrve. »Pa, to je samo nešto što pričaju ljudi u dolini. Neki

ljudi iz ovih krajeva tvrde da je majka Natana Ketilssona bila vidovita – naime,

77

sanjala bi nešto i onda bi se to ostvarilo. Dakle, kad je nosila Natana, sanjala je da je

došao muškarac i rekao joj da će roditi dječaka. Čovjek iz sna pitao ju je hoće li

dječaku nadjenuti njegovo ime, a kad je pristala, muškarac joj je rekao da se zove

Sotona.«

»Prestrašila se«, ubaci se Gudrún, mršteći se. »Župnik je ime promijenio u

Natan i zaključili su da je to prihvatljivo. Ali svi smo znali da od tog dječaka neće

nikad biti nikakva dobra. Bio je blizanac, ali njegov brat nikad nije ugledao Božje

svjetlo — jedan za onoga gore, jedan za onoga dolje.« Polako se njihala na krevetu i

prinijela lice blizu Tótijevu. »Nikad mu nije manjkalo novca«, prošapta. »Imao je

posla s vragom.«

»Ili je samo bio travar spretnih prstiju, a novac je dolazio od toga što je svoj rad

naplaćivao kao suho zlato«, veselo reče Dagga. »Kao što rekoh, to je samo nešto što

ljudi govore.«

Tóti je kimnuo.

»Kako bilo da bilo, što vas dovodi u Vatnsdalur, đakone?«

»Ja sam duhovnik Agnes Magnúsdóttir.«

Daggi je osmijeh nestao s lica. »Čula sam da su je doveli na imanje Kornsáu.«

»Jesu.« Tóti je vidio da su se dvije sluškinje pogledale. Gudrún je pokraj njega

suho zakašljala. Osjetio je kako mu kapljice pljuvačke slijeću na vrat.

»Suđenje je održano na Hvammuru«, nastavi Dagga.

»Da.«

»Ona je iz ove doline, znate.«

»Zato sam i ovdje«, reče Tóti. »Mislim, na Undirfellu. Želim saznati nešto o

njezinu životu iz crkvenih knjiga.«

Ženino lice se smrknulo. »Mogla bih vam ja reći nešto o njezinu životu.«

Kolebala se, a zatim je naredila sluškinjama da djecu iznesu van i pričekala da odu iz

prostorije prije negoli je ponovno progovorila. »Oduvijek je to imala u sebi«, reče

Dagga prigušena glasa, oprezno pogledavajući Gudrún, koja se pogrbljeno naslonila

na zid i kao da je zadrijemala.

»Kako to mislite?« upita Tóti.

Žena je složila grimasu i nagnula se bliže. »Mrsko mi je to reći, ali Agnes

Magnúsdóttir nikad nije marila ni za koga osim za sebe, đakone. Uvijek je ciljala na

nešto bolje. Željela se uzdignuti na bolji položaj.«

»Bila je siromašna?«

78

»Sirotinjsko kopile prijetvorne naravi kakvu u pristojne sluškinje ne biste nikad

vidjeli.«

Tóti se lecnuo na ženine riječi. »Niste bile prijateljice.«

Dagga se nasmijala. »Ne, baš i ne. Agnes je bila drukčijeg soja.«

»A kakav je to soj?«

Dagga je oklijevala. »Neki su zadovoljni ljudima svog ranga i s njima se druže,

đakone, i Bogu hvala da su takvi. Ali ne i ona.«

»Onda je poznajete?«

Žena cmizdravo dijete premjesti na drugi bok. »Nikad nismo spavale u istoj

baðstofi, ali znam je, đakone. Znam je kao što ljudi poznaju svakoga u ovoj dolini. Bila

je jedna pjesma o njoj u ovim krajevima, dok je bila mlađa. Ljudima je tad bila draga i

zvali su je Burfell-Agnes. Ali s godinama se obezobrazila. Nije mogla zadržati

muškarca, jednostavno je bila takva. Nije se mogla skrasiti. Dolina je malena i ubrzo

je došla na glas po oštrom jeziku i labavoj suknji.«

Netko se nakašljao na vratima. Seljak se vratio s još jednim čovjekom, koji je

zijevao i češkao čekinje na vratu.

»Đakone Thorvardure Jónssone, predstavljam vam župnika Pétura

Bjarnasona.«

Undirfelska crkva bila je malena bogomolja s tek šest klupa i prostorom za stajanje

samo odostraga. Nije dovoljno velika za sve seljake u dolini, pomisli Tóti, a župnik

Pétur odsutno je gurnuo naočale sa žicanim okvirima uz hrbat nosa.

»Aha, evo ključa.« Župnik se sagnuo prema škrinji pokraj oltara i počeo prtljati

po bravi. »Dakle, kažete da boravite na imanju Kornsáu?«

»Ne, samo dolazim u posjete«, reče Tóti.

»Bolje vi nego ja, pretpostavljam. Kako je ta obitelj?«

»Ne poznajem ih dobro.«

»Ne, mislio sam, kako se nose s time — s ubojicom u kući?«

Tóti se sjetio Margrétinih zlobnih riječi one noći kad je Agnes stigla sa Stóra-

Borga. »Malo su uznemireni, možda.«

»Obavit će svoju dužnost. Sasvim ugodna obitelj. Mlađa kći je prilična

ljepotica. Te jamice u obrazima. Savjesna je i bistre glave.«

»Lauga, je li?«

79

»Tako je. Dobrano šiša sestru.« Župnik je veliku knjigu s kožnatim uvezom

podigao na oltar. »Eto ga na. Nego, što ste rekli koliko ima godina, momče?«

Tóti se ukočio od nezadovoljstva što ga naziva momčetom. »Nisam siguran.

Više od trideset godina, rekao bih. Ne poznajete je?«

Župnik je frknuo nosom. »Ovdje sam tek jednu godinu.«

»Šteta. Nadao sam se da ću od vas saznati nešto o njezinu karakteru.«

Župnik se podsmjehnuo. »Uvjeren sam da je mrtvo tijelo Natana Ketilssona

dobar pokazatelj njezina karaktera.«

»Možda. No htio bih znati malo više o njezinu životu prije nemilog događaja

na Illugastadiru.«

Župnik Pétur Bjarnason svisoka je pogledao Tótija. »Veoma ste mladi za

duhovnika.«

Tóti se zarumenio. »Tražila je mene.«

»Pa, ako ima išta što vrijedi znati o njezinu karakteru, to će pisati u crkvenoj

knjizi.« Župnik Pétur oprezno je okretao žute stranice nadrljanog rukopisa. »Evo je.

1795. Rođena kao kći Ingveldur Rafnsdóttir i Magnúsa Magnússona na imanju Flaga.

Nevjenčani. Nezakonito dijete. Rođena 27. listopada, ime dobila sljedećeg dana. Što

ste još željeli znati?«

»Roditelji su joj bili nevjenčani?«

»Tako ovdje piše. Piše: Otac živi na Stóridaluru. Ništa drugo vrijedno

spomena. A što još želite znati? Da potražimo što piše za konfirmaciju? Ovdje je.

Okružni načelnik Blöndal tražio je da mu napišem pojedinosti prije nekoliko

mjeseci.« Župnik je šmrcnuo i pogurao naočale gore uz nos. »Ovdje je bilješka.

Možete je sami pročitati.« Stao je u stranu kako bi omogućio Tótiju da se nagne bliže

stranici.

»22. svibnja, 1809.«, pročita Tóti naglas. »Primila konfirmaciju u četrnaestoj

godini s...« Zastade da izbroji. »Petero drugih. Ali tad bi imala trinaest.«

»Kako, molim?« Župnik se okrenuo s mjesta na kojem je gledao kroz prozor.

»Piše da je imala četrnaest. Ali u svibnju bi imala trinaest.«

Župnik slegnu ramenima. »Trinaest, četrnaest. Kakve to ima veze?«

Tóti odmahnu glavom. »Nikakve. Što to ovdje piše?«

Župnik se nagnuo nad knjigu. Tóti je uhvatio dašak njegova zadaha. Smrdio je

na rakiju i ribu.

80

»Da vidimo. Troje od ove djece — Grímur, Sveinbjörn i Agnes — naučili su

cijeli Kverið. Zatim se nastavlja. Znate, uobičajeni komentari.«

»Bila je dobra?«

»Piše da je pokazala oštar um, te izrazito poznavanje i razumijevanje

kršćanstva. Šteta što se na kraju nije pridržavala onoga što je naučila.«

Tóti je zanemario zadnju opasku. »Oštar um«, ponovi.

»Tako piše. Nego, đakone Thorvardure. Biste li htjeli da se još neko vrijeme

zadržimo ovdje na hladnom istražujući obiteljska stabla ili ćemo se vratiti

Haukurovoj lijepoj ženici po nešto za doručak i na kavu, ako ičega ima?«

»ĐAKONE TÓTI!« Margrét je otvorila vrata ni tri sekunde nakon što je mladić

elegantno pokucao na njihovu površinu. »Lijepo je od vas što ste nam došli u posjet.

Mislili smo da ste se možda vratili na jug. Uđite.« Zakašljala se i šire otvorila vrata, a

Tóti je primijetio da na boku pridržava tešku vreću.

»Molim vas«, ponudi se, »dajte da vam to ponesem.«

»Ne zamarajte se time, ne zamarajte se«, graknu Margrét, mašući mu da pođe

niz hodnik. »Sasvim se dobro snalazim sama. Radnici su se vratili iz Reykjavíka.«

Okrenula se i uputila mu slabašan osmijeh.

»Shvaćam«, odgovori Tóti. »Od trgovaca.«

Margrét kimnu. »Nije loše. Nema žižaka u brašnu, nije kao lani. Isto je i sa solju

i šećerom.«

»Drago mi je što to čujem.«

»Jeste li za kavu?«

»Imate kave?« Tóti se iznenadio.

»Prodali smo svu vunenu robu i nešto suhog mesa. Jon vani oštri kose za

košnju. Jeste li za malo kavice?« Uputila ga je u baðstofu i povukla zastor u stranu da

ga pusti u primaću sobu. »Pričekajte ovdje«, reče, hramajući van, s vrećom i dalje na

boku.

Tóti je sjeo na stolac i počeo prstima prelaziti šarama drvenog stola. Čuo je da

je Margrét u kuhinji uhvatio nalet kašlja.

81

»Đakone Tóti?« protisnuo je glas s druge strane zastora. Tóti je ustao i oprezno

povukao zastor. Agnes je provirila kroz otvor i kimnula mu.

»Agnes. Kako ste?«

»Žao mi je. Samo sam morala uzeti...« Pokazala je na kalem vune koji je ležao

na drugom stolcu u prostoriji. Tóti je stao u stranu i podignuo zastor kako bi mogla

ući.

»Ostanite, molim vas«, reče on. »Došao sam vama u posjet.«

Agnes je podignula kalem. »Margrét me zamolila da...«

»Molim vas. Sjednite, Agnes.« Poslušala ga je i sjela na sam rub stolca.

»Eto ga!« Margrét se žustro vratila u sobu noseći pladanj s kavom i tanjurom

maslaca i raženog kruha. Odjednom je primijetila Agnes u primaćoj sobi.

»Nadam se da nakratko možete bez Agnes«, reče Tóti, ustajući. »Naime, došao

sam razgovarati s njom.« Margrét se zagledala u njega. »Blöndalove naredbe«, našali

se on, slabašno se smiješeći.

Margrét je stisnula usne i kimnula. »Činite s njom što vam je drago, đakone

Tóti. Oslobodite me tog tereta.« Uz zveket je odložila pladanj na stol, a zatim se

okrenula i razvukla zastor. Agnes i Tóti slušali su štropot njezinih koraka na

zemljanom podu hodnika. Vrata su se zalupila.

»Dobro.« Tóti je sjeo za stol i nacerio se Agnes. »Jeste li za malo kave? Samo je

jedna šalica, ali vjerujem da...« Agnes odmahnu glavom. »Molim vas, uzmite onda

kruha. Upravo sam bio u posjetu Undirfellu i domaćica me je ondje nahranila

skyrom.« Gurnuo je tanjur Agnes, a zatim si u šalicu natočio kave, sipajući u nju malo

šećera iz boce s čepom. Krajičkom oka vidio je da Agnes otkida malo kruha i stavlja

ga u usta. Nasmiješio se.

»Čini se da je slugama dobro prošla prodaja gazdine robe u Reykjavíku.« Toti

je osjetio da mu je vruća kava ofurila jezik kad ju je srknuo. Instinktivna reakcija bila

mu je da je ispljune, ali bio je svjestan da ga motre Agnesine blijede oči pa je potjerao

kipuću tekućinu niz grlo, malo se zagrcnuvši.

»Kako vam se sviđa ovdje, Agnes?«

Agnes je progutala kruh i zagledala se u njega. Lice joj se malo popunilo, a

masnica na vratu gotovo je posve izblijedjela.

»Dobro izgledate.«

»Hrane me bolje nego na Stóra-Borgu.«

»I slažete se s obitelji?«

82

Kolebala se. »Podnose me.«

»Što mislite o Jónu, okružnom redarstveniku?«

»Odbija razgovarati sa mnom.«

»A kćeri?«

Agnes nije ništa rekla pa je Tóti nastavio. »Lauga se čini miljenicom

undirfelskog župnika. Kaže da je za ženu iznimno pametna.«

»A njezina sestra?«

Tóti je otpio još jedan gutljaj kave pa zastao. »Dobra je djevojka.«

»Dobra djevojka«, ponovi Agnes.

»Da. Uzmite još hrane.«

Agnes je podignula preostali kruh. Jela je brzo, držeći prste blizu ustima i

sišući ih da pobriše maslac kad je završila. Tóti nije mogao izbjeći da ne primijeti

masnu rumenost njezinih usana.

Natjerao se da uperi oči prema šalici kave pred sobom. »Pretpostavljam da se

pitate zašto sam se vratio.«

Agnes je noktom na palcu iščeprkala mrvicu između zubi i šutjela je.

»Nazvali ste me djetetom«, reče Tóti.

»Uvrijedila sam vas.« Činila se nezainteresiranom.

»Nisam se uvrijedio«, reče Tóti, lažući. »Ali varate se, Agnes. Da, mlad sam, ali

proveo sam tri duge godine u školi u Bessastadiru na jugu, govorim latinski i grčki i

danski, i Bog me odabrao da vas vodim na putu spasenja.«

Agnes ga netremice pogleda. »Ne. Ja sam vas odabrala, đakone.«

»Dopustite mi da vam onda pomognem!«

Žena je na trenutak ušutjela. Nastavila je čeprkati zube, a zatim obrisala ruke o

pregaču. »Ako ćete razgovarati sa mnom, razgovarajte onda kao običan čovjek.

Svećenik u Stóra-Borgu obraćao mi se kao da je biskup glavom i bradom. Očekivao je

da ću plakati pod njegovim nogama. Nije htio slušati.«

»Što ste željeli da sasluša?«

Agnes je odmahnula glavom. »Svaki put kad sam nešto rekla, izvrnuli bi moje

riječi i vratili mi ih kao uvredu ili optužbu.«

Tóti je kimnuo. »Željeli biste da razgovaram s vama na normalan način. I

možda biste željeli da ja slušam vas?«

83

Agnes ga je pozorno promatrala, naginjući se na stolcu prema naprijed tako da

je Toti iznenada primijetio neobičnu boju njezinih očiju. Plave šarenice bile su svijetle

poput leda, s pepeljastim točkicama oko zjenice, a obujmio ih je tanak krug crnila.

»Što želite čuti?« upita ona.

Toti se naslonio u stolcu. »Jutro sam proveo u crkvi u Undirfellu. Otišao sam

onamo potražiti vas u crkvenim knjigama. Rekli ste da ste iz ove doline.«

»Jeste li me pronašli unutra?«

»Pronašao sam zapis o vašem rođenju i konfirmaciji.«

»Onda sad znate koliko mi je godina.« Hladno mu se osmjehnula.

»Možda biste mi mogli reći nešto više o svojoj prošlosti. O svojoj obitelji.«

Agnes je duboko udahnula i polako vunu s kalema počela omatati oko prstiju.

»Nemam obitelji.«

»To je nemoguće.«

Vunu je čvrsto stegnula oko zglobova prstiju i vrhovi su im potamnjeli od

zaustavljene krvi. »Možda ste vidjeli njihova imena u toj svojoj knjizi, đakone, ali

bilo bi potpuno jednako da su me ondje naveli kao nahoče.«

»Zašto to kažete?«

Začuo se kašalj s vanjske strane zastora, a par cipela od riblje kože meškoljio se

ispod ruba.

»Uđite«, kaza Tóti. Agnes je brzo odmotala vunu s prstiju kad se zastor

rastvorio u jednu stranu i unutra je provirilo Steinino pjegavo lice.

»Žao mi je što vas ometam, đakone, ali mamma treba nju.« Žurno je pokazala na

Agnes, koja je počela ustajati sa stolca.

»Razgovaramo«, reče Tóti.

»Žao mi je, đakone. Vrijeme je košnje. Mislim, sredina je srpnja pa ćemo

spremati sijeno od danas nadalje. Dobro, barem dok potraje sunce.«

»Steina, prešao sam čitav...«

Agnes mu je lagano položila ruku na rame i uputila mu strogi pogled koji ga je

ušutkao. Zagledao se u njezinu ruku, dugačke, blijede prste i sve ružičastiji žulj na

palcu. Primijetivši njegov pogled, Agnes je ruku povukla brzo kao što ju je onamo

položila. »Dođite ponovno sutra, đakone. Ako želite. Možemo razgovarati dok rosa

hlapi iz sijena.«

84

MOŽDA JE ŠTETA što sam si svečano obećala da ću svoju prošlost držati zaključanom u

sebi. Na Hvammuru, tijekom suđenja, čeprkali su po mojim riječima kao ptice. Jezive

ptice, odjevene u crveno sa srebrnom dugmadi na prsima, sa zabačenim glavama i

oštrim kljunovima, tražeći krivnju poput bobica u grmlju. Nisu mi dopustili da

svojim riječima kažem što se zbilo, nego su uzeli moja sjećanja na Illugastadir, na

Natana, i iskrivili ih u nešto opako; izvrnuli su moju izjavu o toj večeri i prikazali me

pakosnom. Sve što sam rekla oduzeto mi je i izmijenjeno sve dok priča više nije bila

moja.

Mislila sam da bi mi mogli povjerovati. Kad su udarili o bubanj u onoj sobici, a

Blöndal je obznanio: »Kriva«, jedino na što sam mogla misliti bilo je, ako se

pomakneš, stropoštat ćeš se. Ako udahneš, srušit ćeš se. Žele učiniti da nestaneš.

Nakon suđenja, župnik iz Tjörna rekao mi je da ću gorjeti ako ne razmotrim

grijeh svog života i pomolim se za oprost. Kao da bi molitva jednostavno mogla

iščupati grešnost. Ali svaka žena zna da nit, jednom kad je utkana, ostaje na mjestu;

pogreška se može ukloniti samo ako se sve raspara.

Natan nije vjerovao u grijeh. Rekao je da karakterne mane čine čovjeka. Čak i

priroda prkosi vlastitim pravilima zbog ljepote, reče. Zbog stvaranja. Da bi svoju krv

održala uzavrelom. Ti to razumiješ, Agnes.

Rekao mi je to nakon što se na Staparu izleglo dvoglavo janje. Sluga je dotrčao

na Illugastadir donoseći vijest, ali dok smo Natan i ja stigli, janje je već bilo uginulo.

Seljak ga je odmah usmrtio jer ga je smatrao prokletim. Natan je zamolio da ponese

tijelo životinje sa sobom kako bi ga secirao i proučio kako je građeno, ali dok je

otkapao janje, jedna mu je žena prišla i ispalila: »Nek’ se đavao pobrine za svoje.«

Gledala sam dok joj se smijao u lice.

Odnijeli smo čudnog stvora u njegovu radionicu, i, prekrivena krvlju i blatom i

ispunjena gađenjem, ostavila sam Natana samoga da ga raskomada. Sigga i ja nismo

jele komadiće mesa koje je izrezao s njega, a iako nas je prozvao nezahvalnima, iako

nas je podsjetio na broj novčića koje je dao za izopačenu lešinu, ni on nije imao

previše teka. Ostavili smo meso da ga upotrijebimo kao mamac za lisice. Dvostruku

lubanju zadržao je u radionici, kosti su joj bile boje svježeg vrhnja.

Pitala sam se doživljava li me đakon kao ono janje. Kao zanimljivost. Prokletu

ženu. Kako li muškarci uopće doživljavaju žene poput mene?

85

Ali đakon se jedva može usporediti s muškarcem. Krhak je poput djeteta bez

mladenačke razmetljivosti i gluposti. Pamtila sam ga višim nego što jest. Jedva znam

što bih mislila o njemu.

Možda je samo nadareni lažac. Sam Bog zna da sam upoznala dovoljno

muškaraca da bih znala da čim se odbiju od sise lažu koliko su dugi i široki.

Morat ću razmisliti što ću mu reći.

MAGLA SE RASPRŠILA u dnevno plavetnilo, a mokre kuglice na travi osušile su se do

trenutka kad se obitelj s imanja Kornsá okupila na rubu livade kako bi počela kositi

sijeno. Okružni redarstvenik Jón stao je na jednu stranu s dvojicom radnika koji su se

nedavno vratili iz Reykjavíka — Bjarnijem i Gudmundurom — obojicom bradatim i

duge plave kose, a Kristín, Margrét i Lauga stale su na drugu stranu. Svi su šutke

čekali da se Steina i Agnes pridruže krugu. Steina je hodala dvorištem spotičući se, a

Agnes ju je slijedila, vežući šalom kosu spletenu u pletenice.

»Evo nas«, veselo reče Steina. Agnes je kimnula Jónu i Margrét. Radnici su

pogledali nju pa jedan drugog.

Jón je pognuo glavu. »Dragi Bože. Hvala Ti na dobrom vremenu koje si nam

poslao za košnju. Molimo Te da nam takvo vrijeme potraje, da nas čuvaš od

opasnosti i nezgoda i da nam priskrbiš sijeno koje nam je potrebno za život. U ime

Isusovo, amen.«

Radnici su protisnuli »amen« i podignuli kose s dugačkim dršcima. Nedavno

su bile isklepane i nabrušene pa su se željezne oštrice jarko sjajile. Gudmundur,

nizak mišićavi dvadesetosmogodišnjak, iskušao je oštricu kose na dlakama zapešća,

a zatim se, zadovoljan što je oštrica dovoljno nabrušena, hitro okrenuo udesno i

provukao je kroz travu pokraj stopala. Podignuo je pogled i primijetio da ga Agnes

promatra.

»Gudmundure i Bjarni«, govorio je okružni redarstvenik. »Vi ćete kositi s

Kristín i...« Jón se kolebao pa kratko bacio pogled na Agnes. Radnici su pratili njegov

pogled i zablenuli se.

»Dat ćete joj kosu?« Ležerno upita Bjarni, čovjek boležljive žućkaste puti.

Nervozno se nasmijao.

86

Margrét pročisti grlo. »Agnes i Kristín kosit će s vama i Jónom. Steina, Lauga i

ja zgrtat ćemo i okretati.« Bijesno je pogledala Gudmundura, koji se smijuljio

Bjarniju, i pljunula na pod pokraj njegovih nogu.

»Daj im kose«, tiho reče Jón, a Gudmundur ispusti svoju na tlo. Okrenuo se i

podignuo druge dvije kose i jednu predao Kristín, koja se zbunjeno naklonila

sagibajući koljena, a zatim je pružio ruku naprijed da drugu kosu doda Agnes.

Ispružila je ruku da je preuzme, ali Gudmundur je nije želio pustiti. Nakratko su

oboje ondje stajali, zajedno držeći kosu, dok Gudmundur iznenada nije popustio

stisak. Agnes je posrnula unatrag i kosa joj je ogrebla gležanj. Bjarni je zatomio

smijeh.

»Idite po grablje, djevojke«, reče Jón, zanemarujući cerekanje radnika i Lauge,

koja nije mogla izbjeći da se nasmije Agnesinu uspaničenu pogledu na nogu.

»Jesi li se ozlijedila?« prošaptala je Steina dok je Agnes prolazila pokraj nje.

Agnes je odmahnula glavom, stisnute čeljusti. Margrét je pogledala kćer i namrštila

se.

PUŠTAM DA mi se tijelo preda ritmu. Ljuljam se naprijed-nazad i prepuštam

gravitaciji da spusti kosu i vodi je kroz travu dok se ne počnem ravnomjerno njihati.

Dok ne osjetim da se ne pomičem sama i da me pokreće sunce. Dok ne postanem

lutka kojom upravljaju vjetar i kosa, i dugi, polagani zamasi koji mi tijelo tjeraju

naprijed. Dok više ne bih mogla stati ni kad bih to željela.

Dobar je to osjećaj, nemati potpunu kontrolu. Nježno se zibati naprijed-nazad,

dok ne zaboravim što to znači mirno stajati. Kao kad sam bila s Natanom onih prvih

mjeseci, kad bih ustreptala od svakog otkucaja srca i mogla bih umrijeti, toliko sam

bila sretna što sam željena. Kad bi mi se od njegova mirisa, na sumpor i gnječene

trave, i konjski znoj i dim iz njegove kovačnice, zavrtjelo u glavi od užitka. Od

mogućnosti.

Opijena sam ljetom i sunčevom svjetlošću. Želim šakom ugrabiti komadiće

neba i pojesti ih. Dok kose oštrim pipcima prolaze kroz stabljike, pokošena trava

ispušta izdisaje.

Iznenada znam da me sluga, onaj koji se zove Gudmundur, promatra. Pognuo

je glavu u luku da bi me proždirao pogledom. Možda misli da ne primjećujem.

87

Imala sam četrnaest kad su me muškarci počeli tako gledati. Kao najamna

radnica na Gudrúnarstadiru, stigla sam u ožujku s imovinom u bijeloj vreći i bolne

glave od kose čvrsto stegnute u pletenice. Moj prvi pravi posao. I jedan je mladić

tada radio ondje kao najamni radnik. Visok muškarac ružne puti koji je tako

promatrao sluškinje – Ingibjörg, Helgu i mene – da smo ga nastojale izbjegavati.

Čula bih ga kako se noću dira — užurbano bi se vrpoljio pod pokrivačem, zatim

zastenjao ili, katkad, tiho zacvilio.

Puštam tijelo da mi se ljulja, puštam ruke da padnu. Osjećam kako mi se

trbušni mišići stežu i izvijaju. Kosa se diže, spušta, diže, spušta, hvata sunce koje joj

pada na oštricu i sune mi svjetlost natrag u oko — blještavi Božji treptaj. Promatram

te, kaže kosa, povijajući zeleno more, hvatajući sunce, bacajući ga natrag meni. Sluga

izdiše, zamahuje kosom, prostački zuri u moje gole ruke. Travu i svjetlost vitlam u

zrak. Promatram te, kaže kosa.

KAO ŠTO JE OBEĆAO, đakon Tóti vratio se na imanje Kornsá rano sljedećeg jutra,

dobrano prije negoli se sunce sa svojeg počivališta diglo iznad obzora. Tijelo ga je

boljelo od prvog dana košnje na Breidabólstaduru i uživao je u zapusima hladnog

zraka na licu i nježnoj maglici daha njegove kobile dok su stazom jahali u dolinu

Vatnsdalur. Sva naselja u okrugu počela su spremati sijeno prethodnog dana, a

prizor dopola raščišćenih polja, trave sakupljene u plastove kako vlaga ne bi

namočila sijeno, pridonosio je osjećaju reda i blagostanja. Raskošni sjever, tako su

govorili. Ptičice su skakutale posvuda među strnjem, kljucajući kukce koje je izložila

košnja, a spirale dima izdizale su se iz nakrivljenih krovova imanja i kućeraka u

dolini.

Na velikom gospodarstvu Hvammuru na kojem je, znao je Tóti, Björn Blöndal

živio s obitelji i slugama, na drugoj strani rijeke i unutar vidika s imanja Kornsá,

moglo se vidjeti nekoliko dimnjaka iz kojih je izlazio dim. Ravno drveno pročelje

susjednih travnatih straćara moglo se pohvaliti staklenim prozorima koji su blještavo

blistali, čak i na slabom žutom jutarnjem suncu. Poput očiju, pomisli Tóti, u

sanjarskom raspoloženju. Čuo je da se većina suđenja u vezi s illugastadirskim

slučajem održala u gostinjskoj sobi na gospodarstvu, koja je gledala na zavojito

korito rijeke i njezin rub od zlaćane močvarne trave.

88

Pitam se što joj je prolazilo glavom, zamislio se Tóti, promatrajući imanje s

druge strane rijeke. Dok je sjedila ondje u onoj sobi kad su joj rekli da mora umrijeti.

Je li pogledala kroz prozor i vidjela led na rijeci? Možda je svijet bio zavijen u

prevelik mrak da bi se išta vidjelo. Možda su prozore prekrili zastorima da spriječe

prodiranje svjetlosti.

Okružni redarstvenik Jón bio je ispred svog doma s još jednim muškarcem —

nekakvim radnikom, pomisli Tóti — i oštrio je kose. Jón je u znak pozdrava

podignuo brus i vratio kapu na glavu prije negoli mu je prišao.

»Đakone Thorvardure. Bog vas blagoslovio.«

»I vas«, veselo reče Tóti.

»Došli ste joj u posjet.«

Tóti je kimnuo. »Kako vam se Agnes čini?«

Jón je slegnuo ramenima. »Život ide dalje.«

»Dobra je radnica?«

»Dobra je radnica, ali...« Zastade.

Tóti se nježno nasmiješio. »To je samo privremeno, Jóne.« Čovjeka je utješno

potapšao po leđima i okrenuo se da pođe u kuću.

»Jón Thórdarson ponudio se da će ih ubiti«, naglo reče Jón.

Tóti se okrenuo. »Kako, molim?«

»Jón Thórdarson. Dojahao je na Hvammur prije nekoliko tjedana, mislio je da

bi mogao biti krvnik za Fridrika, Siggu i Agnes. Rekao je da će zamahnuti sjekirom

za funtu duhana.« Odmahnuo je glavom. »Za funtu duhana.«

»Što je Blöndal rekao?«

Jón je iskrivio lice. »Što mislite da je rekao? Thórdarson je nitko i ništa. Ima

nekoga drugoga na pameti, iako se neki tomu protive.«

Tóti je pogledao radnika, koji se pogrbljeno naslonio na zid kovačnice,

slušajući. »Tko bi to bio?« upita Tóti.

Zgrožen, Jón je odmahnuo glavom. Odvratio je radnik. »Gudmundur

Ketilsson«, glasno reče. »Natanov brat.«

»Možemo sjesti unutra ako vam je tako draže«, reče Tóti, zamalo se spotaknuvši o

kamenje pokraj brzog potoka nadomak gospodarstva Kornsá.

»Volim promatrati vodu«, odgovori Agnes.

89

»U redu.« Tóti je obrisao mokre kapljice s velikog kamena i pokazao Agnes da

ondje sjedne. Sjeo je pokraj nje.

Potok na imanju Kornsáu pružao je dobar pogled na drugu stranu rijeke. Bio je

divan, ali Tóti je mislio samo na ono što je Jón prije rekao o krvniku. Potajice je

pogledao Agnesin blijedi vrat u kontrastu sa sivilom kamena i zamislio ga

prerezanog.

»Kako je prošla jučerašnja košnja?« upita, nastojeći razbistriti glavu.

»Bilo je vrlo toplo.«

»Dobro«, odgovori Tóti.

Agnes je pružila ruku u šal i izvadila klupko vune i nekoliko tankih igala za

pletenje. »Željeli ste me pitati o mojoj obitelji?«

Tóti je pročistio grlo i promatrao kako joj se prsti kreću kad je počela plesti.

»Da. Rođeni ste na Flagi.«

Agnes je nakrivila glavu prema dotičnom gospodarstvu, uleknutom kućerku s

lijeve strane granice imanja Kornsá. Bilo je dovoljno blizu da glasovi slugu, koji su na

otvorenom dozivali jedni druge, dopru na vjetru. »Baš ondje.«

»Vaša majka nije bila vjenčana.«

»To ste saznali iz crkvenih knjiga?« Agnes se nategnuto nasmiješila. »Svećenici

uvijek paze da zapišu ono što je važno.«

»A vaš otac, Magnús?«

»Ni Magnús nije bio vjenčan ako ste na to mislili.«

Tóti se kolebao. »S kime ste onda živjeli u djetinjstvu?«

Agnesin pogled prelazio je dolinom. »Živjela sam na većini ovih imanja.«

»Vaša se obitelj selila?«

»Nemam obitelji. Majka me napustila kad sam imala šest godina.«

»Kako je umrla?« Tóti nježno upita. Zgranuo se kad se Agnes nasmijala.

»Zar vam se moj život čini tako tragičnom pričom? Ne, napustila me i

prepustila na brigu drugima, ali pretpostavljam da je još živa. Ne bih znala. Netko

mi je rekao da je otišla u nepoznato. Jednostavno je jednog dana digla sidro i otišla.

To je bilo prije nekoliko godina.«

»Kako to mislite?«

»Ne znam ništa o svojoj majci. Ne bih je prepoznala da je vidim.«

»Jer ste imali samo šest ljeta kad vas je napustila?«

90

Agnes je prestala plesti i bez skanjivanja pogledala Tótija u lice. »Morate

shvatiti, đakone, da o svojoj majci znam samo ono što su mi rekli drugi ljudi.

Uglavnom ono što je činila, a to, razumjet ćete, oni nisu odobravali.«

»Biste li mi mogli reći što su vam prenijeli?«

Agnes je odmahnula glavom. »Znati što je netko učinio i znati tko ta osoba jest,

dvije su vrlo različite stvari.«

Tóti je ustrajao. »Ali, Agnes, djela govore više od riječi.«

»Djela lažu«, hitro odvrati Agnes. »Ljudi ponekad od samog početka nisu imali

nimalo izgleda ili su možda pogriješili. Kad ljudi počnu govoriti da je bila loša majka

zbog te pogreške...«

Tóti nije ništa odgovorio pa je nastavila.

»Nije pošteno. Ljudi tvrde da te poznaju zbog onoga što si učinio, a ne zbog

toga što su sjeli s tobom i poslušali što imaš reći. Koliko god se vi trudili živjeti kako

Bog zapovijeda, ako u ovoj dolini pogriješite, to vam nikad neće biti zaboravljeno.

Nema veze trudite li se učiniti ono što je najbolje. Nema veze šapćete li iz nutrine:

>Nisam to što tvrdiš!< — ono što drugi o tebi misle određuje tko si.«

Agnes je zastala da udahne zraka. Počela je podizati glas i Toti se pitao što je

izazvalo nenadanu bujicu riječi.

»To se dogodilo mojoj majci, đakone«, nastavi Agnes. »Tko je ona zapravo

bila? Vjerojatno nije bila onakva kao što ljudi tvrde, ali pogriješila je i ljudi su o njoj

donijeli svoj sud. Ovdašnji ljudi ne dopuštaju da zaboraviš svoja nedjela. Misle da

jedino njih vrijedi zapisati.«

Tóti se na trenutak zamislio. »Što je pogriješila vaša majka?«

»Rečeno mi je da je učinila mnogo pogrešaka, đakone. Ali barem jedna od njih

bila sam ja. Nije imala sreće.«

»Kako to mislite?«

»Činila je ono što mnoge žene bezazleno čine u tajnosti«, ogorčeno reče Agnes.

»Ali bila je među nesretnom manjinom čije tajne postanu vidljive svima.«

Tóti je osjetio vruće gmizanje rumenila koje mu je izbijalo na licu. Spustio je

pogled na ruke i pokušao se nakašljati.

Agnes ga je pogledala. »Ponovno sam vas uvrijedila«, reče ona.

Tóti je odmahnuo glavom. »Drago mi je što mi govorite o svojoj prošlosti.«

»O mojoj vam je prošlosti neugodno slušati.«

Tóti se promeškoljio na kamenu. »A što je s vašim ocem?« pokušao je.

91

Agnes se nasmijala. »Na kojega od njih mislite?« Prestala je plesti kako bi ga

promotrila. »Što je u vašoj knjizi pisalo o mom ocu?«

»Da se zvao Magnús Magnússon i da je u vrijeme vašeg rođenja živio na

Stóridaluru.«

Agnes je nastavila plesti, ali Tóti je primijetio da stišće čeljust. »Da

porazgovarate s određenim ljudima u ovom kraju, možda biste čuli drukčiju priču.«

»Kako to?«

Agnes je pogledala preko rijeke prema gospodarstvima na suprotnoj strani

doline, šutke brojeći prstom očice na igli. »Vjerojatno nije važno jesam li iskrena

prema vama ili ne«, hladno reče ona. »Mogla bih vam reći bilo što.«

»Dapače, nadam se da ćete imati povjerenja u mene«, reče Tóti, pogrešno je

shvaćajući. Nagnuo se bliže u iščekivanju onoga što će reći.

»U vašoj knjizi na Undirfellu trebalo je pisati Jón Bjarnason, seljak s

Brekkukota. Rečeno mi je da mi je on pravi otac, a da je Magnús Magnússon samo

nesretan sluga koji se nije bolje snašao.«

Tóti je bio zbunjen. »Zašto bi vas majka nazvala Magnúsovom kćeri ako to nije

bila istina?«

Agnes se okrenula prema njemu, napola se smiješeći. »Zar vi nemate pojma

kako svijet funkcionira, đakone?« upita ona. »Jón s Brekkukota oženjen je čovjek s

dovoljno vlastite zakonite djece. I još podosta ovakve kao što sam ja, budite sigurni.

Ali čini se da je manje zlo napraviti dijete s neoženjenim čovjekom, nego s onim koji

je već dušom i tijelom vezan za drugu ženu. Pa pretpostavljam da je moja majka

odabrala drugog nitkova kojem je pripala čast da mi bude otac.«

Tóti je na trenutak razmišljao o tome. »A u to vjerujete jer su vam drugi tako

rekli?«

»Kad bih vjerovala svemu što su mi svi dosad rekli o mojoj obitelji, bila bih još

jadniji prizor nego što sam sada, đakone. Ali nije potrebno obrazovati se u

Kopenhagenu ili na jugu da bi čovjek znao koje čedo pripada kojem pabbiju u ovom

kraju. Teško je ovdje tajnu zadržati za sebe.«

»Jeste li ga ikad pitali?«

»Jóna Bjarnasona? A čemu bi to pomoglo?«

»Vjerojatno biste doznali istinu«, predloži Tóti. Osjećao se razočaran

razgovorom.

»Istina ne postoji«, reče Agnes, ustajući.

92

I Tóti je ustao i počeo trljati stražnji dio hlača. »Bog je istina«, reče, ozbiljno,

uočavajući priliku da obavi svoju duhovnu dužnost. »Evanđelje po Ivanu, osmo

poglavlje, trideset i drugi redak: »Upoznat. .. < «

»Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi3. Da, znam. Znam«, reče Agnes.

Smotala je pletivo i uputila se natrag na imanje. »Ne u mom slučaju, đakone

Thorvardure«, doviknula mu je. »Rekla sam istinu, i sami vidite kako mi je

pomogla.«

NEĆE BITI NIKAKVE KORISTI od toga da đakon čita crkvene knjige ili bilo kakve knjige

kad smo kod toga – što će iz njih doznati o meni ? Samo ono što drugi smatraju da je

o meni važno.

Kad je đakon u crkvenoj knjizi ugledao moje ime i dan rođenja, je li vidio samo

slova i razumio samo datum? Ili je vidio maglu koja se spustila toga dana i čuo

gavrane koji su graktali zbog mirisa krvi? Je li on zamislio isto što sam ja zamislila?

Moja majka, uplakana, prislanja me na vlažnu toplinu svoje kože. Izbjegavajući

poglede žena s Flage za koje je radila, već znajući da će morati otići i potražiti posao

drugdje. Znajući da nijedan poljoprivrednik neće zaposliti sluškinju s

novorođenčetom.

Ako želi saznati nešto o mojoj obitelji, neće mu biti lako. Dva oca i majka koji

su mi mutni poput stranaca koji odlaze u snježnu mećavu. Imam malo jasnih sjećanja

na nju. Jedino što pamtim je dan kad me je ostavila. Drugo što pamtim je iz vremena

kad sam bila malena i promatrala je na svjetlu svjetiljke jedne zimske noći. Nijemo je

to sjećanje, i, poput ostalih, sjećanje kojemu ne mogu vjerovati. Sjećanja su

nepostojana poput rahlog snijega na vjetru ili su pjev duhova koji govore uglas.

Stalan je jedino dojam da ono što je meni stvarno nije stvarno drugima, te da se

dijeleći uspomenu s nekim izlažem opasnosti da ću okaljati svoje uvjerenje u ono što

se doista dogodilo. Je li đakon osoba iz mojeg sjećanja ili neka posve druga? Jesam li

ono učinila ja ili netko drugi? Magnús ili Jón? To je staklasti sloj leda na vodi, suviše

krhak da bi mu se vjerovalo.

Je li moja majka pogledala svoju kćerkicu i pomislila: »Jednog ću te dana

napustiti«? Je li pogledala moje smežurano lice nadajući se da ću umrijeti ili me tiho

3 Iv 8.32. Biblija. Kršćanska sadašnjost, Zagreb. 2001. (nap. prev.).

93

poticala da se držim života kao pijan plota? Možda je pogled uperila van u dolinu, u

maglu i mirnoću, i pitala se što bi mi mogla pružiti. Oca koji je lažan. Tamnu kosu na

glavi. Jasle sa sijenom na kojima ću spavati. Poljubac. Kamen, kako bih možda

naučila razumjeti ptice da nikad ne budem usamljena.

94

PETO POGLAVLJE

Pjesma Róse Pjesnikinje Agnes Magnúsdóttir,

lipanj 1828.

Undrast þarftu ei, baugabrú

þó beiskrar kennir þínu:

Hefir burtu hrifsað þú

helft al lifi minu.

Neka te ne čudi tuga u očima mojim

Ni gorka bol koja me probada:

Spletkama svojim ukrala si onog

koji mom životu smisao je dao,

a život si svoj predala u ruke đavlu.

95

Odgovor Agnes Magnúsdóttir Rósi,

lipanj 1828.

Er mín klára ósk til þín,

angurs tárum bundin:

Ýfóu ei sárin sollin mín,

solar báru hrundin.

Sorg ei minnar sálar herð!

Seka Drottin náðar,

af því Jésus eitt fyrir verð

okkur keypti báðar.

Jedino ovo od tebe tražim,

Zavijena u tugu i bol:

Ne zadiri u rane mi krvave,

I samu me sumnja obuzima.

Duša mi je tugom ispunjena!

Milost Božju ja tražim.

Sjeti se, Isus nas je obje otkupio

I istu cijenu platio.

96

»KAKO VAM JE S NJOM OVDJE, u istoj prostoriji s vama? Ja bih sigurno teško zaspala«,

reče Ingibjörg Pétursdóttir.

Margrét pogleda u daljinu na mjesto gdje su kosci s imanja Kornsá kosili travu

najbliže rijeci. »Ma, ne vjerujem da bi se usudila učiniti i jedan krivi korak.«

Dvije žene odmarale su se na hrpi naslaganih drva ispred kućerka Kornsá.

Ingibjörg, malena žena priprosta izgleda s obližnjeg gospodarstva, posjetila je

Margrét, čuvši da joj prijateljicu kašalj sprečava da pomogne u spremanju sijena.

Iako Ingibjörg nije pokazivala nimalo Margrétine oštrine, ni izravnosti, bile su odane

prijateljice i često su se posjećivale kad je rijeka koja je razdvajala njihova imanja bila

dovoljno niska da bi je se moglo pregaziti.

»Róslín, pak, misli da će vas sve podaviti u snu.«

Margrét se naglo nasmija. »Ne mogu si pomoći, ali mislim da bi Róslín baš to

htjela.«

»Kako to misliš?«

»To bi tom dobro podmazanom jeziku dalo novi razlog za klepetanje.«

»Margrét...« Opomenu je Ingibjörg.

»Daj, Inga. Obje znamo da je od rađanja tolike djece otišla na kvasinu.«

»Najmlađi joj ima krup.«

Margrét podignu obrvu. »Onda će ga ubrzo svi imati. Čut ćemo njihovo

jaukanje u svako doba noći.«

»A i sve je veća.«

Margrét se nećkala. »Hoćeš li joj pomoći s porođajem? Toliko ih je rodila da bi

čovjek pomislio da sve može sama.«

Ingibjörg je uzdahnula. »Ne znam. Imam loš predosjećaj.«

Margrét promotri prijateljičin ozbiljan izraz lica. »Nešto si sanjala?« upita.

Ingibjörg zausti kao da će nešto reći, ali se zatim strese i predomisli. »Sigurno

nije ništa. Uostalom, nećemo biti tako sumorne. Pričaj mi o ubojici!«

97

Margrét nije mogla izbjeći da se ne nasmije. »Eto ga! Nisi nimalo bolja od

Róslín.«

Ingibjörg se nasmiješi. »No kakva je zapravo? Po karakteru. Bojiš li je se?«

Margrét na trenutak razmisli. »Ubojicu uopće nisam zamišljala takvom«,

naposljetku reče. »Spava, radi, jede. Ali sve u tišini. Usne kao da su joj zašivene

sudeći prema tome koliko razgovara sa mnom. Onaj mladić, đakon Thorvardur,

ponovno ju je počeo posjećivati zadnjih tjedana i znam da razgovara s njime, ali on

mi ne govori što se događa među njima. Vjerojatno ništa.« Margrét promotri polje.

»Često se pitam o čemu razmišlja.«

Ingibjörg je slijedila Margrétin pogled i obje su se zagledale u pognutu siluetu

Agnes usred sijena, kosom je sjekla travu. Oštrica bi žarko zabljesnula kad bi

zamahnula njome.

»Tko zna?« promrmlja Ingibjörg. »Protrnem od pomisli na to što se zbiva u toj

tamnoj glavi.«

»Đakon kaže da je njezina majka bila Ingveldur Rafnsdóttir.«

Ingibjörg zastade. »Ingveldur Rafnsdóttir. Poznavala sam jednu Ingveldur.

Razvratna žena.«

»Iz gavranovih jaja neće se izleći golubica«, složi se Margrét. »Neobično mi je

da je Agnes bila nečija kći. Ne mogu zamisliti da bi moje djevojke makar samo

pomislile na nešto tako odvratno i grešno kao što je ubojstvo.«

Ingibjörg kimnu. »A kako su tvoje djevojke?«

Margrét ustade i strese prljavštinu sa suknje. »Ah, znaš.« Ponovno zakašlja i

Ingibjörg je poče trljati po leđima.

»Lakše malo.«

»Dobro sam«, zakrešta Margrét. »Znaš, Steina misli da je poznaje.«

Ingibjörg znatiželjno pogleda prijateljicu.

»Misli da smo je sreli na putu u Gudrúnarstadir, još davno.«

»Zar Steina opet izmišlja priče?«

Margrét se lecnula. »Dragi Bog zna. Ne sjećam se. Zapravo, malo sam

zabrinuta za nju. Smješka se Agnes.«

Ingibjörg se nasmijala. »Jao, Margrét! Kakvo zlo može proizići iz smješkanja?«

»Kojekakvo, ako se mene pita!« obrecnula se Margrét. »Pogledaj samo Róslín.

Uostalom, tu su i druge stvar. Uhvatila sam Steinu kako postavlja pitanja o Agnes i

primijetila sam da trči po nju da obavi koji zadatak i slično. Gle – sad je prati, čak i

98

dok zgrće.« Pokazala je na Steinu koja je prevrtala sijeno pokraj Agnes. »Ne znam,

stalno mislim na sirotu Siggu i brinem se da će i ona tako završiti.«

»Na Siggu? Drugu sluškinju s Illugastadira?«

»Što ako Agnes bude jednako utjecala na Steinu? Natjerala je na krivi put.

Napunila joj glavu opačinama.«

»Maločas si rekla da Agnes jedva išta kaže.«

»Da, kad je sa mnom. Ali ne mogu si pomoći, čini mi se da je drukčije s... Ma,

ne zamaraj se time.«

»A Lauga?« zamišljeno upita Ingibjörg.

Margrét se zasmijulji. »Ah, Lauga ne podnosi što je ovdje s nama. Svima nam je

to mrsko, ali Lauga odbija spavati na susjednom krevetu. Motri je poput jastreba.

Grdi Steinu ako samo pogleda Agnes.«

Ingibjörg razmisli o nižoj kćeri, koja je revno zgrtala sijeno u uredne linije.

Pokraj Laugina otkosa, Steinini redovi izgledali su kvrgavo poput dječjeg rukopisa.

»Što kaže Jón ?«

Margrét frknu nosom. »Kad Jón išta kaže? Ako ja to spomenem, počne o

govoriti svojoj dužnosti prema Blöndalu. Ali primjećujem da je na oprezu. Zamolio

me da djevojke držim po strani.«

»Teško je to na farmi.«

»Upravo tako. Mogu ih razdvojiti podjednako uspješno kao što Kristín obire

vrhnje s mlijeka.«

»Jao meni.«

»Kristín je niškoristi«, reče Margrét bezizražajno iznoseći činjenice.

»U tom slučaju, dobro da u kući imaš još jedan par ženskih ruku«, reče

Ingibjörg svrhovito. Između dviju žena nastupila je ugodna šutnja.

SINOĆ SAM SANJALA krvnički panj. Sanjala sam da sam sama i pužem kroz snijeg

prema tamnom komadu drveta. Ruke i koljena bili su mi otupjeli od leda, ali nisam

imala izbora.

99

Kad sam došla do panja, površina mu je bila golema i glatka. Mogla sam

namirisati drvo. Miris nije imao slanoću naplavljenog drvlja, nego je bio poput

biljnog soka koji kapa, poput krvi. Slađi, teži.

U snu sam se dovukla do panja i držala glavu iznad njega. Počelo je sniježiti i

pomislila sam: »Ovo je tišina prije pada.« Onda sam se čudila što je panj uopće ondje,

to nekadašnje stablo, kad drveće ovdje ne raste. Ovdje ima previše tišine, pomislila

sam u snu. Previše kamenja.

Stoga sam se naglas obratila drvetu. Rekla sam: «Zalit ću te kao da si i dalje

živo.« I na tu sam se zadnju riječ probudila.

San me prestrašio. Od košnje sijena kao da sam se vratila u nešto nalik svom

nekadašnjem životu ovdje, i zaboravila sam se ljutiti. San me podsjetio na ono što će

se dogoditi, na to kako mi brzo prolaze dani, i sada, ležeći budna u sobi punoj

stranaca, promatrajući raspored kolaca i zemlje u stropu, osjećam kako mi se srce

prevrće i prevrće i prevrće dok se u nutrini ne osjetim izobličenom.

Moram se olakšati. Drhteći, izlazim iz kreveta i pogledom na podu tražim

kahlicu. Nalazi se ispod kreveta jednog radnika i gotovo je puna, ali nemam je

vremena isprazniti. Čarape su mi labave i bez teškoće mi klize do gležnjeva, a ja

čučnem i usmjerim vrući mlaz mokraće u posudu, osjećajući prskanje po bedru. Na

čelu mi izbija znoj.

Nadam se da se nitko neće probuditi i vidjeti me i toliko žarko želim završiti i

maknuti kahlicu iz vidika da povlačim čarape i prije nego što sam sasvim završila.

Tople kapi teku mi niz unutarnju stranu noge dok odgurujem posudu.

Zašto ovako drhtim? Koljena su mi slaba kao hladetina i olakšanje mi je što

sam legla. Srce mi klepeće. Natan je uvijek vjerovao da snovi nešto znače. Čudno za

čovjeka koji se s takvom lakoćom smijao riječi Božjoj, da umjesto toga vjeruje tami

koja lagano ključa tijekom sati koje provodi u snu. Svoju crkvu sagradio je od

bapskih priča i tajnog jezika vremenskih pojava; treptavo Božje oko vidio je u

vladanju mora, sokolu koji se obara, škrgutavim zubima svojih ovaca. Kad me

uhvatio da pletem na pragu, optužio me da ću produljiti zimu. »Nemoj misliti da nas

priroda ne promatra«, upozorio me. »Budna je kao i ti i ja.« Nasmiješio mi se.

Glatkom širinom dlana pogladio me po čelu. »I jednako je tajnovita.«

Pomislila sam da bih ovdje mogla biti sluškinja. Više od jednog mjeseca

boravim na imanju Kornsáu i već sam zaboravila što će se dogoditi sa mnom. Radni

dani su me umirili, dali su mojem tijelu razlog za odmor, pa sam spavala duboko,

ispod površine snova koju zahvaćaju kobni znakovi. Do ovog časa.

100

Istina je da nisam jedna od njih. Svi osim đakona i Steine odbijaju mi se

obraćati izuzev na najšturije načine. No po čemu je to drukčije od onog prije, kad

sam bila sluškinja niskog ranga, praznila noćne posude kao što će me zamoliti za

nekoliko sati? U usporedbi sa Stóra-Borgom, ova obitelj bila je ljubazna.

Ali uskoro će zima doći poput neočekivanog vala na obali – iznenada, brzo,

zatirući sunce i toplinu i ostavljajući zemlju smrznutu do srži. Sve će tako brzo

završiti. A đakon: kako li je mlad, a ja još ne znam što bih mu rekla. Mislila sam da bi

mi mogao pomoći kao što mi je pomogao da prijeđem rijeku. Ali razgovor s njime

samo me podsjeća na to kako je sve u mom životu bilo okrenuto protiv mene i kako

sam bila nevoljena.

Očekivala sam da će me razumjeti od samog početka. Želim da me shvati, ali

glupa sam što sam pomislila da govorimo istim jezikom. Kao da s njime razgovaram

držeći kamen u ustima, nastojeći pronaći jezik koji oboje razumijemo.

Đakon neće još nekoliko sati doći s Breidabólstadura — još je prerano da

ustanem. Sklapam ruke na pokrivaču i strunama svog srca govorim da olabave, pa

razmišljam što ću mu reći.

Tóti želi da mu govorim o svojoj obitelji, ali ono što sam mu rekla nije bilo ono

što želi čuti. Bit će da nije naviknut na čvornata obiteljska stabla koja rastu u ovoj

dolini, gdje se grane ovijaju jedna oko druge, obrasle trnjem.

Nisam mu rekla za Jóasa ni Helgu. Možda bi ga zanimalo čuti da imam braću.

Mogu zamisliti što bi pitao: Gdje su oni sada? Zašto vas ne posjećuju, Agnes?

Pa, đakone, rekla bih ja, te krvne veze nisu čvrste: svatko ima drugog oca, a

Helga je mrtva i pokopana. Jóas? Eh, nije on čovjek kojeg se može na nešto prisiliti,

pa čak niti da posjeti sestru kojoj su dani odbrojeni.

Jao, Jóase. Ne mogu muškarca tupog pogleda poistovjetiti s milom mutnom

slikom dječaka kojeg mi je nekoć bilo dopušteno voljeti.

Uokolo nas je u naručju vukla zajednička majka. Na koja imanja? Bezbroj

baðstofa koje su pripadale drugim muškarcima i njihovim crvenookim ženama,

ljubaznim ili dovoljno očajnim da zaposle ženu s trima ustima, od kojih su dvoja

noću vrištala od gladi jer nisu znala da od toga nema pomoći.

Prvo Beinakelda. Do moje treće godine, kažu mi. Samo mamma i ja. Ja se ničega

ne sjećam. Sve mi je to u sjeni.

Zatim Litla-Giljá. Ne sjećam se gospodarstva, ali sjećam se muškarca. Illugi

Crni, tako su ga zvali, otac mojeg brata. Sjedim na podu, trljam ruke o prljavštinu,

pokraj mene je muškarac, oči su mu se okrenule u glavu i tijelo mu se izvija na podu

101

poput ribe na kopnu, dok sve žene vrište vidjevši pjenu koja mu šiklja iz usta. Zatim,

poslije toga, stenjanje koje je dolazilo iz njegova kreveta, i njegova žena ustajale kože

koja mi gura lice u svoj koščati vrat govoreći: »Moli se za njega. Moli se za njega.«

Gdje je bila moja majka? Sigurno je čučala nad noćnom posudom, tražeći krv koja

nikako neće poteći.

Sjećam se vrištanja. Illugi, ponovno zdrav, velikim medvjeđim licem riče na

ženu, koja nije prestajala plakati, a između njih, moja mamma u dugoj suknji, povraća

po podu.

Illugi je umro od te bolesti koja ga je tresla dok je bio u ribolovu. Kažu da se

opijao, zatim dobio napad, prevrnuo čamac i utopio se, zapleten u svoju mrežu.

Drugi kažu da je to bila prikladna kazna za čovjeka koji je lovio ribu u vilenjačkim

jezerima, ali to su bili oni koji su u njegovu opijanju i tučnjavi izvukli deblji kraj.

Što bi đakon o svemu tome mislio?

Jóas Illugason, rođen na Brekkukotu, trećem imanju. Kao petogodišnjakinja,

smjela sam mu držati krpu natopljenu mlijekom na sićušnim desnima boje lososa.

Vjenčani ljudi na gospodarstvu željeli su ga zadržati i odgojiti sa svoje dvoje djece, a

mamma je objasnila da će usvojiti i mene, da će tako biti najbolje. Sljedećih godinu

dana nas sedmero bili smo obitelj, a ja sam pomagala udahnuti život dječačiću kojem

je kosa bila toliko svijetla koliko je moja bila tamna. Mirisao je na otopljeni snijeg i

svježe vrhnje.

Vjerojatno su se predomislili. Jednog jutra tresući me je probudila mamma, koja

me promatrala nateklim očima. Pitala sam je zašto plače, ali ništa nije rekla. Ušla je u

krevet k Jóasu i meni, i ja sam zaspala uz vruću krivulju njezina tijela, sve dok me

nije probudilo graktanje kućnih gavrana i dok nisam ugledala svoju imovinu

skupljenu u vreću na podu.

Tog jutra krenuli smo pješke i vratili se u dolinu kroz zlovoljan dan prepun

naleta snijega. Mislila sam da ću se onesvijestiti od gladi. Zaustavili smo se u

dvorištu gospodarstva Kornsá i prije negoli sam popila surutku koju mi je dala žena

s imanja, mamma mi je šapnula na uho, stavila mi kamen u rukavicu i otišla s Jóasom

na leđima.

Pokušala sam poći za njom. Vrištala sam. Nisam željela biti ostavljena. Ali dok

sam trčala, spotaknula sam se i pala. Kad sam ponovno stala na noge, moja majka i

brat iščeznuli su i vidjela sam samo dva gavrana, crnog perja otrovnog na snijegu.

Dugo sam mislila da su te dvije ptice moji mamma i brat. Ali nikad mi nisu

odgovorile na pitanja, čak ni kad sam pod jezik stavila kamen. Godinama poslije

102

saznala sam da mi je mamma rodila polusestru, Helgu, kćer stočara s Kringle, i da je

Jóas sada siroče, dijete prepušteno župi. Ali dotad sam se već uvjerila da ih više ne

volim. Mislila sam da sam pronašla bolju obitelj, obitelj koja me usvojila: Ingu i

Björna, zakupnike gospodarstva Kornsá.

»KAKO SI SPAVALA, AGNES?« Steina je ženu pronašla vani pokraj gredice ljupčaca, gdje

je sadržaj noćne posude bacala u jamu za pepeo.

»Pokisnut ćeš ovdje«, reče Agnes, ne gledajući je. Kamenom je pokušavala

istresti ljepljivi sadržaj posude, a sada ga je brisala o travu. »Past će kiša.«

»Nema veze. Htjela sam ti praviti društvo.« Steina je navukla šal preko glave.

»Eto, sad sam suha kao barut.«

Agnes ju je pogledala i slabašno se nasmiješila.

»Gledaj, Agnes«, reče Steina. Pokaza prema ulazu u dolinu odakle je mnoštvo

niskih sivih oblaka nadiralo sa sjevera.

Agnes uperi ruku prema nebu. »Pogoršava se. Bit će loše za sijeno.«

»Znam. Pabbi je ljut. Obrecnuo se na Laugu jer joj je zagorio njegov doručak, a

nikad joj to ne čini.«

Agnes se okrenula prema Steini. »Zna li on da si ovdje sa mnom?«

»Mislim da zna.«

»Mislim da bi se trebala vratiti unutra«, reče Agnes.

»I što onda? Da mi Lauga predbacuje jer se vatra previše rasplamsala? Ne,

hvala. Ionako mi je ljepše vani.«

»Čak i na kiši?«

»Čak i na kiši.« Steina je zijevnula i zagledala se u polje, kupčići sijena bili su

naslagani u stogove da se ne navlaže. »Toliko posla, a uzalud.«

»Kako misliš uzalud? Čim dođe prvi lijepi dan, nastavit ćemo i tad ćemo

završiti.« Agnes pogleda prema kućerku. »Mislim da bi se trebala vratiti svojoj

majci«, reče.

»Ah, ne smeta to njoj.«

»Smeta joj. Ne voli kad si sama sa mnom«, oprezno reče Agnes.

»Ovdje si već tjednima.«

103

»Bez obzira na to.« Agnes se polako uputila prema rijeci, a Steina se okrenula

da je sustigne.

»Misliš li da će đakon danas doći?«

Agnes nije odgovorila.

»O čemu razgovara s tobom?«

»To je moja stvar«, obrecnula se.

»Što?«

»Rekla sam da je to moja stvar. Nema to nikakve veze s tobom ni tvojom

obitelji.«

Steina se zaprepastila i zastala, a Agnes je žurno nastavila nizbrdo, držeći

noćnu posudu čvrsto uz bok.

»Jesam li te rasrdila?« upita.

Agnes se zaustavila i okrenula prema Steini. »Kako bi me mlada žena poput

tebe mogla rasrditi?«

Steina se narogušila. »Zato što te moja obitelj drži u pritvoru, a moj otac ne želi

da itko razgovara s tobom.«

»To je rekao?« upita Agnes.

»Misli da je bolje da te pustimo da se baviš svojim poslom.«

»Ima pravo.«

Steina je sustigla Agnes i nježno je primila za ruku. »Lauga te se boji, znaš.

Slušala je Róslín i njezine laži. Ali ne vjerujem ni jednoj riječi koju ta tračbaba izusti.

Sjećam te se otprije. Sjećam se kako si ljubazna bila, onda kad si s nama podijelila

hranu.« Steina se nagnula bliže. »Ne mislim da si ih ubila«, prošapta. Agnesino tijelo

ukočilo se pod njezinim stiskom. »Možda ti mogu pomoći«, brzo predloži Steina.

»Kako?« upita Agnes. »Bi li mi pomogla pobjeći?«

Steina pusti njezinu ruku. »Mislila sam možda na molbu«, protisnu ona.

»Molbu.«

Steina ponovno pokuša. »Onda na žalbu. Ma znaš, kao ono što su sastavili za

Siggu.«

Agnesine oči zabljesnu. »Što?«

»Žalbu. Blöndal ju je sastavio za onu drugu«, promuca Steina.

»Koju drugu?«

»Siggu... ma znaš, drugu sluškinju s Illugastadira. Fridrikovu dragu.«

104

Agnes je problijedila u licu. Polako je odložila noćnu posudu na mokru travu,

zatim zakoračila prema Steini. »Blöndal je sastavio žalbu za Sigrídur

Gudmundsdóttir?« ozbiljno upita.

Steina je kimnula, malčice prestrašena. Spustila je pogled na kamen koji je

Agnes još držala u ruci. »Čula sam kad je pabbi rekao mammi«, pojasni. »Okružni

redarstvenici raspravljali su o tome na Hvammuru, s Blöndalom. Onog dana kad si

stigla ovamo.«

Agnes je odmahnula glavom.

»Mislila sam da znaš«, prošapta Steina.

Agnesine oči kliznule su sa Steininih i zaljuljala se na mjestu. »Blöndal?«

protisnula je ispod glasa. Steina je primijetila da Agnes tako snažno stišće kamen da

su joj zglobovi na prstima pobijelili.

»Žao mi je što sam ti rekla.«

Agnes zatetura unazad, a zatim nastavi nestabilno hodati prema rijeci.

»Možda ga možemo nagovoriti da kralju uputi žalbu i za tebe!« doviknula je

Steina za njom. »Reci im što se stvarno dogodilo na Illugastadiru!«

Agnes se spustila na tlo pokraj riječne obale, a suknja joj se ispupčila oko nje.

Misleći da se onesvijestila, Steina je potrčala prema njoj, ali kad se približila, vidjela

je da Agnes prazno zuri u rijeku. Drhtala je. U tom trenutku otvorili su se tmasti

oblaci i na dvije žene nagrnuo je iznenadni, ledeni pljusak.

»Agnes!« Povika Steina, omatajući šal čvršće oko glave. »Ustani! Moramo se

skloniti s nevremena.« Zvuk kiše potopio joj je riječi.

Agnes nije odgovorila. Promatrala je kako kapi padaju na brzi tok rijeke,

remeteći površinu tako da je odraz planine postao žestoko iskrivljen. Još je u ruci

držala kamen.

»Agnes!« povika Steina. »Oprosti! Mislila sam da znaš!« Šal joj je bio pokisao i

osjetila je da joj je haljina zbog vode otežala. Krzmala se pokraj riječne obale, a zatim

se okrenula i potrčala uzbrdo prema kući. Zemlja je postala gnjecava i poskliznula se

na blatu. Napola puta uzbrdo, okrenula se i vidjela da je Agnes još ondje gdje ju je

ostavila. Dozvala ju je još jedanput, a zatim se nastavila spoticati na blatnjavom putu

gore prema farmi.

105

»Za Boga miloga, Steina! Gdje si bila, tako mu svega?« Margrét je požurila niz

hodnik da prekori stariju kćer, koja je za sobom zalupila vratima kuće. »Izgledaš kao

da si se zamalo utopila!«

»To je zbog Agnes«, dahtala je Steina, bacajući natopljeni šal na pod.

»Je li te ozlijedila? Jao, Bože sveti, zaštiti nas! Znala sam.« Margrét je obgrlila

kćer, koja se tresla od hladnoće, i privukla je sebi.

»Ne, mamma!« Povika Steina, odgurujući majku. »Treba pomoć, pokraj rijeke

je!«

»Što se dogodilo?« Lauga izađe iz kuhinje. »Jao, Steina! Zablatila si mi šal!«

»Nije me briga!« Povika Steina. Ponovno se okrenula prema majci. »Spomenula

sam joj žalbu za Sigrídur Gudmundsdóttir i postala je čudna i problijedila je i sad ne

želi ustati!«

Margrét se okrenula prema Laugi. »O čemu ona govori?«

»O, Agnes!« Vrisnu Steina. Rukavom je obrisala kapi kiše s lica i potrčala niz

hodnik. »Moram reći pabbiju.«

Jón je bio u baðstofi, krpao je cipele. »Steina?« upita, podižući pogled s obuće.

»Pabbi! Molim te, moraš otići do Agnes. Spomenula sam joj Blöndalovu žalbu

za drugu sluškinju s Illugastadira i poludjela je.«

Jón je odmah gurnuo cipelu s krila i ustao. »Gdje?« upita tiha glasa.

»Pokraj rijeke«, reče Steina, susprežući suze. Jón je ispod kreveta izvukao

čizme i nemarno ih zavezao.

»Žao mi je, pabbi, mislila sam da zna! Htjela sam joj pomoći.«

Jón ustade i zgrabi kćer za ramena. Obrazi su mu postali ružičasti od bijesa.

»Rekao sam ti da je se kloniš.« Bijesno je pogledao kćer, a zatim je gurnuo s puta i

izišao iz sobe, dozivajući Gudmundura, koji je ležao na krevetu. Radnik je nevoljko

ustao. Steina je sjela i počela plakati.

Za nekoliko trenutaka Lauga je ušla u baðstofu s Kristín pokraj sebe.

»Što je pabbi rekao?« tiho reče, zatim, vidjevši gdje je Steina sjela, doda: »Uh!

Ustani, smočit ćeš mi krevet.«

»Pusti me!« kriknula je Steina, na što je Kristín jauknula i pobjegla iz sobe.

»Pusti me na miru!«

Lauga se zasmijuljila i odmahnula glavom. » Uhvatila te žuta minuta, Steina. A

što si htjela postići ondje? Sprijateljiti se?«

106

»Idi dovraga, Lauga!«

Lauga je razjapila usta. Sestri je uputila mrki pogled, kao da je na rubu suza, a

zatim je pogledala kroz stinute oči. »Bolje ti je da se čuvaš«, prosikta. »Nastaviš li tim

putem, postat ćeš pokvarena kao ona.« Okrenula se da ode, ali je zastala. »Molit ću

se za tebe«, frknula je nosom i otišla iz sobe. Steina je rukama prekrila lice i

zaplakala.

SJEDIM I ČEKAM na krevetu dok Margrét, Jón i njihove kćeri razgovaraju o meni iza

sivog zastora u primaćoj sobi. Iako Margrét govori šapćući kroz zube, hvatam riječi

koje klize kroz procjep između ove prostorije i susjedne. Ruke mi se tresu i osjećam

lupanje srca. Kao da sam upravo trčala da spasim živu glavu. Jednako sam se

osjećala na sudu, kad mi se činilo da sam izvan svega što se zbivalo.

Mogla sam biti sirota; mogla sam biti njihova sluškinja, sve do tih riječi! Sigga!

Illugastadir! Vežu me za uspomenu koja mi iz usta otima dah. To su te čarobne riječi,

kletva koja me pretvara u čudovište, i sada sam Agnes s Illugastadira, Agnes

vatrena, Agnes od mrtvih tijela kojima je krv, koja nije izgorjela, još slijepljena za

odjeću koju sam mu ja sašila. Oslobodit će Siggu, ali neće osloboditi mene jer ja sam

Agnes – prepredena Agnes krvavih ruku. I tako se bojim, mislila sam da bi mi moglo

poći za rukom, mislila sam da ću se moći pretvarati, ali vidim da neću moći, neću

nikad, ne mogu pobjeći od ovoga, ne mogu pobjeći.

PISMO JE BILO MALENO i napisano stisnutim nakošenim slovima na sitnom listu

papira, redaka koji su se preklapali zbog autorova truda da uštedi prostor. Tóti ga je

odnio u baðstofu kako bi ga pročitao ondje, gdje je ručao.

»Opet Blöndal?« upita ga otac, ne podižući pogled s mesa.

»Ne«, reče Tóti, brzo očima prelazeći porukom: Dođite brzo, tiče se Agnes

Magnúsdóttir. Ne bih želio reći Blöndalu. Vaš brat u Kristu, Jón Jónsson... »S imanja

Kornsá.«

»Zar ne znaju da kiši? I da je nedjelja«, promrsi stariji svećenik.

107

Tóti je sjeo za stol i promotrio oca. Mrvice sasušene zobene kaše vidjele su mu

se na bradi. »Trebao bih otići«, reče.

Župnik Jón teško je uzdahnuo. »Nedjelja je«, ponovi.

»Da, dan Gospodnji«, reče Tóti. »Za Božja djela«, nadoda.

Župnik Jón izvuče komadić hrskavice iz usta, promotri ga, zatim ponovno

poče žvakati.

»Oče?«

»Nadam se da Blöndal zna koliko robuješ njegovoj volji.«

»Božjoj volji«, nježno reče Tóti. »Hvala ti, oče. Vratit ću se večeras. Ili sutra,

bude li vrijeme loše.«

Tóti je već bio pokisao do kože kad je stigao do klanca koji je vodio prema dolini

Vatnsdalur. Pred sobom je na konju vidio glasnika koji mu je isporučio poruku i

podbo je kobilu kako bi ga sustigao.

»Dobar vam dan«, doviknu Tóti, promatrajući kroz debelu kišnu zavjesu.

Muškarac se okrenuo na sedlu i Tóti je prepoznao slugu s imanja Kornsá.

Ogrnuo se ribljom kožom da ne pokisne. »Ipak ste došli!« odvrati mu dovikujući.

»Eto nas dvojice na konjima po ovom jadnom vremenu.«

»Loše je za sijeno«, reče Tóti, zapodijevajući razgovor.

»Meni to ne morate crtati«, frknu muškarac nosom. »Ja sam Gudmundur.«

Podigao je ruku. »A vi ste svećenik koji pokušava spasiti našu ubojicu.«

»Pa, ja...«

»Gadan je to posao«, prekide ga čovjek. »Ježim se od nje.«

»Kako to mislite?«

Težak se nasmija. »Divlja je ona.«

Tóti je podbo svog zdepastog ponija kako ne bi zaostajao. »Što se dogodilo?

Ona poruka...«

»Ah, imala je napadaj. Opirala se Jónu i meni, grebala je i mlatarala rukama,

neprestano vrišteći, sva mokra, ležala je u blatu kao luđakinja. Vidite ovo?« Pokazao

je masnicu na sljepoočnici. »To je njezinih ruku djelo. Pokušao sam je podići, a ona

mi je pokušala kamenom razbiti glavu. Kreštala je svašta o Blöndalu. Kažu da je isti

rusvaj priredila na Stóra-Borgu, zbog toga su je i premjestili.«

»Jeste li sigurni?« Agnes se Tótiju činila tako suzdržanom.

108

»Mislio sam da će me ubiti na mjestu.«

»Što ju je uzrujalo?«

Muškarac je šmrcnuo i obrisao nos prstom u rukavici. »Vrag me odnio ako

znam. Jedna od djevojaka nešto je rekla. Spomenula je drugu sluškinju koju su

uhvatili. Siggu.«

Tóti se okrenuo i pogledao lokvice na putu pred njima. Bilo mu je slabo.

»Ne izgleda loše«, reče Gudmundur, okrećući se prema Tótiju sa sjajem u

očima.

»Kako, molim?«

»Agnes. Lijepa kosa i to«, reče sluga. »Ali previsoka je za mene. Trebala bi biti

otprilike za glavu niža, znate.« Namignu Tótiju i nasmija se.

Tóti je jahački šešir navukao čvršće na glavu. Kiša je na minutu popustila, a

zatim nastavila padati kad su skrenuli u dolinu, pljusak sivila oborio se na zaobljenu

zemlju pred njima i voda se slijevala preko stjenovitih planinskih hridi.

Agnes je bila u krevetu kad je Tóti ušao u baðtofu. Sluškinja Kristín donijela mu

je stolac, a najmlađa kći uzvrpoljila se oko njegove mokre odjeće. Kad mu je Lauga

počela odvezivati čizme, Tóti je pogledao na drugu stranu u neosvijetljeni kut u

kojem je sjedila Agnes. Bila je nevjerojatno mirna.

Lauga mu je naglo povukla drugu čizmu, potegnuvši je tako da ga je zamalo

srušila sa stolca. »Ostavit ću vas onda na miru«, protisnula je i izišla iz sobe, držeći

čizme pred sobom ispruženih ruku.

Tóti je u mokrim čarapama krenuo prema Agnes. Pogrbljeno je sjedila

naslonjena na drveni stup pokraj kreveta, a kad se približio, vidio je da je u okovima.

»Agnes?«

Agnes je otvorila oči i tupo ga pogledala.

Tóti je sjeo na rub njezina kreveta. Koža joj je na prigušenom svjetlu izgledala

pepeljasto, a usna joj je bila napukla i krvava.

»Što se dogodilo?« nježno upita. »Zašto su vam ponovno stavili lance?«

Agnes spusti pogled na zapešća, kao da se iznenadila što ih ondje vidi. Teško

proguta slinu. »Sigga će podnijeti žalbu. Blöndal će uložiti žalbu Kralju da joj ublaži

dodijeljenu kaznu.« Glas joj je napuknuo. »Sažalili su se nad njom.«

Tóti se naslonio i kimnuo. »Znao sam.«

Agnes se zaprepastila. »Znali ste?«

109

»Sažalili su se i nad vama«, doda, želeći je utješiti.

»Varate se«, prosikta. »Ne žale me; mrze me. Svi od reda. Pogotovo Blöndal. A

što je s Fridrikom? Je li uložena žalba i na njegovu presudu?«

»Ne bih rekao.«

Agnesine oči bljesnule su u sjeni. Tóti pomisli da možda plače, ali kad se

nagnula bliže, vidio je da su joj oči suhe.

»Reći ću vam nešto, đakone Tóti. Cijeli moj život ljudi su mislili da sam previše

pametna. Imam previše soli u glavi, znali bi reći. I znate što, đakone? Upravo zbog

toga me ne žale. Jer misle da sam prepametna, previše lukava da bih se slučajno

uvukla u ovo. Ali Sigga je glupa i lijepa i mlada, i zato ne žele da umre.« Ponovno se

oslonila o stup, škiljava pogleda.

»Uvjeren sam da to nije istina«, reče Tóti, pokušavajući je utješiti.

»Da sam ja mlada i priprosta, mislite li da bi svi prstom upirali u mene? Ne bi.

Okrivili bi Fridrika, rekli bi da nas je nadjačao. Prisilio nas da ubijemo Natana jer je

želio njegov novac. Da je Fridrik htio malo onoga što je Natan imao nije bila nikakva

tajna. Ali vide da mislim svojom glavom i uvjereni su da se ženi koja razmišlja ne

može vjerovati. Vjeruju da tu nema mjesta nevinosti. A svidjelo vam se to ili ne,

đakone, to je prava istina.«

»Mislio sam da ne vjerujete u istinu«, usudi se reći Tóti.

Agnes je podignula glavu sa stupa i zagledala se u njega, očiju bljeđih nego

ikad. Iskrivila je lice. »Imam pitanje za vas, kad smo već kod istine. Kažete da Bog

govori istinu?«

»Uvijek.«

»I Bog je rekao: >Ne ubij<?«

»Jest«, reče Tóti oprezno.

»Onda Blöndal i ostali idu protiv Boga. Licemjeri su. Kažu da provode Božji

zakon, ali to što čine samo je čovjekova volja!«

»Agnes...«

»Nastojim voljeti Boga, đakone. Uistinu. Ali ne mogu voljeti te ljude. Ja...

Mrzim ih.« Zadnje dvije riječi izgovorila je polako, kroz stisnute zube, stišćući lanac

koji joj je spajao okove na zapešćima.

Začulo se kucanje s ulaza u baðstofu i Margrét je ušla s kćerima i Kristín.

»Oprostite, đakone. Ne obazirite se na nas. Radit ćemo i međusobno

razgovarati.«

110

Tóti mrko kimnu. »Kako napreduje košnja?«

Margrét je srdito puhnula. »Ta silna kolovoska kiša...« Vratila se pletenju.

Tóti je pogledao Agnes koja mu se sumorno nasmiješila.

»Sad me se čak još više boje«, prošapta ona.

Tóti se zamislio. Okrenuo se prema skupini žena. »Margrét? Ne bi li se ovi

okovi mogli skinuti?«

Margrét pogleda Agnesina zapešća i odloži igle. Otišla je iz zajedničke

prostorije i ubrzo se vratila s ključem. Otključala je okove.

»Odložit ću ih ovamo, đakone«, hladno reče, podižući lisičine na policu iznad

kreveta. »Ako vam slučajno zatrebaju.«

Tóti je pričekao dok se Margrét nije vratila na drugi kraj prostorije i tad je

pogledao Agnes. »Ne smijete se ponovno tako ponijeti«, reče prigušena glasa.

»Nisam bila pri sebi«, reče.

»Kažete da vas mrze? Nemojte im davati još razloga za to.«

Kimnula je. »Drago mi je što ste ovdje.« Na trenutak je zavladala tišina prije

negoli je ponovno progovorila. »Sinoć sam nešto sanjala.«

»Nešto lijepo, nadam se.«

Odmahnula je glavom.

»O čemu ste sanjali?«

»Umiranju.«

Tóti proguta slinu. »Bojite li se? Biste li željeli da se molim za vas?«

»Činite što god vas volja, đakone.«

»Hajdemo se onda pomoliti.« Pogledao je skupinu žena prije nego što je primio

Agnesinu hladnu, vlažnu ruku.

»Gospode, molimo Ti se večeras tužnih srca. Daj nam snage da izdržimo teret

koji moramo nositi i hrabrosti da se suočimo sa svojom sudbinom.« Tóti zastade i

pogleda Agnes. Bio je svjestan da druge žene slušaju.

»Bože«, nastavi, »zahvalan sam Ti na obitelji imanja Kornsá, koja je svoj dom i

srca otvorila Agnes i meni.« Čuo je da se Margrét nakašljala. »Molim za njih. Molim

se da smognu snage za suosjećanje i oprost. Budi uvijek s nama, Gospode, u ime Oca

i Sina i Duha Svetoga.«

Tóti stisnu Agnesinu ruku. Ona ga pogleda, nedokučiva izraza lica.

»Mislite li da sam ovdje zato što je to moja sudbina?«

111

Tóti na trenutak razmisli. »Sami smo tvorci svoje sudbine.«

»Dakle, to nema nikakve veze s Bogom?«

»To je izvan granica našeg razumijevanja«, reče Tóti. Nježno je vratio njezinu

ruku na pokrivač. Uznemirio ga je hladan dodir njezine kože.

»Veoma sam usamljena«, reče Agnes, gotovo posve hladnokrvno iznoseći

činjenice.

»Bog je s vama. Ja sam ovdje. Vaši roditelji su živi.«

Agnes odmahnu glavom. »Kao da su mrtvi.«

Tóti brzo pogleda žene koje su plele. Lauga je Steini iz krila otela dopola

dovršenu čarapu i parala je vunu da ispravi grešku.

»Zar nemate nijednu dragu osobu koju bih mogao pozvati?« prišapnuo je

Agnes. »Nekoga iz starih dana?«

»Imam polubrata, ali samo dragi Bog zna u koju baðstofu on sada unosi nemir. I

polusestru. Helgu. Ona je umrla. Nećakinju. Umrla. Svi su umrli.«

»A što je s vašim prijateljima? Je li vas koji prijatelj posjetio na Stóra-Borgu?«

Agnes se kiselo nasmijala. »Jedina posjetiteljica na Stóra-Borgu bila je Rósa

Gudmundsdóttir s Vatnsendija. Mislim da se ona ne bi nazvala mojom

prijateljicom.«

»Rósa Pjesnikinja.«

»Glavom i bradom.«

»Kažu da govori u stihovima.«

Agnes duboko uzdahnu. »Na Stóra-Borg mi je došla s pjesmom.«

»Bio je to dar?«

Agnes je sjela uspravnije i nagnula se bliže. »Ne, đakone«, iskreno reče.

»Optužba.«

»Za što vas je optužila?«

»Za to da sam njezinom životu oduzela smisao«, frknu Agnes nosom. »Između

ostalog. Nije to bila njezina najljepša pjesma.«

»Zacijelo je bila uzrujana.«

»Rósa me okrivila kad je Natan umro.«

»Voljela je Natana.«

Agnes zastade i pogledom ošinu Tótija. »Bila je udana«, uzviknu ona, glasa

drhtava od ljutnje. »Nije bio njezin da bi ga mogla voljeti!«

112

Tóti primijeti da su ostale žene prestale plesti. Promatrale su Agnes, njezina

zadnja rečenica glasno je doprla do drugog kraja sobe. Ustao je da donese slobodan

stolac koji je stajao pokraj Kristín.

»Bojim se da vas uznemirujemo«, reče on njima.

»Jeste li sigurni da ne želite upotrijebiti okove«, nervozno upita Lauga.

»Mislim da nam je bolje bez njih.« Vratio se do Agnes. »Možda bismo trebali

razgovarati o nečemu drugom.« Bio je uznemiren jer je želio da ostane smirena pred

obitelji s imanja Kornsá.

»Jesu li čule?« prošapta ona.

»Razgovarajmo o vašoj prošlosti«, predloži Tóti. »Recite mi nešto više o svojoj

polubraći.«

»Jedva sam ih poznavala. Imala sam pet godina kad mi se rodio brat, a devet

kad sam čula za Helgu. Umrla je kad sam imala dvadeset i jednu godinu. Vidjela

sam je samo nekoliko puta.

»A s bratom niste bliski?«

»Razdvojili smo se kad je imao samo jedno ljeto.«

»Kad vas je majka ostavila?«

»Da.«

»Sjećate li je se iz razdoblja prije toga?«

»Dala mi je kamen.«

Tóti joj uputi upitan pogled.

»Da ga stavim pod jezik«, pojasni Agnes. »Zbog praznovjerja.« Namrštila se.

»Uzeli su ga Blöndalovi službenici.«

Tóti je primijetio da Kristín ustaje kako bi zapalila nekoliko svijeća — zbog

lošeg vremena soba je postala prilično mračna, a dan je brzo zamirao. Pred sobom je

vidio samo blijedi goli dio Agnesinih ruku iznad pokrivača. Lice joj je bilo u sjeni.

»Mislite li da bi mi dopustile da pletem?« prošapta Agnes, naginjući glavu

prema ženama. »Htjela bih nešto raditi dok razgovaram s vama. Ne podnosim kad

moram mirno sjediti.«

»Margrét?« dozva Tóti. »Imate li kakvog pletiva za Agnes?«

Margrét je zastala, a zatim posegnula rukom i Steini iščupala pletivo iz ruku.

»Izvolite«, reče. »Puno je rupa. Trebat će to rasplesti.« Nije se obazirala na

posramljen izraz Steinina lica.

113

»Žao mi je nje«, reče Agnes, polako vadeći niti iz nabrane vune.

»Steine?«

»Rekla je da želi za mene sastaviti molbu.«

Tóti se nećkao. Promatrao je kako Agnes spretno raspletenu vunu mota u

lopticu i nije ništa odgovorio.

»Mislite li da je to moguće, đakone Tóti? Kralju uputiti žalbu?«

»Ne znam, Agnes.«

»Biste li pitali Blöndala? Vas bi saslušao, a Steina bi mogla razgovarati s

okružnim redarstvenikom Jónom.«

Tóti se nakašljao prisjećajući se Blöndalova nadmenog tona. »Obećavam da ću

učiniti sve što je u mojoj moći. A zašto sad ne biste razgovarali sa mnom?«

»Da vam opet govorim o djetinjstvu?«

»Ako biste željeli.«

»U redu«, reče Agnes, promeškoljivši se na krevetu kako bi mogla bolje plesti.

»Što da vam kažem?«

»Recite mi ono čega se sjećate.«

»Neće vam biti zanimljivo.«

»Zašto to mislite?«

»Vi ste đakon«, odlučno reče Agnes.

»Rado bih čuo o vašem životu«, nježno odgovori Tóti.

Agnes se okrenula da pogleda slušaju li žene. »Rekla sam vam da sam živjela

na većini gospodarstava u ovoj dolini.«

»Jeste«, složi se Tóti, kimajući.

»Isprva kao posvojče, zatim kao siroče.«

»Strašna je to nesreća.«

Agnes je stisnula usta u ravnu crtu. »Sasvim je uobičajeno.«

»Tko vas je usvojio?«

»Obitelj koja je živjela ovdje gdje sada sjedimo. Moji posvojitelji zvali su se Inga

i Björn i tada je imanje Kornsá bilo u njihovom najmu. Dok Inga nije umrla.«

»A vi ste prepušteni župi?«

»Da«, kimnu Agnes. »Tako to biva. Većina dobrih ljudi brzo završi pod

zemljom.«

114

»Žao mi je što to čujem.«

»Ne mora vam biti žao, đakone, osim ako je vi niste ubili, naravno.« Agnes ga

je pogledala, a Tóti je primijetio osmijeh koji joj je kratko zatitrao na licu. »Imala sam

osam godina kad je Inga umrla. Njezino tijelo nikako nije bilo za stvaranje djece.

Petero dječice umrlo joj je prije nego što se rodio moj polubrat, a da nisu ni udahnuli

zraka. Sedmo ju je odnijelo na nebo.«

Agnes je šmrcnula i počela oprezno navoditi nit kroz labave očice. Tóti je

slušao lagano kuckanje koštanih igala i kradomice bacio pogled na Agnesine ruke

koje su se hitro kretale oko vune. Prsti su joj bili dugački i tanki, a začudila ga je

brzina kojom su radili. Odupro se nerazumnoj želji da ih dotakne.

»U dobi od osam ljeta«, ponovi on. »I sjećate se dobro njezine smrti?«

Agnes je prestala plesti i ponovno pogledala žene. Ušutjele su i slušale.

»Sjećam li se?« reče ona malo glasnije. »Kad bih to barem mogla zaboraviti.«

Oslobodila je kažiprst niti vune i prinijela ga čelu. »Unutra se«, reče, »mogu vratiti

na taj dan kao da je stranica u knjizi. Tako mi je duboko upisan u um da gotovo

mogu okusiti tintu.«

Agnes se zagledala ravno u Tótija, i dalje držeći prst na čelu. Uznemirio ga je

sjaj u njezinim očima, njezina krvava usna, i zapitao se je li zbog vijesti o Sigginoj

žalbi zapravo možda malo poludjela.

»Što se dogodilo?« upita on.

115

ŠESTO POGLAVLJE

DANA 29. OŽUJKA godine 1828., mi, službenici s namještenjem na Staparu u

Vatnsnesu — koji transkribiramo usmeni opis okružnog načelnika Blöndala –

popisujemo vrijednost imovine zatvorenica Agnes Magnúsdóttir i Sigrídur

Gudmundsdóttir, sluškinja s Illugastadira. Dolje navedena imovina, za koju je

utvrđeno da pripada gore spomenutim osobama, sljedeće je vrijednosti:

AGNES MAGNÚSDÓTTIR RBL.RBSK

1. Ženski šal od plave vune u pletenom vezu — 48

2. Stara plava suknja s plavim prslučićem od vune

u pletenom vezu, s crvenim ovratnikom i osam srebrnih puceta 1 64

3. Plava košulja od vune u pletenom vezu sa zelenom ovratnikom,

opšivena sa šest ukrasa od kositra. — 20

4. Stari plavi šešir i ostaci crnoga, nagorjeli. — 10

5. Dvije dugačke crne suknje. — 20

6. Stara donja haljina izblijedjele plave boje — 80

7. Prugasta pregača islandskog veza — 10

8. Komad bijelog sukna. — 16

9. Evangelička knjiga: br. 33-38. — 16

10. Četiri komada zelenog materijala sa »sarte« obrubom, oštećena — 10

11. Malena staklena čaša i jedna šalica. — 16

116

12. Jedan lod4 indiga i otprilike dva lista papira. — 20

13. Dvije igle za pletenje i stare škare. — 6

14. Sedam bakrenih i dva srebrna puceta, približno dvadeset

ostalih puceta i ponešto bakrenih kopči s ušicama i kukicama. — 24

15. Bijela vreća s beskorisnim ostacima svega i svačega. — 20

16. Dva para čarapa, jedan plavi, drugi bijeli, požutjeli unutarnji potplat. — 12

17. Etui za igle, naprstak i par bijelih rukavica. — 8

18. Malena kutija, malena drvena zdjela za jelo i nekoliko kutijica. — 20

SIGRÍDUR GUDMUNDSDÓTTIR RBL.RBSK

1. Dva požutjela šala, oštećena. — 80

2. Plava suknja od vune u pletenom vezu, loše kvalitete. — 40

3. Plava suknja s oštećenim prslučićem. — 24

4. Stara, tanka, prugasta tkanina. — 24

5. Stari plavi šešir sa zelenim svilenim vrhom, oštećen. — 8

6. Malena spavaćica s istim uzorkom od zelene svile. — 10

7. Jedna ovca, trenutačno smještena na Illugastadiru i sijeno. 2 —

Udaramo žig i potvrđujemo da navedeni predmeti obuhvaćaju svu imovinu gore

spomenutih zatvorenica

POSVJEDOČILI:

J.Sigurdsson, G.Gudmundsson

4 Stara danska mjera za težinu (15,6g) (nap.prev.)

117

OVO SAM REKLA ĐAKONU.

Smrt se dogodila onako kao što to obično biva, no svejedno potpuno drukčije

od svega ostaloga.

Počelo je s polarnom svjetlošću. Te je zime bilo tako hladno da sam se budila

svakog jutra sa slojem fine ledene prašine na pokrivaču, nastale od daha koji mi se

ledio dok sam spavala. Tada sam na Kornsáu živjela već dvije ili tri godine. Kjartan,

moj polubrat iz obitelji koja me posvojila, imao je tri godine. Ja sam bila samo pet

godina starija.

Jedne smo noći nas dvoje radili u baðstofi s Ingom. Tada sam je zvala mamma jer

mi je toliko i značila. Vidjela je da učim s lakoćom i podučavala me najbolje što je

znala. Njezina muža, Björna, pokušala sam zvati pabbi, ali nije mu se svidjelo. Nije

volio da čitam niti pišem, a nije mu bilo strano ni šibanjem me odvratiti od učenja

ako bi me u tome uhvatio. Ne dolikuje to djevojčicama, znao bi reći. Inga je bila

lukava; čekala je da on zaspi, zatim me probudila pa bismo zajedno čitale psalme.

Naučila me sage. Tijekom kvöldvake5 govorila bi ih napamet, a kad bi Björn zaspao,

tjerala bi me da joj ih recitiram. Björn nikad nije doznao da je njegova žena za moju

dobrobit izdala njegove naredbe, a sumnjam i da je ikada shvatio zašto mu je žena

tako voljela sage. Pokazao bi razumijevanje kad bi pričala sage držeći se kao

muškarac koji udovoljava neshvatljivom djetinjem hiru. Tko zna kako se dogodilo da

me posvoje. Možda su bili mammini rođaci. Vjerojatnije im je trebao još jedan par

ruku.

Te noći Björn je izašao da nahrani stoku, a kad se vratio, obavivši posao, bio je

dobre volje.

»Pogledajte se, napinjete oči kraj svjetiljke, a vani nebo gori.« Smijao se.

»Dođite pogledati svjetlost«, reče on.

I tako sam prestala presti i primila Kjartana za ruku te ga povela van. Mamma-

Inga bila je u drugom stanju pa nije pošla za nama, ali potjerala nas je mašući i

nastavila vesti. Pravila mi je novi pokrivač za krevet, ali nije ga nikad dospjela

5 Island, večernja razonoda tijekom koje su se čitale sage. (Nap. prev.).

118

dovršiti i do dana današnjeg ne znam što se s njime dogodilo. Mislim da ga je Björn

možda spalio. Poslije je spalio mnogo njezinih stvari.

No te večeri Kjartan i ja izašli smo na prohladni zrak, gazeći škripav snijeg pod

nogama, i ubrzo shvatili zašto nas je Björn pozvao. Cijelo nebo bilo je prekrivenom

bojom kakvu nikad dotad nisam vidjela. Velike zavjese svjetla kretale su se kao da ih

vijori vjetar, nadimajući se iznad nas. Björn je imao pravo – činilo se kao da noćno

nebo polako izgara. Ljubičaste mrlje bujale su u noćnoj tami, a širom nje bile su

razasute zvijezde. Svjetla su jenjala, poput valova, a zatim bi ih naglo isprekidale

nove šare silovitog zelenila koje bi se strovalile nebom kao da padaju s velike visine.

»Gledaj, Agnes«, rekao je moj poočim, okrećući me za ramena da vidim

blistavost polarne svjetlosti koja je planinskom grebenu oštro isticala konture. Čak i

u tako kasan sat mogla sam vidjeti poznati, grbavi horizont.

»Provjeri možeš li ih dotaknuti«, rekao je tada Björn, a ja sam šal bacila na

snijeg da mogu ruke vinuti u nebo.

»Znaš što to znači«, reče Björn. »Znači da će doći oluja. Polarna svjetlost uvijek

naviješta nevrijeme.«

U podne sljedećega dana vjetar je počeo šibati oko kuće, vitlajući uvis snijeg

koji je napadao tijekom noći i bacajući ga na sušenu kožu koju smo razvukli preko

prozora da ne ulazi hladnoća. Bio je to zlokoban zvuk – vjetar je na naš dom

nabacivao led.

Inga se tog jutra nije osjećala dobro i ostala je u krevetu pa sam nam ja

pripremila jelo. Bila sam u kuhinji i stavljala kotlić nad vatru kad je Björn došao iz

spremišta.

»Gdje je Inga?« upita on mene.

»U baðstofi«, odgovorih mu. Promatrala sam Björna kako skida kapu i otresa

led na ognjište. Voda je štrcala na vruće kamenje.

»Vatra se previše dimi«, rekao je Björn, mršteći se, a onda me ostavio da se

bavim svojim poslom.

Nakon što sam u kašu ukuhala malo lišaja, odnijela sam je u baðstofu. U sobi je

bilo prilično mračno i nakon što sam Björnu poslužila obrok, otrčala sam u spremište

da donesem još malo ulja za svjetiljku. Spremište je bilo blizu kućnih vrata i kad sam

mu se približila, čula sam zavijanje vjetra, sve glasnije i glasnije, i znala sam da se

nevrijeme brzo bliži.

119

Nisam sigurna zašto sam otvorila vrata da zavirim van. Vjerojatno sam bila

znatiželjna. Ali ponio me neki čudan poriv i otključala sam zasun da bacim pogled

na vrijeme.

Bio je to zao prizor. Tmasti oblaci oborili su se na planinski lanac i pod tim

crnilom nalik dimu sivi roj snježnih pahulja kovitlao se dokle je sezao pogled. Vjetar

je bio žestok, a velik, ledeni nalet tako je snažno i naglo zapuhao na vrata da me

oborio s nogu. Svijeća na zidu hodnika ugasila se u tren oka, a iz unutrašnjosti kuće

Björn je doviknuo da kojeg vraga radim, puštajući mećavu u kuću.

Bacila sam se na vrata da ih zatvorim, ali vjetar je bio suviše jak. Ruke su mi se

ukočile od hladnog naleta zraka. Činilo se kao da je vjetar neki demon koji svom

silom želi ući. Zatim, posve iznenada, vjetar je posustao i vrata su se zalupila. Kao da

je zloduh konačno ušao i za sobom zatvorio vrata.

Vratila sam se u baðstofu i napunila svjetiljke uljem. Björn je bio ljut na mene jer

sam pustila hladan zrak u kuću dok je Inga u tako osjetljivom stanju.

Mećava je nahrupila na našu kuću tog poslijepodneva i bjesnila tri dana.

Drugog dana Inga je počela rađati.

Bilo je prerano.

Kasno u noći, usred zvukova koje su širili vjetar i snijeg i led, Inga je osjetila

grozne bolove. Vjerujem da se bojala da će i ovo dijete stići prije svog vremena.

Kad je Björn shvatio da se dijete rađa, poslao je Jóna, njihova težaka, na farmu

svoga brata po šogoricu i njihovu sluškinju. Moj poočim naložio je Jónu da ženama

kaže što se zbiva kako bi barem mogle dati savjet ako se ne mogu vratiti s njime.

Jón je negodovao da je mećava presnažna i da se ne može od njega očekivati da

obavi takav zadatak, ali Björn je bio zahtjevan čovjek. Stoga je Jón navukao debelu

odjeću i izašao, ali ubrzo se vratio, prekriven snijegom i ledom, i rekao mojem

poočimu da nije vidio ni dva prsta pred nosom, te da se neće dati natjerati da hoda

dalje od staje kad mu vrijeme jamči samo smrt. Björn ga je svejedno natjerao da

pokuša ponovno, a kad se Jón vratio, napola smrznut zbog hladnoće, i rekao mu da

je jedva uspijevao stajati na vjetru te da nije prešao više od dva metra, moj ga je

poočim zgrabio za ovratnik jakne i izgurao van. Mislim da je tada, kad je otvorio

vrata, vidio koliko je vrijeme opasno, jer kad se Jón vratio za nekoliko minuta, tresući

se od hladnoće i bijesa, Björn nije ništa rekao, nego je pustio Jóna da se razodjene i

uđe u krevet kako bi došao sebi.

Sigurna sam i da je Björn tada bio prestrašen.

120

Inga je bila ostala u krevetu i sada je jaukala od boli, bijela poput mlijeka i

obuzeta takvom drhtavicom da ju je posve oblio znoj. Björn ju je iz baðstofe odnio u

sobu u potkrovlju – ova je kućica nekoć imala potkrovlje – kako bi imala više

privatnosti, ali kad ju je podignuo, spavaćicu i posteljinu natopila joj je voda, a ja

sam iznenađeno kriknula. Mislila sam da se pomokrila.

»Nemoj je micati, Björne!« Kriknula sam, ali on se nije obazirao na mene i

ponio je moju pomajku uza stube, moleći me da zakuham vodu i donesem mu

komad tkanine. Učinila sam što je tražio i donijela novu vunenu tkaninu koju sam

sama istkala. Pitala sam mogu li vidjeti mammu, ali rekao mi je da odem i pripazim

na Kjartana pa sam se vratila u baðstofu.

Bit će da je Kjartan shvatio da se nešto loše sprema jer je bio cendrav kad sam

se vratila. Kad sam sjela na naš krevet, uzverao se do mene, a ja sam ga iz vlastitog

straha i potrebe za utjehom povukla na krilo pa smo sjedili i čekali da nam Björn

kaže što da učinimo, slušajući oluju.

Dugo smo čekali. Kjartan je zaspao oslonjen na moj vrat pa sam ga položila u

naš krevet i pokušala raščešljati vunu, razdvajajući čvorove u tanke čuperke između

gargaša i odstranjujući malene čičke. Ali prsti su mi se tresli. Cijelo sam vrijeme čula

Ingu u potkrovlju, kako zapomaže. Podsjećala sam se da je jaukanje normalno i da ću

ubrzo imati novog polubrata ili polusestru koje ću voljeti.

Nakon nekoliko sati Björn je sišao s potkrovlja. Ušao je u baðstofu i vidjela sam

da drži maleni smotuljak. To je bilo djetešce. Björnovo lice bilo je blijedo, pružio mi je

sićušno biće i natjerao me da ga uzmem u naručje. Zatim je izišao iz sobe i vratio se u

potkrovlje svojoj ženi.

Bila sam uzbuđena što držim djetešce. Bilo je veoma maleno i lagano i nije se

previše micalo, ali potiho je kmečalo i nabralo bi oči i usta, a lice mu je bilo crveno i

izgledalo je grozno. Odmotala sam djetešce i vidjela da je djevojčica.

Kjartan se dotad već probudio. U kući je postalo hladno; vjetar je prodirao kroz

pukotine, a propuh je naglo ugasio većinu lojanica koje smo zapalili i stavili na stol.

Ostala je samo jedna svijeća i, na treperavom svjetlu, naše su sjene plesale po zidu, a

Kjartan je počeo plakati. Zatvorio je oči i glavu zagnjurio u moje rame.

Budući da je tako zahladilo, pokušala sam dijete u dekici omotati u svoj šal, a

zatim sam ga pomoću jastuka prislonila bliže na prsa. No nismo imali jastuke s

paperjem, samo s morskom travom, a oni nisu pružali mnogo topline. No dijete je

prestalo plakati pa sam pomislila da možda nije prehladno i da će sve biti u redu.

121

Prstom sam obrisala malo guste tekućine s djetetove glave, a onda smo ga Kjartan i

ja poljubili.

Dugo smo zajedno sjedili na krevetu. Protekli su sati i sati. Činilo mi se kao da

su mogli proteći i dani. I dalje je bilo mračno i hladno, a oluja je neumorno bjesnjela.

Rekla sam Kjartanu da povuče deke s kreveta svojih roditelja pa smo se omotali

njima, stišćući se da se ugrijemo. Ingino stenjanje neprestano je dopiralo iz

potkrovlja. Bio je to zvuk osobe koja spava i ima groznu moru: prigušen, jezivi jezik

bez riječi, samo zvukovi. A vjetar je cijelo vrijeme tako snažno puhao da katkad

nisam mogla razbrati zavija li to Inga ili vjetar, na kojem svijeća podrhtava u svojem

svijećnjaku.

Jednom rukom obgrlila sam Kjartana, a drugom sam dijete prislonila bliže na

prsa i rekla im oboma da pokušaju slušati otkucaje mojeg srca kako bi zaboravili na

mećavu.

Mislim da smo zaspali. Mislim, kažem, jer se ne sjećam da sam se probudila, ali

sjećam se da sam iznenada ugledala Björna koji je stajao u baðstofi. Zadnja svijeća se

utrnula i u mraku prostorije vidjela sam samo njega kako stoji veoma mirno,

obješene glave.

»Inga je mrtva«, reče on. Riječi su snažno odjeknule prostorijom. »Žena mi je

umrla.«

»Björne«, rekoh, »djetešce je ovdje. Primi ga«, i izvadila sam ga iz pokrivača i

pružila mu ga.

Nije ga želio primiti. »I dijete je mrtvo«, reče.

Spustila sam pogled na ono što sam držala u naručju i vidjela da se dijete

umirilo te da više nije toplo. Pokrivači su bili topli samo zbog toga što su bili

prislonjeni na moje tijelo. Zaplakala sam. Kjartan je ugledao djetetovo plavo lišce,

sasušene krvi još skorene na obrazima, vidio je da se ne miče i počeo plakati. Björn

nas je promatrao. Uzrujala sam se i položila dijete na krevet pa se bacila na pod lica

zagnjurena u ruke. Jaukala sam i uzviknula: »I ja želim umrijeti!«

»Možda i hoćeš«, odgovori Björn. Jedino to je rekao da me utješi. »Možda ćeš i

ti umrijeti.«

Dugo sam ležala na podu, vrišteći. Sjećam se da su drvene daske – iste one koje

su nam sada pod nogama – bile mokre i zamrljane mojim suzama i sluzi koja mi je

curila iz nosa. Bila sam ljuta na Björna, koji je u mraku sjedio na svom krevetu, držao

glavu u rukama i nije plakao, niti vrištao, niti mi rekao da ustanem i prestanem

mahnitati. Sledio se poput tla izvan kuće. I tako sam vrištala i valjala se po podu dok

122

mi oči nisu natekle i ruke me zapekle od udaranja o pod. Zavijala sam poput mećave

napolju dok se nisam sjetila Inge u potkrovlju, a tad sam ustala i istrčala iz sobe,

spotičući se o suknju i padajući na koljena. Stubama sam se uspela do potkrovlja i

utrčala.

Naše potkrovlje imalo je prozorčić na krovu, iznad greda. Obično bismo rupu

zatrpali tkaninom da ne ulaze kiša i snijeg, ali ispala je i propustila malo plavog

svjetla iako je mećava i dalje bila u punom zamahu. U sobi je bilo iznimno hladno.

Moj dah lebdio je preda mnom u nježnom oblačiću. Zapalo je podosta snijega i on se

otopio u veliku lokvu na podu, i lokva je bila prvo što sam ugledala, odražavala je

svjetlo koje je ulazilo kroz prozor tako da je pod bio svijetao, poput ogledala. Zatim

sam ugledala Ingu.

Na plavoj svjetlosti prostorije krv joj se činila ljubičastom. Ležala je na uskoj

slamarici, na vunenom platnu koje sam bila dala Björnu, samo što sukno više nije

bilo bijelo, nego natopljeno krvlju. Oči su joj bile otvorene i odražavale su svjetlost u

vlažnim bljeskovima pa sam pomislila da je još živa. Sagnula sam se da je čujem i

kriknula: »Mamma!« A onda sam joj ruku položila na rame, ali kad sam je dotaknula,

znala sam da je mrtva. Tijelo joj je bilo ukočeno i bila je hladna na dodir.

Njezine krvi bilo je posvuda. Spavaćica kao da joj je pocrnjela, krv joj je prekrila

noge i krevet, ali i gola ramena bila su joj zamrljana njome i primijetila sam da su joj

ruke, koje su ležale pokraj nje, dlanova okrenutih nagore, oblivene krvlju, baš kao

kad bi pravila kobasice, puštajući da se krv zgruša i cijedeći je kroz tkaninu. Lice joj

je bilo bijelo, suviše bijelo u mračnoj sobi, a kosa joj je iskliznula iz kape i kruto ležala

na čelu.

Neću zaboraviti taj miris. Sobu je ispunio vonj njezine krvi i prodoran, čisti

miomiris snijega na podnim daskama. Pozlilo mi je kad sam udahnula.

Ingi se spavaćica bila zgužvala oko struka pa sam je, krutu od skorene krvi,

povukla niz noge kako joj tijelo ne bi bilo golo. Zatim sam joj poljubila mlohava usta.

Na kraju sam joj skinula kapu i zarila lice u njezinu kosu. Bio je to jedini dio njezina

tijela koji je i dalje mirisao na moju pomajku, a ne na krv. Legla sam pokraj nje i

prekrila lice njezinom dugom kosom, udisala sam njezin miris, ne znam ni sama

koliko minuta, sve dok Jón nije razmaknuo zastor na ulazu u potkrovlje, podignuo

me i odnio me dolje na krevet.

Kad sam se sljedeći put probudila, mećava je bila prošla.

123

To je ono što govorim đakonu. Nastojim priču prenijeti najbolje što znam. Puštam

riječi da teku dok pletem i potajice pogledavam pastorovo lice, da vidim je li ganut.

Osjećam da drugi slušaju. Osjećam da i Steina, i Margrét, i Kristín, i Lauga

napinju uši prema nama u sjenovitom kutu, gutajući priču poput svježeg maslaca s

kruhom. Margrét i Lauga možda misle da sam to i zaslužila, možda me sažalijevaju.

Steina možda misli da sam poput nje – jadna, zapostavljena. U neprilici.

No zbog toga što znam da drugi slušaju, ne mogu đakona pitati ono što ga

želim pitati. Ne mogu reći, đakone, mislite li da sam ovdje zato što sam kao dijete

rekla da želim umrijeti? Jer, kad sam to rekla, ozbiljno sam to i mislila. Izgovorila

sam to poput molitve. Nadam se da ću umrijeti. Jesam li si tada zacrtala sudbinu?

Želim pitati đakona misli li da sam ja ubila malenu. Jesam li je prečvrsto

stisnula? No ne mogu to pitanje nikako postaviti na pravi način i ne želim ovim

ženama metnuti novu bubu u uho. Neke stvari ne bi smjele čuti.

Čini se da su svi koje volim otrgnuti od mene i pokopani u zemlju, a ja ostajem

sama.

Dobro je onda što više nemam koga voljeti. Što nemam koga pokopati.

»ŠTO SE ZATIM DOGODILO?« upita Tóti. Shvatio je daje Agnesinu priču slušao gotovo

bez daha.

»Čudno je to«, reče Agnes, omatajući malim prstom vunu oko vrška igle. »Kad

razmišljam o vremenu kad sam bila mlađa, većinom mi je sve nejasno. Kao da stvari

promatram kroz zadimljeno staklo. Ali Ingina smrt i sve što je uslijedilo poslije

toga... Gotovo kao da se to zbilo jučer.«

Na drugoj strani prostorije, stolac je zagrebao po podu. Margrét se prigušeno

nakašljala.

»Sjećam se da je poslije Ingine smrti Jón poslan po Björnove rođake«, nastavi

Agnes. »Sjećam se da sam ležala na krevetu, promatrajući svog poočima kako sjedi

na stolcu koji je Inga koristila za predenje vune. Bio je prekrupan za sjedalo. Kjartan

je bio u krevetu sa mnom, spavao je vruć i težak na mom ramenu. Vjetar je posustao

i odjednom je bilo veoma tiho.

Naposljetku smo čuli zveckanje orme vani u dvorištu. Tada je Björn polako

stao na noge i zakoračio prema mojem krevetu. Jednom rukom podigao je mojeg

124

brata da mogu sjesti i rekao mi da uzmem mrtvo dijete, omotam mu lice dekom i

stavim ga u spremište.

Dijete se činilo lakše mrtvo nego živo. Držala sam ga dalje od sebe u

ispruženim rukama i u čarapama otišla niz hodnik.

U spremištu je bilo vrlo hladno. Pred sobom sam vidjela maglu koju je stvarao

moj dah, a čelo me boljelo od hladnoće. Prekrila sam djetetovo lice jednim krajem

tkanine u koju je bilo umotano i položila ga na vreću sušenih glava bakalara. Kad

sam ponovno ušla u hodnik, nalet ledenog zraka pogodio mi je bočnu stranu lica pa

sam se okrenula i ugledala otvorena vrata, lica Björnova brata, šogorice i njihovih

slugu kako se pojavljuju iz vanjske tame. Obrazi su im bili mokri i sjajni od

susnježice.

Sjećam se da su stric Ragnar i Jón oprezno iznijeli Ingu iz potkrovlja dok je

Björn bio vani, bavio se ovcama. Moj je zadatak bio pripaziti da joj glavom ne udare

o prečke ljestava. Donijeli su je u baðstofu i položili je na ogoljeli krevet. Strina Rósa u

kuhinji je grijala vodu, a kad sam je pitala što radi, rekla je da će oprati tijelo moje

sirote pomajke. Nije mi željela dopustiti da gledam. Dopustila je Kjartanu da se igra

pokraj njezinih nogu, a meni je naredila da odem na kat i pomognem njezinoj

sluškinji, Gudbjörg.

Kad sam se uspela ljestvama, vidjela sam Gudbjörg koja je ribala krv s podnih

dasaka. Od smrada mi je pozlilo i počela sam plakati. Gudbjörg me primila u

naručje. >Sad je otišla Bogu, Agnes. Sad je na sigurnom. <

Sjedila sam na podu omotana Gudbjörginim šalom i promatrala salo na

njezinim rukama koje se ljuljalo dok je klečala i ribala daske. Gudbjörg je stalno

iznova iz krpe cijedila vodu koja bi poružičastila. Neprestano je odmahivala glavom,

a katkad bi zastala da obriše oči.

Rekla sam Gudbjörg što mi je Björn rekao kad sam vrištala da želim umrijeti,

da mi je rekao da sam možda ja sljedeća. Gudbjörg me umirila i rekla da Björn nije

bio pri sebi, da nije ozbiljno mislio.

Rekla sam joj da mi je Björn predao djetešce da se brinem o njemu i da sam ga

čvrsto držala i da mi je umrlo u naručju, a ja to nisam ni primijetila.

Gudbjörg me nunala kao da sam i ja beba. Rekla je da tom djetetu nije bila

suđena ova zemlja i da nisam kriva što nije poživjelo. Rekla mi je da sam hrabra i da

će Bog paziti na mene.«

»Znate li gdje je Gudbjörg danas?« prekide me Tóti.

125

Agnes podignu pogled s pletiva. »Pokojna«, reče, ne trepnuvši. Povukla je

klupko vune da oslobodi još niti.

»Kad su se Ragnar, Kjartan i Björn vratili iz staje, Rósa je Gudbjörg i mene

pozvala da siđemo iz potkrovlja i svi smo sjeli u baðstofu oko kreveta na kojem je

ležala Inga. Izgledala je čisto, ali mirno. Jezivo mirno, kao kad vjetar popusti i trava

se ne miče, pa se osjećaš kao da te netko ostavio za sobom.

Stric Ragnar izvadio je pljosku rakije i šutke je proslijedio dalje. Bilo je to prvi

put da sam kušala žestoko piće i nije mi se svidjelo, ali Jón je na konju mog poočima

otišao po župnika i nije nam preostalo drugo doli čekati i piti. Sati su škripavo

protjecali, a meni je bilo muka od rakije i kosti u nogama ukočile su mi se od

sjedenja.

Jón se sa svećenikom vratio tek kasno u noći. Ja sam ih pustila u kuću. Župnik

je zaboravio otresti snijeg sa čizama.

G0udbjörg, strina Rósa i ja poslužile smo muškarcima hranu i jeli su držeći je

na krilu, s Ingom na krevetu pred njima. Strina Rósa upalila je svijeću i položila je

pokraj Ingine glave, a ja sam neprestano provjeravala je li se možda prevrnula;

brinula sam se da će joj se kosa zapaliti.

Kad su pojeli hranu, žene su Kjartana i mene odvele u kuhinju dok je župnik

razgovarao s muškarcima. Pokušala sam čuti što govore, ali strina Rósa primila me

za ruku, podignula Kjartana na krilo i počela nam pričati priču da nam odvuče

pozornost. Zastala je samo kad su stric Ragnar i Jón prošli pokraj otvorenih vrata,

noseći Ingino tijelo. Lice su joj prekrili tkaninom. Zanimalo me kamo je nose i ustala

sam da pođem za njima, ali me strina Rósa još čvršće primila za ruku i povukla k

sebi. Gudbjörg mi je brzo rekla da župnik kaže da je nikako ne mogu pokopati prije

proljeća: zemlja na groblju potpuno je zaleđena i moju sirotu pomajku smjestit će u

spremište dok se tlo ne otopi da netko može iskopati grob. Otišli smo do vrata da

vidimo kako odnose Ingu.

Župnik je slijedio Björna niz hodnik. Čula sam da kaže: >Barem vam ostaje

dovoljno vremena za izradu lijesova.< Zatim je predložio da je stave u staju.

>Pretoplo<, odgovorio je moj poočim.

Stric Ragnar i Jón položili su Ingu u spremište pokraj mrtvoga djeteta. Prvo su

je spustili na vreću soli, a zatim je stric Ragnar napomenuo da bi nam sol mogla

zatrebati prije negoli pokopamo Ingu pa su sol zamijenili sušenom ribom i čula sam

da tanke, sasušene kosti bakalara pucketaju u vreći, pod težinom njezina tijela.«

126

»Kad su je pokopali?« upita Tóti. Iznenada ga je obuzela klaustrofobija dok je

tako sjedio u baðstofi, okružen prigušenim lupkanjem igala za pletenje i struganjem i

škripanjem vune.

»Ah, mnogo je vremena dotad prošlo«, reče Agnes. »Inga i dijete bili su u

spremištu do kraja zime. Svaki put kad sam morala donijeti još ulja za svjetiljke ili

pomoći Jónu da otkotrlja bačvu u smočnicu, vidjela sam njihova tijela koja su ležala

u kutu, zamotana na vrećama sušene ribe.

Kjartan nije razumio što se dogodilo njegovoj mammi. Pretpostavljam da je na

dijete zaboravio, ali uvijek je plakao za Ingom, sjedeći na podu baðstofe i zavijajući

poput pseta. Njegov se pabbi nije obazirao na njega, ali kad bi stric Ragnar došao u

posjet, Kjartan bi dobio zaušnicu. Ubrzo je prestao plakati.

Činilo se da je stric Ragnar uvijek na Kornsáu — razgovarao bi s Björnom u

baðstofi ili mu nosio rakiju. Björn je poslije mećave postao još šutljiviji. Kad bih mu

poslužila večeru, više nije zahvaljivao, samo bi podignuo žlicu i počeo jesti.

A jednog dana rečeno mi je da me Björn više ne želi. Vjerojatno je to bilo

početkom proljeća, bila sam loše volje i odbila sam večerati. Poočim nije ništa rekao,

nije me čak ni osorno prekorio što uzalud trošim hranu. Cijelo vrijeme provodio je sa

životinjama, koje su počele umirati od hladnoće, a ja sam bila razočarana što njih i

Kjartana voli više nego mene.

Zima je popustila i tog je dana bilo nešto malo svjetla pa sam odlučila izaći

nakon što sam ustala od stola. Nitko me nije zaustavio. Jurnula sam niz hodnik,

primila lopatu koja je stajala pokraj vrata i počela kopati puteljak od kuće, uživajući

u dodiru pahulja na vrućim obrazima. Kad sam raščistila puteljak, bacila sam lopatu

u stranu i počela rukama kopati u snijegu, grabeći snijeg u naručje i bacajući ga što

sam dalje mogla. Nastavila sam sve dok nisam iskopala poprilično veliku rupu. Kad

sam zastala da dođem do daha, podignula sam pogled i primijetila crnu mrlju u

daljini: bio je to stric Ragnar u još jednom od svojih posjeta. Pozdravio me i pitao što

radim prekrivena snijegom. Objasnila sam da sam počela kopati grob za mammu.

Stric Ragnar namrštio se i rekao mi da je ne bih smjela zvati mammom i pitao me ne

sramim li se što je želim pokopati pokraj praga tako da je svi gaze, a ne u svetu

zemlju na groblju.

>Ne bi li bilo bolje držati je na toplom u spremištu dok ne bude mogla na miru

počivati u posvećenom tlu?< pitao me.

Odmahnula sam glavom. >U spremištu je dođavola hladno<, odgovorila sam

mu.

127

Stric Ragnar reče: >Pazi što govoriš, Agnes. Ružne riječi znak su pokvarena

uma.<

Te noći rekao mi je da će Björn otkazati najam Kornsáa i otići u Reykjavík

potražiti posao na ribarskim postajama. Zima je ubila moju pomajku i njezino

djetešce, kao i više od polovice Björnova stada, a bez žene i novca kojim bi platio još

jednog težaka, Björn si nije mogao priuštiti da me zadrži. Kjartan je otišao živjeti sa

strinom i stricem, a kad je zatoplilo, ja sam ostavljena na milosti župe.«

»I tako ste postali siroče«, reče Tóti.

Agnes je kimnula, prestala je plesti da protegne prste. Odložila je čarapu na

krilo i pogledala ga kroz tamu. »Tako sam postala sirota. Prepuštena na milost

drugih, imali je oni ili ne.«

RANO SAM SE PROBUDILA i baðstofa je još bila sumorna od sjena. Učinilo mi se da se

netko sagnuo do mog uha i šapće, Agnes, Agnes. Šapat me otrgnuo od snova, ali

nema ovdje nikoga, a hladna jeza iznenada mi nadire kroz srce.

Mogla bih se zakleti da me netko dozivao.

Ležim mirno i pokušavam čuti ostale kako dišu da razaberem je li još tko

budan. U krevetu najbližem meni leži đakon Tóti, koji je odlučio prespavati na

Kornsáu jer je bilo veoma kasno. Ali znam da me nije on probudio. Svećenik ne bi

zatvorenicu probudio šapućući joj na uho poput ljubavnika.

Minute protječu. Zašto je u sobi tako mračno? Ne mogu si vidjeti ruke iako ih

držim iznad očiju. Tama mi prodire u um, a srce mi treperi poput ptice čvrsto

stisnute u šaku. Čak i kad prisilim oči da se zatvore, mrak je još ondje, a sada je tu i

strašno drhtavo titranje svjetla. Jesu li mi oči otvorene ili zatvorene? Možda me

probudio duh – kako objasniti svjetla koja se pojavljuju u tmini preda mnom?

Nalikuju na plamenove koji se odvajaju od zida, a Natanovo lice je preda mnom,

usta rastvorenih u vrisku, zubi krvavih i blistavih, a s njegova gorućeg tijela na moj

pokrivač otpadaju pahulje pougljenjene kože. Sve bazdi na kitovo salo, a Fridrikov

nož duboko je u Natanovu trbuhu i vrisak mi izlijeće iz prsa kao da mi ga je netko iz

utrobe istrgnuo užetom.

Svjetla nestaju. Jesam li sanjala? Čini se kao da nije protekla ni sekunda.

»Đakone Tóti?« šapćem.

128

Okreće se u snu.

»Đakone? Smijem li upaliti svjetiljku?«

Đakon se ne budi lako – izvalio se kao čovjek ovisan o piću. Gurnem ga jače

negoli bih htjela. Neugodno mu je, čini mi se, što se budi i vidi me u donjem rublju.

»Što je bilo?«

»Opet sam sanjala.«

»Što?«

»Smijem li upaliti svjetiljku?«

»Svjetlo Isusovo dovoljno je za svakog istinskog kršćanina.« Glas mu je

usporen od sna.

»Molim vas, đakone.«

Nije me čuo. Počinje hrkati.

Tad se vraćam u svoj krevet, neutješena. Osjećam miris dima.

Moja mamma je mrtva. Inga je mrtva.

Leži u krpama u spremištu dok snijeg i led svojim raljama obavijaju zemlju i

brane kopanje rupa, kopanje grobova.

Tako je hladno da mora čekati na ukop.

Tako je samotno da se sprijateljujem s gavranima koji vrebaju janjad.

Zatvaram oči i šuljam se hodnikom s treperavim svjetlom svjetiljke i tresem se,

prestrašena. Čujem zavijanje vjetra vani u noći i mislim da čujem svoju pomajku

kako grebe po vratima spremišta u kojem umotana čeka da je zabiju u kutiju i

zakopaju kad stigne proljeće. Prestajem hodati i napeto slušam i kroz vjetar mi se

čini da čujem grebanje, a zatim svoje ime — Agnes, Agnes, doziva me. To me Inga

doziva da je pustim van. Nisam mrtva, vratila sam se, oživjela sam, treba me pustiti

iz spremišta, a ne držati me kao raskomadano meso, dok se sušim na ustajalom

zraku. Pokraj soli i surutke i brašna kojim plaze danski žišci.

Stojim mirno i tresem se, preplašena. Zatim, mamma, mamma! Zakoračim prema

spremištu i rastvaram vrata – nema brave. Rastvaram vrata i pružam tanko svjetlo

svjetiljke, i vidim na podu izbočinu njezina tijela, glava joj leži na vreći sušenih ribljih

glava i plačem jer je gore znati da je uistinu mrtva. Jao, moja pomajka je mrtva, a

rođena majka me napustila. I sjedam na pod, nogu oslabjelih pod čistom, zrelom

tugom siročeta, a vjetar cvili za mene jer moja usta to ne mogu. Vrišti i vrišti, a ja

sjedim na zemljanom podu, tvrdom od hladnoće, a vonj ribljih glava, mučan,

protkao je blagi miomiris zime svojim smradom soli i sušenih kosti.

129

SEDMO POGLAVLJE

UBOJICA FRIDRIK SIGURDSSON rođen je u Katadaluru ovdje u župi Tjörn 6. svibnja

1810. i konfirmirao ga je moj prethodnik u župi, pastor Sæmundur Oddson 1823.

Tada je opisan kao dijete »dobre pameti«, te dobra poznavanja i razumijevanja

katekizma. Međutim, njegovo ponašanje nije bilo u skladu s tim znanjem i

obrazovanjem. Predao se neprikrivenom nepoštivanju roditelja, na što su mi se

požalili u jesen 1825. Kroz razgovor s njima saznao sam za njegovu iznimno

nepopustljivu narav.

Kako je stekao takav odgoj ne mogu sa sigurnošću dovoljno posvjedočiti —

pastor sam ove župe tek četiri godine. No moje je mišljenje da je podizan s odviše

slobode.

Iskaz pastora Jóhanna Tómassona.

130

5. rujna 1829.

Đakon T. Jónsson

Breidabólstadur, Vesturhóp

Đakone Thorvardure Jónssone,

pišem Vam kako bih Vas upitao o napretku sa zločinkom Agnes Magnúsdóttir. Nedavno sam

se susreo s pastorom Jóhannom Tómassonom iz župe u Tjörnu, koji je bio tako ljubazan da mi

je pribavio izvještaj u vezi s duhovnim napretkom i poboljšanim ponašanjem zločinca

Fridrika Sigurdssona, koji je pod njegovim nadzorom. Smatram da je susret s Vama također

neophodan.

Kad i od Vas dobijem izvještaj o tome što se dosada zbilo i što se nastavlja zbivati

između Vas i zločinke, mogao bih shvatiti do koje su mjere vjerske smjernice pridonijele

cjelokupnom boljitku osuđenice.

Molim Vas da sljedećeg tjedna dođete u Hvammur kako biste mi podnijeli izvještaj o

Vašoj dosadašnjoj komunikaciji sa zločinkom te na koji ste je način do sada posavjetovali.

OKRUŽNI NAČELNIK

Björn Blöndal

131

»ZAHVALJUJEM VAM NA DOLASKU, đakone Thorvardure«, reče Björn Blöndal, izlazeći

kroz vrata gospodarstva u Hvammuru. Odjenuo je službenu odoru, crveni sako bio

mu je raskopčan i otkrivao čistu košulju krem boje. Tóti, koji se s okružnim

načelnikom susreo samo nekoliko puta, uglavnom dok je kao dječak putovao s ocem,

u čudu je zastao pred neobičnim prizorom njegove odore i prilično impozantne

figure.

»Dobar vam dan, okružni načelniče Blöndal.«

Tóti je sjahao s konja i uzde predao slugi. Hvammur je, primijeti, bio prepun

ljudi, svi su se bavili svojim poslom u prostranom dvorištu pred kućom. Na kamenu

njemu slijeva jedan muškarac vadio je iznutrice pastrve, ulovljene tog jutra u rijeci, a

dvije žene rasprostirale su odjeću da se osuši na ono malo sunca koje je slabašno

sjalo tog dana. Primijetio je drugu sluškinju, mladu ženu koja je nosila tradicionalno

pokrivalo za glavu u obliku kape s čuperkom resica, vodeći van skupinu od četvero

ili petero djece.

»Dobar dan«, svi su vedro rekli, kimajući glavom u Tótijevu smjeru.

»Dom vam je veoma lijep«, reče Tóti, smiješeći se, hodajući ususret Blöndalu.

»Doista. Dobro došli, đakone. Vjerujem da vam putovanje nije bilo suviše

naporno. Uđite, molim vas, i pazite kuda gazite.«

Starija sluškinja povela je Tótija kroz labirint hodnika do malene gostinjske

sobe. Tik iza njih hodao je Blöndal i zastao na vratima dok je ona smjestila Tótija na

tapeciranu stolicu i spretno mu skinula jahački šešir i kaput.

»Jeste li već bili ovdje?« upita Blöndal dok je čekao. Tóti shvati da je u čudu

promatrao okolinu.

»Samo u djetinjstvu«, zarumeni se Tóti. »Ovo je veoma lijepa prostorija. Vidim

da imate nekoliko bakroreza.«

Blöndal je frknuo nosom i skinuo šešir ukrašen perom, odsutno prelazeći njime

prstima. »Da«, reče, kao da se to podrazumijeva. »Veoma smo sretni što možemo

uživati u luksuzu koji je obično dostupan samo onima na kopnu. Premda je moja

132

želja da, još u ovom stoljeću, veći broj Islanđana upozna blagodati staklenih prozora,

drvenih obloga, željeznih peći i tako dalje. Mislim da suši dom omogućava bolju

cirkulaciju zraka te je stoga pogodniji za zdravlje.«

»Vjerujem da imate pravo«, reče Tóti, promatrajući sluškinju zaokupljenu

odvezivanjem njegovih vezica. Pogledala ga je bez osmijeha.

»No Karitas, ostavi ga sada na miru«, reče Blöndal. »Đakone Thorvardure,

pođite za mnom u ured.«

»Hvala, Karitas.«

Sluškinja je ustala, držeći njegove cipele, i pogledala ga kao da mu se sprema

nešto reći.

»Karitas, odlazi.«

Blöndal je pričekao da žena izađe iz prostorije prije negoli je Tótiju dao znak da

pođe za njim. »Onuda, molit ću lijepo, đakone. Moje su prostorije na drugom kraju

zgrade. Tako dreka slugu ostaje tek neznatna smetnja.«

Tóti je pošao za Blöndalom niz dugački hodnik, kojim je trčalo još slugu i djece,

koji je vodio u ostale prostorije. Tóti se divio veličini kuće – takvu još nikad nije

vidio.

»Ovamo, molim, đakone.«

Blöndal je otvorio vrata radne sobe ispunjene svjetlom. Na svijetloplavim

zidovima bile su poredane dvije masivne police, ispunjene knjigama s kožnatim

hrbatima. Nasred sobe stajao je pisaći stol, površine blistave na suncu koje je ulazilo

kroz majušan prozor sa zastorom blizu vrha zabata.

»Prekrasno«, reče Tóti očaran.

»Sjednite, đakone«, reče Blöndal, izvlačeći tapeciranu stolicu.

Tóti sjede kao što mu je rečeno.

»Eto nas ovdje.« Blöndal krupnom rukom prijeđe preko stola. »Hoćemo li

početi?«

»Naravno, okružni načelniče«, nervozno reče Tóti. U velebnom uredu osjećao

se nelagodno. Nije znao da ljudi na sjeveru ovako žive.

»Moji su mi ljudi rekli da je osuđenica dovedena na Kornsáu bez izgreda.«

»Tako sam i ja shvatio«, reče Tóti. »I sa zadovoljstvom vas mogu izvijestiti da

se Agnes smjestila u privremeni pritvor na imanju Kornsá.«

»Tako dakle. Zovete je krsnim imenom.«

133

»Tako joj je draže, okružni načelniče.«

Blöndal se nasloni u stolcu. »Nastavite.«

»Pa, zatvorenica je dosad bila uključena u sve aspekte spremanja sijena«,

nastavi Tóti. »A okružni redarstvenik Jón Jónsson obavijestio me da radi držeći se

veoma skromno, kako i dolikuje s obzirom na bijedan položaj u kojem se našla.«

»Ne drže je u okovima?«

»Ne običavaju to činiti.«

»Tako dakle. A njezine kućanske dužnosti?«

»Obavlja ih iznimno marljivo. Čini se da zatvorenica veoma rado dane ružnog

vremena provodi pletući.«

»Upozorite ih da joj ne daju opasne alate.«

»Na oprezu su, okružni načelniče.«

»Fino.« Blöndal je odgurnuo stolicu unazad i, otvarajući ladicu u stolu,

oprezno izvukao list svijetlozelenog papira i džepni nožić. Zatim se okrenuo i

podignuo staklenku napunjenu dugačkim, bijelim labuđim perima u kutu police za

knjige. »Uvijek šaljem žene da ih sakupe«, reče Blöndal, načas smeten. »Potkraj ljeta.

Najbolje je domoći ih se kad se ptice mitare. Nije ih potrebno čupati.« Pružio je Tótiju

staklenku sa snopom pera.

»Oh, ne, ne bih mogao.« Odmahnu glavom Tóti.

»Inzistiram«, zagrmi Blöndal. »Pravi muškarac od ostalih se ističe priborom za

pisanje.«

»Hvala.« Tóti bojažljivo prihvati pero.

»Dobra je sirovina, labud«, reče Blöndal. »Od kože na nogama prave se odlične

novčarke.«

Tóti odsutno laganim rubom pera pogladi ruku.

»I jaja su podnošljiva. Ako su kuhana.« Blöndal je vješto pokupio iverke pera

sa stola, potom odvrnuo bočicu tinte. »A sada, ako vam ne bi bilo teško, kratko mi

prepričajte kako ste provodili svoje vjerske obaveze prema zločinki.«

»Dakako.« Tóti je osjetio da mu iz dlanova izbija znoj. »Tijekom košnje sam

neredovito posjećivao zločinku, budući da sam, kao što ćete vjerujem razumjeti, bio

zauzet košnjom na Breidabólstaduru.«

»Na koji ste se način pripremali za komunikaciju s osuđenicom?«

134

»Ja... lagao bih da kažem da me, isprva, odgovornost prema njezinoj besmrtnoj

duši nije snažno tištala.«

»Brinuo sam se da će biti tako«, mrko reče Blöndal. Nešto je zabilježio na papir

koji je držao pred sobom.

»Mislio sam da će jedini put prema njezinom razrješenju grijeha biti kroz

molitvu i prijekore«, reče Tóti. »Nekoliko dana razmišljao sam o redcima, psalmima i

drugoj literaturi za koju sam smatrao da bi je mogla dovesti do nogu Gospodinovih.«

»Što ste odabrali?«

»Dijelove Novog zavjeta.«

»Koja poglavlja?«

»Uh...« Tótija je uznemirila brzina Blöndalovih pitanja. »Evanđelje po Ivanu.

Korinćane«, zamuca.

Blöndal prijeko pogleda Tótija i nastavi pisati.

»Pokušao sam razgovarati s njom o važnosti molitve. Zamolila me da odem.«

Blöndal se nasmiješi. »Nisam iznenađen. Dojmila me se iznimno bezbožnom

tijekom suđenja.«

»O, ne. Čini mi se da je vrlo dobro upućena u kršćansku literaturu.«

»Kao i nečastivi, uvjeren sam«, odvrati Blöndal. »Pastor Jóhann zadao je

Fridriku Sigurdssonu da čita Psalme o muci Isusovoj. I Otkrivenje. Poticajnije je.«

»Možda. Međutim...« Tóti se uspravi u stolcu. »Uvidio sam da osuđena

zahtijeva druga sredstva osim vjerskih prijekora kako bi se upoznala sa smrću i

pripremila za susret sa Svevišnjim.«

Blöndal se namršti. »A kako li ste to osuđenu upoznavali s Bogom, đakone?«

Tóti pročisti grlo i nježno odloži pero na stol pred sobom.

»Bojim se da ćete to smatrati neortodoksnim.«

»Recite, molim, pa ćemo utvrditi je li vaš strah opravdan.«

Tóti zastade. »Stekao sam uvjerenje da nije strogi glas svećenika koji prijeti

ognjem, nego nježan i radoznao ton prijatelja ono što će najuspješnije dovesti njezinu

dušu na kraj puta, okružni načelniče.«

Blöndal se zagleda u njega. »Nježan ton prijatelja. Nadam se da sam u zabludi

misleći da to ozbiljno mislite.«

Tóti se zarumenio. »Bojim se da niste u zabludi. Svi pokušaji da na optuženu

izvršim pritisak propovijedima imali su nepovoljan učinak. Umjesto toga, ja... ja...

135

Potičem je da govori o svojoj prošlosti. Umjesto da se ja obraćam njoj, dopuštam joj

da govori meni. Omogućavam joj posljednju publiku za samotnu priču njezina

života.«

»Molite li se s njom?«

»Molim za nju?«

»Moli li ona za sebe?«

»Smatram nezamislivim da to ne čini, u privatnosti. Čeka je smrt, okružni

načelniče.«

»Da, đakone. Čeka je smrt.« Blöndal polako odloži pero i stisnu usne. »Umrijet

će, i to s valjanim razlogom.«

Začu se kucanje na vratima. »Aha«, reče Blöndal, podižući pogled. »Sæunn.

Uđi.«

U sobu je ušla sluškinja nervozna izgleda, noseći pladanj.

»Na stol, ako ti nije teško«, reče Blöndal motreći dok je djevojka pred njega

polagala kavu, sir, maslac, dimljeno meso i pogaču. »Jedite ako ste gladni.« Blöndal

je odmah počeo na tanjur slagati kriške ovčetine.

»Nisam, hvala«, reče Tóti. Promatrao je okružnog načelnika dok je u usta

stavljao velike zalogaje kruha i sira. Žvakao je polako, progutao, i izvadio rupčić da

obriše prste.

»Pomoćni pastore Thorvardure. Može vam se oprostiti što ste vjerovali da će

prijateljstvo ubojicu usmjeriti na put istine i pokore. Mladi ste i neiskusni. I ja za to

snosim određenu krivnju.« Okružni načelnik polako se nasloni naprijed i položi

laktove na stol.

»Dopustite mi da budem otvoren prema vama. Lani, u ožujku, Agnes

Magnúsdóttir sakrila je Fridrika Sigurdssona u staju na Illugastadiru. Natan

Ketilsson bio se vratio s farme Geitaskard s čovjekom koji je ondje radio, Péturom

Jónssonom...«

»Oprostite mi, okružni načelniče, no vjerujem da znam što se...«

»Mislim da ne znate dovoljno«, prekide ga Blöndal. »Natan se vratio kući

nakon posjeta Geitaskardu gdje se brinuo o Wormu Becku, koji je ondje okružni

redarstvenik. Worm je bio veoma bolestan. Natan se vratio na Illugastadir da prouči

podatke u svojim knjigama i – koliko sam shvatio – da uzme dodatne lijekove, a

Pétur ga je pratio. Bilo je kasno, đakone. Odlučili su prespavati u Natanovu domu i

vratiti se ujutro.

136

Te večeri Fridrik je potajice došao s Katadalura i Agnes ga je sakrila u staji.

Cijele zime planirali su ubiti Natana i ukrasti mu novac, a to su i učinili. Agnes je

pričekala da muškarci zaspu prije nego što je pozvala Fridrika. Bio je to hladnokrvan

napad na dvojicu bespomoćnih ljudi.«

Blöndal je zastao da procjeni dojam koji su njegove riječi ostavile na Tótija.

»Fridrik je priznao da su ih ubili, đakone. Priznao je da je u baðstofu ponio čekić

i netom naoštren nož i prvo ubio Pétura, smrskavši mu lubanju jednim zamahom

čekićem. Ili je vjerovao da je to Natan ili se želio riješiti svjedoka – ne znam. No

potom je svakako pokušao ubiti Natana. U svojem je priznanju Fridrik rekao da je

podignuo čekić i ciljao pogoditi Natanovu lubanju, no promašio je. Rekao je da je čuo

pucanje kosti i, đakone, pregledom trupla utvrđeno je da je Natanova ruka uistinu

bila slomljena.

Fridrik mi je rekao da se Natan tada probudio i pomislio, vjerojatno ošamućen

od boli, da je na Geitaskardu i da je pred njim njegov prijatelj Worm.

»Rekao je: >Natan je vidio Agnes i mene u prostoriji i zurio je u nas preklinjući

nas da prestanemo, ali mi smo nastavili sve dok nije umro.< Obratite pozornost na

njegove riječi, đakone. >Agnes i mene.< Fridrik je rekao da je Natan ubijen nožem.«

»Onda ih Agnes nije ubila.«

»To da je bila u prostoriji ne može se poreći, đakone.«

»Ali nije rukovala oružjem.«

Blöndal se naslonio u stolcu i spojio vrhove prstiju. Nasmiješio se. »Kad je

Fridrik priznao ubojstva, nije se kajao, đakone. Mislio je da je proveo volju Božju.

Mislio je da je to pravda za nedjela koja je u prošlosti počinio Natan i tvrdio je da je

oba ubojstva počinio sam. Vjerujem da nije u potpunosti tako kao što je rekao.«

»Mislite da je Agnes ubila Natana.«

»Imala je motiv za to. Više motiva nego Fridrik.« Blöndal prstom pokupi

mrvice preostale na tanjuru. »Vjerujem da je Fridrik ubio Pétura. Ubijen je jednim

udarcem, a čekić je alat kojim je teško zamahnuti.

Fridrik je rekao da se Natan probudio i vidio što mu čine. Vjerujem da je

izgubio odvažnost, đakone. Kako li je lako zaboraviti da je Fridrik te noći imao samo

sedamnaest godina. Dječak. Siledžija, svakako — dobro je poznato da su on i Natan

bili svojevrsni neprijatelji. Ali razmislite, đakone...« Blöndal se nagnu bliže.

»Razmislite kako je to ubiti čovjeka radi novca. Zamislite da vas je molio za život?

137

Da vam je obećao platiti iznos koji poželite, bez prijave vlastima, ako mu samo

poštedite život?«

Tótiju se osušilo grlo. »Ne mogu takvo što zamisliti.«

»Ja moram«, reče Blöndal. »I zamislio sam to. I vjerujem da je, vidjevši da je

Natan živ i preklinje da ga ostavi na životu, Fridrik izgubio odvažnost i pokolebao

se. Želio je novac, a bez sumnje bi mu u tim trenucima bio ponuđen.« Glas mu je

postao tih. »Vjerujem da je Agnes primila nož u ruke i ubila Natana.«

»Ali Fridrik to nije rekao.«

»Natan je izboden nasmrt. Fridrik je farmerov sin; znao je kako se nožem kolju

životinje. Prereže im se grkljan.« Blöndal pruži ruku preko stola i prstom bočnu

Tótija u vrat. »Odavde...« Povuče nokat Tótijevom kožom. »Dovde. Natanu nije

prerezan grkljan. Uboden je u trbuh. To ukazuje na motive prljavije od krađe.«

»Zašto ne Sigga?« Potiho upita Tóti.

Blöndal odmahnu glavom. »Šesnaestogodišnja sluškinja koja je briznula u plač

čim sam je pozvao? Sigga nije ni pokušala lagati – suviše je priprosta, suviše mlada

da bi to znala učiniti. Sve mi je rekla. Da je Agnes mrzila Natana, da je Agnes bila

ljubomorna na pažnju koju je pokazivao Siggi. Sigga nije bistra, no to je ipak

zamijetila.«

»No žene mogu biti ljubomore, a ne počiniti ubojstvo, okružni načelniče.«

»Ubojstvo je neobično, priznajem, đakone. Ali Agnes je bila dvostruko starija

od Sigge. Otputovala je u Illugastadir iz ove doline – nije to neznatna udaljenost – u

kojoj je provela cijeli život. Zašto? Zacijelo ne samo zbog pronalaska posla – ovdje je

bilo sasvim dovoljno mogućnosti. Zacijelo ju je nešto drugo nagnalo da radi za

Natana Ketilssona.«

»Uvjeren sam da ne razumijem, okružni načelniče«, reče Tóti.

Blöndal frknu nosom. »Oprostite što se izražavam bez uvijanja, đakone –

Agnes je smatrala da zaslužuje nešto više. Udaju, pretpostavljam. Natan nije bio

nimalo diskretan čovjek – njegove kopiladi ima posvuda u ovoj dolini.«

»A on je prekršio obećanje?«

Blöndal slegnu ramenima. »Tko kaže da je išta obećao? Koliko se meni čini,

Agnes je stekla dojam da ga je uspješno zavela. No Sigga je posvjedočila da je

Natanu bila draža njezina... pažnja.«

»O tome se govorilo na suđenju?«

»Surove su to teme. No suđenja za ubojstvo sastoje se od surovih tema.«

138

»Smatrate da je Agnes planirala ubiti Natana zato što je odbijena.«

»Đakone. Imamo sedamnaestogodišnjeg običnog lopova naoružanog čekićem,

šesnaestogodišnju sluškinju koja se boji za svoj život i usidjelicu čiji su neuzvraćeni

osjećaji buknuli u žučljivu mržnju. Jedno od njih zarilo je nož u Natana Ketilssona.«

Tótiju se zavrtjelo u glavi. Usredotočio se na bijelo pero koje je ležalo na rubu

stola ispred njega.

»Ne mogu povjerovati u to«, naposljetku reče.

Blöndal uzdahnu. »Nećete pronaći dokaz nevinosti u pričama koje Agnes priča

o svojem životu, đakone. Ona je žena raspuštenih osjećaja i još raspuštenijeg

vladanja. Poput mnogih starijih sluškinja iskusna je u obmanjivanju i ne sumnjam da

je svoju životnu priču skovala tako da izazove vaše suosjećanje. Ne bih vjerovao ni

riječi onoga što vam je rekla. Lagala mi je u oči upravo u ovoj prostoriji.«

»Čini se iskrenom«, reče Tóti.

»Mogu vam reći da nije. Morate na nju primijeniti Božju riječ kao što biste

bičevali nepokorna konja. Drukčijim pristupom nećete ništa postići.«

Tóti proguta slinu. Pomislio je na Agnes, njezino mršavo bljedunjavo tijelo u

sjenovitom kutku Kornsáa, dok mu je opisivala smrt svoj pomajke.

»Uložit ću svoju snagu u njezino iskupljenje, okružni načelniče.«

»Dopustite mi da vas preusmjerim, đakone. Dopustite mi da vam opišem rad

pastora Jóhanna Tómassona s Fridrikom.«

»On je župnik iz Tjörna.«

»Da. Prvi put sam se osobno susreo s Fridrikom Sigurdssonom na dan kad sam

ga došao uhititi. To je bilo u ožujku prošle godine, ubrzo nakon što sam čuo vijesti o

požaru na Illugastadiru i svojim očima vidio Natanovo i Péturovo truplo.

Dojahao sam u dom njegove obitelji, Katadalur, s nekoliko svojih ljudi i otišli

smo do stražnjeg dijela kućice kako bismo ga iznenadili. Kad sam pokucao na vrata

kuće, Fridrik nas je pustio unutra i ja sam odmah svoje ljude poslao na njega. Stavili

su mu okove. Taj je mladić bio bijesan, ponašanje i govor bili su mu iznimno prosti i

iskvareni. Hrvao se s mojim ljudima, a kad sam ga upozorio da niti ne pokušava

pobjeći, povikao je, dovoljno jasno da ga svi čuju, da mu je žao što nije van ponio i

svoj pištolj jer bi mi pristajala glava prosvirana metkom.

Svojim sam ljudima naredio da Fridrika dovedu ovamo, na Hvammur, i prešao

sam na ispitivanje, kao što sam prije već bio učinio s Agnes i Sigrídur, koje su mi

rekle da je i on bio umiješan. Tvrdoglavio se i šutio. Tek kad sam dogovorio da

139

pastor Jóhann Tómason razgovara s njime priznao je da je, s pomoću dviju žena,

počinio ubojstvo. Fridrik nije bio skrušen niti se kajao kao što bi se od čovjeka

optužena za ubojstvo u stanju obuzetosti gnjevom moglo očekivati. Neprestano je

potvrđivao uvjerenost u to da je ono što je učinio Natanu bilo nužno i pravedno.

Pastor Jóhann natuknuo mi je da je njegovo zločinačko ponašanje izravna posljedica

lošeg odgoja i, uistinu, nakon što sam vidio histerični ispad njegove majke u

trenutku sinova uhićenja, slažem se s njegovom prosudbom. Koji bi drugi čimbenik

momka od tek sedamnaest ljeta mogao potaknuti na to da čovjeka nasmrt zatuče

čekićem?

Fridrik Sigurdsson bio je mladić odrastao u domu nemarna pristupa ćudoređu

i kršćanskom učenju, đakone. Dokonost, pohlepa i proste, nezrele sklonosti u njemu

su sazdale slab duh i čežnju za ovozemaljskim probitkom. Nakon što je zapisano

njegovo priznanje, stekao sam nepokolebljivo uvjerenje da je njegov karakter

nepopustljiv. Njegova pojava u meni je pobudila snažnu sumnju u takav ustroj –

pjegav je i – molit ću vas za oprost, đakone – crvenokos, što je znak podmukle

naravi. Kad sam ga stavio u pritvor kod Birnija Olsena u Thingeyraru nisam se

nadao njegovu oporavku. Međutim, pastor Jóhann i Olsen imali su više nade u

dječaka nego što sam je ja gajio i posvetili su se njegovoj duši vjerskom gorljivošću

zbog koje su obojica tako potrebni našoj zajednici. Zahvaljujući mješavini molitve,

dnevnih vjerskih prijekora i dobrog, moralnog primjera Olsena i njegove obitelji,

povjerio mi je pastor Jóhann, Fridrik se pokajao za zločin te uvidio neispravnost

svojih postupaka. Otvoreno i iskreno govori o svojim nedjelima i priznaje da je

predstojeća kazna pravedna s obzirom na gnjusnu prirodu zločina koji je počinio

svojim rukama. Smatra to >Božjom pravdom<. Eto, što vi kažete na to?«

Tóti proguta slinu. »Odajem priznanje pastoru Jóhannu i Herr Birniju Olsenu

na njihovu postignuću.«

»Kao i ja«, reče Blöndal. »Kaje li se Agnes Magnúsdóttir na sličan način za svoj

zločin?«

Tóti se nećkao. »Ne govori o njemu.«

»A tako je zbog toga što je suzdržana, prijetvorna i kriva.«

Tóti je na trenutak utihnuo. Ništa nije želio više doli istrčati iz prostorije i

pridružiti se ostalim ukućanima Hvammura, čije se čavrljanje provlačilo ispod vrata

Blöndalova ureda.

»Nisam ja okrutan čovjek, đakone Thorvardure. No bogobojazan sam i jasno

vidim da je ovaj okrug preplavljen zločincima najgore vrste. Kradljivcima,

140

siledžijama, a sada i ubojicama. U godinama otkako sam imenovan okružnim

načelnikom, vidio sam kako se raspadaju moralne granice koje su ljude držale

sigurnima od izopačenosti i zla. To je politička i duhovna sramota, a moja je

odgovornost pobrinuti se da zločinci ovog okruga, koji su tako dugo bili nekažnjeni,

dobiju zasluženu kaznu u očima onih koji su im po porijeklu ravni.«

Tóti je kimnuo i polako podignuo labuđe pero. Paperje pokraj korijena pera

primilo mu se za vlažne prste. »Želite da ona posluži kao primjer«, potiho reče.

»Želim izvršiti Božju pravdu ovdje na zemlji«, reče Blöndal, mršteći se. »Kanim

ukazati poštovanje vlastima koje su me imenovale ispunjavajući svoju dužnost

čuvara zakona.«

Tóti se kolebao. »Čujem da ste Gudmundura Ketilssona imenovali krvnikom«,

reče.

Blöndal je uzdahnuo i nagnuo se u stolcu. »Nigdje nisam vidio toliko lajavih

jezika kao u ovoj dolini.«

»Je li istina da ste brata ubijenoga zatražili da to učini?«

»Ne moram vam objašnjavati svoje odluke, đakone. Ne polažem račune

svećenicima. Račune polažem Danskoj. Kralju.«

»Nisam rekao da to ne odobravam.«

»Mišljenje vam se jasno ocrtava na licu, đakone.« Blöndal ponovno podignu

pero. »No nismo ovdje da bismo raspravljali o tome kako ja obavljam svoj posao.

Ovdje smo da raspravljamo o tome kako vi obavljate svoj, a moram reći da sam

razočaran.«

»Što biste željeli da učinim?«

»Vratite se Božjoj riječi. Zaboravite Agnesinu. Nema ona reći ništa što biste

željeli čuti, osim ako je riječ o priznanju.«

Kad je đakon Tóti napustio radnu sobu Björna Blöndala, u glavi mu je odzvanjalo.

Nije mogao prestati razmišljati o Agnesinu blijedom licu, njezinu prigušenom glasu

u tami, o slici crvenokosog Fridrika, koji podiže čekić nad čovjekom koji spava. Je li

mu lagala? Odupro se porivu da se prekriži u hodniku, pred zaposlenom skupinom

sluškinja koje su vukle vjedra mlijeka i posude s tjelesnim otpadom. Navukao je

svoje čizme naslonjen na zid.

Laknulo mu je kad je izašao. Postalo je oblačno i mračno, ali hladan zrak, i

snažan miris ribe koja se sušila na prečkama pokraj staje, kao da je suosjećao s

141

njegovom zbunjenošću. Prisjetio se Blöndalovih masnih prstiju na svom vratu.

Pucketanja kostiju. Natana Ketilssona koji preklinje za svoj život. Poželio je

povraćati.

»Đakone!« Netko ga je zvao. Okrenuo se i ugledao Karitas, Blöndalovu

sluškinju, koja je žurno trčala za njim. »Ostavili ste kaput, đakone.«

Tóti se nasmiješio i pružio ruku da preuzme odjevni predmet, ali žena ga nije

pustila iz ruku. Povukla je Tótija bliže i prišapnula mu, gledajući u pod.

»Moram razgovarati s vama.«

Tóti se iznenadio. »Oprostite?«

»Ššš«, protisnu žena. Pogledala je u smjeru muškaraca koji su na kamenu čistili

ribe. »Pođite za mnom. U staju.«

Tóti je kimnuo i, preuzimajući kaput, zateturao prema velikoj staji. Unutra je

bilo tmurno i snažno je vonjalo na stajski gnoj, iako su odjeljci već bili očišćeni. Staja

je bila prazna – sve su životinje izvedene na ispašu.

Okrenuo se i vidio Karitasinu tamnu pojavu koja se ocrtavala na otvorenom

ulazu iza nje.

»Nisam željela biti tajnovita, ali...« Primaknula se bliže i Tóti primijeti da je

uznemirena.

»Nisam vas htjela onako zaskočiti, ali mislila sam da mi se neće pružiti druga

prilika.« Karitas je pokazala na stolčić za mužnju i Tóti je sjeo.

»Vi ste duhovnik zadužen za Agnes Magnúsdóttir?«

»Jesam«, reče Tóti, znatiželjan.

»Radila sam na Illugastadiru. S Natanom Ketilssonom. Otišla sam 1827., netom

prije nego što je Agnes došla raditi onamo. Došla je da preuzme moj posao

kućepaziteljice. Dobro, tako mi je barem Natan rekao.«

»Shvaćam. A što ste mi željeli reći?«

Karitas zastade, kao da traži prave riječi. »>Izdati prijatelja gore je negoli izdati

neprijatelja<«, naposljetku reče.

»Ne razumijem.«

»To je iz Sage o Gísliju Súrssonu.« Karitas se okrenula prema otvorenom ulazu,

provjeravajući dolazi li tko. »Pogazio je svoju riječ«, prošapta ona.

»Svoju riječ?«

142

»Natan je Agnes obećao moje mjesto, đakone. Ali, prije nego što je stigla,

odlučio je da će ga preuzeti Sigga.«

Tóti je bio zbunjen. Odsutno je gladio pero koje mu je Blöndal dao. Još ga je

držao u ruci.

»Sigga je bila mlada – imala je petnaest ili šesnaest godina, đakone. Natan je

znao da će se Agnes posramiti što joj je ona nadređena. «

»Bojim se da ne razumijem na što ciljate, Karitas. Zašto bi Natan obećao mjesto

Agnes, a potom ga dao upola mlađoj neiskusnoj djevojci?«

Karitas slegnu ramenima. »Jeste li ikada upoznali Natana, đakone?«

»Nisam, nikada. Doduše, koliko shvaćam, poznavali su ga mnogi u dolini.«

Nasmiješio se. »Čuo sam podijeljena mišljenja o njemu. Neki kažu da je bio vračar,

drugi da je bio dobar liječnik.«

Karitas mu nije uzvratila smiješak.

»Ali vi vjerujete da je obmanuo Agnes?«

Karitas je papučom prešla preko slame na podu. »Stvar je u tome... Ljudi su joj

ovdje ocrnili ime, a mislim da to nije u redu.«

Tóti je oklijevao. »Zašto mi to govorite, Karitas?«

Žena se prignula bliže. »Otišla sam s Illugastadira jer više nisam mogla

podnijeti Natana. On se... poigravao se s ljudima.« Prignula se još bliže, drhtavih

usana. »Činilo se da to radi jer ga zabavlja. S njime nikad nisam znala na čemu sam.

Jedno bi mi rekao, a učinio drugo. A kad bih, pak, poželjela zatražiti slobodno da

odem u crkvu...« Žena postrance pogleda Tótija. »Ja sam dobra kršćanka, đakone, i

kunem se da nikad nisam čula čovjeka koji bi sipao takve bezbožnosti.« Karitas je

složila grimasu i osvrnula se prema ulazu. »Nećete reći Blöndalu da sam razgovarala

s vama?«

»Naravno da neću. Ne vidim kakve koristi ima od toga što ste mi rekli o

Natanu. Vidim da su mišljenja o njemu podijeljena, ali bez obzira na to, smutljivci,

čak ni kad su nevjernici, ne zaslužuju biti izbodeni usred noći.«

Karitas se zaprepastila. »Smutljivac?« Prijeko ga pogleda. »Je li Agnes rekla išta

o Natanu?«

»Nije. Ne govori o njemu.«

»Što je Blöndal rekao?« Nakrivila je glavu u smjeru kuće.

»Osim praznovjernih priča o tomu da je nazvan po đavlu, premalo sam čuo da

bih ikomu vjerovao.«

143

Karitas se slabašno nasmiješi. »Da, tako se priča. Blöndal ionako ne bi rekao

ništa loše o njemu. Natan mu je izliječio ženu.«

»Nisam znao da je bila bolesna.«

»Smrtonosno. I podosta mu je platio. Ali pomoglo je. Natan mu je ženu vratio s

vrata raja.«

Tóti se iznenada naljutio. Ustao je i otresao slamu i prašinu s hlača. »Morao bih

poći.«

»Dakle nećete reći Blöndalu da sam razgovarala s vama?«

»Neću.« Tóti se pokuša nasmiješiti. »Karitas, želim vam svako dobro. Bog vas

čuvao.«

»Đakone, morate pitati Agnes za Natana. Mislim da su jedno drugo poznavali

bolje nego što su poznavali sami sebe.«

Tóti se okrenuo na ulazu, zbunjen. »Biste li je posjetili osobno?«

Karitas se grubo nasmijala. »Blöndal bi mi dao izvaditi crijeva i objesiti me da

se sušim. Uostalom, već sam bila otišla kad je ona došla na Illugastadir. Dozlogrdilo

mi je.«

»Shvaćam.« Tóti ju je na trenutak pogledao, zatim brzo prinio ruku obodu

šešira. »Bog vas blagoslovio.« Otišao je po konja u dvorištu i, kad ga je zajahao,

okrenuo se da mahne Karitas, koja je stajala na ulazu u staju. Nije mu odmahnula.

SIJENO JE SPREMLJENO i svi čeznu za time da napokon otvore usta hrani i čavrljanju i

piću nakon toliko tjedana škrgutanja zubima. Pomažem Margrét u kuhinji, kuhamo

ovčetinu za goste koji su počeli stizati na proslavu žetve. Nema mnogo vremena za

privatne misli. Kćeri nisu ovdje — poslane su na planinsku vrištinu s Kristín kako bi

sakupile bobice i lišajeve — i sada je na Margrét i meni da rastočimo i pomiješamo

surutku i vodu, napravimo maslac, podvorimo muškarce i pobrinemo se za to da je

sušeno rublje uklonjeno iz dvorišta prije nego što nam susjedi vide donje rublje.

Iznenadila sam se kad sam najednom shvatila da su djevojke otišle; vjerojatno sam se

već naviknula na Laugu koja poput nezadovoljnog teleta koluta očima i na Steinu

koja me prati u stopu. »Poznajem te«, rekla mi je prije nego što je otišla. »Mi smo

slične.«

144

Nisam ni po čemu slična Steini. I ona je nesretna, da, ali nije poput mene. Kad

sam ja bila njezine dobi, radila sam za svoj maslac na Gudrúnarstadiru, pomagala s

petero djece koja su ondje živjela – svako od njih tanano i slabašno poput tragova

plime – i čistila, i kuhala, i služila dok nisam pomislila da ću svisnuti. Uvijek do grla

u nečemu – ili rasolu, ili mlijeku, ili dimu, ili balegi, ili krvi. Kad se rodio Indridi,

najmlađi član gudrunarstadirskog klana, ja sam bila pokraj njegove jadne majke,

držala je za ruku i prerezala čvornatu pupkovinu. Što je Steina vidjela od svijeta? Ja

sam u njezinoj dobi bila sama, držeći jedno oko napola otvoreno da onemogućim

prostačkom slugi da mi podigne donju haljinu dok bi mislio da spavam. No ne bi to

uvijek činio tako potajno. Ščepao me jednog jutra pokraj potoka, zavrnuo mi ruke iza

leđa i gurnuo me dolje, tako da mi je lice palo u vodu, a ja sam se brinula da ću se

utopiti dok on petlja s hlačama. Je li se Steina morala hrvati pod težinom takvoga

sluge ? Je li Steina ikada morala procijeniti hoće li stočara pustiti pod suknju i suočiti

se s bijesom njegove žene, koja će je prisiliti da obavlja usrane poslove, ili će ga odbiti

i naći se bez krova nad glavom u snijegu i magli dok su joj sva vrata zatvorena?

To djetešce, dječačića Indridija glave nalik na čičak kojeg sam pomogla donijeti

na svijet, pokopali su nekoliko godina nakon što sam ga oslobodila rezanjem

pupčane vrpce. Bio je dovoljno star da govori. Dovoljno star da shvati što je glad. Što

Steina zna o mrtvoj djeci? Nije ona poput mene. Ona poznaje samo drvo života. Nije

vidjela kako njegovo izvrnuto korijenje kandžama grabi kamenje i lijesove.

Otišla sam s Gudrúnarstadira nakon što je Indridi umro, seljak i njegova djeca,

preostala gomilica njihove djece, bili su razderani glađu. Dali su mi poljupce, pismo

preporuke i dva jaja za putovanje do Gilsstadira. Jaja sam dala dvjema plavokosim

djevojčicama koje sam susrela na putu.

Gotovo bih se mogla nasmijati. Kad pomislim da su oni curetci okruglih

obraza koji su psu bacali grumene blata da za njima trči sada moje čuvarice ovdje na

Kornsáu.

Lauga je digla groznu strku kad im je Jón rekao da moraju propustiti proslavu

košnje i poći u berbu bobica. Neopisivo se duri i podsjeća me malo na Siggu, samo je

pametnija. Jón je razgovarao s njom i Steinom sinoć dok je mislio da spavam. »Mora

se susresti s Bogom, i to na ružan način«, rekao je. »Život naše obitelji mora se

nastaviti. Moramo vas zaštititi od nje.« On ne želi da me žale. Ne želi da mi se

približe pa ih na neko vrijeme mora poslati od kuće, dok to vrijeme dopušta. Predah

od moje nazočnosti.

145

Margrét kaže da će gosti danas jesti vani jer je lijepo rujansko jutro i bit će

dobro da iskoristimo sunce koliko možemo jer će nas uskoro snaći zima. Planinska

trava već blijedi prema boji sušenog mesa, a večeri mirišu na riblje ulje koje gori u

netom zapaljenim svjetiljkama. Uskoro će na Illugastadiru trnci inja prekriti morsku

travu izbačenu na obalu. Tuljani će se poredati na jezičastim stjenovitim rtovima,

promatrajući zimu koja se spušta s planine. Bit će dozivanja i poklika muškaraca na

konjima koji okupljaju ovce, a zatim će doći klanje.

»Pozdrav cijelom imanju Kornsáu!« Evo povika s ulaza na gospodarstvo i

Margrét podiže pogled, uznemirena. »Ostani ovdje«, reče. Odjurila je van. Dižu se i

spuštaju ženski glasovi, a potom krupna, trudna žena ulazi u prostoriju, okružena

rojem snježnoplave djece šmrkavih noseva. Druga žena, mršava sijeda gospođa,

ulazi za njom. Podižem pogled s ognjišta, na kojem miješam juhu, i vidim da debela

žena zuri u mene, držeći ruku na ustima. I djeca bleje u mene.

»Róslín, Ingibjörg, ovo je Agnes Magnúsdóttir«, uzdahnu Margrét.

Klecnula sam pozdravljajući ih, svjesna da zacijelo izgledam kao strašilo. Od

pare mi se kosa zalijepila za vlažno čelo, a pregača mi je krvava od mesa.

»Van! Djeco, izlazite!« Maleno jato djece odlazi, jedno pritom snažno kiše.

Djeca se čine razočarana.

Ali ne i njihova majka. Ta koja se zove Róslín okreće se Margrét i prima je za

rame.

»Sve si nas pozvala dok je ona ovdje!«

»Gdje bi drugdje bila?« Margrét upućuje pogled drugoj ženi, Ingibjörg, i vidim

urotnički bljesak u njihovim očima.

»Na Hvammuru cijeli dan! Zaključana u spremište!« Kriči Róslín. Lice joj je

crveno; uživa u svojim ispadima.

»Počinješ mahnitati, Róslín. Prerano će ti doći vrijeme.«

Spuštam pogled na ženin nabrekli trbuh. Izgleda kao da je u punom terminu.

»Djevojčica je«, govorim, bez razmišljanja.

Tri žene zure u mene.

»Što je rekla?« Šapuće Róslín, užasnuta izgleda.

Margrét se kratko nakašlja. »Što si rekla, Agnes?«

Iznenada se osjećam nelagodno. »Vaše dijete bit će djevojčica. Takvog je oblika.

Trbuh vam je tako isturen.«

Ingibjörg me promatra, zainteresirana.

146

»Vještica!« viče Róslín. »Reci joj da me prestane gledati.« Izjuri iz sobe.

»Kako to možeš pogoditi?« pita Ingibjörg. Glas joj je nježan.

»Rekla mi je Rósa Gudmúndsdóttir. Ona je babica na zapadu.«

Margrét polako kima. »Rósa Pjesnikinja. Nisam znala da ste bile prijateljice.«

Meso je kuhano. Stavljam kuhaču navrh bačve i objema rukama podižem lonac

s kuke. »I nismo«, odgovaram.

Ingibjörg podiže malenu posudu s maslacem meni sa strane i kima prema

Margrét.

»Nadam se da će ti gazdarica dopustiti da nakratko izađeš«, reče, smiješeći se.

»Trebala bi osjetiti sunce na licu.«

Ona i Margrét odlaze, ali njezine riječi ostaju lebdjeti u sobi za njom. Trebala bi

osjetiti sunce na licu. »Prije nego što umreš«, dodajem jer ne mogu si pomoći, naglas,

govoreći šuštanju žeravice.

Gosti stižu pješke i na konjima, žene noseći hranu, a muškarci bojažljivo vadeći

bočice rakije iz prsluka i kaputa. Vidim ih dok polažem posude na stolove, ali

većinom mi Margrét zadaje posla u kuhinji, daleko od pogleda susjeda. Gledaju me

postrance i ušute dok odlažem vrčeve mlijeka, porcije svježeg maslaca.

Ne želim biti vani. Bit će ovdje ljudi koje poznajem, možda seljaka za koje sam

radila, slugu s kojima sam spavala u istoj prostoriji. Čelo me boli zbog napetih

pletenica i iznenada čeznem za time da ih raspustim, da hodam raspletene kose i

legnem na leđa okupana suncem.

TÓTI JE PRONAŠAO AGNES u sirani, dok je tukla maslac.

»Ne sudjelujete u zabavi, Agnes?« tiho upita.

Nije se okrenula. »Ovdje sam korisnija«, reče ona, nastavljajući podizati štap

kojim se tuče maslac i gurati ga kroz vrhnje. Tóti pomisli da je to dobar zvuk, tupo

pljuskanje u stapu za pravljenja maslaca.

»Nadam se da vam ne smeta što sam vas omeo.«

»Ne. Ali ako vama ne smeta, neću prestati dok se maslac ne zgusne.«

147

Tóti se naslonio na dovratak dok je Agnes nastavila podizati i spuštati štap. Za

trenutak je posao svjestan Agnesina disanja, brzog i teškog u malenoj prostoriji.

Činilo se to nekako intimnim; ritam štapa i zvuk ubrzanog disanja. Osjeti da se

zarumenio. Naposljetku se iz bačvice mogao čuti mukli udarac i Agnes je spretno

izdvojila maslac iz mlaćenice. Tóti je treptao dok ga je Agnes ispirala, a zatim

namjestila i stisnula lopatice, vješto cijedeći preostalu tekućinu, i prisjetio se

Blöndalovih riječi. Netko je zario nož u trbuh Natana Ketilssona.

Kad je maslac bio oblikovan i prekriven tkaninom, Tóti je predložio da izađu

na zrak. Agnes se činila nervoznom, ali nakon što je iz baðstofe uzela pletivo, pošla je

za Tótijem van. Sjeli su na hrpu treseta pokraj kuće i gledali nasuprot prema skupini

odraslih i djece, seljaci su se sve više opijali svojom rakijom, a žene u tamnoj odjeći

tračale su u zbijenim skupinama. Nekoliko ih je naizmjence držalo djetešce, cokćući

mu u lice. Briznulo je u plač.

»Posjetio sam Blöndala«, naposljetku reče Tóti.

Agnes je problijedjela. »Što je htio?«

»Misli da bih više vremena trebao posvetiti tomu da vas uključim u molitve i

održavam vam propovijedi, a manje vas puštati da govorite.«

»Blöndal samo jedno voli više od vjerskih prijekora, a to je zvuk njegova

vlastita glasa.« Agnesine riječi bile su pune pokude.

»Je li istina da je Blöndal angažirao Natana da mu izliječi ženu?«

Agnes ga oprezno pogleda. »Da«, polako reče. »Da, to je istina. Natan je prije

nekoliko godina posjetio Hvammur kako bi joj dao mast za obloge i pustio joj krv.«

Tóti kimnu glavom. »Blöndal mi je malo govorio i o Fridriku. Čini se da vrlo

dobro napreduje pod skrbništvom Birnija Olsena i uz savjetovanje pastora Jóhanna.«

Pogledao je Agnes da procijeni njezinu reakciju. Zaškiljila je.

»Hoće li i za njega sastaviti žalbu?« upita ona.

»Nije rekao.« Tóti pročisti grlo. »Agnes, sluškinja Karitas vam šalje pozdrave.

Pitala je jeste li mi govorili o Natanu.«

Agnes prestade plesti i stisnu čeljust.

»Karitas?« Glas joj se slomio.

»Tražila je da razgovaramo nakon što sam se susreo s Blöndalom. Željela mi je

reći nešto o Natanu.«

»I što je rekla o njemu?«

148

Tóti se prepipao tražeći rog s burmutom, nasipao je malo na ruku i ušmrkao.

»Rekla je da više nije mogla izdržati rad za njega. Rekla je da se poigravao s

ljudima.«

Agnes nije ništa odgovorila.

»Naišao sam druge u ovoj dolini koji kažu da je bio vračar, da je nazvan po

Sotoni«, reče Tóti.

»To je vrlo popularna priča. I mnogi vjeruju u nju.«

»Vjerujete li i vi u nju?«

Agnes na koljenima izravna komad nedovršene čarape. »Ne znam«,

naposljetku reče. »Natan je vjerovao u snove. Njegova je majka bila vidovita i snovi

su joj se često ostvarivali. Njegova obitelj bila je poznata po tome. Tjerao me da mu

prepričavam svoje snove i pridavao im je veliku važnost.«

Agnes je prestala dlanom gladiti čarapu i podignula je pogled. »Đakone«, tiho

reče. »Ako vam nešto kažem, obećavate li da ćete mi povjerovati?«

Tóti osjeti kako mu je srce poskočilo u njedrima. »Što mi želite reći, Agnes?«

»Sjećate li se kad ste me prvi put posjetili ovdje i pitali me zašto sam vas

odabrala za svog svećenika, a ja sam vam rekla da je to bilo zbog ljubaznosti prema

meni, jer ste mi pomogli da prijeđem rijeku?« Agnes oprezno pogleda skupinu ljudi

na rubu polja. »Nisam lagala«, nastavi. »Doista smo se tada sreli. Ali vam nisam

željela reći da smo se bili susreli i prije toga.«

Tóti je podignuo obrve. »Žao mi je, Agnes. Ne sjećam se.«

»Ne biste se mogli sjećati. Susreli smo se u snu.« Zagledala se u Tótija, kao da

je zabrinuta da će se smijati.

»U snu?« Đakona se ponovno dojmio kontrast između njezinih tamnih

trepavica i svijetlih očiju. Posve je drukčija od drugih, pomisli.

Zadovoljna što đakon neće prasnuti u smijeh, Agnes nastavi plesti. »Kad sam

imala šesnaest godina, sanjala sam da bosa šećem poljem lave. Bilo je prekriveno

snijegom, a ja sam bila izgubljena i preplašena – nisam znala gdje sam i nigdje nisam

nikoga vidjela. Ni u kojem smjeru nije bilo ničega osim kamenja i snijega, i velikih

provalija i pukotina u tlu. Stopala su mi krvarila, ali morala sam nastaviti dalje –

nisam znala kamo, ali hodala sam najbrže što sam mogla. Upravo kad sam pomislila

da ću svisnuti od straha, pojavio se mladić. Bio je gologlav, ali nosio je svećenički

ovratnik i pružio mi je ruku. Nastavili smo hodati u istom smjeru kao i prije – nismo

149

znali kamo drugdje bismo mogli poći – i premda sam i dalje bila nasmrt preplašena,

držao me za ruku i to me tješilo.

Zatim sam iznenada, u snu, osjetila kako mi tlo pod nogama popušta i ruka mi

se istrgnula iz mladićeve i pala sam u provaliju. Sjećam se da sam podignula pogled

dok sam padala u tminu i vidjela sam kako se tlo ponovno zatvara nad mojom

glavom. Zaklonilo mi je pogled na svjetlost i lice čovjeka koji se pojavio. Pala sam u

zemlju, pokopana u tišinu, i bilo je nepodnošljivo, a onda sam se probudila.«

Tóti osjeti da mu se suše usta. »Jesam li ja bio taj čovjek?« upita.

Agnes je kimnula. U očima su joj bile suze. »Užasnula sam se kad sam vas

vidjela poslije, kod Gönguskörda. Prepoznala sam vas iz sna i znala sam da ste

nekako povezani s mojim životom, a to me zabrinjavalo.« Agnes obrisa nos o rukav.

»Nakon našeg rastanka, doznala sam vam ime. Čula sam da ćete postati svećenik

kao i vaš otac i da ste išli na jug na školovanje, i tada sam znala da je moj san stvaran,

da ćemo se susresti i treći put. Čak je i Natan vjerovao da sve dolazi u tri slijeda.«

»Ali niste pali niz provaliju i još se nije spustila tama«, reče Tóti.

»Još nije«, tiho odgovori Agnes, teško gutajući slinu. »Kako bilo da bilo. Nije

me preplašila tama provalije. Preplašila me tišina.«

Tóti se zamislio. »Štošta u ovom i onom svijetu ne razumijemo. No iako ne

razumijemo, ne znači da se moramo bojati. U tako malo toga u životu možemo biti

sigurni, Agnes. I to ulijeva strah. Lagao bih da kažem da se ne bojim onoga što ne

znam. Ali Bog je uz nas, Agnes, i ne samo to, imamo Njegovu ljubav i On nam

otklanja strah.«

»Ne mogu biti uvjerena u takvo što.«

Tóti je pružio ruku i nesigurno primio Agnesinu. »Vjerujte mi, Agnes. Ovdje

sam, kao što sam bio u vašem snu. Možete osjetiti moju ruku u svojoj«, doda.

Tóti joj je stisnuo tanke prste, njezine zglobove. Osjetio je njezin miris, slatkast

miris svježe mlaćenice, kao i kiselost. Kože? Mlijeka? Othrvao se snažnom porivu da

njene prste stavi u svoja usta.

Nesvjesna njegovih misli, Agnes se nasmiješila i potapšala mu koljeno

slobodnim dlanom. »Uvjerena sam da ćete jednog dana ipak biti dobar svećenik«,

reče.

Tóti joj pogladi nadlanicu. »Znate«, reče on, »Blöndal mi zamalo nije dopustio

da dođem ovamo.« Osjećao se kao urotnik.

»Naravno da nije.«

150

»Kad sam ga danas vidio, zabrinuo sam se da će mi zabraniti da vas posjetim.«

»I, je li to učinio?«

Tóti je odmahnuo glavom. »Rekao je da vam moram održati propovijed.«

Agnes je nježno izvukla ruku iz njegova stiska, a on ju je nevoljko pustio.

Promatrao ju je kako nastavlja plesti.

»Zašto mi ne biste rekli nešto o Natanu«, upita, malčice razdražljivo.

Agnes pogleda ljude ispred njih. »Mislite li da treba iznijeti još hrane?«

»Margrét bi vas pozvala.« Tóti znojne dlanove obrisa o hlače. »Slobodno

nastavite, Agnes. Blöndal nije ovdje.«

»I Bogu hvala na tome.« Agnes je duboko udahnula. »Što biste željeli da vam

kažem o Natanu? Znate da sam radila za njega na Illugastadiru. Očito ste o njegovu

karakteru čuli dovoljno od ljudi iz ovoga kraja. Što još želite znati?«

»Kad ste ga upoznali?«

»Upoznala sam Natana Ketilssona dok sam radila na Geitaskardu.«

»Gdje je to?«

»U Langidaluru. To mi je bilo šesto gospodarstvo na kojem sam radila kao

sluškinja. Vodi ga Worm Beck. Bio je dobar prema meni. Prije sam radila na

Fannlaugarstadiru, na istoku, zatim na Búrfellu. Ondje smo se prvi put sreli, đakone,

kad sam bila na putu prema Búrfellu i vi ste me preveli preko rijeke. Otišla sam jer

sam čula da ondje radi Magnús Magnússon, čovjek ista imena kao moj otac, i mislila

sam da bih mogla otići k njemu.

Nisam ondje dugo ostala. Magnús je bio ljubazan, ali kad sam ga podsjetila da

se po njemu prezivam Magnúsdóttir, razbjesnio se i rekao da je moja majka naštetila

njegovu ugledu i pitao se hoće li ikad doći kraj nevoljama koje mu je ta žena donijela.

Poslije toga nije mi bilo drago boraviti ondje. Magnús mi je složio krevet i dopustio

mi da budem ondje sa svima, ali s vremena na vrijeme primijetila bih da me

promatra čudnog izraza lica i znala sam da je to zbog toga što primjećuje da

nalikujem na majku. Dao mi je nešto novca prije nego što sam otišla. Bilo mi je to

prvi put u životu da sam u rukama držala novac.

Odlučila sam otići na Geitaskard. Krenula sam sasvim rano ujutro, pješice, i

nizvodno sam pratila bijelu rijeku Blandu kad sam vidjela skupinu muškaraca koji

su dolazili iz smjera planinskog klanca na istoku. Pridružili su se meni i mojim

suputnicima, uglavnom drugim slugama, i međusobno smo se upoznali, a kad ono,

jedan od njih moj mali brat, sada već odrastao! Nismo se čak niti prepoznali. Jóas je

151

bio izvan sebe. Primio me za ruku i nazvao me sestrom, a ostali su mu se rugali kad

su mu u očima vidjeli suze. I ja sam bila sretna što sam pronašla Jóasa, ali primijetila

sam da je pomalo pod utjecajem rakije i odjeća mu je bila neuredna. Rekao mi je da je

sluga, ali nije nosio nikakvo pismo preporuke i pogled mu je bio nervozan kao u

skitnica kojih ima u ovim krajevima. Nešto mi je govorilo da se nije dobro snašao i

srce mi je prepuklo što to vidim. Razgovarali smo cijelim putem do Geitaskarda tog

jutra i saznala sam da Jóasovo djetinjstvo nije bilo nimalo vedrije od mojega. Mamma

ga je ostavila ubrzo nakon što me odvukla na Kornsáu i rekao je da su se nabacivali

njime uzduž i poprijeko doline kao grumenom vrućeg ugljena. Nije znao gdje je

Ingveldur, i rekao je da što se njega tiče može gorjeti u paklu. I to smo bili nas dvoje,

oboje siromasi, samo što se činilo da je on lošije prošao. Nije znao ni čitati ni pisati, a

kad sam mu se ponudila da ću ga naučiti, planuo je i rekao mi da se ne pravim

važna.

Jóas i njegovi prijatelji, svi do jednoga zamusanci, rekli su mi da idu u

Geitaskard vidjeti mogu li ondje pronaći kakav poslić, budući da je to veliko

gospodarstvo. Jóas si nije bio dogovorio položaj kao ja, ali jamčila sam za njega

Wormu pa je i on primljen. Bili su to ljepši dani, netko iz obitelj bio je sa mnom, iako

smo se jedva poznavali, a to gospodarstvo bilo je dobro za rad. Bilo je mnogo hrane

na Geitaskardu, za razliku od Gudrúnarstadira ili Gafla, ili čak Gilsstadira. Bilo je

trenutaka na tim gospodarstvima kad nije bilo druge nego djeci za jelo dati lojanice,

a ja bih jela komadić kuhane kože. I sluge na Geitaskardu uvijek su pazili jedni na

druge. Pored svih tih krava i konja, i maslaca, i trave, i debelih porcija mesa koje su

punile želuce, nije bilo teško biti dobar. Složila sam se s jednom od sluškinja koje su

radile ondje, Marijom Jónsdóttir. Nikad nisam imala mnogo prijatelja, ali i ona je bila

siroče i vjerojatno smo se na neki način razumjele.

Činilo se da se Jóasu sviđa Geitaskard, što mi je bilo drago. Ali nisu mi bili

dragi njegovi prijatelji. Činili su mi se kao skupina protuha, mamlaski, suhonjavi

muškarci, prljavih hlača i ušljive kose. Jóas si je izgrebao tjeme do krvi. Worm se

nekih momaka riješio nakon tek tjedan dana – uhvatio ih je kako spavaju iza staje – a

ni ostali se nisu dugo zadržali. Ne znam je li to bilo zbog toga jer je bio bolji čovjek ili

zato što sam ja bila ondje s njim, ali Jóas mi je dopustio da ga upristojim i iščetkam

mu uši iz kose i bio je marljiv. Noću kad smo imali vremena za sebe, razgovarali

bismo. Rekao mi je da je čuo priče o meni, da se raspitivao i čuo da sam otišla raditi

na Gudrúnarstadir. Rekao mi je da me pokušao potražiti ondje, ali da sam bila otišla

kad je on stigao i nisu se mogli sjetiti kamo sam otišla. Nisam mu dopustila da vidi,

ali to me rasplakalo, pomisao da me brat pokušava pronaći. Imao je i dijete.

152

Djevojčicu čija je mamma bila sluškinja. Ali rekao mi je da se dijete rodilo mrtvo, a

sluškinji nije bilo stalo do njega. Rekla sam mu za Helgu, našu sirotu mrtvu sestru, i

rekao mi da je otišao na njezin sprovod i da mu je stočar Jónas, Helgin otac, dao malo

novca s obzirom na to da je Jóasa bila ostavila kurva. Jóas je uporno tvrdio da je naša

mamma nevaljala i da bi mogla završiti u paklu zato što je dvoje djece ostavila na

milost župi, a to uopće nije bila nikakva milost, a nazivao ju je još i raznim drugim

imenima. Govorio je o mammi na isti način kao Magnús i posvađali smo se zbog toga

jedne noći, a kad sam se probudila Jóasa više nigdje nije bilo. Uzeo je novac koji mi je

Magnús bio dao. Otad ga nisam vidjela.«

Glasno hihotanje doprlo je iz smjera okupljenih dolje na polju. Tóti je vidio da

su dvojica muškaraca pustili kravu, a drugi su je uzalud pokušavali potjerati natrag

na polje.

»Štedjela sam taj novac«, nastavi Agnes. »Za udaju; da platim vađenje papira i

pomognem mužu kupiti parcelu da budemo pošteni i samostalni ljudi.«

»Imali ste zaručnika?« upita Tóti.

Agnes se nasmiješila. »Ah, bio je jedan sluga na Geitaskardu. Daníel

Gudmundsson. Bila sam mu draga i svima je govorio da smo zaručeni. Rekao je to

na suđenju, ali ne shvaćam kako je to mogao ozbiljno misliti. Nijedno od nas nije

imalo prebijene pare. Dopustila sam mu da misli što god ga veseli, dokle god je bio

dobar prema meni.

Daníel je radio i na Illugastadiru dok sam bila ondje. Bio je na suđenju, prvo

kao svjedok, zatim je Blöndal odlučio da je sigurno znao što se sprema, i osuđen je

na služenje kazne u Rasphusu u Kopenhagenu.«

»Je li znao što će se dogoditi?« upita Tóti.

Agnes je podignula pogled s igala i hladnokrvno ga pogledala.

»Da je itko znao što će se dogoditi, mislite li da bih sjedila ovdje, razgovarajući

s vama? Mislite li da bi se itko drugi, Daníel, Fridrikova obitelj, našao u škripcu i bio

maltretiran do iznemoglosti da je tko znao što će se dogoditi?«

Nastala je tišina.

Agnes je duboko udahnula. »Nakon što je Jóas otišao, najbolja u vezi s radom

na Geitaskardu bila je María. Dok sam odrastala, nikad nisam imala mnogo

prijatelja; prebacivali su me s imanja na imanje. Svakomu tko je trebao obaviti svoju

dužnost prema župi ili tko je htio balavu djevojčicu da pazi na travu ili ovce ili

kotlove. Ionako sam bila povučena. Bilo mi je draže čitati nego razgovarati s

ostalima.« Agnes je podignula pogled. »Volite li čitati?« upita Tótija.

153

»Veoma.«

Agnes mu se široko nasmiješila, i Tóti se prvi put sjetio sluškinje kojoj je

pomogao da prijeđe rijeku. Imala je bistre oči i kad je razdvojila usne, pokazali su se

pravilni zubi; iznenada je izgledala mlađe, izmijenjeno. Bio je svjestan da mu se prsa

dižu i spuštaju. Veoma je lijepa, pomisli.

»I ja«, reče, sada gotovo šapćući. »Najdraže su mi sage. Kao što kažu, blíndur er

bóklaus maður. Slijep je čovjek bez knjige.«

Tóti je osjetio kako se nešto budi u njemu, plač ili pak smijeh. Promotrio je

Agnes na poslijepodnevnom suncu koje joj je obasjavalo vrhove trepavica, i zamislio

se nad Blöndalovim riječima. Agnes je ubila Natana jer je bila odbijena. Vidio je tu

rečenicu urezanu u svoju pamet.

»U djetinjstvu sam često kao težakinja radila čuvajući polja. Katkad je na tim

gospodarstvima bilo knjiga.« Pokazala je na stjenovita brda njima iza leđa. »Ponijela

bih ih sa sobom i čitala na brdu Kornsá. Mogla sam ondje zaspati i imati malo mira

od farme i radnih zadataka. Iako bi me ponekad uhvatili i kaznili.«

»U zapisu za konfirmaciju piše da ste bili načitani.«

Agnes je uspravila leđa. »Svidjela mi se konfirmacija; pričest i svi koji te

gledaju kad hodaš prema oltaru i klekneš pred svećenikom. Seljaci i njihove žene

nisu mi mogli zabraniti da čitam kad su znali da se pripremam za konfirmaciju.

Mogla sam ići u crkvu i učiti sa župnikom, ako je imao vremena. Dobila sam bijelu

haljinu, a poslije smo jeli palačinke.«

»A poezija?«

Agnes se činila sumnjičavom. »Što s njom?«

»Volite li je? Pišete li pjesme?«

»Ne hvalim se svojim pjesmama. Ne kao Rósa. Njezine pjesme svi znaju.«

Slegnula je ramenima.

»Zato što su prekrasne.«

Agnes je ušutjela. »Natan je volio tu Rósinu osobinu. Sviđalo mu se što je znala

riječima graditi stvari. Izmišljala je vlastiti jezik kako bi rekla nešto što su ostali mogli

samo osjetiti.«

»Čujem da je i Natan bio pjesnik.« Tóti je hinio opuštenost. »Jeste li vas dvoje

komunicirali pjesmama, kao Rósa i Natan?«

154

»Ne kao Rósa, ne. Ali komunicirali smo jedno s drugim svojevrsnom

poezijom.« Agnes se zagledala preko polja. »Upoznala sam Natana jednog ovakvog

dana.«

»Na proslavi košnje?«

Kimnula je. »Na Geitaskardu. Posluživala sam s Maríjom. Iznosile smo hranu i

piće i nismo se baš žurile. María je znala sve što se o nekome moglo znati i sjećam se

da mi je pokazivala nabrekli trbuh jedne sluškinje s gospodarstva i govorila mi je

nešto što možda nije bilo lijepo, ali nasmijavala me toliko da nisam mogla doći do

zraka. Zatim me zgrabila za lakat i povukla me do staje i rekla mi da je upravo

vidjela da Natan Ketilsson stiže na konju.

Već sam bila čula za Natana, naravno. Bio je poznat po koječemu, ovisno o

tome s kime ste razgovarali. Svi su saznali za njegovu avanturu s Rósom. Svi su znali

da su njezina djeca Natanova, a ne Ólafova. Natan je proputovao cijeli sjever. Kao

mladić je ljudima puštao krv, a zatim je otišao u Kopenhagen i svi su govorili da se

vratio kao vrač. Govorili su i da se sprijateljio s Blöndalom, koji se u to vrijeme ondje

školovao, i zato nikad nije bio uhvaćen zbog onog što je poslije činio. Svi su Natana

smatrali kradljivcem i istina je da je zbog toga bičevan kad je bio mlađi. Nitko nije

mogao objasniti odakle mu toliko novca kad su sami vidjeli koliko mu malo stavljaju

na dlan. Neki su se kleli da je pridobio druge da za njega kradu životinje. Imao je

mnogo neprijatelja. Međutim, je li se tim ljudima zamjerio ili su samo bili

ljubomorni, teško je reći. Priče se s vremenom otmu kontroli, a Natan je volio ljude

držati u neizvjesnosti.«

»Kakvo je tada bilo vaše mišljenje o Natanu?«

»Ah, nisam tada ništa mislila o njemu. Nisam ga nikad prije upoznala, iako mi

se njegov brat Ketil jedanput pokušao udvarati. U staji mi je María rekla da je Natan

napokon ostavio Rosu i kupio si imanje. Mnogi su govorili o tome jer je Rosa bila

omiljena i bilo im je žao što joj je slomio srce, iako je bila udana. María mi je rekla da

su Worm i Natan bliski prijatelji i da mu je on pomogao doći u posjed Illugastadira,

gospodarstva na samoj obali mora s pregršt tuljana i gavki i naplavljenog drva, ako

ga možete odvući s obale. Rekla je da se Natan počeo praviti važan, govorio je da se

preziva Lyngdal, a ne Ketilsson, iako nijedna od nas nije mogla dokučiti zašto — bilo

je to čudno ime, nimalo islandsko. María je mislila da je to vjerojatno bilo zato da se

pravi Dancem, a ja sam se pitala kako smije samo tako promijeniti ime. María mi je

rekla da muškarci mogu raditi što ih je volja, i da su svi oni Adami, daju imena

svemu pod suncem.

155

Otresle smo prljavštinu s odjeće, a María se ugrizla za usne da joj budu

crvenije. Zatim smo izišle iz staje, pretvarajući se da provjeravamo je li koja posuda

prazna.

Tad sam prvi put vidjela Natana. Očekivala sam da će biti krupan muškarac,

zgodan, uspravan čovjek duge kose, poput muškaraca koji sluškinjama obično

zavrte glavom. Ali Natan nije bio zgodan. Muškarac kojeg sam vidjela u razgovoru s

Wormom nije bio visok i bio je prilično mršav u licu – nikad nije izgledao snažno.

Kosa mu je bila crvenkasto-smeđa, a nos mu je bio prevelik za takvo lice. Pomislila

sam da sa svojom kestenjastom kosom i okruglim malim očima izgleda kao lisica i to

sam rekla Mariji. Prasnula je u smijeh i rekla da nije ni čudo što ga neki sjevernjaci

smatraju bezobličnim.

Tad nas je Natan primijetio. Bilo je očito da smo se našalile na njegov račun, ali

činilo se da mu ne smeta. Nešto je prokomentirao Wormu i krenuo prema nama.

Sjećam se da se smješkao, kao da nas već poznaje. Pretpostavljam da mu je

godila pažnja. >Dobar dan, djevojke<, rekao je. Bio je neznatno viši od mene, ali glas

mu je bio dubok. Rekao je: >Biste li mi ukazale čast i odale mi kako se zovete?<, i ja

sam odgovorila za obje.

Natan se nasmiješio i naklonio, a tad sam primijetila njegove ruke. Bile su

veoma bijele, poput ženskih ruku, a prsti su mu bili tanki kao brezine grančice i

podjednako dugački. Nije čudo što su ga nazivali >dugoprsti<. Rekao je da mu je

drago što nas je upoznao i pitao nas nije li dan lijep. Počeo nas je ispitivati uživamo li

u slavlju, ali prekinula sam ga i rekla da nam on još nije rekao svoje ime. María me

podrugljivo pogledala, ali Natan je uvijek volio one koji nemaju dlake na jeziku,

poslije mi je to rekao. Rekao je da se zove Natan Lyngdal. Zabljesnulo mu je u očima.

María je pitala ne preziva li se zapravo Ketilsson i Natan je to potvrdio, rekao

je da se doista preziva Ketilsson i da ima još razna druga imena, ali da nisu sva

prikladna za naše fine uši. Bio je ležeran u ophođenju, đakone. Uvijek je znao što

valja ljudima reći; što će im biti milo čuti. I što će ih najdublje pogoditi.

Nismo dugo razgovarali. Worm je pozvao Natana i on se pozdravio s nama, ali

tek nakon što je promrmljao da se nada da ćemo se više družiti poslije kad ne bude

tako tražen.«

Đakon Tóti prstom je prešao desnima, uklanjajući pokoji ostatak duhana.

Vrške prstiju obrisao je o hlače i nije mogao izbjeći da primijeti svoje malene, ni po

čemu dojmljive ružičaste ruke. U prsima ga je žacnula zavist.

»Kad ste poslije toga vidjeli Natana?«

156

Agnes je zastala da prebroji očice prije nego što je završila pletivo. »Ah, tog

istog dana«, reče ona. »María i ja imale smo posla cijelo popodne, obavljale smo

zadatke koje nam je zadala Wormova žena i pazile da se djeca nikomu ne motaju

pod nogama, ali večer smo dobile slobodnu da i same proslavimo košnju. Bio je to

lijep nježan sumrak i svi sluge sjedili su vani promatrajući kako pada noć. Jedan

težak kazivao je priču o skrivenim ljudima, vilenjacima, kad se začuo kašalj i vidjeli

smo da Natan stoji u sjeni iza naše skupine. Ispričao se što nam se prikrao, ali rekao

nam je da voli priče i pitao bismo li ugodili neznancu i dopustili da nam se pridruži

u slavlju. Jedan sluga rekao je da se Natana Ketilssona teško može nazvati

neznancem, pogotovo među ženama, i većina se nasmijala. No jedan ili dva

muškarca, kao i određeni broj sluškinja, pogledali su u stranu.

María je Natanu oslobodila mjesta pokraj sebe. Ja sam bila na vanjskom rubu

skupine, jer nisam bila tako omiljena zbog svog načina razgovora s ljudima, ali

Natan je prošao pokraj Maríje i sjeo pokraj mene. >Sada smo svi spremni<, rekao je,

pogledao čovjeka koji je govorio i ponukao ga da nastavi priču. Sjedili smo do kasno

u noć pričajući priče i promatrajući zvijezde, dok nije stiglo vrijeme za spavanje i to

je bilo sve.«

»Što mislite zašto je Natan odabrao sjesti pokraj vas?«

Agnes je slegnula ramenima. »Poslije mi je rekao da me promatrao cijeloga

dana i da me nije mogao pročitati. Isprva sam ga pogrešno shvatila i rekla, pa, nije ni

čudo, jer sam žena, a ne knjiga. Nasmijao se i rekao da nije tako mislio, da on može

čitati i ljude, iako neki kao da su ispisani pismom koje ne može protumačiti.« Agnes

se slabašno nasmiješila. »Shvatite to kako god želite, đakone. Ali to je rekao.«

ĐAKON SE ZASIGURNO PITA što smo bili jedno drugom. Promatram ga i znam da

razmišlja o Natanu i meni, pušta da mu se misao kotrlja glavom, uživa u njoj, poput

djeteta koje iz kosti siše moždinu. Bilo bi svejedno i da siše kamen.

Natan.

Kako da se uistinu prisjetim prvog trenutka susreta s njim, kad je ruka čiji sam

stisak osjetila na svojoj bila tek obična ruka? Nezamislivo mi je razmišljati o Natanu

kao o strancu koji je nekoć za mene bio. Mogu si predočiti kako je izgledao, prisjetiti

se kakvo je bilo vrijeme, kako mu je svjetlo plesalo po čekinjastu licu, ali onaj

157

djevičanski trenutak nemoguće je ponovno proživjeti. Ne mogu se sjetiti kako je bilo

ne poznavati Natana. Ne mogu zamisliti kako je bilo ne voljeti ga. Pogledati ga i

shvatiti da sam pronašla ono za čime nisam ni znala da žudim. Ta me žudnja

izjedala tako duboko, tako dugo u noć, da bih se prestravila.

Nisam lagala đakonu. Ta noć zvijezda i priča, i toplog stiska njegove ruke na

mojoj, zbila se kao što sam mu rekla. Ali nisam rekla Tótiju što je uslijedilo kad su

sluge otišli na spavanje. Nisam mu rekla da je i María otišla s njima, uputivši mi

prijekoran pogled. Nisam rekla da smo ostali sami i da me Natan nagovarao da

ostanem s njim u polumraku. Da razgovaramo, rekao je. Samo da razgovaramo.

»Reci mi tko si, Agnes. Evo, daj mi svoju ruku da naučim nešto o tebi.«

Hitra toplina njegovih prstiju koji mi prelaze cijelim otvorenim dlanom.

»Ovo su žuljevi, dakle marljiva si radnica. Ali prsti su ti snažni. Nisi samo

marljiva, nego i dobro radiš. Vidim zašto te Worm zaposlio. Vidiš ovo? Dlan ti je

udubljen. Kao i moj, gle, vidiš li kako je nepopunjen?«

Mekano uleknuće, jedva primjetni nabori u njegovoj koži, nagovještaj kostiju.

»Znaš li što to znači, kad imaš udubljen dlan? To znači da ima nešto

tajanstveno u nama. Ne pripazimo li, ovu prazninu može ispuniti zla sreća. Ako

izložimo udubinu svijetu i svoj njegovoj tami, svoj nesreći.«

»Ali što možemo kad nam je oblik ruke takav kakav nas zadesi?« smijala sam

se.

»Možemo je prekriti drugom rukom, Agnes.«

Težina njegovih prstiju na mojima, poput ptice koja slijeće na granu. Bilo je to

ispuštanje šibice. Nisam vidjela da smo okruženi kresivom sve dok nisam osjetila da

je buknuo plamen.

158

OSMO POGLAVLJE

Pjesma Róse Pjesnikinje Natanu Ketilssonu,

oko 1827.

Ó, hve sæla og áleit mig, —

engin mun því trúande, —

þá fjekk eg liða fyrir þig

forsmán vina, en hinna spje.

Sa minn þanki sannur er, —

þó svik þín banni nýting arðs —

Ó, hve hefir orðið þjer

eitruð rosin Kiðjaskarðs!

Kako li sam se sretnom smatrala —

tako slobodnom, nitko ne zna koliko —

čak i kad sam zbog tebe patila,

kad su me svi izvrgnuli ruglu.

Gle, izdajico, zla te sudba snašla —

čuj što mislim, istina to je;

Avaj, ta ruža Kidjaskarda

tebe je otrovala!

159

JESEN SE SPUSTILA na dolinu poput izdisaja. Ležeći budna u produljenoj tmini

listopadskog jutra, pluća obloženih sluzi, Margrét je razmišljala o svjetlu koje se

usporilo u dolasku; činilo se kao da teturajući prolazi kroz prozor, kao da se izmorilo

na dugom putovanju. Već joj se činilo da ustaje s mukom. Probudila bi se u

prohladnom mraku dok joj se Jón nožnim prstima prislanjao o noge da ih ugrije, a

nakon što bi nahranili kravu i konje radnici su ulazili nosova i obraza ružičastih od

leda u zraku. Kćeri su joj rekle da je svakog jutra dok su bile u berbi bobica bilo

mraza, a tijekom okupljanja stoke pao je snijeg. Margrét nije išla, nije se uzdala u

svoja pluća da će izdržati dugu šetnju preko planine da pronađu i dovedu ovce s

ljetnog pašnjaka, ali poslala je sve ostale. Osim Agnes. Nije joj mogla dopustiti da

hoda planinama. Ne zbog straha da bi pobjegla. Agnes nije bila glupa. Poznavala je

ovu dolinu i znala je koliko malo mogućnosti za bijeg ona nudi. Vidjeli bi je. Svi su

znali tko je.

Dan okupljanja stoke bio je nemiran. Radnici su bili otišli prvi, prije svitanja,

odjahali su na konjima iza planine Vididals s drugim muškarcima iz doline, a

nedugo zatim neke žene iz okruga pošle su za njima pješke. Margrét je ostala kod

kuće s Agnes kako bi pripremila objed koji će ih dočekati kad se vrate. Čim se tog

dana razdanilo, Margrét je osjetila nelagodu. Nebo je osvanulo sivo i zloslutno i

znala je da će se nešto zbiti. Bilo je to zbog načina na koji su se oblaci skutrili preblizu

tlu. Mirisa željeza u zraku. Cijelo je jutro razmišljala o ljudima koji su se bili izgubili

u planinama. Prije samo jedne godine sluškinja je nestala u iznenadnoj snježnoj

mećavi tijekom okupljanja stoke, a njezine kosti pronašli su tek sljedećeg proljeća,

kilometrima udaljene od mjesta na kojem je zadnji put viđena. Zebnje su morile

Margrétine misli toliko da se zatekla kako razgovara s Agnes samo kako bi si

olakšala brige dijeleći ih s nekim. Zajedno su pobrojile poznate ljude koji su stradali

u planinama. Sumoran je to razgovor, pomisli Margrét, ali bilo je donekle utješno

govoriti o smrti naglas, gotovo kao da se ono što je izgovoreno ne može ostvariti.

Možda je zbog toga Agnes više razgovarala s đakonom nego s njom, pomisli ona.

160

Dakako, imala je pravo; nešto se bilo dogodilo. Ubrzo poslije podneva, dok se

još nitko nije bio vratio s planine, na vratima farme začulo se brzo kucanje i Ingibjörg

je upala u kuću. »Róslín«, reče.

Gospodarstvo na Gilsstadiru bilo je preplavljeno djecom. Margrét je primijetila

da unatoč kaosu, zadimljenoj kuhinji punoj zagorjelih lonaca i kotlića iz kojih je

kipjelo, Róslínina horda djece, činilo se, to što im majka rađa doživljava kao

gnjavažu. Nakon što su tri žene ušle, Róslín je teturajući došla u baðstofu, blijeda i

preznojena. Nešto nije u redu, neprestano je ponavljala. Naravno, užasnula se kad je

vidjela da Agnes šutke stoji na vratima, ali kao što je Ingibjörg smireno napomenula,

gdje bi je drugdje Margrét mogla smjestiti?

Dijete je bilo krivo okrenuto. To im je rekla Agnes i iznenada je zakoračila

naprijed da položi ruke na Róslínin trbuh. Róslín je vrisnula, zahtijevala je da maknu

Agnes s nje, no ni Margrét ni Ingibjörg nisu se pomaknule. Čak i dok joj je Róslín

udarala po dlanovima i grebla je po rukama, Agnes je mršavim prstima nastavila

nježno pritiskati nabreklu izbočinu.

Okrenuto je na zadak, bila je rekla. Róslín je tada jauknula i prestala se opirati.

Agnes se nije pomaknula, ali rekla je Róslín da legne na pod i cijelo je vrijeme ostala

uz nju. Margrét se sjetila da Agnes nije maknula ruke sa žene. Tijekom cijelog

porođaja gladila je Róslín svojim tankim dlanovima, umirujući je, govoreći djeci da

se sklone s puta, da donesu krpu, zakuhaju vodu. Jedno dijete natjerala je da otrči na

imanje Kornsá po divlju anđeliku koju su djevojke donijele iz berbe bobica. »Nalazi

se u plitici s pijeskom u smočnici«, rekla je, a Margrét se čudila što se Agnes čini tako

dobro upoznata s njezinim domom. »Nemojte oštetiti korijen. Donesite šačicu.«

Zamolila je Ingibjörg da napravi čaj od korijena, rekla joj je da će tako lakše ići. Kad

su joj vruću tekućinu prinijele ustima, Róslín je stisnula čeljust i odbila piti.

»Nije to otrov, Róslín «, rekla je Margrét. »Poštedi nas ispada.« Uslijedio je

znakovit trenutak. Pogled izmijenjen s Agnes. Brz, nategnut osmijeh.

Dijete je počelo izlaziti na zadak, kao što je Agnes rekla. Prvo noge, provirili su

krvavi nožni prstići, zatim tijelo i naposljetku glava, pupkovine omotane oko ruku i

vrata. Ali bilo je živo i to je bilo sve što je Róslín trebala znati.

Agnes ju je odbila poroditi. Zamolila je Ingibjörg da pomogne djetetu doći na

svijet i nije ga željela taknuti, čak ni poslije, kad je Róslín zaspala, a zvuk okupljenih,

meketavih ovaca počeo odzvanjati dolinom. Margrét je to smatrala čudnim – to da

Agnes ne želi primiti novorođenče. Što je ono bila rekla? »Dijete mora živjeti.« Kao

da bi umrlo da ga je Agnes primila u naručje.

161

Te su večeri imali dvostruki razlog za slavlje. Snaæbjörn, kojeg su ostali stočari

nutkali rumom i rakijom, bio je ushićen, toliko da je kad se popeo u obor za

razvrstavanje da odvuče svoje ovce u obiteljski tor, zateturao i poskliznuo se u blatu,

a jedan ga je ovan snažno tresnuo u glavu. Margrét je čula Pálla dok je zgodu

prepričavao majci koja se oporavljala, vedro se prisjećajući da su Snæbjörna morali

odvući da legne na travu dok su drugi razvrstavali preostale životinje.

Jeli su tek kasno. Margrétine kćeri spasile su što se od zanemarene hrane na

ognjištu spasiti dalo i navečer je poslužile izgladnjelim radnicima. »Malo je

sniježilo«, rekla je Steina nakon što su čule vijest da je Róslín rodila. Pogledala je

Agnes. »To je sigurno bio dobar znak.«

»Vrlo malo sam pomogla«, rekla je Agnes. »Ingibjörg ju je porodila.«

»Ne«, ispravila ju je Margrét. »Onaj čaj od korijena anđelike – gdje si to

naučila?«

»To je nešto što svi znaju«, promrmlja Agnes.

»Vjerojatno je to pokupila od Natana«, kiselo dometnu Lauga.

Margrét se čudila tomu što se Agnes, makar na jedan sat, činila članicom

obitelji. Tako je sljedećeg dana povela razgovor s Agnes, ispitivala ju je kakve je boje

znala praviti, i ponašale su se kao gazdarica i sluškinja, sve dok Lauga nije ušla u

sobu i požalila se da joj je muka od toga da joj Agnes bulji u odjeću i stvari. Baš kao i

Margrét, Lauga je znala da bi dotad već bile primijetile da nešto nedostaje da je

Agnes kradljivica. Čak se ni srebrni broš nije pomaknuo s mjesta u prašini ispod

kreveta. Margrét se nakratko zapitala je li Lauga ljubomorna na Agnes, ali tu je

misao odagnala. Zašto li bi Lauga zavidjela ženi koja će umrijeti prije negoli se

ponovno promijeni vrijeme? Bez obzira na to, žestinu njezina zgražanja kao da je

poticalo nešto više od ogorčenosti.

Nježno izvadivši noge ispod olovne težine muževa tijela, Margrét je ustala iz

kreveta, tiho se približila prozoru i provirila kroz sušenu kožu. Vani je bilo

susnježice. Kakva gnjavaža, pomislila je. Iako su ovnovi i ovce muzare stavljeni na

ispašu na pokošenu livadu, jednogodišnja janjad još je bila zatvorena u obor. Tog je

dana trebalo početi klanje.

Margrét se prisjetila trenutka kad je Agnes tek stigla na imanje Kornsá. Jednim

je dijelom bila uživala u napetosti između nje i zločinke, čak je se nije mogla zasititi.

To ih je združilo; zbližilo ju je s kćerima, s mužem. Ali sada je shvatila da se njihova

šutnja pretvorila u nešto prirodnije i spokojnije. Margrét je bila zabrinuta zbog toga.

Previše se naviknula na to da Agnes boravi na gospodarstvu. Možda zbog toga što

162

još jedan par ruku u kući dobro dođe. Zahvaljujući dodatnoj ženskoj pomoći, već joj

je popustila bol u leđima, a kašalj joj više nije ometao disanje tako često kao prije.

Izbjegavala je misliti na to što će se dogoditi kad objave datum pogubljenja. Ne, bolje

je uopće ne razmišljati o tome, a ako se pokraj te žene osjeća ugodnije, to je zbog toga

što joj je lakše obaviti sve poslove. Nema smisla strepiti dok te čeka posao koji valja

odmah obaviti.

KLANJE PRATI određena užurbanost. Vrijeme je ružno, u kiši ima leda, a vjetar je

poput vuka koji ujeda za pete, podsjećajući da je zima pred vratima. Raspoloženje mi

je tmurno poput gustih snježnih oblaka koji se spuštaju.

Nitko ne želi raditi do kasno u noć i tako smo svi zabundani slojevima odjeće i

čekamo vani na listopadskom polusvjetlu da sluge i Jón ulove prvu ovcu. Odvojili su

onoliko životinja koliko misle da nam je dovoljno da izdržimo zimu. Jesu li i mene

uračunali u broj usta koja valja nahraniti? Suzbijam poriv da se ponudim Jónu i

njegovu nožu. Zašto me ne bi ubili ovdje, sada, na ovaj ni po čemu poseban dan?

Čekanje me uništava. Ovce tamane ono malo trave kojoj na ovom vremenu nisu

izbile smeđe mrlje. Znaju li te tupe životinje kakva ih sudbina čeka? Okupljene i

razdvojene, samo jednu ledenu noć moraju čekati u strahu. Ja već mjesecima u oboru

čekam svoj red da me ubiju.

Gudmundur hvata prvu ovcu, klekne na nju kako ne bi mogla pomaknuti

glavu. Ne sviđa mi se on, ali učinkovit je – grkljan je prerezan do leđne moždine i

tako je hitar s vjedrom da se ni kap nije prolila. Samo nekoliko minuta i istekla je sva

krv. Primičem se da od njega preuzmem vjedro, ali ignorira me i predaje ga Laugi.

Nema veze. Ignoriraj i ti njega. Čekam da preuzmem vjedro od Jóna, koji je zaklanu

ženku prebacio preko ograde obora kako bi bolje uhvatio crveni mlaz. Uvijek ima

više krvi negoli se očekuje i uvijek brizne u nepredviđenom smjeru. Nešto krvi

prolijeva se na blatnjavo tlo i u sivu vunu životinja, ali vjedro je ubrzo puno.

Vraćam se unutra gdje je Margrét na vatru nagrnula balegu i treset. Oči mi

suze zbog dima i Margrét kašlje u mutnom oblaku, no kao što me podsjeća, nećemo

imati razloga za prigovore kad budemo jeli dimljeno meso koje ćemo objesiti preko

greda. Spuštam krv i vraćam se van.

Čekamo da ovcama oderu kožu. Bjarnijeva ovca još krvari — nedovoljno je

vješt za dobro klanje. No Gudmundur je okretan s nožem. Podsjeća me na Fridrika,

163

koji je došao pomoći s klanjem na Illugastadiru prije nego što su se on i Natan

prestali pretvarati da su prijatelji. Fridrik se uvijek činio pomalo previše željan

raščetvoriti životinju – malčice prebrz s oštricom. Jón je sporiji, ali oprezniji. Kožu

počinje skidati na stražnjim skočnim zglobovima i lomi zglob u stražnjim nogama ne

ostavljajući tetive koje bi trebalo odrezati. Gudmundur skida kožu s lopatica koliko

može, ali s mukom je povlači s prsa pa Jón moli Bjarnija da mu pomogne. Zajedno

odvlače ovcu na zid, gdje će s lešine okresati preostalu kožu i napokon je skinuti.

Bjarni je napravio nered. Kad bih se barem mogla ubaciti i pokazati mu kako se to

radi. Zamisli samo te izraze lica kad bih im pristupila i zatražila nož.

Od iznutrica uzimamo srca, pluća i jednjak, kao i crijeva i želudac, i lešini je

sva utroba izvađena.

Te jeseni na Illugastadiru, Natan je ovci zarezao žučni mjehur. Gorka tekućina

izlila se na meso i Fridrik je urlao od smijeha. »A tvrdiš da si liječnik«, rekao je on

Natanu. Čudno je kako se sada prisjećam tih trenutaka.

S iznutricama u vjedrima, ostavljamo muškarce da meso razrežu na dijelove i

objese, te se vraćamo u kuhinju. Dio dima sad se raščistio i vatra se rasplamsala.

Margrét je na ognjište stavila kotao s vodom da zakuha, i sve počinjemo raditi na

krvavicama. Čak i Lauga pomaže cijedeći krv kroz krpu. Lecne se kad joj lice pogodi

kaplja krvi koja štrca. Izlazim da pokupim želuce za krvavice i kad se vratim, zrak u

kući je zagušljiv zbog životinjskog mirisa kipuće masti i bubrega koji se prže

muškarcima za doručak. Margrét je u drugi lonac stavila malo sala i prekrila ga

vodom da se krčka. Kristín, Margrét, Steina i ja šivamo želuce u vreće, ostavljajući

malenu rupu za nadjev. Kad je Lauga završila procjeđivanje krvi, umiješam

preostalo salo i raženo brašno pa predlažem da umiješamo i lišajeve, kao što smo

činili na Geitaskardu. Kad se Margrét složi i pošalje Laugu u spremište da ih donese,

osjećam kako mi val sreće žubori srcem. Ovo je moj život kakav je nekoć bio; do grla

u prljavom poslu, radeći da bih kako-tako preživjela. Djevojke čavrljaju i smiju se

dok vreće pune krvavom mješavinom. Mogu zaboraviti tko sam.

Salo se brzo otapa. Nas tri odvlačimo lonac s vatre i puštamo ga da se hladi,

dok ne budemo mogle probiti lojni poklopac koji skriva tekućinu koja se nalazi

ispod.

Muškarci ulaze da pojedu bubrege, vonjajući na drek i mokru vunu. Mislim da

sluge sa zavišću promatraju nas žene, dok vrećaste krvavice spuštamo u lonac

kipuće vode u zadimljenoj, toploj kuhinji. Kad Jónu poslužim hranu prvi put me

164

pogleda u oči. »Hvala, Agnes«, tiho govori. To je zbog Róslínina djeteta – sigurna

sam u to. Sad me gleda drukčijim očima.

Muškarci su završili s jelom i otišli po prve komade mesa. Počinjem mjeriti

salitru i miješam je sa solju. To me podsjeća na vrijeme kad sam Natanu pomagala u

radionici: mjereći sumpor, suho lišće, smrvljene sjemenke. Danas sam mnogo

razmišljala o Illugastadiru. Jesen kad smo klali jedina je koju sam ondje provela.

Uživala sam u pripremanju zaliha za zimu. Hrane koju ćemo poslije pojesti, kojom će

se Natan hraniti na dugačkim putovanjima. Stajao je naslonjen na okvir kuhinjskih

vrata tog dana dok sam ja miješala krv i brašno, čitao mi je sage i govorio o vremenu

koje je proveo u Kopenhagenu, gdje su blodpolse bile začinjene i prošarane

određenom vrstom sušenog voća. Zatim su Fridrik i Sigga upali u prostoriju

hihoćući se, s vjedrima iznutrica iz dvorišta u kojem se klalo, sa snijegom u kosi, a

Natan me ostavio i otišao u radionicu.

Prsti me peku dok u drvenu bačvu utiskujem sloj po sloj nasoljenog mesa.

Ružičasta kora pucketa mi među prstima, a leđa me bole od sagibanja nad bačvu.

Steina me promatra, ispitujući s koliko vode valja poprskati svaki sloj, dodajući da su

joj se vršći prstiju naborali od soli. Lizne kožu, nabora nos okusivši je. »Ne

razumijem zašto ne možemo sve čuvati u surutki. Sol je tako skupa«, kaže ona.

»Ovako prija stranim nepcima«, odgovaram. Ovu bačvu mijenjat ćemo za

robu. Masnije meso spremit ćemo u surutku, zadržati ga za obitelj.

»Vadi li se sol iz mora?«

»Zašto mi postavljaš toliko pitanja, Steina?«

Djevojka zastaje, ružičastih obraza. »Zato što mi odgovaraš«, promrsi.

Slijede kosti pa glave. Molim Laugu da iz lonca s lojem isprazni hrskavice i

vodu, ali pretvara se da me ne čuje i gleda ravno naprijed. Umjesto nje odlazi Kristín.

Kad mi se Steina ponovno primakne, plaho se smiješeći, i pita trebam li kakvu

pomoć, molim je da prazni lonac napuni kostima koje se ne mogu ni za što drugo

upotrijebiti. Sol. Ječam. Voda. Steina i ja teglimo lonac do krvavica koje se bare u

vodi kako bi se moždina otopila u uzavreloj vodi, kako bi sol i vrućina s lešine

zgulile svu preostalu mekoću. Ona plješće kad lonac iz kojeg se prelijeva zakačimo

na kuku i odmah počinje nabacivati još ogrjeva na vatru.

»Ne previše, Steina«, govorim. »Nemoj prekriti žeravicu.«

Ovčje glave držim nadomak žeravice na ognjištu da paljenjem uklonim svu

dlaku. Opržena se vuna ne rasplamsava, nego se smežura na plamenim jezicima, a ja

osjećam da mi se nosnice šire od smrada koji se izdiže.

165

O, Bože. Smrad.

Baðstofa na Illugastadiru. Kitovo salo razmazano po drvenini i krevetima, zatim

zadimljeni plamen svjetiljke na masnim, vunenim pokrivačima. Kosa koja gori.

Ne mogu ja to; trebam svježeg zraka. Bože!

Ne daj da primijete koliko te to uznemiruje. Predajem glave Steini, prepuštam

joj da obavi zadatak. Ali vonj opržene vune i spaljene dlake ostaje mi u nosnicama,

jedak, smučilo mi se od njega do srži.

Margrét me pronašla kako čučim u mraku glave spuštene na koljena. Čekam

da me pokudi. Što radiš, Agnes? U kuću. Izvoli napraviti što ti je rečeno. Kako se

usuđuješ ostaviti Steinu da sve radi sama. Meso je spalila do neprepoznatljivosti.

Ali Margrét šuti. Polako se spušta tik do mene i čujem joj škljocanje u

koljenima.

»Kako se brzo svjetlo sada povlači.« Samo to će reći?

Ima pravo. Plavi suton kao da se došuljao s mračnog crijeva rijeke ispred nas.

Uvečer kao da sve snažnije miriše, a sjedeći ovdje na Margrét zamjećujem miris

kuhinje. Krvavice. Dim. Rasol. Teško diše, a u večernjoj tišini čujem nekakvu

nepravilnost u njezinim plućima; nešto što joj oduzima dah.

»Trebala sam malo zraka«, kažem.

Margrét uzdiše, nakašljava se. »Nitko još nije umro od svježeg zraka.«

Sjedimo i osluškujemo tihi mlaz rijeke. Kišica prestaje sipiti. Počinje padati

snijeg.

»Hajdemo pogledati što djevojke sad rade«, naposljetku kaže Margrét. »Ne bih

se čudila da je Steina sebe zakvačila na gredu umjesto mesa. Možda ju zateknemo

posve nadimljenu.«

Slab mukli odjek iz kovačnice. Bit će da muškarci rasprostiru ovčju kožu da se

suši.

»Dođi, Agnes. Nasmrt ćeš se prehladiti.«

Spuštajući pogled, vidim da mi je Margrét pružila ruku. Primam je, a koža joj je

na dodir poput papira. Ulazimo.

166

KUHINJSKA VATRA spala je na gomilicu šušketave žeravice, a gusta tama spustila se na

krv prolivenu vani u oborima do trenutka kad je Lauga, nabreklih prstiju, zadnju

mokru vrećastu krvavicu vezala na uže da je objesi i osuši. Steina, pregače

prekrivene mrljama od iznutrica i krvi, naslonila se na dovratak i promatrala sestru.

»Vani pada snijeg«, reče ona.

Lauga je slegnula ramenima.

»Svi su otišli u krevet.« Onjušila je zrak. »Lijepo ovdje miriše, zar ne?«

»Ne znam kad je klanje ugodno mirisalo.« Lauga se sagnula i podignula vjedra

u kojima su bile ovčje iznutrice.

»Ma, pusti ih da se osuše. Oprat ćemo ih ujutro.« Steina je prišla sestri i

dovukla stolac ispred vatre. »Jesi li vidjela kako je Agnes spremala meso? Nikad još

nisam vidjela nekoga tko tako brzo radi.«

Lauga je vjedra naslagala uza zid i sjela pokraj Steine, pružajući ruke prema

vrućem pepelu. »Vjerojatno je zatrovala cijelu bačvu.«

Steina se nakreveljila. »Ne bi ona to učinila. Ne nama.« Cuclala je vrh pregače i

počela spužvom trljati mrlje koje su joj prekrivale ruke. »Pitam se što je uzrokovalo

onu čudnu promjenu.«

»Kakvu promjenu?«

»Agnes i ja sjedile smo ovdje, kao što mi sad sjedimo, sređivale smo glave, kad

ih najednom ona baci meni u krilo i odjuri van, mrmljajući si u bradu. Mamma je za

njom krenula van i vidjela sam ih da sjede ondje, razgovarajući. Onda su se vratile

unutra.«

Lauga se namrštila i ustala.

»Čudno«, nastavi Steina. »Što god ona tvrdila, čini mi se da je mammi sad

draga.«

»Steina«, upozori je Lauga.

»Ne bi to ona nikad priznala, ali...«

»Steina! Za Boga miloga, moraš li uvijek govoriti o Agnes?«

Steina je podignula pogled prema sestri, iznenađena. »A što ne valja s time da

govorim o Agnes?«

Lauga se podsmjehnula. »Što ne valja? Jesam li ja jedina koja vidi njezino pravo

lice?« Glas joj se stišao na siktav šapat. »Govoriš o njoj kao da je obična žena. Kao da

je sluškinja.«

»Joj, Lauga. Kad bi barem...«

167

»Kad bih barem što? Što!? Sprijateljila se s njom kao vi ostali?«

Steina se otvorenih usta zablenula u sestru. Lauga je najednom otišla u stražnji

dio kuhinje i ruke, stisnutih šaka, prislonila na čelo.

»Lauga?«

Sestra joj se nije okrenula, nego je polako podignula zaprljana vjedra. »Idem ih

oprati.« Glas joj je bio nepravilan. »Trebala bi otići u krevet, Steina.«

»Lauga?« Steina je ustala i približila joj se za nekoliko koraka. »Što je bilo?«

»Ništa. Samo idi u krevet, Steina. Pusti me na miru.«

»Neću dok mi ne kažeš čime sam te uzrujala.«

Lauga je odmahnula glavom, izobličena lica. »Mislila sam da će biti drukčije«,

naposljetku reče. »Kad je Blöndal došao, mislila sam da je možda nećemo morati

previše trpjeti jer će redarstvenici biti tu. Mislila sam da će biti zaključana! Nisam

mislila da će uvijek biti s nama, razgovarati s đakonom u našoj baðstofi. Sad vidim da

čak i mamma s njom prisno razgovara! Čini se da nitko ne mari za to što nas svi u

dolini čudno gledaju.«

»Ne gledaju. Ne obaziru se na nas.«

Lauga je stinula oči i spustila vjedra pokraj nogu. »O, itekako nas gledaju,

Steina. Ti to ne vidiš, ali sad smo svi obilježeni. I nimalo nam ne ide u prilog što nas

vide u razgovoru s njom, što je dobro hranimo. Nikad se nećemo udati.«

»Ne možeš to znati.« Steina se digla sa stolca pokraj ognjišta. »Neće to trajati

zauvijek«, naposljetku reče.

»Jedva čekam da ode.«

»Kako to možeš reći?«

Lauga je uzrujano izdahnula. »Svi vide da đakon trčkara oko Agnes kao

očarani dječarac, a sad joj čak i pabbi ujutro kima i zaželi joj dobro jutro, još otkad je

vještičjim činima iz Róslín izvukla dijete. A tek ti, Steina!« Lauga se okrenula prema

sestri, gledajući je u nevjerici. »Ponašaš se kao da ti je ona sestra, a ne ja!«

»To nije istina.«

»Istina je. Posvuda je pratiš. Pomažeš joj. Želiš joj se svidjeti.«

Steina je duboko udahnula. »Ja... Samo je se sjećam otprije mnogo godina. Ne

mogu prestati misliti na to da nije uvijek bila ovakva. Nekoć je bila naše dobi. Ima

majku i oca, kao i mi.«

168

»Ne«, protisnula je Lauga. »Ne kao mi. Ni po čemu nije poput nas. Došla je

ovamo i nitko uopće ne vidi kako se sve promijenilo. I to ne nabolje.« Sagnula se i

podignula krvava vjedra i bijesno izjurila iz sobe.

POČELO JE SNIJEŽITI većinu dana na sjeveru. Breidabólstadur bio je zavijen debelom

maglom koja se odbijala podići, čak i kad je listopadsko sunce na svijet donijelo ono

malo svjetla što je uspjelo. Unatoč vremenu, Tóti se skanjivao ostati kod kuće s ocem.

Osjećao je da je probijena neka nevidljiva opna između njega i Agnes. Počela je,

napokon, govoriti o Natanu i pomisao na to da će ga pustiti još bliže k sebi, da će

možda imati dovoljno povjerenja u njega da progovori o onom što se dogodilo na

Illugastadiru, pobudila je nešto u njemu.

Dok je oprezno omatao svoje drhtavo tijelo u što više slojeva vunene odjeće

koje je uspio pronaći u sanduku, Tóti je ponovno razmišljao o njihovu prvom

susretu. Mogao se mutno prisjetiti brze vode Gönguskörda, njezina hučanja dok su

se proljetne bujice snijega koji se topi slijevale niz prijelaz. Mogao je vidjeti mokri

šljunak koji je sjao na suncu. A ispred njega, saginjući se uz obalu i spuštajući čarape,

tamnokosa žena koja se spremala pregaziti rijeku.

Tóti je navukao rukavice u baðstofi gospodarstva Breidabólstadur i prebrao po

sjećanju tražeći lice koje je tog dana prvi put ugledao. Žena je škiljila na suncu kad je

podigla pogled prema njemu, bez osmijeha. Vlažna kosa slijepila joj se za čelo i vrat

od hoda. Bijela vreća ležala je na riječnom kamenju pokraj nje.

Zatim toplina njezina tijela prislonjena na njegova prsa dok su na njegovoj

kobili prelazili zapjenjenu vodu. Miris znoja i divljih trava koji joj se širio s vrata.

Pomisao na to poput groznice je prostrujala njegovim tijelom.

»Zašto se tako žuriš?«

Tóti je podigao pogled i vidio da ga otac promatra s druge strane sobe.

»Očekuju me na Kornsáu.«

Pastor Jón činio se udubljen u misli. »Puno vremena ondje provodiš«, zamislio

se.

»Ima ondje mnogo posla«

»Čujem da okružni redarstvenik ima dvije kćeri.«

»Da. Sigurlaug i Steinvör.«

169

Njegov otac suzio je oči. »Ljepotice, je li?«

Tóti je izgledao zbunjeno. »Siguran sam da neki tako misle.« Okrenuo se da

izađe iz sobe. »Nemoj me čekati budan.«

»Sine!« Pastor Jón zakoračio je nekoliko koraka prema vratima i Tótiju dao

Novi zavjet. »Zaboravio si ovo.«

Tóti se zarumenio, zgrabio knjižicu i ubacio je u kaput.

Ispred kućerka u Breidabólstaduru Tótija su od hladnoće zapekli obrazi i

zaboljele ga uši. Teško je disao dok je osedlavao uspavanu kobilu i usmjeravao je

prema Kornsáu. Čak i kad je maglu zamijenio snijeg, koji je istresao pahulje koje su

se zaplitale u grivu njegova zdepasta konja, i kad je Tóti osjetio da ga udovi bole od

mnogo vremena provedenog na oštrom zraku, u mislima se neprestano vraćao u

prošlost, ženi koju je susreo pokraj prijelaza Gönguskörd, i sjećanje ga je zagrijalo do

srži.

»Poslije proslave košnje neko vrijeme nisam vidjela Natana. Onda sam jednog dana

bila u spremištu na imanju, rezala sam meso obješeno na gredu. Stajala sam na

ljestvama, s nožem u ruci i zastala sam na trenutak da promotrim plavo

novembarsko svjetlo vani. Zatim se iznenada našao ondje, naslonjen na vrata.«

Agnes se namjestila na krevetu da što bolje iskoristi osvjetljenje svjetiljke. Tóti

je bacio pogled na ostale članove obitelji s imanja Kornsá, koji su sjedili na drugom

kraju baðstofe. Tóti je slutio da slušaju, ali činilo se da je Agnes toga nesvjesna. Činilo

se kao da ne bi mogla prestati govoriti čak ni kad bi to željela.

»Tako sam se iznenadila kad sam ga ugledala da sam zamalo pala s ljestava.

Meso bi mi ispalo na prljav pod da ga Natan nije uhvatio. Rekao je da je došao u

posjet Wormu te da je bio na Hvammuru gdje je liječio Blöndalovu ženu i nije mu

imalo smisla vratiti se kući gdje ga čekaju samo posao i tuljani. Tako je barem rekao.

Mislim da sam ga upitala kako mu se sviđa Illugastadir, i rekao mi je da treba

još slugu koji bi mu pomogli s poslom. Natan je rekao da ima sluškinju, ali da nije

najbistrija. Osim toga, vrlo je mlada, a Karitas, kućepaziteljica, odlazi u dolinu

Vatnsdalur potkraj sljedećeg svibnja.

Onda smo neko vrijeme razgovarali. Sjećam se da sam ga pitala za udubljene

dlanove, jer smo o tome govorili kad je prvi put došao, a on se nasmijao i rekao da će

ih ubrzo napuniti novcem želi li Blöndal da mu žena živa dočeka kraj zime.

170

Zatim smo se vratili do kuće i vidjeli su nas neki sluge koji su radili u dvorištu.

María je iznosila pepeo i kad je vidjela Natana, zastala je i zagledala se. Eno mi

prijateljice, rekla sam, ali Natan se nije obazirao na nju. Počeo je govoriti, rekao je da

će pasti snijeg, da to osjeća u kostima i pitao je tko je ono. Pokazivao je na Pétura

Ovcokolju.«

»Drugog stradalog?« upita Tóti.

Agnes je nagnula glavu. »Zvao se Pétur Jónsson. Bio je poslan na Geitaskard

da ondje provede zimu jer je nekoliko godina prije bio optužen za klanje životinja.

Bio je čudan čovjek. Nije mi se dopao. Običavao se smijati kad ništa nije izazivalo

smijeh, a nama slugama prepričavao bi svoje more, od kojih nam je mnogima bilo

neugodno.«

»I on je bio vidovit?«

Agnes se nećkala i osvrnula se na ostale u baðstofi. Kad je ponovno prozborila,

govorila je prigušenim tonom. »Mnogi pamte jedan san koji je Pétur prepričao na

Geitaskardu. Usnuo ga je više puta i svaki put sam se naježila. Sanjao je da hoda

dolinom kad su do njega dotrčale tri ovce koje je ubio s Jónom Arnarsonom. Rekao

je da je stado predvodila jedna ženka koju je ubio, a kad su mu se ovce približile,

povratila je krv i poprskala ga. Smijao se tom snu, ali poslije su neki ljudi prepoznali

nešto u njemu.«

»Proročanstvo? Jeste li Natanu spomenuli Péturov san?«

»Jesam. Onda mi je Natan govorio o čudnim snovima koje je on usnuo tijekom

života. Ali oni sada nisu važni.«

»Čula sam ja za Natanove snove«, izgovorio je napeti glas s druge strane sobe.

Agnes i Tóti osvrnuli su se oko sebe i ugledali Laugu koja ih je promatrala, čudna

izraza lica.

»Lauga«, opomenula ju je Margrét.

»Róslín mi je govorila o njima, mamma. Mislim da bi ih bilo zanimljivo čuti.«

»Ne želimo slušati o tome«, reče Jón, polako ustajući.

»Ne. Dopusti joj da nam prepriča snove Natana Ketilssona«, usprotivila se

Steina. »Ako Lauga misli da zna nešto o njima, sigurno bismo ih svi rado čuli.

Uključujući Agnes.«

Jón se zamislio. »Pusti đakona Thorvardura da razgovara sa svojom

štićenicom bez tvog uplitanja.«

171

»Mojeg uplitanja!« Lauga se nasmijala i bacila svoje pletivo na krevet. »A što je

s njezinim uplitanjem? U našem je domu! Uvijek mi dašće preko ramena u kuhinji!

Izgovara laži u našoj baðstofi!« Lauga se okrenula prema svojim roditeljima.

»Mamma, pabbi, oprostite, ali rekli ste Steini i meni da zaklopimo uši pred tom

ženom. A sad joj dopuštate da plete svoje priče ni dva metra od nas? >Jao, jadna ja,

sirota sam!<«

»Ne možemo nju i đakona Tótija poslati van na snijeg«, napomenula je Steina.

»Dobro onda, pabbi, ako jedno od nas može navečer pričati bajke, zašto ne

možemo svi?«

Margrétino lice bilo je kameno. »Podigni pletivo, Lauga.«

»Da, podigni pletivo, Lauga«, podrugljivo reče Steina.

»Odmah obje prestanite«, graknu Margrét. »Đakone Tóti, morate znati da ne

možemo izbjeći da čujemo...«

»Što ti je Róslín rekla o Natanovim snovima, Lauga?« ubaci se Agnes. Prestala

je plesti i napeto je promatrala sestre.

Svi su umuknuli.

»Pa«, promrmljala je Lauga, nakašljavajući se. Nesigurno je bacila oko na

Agnes, zatim pogledala oca, koji je spustio oči. »Róslín je rekla da je Natan mnogima

pričao o snu u kojem ga je zloduh ubadao u trbuh. Sanjao je još jedan san u kojem je

bio na groblju. Rekla mi je da je, u tom snu, vidio tijelo, truplo ili tako nešto u

otvorenom grobu, i da su ga jela tri guštera. Zatim se pokraj njega pojavio čovjek i

kad ga je Natan pitao čije je to truplo, čovjek je odgovorio: >Zar ne prepoznaješ

vlastito tijelo?<«

»Bože mili«, protisnu Kristín.

»Sto se onda dogodilo?« upita Bjarni iz svog kreveta.

Lauga je slegnula ramenima. »Pretpostavljam da se probudio. Ali Róslín je

rekla da je mnogima govorio o tom snu i svi se slažu da se to i dogodilo. Čula je za

njega od Ósk, koja je čula od svog brata, a on je pak čuo od Natana glavom i

bradom.«

Sve su se oči uperile prema Agnes. Izgledala je zamišljeno, a zatim je prebacila

noge preko bočne strane kreveta kako bi ih sve bolje vidjela.

»Meni je rekao da je u snu vidio svoje tijelo u otvorenom grobu, a na drugom

kraju vidio je svoju dušu. Zatim je njegovo tijelo dozvalo dušu i otpjevalo psalam

biskupa Steina.« Glas joj je odjeknuo u tišini.

172

Nitko nije progovorio. Tóti se naposljetku nakašljao.

»Agnes, biste li željeli nastaviti priču? Govorili ste o Péturu?«

»Smijem li prići bliže svjetiljci?«

Jón je pogledao Margrét, zatim ostale članove obitelji, pa odmahnuo glavom.

Margrét se lecnula. »Jóne«, tiho prošapta. »Kakve bi štete sad od toga moglo

biti?«

Tóti primijeti da je Jónov pogled kliznuo prema kćerima.

Margrét je uzdahnula. »Najbolje je da svatko ostane na svome mjestu«, reče

ona Agnes. »Imaš dovoljno svjetla za pripovijedanje.«

Kratki bljesak ljutnje proletio je Agnesinim licem, ali kad je nastavila govoriti,

glas joj je bio blag.

»Pétur je bio na zlu glasu u Langidaluru, i u Vatnsdaluru, kao što znate. Nitko

ne vjeruje čovjeku koji je zaklao toliko životinja. Iznenadila sam se što Natan nije

prepoznao Pétura, onomad na Geitaskardu, jer sam mislila da je Natan poznavao

svakojake ljude, pa sam mu rekla da je Pétur zločinac u pritvoru i da je prerezao

grkljan više od trideset ovaca, i to iz zabave, te da bi ga mogli poslati u Kopenhagen.

Natan ga je dobro promotrio, ali nije ništa više o tome rekao.«

»Možda ga je htio angažirati da mu ukrade koju ovcu«, zajedljivo reče Lauga.

»Možda«, odvrati Agnes iz svog mračnog kuta. Vratila se Tótiju . »Toga dana

odvela sam Natana Wormu, a zatim se pridružila Maríji na sjenokoši pokraj kuće.

Kad sam joj rekla da me Natan iznenadio u spremištu, pitala me što je htio. Rekla

sam joj da je došao na Geitaskard posjetiti Worma. María me tada primila za ruku i

rekla mi da budem oprezna.«

»Zašto?« upita Kristín. Gudmundur se grohotom nasmijao iz sjene.

Agnes se nije obazirala na njih. »Rekla sam joj da sam odrasla žena koja zna

misliti vlastitom glavom. María je rekla da ju upravo to zabrinjava.«

»Đakone«, iznenada reče Jón. »Možda bi bilo najbolje da razgovarate dalje od

obitelji.«

»Što nije u redu, pabbi. Želim čuti što se dogodilo«, reče Steina.

»Lezi u krevet, Steina.«

»Oprostite, Jóne«, upade u riječ Tóti. »Uz dužno poštovanje, ovdje sam da

saslušam što god Anges osjeća da mi mora reći. Kao što su vaša žena i kći jasno

istaknule, blizu smo jedni drugih i ne možemo izbjeći da vaša obitelj i sluge čuju

našu raspravu.«

173

»Raspravu?« namršti se Gudmundur. »Puštate je da se razveže kao da priča

priču za laku noć.«

Prije negoli je Tóti smislio što da odgovori, uključila se Margrét.

»Zaveži gubicu, Gudmundure. Pusti Agnes da razgovara s đakonom.

Uostalom, kako to mijenja stvar, Jóne moj? Obje znaju što se zbilo, a ono što prije

nisu znale, Róslín im je očito u međuvremenu utuvila u glavu.«

»Nemate se čega bojati«, reče Tóti.

»Nadam se da imate pravo«, odgovori Jón. Stisnuo je usne i nastavio puniti

čarapu.

Tóti se okrenuo prema Agnes. »Vaša prijateljica. Zašto vam je to rekla?«

»Mislila sam da je ljubomorna. Ona je bila prva koja je silno željela upoznati

Natana. Naime, znale smo da treba kućepaziteljicu.«

»I što s time?« upita Tóti.

»Novo radno mjesto kod čovjeka kojem nikad ne manjka novca? Bolje mjesto

na kojem si nešto više od obične sluškinje? Na kojem vodiš brigu o kući i imanju i

radiš kako tebi odgovara bez gazdarice kojoj ćeš polagati račune?« Agnes pogleda

Margrét.

»Nastavi, Agnes«, protisnu Margrét.

»Vijesti o takvoj prilici ne ostaju dugo tajne, đakone. Sve djevojke na

Geitaskardu znale su da je Natan Ketilsson neoženjen, da treba kućepaziteljicu, i

možda još nešto više od toga, a María je boljeg položaja bila željna koliko i ja,

đakone.« Pogledala je ostale.

»Više od svega željela sam Karitasino radno mjesto. Nisam učinila ništa

nečasno.«

Gudmundur je frknuo nosom, a Agnes ga je prostrijelila pogledom.

»Istina je da smo se Natan i ja sprijateljili jer smo voljeli razgovarati jedno s

drugim. Dolazio je na Geitaskard svakih nekoliko tjedana i razgovarali smo.«

Prkosno je pogledala Laugu. »Ponudio mi je svoje prijateljstvo i drage volje sam ga

prihvatila jer sam imala malo prijatelja. María me ubrzo počela ignorirati, a što je

više vremena Natan provodio sa mnom, tim su više svi ostali bili skloni

neljubaznosti prema meni. Ali bili su samo sluge.« Odbrusila je te riječi u smjeru

slugu pogrbljenih u kutu baðstofe. »Natan je bio pametan čovjek, liječnik, i poznavao

je aritmetiku i bio velikodušan s novcem. Te je jeseni više radnika na Geitaskardu

izliječio od kašlja, a jesu li bili zahvalni? Nimalo. Znali su da često dolazi samo kako

174

bi vidio mene i zbog toga su me kaznili. Čime sam ja to skrivila? Kad sam im rekla

da mi je Natan napokon ponudio da radim za njega na Illugastadiru, mislila sam da

će im možda biti drago zbog mene. No optužili su me da se razmećem i smatram

boljom od sirotinje kakva zapravo jesam. I ta je zima donijela novi oblik

usamljenosti, pa sam bila zahvalna na razonodi koji je unio Natan. Bila sam sretna

što odlazim s Geitaskarda. Moj brat je bio otišao. María me bila odbacila. Više me

ništa nije držalo ondje.«

Agnes je ušutjela i bjesomučno plela. Tóti je primijetio da Lauga i Gudmundur

potajno izmjenjuju kratke poglede. Nastalo je nekoliko trenutaka neugodne tišine

koju je prekidalo samo zveckanje igala za pletenje i Kristínin prigušeni hihot.

Naposljetku, kad je vjetar počeo jače puhati, Jón je ustao i predložio da legnu na

počinak. Iznenada umoran, Tóti je prihvatio ponudu da iskoristi slobodni krevet.

Obuzela ga je klonulost dok je Agnes govorila o Natanu, a grlo mu je bilo napeto i

bolno. Kad se svjetiljka ugasila, pitao se je li ispravno postupio time što ju je pustio

da govori.

KATKAD MI POSLIJE RAZGOVORA s đakonom usta budu bolna. Jezik mi je tako umoran;

obamre mi u ustima poput uginule ptice, potpuno mokrog perja, između kamenja

mojih zuba.

Što sam mu rekla? Što su ostali mislili o onom što sam rekla? Nije važno. Nitko

ne bi mogao razumjeti kako je bilo poznavati Natana. Tijekom tih prvih posjeta kao

da smo gradili nešto sveto. Zajedno bismo pažljivo polagali riječi, slažući ih jedne na

druge, ne ostavljajući praznog prostora među njima. Svatko od nas gradio je toranj,

dva svjetionika, poput onih koji se grade uz cestu kako bi pokazali put kad se

pogorša vrijeme. Vidjeli smo jedno drugo kroz maglu, zagušljivu jednoličnost života.

Uvečer bismo na Geitaskardu hodali po snijegu koji nam je škripao pod

koracima. Jedanput, kad sam se poskliznula na ledu, uhvatila sam ga za ruku i

izgubio je ravnotežu. Zajedno smo pali, smijući se, a na tlu me gurnuo na leđa da

promatramo igru zvijezda iznad nas. Jedno zviježđe nazvao je po meni.

»Misliš li da ćemo onamo otići kad umremo?« pitala sam.

»Ne vjerujem u raj«, rekao je Natan.

Iznenadila sam se. »Kako možeš ne vjerovati u raj?«

175

»To je laž. Čovjek je stvorio Boga zbog straha od smrti.«

»Kako to možeš reći?«

Okrenuo je glavu, ledeni kristalići zapleli su mu se u kosu. »Agnes. Nemoj se

pretvarati da se ne slažeš. Ovo je sve što postoji i znaš da je tako. Život, ovdje, u

našim venama. Ovdje je snijeg, i nebo, i zvijezde i ono što nam govore, i to je sve. Svi

ostali – slijepi su. Ne znaju jesu li živi ili mrtvi.«

»Nisu tako loši.«

»Agnes. Pretvaraš se da me ne razumiješ, ali razumiješ me. Ti i ja smo iste

vrste.« Natan se podbočio na laktove i mjesečina mu je oblila lice. »Mi smo bolji od

ovog.« Kimnuo je prema kući na imanju. »Od ovog života blata i mučenja. Uzimanja

svega zdravo za gotovo.« Nagnuo se bliže i tada me poljubio, nježno. »Nije ti mjesto

u ovoj dolini, Agnes. Ti si drukčija. Nisi u strahu od svega.«

Nasmijala sam se. »Tebe se sigurno ne bojim.«

Natan se nasmiješio. »Nešto te želim pitati.«

Srce mi je lupalo. »Je li? A što?«

Ponovno je legao na snijeg. »Kako se zove prostor između zvijezda?«

»Nema ime.«

»Izmisli ga.«

Razmišljala sam o tome. »Utočište duša.«

»To je samo drugi naziv za raj, Agnes.«

»Ne, Natane. Nije.«

Tek sam se poslije ugušila pod težinom njegovih argumenata, i na vidjelo su

izašle njegove mračnije misli. Tek poslije smo jezicima uzrokovali odrone, zaglavili u

pukotinama između onoga što smo rekli i mislili, do trenutka kad više nismo mogli

pronaći jedno drugo, kad više nismo vjerovali riječima koje su nam izlazile iz usta.

Te noći otišli smo u staju. Ispunila sam udubine njegovih dlanova svojim

ustima, grudima; njegovo tijelo našlo se na mojem. Rukama mi je nabrao tkaninu

suknje i podignuo je, a ja sam osjetila doticaj hladnog zraka na koži. Brinula sam se

da će nas otkriti; brinula sam se da će me nazvati kurvom. Zatim je došao prvi dodir

kože na koži i to je bio pucanj, slobodni pad. Vrpce na čarapama labavo su mi visjele

oko koljena dok mi je mekoća njegove kose draškala vrat.

Tada sam žudjela za njegovom težinom. Žudjela sam za njegovim dahom:

ubrzanim udisajima i toplim dodirom njegovih usta. Taj miris, sklisko opiranje

njegova tijela; nije bio nimalo nalik na druge. Izvijala sam vrat dok mi lice nije

176

ovlažila lebdeća vlaga. Osjećala sam ga, njegovu vrućinu, njegovu živost. Zastenjao

je i zvuk je ostao u zraku poput oblaka pepela iznad vulkana.

Poslije sam poželjela zaplakati. Bilo je suviše stvarno. Previše sam osjetila da

bih uvidjela što je to zapravo bilo.

Natan se nasmiješio dok je košulju gurao u hlače. Na vrhovima njegove

raščupane kose blistale su majušne kapi vode. Pogladio me po obrazu, pitao je li me

ozlijedio, jesam li krvarila. Nasmijao se kad sam mu dala niječan odgovor. Je li mu

laknulo? Ili se uzrujao?

»Ne moraš tako brzo ići.«

»Ustani sa slame, Agnes. Pođi u krevet.«

»Hoćeš li se vratiti?«

Vratio se. Vraćao mi se uvijek iznova cijele te duge zime. Bilo je noći drhturenja

u praškastom snijegu i večeri u staji dok su drugi spavali. I iako je snijeg prekrio

dolinu i sledilo se mlijeko u sirani, moja se duša topila. Vatra je bjesnjela nakon

njegovih usana, dok je vjetar vani hujao. Kad se sve zaledilo, nalazili smo se u

spremištu, sa zviježđem od mesa koje nam se sušilo nad glavom. Miris slame prožeo

nas je aromom ljeta. Pamtim da sam se osjećala kao da mi je krv previše usplamtjela.

Slavni Natan Ketilsson, čovjek koji je bolesnima iz udova cijedio sokove bolesti, koji

je bio sa slavnom Rósom Pjesnikinjom, koji je čuo zvona Kopenhagena i sam naučio

latinski – osebujan čovjek, čovjek iz saga – odabrao je mene. Prvi put u životu, netko

je vidio mene i voljela sam ga zato što sam se uz njega osjećala kao da sam mu

dovoljna.

Kad se sjetim kako sam rukom klizila kroz nabore suknje kako bih pronašla i

pritisnula modrice koje je ondje ostavio, osjećajući kako mi se bol počinje širiti

kožom. Modrice koje su bile jeka njegovih dodira, dokaz njegovih ruku na mojima,

njegovih bedara naslonjenih na moja: ushićenih izdisaja, veranja udova u mraku.

Kroz čitav ciklus rada tupog pogleda, noći prospavanih u samoći, buđenja nakon

kojeg su slijedili zadaci za zadacima, te skrivene modrice dale su naslutiti nešto više

– kraj običnosti postojanja koja guši.

Mrzila sam što blijede. Bile su jedino njegovo što sam mogla zadržati za sebe

dok ponovno ne dođe. Svih tih tjedana, svih tih noći, propadala sam izjedana glađu.

U staji, dok mi je glava bila čvrsto oslonjena o pod, Natan je prodro u nutrinu moje

duše. Pred slugama sam krila što uistinu osjećam. Tolika snaga volje da zatomim

nešto što sam željela razglasiti vjetru, utisnuti u blato, vatrom upisati u travu.

177

Složili smo se da ću doći živjeti s njim. On će me izvući iz doline, iz ljušture

mog bijednog života bez ljubavi, i sve će nastati iznova. On će mi pružiti proljeće.

A cijelo to vrijeme, tu je bila Sigga.

178

DEVETO POGLAVLJE

Handar-vagna-Freyjum fljoð

Flytur sagnir ljoða.

Kennd við Magnús, blessað bloð,

Búrfells-Agnes góða.

Među ženama je prva

pjesnikinja, po Magnúsu nazvana.

Njegova blagoslovljena krv teče njezinim venama:

dobra Búrfell-Agnes.

Anonimna, oko 1825.

179

»JESTE LI IKAD BILI na Illugastadiru, đakone?

Tóti je odmahnuo glavom. »Nemam baš potrebe putovati sjevernije od

Breidabólstadura.«

Sljedeći dan svanuo je u okrilju vlažnijeg i snježnijeg vremena, a Margrét je

nagovorila Tótija da povratak kući odgodi dok se nebo ne razvedri. Laknulo mu je.

Ružno je sanjao i probudio se s glavoboljom.

Budući da su ovce bile okupljene, klanje završeno, a sijeno dopremljeno kući,

ukućani imanja Kornsá dane su provodili unutra, baveći se predenjem, pletenjem i

izradom užadi.

Agnes je sjedila na krevetu, tražeći očice koje je Steina ispustila na rukavici.

»Illugastadir je gotovo na kraju svijeta«, reče ona, naginjući glavu, kao da želi

pokazati gdje se nalazi farma. »Nisam znala put i svi su mi bili govorili da će ondje

biti samotno, da nije nimalo nalik na dolinu gdje poznatih ima na svakom koraku.

Ali ja sam željela raditi za Natana.«

»Kad ste otišli onamo?«

»Prvom prilikom kad je to bilo moguće. U vrijeme kad se mijenja posao,

potkraj svibnja.«

»Koje godine je to bilo?« upita Tóti.

»1827. Božić i Novu godinu dočekala sam na Geitaskardu, a zatim sam čekala

da stigne troprsti zlatar i svojim pjevom isprati snijeg. Spremila sam svoje stvari i

otputila se pješke. Mnogo slugu selilo se u gornji i donji dio doline, ali nitko nije išao

u Vatnsnes i nitko nije putovao na Illugastadir. Kad sam počela hodati prema

sjevernom dijelu poluotoka, spustila se magla i bojala sam se da ću se izgubiti. No

čula sam more u daljini i znala sam da idem u pravom smjeru. Kad se magla

raščistila, vidjela sam da nisam daleko od crkve u Tjörnu. Pitala sam mogu li ondje

provesti noć i sljedećeg dana svećenik me uputio prema Illugastadiru.

Nije mi dugo trebalo da iz Tjörna stignem do farme. Tog sam jutra prvi put

vidjela more tako široko i prostrano. Vjetar je puhao sa sjevera, nosio kapljice valova

koji su nasrtali na obalu, a stotine morskih ptica kriještale su u krugovima iznad

površine. Čak sam nad sivom uzbibanom vodom mogla vidjeti fjordove na zapadu.

Kao da gledam njihovu sjenu.

180

To me se dojmilo. Svećenik iz Tjörna rekao mi je da tražim kućicu pokraj

stjenovitog zaljeva i ubrzo sam naišla upravo na to mjesto. Na obali je bio malen

čamac, a na prečke za sušenje ribe bila je pričvršćena posteljina, koja je sumanuto

lepršala na vjetru. Tada sam to protumačila kao dobar znak; činilo mi se kao da mi

maše u znak dobrodošlice.

Nisam se spustila daleko niz obronak kad je netko izišao iz kuće i počeo se

posrćući verati uzbrdo. Kako se silueta bližila, vidjela sam da je to mlada djevojka,

nije imala više od petnaest ljeta. Mahala mi je i činila se ushićenom. Kad sam došla

dovoljno blizu da se možemo čuti, povikala je pozdravljajući me i potrčala prema

meni. Kad se približila, činila se još mlađom, đakone. Imala je prćast nos i veoma

crvene usne, a kosa joj je bila svijetla i zamršena od vjetra. Bila je suviše lijepa za

seosku djevojku i sjećam se da sam se zapitala nije li možda Natanova kći. Bila je

predobro obučena da bi bila sluškinja.

Djevojka je uzela vreću s mojim stvarima i poljubila me. Pitala me jesam li ja

Agnes Magnúsdóttir, a ona se predstavila kao Sigrídur, ali rekla je da je svi zovu

Sigga.«

»To je bila sluškinja koju vam je Natan spomenuo na Geitaskardu?«

Agnes je kimnula. »Sigga je uskliknula da me očekivala cijeli tjedan, pitala me

jesam li gladna i jesam li prešla dalek put, te ne bojim li se razbojnika uz cestu i

odmetnika, hodajući sama planinskim putovima. Govorila je tako brzo da sam joj

jedva stigla odgovoriti, a prije negoli sam se snašla, uvela me u kuću i pokazala mi

moj krevet, koji je složila tog jutra. Baðstofa je bila malena, sa samo četiri ležaja i

nimalo slobodnog prostora. Iznad jednog kreveta bio je majušni prozor, ali

pretpostavila sam da je taj ležaj Sigga odabrala sebi. Na Illugastadiru bilo je prljavije

i skučenije nego što sam očekivala. Ali uvjeravala sam samu sebe da je bolje biti

gazdarica seoskog gospodarstva nego sluškinja u guvernerovoj kući. Sigga je rekla

da će mi dati vremena da rasporedim svoje stvari oko kreveta i otišla nam je skuhati

kavu. Kad sam joj rekla da ne mora rasipati na me, da su mi sasvim dovoljno surutka

i voda, nasmiješila se i rekla mi da Natan voli kavu i da je stalno piju. To mi se

učinilo velikim luksuzom.

Pričekala sam da Sigga izađe iz prostorije prije nego što sam pogledala

okolinu. Samo dva kreveta bila su složena – njezin i moj – i pitala sam se gdje Natan

spava te postoji li i potkrovlje koje nisam primijetila.

Kad se Sigga vratila, pitala sam je gdje je Natan. Očekivala sam da će biti ondje

da me dočeka. Sigga je izgledala posramljeno i rumeno te je rekla da je Natan vani.

181

Bila je nedjelja pa sam pitala je li Natan u crkvi, ali Sigga je odmahnula glavom.

Natan ne ide u crkvu. Rekla je da je jedini čovjek kojeg je upoznala koji odbija čitati

večernje molitve, i rekla je da knjigu psalama, ako je imam, trebam sakriti pod jastuk

jer bi u protivnom Natan mogao njome potpaliti vatru. Ne, Natan je lovio lisice na

planini, rekla je ona, ali pokazat će mi ona gospodarstvo umjesto njega.

Ne sjećam se kako sam na prvi dojam doživjela imanje, đakone. Bila sam

umorna od putovanja i pod dojmom nepregledne vode na obzoru. No svakako vam

mogu reći kakav je Illugastadir bio nakon što sam otprilike godinu dana provela

zatočena u tom Božjem kutku svijeta.«

»Rado bih da mi ga opišete«, potaknu je Tóti.

»Nije to mnogo više od podnožja planine i obale mora. To je dugačak niz

stjenovita tla, s jednim ili dva ravna polja na kojima je raslo krmivo za zimu, a sve

ostalo je divlja trava, koja raste oko kamenja. Obala je šljunčana, a golemi spletovi

morske trave plutaju zaljevom i izgledaju kao zamršena kosa utopljenika. Ujutro se

kao čarolijom pojavi naplavljeno drvo, a gavke se gnijezde na obližnjim stjenovitim

obalama pokraj zajednica tuljana. Vedrih dana je divno, a ostalih dana turobno kao

kopanje groba na kiši. Morska magla obavija kuću, a najbliže gospodarstvo je Stapar,

što je podosta daleko.

Nekoliko kamenih grebena kopna seže malo dublje u fjord i na jednom od njih

bila je Natanova radionica. Da bi se došlo do nje, valja prijeći usku nakupinu

kamenja. Sjećam se da sam pomislila kako je to neobično mjesto za gradnju

radionice, udaljeno od kuće i okruženo vodom, ali Natan ju je tako zamislio. Čak je i

prozor kućice imao pogled na kopno, a ne na more, jer je Natan želio vidjeti tko

prolazi planinom. Imao je pokojeg neprijatelja.

Sigga je rekla da ne zna gdje stoji ključ njegove radionice, ali da je u toj malenoj

straćari njegova kovačnica, te da ondje pravi ljekovite pripravke, a vjerojatno i drži

mnogo novca. To mi je rekla čudno se hihoćući i sjećam se da sam zaključila da je

šašava kao što mi je Natan rekao.

Sigga mi je rekla da je Natan otišao zatući tuljane i da će biti kožnih cipela ako

poželim, te da imaju perine od gavkina paperja baš kao svi islandski okružni

načelnici i da ću spavati kao zaklana, tako su mekane. Sigga je rekla da je odrasla na

Stóra-Borgu, ali majka joj više nije bila među živima, a nova je u tom poslu i nije prije

bila kućepaziteljica, ali Natan je lijepo govorio o meni i nadala se da ću je podučiti.

Iznenadilo me kad sam čula da sebe naziva kućepaziteljicom. Rekla sam: >Aha,

ti si ovdje gazdarica? Jesi li preuzela Karitasino mjesto?< A ona je kimnula i rekla da

jest, prije je radila kao obična sluškinja, ali kad je Karitas Natanu dala otkaz, zamolio

182

ju je da mu ona bude kućepaziteljica. Zatim je meni zahvalila što sam došla biti

njezina sluškinja, primila me za ruku i rekla da se moramo dobro slagati jer Natana

često nema pa bude usamljena.

Mislila sam da je sigurno došlo do zabune. Pomislila sam da ju je možda Natan

zamolio da bude kućepaziteljica do mog dolaska, ili da možda laže. Nisam pomislila

da bi mi Natan lagao.

Tad smo popile kavu i ja sam rekla Siggi ponešto o svom dosadašnjem radnom

iskustvu. Pazila sam da spomenem broj gospodarstava na kojima sam živjela i činilo

se da se to veoma dojmilo Sigge, a ona je nastavila govoriti koliko joj je drago što sam

s njom na Illugastadiru da joj pomognem i pitala me hoću li je naučiti isplesti šal s

uzorkom kakav sam nosila, i sve u svemu, bila sam mirnija.

Ubrzo je razgovor ponovno skrenuo na Natana, i Sigga je rekla da ga očekuje

poslije večere. No vratio se kući tek veoma kasno.«

»Jeste li tad s njime razjasnili svoj položaj ondje?« upita Tóti.

Agnes je odmahnula glavom. »Spavala sam kad je došao.«

MOŽDA SAM prvog jutra na Illugastadiru shvatila kako stoje stvari. Možda nisam.

Kasno me probudilo tugaljivo kreštanje galebova, a kad sam izišla, vidjela sam

da Natan hoda prema potoku. Dolje pokraj obale, posteljina mu je i dalje lepršala na

povjetarcu. Tada sam pomislila da se vratio tek ujutro.

Čak ni poslije kad mi je Sigga rekla da se vratio u ponoć s dva lisičja krzna

prebačena preko ramena, nisam se sjetila pitati u kojem je krevetu proveo ostatak

noći.

»TOG SAM JUTRA bila tako sretna što vidim Natana da sam zaboravila pitati zašto

Sigga misli da je ona gazdarica Illugastadira. Tek poslije u danu potegnula sam to

pitanje, dok sam slijedila Natana preko kamenja prema njegovoj radionici.

Nisam željela ispasti bezobrazna pa sam samo pitala, veoma ležerno, kako je

zadovoljan Siggom kao kućepaziteljicom. Ali kao i inače, Natan je prozreo na što

ciljam. Zastao je i začudio se.

183

>Nije ona moja kućepaziteljica<, rekao je.

Laknulo mi je što to čujem, ali objasnila sam mu da mi je, kad sam došla, Sigga

rekla da je ona preuzela Karitasino mjesto.

Natan se nasmijao i odmahnuo glavom pa me podsjetio da me upozorio koliko

je mlada i priprosta. Zatim je otključao bravu svoje radionice i zakoračili smo unutra.

Nikad nisam vidjela takvu prostoriju. Unutra su bili uobičajeni nakovanj, mijeh i

slično, ali i gomile sušenog cvijeća i trava uza zidove, staklenke pune tekućina,

mutnih i bistrih. Bilo je ondje veliko vjedro nečega što je izgledalo kao salo, igle i

skalpeli i staklenka u kojoj je bila malena životinja, posve blijeda i naborana kao

kuhani želudac.«

»Odvratno«, promrsi Steina s drugog kraja baðstofe. Agnes je podignula pogled

s rukavice, kao da je zaboravila da je obitelj ondje.

Iznenada se s ulaza u kuću začulo kucanje.

»Lauga«, reče Margrét. »Hoćeš li pogledati tko je?« Njezina kći otišla je otvoriti

vrata. Ubrzo se vratila sa starcem koji je s ramena otresao snijeg. Bio je to župnik

Pétur Bjarnason s Undirfella.

»Pozdravljam vas u ime Gospodina našega«, promrmlja čovjek, brišući naočale

o košulju. Bio je zapuhan od šetnje po ledu i vjetru. »Došao sam zapisati vas sve u

popis duša župe Undirfell«, reče pjevnim glasom. »Oho, zdravo, đakone

Thorvardure. Još ste ovdje u dolini, vidim. Aha, naravno. Blöndal vas je...«

»Ovo je Agnes«, prekide ga Tóti. Agnes je zakoračila naprijed.

»Ja sam Agnes Jónsdóttir«, reče ona. »I ja sam zatvorenica.«

Margrét je odmah ustala u čudu, pogledavajući Jóna, koji je sjedio na njihovu

krevetu, usta razjapljenih od užasa.

»Što?! Nije ona naša...« zaustila je Lauga, ali Tóti joj je upao u riječ.

»Agnes Jónsdótir moja je duhovna štićenica. Kao što sam vam prije rekao.« Bio

je svjestan da ga obitelj gleda u čudu, zaprepaštena što je pristao na takvo ime.

Nastao je dug trenutak neugodne tišine.

»Primljeno na znanje.« Župnik Pétur sjeo je na stolac ispod treperave svjetiljke

i iz kaputa izvadio tešku knjigu. »I, kako je obitelj imanja Kornsá? Klanje je

završilo?«

Margrét se čudno zagledala u Tótija, a potom polako sjela. »Aha, da. Valja još

samo pognojiti tún6, a onda ćemo praviti vunenu robu za prodaju.«

6 Island. sjenokoša. (nap. prcv.)

184

Stari župnik kimnu. »Radišna obitelj. Okružni redarstveniče Jón, bih li prvo

mogao razgovarati s vama?«

Župnik je razgovarao sa svakim članom obitelji pojedinačno, provjeravajući ih

u vještini čitanja i umijeću recitiranja katekizma. Također im je postavio pitanja da

ustanovi kakvog su karaktera ostali ukućani. Nakon što su svi sluge proveli svoje

vrijeme sa župnikom, pozvana je Agnes. Tóti je pokušao čuti njihov razgovor, ali se

Kristín, kojoj je laknulo što je ispit iz čitanja završio, počela hihotati s Bjarnijem, i

kroz njihov smijeh nije ništa uspio čuti. Župnik nije dugo razgovarao s Agnes, ali

ubrzo joj je kimnuo.

»Zahvaljujem vam svima na vremenu. Možda se uskoro vidimo na misi«, reče

pastor Pétur.

»Hoćete li popiti kavu?« upita Lauga, ljupko klecajući.

»Hvala, zlato, ali moram još obići ostale u dolini, a vrijeme će se samo

pogoršati.« Položio je šešir na glavu i ponovno oprezno smjestio knjigu unutar

debelog kaputa.

»Ja ću vas ispratiti«, reče Tóti prije nego što se Lauga stigla ponuditi.

U hodniku je Tóti upitao župnika što je zabilježio o Agnes.

»Zašto to želite znati?« znatiželjno upita čovjek.

»Ja sam joj duhovni skrbnik«, reče. »Moja je odgovornost znati kako se ponaša.

Kako dobro čita. Skrbim se za njezinu dobrobit.«

»U redu.« Župnik je ponovno izvadio crkvenu knjigu iz kaputa i prolistao je do

novih zapisa. »Možete sami pročitati.«

Tóti je knjigu prinio svijećnjaku na zidu i škiljeći gledao na slabom svjetlu dok

nije razabrao riječi: Agnes Jónsdóttir. Osuđenica. Sakapersona. 34 godine.

»Veoma dobro čita«, dometnuo je župnik čekajući da Tóti završi.

»Što ste to napisali o njezinu karakteru?« Jedva je uspijevao razabrati riječi, oči

su mu plivale kroz tamu.

»Aha, tu piše blendin, đakone. Promjenjiva.«

»Kako ste došli do tog zaključka?«

»Tako misli okružni redarstvenik. Kao i njegova žena.«

»Što vi mislite o Agnes, pastore?«

Starac je spremio knjigu natrag u kaput i slegnuo ramenima. »Veoma rječita.

Obrazovana, rekao bih. Što iznenađuje, s obzirom na to da je nezakonita. Dobro

185

odgojena. No kad sam razgovarao s okružnim redarstvenikom, rekao je da joj je

ponašanje... Nepredvidivo. Spomenuo je histerične ispade.«

»Agnes čeka smrtnu kaznu«, reče Tóti.

»Toga sam svjestan«, odvrati župnik, otvarajući vrata. »Doviđenja, đakone

Thorvardure. Svako dobro.«

»I vama«, promrsi Tóti, a vrata su mu se zalupila pred nosom.

AGNES JÓNSDÓTTIR. Nikad nisam mislila da je tako lako nadjenuti si ime. Kći Jóna

Bjarnassona s Brekkukota, a ne sluge Magnúsa Magnússona. Neka svi znaju čije sam

zapravo kopile.

Agnes Jónsdóttir. Zvuči mi kao žena koja sam trebala biti. Gazdarica u kući s

pogledom na dolinu, s mužem pokraj sebe i čoporom dječice koja će u sumrak

pjesmom pomoći dopratiti ovce. Koju ću poučavati i plašiti pričama o duhovima.

Koju ću voljeti. Ona bi čak mogla biti sestra Sigurlaug i Steinvör Jónsdóttir.

Margrétina kći. Blagoslovljena rođenjem u braku. Rođena u obitelji koju neće

razdvojiti siromaštvo.

Agnes Jónsdóttir ne bi bila tako budalasta da se zaljubi u muškarca koji je život

provodio otvarajući vene, usta, noge. Muškarca kojem su plaćali da vadi krv. Bila bi

baka. Imala bi mnoštvo lica koje bi se okupilo oko njezina kreveta dok leži na samrti.

Bila bi uvjerena da je čeka mjesto u raju. Vjerovala bi u raj.

Gotovo je nemoguće povjerovati da sam bila sretna na Illugastadiru, ali zacijelo

sam bila, nekoć. Bila sam sretna tog prvog dana, kad smo Natan i ja cijelo

poslijepodne ostali u radionici. Pokazao mi je dvije lisičje kože. Sušile su se unutra,

tog je jutra morski zrak bio odviše vlažan da bi visjele s ribama.

Primio me za ruke i prešao njima krznom bijele lisice.

»Osjećaš? Za njih ću ovog ljeta u Reykjavíku dobiti lijepu svotu.«

Rekao mi je kako je ulovio lisice na planini. »Kvaka je u tome da pronađeš i

uloviš mladunče lisice«, reče. »Mladunče zatim valja natjerati da cvileći dozove

roditelje, inače ih je gotovo nemoguće namamiti iz jazbine. Lukave su one životinje.

Prepredene. Nanjuše da dolaziš.«

»A kako lisičića natjeraš da ih dozove?«

186

»Polomiš mu prednje noge. Tad ne može pobjeći. Roditelji čuju da cvili pa

istrče iz brloga i lako ih je uloviti. Neće ostaviti svoje mlade.«

»Što učiniš s mladuncem nakon što mu ubiješ roditelje?«

»Neki lovci ostave ga da ugine. Ne mogu se iskoristiti na tržištu – koža im je

premalena.«

»Što ti činiš?«

»Smrskam im glavu kamenom.«

»To je jedino pristojno što možeš učiniti.«

»Da. Bilo bi okrutno prepustiti ih samima sebi.«

Pokazao mi je svoje knjige. Pomislio je da bi mi se mogle svidjeti. »Sigga ne

mari za riječi«, reče on. »Grozno čita. Kao da kravu tjeraš da progovori.«

Prstima sam prešla listovima papira i pokušala pročitati nove riječi koje su mi

pokazali.

»Kožna oboljenja.« Ispravio mi je nespretan jezik. «Cochlearia officinalis.«

»Izgovori to ponovno.«

»Cetraria islandica. Angelica Archangelica. Achilla millefolium. Rumex digynus.«

Bio je to jezik koji nisam razumjela stoga sam mu smijeh prekinula poljupcima

i osjetila lagani pritisak njegova jezika na mojem. Što sve te riječi znače? Jesu li to

nazivi stvari u njegovoj radionici? U staklenkama i bočicama i glinenim posudama?

Natan me poljubio u vrat i misli su mi se izgubile u nabujalom valu požude.

Podignuo me na stol i prtljali smo s odjećom prije negoli je ušao u mene, prije negoli

sam shvatila što činimo, prije negoli sam bila spremna. Iznenađeno sam uzdahnula.

Osjetila sam papire ispod sebe i zamislila kako se riječi podižu sa stranica i upijaju

mi se u kožu. Noge sam čvrsto stisnula oko njega i osjetila stisak hladnog morskog

zraka koji me stezao oko grla.

Poslije sam stajala naga, bokovima naslonjena na rub stola. Natanove knjige

ležale su preda mnom, listovi su bili zgužvani, odavali su vrtloge naše ljubavi.

»Pogledaj sve te bolesti, Natane. Knjige i knjige bolesti i užasa.«

»Agnes.«

Izgovorio je moje ime nježno, puštajući da mu se »s« zakotrlja preko jezika, kao

da ga želi okusiti.

»Natane. Ako ima toliko bolesti na svijetu... ako osobu može zadesiti toliko zla,

kako uopće itko ostane živ?«

187

Sigga je morala znati za nas. Prvih noći na Illugastadiru čekali smo da zaspi.

Čula bih Natanove oprezne korake na podnim daskama baðstofe i osjetila nježno

potezanje plahti. Tako sam se trudila ne pustiti glasa. Isprepleli bismo se kao da se

nikad nećemo razdvojiti, ali prva pruga jutarnjeg sunca koja bi prodrla kroz prozor

prekinula bi naš susret poput zamaha nožem.

Uvijek se vratio u svoj krevet prije negoli se Sigga probudila.

ČINILO SE DA JE AGNES odlutala u mislima. Tek kad joj je Tóti nježno položio ruku na

rame, trgnula se i primijetila da se vratio u prostoriju.

»Žao mi je što sam vas prestrašio«, reče on.

»Ma, ne«, odgovori Agnes, pomalo bez daha. »Samo sam brojala očice.«

»Hoćemo li nastaviti?« upita on.

»O čemu sam govorila?«

»Pričali ste mi o prvim danima na Illugastadiru.«

»Aha, da. Natanu je bilo drago što me vidi i pobrinuo se za to da se udobno

smjestim pa mi je govorio o ljudima i gospodarstvima u okolici. Ništa osobito nije se

zbilo prvih nekoliko tjedana. Svakog sam dana radila sa Siggom od zore do

sumraka, i svaku smo večer provodili zajedno pričajući priče ili smijući se nečemu.

Sve u svemu, prvih nekoliko mjeseci na Illugastadiru za mene je bilo sretno

razdoblje. Sigga mi je rekla da je neobično za Natana da toliko vremena boravi kod

kuće, a ja sam mislila da ga moje društvo zadržava s nama. Većinom je dane

provodio u radionici, draže mu je bilo krpati i popravljati alate nego održavati

imanje. Radije bi platio ljudima da dođu i pobrinu se za travu ili konje, nego to sam

obavio. Nije to bilo zbog lijenosti. Pokazao mi je kako pušta krv i govorio mi o svim

bolestima koje mogu snaći čovjeka. Mislim da mu je bilo drago što nekoga zanima

njegov posao; Sigga je bila lijepa, dobro je prala rublje i bila je spretna s nožem za

vađenje crijeva i čistila je ribu koju bismo ulovili, ali nije ju zanimalo ono što je Natan

nazivao umnim stvarima. Smjela sam čitati koliko želim i otkriti ponešto o

proučavanju znanosti. Jeste li znali đakone, da osoba s pjegama na nogama i

krvavim desnima mora jesti kupus?«

Tóti se nasmiješio. »Ne, nisam znao.«

188

»Isprva sam mislila da mi se ruga, ali na svoje sam oči vidjela da nešto obično

kao što je čaj od lišća, ili melem od masti i sumpora, ili smola istisnuta iz korijena, ili

čak kupus mogu izliječiti čovjeka.

Mislila sam da je to čista dobra sreća, preseljenje na Illugastadir. Natan mi je

izradio nove cipele od tuljanova krzna, i dao mi je šal, a pačjih jaja bilo je koliko ti

stane u želudac. Kad bi otišao s gospodarstva, uvijek se vraćao s darovima za Siggu i

mene. Zato sam mislila da mu je Sigga kći kad sam je prvi put vidjela. Natan ju je

dobro odijevao, a kad sam stigla, i meni je dao darove. Čipku, svilu, mali rupčić za

koji je rekao da je stigao čak iz Francuske. Takav mi se život činio luksuznim, bez

obzira na osamu, bez obzira na skučen, pretrpan prostor. Nismo često imali

posjetitelje. Ali ja sam imala Natana, a Sigga nije bila suviše nepodnošljiva.« Agnes je

spustila glas. »Jeste li je vidjeli, đakone? Je li joj odobrena žalba?«

Tóti je polako odmahnuo glavom. »Ne znam još.«

Agnes se zamislila. »Vjerojatno se promijenila. Vjerojatno je sad prava

bogomoljka. Ali na Illugastadiru je znala biti bezobrazna kad joj je odgovaralo.

Uvijek je nagađala o ljudima, Natan bi je pitao što misli tko će se kime vjenčati, kako

će im izgledati djeca i tako dalje. Njemu je to bio bezazlen sport; zabavljala ga je

njezina priprostost. Nije mi čak ni smetalo što se Sigga i dalje nazivala

kućepaziteljicom ni što mi je zadavala zadatke koje je sama trebala obaviti –

isprazniti noćnu posudu, očistiti staju, staviti na sušenje ribe koje je Natan ulovio.

Bila je, kao što je Natan rekao, samo dijete s dječjim načinom razmišljanja.

Fridrik Sigurdsson posjetio je Illugastadir ubrzo nakon mog dolaska. Nikad ga

prije nisam upoznala, ali Sigga mi je rekla sve o njemu i rekla mi je da se on i Natan

odnekud poznaju. Uvijek bi postala rumena kao janje oderane kože kad bi

razgovarala s njime. Ali mene je Fridrik uznemirivao. Fridrik je imao nešto

neuravnoteženo u svoj naravi. Isto je bilo s Natanom. Obojicu bi spopalo nekakvo

raspoloženje i ozračje u sobi bi u tren oka s dobrog splasnulo na sumorno. I to je bilo

zarazno. S njima biste svaku malu nepravdu koja vam je učinjena doživjeli kao trn u

oku. Fridrik je bio odvažan dečko, mislila sam ja, koji je svim silama htio dokazati da

je muškarac. Lako bi se uvrijedio. Vjerojatno je mislio da je čitav svijet protiv njega i

bjesnio je zbog toga. Nije mi se svidjela ta osobina, to što je tražio razlog za ljutnju.

Volio se tući. Volio je masnice na rukama.

Natan je bio drukčiji. Nije mislio da se mora ikomu dokazivati. Ali mučili su ga

praznovjerni znakovi. A ono čemu sam se divila na njemu, njegov način gledanja na

svijet, želja za znanjem, opuštenost s onima koje je volio, imalo je svoju mračnu

189

drugu stranu. Zbog toga je trebalo što više uživati u vedrom nebu da bi se lakše

podnijela tmurna razdoblja kad naiđu.«

Agnes je zastala kad se Tóti namrštio, rukom gladeći vrat.

»Nešto vas muči?« upita ona.

Đakon se nakašljao. »Zrak je pomalo zagušljiv, samo to«, reče. »Nastavite. Otići

ću ubrzo po malo vode.«

»Izgledate blijedo.«

»To je samo lagana prehlada zbog putovanja po ružnom vremenu.«

»Možda se večeras ne biste trebali vraćati na Breidabólstadur.«

Tóti je odmahnuo glavom, smiješeći se. »Bilo je gorih dana«, reče. »Nisam vas

htio prekinuti. Nastavite, molim vas.«

Agnes ga je oprezno pogledala, a zatim kimnula. »No dobro. Kad sam

upoznala Fridrika Sigurdssona, teglila sam vodu s potoka. Čula sam povik i vidjela

da planinskom stazom kaskaju crvenokosi mladić i konj. S njima je bila i žena. Natan

je provirio kroz prozor radionice kad je čuo buku i hitro je izašao i za sobom

zaključao vrata. Na Illugastadir nije dolazilo mnogo ljudi i činilo se da je Natanu

tako draže.

Natan mi je predstavio dečka rekavši da se zove Fridrik, a Fridrik mi je rekao

da je sin stočara Sigurdura s Katadalura, gospodarstva s druge strane planine. Rekao

je da ga nije bilo čitave zime, a zatim predstavio svoju suputnicu, Thórunn, sluškinju

veoma pokvarenih zubi koja se svima cerila. Primijetila sam da je Sigga bila

uznemirena kad je prvi put vidjela Thórunn. Istini za volju, đakone, na prvom

susretu nije mi se svidjelo ni jedno od njih. Fridrik mi se činio hvalisavcem koji se

voli praviti važan. Govorio je bez glave i repa, o tome kako će od svog oca učiniti

bogata čovjeka, da se u Vesturhópu borio s trojicom i svi su zaradili masnice i još

gore. Sve glupave laži kakve biste očekivali čuti od dečka njegove dobi. Ne znam

zašto se Natan trudio slušati Fridrikovo razmetanje – često nije htio slušati o takvim

stvarima iako se nije sramio rastrubiti sve kad bi njega poslužila sreća. Ali

pretpostavila sam da je Fridrikov mentor, kao što mi je rekao da to nastoji biti Siggi.

Tog dana Natan je Fridrika i Thórunn pozvao u kuću. Nisam pokazala osobito

zanimanje za svoje nove susjede, ali shvatila sam da je Fridrikova obitelj prilično

siromašna. Ribu je utrpao u se kao da je izgladnio. Činio mi se čudnim prijateljem za

Natana.

Kad je Fridrik otišao, s Thórunn koja ga je poput psića pratila u stopu, Natan je

nestao. Kad sam ga ponovno pronašla, pitala sam ga gdje je bio, a on se nasmijao i

190

rekao da je otišao pregledati imovinu. Kad sam ga pitala zašto, rekao mi je da Fridrik

ima duge prste i da mu dolazi u posjet samo da bi pokušao otkriti gdje čuva novac.

Pitala sam ga zašto pobogu dopušta Fridriku da stupi u kuću ako je tako, a

Natan se nasmijao i rekao da ionako novac nikad ne drži u njoj i da ga ta igra

zabavlja. Nije to bilo pravo prijateljstvo, nego čudno rivalstvo nastalo iz dosade.

Fridrik je mislio da je Natan bogat i želio je uzeti malo onog što je imao, a Natan ga je

poticao da sebe zabavi, cijelo vrijeme znajući da mu Fridrik nikad neće pronaći

novac. Rekla sam tom prilikom Natanu da mislim da je opasno izazivati takvog

muškarca, ali Natan se nasmijao i rekao da se Fridrika teško može nazvati

muškarcem, da je samo nepromišljen dečkić. Ali to me zabrinjavalo. Napomenula

sam mu da je Fridrik dvostruko veći od njega i lako bi ga svladao ako do toga dođe.

To se Natanu nije svidjelo. Tad smo se prvi put posvađali.«

»Što je Natan rekao?«

»Ah, zgrabio me za ruku i odvukao me van pa rekao da nikad ne govorim tako

o njemu pred Siggom. Rekla sam da sam samo rekla istinu i da ga nisam željela

osramotiti i da Sigga o njemu misli samo najbolje, kao i ja. To ga je malo umirilo, ali

preplašilo me što mu se raspoloženje tako brzo promijenilo. Poslije sam saznala da je

promjenjiv kao ocean, a Bog ti pomogao vidiš li da mu se raspoloženje mijenja i

postaje sumornije. Jednog dana mogao te zvati prijateljem, a već drugog bi prijetio

da će te izbaciti u noć ako ti vjedro s vodom slučajno padne na tlo. Kao što ljudi

kažu, svaka gora svoju dolinu ima.«

»Da ste to znali, možda ne biste nikad pristali biti njegova sluškinja?« dometnu

Tóti.

Agnes je zastala, zatim odmahnula glavom. »Željela sam otići iz Vatnsdalura«,

tiho reče.

»Recite mi kakva je Sigga«, nježno predloži Tóti.

»Pa, te noći, poslije Fridrikova posjeta, Sigga je počela govoriti o braku. Pitala

sam je ne misli li da je Fridrik Sigurdsson iznimno privlačan muškarac i tako

povoljna prilika. Ismijavala sam ga, razumije se. Fridrik je pjegav, crvenkaste kose i

kože prošarane mrljama kao kobasica, a obitelj mu je tako siromašna da se moglo

reći da su ubogi kao crkveni miševi. Ali kad me Sigga čula, obrazi su joj postali jarki

kao svježa krv i pitala me mislim li da je Fridrik zaručen za Thórunn. Tad sam

shvatila da joj se sviđa.

Nastavila sam zadirkivati Siggu. >Znaš li kako je teško vjenčati se?< upitala

sam je. Sigga je rekla: >Posao ne može biti teži nego što je ovdje<, a ja sam se

nasmijala i rekla da nisam mislila na rad na imanju, nego na posao koji sluškinja

191

poput nje mora obaviti samo da bi stekla povlasticu dati nekomu svoj život.

Podsjetila sam je da župnik mora dati svoj pristanak, okružni redarstvenik mora dati

svoj pristanak, okružni načelnik također mora biti suglasan, a zatim Natan mora biti

zadovoljan jer svi se gazdi obraćaju za konačnu odluku.

>Nije dovoljno da samo jedan muškarac pristane na brak<, rekla sam joj. Sigga

je te vijesti loše primila. Problijedjela je kad sam spomenula da Natan mora odobriti

bilo kakve zaruke, i o toj temi nije više ništa rekla, čak ni kad sam je pokušala

oraspoložiti prepričavajući joj što mi je rekao Natan; o tome kako se poigrava s

Fridrikom.

>Stvarno misliš da je Fridrik lopov?< pitala me, a ja sam rekla ne mislim tako,

da sam sigurna da je veoma čestit čovjek.

Natan se zdušno nasmijao kad sam mu opisala Sigginu reakciju na vijest da će

on morati odobriti bilo kakvo vjenčanje koje ona zamisli. Rekao je da je dobro da to

zna. Rekla sam mu da mi se čini da je Sigga bacila oko na Fridrika i spomenula sam

da me zabrinjava što ga Natan smatra lopovom. Natan je rekao da tako biva kad

dvije životinje zajedno zatvoriš u tor i nismo tada više razgovarali o tome.

Sve se to dogodilo otprilike u vrijeme janjenja. Vrijeme je bilo vedro i Natan je

iskoristio priliku da zaradi novac putujući sjeverom, posjećujući ljude i prodajući

ljekovite pripravke. Tako se dogodilo da Natan nije bio kod kuće kad je počelo

janjenje na Illugastadiru. Kad smo Sigga i ja izašle nahraniti kravu, vidjele smo da će

se jedna ovca ojanjiti. Nijedna od nas nije bila dovoljno snažna da prodrma janje

kako treba ako koje izađe nepokretno i bile smo zabrinute da će se Natan vratiti za

nekoliko tjedana i vidjeti da nema onoliko ovaca koliko je očekivao. Rekla sam Siggi

da otrči u susjedstvo i zamoli kojeg radnika da nam uskoči iako je Natan rekao da

nikoga ne puštamo na imanje. Sigga je dovela Fridrika.

Isprva sam se bojala pustiti ga, s obzirom na Natanovo upozorenje, ali trebale

smo pomoć i kad je stigao, ovce su već bile počele donositi janjad na svijet. Bio je

pravo seljačko dijete, pomogao nam je izvući janjad i prodrmati je da prodiše. Kad

smo otkrili da jedna ovca ima predebelo vime da bi dojila mlade, Fridrik je od

ostataka svega i svačega koje smo imali u kući složio sisu i dopustio nam da ih same

nahranimo. Poslije toga mi se malo više svidio, ali i dalje mu nisam željela dopustiti

da spava u kući. Složila sam mu krevet u staji.

Fridrik je ostao s nama jedan tjedan tijekom janjenja. Pazila sam da prstom ne

takne ništa u kući jer sam primijetila da Fridrik voli svemu određivati cijenu.

Računao bi vrijednost ojanjene janjadi, njihovih majki, krave koja je ondje bila,

zemlje, čak i svilene vrpce koju je Sigga nosila u kosi. Pripisala sam to tomu što je

192

odrastao siromašan. No svejedno sam ga držala na oku, pogotovo kad sam ga

zatekla kako kopa rupe pokraj prednjeg ulaza u kuću. Kad sam ga pitala što radi,

nasmijao se i rekao da to nije ništa, samo je zamolio Natana da mu pričuva neki

novac, ali se baš dogodilo da je Natan zaboravio kamo ga je zakopao i nikad ga više

nije vidio. Znala sam da laže. Fridrik Sigurdsson nije imao ni prebijene pare i znala

sam da je Fridrik tražio Natanov novac.

Međutim, činilo se da Sigga ne primjećuje njegovu prijetvornost. Tog proljeća

primijetila sam da se zatreskala u Fridrika, donosila mu je sad jedno sad drugo dok

je vani radio i hihotala se njegovim pričama o tučnjavama i vratolomijama. Navečer

je često odlazila u staju da mu odnese malo mlijeka i zaželi mu laku noć i ne bi se

žurila s time. Kao što sam rekla, bila je lijepa mlada djevojka i pretpostavljam da je

Fridrik ubrzo zaboravio smeđozubu Thórunn. Spretan je jahač i običavao je bičevati

svojeg ponija nasmrt ne bi li time zadivio Siggu. Čak i kad ga je dobri konj zbacio s

leđa jer mu je koža postala sva krvava, Sigga mu je donijela večeru i sjedila pokraj

njega dok ju je trpao u se, brišući mu nabreklu sljepoočnicu i zastajkujući kako bi ga

poljubila da bol brže prođe kad je mislila da ne vidim.

Kad se Natan vratio, vidio je da se većina ovaca ojanjila i pohvalio nas je što

smo tako dobro obavile posao. Sigga mu je rekla da ne bismo uspjele bez Fridrika, a

Natan nas je pitao zašto smo dođavola tog lopovskog dečka pustile u kuću dok njega

nije bilo da ga drži na oku. Sigga je počela plakati — nije imala želudac za svađe, a

kad ju je Natan nastavio grditi zbog nepromišljenosti, umiješala sam se i rekla da je

bila moja ideja da ga dovedemo.

Rekla sam Natanu da razumijem da Illugastadir nije njegova jedina obaveza,

ali da ne može očekivati da Sigga i ja same obavimo određene zadatke bez još jednog

muškarca. Rekla sam mu da nijedna od nas nije dovoljno snažna da prodrma janjad i

da smo se mučile da obavimo još koješta osim toga. Rekla sam mu da bez obzira na

to što je kivan na Fridrika, dečko mu je spasio velik dio stoke i pazile smo da mu ne

dopustimo spavati u kući. Nisam mu rekla da je Fridrik kopao po dvorištu tražeći

novac.

Natan se naposljetku smirio i stanje na Illugastadiru vratilo se u normalu.

Rekao je da će odjahati na Geitaskard i za košnju angažirati Daníela Gudmunssona.

Rekao je da želi da s nama bude muškarac dok ga nema, ali nije želio da to bude

Fridrik.«

193

DESETO POGLAVLJE

13. travnja 1828.

Rósa Gudmundsdóttir s Vatnsendija zamoljena je da se pojavi na sudu. Odbila je

dati ikakve podatke o slučaju, ali rekla je da ju je Agnes posjetila u jednom trenutku

te zime i lijepo joj govorila o svom gazdi Natanu. Dijete koje je bilo na čuvanju na

Illugastadiru sada je kod kuće s Rósom, s obzirom na to da je njezina kći. Rekla je da

dijete sada ima tri godine. Nije smatrala da je ubojstvo na bilo koji način naštetilo

djetetu, ali spomenula je da dijete uvijek kaže da je Natan »gore u brdima.« To je

djetetu rečeno nakon ubojstva. Rósa je rekla da nema ničeg neobičnog što bi mogla

reći o Agnes ili Sigrídur jer ih ne poznaje dobro. Rekla je da je Natan otišao s

Vatnsendija u ljeto 1825. nakon što je s njom i njezinim suprugom ondje proveo dvije

godine. Rekla je da zna da je Natan u tom trenutku posjedovao poveću svotu novca.

Ona je na sigurnom čuvala njegovih 50 spesiura.

Tog proljeća nakon što je Natan otišao, Fridrik s Katadalura došao je u

Vatnsendi i pozvao je na privatan razgovor u staju. Rósa je potom rekla da joj je

počeo govoriti koliko je želi i zamolio ju je da mu dopusti da ondje prenoći i dođe u

njezin krevet. Rekla je da je odbila Fridrika, otišla od njega i zamolila muža da mu ne

dopusti da ostane unutra iako je to poslije opet zatražio. Rekla je da je poslije toga

njezin muž, Ólaf, došao njoj i rekao joj da je Fridrik zatražio da pregleda spremište

kako bi potražio novac koji je Rósa prema njegovu mišljenju čuvala za Natana.

Rekao je da mu je Natan bio rekao da može uzeti novac pođe li mu za rukom

prespavati u Rósinoj kući. Fridrik je njezinu mužu ponudio dva ili četiri spesiura i

rekao Ólafu da je njegova majka usnula san u kojem je novac bio spremljen ispod

194

bačve u spremištu. Rósa je rekla da je svom mužu kazala da spremljeni Natanov

novac nipošto nije u spremištu te da ga Fridrik može ondje tražiti koliko ga volja.

Nakon toga su ona i njezin muž izašli, a iako su ona i sluškinje spavale, Fridrik je

ušao u spremište, izvadio sve iz bačve, ali nije ništa pronašao. Rekla je da je

napomenuo »da bi njegova majka trebala bolje sanjati«. Rekao je da je pronašao teški

predmet koji nije mogao pomaknuti i da će se vratiti poslije kad od majke dobije

bolje podatke o tome gdje bi trebao tražiti. Ali nije se vratio.

Poslije toga smatralo se da Fridrik mrzi Natana jer nije mogao pronaći novac.

Rósa je rekla da je novac koji je čuvala dala Natanu u proljeće poslije Fridrikova

dolaska, ali rekla je da se dugo nije bila čula s njime. Napomenula je i da je Natan,

dok je živio s njom, često novac držao zakopan u zemlji na imanju ili izvan njega.

Nikakvi daljnji dokazi ni podaci nisu se mogli dobiti od ove žene, a usto je odbila

potvrditi istinitost ovoga što je zabilježeno.

Neimenovani pisar, 1828.

195

TÓTI SE PROBUDIO u neosvijetljenoj baðstofi Breidabólstadura, s mukom hvatajući dah.

Uspravljajući se u sjedeći položaj, osjetio je grozničav nalet krvi u glavu, a ruke su

mu zadrhtale i popustile. Pokušao je kašljati: jezik mu se zalijepio za nepce.

Na drugoj strani sobe spavao je njegov otac, uhvatilo bi ga hrkanje, zatim bi

mu dah zastao na nekoliko obuzetih sekunda, potom bi nastavio gromoglasnim

izdisajem. Zašto još spava, pitao se Tóti. Zacijelo je jutro. Trebam gutljaj vode.

Opirući se vrtoglavici, Tóti je pokušao pomaknuti noge na pod, nježno

polažući gola stopala na daske. Bit će da sam ružno sanjao, pomisli, osjećajući da mu

srce treperi u prsima. Popit ću malo vode.

Zrak u smočnici bio je slasno hladan na njegovoj vlažnoj koži. Možda bih

trebao spavati ovdje, pomislio je Tóti kad je klonuo na pod. Tako je vruće u baðstofi,

netko je pod nama zapalio vatru.

Ponovno se probudio na dodir očevih grubih ruku koje su ga podizale ispod

pazuha.

»Zar se želiš prehladiti? Mjesečariš kao luđak.«

»Majko?«

Nastala je stanka. »Ne, sine. To sam ja.«

Pastor Jón zateturao je unazad, a zatim uspio podići sina oslanjajući ga na

svoju bočnu stranu. »Sad hodaj«, naredio mu je, saginjući se da podigne svijeću. »Još

spavaš?«

Tóti je odmahnuo glavom. »Ne, ne. Ne spavam. Osjećao sam se čudno i htio

sam malo vode. Mislim da sam odlutao.«

Primio je očevu ponuđenu ruku i zajedno su oteturali na natrag u baðstofu.

»Sjedni na krevet«, reče mu otac. Odmaknuo se nekoliko koraka unazad,

promatrajući Tótija koji se nesigurno ljuljao na nogama. Oči su mu se neuobičajeno

caklile, kosa mu se na svjetlosti svijeće sjajila od znoja.

»Iscrpio si se, sine. To je zbog silnog putovanja na Kornsáu po neprimjerenom

vremenu. To te ošamutilo.«

196

Tóti je podignuo pogled prema njemu. »Oče?«

Pastor Jón uhvatio ga je dok je padao.

DANI SADA POLAKO NESTAJU. Ima dovoljno vremena za sve; previše vremena, pa je

obitelj imanja Kornsá otišla u crkvu da ubije bijedne sate koji gmižu nedjeljom

ujutro. Planine su prekrivene snijegom, a voda u staji sinoć se smrznula. Jón je

poslao Bjarnija da čekićem razbije led, a sada smo ovdje samo nas troje, Bjarni, Jón i

ja, čekamo da se ostali vrate.

Pitam se gdje je đakon? Nisam ga vidjela već danima. Mislila sam da će možda

doći za moj rođendan, budući da je iz crkvene knjige saznao kad je, ali taj je dan

došao i prošao, a ja se nisam usudila ništa spomenuti obitelji. Dani mjeseca studenog

polako se vuku, a on i dalje ne dolazi, bez pisma, bez poruke da me okrijepi. Steina

me pitala mislim li da su ga spriječile vremenske neprilike: prošlog tjedna gotovo nas

je zatrpala snježna mećava. Možda je suviše zauzet dušobrižničkim dužnostima i

obilazi svoju župu popisujući duše, zapisujući bezbroj imena kako ih povijest ne bi

zaboravila. Ili su mu možda dozlogrdile moje priče; možda sam nešto rekla pa je sad

uvjeren da sam kriva, da me valja napustiti i kazniti. Previše sam bezbožna.

Odvlačim ga od posvećenosti kršćanskom razmišljanju. Navodim ga da posumnja u

svoje vjerovanje u Boga punog ljubavi. Možda ga je Blöndal ponovno pozvao, rekao

mu da me prestane slušati. Kako bilo da bilo, čini mi se okrutnim ostaviti me bez

upozorenja, bez obećanja da će se vratiti. Bez njegovih posjeta dani se čine dulji, čak i

dok svjetlost bježi iz ove zemlje poput išibanog psa. Imam sve manje i manje posla, a

neprestano sam na iglama iščekujući ga. Svaka čizma s koje se otresa snijeg, svaki

kašalj u hodniku nagna me na pomisao da je ponovno došao. Ali nikad nije on. Samo

sluge, koje se vraćaju s večernjeg hranjenja stoke. Samo Margrét, koja pljuje u rupčić.

Od ovog čekanja poželim da mi pozli. Zašto ne sada? Zašto ne podići sjekiru i

obaviti to ovdje, na imanju. Bjarni bi to mogao učiniti. Ili Gudmundur. Bilo koji

muškarac. Sam Bog zna da bi mi vjerojatno rado gurnuli lice u snijeg i skratili me za

glavu bez pompe, bez župnika ili suca. Ako me kane ubiti, zašto me ne bi ubili sada

da to zgotovimo?

Bit će da je zbog Blöndala. Želi me osakatiti čekanjem prije nego što protegnem

vrat. Želi me slomiti; oduzima mi jedino preostalo olakšanje na svijetu jer je barbarin.

Oduzima Tótija i tjera me da gledam kako vrijeme prolazi. Okrutan dar, dati mi

197

toliko vremena da se pozdravim sa svime. Zašto mi ne žele reći kad moram umrijeti?

Moglo bi to biti sutra – a đakon nije ovdje da mi pomogne. Zašto ne dolazi?

Muka mi je od konačnosti. To je poput udarca u srce, ta moja kazna uz

svakodnevicu dana na imanju. Možda bi bilo bolje da su me ostavili na Stóra-Borgu.

Možda bih umrla od gladi. Bila bih skliska od blata, do grla nakljukana hladnoćom i

beznađem, i tijelo bi mi možda znalo da je osuđeno na propast pa bi se samo

predalo. To bi bilo bolje nego dokono snježnim danom namatati vunu, čekajući da

me netko ubije.

Možda bih sljedeće nedjelje mogla zamoliti da s Margrét odem u crkvu. Čemu

drugom služi Bog nego kao razonoda od ovog gliba u kojem smo svi zaglavili? Svi

smo doživjeli brodolom. Nasukani smo na tresetištu siromaštva. Kad sam zadnji put

bila u crkvi? Nije to bilo tijekom boravka na Illugastadiru. Bit će da je bilo na

Geitaskardu, s ostalim slugama. Odjahali smo onamo i presvukli se u svoje najbolje

ruho iza crkvenog zida, osjećajući štipanje jutarnjeg povjetarca na golim nogama dok

smo navlačili bolju odjeću, čistu od konjskih dlaka. Nedostaje mi zagušljiva toplina

previše tijela na jednom mjestu, i njuškanje i kašljanje i dječica koja tiho plaču. Želim

da kroza me prostruji zvuk svećenikova glasa, samo mu želim čuti melodiju. Kao

kad sam bila malena, u službi na gospodarstvima u zabiti gdje sam novorođenčadi

brisala govno s guzice i prala rublje s pepelom i mašću; i bježala u crkvu kako bih

osjetila da nečemu pripadam. Da sam neokaljana.

Možda bi bilo drukčije da mi je Natan dopuštao da idem u crkvu u Tjörnu.

Možda bih se ondje s nekim sprijateljila. Možda bih upoznala obitelj kojoj bih se

mogla obratiti kad se sve izokrenulo. Druge stočare za koje bih mogla raditi. Ali nije

mi dopuštao da idem, a nije bilo drugih prijatelja, nikakvog svjetla prema kojem bih

se mogla uputiti u tom zimskom krajoliku.

Možda bismo Rósa i ja mogle biti prijateljice da smo se upoznale u drukčijim

okolnostima. Natan je uvijek govorio da jedna drugoj nalikujemo kao labud

gavranu, ali pogriješio je. Kao prvo, obje smo ga voljele. I bez obzira na to što

govorim đakonu, Rósina poezija rasplamsala bi strugotine moje duše i osvijetlila me

iznutra. Natan je nikad nije prestao voljeti. A kako i bi? Ljudi bi zasjali ozareni

njezinom poezijom.

Nikad se nismo složile iako je za to ona kriva koliko i ja. Čim me Rósa

upoznala, dala mi je na znanje da smo na borilištu. Pojavila se u baðstofi

Illugastadira jedne ljetne noći poput duha. Nitko nije čuo da je stigla ni da su se

otvorila vrata. Jednostavno se pojavila, na rukama držeći djevojčicu. Bila je odjevena

198

u crno, a mračna boja istaknula joj je kožu tako da se činilo da sjaji. Sigga je uvijek

govorila da Rósa izgleda kao anđeo. No te je večeri izgledala izmoreno, umorno od

života.

O Rósi sam znala više nego što je ona znala o meni. »Divna je žena«, jedanput

je rekao Natan, a mali srp ljubomore zaderao mi je tkivo u plućima. »Dobra je

primalja, velika pjesnikinja.« Bio je otac njezina djeteta! Kći joj je imala budno oko

kao on, nikad joj ništa ne bi promaknulo. Ali on me tješio. »Gušila me«, rekao je.

»Željela je da zauvijek živim s njom i njezinim mužem.

Ali morao sam stvoriti svoj život. A ovdje ga imam. Svoje imanje. Svoju

neovisnost.«

Uvjeravao me da joj je poslao pisma poručujući joj da je više ne želi. Da je

ljubav prema meni zasjenila onu koju je osjećao prema njoj. Sviđalo mu se što sam

kopile, siroče, sluškinja. »Za sve si se morala izboriti«, rekao je. »Ti životu pokazuješ

zube, Agnes. Ti nisi kao Rósa.«

Onda je te ljetne večeri stala na vrata sa svojom kćeri, a Natanu se ozarilo lice.

Rósa nije ništa rekla. Pogled joj je pao na mene i oči su joj se stisnule. Gotovo

kao da mi je u lice uperila pištolj.

»Ti si zacijelo Agnes Magnúsdóttir. Ruža Kidjaskarda. Ruža dolinskih

krajeva.«

Njezina ruka, oslobođena rukavice, bila je ukočena u mojoj.

»Rósa Pjesnikinja. Drago mi je što sam te napokon upoznala.«

Rósa je pogledala Siggu, zatim podignula obrve prema Natanu. »Drago mi je

što vidim da si lijepo uredio kućicu.«

Nije mi promaknuo optuživački ton u glasu. Znala sam što radim kad sam

stala pokraj Natana. Sada je moj.

»Ovo je zacijelo Thóranna«, rekoh. Dijete se nasmiješilo čuvši svoje ime.

Rosa ju je ponovno primila u naručje. »Da. Moje i Natanovo dijete.«

»No, no, djevojke.« Činilo se da to Natana zabavlja. »Budimo ljubazni jedni

prema drugima. Sigga, donesi nam svima kave. Rósa, skini kaput.«

»Ne, hvala.« Rósa je Thórannu smjestila u kut, dalje od mene. »Samo sam je

dopratila ovamo.«

»Što?« Natan mi nije rekao da će Rósina kći boraviti s nama. Šapnula sam

Natanu, pitajući ga zašto mi to nije prije rekao. Zašto me nije upozorio da će Rósa

doći u posjet. Nisam znala da još razgovaraju.

199

»To je najmanje što mogu učiniti za Rósu«, reče. »Thóranna je bila s nama i

prošle zime. Moja je kći i bilo bi u redu da dio godine živi s nama.«

Rósine riječi bile su zajedljive. »Nisam znala da se u svemu savjetuješ s njom,

Natane? Nisam znala da te tako drži u šaci. Jasno je da ne želi naše dijete u svojoj

kući.«

Natan se smijao. »Svojoj kući? Rosa, Agnes mi je sluškinja.«

»Samo sluškinja, je li?« Podignula je obrve. »Ne želim da čuva našu kćer.«

»Bit će mi drago brinuti za Thórannu«, rekoh. Lagala sam.

»Nije me briga što će tebi biti drago, Agnes.«

Natanu sigurno nije bilo milo gledati sukob bivše i trenutačne ljubavnice. »No,

Rósa. Popijmo svi zajedno kavu.«

Resko se nasmijala. »O, da, to bi ti se svidjelo! Da sve tvoje kurve zajedno

večeraju pod tvojim krovom! Ne, hvala.« Rósa je istrgnula ruku iz njegova stiska i

okrenula se da ode. Ali rekla mi je nešto prije negoli je izašla kroz vrata.

»Molim te, budi dobra prema Thóranni. Molim te.« Kimnula sam, a Rósa se

iznenada nagnula bliže. Osjetila sam kako me dlanom prima za ruku. »Brennt barn

forðast eldinn.« Glas joj je bio tih, oprezan. »Dijete koje se opeče boji se vatre.« Otišla

je ne osvrćući se.

Djevojčica je zaplakala za mammom i Sigga ju je utješila. Natan je zurio u vrata,

kao da bi se Rósa mogla vratiti.

»Što si joj rekao o nama?« prišapnula sam Natanu.

»Nisam Rósi ništa rekao.«

»Što je bilo ono o Ruži Kidjaskarda? Što je bilo ono o svim tvojim kurvama?«

Slegnuo je ramenima. »Rosa ima običaj ljudima davati imena. Pretpostavljam

da misli da si lijepa.«

»Nije mi se činilo kao kompliment.«

Natan se nije obazirao na mene. »Bit ću u radionici.«

»Sigga će nam skuhati kavu.«

»Vrag te odnio, Agnes! Okani se toga.«

»Ideš za Rósom?«

Otišao je bez odgovora.

200

JEDNE NOĆI, obuzet vrućicom, Tóti je na vratima baðstofe ugledao Agnes. »Pustili su je

da uđe«, rekao je ocu, koji je bio pognut nad krevetom, šutke je omatao drhtavog

sina u pokrivače.

»Uđite«, reče Tóti. Ruke su mu se oslobodile posteljine i posegnule za njom u

zagušljivom zraku prostorije. »Uđite ovamo. Vidite kako su nam isprepleteni životi?

To je bila Božja volja.«

Zatim je klečala pokraj njegova kreveta, šapućući. Osjetio je dodir njezine

tamne kose na uhu i drhtaj čežnje prostrujao je njime. »Ovdje je tako vruće«, reče on,

a ona se nagnula da mu poljupcem obriše znoj s kože, ali jezik joj je bio grub i ruke

su joj posegnule za njegovim vratom, vršcima prstiju stišćući mu kožu.

»Agnes. Agnes!« Odupro joj se, teško dišući zbog napora. Snažne ruke primile

su njegove i prislonile ih natrag uz bok pod pokrivače. »Ne opiri se«, rekla je.

»Prestani.«

Tóti je zastenjao. Plameni su mu lizali kožu, dim mu je nadirao u usta.

Zakašljao je, a prsa su mu se dizala i spuštala pod Agnesinom težinom kad se

uzverala na njega, podižući nož.

»NE VJERUJEM U TO«, usprotivila se Steina, metući baðstofu tako da je prašina poletjela

s podnih dasaka i lebdjela u zraku.

»Steina! Praviš veći nered nego što je bio.«

Steina je nastavila bjesomučno mesti. »To je okrutna priča i ne bih se čudila da

ju je Róslín sama izmislila.«

»Ali ona nije jedina koja ju je čula.« Lauga je kihnula. »Vidiš, samo

pogoršavaš.«

»Dobro, onda ti meti.« Steina je medu gurnula sestri i sjela na krevet.

»Oko čega se vas dvije prepirete?« Margrét je ušla u sobu i užasnuto spustila

pogled na pod. »Tko je ovo napravio?«

»Steina«, prijekorno reče Lauga.

»Nisam ja kriva što se strop urušava! Gle, ima ga posvuda.« Steina ponovno

ustade. »I vlaga prodire. Kapa u kutu.« Zadrhtala je.

201

»Mrzovoljna si«, reče Margrét ne pridajući joj pozornost. Okrenula se Laugi.

»Zašto se uzrujala?«

Lauga je zakolutala očima. »Čula sam priču o Agnes. Steina ne vjeruje da je

istinita.«

»Je li?« Margrét je zakašljala i rukom otklonila prašinu s lica. »Kakva je to

priča?«

»Ljudi je se sjećaju od malih nogu, a neki kažu da je čovjek koji je putovao

ovuda prorekao da će joj sjekira pasti na glavu.«

Margrét je naborala nos. »To si čula od Róslín?«

Lauga se namrgodila. »Ne samo od Róslín. Kažu da je Agnes dok je bila

malena dobila zadatak čuvati tún, a jednog je dana zatekla putnika koji se utaborio

na livadi. Njegov konj je uništavao krmu, a kad ga je potjerala, prokleo ju je i

povikao da će joj jednog dana odrubiti glavu.«

Margrét je frknula nosom i obuzeo ju je napad kašlja. Lauga je odložila metlu i

nježno otpratila majku do kreveta. Steina je stajala na mjestu i tvrdoglavo

promatrala.

»No, no, mamma. Sve će biti u redu.« Lauga je majci trljala leđa, i zatomila je

vrisak kad je jarka grudica krvi ispala iz majčinih usta.

»Mamma! Krvariš!« Steina je potrčala naprijed, spotičući se o metlu.

Lauga je odgurnula sestru. »Pusti je da dođe do zraka!«

Uznemireno su promatrale dok je Margrét i dalje kašljala.

»Jeste li iskušali žele od lišaja?« Agnes je stajala na vratima, promatrajući

Laugu.

»Sasvim mi je dobro«, graknula je Margrét, polažući ruku na prsa.

»Pomaže plućima.«

Lauga se okrenula prema vratima, zgrčena lica. »Hoćeš li nas ostaviti na

miru?«

Agnes se nije obazirala na nju. »Jeste li iskušali takav žele?«

»Ne trebaju nam tvoji napici«, obrecnula se Lauga.

Agnes je odmahnula glavom. »Mislim da vam trebaju.«

Margrét je prestala kašljati i prodorno je pogledala.

»Što time želiš reći?« protisnu Lauga.

202

Agnes je duboko udahnula. »Prokuhaj neko vrijeme u vodi nasjeckanu

mahovinu. Vrlo dugo je kuhaj. Kad se juha ohladi nastat će sivi žele. Nije ugodnog

okusa, ali možda vam zaustavi krvarenje pluća.«

Nastao je trenutak tišine dok su Margrét i Lauga zurile u Agnes.

Steina je ponovno sjela na krevet. »To te naučio Natan Ketilsson?« upita tihim

glasom.

»Kažu da pomaže«, ponovi Agnes. »Mogu vam ga ja skuhati.«

Margrét je polako obrisala usta krajem pregače i kimnula. »Skuhaj«, reče.

Agnes se nećkala, zatim se okrenula na peti i brzo otišla niz hodnik.

Lauga se okrenula prema majci. »Mamma, nisam sigurna da bi trebala piti što

god...«

»Dosta je bilo, Lauga«, prekide je Margrét. »Dosta.«

ĐAKON JOŠ NE DOLAZI. Ali došla je zima. Jesen je u stranu odgurnuo vjetar koji

zapuhe snijega nanosi na kuću, a zrak je tanak kao papir. Svaki uzdah lebdi preda

mnom poput duha, a magla se spušta s gorja kako bi se skupila na zaleđenom tlu.

Dolazi tama; slegnula se na ove krajeve poput modrice na mesu zemlje, ali đakon ne

dolazi.

Zašto ne dolazi?

Kad bi đakon danas došao, bih li mu rekla da smo Natan i ja živjeli kao muž i

žena? Onda bih mu mogla reći što se počelo mijenjati među nama. Možda to ionako

naslućuje.

Došla je sol. Zapuhao je mračni vjetar i crni pijesak počeo je peći. Put prema

dolje. Hladan put dolje prema hladnijoj vodi. Došla je sol.

Što bih rekla Tótiju?

Đakone, Natan je počeo odlaziti s Illugastadira potkraj ljeta, i svaki put kad bi

se vratio, sve mi je više nalikovao na stranca. Uhvatio bi me samu u sirani, iz ruke bi

mi uzeo četku za ribanje i povukao me k sebi, samo da me pita jesam li Daníelu

grijala krevet dok je on izbivao od kuće, zarađujući malo-pomalo za život mameći

smrt iz utroba svojih sunarodnjaka. Čak me optužio da volim Fridrika! Onog tupana,

koji mlatara šakama i bazdi na neopranu vunu. Natanove optužbe bile su mi

203

smiješne. Zar nije vidio koliko mi nedostaje? Koliko je drukčiji od svih ostalih

muškaraca koje sam poznavala?

Zamišljam kako Tótijevo lice rumeni. Zamišljam kako znojne dlanove briše o

tkaninu hlača. Polagano kimanje. Svjetlost svijeće u baðstofi koja mu titra preko lica

dok me promatra, razrogačenih očiju.

Đakone, rekla bih, rekla sam Natanu da mi Daníel ne znači ništa. Da je Fridrik

zaljubljen u Siggu. Rekla sam mu da sam njegova dokle god me želi, i da ću mu biti

ženom ako to poželi.

Udaljavala su ga ta njegova raspoloženja. Zatekla bih Natana kako u radionici

mjeri uvarke, obire prljavu pjenu s kipućeg korijenja. Ponudila bih mu pomoć, kao

što sam mu pomagala kad sam tek došla. Počeo me gurati s puta. Ne želi me, rekao

je. Je li htio reći da ne želi moju pomoć ili nije mene želio ondje? Usmjerio bi me

prema vratima.

»Idi. Ne želim te ovdje. Imam posla.«

Ponekad bih otišla u spremište i glave sušenog bakalara izudarala kravljom

bedrenom kosti. Samo da nešto izmlatim i izgrdim. Prestaje biti zaljubljen u tebe,

govorila sam samoj sebi. A ja sam se počela pitati je li me ikad volio.

No još je bilo trenutaka kad bi me samu zatekao na obali, dok sam skupljala

gavkino paperje. Uzeo bi me pokraj ptičjih gnijezda, svojih ruku u mojoj kosi,

pogleda očajna kao u utopljenika. Trebao me kao što mu je bio potreban zrak.

Osjećala sam to u njegovu pogledu, u načinu na koji je hvatao moje tijelo poput

plutače u vodi.

Đakone Tóti, primaknite stolac bliže. Reći ću vam kako je zapravo bilo.

Mrzila sam biti njegova sluškinja. Jedne večeri bila bih mu ljubavnica, žestok

ritam njegova disanja podudarao bi se s mojim. A onda, sljedeće noći, bila bih Agnes

sluškinja. Ne bih čak bila ni kućepaziteljica! I njegove hladne naredbe počele su

podsjećati na prijekore.

»Dozovi ovce kući s pašnjaka. Pomuzi kravu. Pomuzi ovce. Donesi vode.

Pokupi pepeo i raširi ga po tlu. Nahranu Thórannu. Umiri je da prestane plakati.

Umiri je da prestane plakati! Ovaj lonac je još prljav. Reci Siggi da ti pokaže kako se

peru čaše.«

Razumijete li što govorim, đakone? Ili je ljubav za vas nešto nepromjenjivo?

Jeste li ikad voljeli ženu? Osobu koju volite onoliko koliko i mrzite njezinu moć nad

vama?

204

Mrzila sam što bi mi se um kroz dan okretao Natanu, sve dok mi ne bi pozlilo

od kretanja vlastitih misli. Mrzila sam mučninu koja bi dolazila s naznakom toga da

ne mari za mene. Mrzila sam što se i dalje spotičem o kamenje na putu do njegove

radionice, stalno i neprestano, da bih mu odnijela stvari koje više ne treba.

Tek mi je Daníel rekao kako stvari zapravo stoje.

Radnik me čekao jednog dana dok Natana nije bilo kod kuće. Izašla sam iz

radionice, zaključala vrata i vidjela Daníela koji je stajao na obali, s kosom u jednoj i

šeširom u drugoj ruci.

»Što si radila unutra?« upitao me.

»Ne tiče te se.«

»Nije nam dopušteno ući unutra«, reče. »Gdje si pronašla ključ?«

»Natan mi ga je dao. Vjeruje mi.«

»Aha, da,« rekao je Daníel, »zaboravio sam da vi sluškinje imate poseban

tretman.«

»Kako to misliš?«

Daníel se nasmijao. »Gdje su moje cipele od tuljanova krzna? Gdje je moja nova

odjeća?«

Natan je bio velikodušan kad je bio dobre volje. »Nisi ovdje dugo«,

napomenula sam Daníelu. »Sigurna sam da ćeš dobiti dar kad se Natan vrati.«

»Ne želim ništa Natanovo.«

»Ne? Upravio si se žalio da imamo poseban tretman.«

»Želim nešto od tebe.«

Daníel je tada promijenio ton. Glas mu je postao blaži. »Agnes, sigurno znaš da

si mi draga.«

Nasmijala sam se. »Da sam ti draga? Svima na Geitaskardu rekao si da smo

zaručeni!«

»Gajio sam nadu, Agnes. Još je gajim. Nećeš zauvijek biti Natanova, Agnes.«

Na njegove riječi stala sam kao ukopana. Iznenadna vrtoglavica prostrujala je

kroza me. »Što si rekao?«

»Nemoj misliti da ne znamo. Sigga, Fridrik, ja. Svi znamo. Svi na Geitaskardu.

Znali su da se noću iskradaš u spremište.« Zasmijuljio se.

»Da manje vremena provodiš šireći tračeve, a više rasprostirući travu, svima bi

nam bilo bolje. Primi se svog posla, Daníel.«

205

Lice mu se zgrčilo od bijesa. »Misliš da si bolja od nas jer si našla novog stočara

koji će te pustiti u krevet?«

»Ne budi vulgaran.«

»Ne zavaravaj se. Samo zato što glumiš nečiju ženu ne znači da si udana,

Agnes.«

»Ja sam mu samo kućna domaćica.«

Daníel se nasmijao. »Da, njegova kućna ljubavnica, to svakako jesi.«

Tad mi je prekipjelo. Zgrabila sam mu kosu iz ruke i gurnula mu je na prsa. »A

što si ti, Daníel? Radnik koji blati gazdu? Koji vrijeđa ženu koju bi htio učiniti

svojom? Gadiš mi se.«

Bih li to rekla đakonu, da je ovdje? Možda je sam pohvatao konce. Možda zbog

toga ne dolazi.

Mogla bih mu govoriti o jednom drugom danu, danu valova smrti. Sigga me

poslala van po kamenje da pokrpamo zid ognjišta i dok sam bila vani, čula sam

pljuskanje vesla po vodi. Bio je to miran dana, dan kada svijet suspreže dah. More je

bilo namreškano.

Daníel i Natan bili su otišli u ribolov, ali bilo je prerano ujutro da bi se vratili.

Vidjela sam da Daníel vesla, a Natan je mirno i uspravno sjedio u čamcu. Kad su se

približili, vidjela sam da je Natanovo lice poprimilo smrknuti izraz, a rukama je

stiskao drveni čamac kao da će mu pozliti.

Čim su se domogli obale, Natan je iskočio iz čamca i počeo gaziti plićakom.

Čizme je vukao po tlu tako da je niz kamenčića poletio oko njega.

Tada sam već dovoljno dugo živjela s Natanom da znam da ništa ne može

ublažiti mračna raspoloženja koja ga obuzmu, stoga nisam ni pisnula kad sam

vidjela da maršira uz plažu, dok mu voda kapa s odjeće. Nije me pogledao u

prolazu, nego je protutnjio prema imanju.

Kad je Daníel povukao čamac na obalu, spustila sam se do njega da ga upitam

što se dogodilo. Jesu li se posvađali? Jesu li izgubili mrežu?

Činilo se da Daníela zabavlja gazdina zlovolja. Počeo je povlačiti mreže s

čamca i predao mi neke da ih odnesem na Illugastadir.

»Natan misli da smo naletjeli na valove smrti«, reče. Sol mu se uhvatila za

bradu. Dodao je da nije mislio da je Natan tako praznovjeran stvor.

Vukli su mreže kad su ih iznenada niotkuda pogodila tri velika vala. Daníel je

rekao da su imali sreće što se čamac nije prevrnuo. On je poletio da spasi konop i

206

srećom je spriječio da padne u vodu, ali kad je podigao pogled, Natan je bio blijed

kao krpa. Kad ga je Daníel pitao što je, Natan ga je gledao kao da je sišao s pameti.

»Ono su bili valovi smrti, Daníel.«

Daníel je rekao Natanu da su valovi smrti bapske priče i da nije mislio da će

takvo što nasamariti učenog čovjek poput njega. Daníel je rekao da je Natan tad

planuo, ščepao ga za rukav i rekao mu da se neće smijati kad bude pokopan na dnu

oceana.

Daníel je rekao da se othrvao Natanovu stisku i ponudio da će isprazniti vodu

kojom su valovi zapljusnuli čamac, ali Natan je samo rekao: »Proklet bio, Daníel. Zar

misliš da ću sjediti ovdje i čekati da me novi val potopi? Vraćamo se.«

Daníel je procijenio da mu nije nezamislivo da ga Natan utopi u napadu bijesa,

samo kako bi mu dokazao da je praznovjerje istinito, stoga ih je veslajući vratio na

obalu.

Nakon što mi je Daníel to rekao, odlučila sam razgovarati s Natanom, iako mi

je Daníel rekao da ga ostavim na miru. Rekao mi je da si je Natan utuvio u glavu da

je osuđen na propast i da bih mu trebala dati vremena da se sabere. Ali ja sam za

Natanom pošla u kuću, gdje sam ga zatekla kako viče na Siggu. Pokušavala mu je

skinuti mokru odjeću, a natopljena košulja slijepila mu se za lice.

Vidjevši da su Siggu uzrujale grube riječi, rekla sam joj da ode i počela sama

skidati Natana, ali odgurnuo me i pozvao Siggu da se vrati. »Zaboravljaš gdje ti je

mjesto, Agnes«, reče on.

Poslije tog dana otišla sam za Natanom u radionicu, noseći neupaljenu

svjetiljku za koju sam pomislila da bi mu mogla trebati. Dani su se prethodnih

tjedana tako brzo skratili i svjetlo je treperilo na izmaku. Ocean je izgledao nemirno.

Kad je Natan krenuo otvoriti vrata radionice, vidio je da su već otvorena.

Zahtijevao je da mu kažem jesam li bila ondje bez njegova dopuštenja, i rekla sam

mu da je znao da sam održavala vatru dok je on bio u ribolovu. Vjerojatno sam bila

zaboravila zaključati vrata, ali počeo me optuživati da kopam po njegovim stvarima,

da pokušavam pronaći njegov novac, iskoristiti ga.

Iskoristiti njega. Tad mi se razvezao jezik i rekla sam mu da je on taj koji me

lažju namamio na ovo samotno gospodarstvo. Rekao mi je da sam gazdarica njegove

kuće, a cijelo vrijeme to je bila Sigga. Pitala sam ga je li joj i plaćao više nego meni i

zašto me uopće htio namamiti kad bih ionako pošla za njime!

207

Natan je počeo provjeravati svoje stvari. Povrijedilo me što je pomislio da sam

mogla uzeti nešto njegovo. Što bih ja s njegovim novčićima ili lijekovima ili s čime

već što je ondje skrio?

Ostala sam u radionici. Nije me mogao natjerati da odem. Kad je bio

zadovoljan što ništa ne nedostaje, uzeo je tuljanova krzna koja je trebalo posuti solju i

odbijao mi je uputiti i riječ. Ali bilo je kasno poslijepodne i nebo je vani bilo bezbojno

i sivo, slabo osvjetljenje za rad. Durila sam se pokraj ognjišta i promatrala ga,

čekajući da mi se obrati, uzme me u naručje, da mi se ispriča.

Možda je Natan zaboravio da sam ondje ili nije mario za to, ali nakon nekog

vremena, odložio je nož na tlo i ruke obrisao o krpu. Zatim je izašao iz radionice i

stao na najdalji rub kamenog spruda, promatrajući more. Pošla sam za njim.

Ruke sam mu provukla oko struka da ga utješim i rekla mu da mi je žao.

Natan se nije izvukao iz mog zagrljaja, ali osjetila sam da mu se tijelo ukrutilo

na moj dodir. Zagnjurila sam lice u masne nabore njegove košulje i poljubila mu

leđa.

»Nemoj«, protisnuo je. Licem je još bio okrenut prema moru. Čvršće sam ga

rukama stegnula oko trbuha i prislonila se uz njega.

»Prestani, Agnes.« Uhvatio me za ruke i odgurnuo od sebe. Mišići su mu se

micali kad je stisnuo i opustio čeljust.

Zapuhao je snažan vjetar. Natanu je podigao šešir s glave i odnio ga na more.

Pitala sam što nije u redu. Pitala sam ga je li mu netko priprijetio, a on se

nasmijao. Pogled mu je bio nemilosrdan. Kosa, koju više nije obuzdavao šešir, šibala

mu je oko glave u tamnom spletu.

Rekao je da posvuda oko sebe vidi znakove smrti.

U tišini koja je uslijedila, duboko sam udahnula. »Natane, nećeš umrijeti.«

»Objasni mi onda valove smrti.« Glas mu je bio tih, napet. »Objasni mi

predosjećaje. Snove koje sam imao.«

»Natane, smiješ se tim snovima.« Nastojala sam ostati smirena. »Svima govoriš

o njima.«

»Čini li ti se da se sada smijem, Agnes?«

Zakoračio je prema meni i zgrabio me za ramena, prinoseći lice tako blizu

mome da su nam se čela dotaknula.

»Svake noći«, protisnuo je, »sanjam o smrti. Posvuda je vidim. Vidim krv,

posvuda.«

208

»Životinjama si skidao kožu...«

Natan me čvršće zgrabio za ramena. »Vidim je na tlu, u mračnim, ljepljivim

lokvama.« Obliznuo je usne. »Osjećam joj okus, Agnes. Budim se s okusom krvi u

ustima.«

»Ugrizeš se za jezik u snu...«

Neljubazno mi se nasmiješio. »Vidio sam da ti i Daníel razgovarate pokraj

čamca.«

»Pusti me, Natane.«

Nije se obazirao na mene.

»Pusti me!« Izmigoljila sam mu se iz stiska. »Da se samo čuješ. Zvučiš kao stara

baba, tupiš o snovima i predosjećajima.«

Bilo je hladno. Velik, uskomešan oblak došao je s mora, utrnjujući s neba sve

osim slabašnih tračaka svjetla. No čak i u gotovo potpunoj tami, vidjela sam sjaj u

Natanovim očima. Njegov mi je pogled unosio nemir.

»Agnes«, reče. »Sanjao sam tebe.«

Ništa nisam odgovorila, iznenada sam čeznula za time da se vratim u kuću i

upalim svjetiljke. Bila sam svjesna oceana, ni dva koraka od naših stopala.

»Sanjam da sam u krevetu i vidim krv koja teče niz zidove. Kapa mi na glavu,

a kapi mi prže kožu.«

Zakoračio je prema meni.

»Vezan sam za krevet, a krv se izdiže oko mene dok me ne prekrije. Onda,

iznenada, nestane. Mogu se pomaknuti, sjednem i gledam oko sebe, a soba je

prazna.«

Primio me za ruku i osjetila sam oštar rub nokta koji mi se utisnuo u meso

dlana.

»Ali onda ugledam tebe. Hodam prema tebi. I kako se približavam, vidim da ti

je kosa pribijena na zid.«

Dok je to izgovarao, snažan nalet vjetra otpuhnuo mi je kapu s glave i kosa mi

je bila oslobođena. Nije bila svezana u pletenice, dugačke vitice odmah su se

razmahale na vjetru. Natan je hitro pružio ruku i zgrabio ih u šaku, privlačeći me

tako bliže sebi.

»Natane! To me boli!«

No Natanu je nešto odvuklo pozornost. »Što je to?« prošapta.

209

Na vjetru sam iznenada mogla osjetiti snažan smrad truljenja, mračan i gnjio.

»To je morska trava. Ili uginuli tuljan. Pusti mi kosu.«

»Ššš!«

Dozlogrdio mi je njegov ispad. »Nitko te ne proganja, Natane. Nisi baš tako

važan.«

Istrgnula sam mu kosu iz stiska i krenula natrag gore prema kući, ali Natan me

zgrabio za rukav bluze, okrenuo me i svom snagom opalio po licu.

Zinula sam u čudu i odmah prinijela ruku obrazu, ali Natan mi je primio prste

i držao ih čvrsto u svojima, prisiljavajući me da savijem koljena i čučim pokraj njega.

Čak i na prohladnom vjetru osjećala sam kako mi krv juri na mjesto koje je udario.

»Da mi se više nikad nisi tako obratila.« Natanova usta prislonila su mi se na

uho. Glas mu je bio tih i oštar. »Nisam te smio pozvati ovamo.«

Držao me još trenutak, izvrćući mi prste dok nisam vrisnula od boli, a onda me

oslobodio svog stiska i odgurnuo od sebe.

Nespretno sam krenula kamenim sprudom i uzbrdo prema kući na oslabjelom

svjetlu, spotičući se o skute, na vjetru od kojeg su me boljele uši. Plakala sam, no čak

i kroz zvuk vjetra i moje nepravilno disanje, čula sam kako mi Natan dovikuje s

smjesta gdje je stajao na humku pokraj mora.

»Ne zaboravi gdje ti je mjesto, Agnes!«

Čekala sam da se Natan te večeri vrati u kuću i svjetiljku sam ostavila upaljenu u

nadi da ćemo kad se vrati moći izgladiti svađu. No sati su se vukli sporo poput onih

koji nešto skrive i ponoć je došla i prošla, a on još nije došao u kuću. Sigga i Daníel

odavno su se već razodjenuli i zaspali u svojim krevetima, ali ja sam ostala budna i

promatrala plamen koji je plesao na stijenju. U glavi mi je tuklo. Shvatila sam da

čekam da se dogodi nešto loše.

Nekoliko puta pomislila sam da sam čula korake ispred kuće, ali kad sam

otvorila vrata, bili su to samo tama i zvuk valova koji se lome o obalu. Spustila se

gusta magla i nisam mogla razabrati gori li Natanu svjetlo u radionici. Vratila sam se

u sve hladniji krevet i nastavila čekati.

Bit će da sam zaspala. Probudila sam se u sjenama; svjetiljka se sama ugasila,

ali znala sam da Natan još nije došao u krevet. Tada sam prepoznala odzvanjanje

njegovih koraka u hodniku – bit će da me probudio zveket zasuna na vratima.

Suspregnula sam dah i nadala se da ću osjetiti kako njegove tople ruke povlače

210

pokrivače mog kreveta. Da ću osjetiti kako mu se tijelo spušta pokraj mojeg, a njegov

nježan glas šaputat će mi na uho, prepun isprike.

No Natan nije došao u moj krevet. Kroz zaškiljene oči vidjela sam da sjedi na

stolcu i skida čizme. Spustio je hlače i polako podignuo košulju preko glave. Odjeća

mu je ležala razbacana na podu. Ponovno je ustao i na trenutak mi se učinilo da

vidim kako se kreće u mojem smjeru. Ali tada je u dva meka koraka zakoračio prema

prozoru, i na slabom svjetlu vidjela sam da podiže pokrivače Siggina kreveta.

Tada sam shvatila što je Rósa mislila kad nas je nazvala njegovim kurvama.

Tijelo mi se ukočilo od napora da ne vrisnem, da se ne odam, kad sam čula šapat

njegovih riječi i Siggin prigušeni odgovor. Zagrizla sam meso svoje ruke dok mi se

koprena mučnine obavijala oko želuca. Srce mi je stalo. Gušila sam se u otkucajima

koje je preskočilo.

Čula sam kako gunđa dok je prodirao u nju. Zatvorila sam oči i suspregnula

dah jer sam znala da ću, ako izdahnem, ispustiti jauk, i nokte sam si zarila u ruku

sve dok nisam osjetila skliskost i znala da je potekla krv.

Čekala sam da Natan izađe iz Siggina kreveta i legne u svoj. Čekala sam da se

Siggino disanje smiri i ujednači, a Natan zahrče. Pričekala sam dok nisam bila

uvjerena da spavaju prije negoli sam se podigla u sjedeći položaj i zagledala se u

pokrivače pred sobom. Grlo mi se stisnulo od boli i još nečega, nečeg mučnog što

podjaruje i crno je kao katran. Nisam si dopustila da plačem. Bujica bijesa nadrla je

kroza me sve dok mi se ruke i leđa nisu ukrutili od nje.

Mogla sam tiho pokupiti svoje stvari i otići prije nego što se razdani, ali kamo

bih otišla? Poznavala sam samo dolinu Vatnsdalur; znala sam gdje je posuta

stijenama, poznavala sam planine s bijelim glavama i jezero koje zaživi labudovima,

i naborani pokrov treseta pokraj rijeke. I gavrane, gavrane koji neprestano kruže. Ali

Illugastadir je bio drukčiji. Nisam imala prijatelja. Nisam proniknula u krajolik.

Samo su zabačeni jezici stijena nagrđivali savršenu sljubljenost mora i neba — nije

bilo nikoga i ničega drugoga. Nisam imala kamo otići.

211

JEDANAESTO POGLAVLJE

OVDJE PRED SUDOM ponovno se 19. travnja našao Bjarni Sigurdsson, Fridrikov brat s

Katadalura, desetogodišnji dječak koji se činio bistar i inteligentan. Ni nakon

poduljeg ispitivanja nije odao nikakve podatke, sve dok naposljetku nije rekao da je

Fridrik prerezao grkljane dvjema ovcama muzarama i jednom janjetu prošle jeseni

dok njegov otac nije bio kod kuće. Bjarni Sigurdsson sjećao se da su te ovce bile

Natanove. Njegova majka, rekao je, dugo mu je govorila da bi trebao reći da ne zna

ništa o tome i rekla mu je da to ne spominje na suđenju. Ma koliko se potom trudili,

tvrdokornim kao i blagim pristupom, nismo uspjeli od njega dobiti više nikakve

podatke.

Neimenovani pisar, 1828.

212

MARGRÉT JE PROBUDIO ZVUK tihog plača. Virnula je kroz tamu prema mjestu gdje su

joj ležale kćeri. Spavale su.

Agnes.

Margrét je spustila glavu na jastuk pokraj suprugove i osluškivala. Da,

zločinka je plakala; od tihog, napetog jaukanja Margrét se stegnulo grlo. Bi li trebala

otići k njoj? Možda je to smicalica. Margrét je poželjela da može bolje vidjeti u

mraku. Plač je prestao, a potom iznova počeo. Zvučala je poput djeteta.

Margrét je oprezno izašla iz kreveta i tapkajući pronašla put do vrata, skrećući

niz hodnik, sve dok nije ugledala sjaj ugljena koji je gasnuo na ognjištu. Skinuvši

svijeću sa svijećnjaka, iz žeravice je raspirila plamen i zapalila stijenj. Prije negoli je

napustila toplinu kuhinje, Margrét je zastala. Još je mogla čuti tugaljivi plač. Shvatila

je da se boji, ali nije shvaćala zašto.

Svjetlost svijeće plesala je zidovima i gredama baðstofe. Svi su spavali, glava

skrivenih pod pokrivačima kako bi se obranili od prosinačke hladnoće koja je zidove

prekrila mrazom. Margrét je rukom zakrilila plamen da ga zaštiti od propuha i

polako pošla prema Agnes. Žena je spavala, ali oči su joj jurcale pod kapcima, a

pokrivači su joj bili odgurnuti na rub kreveta. Agnes je drhtala, laktova čvrsto

stisnutih uz bok, ruku zgrčenih u pesnice kao da će se potući, goloruka.

»Agnes?«

Žena je zastenjala. Margrét je slobodnom rukom dohvatila pokrivače i povukla

ih preko ženina izložena tijela, ali dok joj ih je navlačila preko prsa, Agnes je Margrét

zgrabila za zapešće.

Margrét je zinula da vrisne, ali nije izišao nikakav zvuk. Sledila od iznenadnog

stiska Agnesinih hladnih prstiju.

»Što radite?« Agnesin glas bio je nesrdačan kao i njezin stisak. Zapucketao je

plamen svijeće.

»Ništa. Drhtala si.«

»Promatrali ste me.«

Margrét je zakašljala i okusila krv. Progutala ju je, nesklona tome da odloži

svijeću. »Nisam te promatrala. Probudila si me. Plakala si.«

213

Agnes je na trenutak promatrala Margrét, zatim joj ispustila ruku. Margrét je

promatrala Agnes dok je proučavala suze koje je obrisala s obraza.

»Plakala sam?«

Margrét kimnu. »Probudila si me.«

»Sanjala sam.« Agnes se zagledala u grede.

Margrét je ponovno zakašljala, no ovaj put prebrzo da ruku prinese ustima.

Obje su spustile pogled na pokrivače i ugledale malenu mrlju krvi. Agnesin pogled

prešao je s mrlje na Margrét.

»Želite li sjesti?« Privukla je noge i Margrét se spustila na rub kreveta.

»Dvije žene na izdisaju«, protisnu Agnes.

Margrét je znala da bi se u bilo kojem drugom trenutku možda uvrijedila, ali

sjedeći nasuprot Agnes uvidjela je istinu u njezinim riječima.

»Jón je zabrinut za mene«, prizna Margrét. »Ništa ne govori, ali kad si tako

dugo u braku s nekim, nije više potrebno puno govora.«

»Jeste li mu rekli za žele od lišaja?«

»Zna da se razumiješ u trave. Čuo je za Róslín i njezino dijete.«

Agnes se zamislila. »Ne smeta mu?«

Margrét je odmahnula glavom. »Nemoj misliti da je on loš čovjek, moj Jón.«

Spustila je pogled na pod. »Trudi se živjeti mirnim kršćanskim životom najbolje što

zna. Kao i svi mi. Ne bi htio ni mrava zgaziti, ali kad si ti ovdje...« Zaustila je kao da

će još nešto reći, ali zaustavila se. »Svašta mu je na pameti, to je sve. Ali nastavit

ćemo dalje, dokle god to bude moguće.«

»A zna da vam se bolest pogoršava?«

Margrét je osjetila težinu na plućima i slegnula ramenima. »Što si sanjala?«

upita ona, nakon trenutka tišine.

Agnes je navukla pokrivače oko vrata. »Katadalur.«

»Fridrikovo gospodarstvo?«

Agnes je kimnula.

»Noćna mora?«

Pogled mlađe žene kliznuo je na mrlju krvi na pokrivačima između njih. Činilo

se da je proučava. »Boravila sam ondje u danima prije nego što je Natan umro.«

»Mislila sam da si živjela na Illugastadiru?« Margrét je zadrhtala, i Agnes je

dohvatila svoj šal, koji je ležao prebačen preko uzglavlja. Predala ga je Margrét.

214

»Bila sam na Illugastadiru dok me Natan nije izbacio. Nisam imala kamo otići

pa sam otišla Fridrikovoj obitelji na Katadalur.«

»Rekla si da niste bili prijatelji.«

»Nismo.« Agnes je podignula pogled prema Margrét. »Zašto me niste pitali o

ubojstvima?«

Pitanje je iznenadilo Margrét. »Mislila sam da se to tiče tebe i đakona.«

Agnes je odmahnula glavom.

Margrét su se osušila usta. Pogledala je na drugu stranu sobe gdje joj je ležao

muž. Hrkao je. »Bi li htjela poći sa mnom u kuhinju?« upita. »Moram si zagrijati

kosti ili ću svisnuti do jutra.«

Agnes je sjela na stolac donesen iz sirane i promatrala dok je Margrét rastvarala

žeravicu na ognjištu, izvlačeći iz nje plamenove komadićima sušene balege.

Zakašljala je od dima i obrisala oči.

»Jesi li žedna?«

Agnes je kimnula, i Margrét je na kuku postavila mali lončić mlijeka. Sjela je na

stolac pokraj Agnes i zajedno su promatrale plamenove kojima je triješće počelo

vrvjeti.

»Moja majka nikad ne bi dopustila da joj ognjište u domu zamre«, reče

Margrét. Osjetila je da se Agnes okrenula da je pogleda, ali nije je pogledala u oči.

»Vjerovala je da dokle god u kući gori svjetlo, đavao ne može ući u nju. Čak ni u

gluho doba noći.«

Agnes je šutjela. »Sto vi vjerujete?« naposljetku reče.

Margrét je protegnula ruke prema plamenovima. »Mislim da je vatra korisna

stvar koja grije tijelo«, reče.

Agnes je kimnula. Vatra je pucketala i plamtjela pred njima. »Kad sam radila

na Gaflu, vatra se ugasila u zimi, ja sam bila kriva. Bili smo zatrpani snijegom i djeca

su pregladnjela, a ja sam bila tako zaokupljena time da najmlađe pridobijem da

posiše malo surutke s krpe da sam zaboravila provjeriti kuhinju. Tri dana nismo

imali svjetla, ni vatre, dok se nije raščistilo vrijeme da možemo zatražiti pomoć na

susjednom imanju. Mislila sam da će nas susjedi pronaći mrtve i plave u krevetima.«

»Dogodi se«, prizna Margrét. »Tijelo može umrijeti na više načina.«

Dvije žene ušutješe. Mlijeko je zadrhtalo, i Margrét je ustala da ga rastoči.

Predala je Agnes šalicu iz koje se parilo i ponovno sjela.

215

»Vaša obitelj je sretna što ima dovoljno namirnica«, reče Agnes.

»Imali smo malo dodatnog novca ove godine«, odgovori Margrét. »Okružni

načelnik Blöndal dao nam je naknadu.« Požalila je te riječi čim ih je izgovorila, ali

Agnes nije reagirala.

»Nisam razmišljala o tome«, naposljetku reče.

»Ne mnogo, samo da znaš«, doda Margrét.

»Ne, ne vrijedim mnogo«, gorko dometnu Agnes. Margrét je pogleda.

Pijuckala je mlijeko, osjećajući kako joj vruća tekućina ispunjava želudac i počinje

tijelom širiti toplinu.

»Đakon nije dolazio u zadnje vrijeme«, reče Margrét, mijenjajući temu.

»Nije.« Agnesino lice još je bilo podbuhlo od sna, a starija žena odjednom je

osjetila poriv da je zagrli. To je zato što izgleda kao dijete, pomisli Margrét. Čvršće je

rukama stegnula šalicu.

»Nisam vas željela probuditi«, reče Agnes.

Margrét slegnu ramenima. »Često se budim noću. Dok su djevojke bile malene,

budila sam se da provjerim dišu li još.«

»Jeste li zato sad budni?«

Margrét oštro pogleda Agnes. »Ne. Nije uopće zbog toga.«

»Žao mi je što ste se bojali za njih«, reče Agnes. »Mislim, zbog mog boravka

ovdje.«

»Majka uvijek strahuje za svoju djecu«, reče Margrét.

»Nikad nisam bila majka.«

»Nisi, ali imaš majku.«

Agnes je odmahnula glavom. »Majka me ostavila kad sam bila malena. Otad

nisam imala majku.«

»Nema veze«, naposljetku reče Margrét. »Gdje god bila, misli na tebe.«

»Ne bih rekla.«

Margrét zastade. »Majka uvijek misli na svoju djecu«, ponovi. »Tvoja majka,

Fridrikova majka, Siggina majka. Sve majke.«

»Siggina majka je mrtva«, bez uvijanja reče Agnes. »A Fridrikovu majku poslat

će u Kopenhagen.«

»Zašto?«

216

Agnes oprezno pogleda Margrét. »Thórbjörg je slutila što Fridrik planira.

Znala je da je Fridrik ukrao neke ovce. Lagala je u sudnici.«

»Tako dakle«, reče Margrét. Otpila je još jedan gutljaj mlijeka.

»Thórbjörg mi je spasila život«, doda Agnes nakon trenutka stanke. »Pronašla

me na svom pragu nakon što me Natan izbacio. Umrla bih da me nije uvela u kuću i

dopustila mi da ostanem ondje.«

Margrét kimnu. »Nitko nije uvijek loš.«

»Kad je Thórbjörg još bila mlada sluškinja, zapalila je gazdaričin krevet i

sjekirom ubila gazdina psa. Spomenuli su to na suđenju.«

»Bože sveti.«

»To mi nije pomoglo«, brzo reče Agnes. »Rekla je da smo prijateljice. Rekla im

je da smo se Natan i ja posvađali i da sam tražila njezin savjet.«

»A nisi?«

»Nikad mi nije rekla da spalim Illugastadir, kao što su tvrdili. Uopće nisam

otišla na Katadalur da Thórbjörg zamolim za pomoć niti da se urotim s Fridrikom.

Prikazali su to kao da sam na Katadalur otišla namjerno. Isplanirati ubojstvo.« Agnes

je srkala mlijeko, zagrcnula se dok je gutala. »Otišla sam na Katadalur jer mi Natan

nije dopuštao da ostanem Illugastadiru i nisam imala kamo otići.«

Margrét je šutjela. Piljila je u vatru i zamišljala Agnes kako se noću šulja

Kornsáom, pali baklju u kuhinji i podmeće požar na imanju dok oni spavaju. Bi li

namirisala dim i probudila se?

»Fridrik je spalio Illugastadir, je li, Agnes?« Margrét je nastojala otkloniti

zabrinutost iz glasa.

»Na suđenju sam rekla da se vatra proširila iz kuhinje«, odlučno reče Agnes.

»Rekla sam da je Natan stavio kuhati lončić s travama. Proširila se odande.«

Margrét na trenutak nije ništa rekla. »Čula sam da ju je podmetnuo Fridrik.«

»Nije«, reče Agnes.

Margrét je ponovno zakašljala i pljunula u vatru. Vlaga se pretvorila u

mjehuriće na živoj žeravici. »Ako štitiš svog prijatelja...«

»Fridrik mi nije prijatelj!« prekide je Agnes. Odmahnula je glavom i odložila

mlijeko na pod. »On mi nije prijatelj.«

»Mislila sam da ste podosta vremena proveli zajedno«, pojasni Margrét.

Agnes joj se namrštila, zatim vratila pogled na ognjište. »Ne. Ali na

Illugastadiru...« Agnes je uzdahnula. »Natan je često izbivao iz kuće. Samoća...«

217

Tražila je riječi. »Samoća je prijetila da će te izjesti na svakom koraku. Prihvatila sam

društvo koje mi se nudilo.«

»Dakle Fridrik je posjećivao Illugastadir.«

Agnes je kimnula. »Nije daleko od Katadalura. Fridrik se udvarao Siggi.«

»Čula sam za Siggu.« Margrét je ustala i dodala još suhe balege na vatru.

»Ljudi je vole. Lijepa je.«

»I priprosta, koliko sam čula.«

Agnes oprezno pogleda Margrét. »Da, no Fridrik ju je drukčije doživljavao.

Kad nije bilo Natana, Fridrik bi došao s Katadalura obaviti kakav poslić ili bi

donosio lažne poruke svojih roditelja ili župnika, a onda se pravio da je žedan ili

gladan. Sigga bi mu donijela gutljaj mlijeka ili nešto da prigrize, a onda bi se smijali i

čavrljali, i do jeseni više nije bilo neobično da ih zateknem kako zajedno sjede na

Sigginu krevetu, gugućući jedno drugom kao ptice.«

»Zimi je teško biti sam«, složi se Margrét.

Agnes kimnu. »Na Illugastadiru bilo je još gore. Nije bilo kao ovdje, u dolini.

Dani su protjecali nepodnošljivo sporo, a nisam imala prijatelja ni susjeda. Samo

Siggu i Daníela – slugu kojeg je Natan unajmio s Geitaskarda – i ponekad Fridrika.«

»U mraku tijelo postane usamljeno«, zamišljeno reče Margrét. »Nije dobro da

ljudi stalno budu sami.« Ponudila je Agnes još mlijeka.

»Natan nikad nije volio zimu. Cijeli život nije se naviknuo na tamu.«

»Čudim se što je onda kupio Illugastadir, a ne neko drugo imanje na kojem

ljudi mogu jedni drugima praviti društvo.«

»Često je putovao«, prizna Agnes. »Uglavnom na Geitaskard. Govorio je da ide

onamo zbog posla, ali mislim da je išao da bude s prijateljima. Ili da me izbjegava«,

doda ona. »Bilo bi bolje da je bio kod kuće. Trebali smo ga ondje. Ali svakog mjeseca

činilo se da ostaje sve dulje i kad bi se vratio, nije bio sretan što nas vidi. Nije se čak

činio sretan ni što vidi Thórannu, svoju kćer. Ostavio ju je s nama.«

»Pretpostavljam da je bilo okrutno od njega što vam zamjera posjete, a vas troje

bili ste tako usamljeni i skučeni u četiri zida.«

Agnes se mlako nasmiješila. »Možda ga nije smetalo što imamo posjetitelja,

nego što je to baš Fridrik.«

»Shvaćam.«

218

»Fridrikovo i Natanovo prijateljstvo bilo je nategnuto i u najboljim vremenima.

Uvijek su bili sumnjičavi jedan prema drugom. A onda su se potukli. To je bilo kad

se kit nasukao u Hindisvíku, te jeseni.«

»Sjećam se. Kupili smo malo kitova ulja od ljudi na sjeveru doline. Otišli su

nabaviti koliko su mogli.«

»Imali smo sreće. Mnogo je kišilo u vrijeme košnje i bili smo zabrinuti da će

sijeno istrunuti ili izgorjeti i da će nam do proljeća pocrkati sve životinje, a mi se

pretvoriti u kosture. Natan je bio kod kuće kad je čuo za kita i otišao je kupiti meso

od obitelji kojoj je pripadao taj dio obale.

Natana nije bilo cijelog dana i nije se vratio kući do navečer. Kad sam ga srela

na vratima, bio je prekriven blatom. Bilo mu je u kosi, na licu; nije bilo čistog dijela

njegove odjeće. Kad sam ga pitala što se dogodilo, Natan mi je rekao da je rezao svoj

dio kita, već kupljen i plaćen, kad se pojavio Fridrik i počeo prisvajati njegovo. Kad

je Natan rekao Fridriku da uzme nož i plati svoj dio, Fridrik ga je gurnuo na tlo i

napao ga. Poslije sam od obitelji sa Stapara, imanja pokraj Illugastadira, čula

drukčiju priču. Rekli su da je Natan vikao na Fridrika i odgurnuo ga natrag, a Fridrik

je zamahnuo na Natana i srušio ga na tlo. Fridrik je onda istukao Natana i vukao ga

po blatu. Ali tad sam znala samo da se Natan vratio kući kao strašilo, a i

raspoloženje mu je bilo nikakvo.«

»Neugodno za tebe«, promrmlja Margrét.

Agnes je odmahnula glavom. »Bilo je gore za Siggu. Dok sam ja kitovo meso

stavljala u rasol, čula sam da se Natan pere ispred vatre, a Sigga ga je nastojala

umiriti. Natan se derao da je Fridrik lud, da će ubiti nekoga prije nego što napuni

dvadesetu. Fridrik je bio Siggin dragi i loše je to primila. Naravno, nije se usudila

ništa reći Natanu, ali kad je kasnije te večeri otišao u krevet, čula sam je da plače.«

Margrét nije ništa rekla. Silno je željela pogledati Agnes, ali mislila je da će, ako

se okrene prema njoj, ona prestati govoriti i sve će biti kao prije. Oprezno je birala

riječi.

»Sigurno ti je bilo teško na Illugastadiru.«

»Postalo je gore poslije kita. Natan je sve manje i manje vremena provodio kod

kuće. Kad se vratio, satima bi Siggi i meni govorio da nas ne plaća da plandujemo.

Pronašao je zamjerku u svemu što smo činile. Maslac je bio previše vlažan, baðstofa je

bila prljava, netko je bio u njegovoj radionici i poremetio mu bočice. Bez obzira na to

što se nijedna od nas nije usudila ući u radionicu dok ga nije bilo. Vjetar bi mu

pomaknuo koji predmet ili bi dvorište bilo u neredu nakon što bi netko od nas

219

odvukao naplavljeno drvlje do kuće, a on bi pomislio da smo kopali rupe,

pokušavajući pronaći njegov novac. Uopće nismo znali da ga je ondje zakopao dok

to nije rekao.

Zatim je sve opet krenulo nagore. Natan je na povratku s juga susreo Fridrika

koji se vraćao s Illugastadira. Isprva su se činili vrlo pristojni, ali Sigga, Daníel i ja

ubrzo smo ih čuli da viču jedan na drugoga u klancu. Natan je prijetio udarcima i

okružnim načelnikom ako Fridrik ikad više stupi na njegovo imanje. Neko vrijeme

su tako nastavili, a onda je Fridrik otišao kući.

* * *

Natan je te noći mahnitao. Odvukao je Siggu van i čula sam da je optužuje da je

izdala njegovo povjerenje, da mu je lagala. Zaprijetio joj je da će letjeti van i čula sam

da ga Sigga preklinje da joj se smiluje. Nije imala kamo otići. Nitko ne bi u to doba

godine zaposlio sluškinju. Padao je snijeg, umrla bi od hladnoće. Naposljetku se

Natan stišao i nisam mogla čuti što govori. Nijedno od njih nije se vratilo u kuću više

od jednog sata, ali kad su se vratili, Siggine oči bile su crvene i otišla je ravno u

krevet. Onda je Natan naredio da ustanem i pođem za njim.

Bilo je mračno kao u rogu. Odveo me do morske obale i rekao mi da ga je

Fridrik zatražio dopuštenje da se vjenča Siggom. Rekao je da je znao da Sigga muti s

Fridrikom njemu iza leđa, ali da nije mislio da će ovako završiti. Mislio je da je to

bilo bezazleno očijukanje.

Kad sam rekla Natanu da sam mislila da su to nevini osjećaji između dvije

prostodušne osobe, nasmijao se i rekao da se ni za jedno od njih ne bi moglo reći da

su nevini. Zatim je posegnuo u džep i pokazao mi tri srebrnjaka i rekao da mu je

dečko ponudio novac za dopuštenje da se vjenča Siggom. Pitala sam ga zašto je uzeo

novac ako se tako protivi, a Natan se nasmijao i rekao da samo budala odbija novac

kad mu se sam nudi. Zatim me pitao zašto sam dopustila Siggi i Fridriku da nastave

s time kad sam znala da dečka ne želi na svom imanju. Rekla sam mu da mi Fridrik

nije drag, ali da sam naviknula na gospodarstva puna slugu i ljudi koji se motaju po

imanju, i dani mi nikad nisu prolazili tako sporo kao na Illugastadiru.«

Agnes je popila zadnji gutljaj mlijeka i talog bacila u vatru. Margrét se trgnula

čuvši šištanje.

»Sad više neću moći zaspati«, rekla je Agnes.

220

Margrét je kimnula. »Ne, vjerojatno ni ja.« Oklijevala je. »Nisam znala da su

Fridrik i Sigga bili u braku.«

Agnes se kratko nasmijala. »Nikad se nisu vjenčali«, reče. »Iako je Fridrik

doista zatražio njezinu ruku. Vratio se odmah sljedećeg dana. Natan je bio otišao na

Geitaskard. Sigga se durila i povlačila imanjem kao sjena, a kad sam je u kuhinji

stjerala u kut i pitala što joj je Natan rekao prethodne noći, briznula je u plač i nije

htjela niti pisnuti. Pitala sam ju je li rekla Natanu da voli Fridrika i odmahnula je

glavom. Rekla sam joj za Fridrikov novac, da je platio Natanu za njezinu ruku i to ju

je tako zaprepastilo da je prestala plakati. Zinula je u čudu i promrmljala da ne može

vjerovati da je Natan pristao. Rekao joj je da se ne bi smjela udati za takva čovjeka.

Premlada je i uostalom, njegova je sluškinja i to će i ostati dok je on ne odluči pustiti.

Daníel je tog dana vidio Fridrika da dolazi i rekao mu da bi mu bilo bolje dati

petama vjetra ako želi živ dočekati ljeto, ali Fridrik se nije obazirao na njega i pitao

me gdje je Sigga. Nisam imala želuca poći za njim u kuću i gledati što se zbiva pa

sam otišla na obalu i čekala. I naravno, Fridrik je izašao držeći Siggu za ruku i rekao

meni i Daníelu da će se vjenčati.«

»Što si učinila?« upita Margrét.

Agnes je uzdahnula. »Što sam mogla učiniti? Uspela sam se obronkom i

natočila nam svakom čašicu rakije. Fridrik je cvao od sreće, ali Sigga je bila nervozna.

Nakon nekoliko gutljaja, Daníel je paru zapjevao pjesme, a ja sam se iskrala na svježi

zrak i spustila se do oceana.«

Vatra je pucketala pred njima. Grumen balege koja je gorjela raspao se i prema

gredama odaslao oblačić iskri.

Naposljetku je Agnes ponovno prozborila. »Jeste li kad bili na moru?«

Margrét je odmahnula glavom i omotala se šalom. »Kad sam bila mlađa

provela sam neko vrijeme radeći blizu mora. U Langidaluru.«

»U Vatnsnesu je more drukčije. Ponekad je voda u fjordu kao zrcalo. Nešto što

biste poželjeli liznuti jezikom. »Staklasta kao mrtvačeve oči, znao je reći Natan.«

Primaknula se vatri. »Jedanput sam vidjela dvije ledene sante koje su se trle jedna o

drugu. Vjetar ih je spojio. Kad su se približile, vidjela sam da su obje sante na

izbočinama nakupile drvlje, a nakon nekog vremena, čula sam jezivo pucketanje i

vidjela da je drvlje buknulo u plamen.«

»Zvuči kao nešto iz saga«, dometnu Margret.

»Bilo je sablasno«, složila se Agnes. Nisam mogla odvojiti pogled. Čak i kad je

pao mrak, još sam mogla vidjeti male plamenove koji su gorjeli na moru.«

221

Nekoliko trenutaka obje žene promatrale su vatru. Plamen je sada trnuo

crvenim sjajem koji je ženama obasjavao lice. Vani je tiho hujanje najavljivalo začetak

novih zimskih vjetrova.

NAKON ŠTO JE FRIDRIK zaprosio Siggu zapao je takav snijeg da bi zatrpao cestovnog

razbojnika. Fridrik nije mogao odjahati kući pa sam ga natjerala da spava s

Daníelom. Od rakije su utonuli u tvrdi san.

Ostala sam budna. Misli o Natanu i Siggi vrzmale su mi se glavom, prekidajući

me u snu. Znala sam zašto Natan mrzi Fridrika. Nije to bilo zbog toga što je dečko

bacio oko na njegovo bogatstvo, premda je imalo veze i s time. Ne, bilo je to zbog

Sigge. Zaključila sam da želi Siggu onoliko koliko ne želi mene.

Vjerojatno sam na kraju zapala u nemiran san. Zajednička prostorija bila je

prazna kad sam se probudila, a snijeg je napokon prestao padati. Vanjski svijet bio je

bijel, izuzev uljevita sivila oceana. Začula sam buku vani pokraj sjenokoše, a kad sam

izašla da vidim što je, vidjela sam da Fridrik udara uginulu ovcu. Želudac mi se

okrenuo od njegove nasilnosti.

»Što radiš?« Glas mi je jasno i snažno odjeknuo na mirnom zraku. Fridrik me

nije čuo. Nastavio je udarati, gunđati. Čizmama je raspršio pahulje krvavog snijega.

»Fridrik!« zazvala sam opet. »Što radiš?«

Prestao je i okrenuo se. Vidjela sam da lice trlja o rukav i počinje vući čizme

kroz teške nanose prema meni. Kad se približio, vidjela sam da je zlovoljan.

»Zdravo, Agnes«, reče, teško dišući.

»Zašto udaraš tu životinju?«

Fridrik je soptao. Dah mu je izašao iz usta u oblačiću magle. »Već je bila

uginula.«

»Ali zašto si je udarao?«

»Kakve ima veze?« Fridrik je škiljeći promatrao tmurno nebo. »Dolazi još

snijega, čini mi se. Bolje bi bilo ne zapeti u njemu.« Šmrcnuo je i obrisao nos o

rukavicu, ostavljajući na vuni svjetlucavu mrlju.

»Natan će te ubiti.« Pokazala sam prema mrlji krvi i prljavštini oko ovce.

»Upropastio si meso. I runo.«

222

Fridrik se nasmijao. Poželjela sam ga ispljuskati zbog toga što je izudarao ovcu,

ali nisam imala nikakvu moć nad njim i on je to znao.

»Već je bila uginula, Agnes. Uginula je ujutro.« S obraza je obrisao pahulju

krvavog snijega koja se topila i izvadio čizmu iz nanosa da prođe pokraj mene. »Ne

brini se, još će biti dobra za jelo.«

»Zgazio si je.«

Zakolutao je očima.

»Prehladit ćeš se nasmrt«, doviknuo je, leđima okrenut meni. Promatrala sam

snježne oblake koji su se spuštali na planinu i dopustila da mi prohladni zrak bocka

rebra dok nisam zadrhtala od hladnoće.

Prizor Fridrika koji čizmama mlati ovcu uznemirio je nešto u meni. Bilo je to

zlokobno: brzi udovi, tamni na snijegu, koji se sudaraju s mekanom lešinom dok fina

maglica krvi lebdi iznad.

Snijeg je počeo padati. Okrenula sam se da se za Fridrikom vratim na imanje i

vidjela da se gavran spušta na ovcu. Žalobno je graknuo, a zatim joj zario kljun u

utrobu. Snježne pahulje pale su mu na crno perje.

* * *

Prekinula sam Fridrika i Siggu koji su zajedno sjedili na njezinu krevetu, tiho

šapućući. Sigga je izgledala kao da je plakala.

»Nedostaju dvije ovce«, rekoh.

»Pa, jedna od njih je uginula. Sama si vidjela.« Zijevnuo je Fridrik.

»Ne mislim na onu koju si mlatio. Nedostaju još dvije osim nje.«

Fridrik se pokvareno nasmijao i odmah sam znala što se dogodilo.

»Ubio si ih.« Sigga je zajecala, a Fridrik je ustao. Prišao mi je i sagnuo se

nadomak mene. Mogla sam onjušiti njegov znoj.

»Agnes. Moglo bi te zanimati da smo Sigga i ja jutros razgovarali.« Glas mu je

pucao od bijesa. »Natan ju je iskorištavao.«

Pričekala sam da mogu smireno govoriti.

»Znala sam to.«

Sigga je briznula u plač. »Žao mi je, Agnes. Silno sam ti željela reći!«

223

Fridrik zastade. »Znala si?«

»Mislila sam da je pristala na to.« Glas mi je bio napet.

»Silovao ju je!« Počeo je koračati po podu. Primijetila sam da u ruci drži

Sigginu zelenu svilenu spavaćicu, Natanov dar. »Ubit ću ga.«

Zakolutala sam očima. »Samo naprijed. To će sad uvelike pomoći.« Okrenula

sam se Siggi. »Je li te prisilio?«

»Naravno da ju je prisilio!« Fridrik je ponovno sjeo pokraj Sigge i udario

madrac. Sigga se lecnula.

»Ne znam«, prošaptala je.

Prisjetila sam se noći kad sam čula kako se kreće u njoj. Noći poslije valova

smrti. Užurbanog disanja. Žustrog, laganog stenjanja. Nije bilo prisile.

»To se protivi Bogu«, rekao je Fridrik.

Nisam mogla suspregnuti smijeh. »Mislim da to nema previše veze s Bogom.«

Sigga je izgledala uspaničeno. »Agnes? Jesam li te jako razočarala?«

»Zašto bi me razočarala?« Glas mi je bio miran poput oceana.

Fridrik je bijesno pogledao, spuštajući pogled na spavaćicu. »On je gad. Ubit ću

ga.«

»Ne želim da Natan umre.« Zbog smijuljenja u njezinu glasu poželjela sam joj

opaliti pljusku.

Nasmijala sam se. »Fridrik neće nikoga ubiti.«

»Da, hoću.« Ponovno je ustao, ruku stisnutih u mesnate pesnice.

»Ne, nećeš«, rekoh. »Kakve to uostalom ima veze? Svejedno ćeš je oženiti.«

Fridrik frknu nosom. »Ne bih očekivao da žena poput tebe to shvati.«

Osjetila sam kako mi se suše usta.

»Sigga mi je rekla da je i tebe iskorištavao. Samo što nam se čini da si ti u tome

uživala malo više nego Sigga!«

Zakoračila sam prema Siggi i vidjela da se lecnula. »Neću te udariti«, rekoh.

Ali mogla sam to učiniti. Željela sam.

Daníel je ušao i Fridrik je umuknuo. Tresla sam se od bijesa. Mrzila sam

Fridrika. Mrzila sam njegovu bubuljičavu kožu, oblivenu crvenilom zbog hladnoće.

Mrzila sam njegove plave oči obrubljene ljepljivim plavim trepavicama. Mrzila sam

njegov kreštavi glas, vonj na konjsku balegu, neprestane posjete.

»Pođi kući, Fridrik.« Daníel je prvi progovorio.

224

»Sprema se oluja.«

»Onda idi pa neka te zatekne.« Odjednom sam bila zahvalna što je Daníel

ondje.

»Ne idem nikamo«, rekao je Fridrik i ponovno sjeo pokraj Sigge, zaštitnički je

grleći jednom rukom.

»To je istina, zar ne?« upitao je Daníel šapćući. »Istina je da je Natan dijelio

krevet s objema.« Odmahnuo je glavom. »To je bezbožno.«

»Fridrik je ubio ovce.«

»Što? Gdje?«

»Mislim da je sinoć, ili rano ujutro, barem dvije odveo na Katadalur, i ondje ih

ubio.«

»Natan će ubiti Fridrika!«

»Ne ako Fridrik prvo ubije Natana«, rekoh. »Razjaren je.«

Daníel je rukom prošao kroz kosu i pogledao par na krevetu. »On je budala i

nasilnik«, uzdahnuo je. »Razgovarat ću s njim kad se ohladi.«

Natan se vratio na Illugastadir tri dana poslije. Fridrik nije bio ondje kad je stigao

kući. Ne mogu si zamisliti što bi se dogodilo da je bio ondje. I tako Natan nije bio

presretan vijestima o Sigginim i Fridrikovim zarukama. Ja sam mu ih priopćila.

Sigga se iskrala u spremište kad je čula da stiže u dvorište.

»Ne mogu vas ostaviti same, a da nas ne snađe neka katastrofa.«

»Ne možeš to nazvati katastrofom, Natane. Prihvatio si Fridrikov novac za nju;

trebao si znati da se to sprema.«

»Ti si vjerojatno sretna zbog toga«, progunđao je.

»Ja? Kakve to ima veze sa mnom?«

»Igrala si se bračne posrednice cijele jeseni.«

Ispružila sam ruke da primim uzde dok je on konju skidao sedlo. »Uopće

nisam.«

»Pretpostavljam da ste svi slavili.«

»Nismo. Čak se i Sigga čini zbunjena time što se dogodilo.«

Okrenuo se da me pogleda u oči, podižući obrvu. »Je li?«

Kimnula sam. »Fridrik je izvan sebe od veselja, ali Sigga se ne čini tako

oduševljenom.«

225

Natan se tad nasmiješio i odmahnuo glavom. »Dvoje mladih idiota, on i ona.«

Nježno mi je uzeo uzde i podsedlicu iz ruku i položio ih na snijeg. Lice mu je bilo

ozbiljno. »Agnes. Moja Agnes, dugujem ti ispriku. Nisam te smio udariti.«

Ništa nisam rekla, ali nisam se opirala kad me primio za ruku.

»Razgovarao sam s Wormom i on misli da sam rastresen. Previše putujem po

vlažnom vremenu. Snovi, oni...« Glas mu je zamro. »Loše smo se ponijeli jedno

prema drugom. Nisam bio pri sebi.«

Oslobodio mi je ruku i podignuo uzde i sedlo. »Izvoli«, reče, predajući mi ih.

»Odnesi ovo i vidimo se unutra.«

Okrenula sam se da odem, ali i dalje me držao. »Agnes«, nježno reče. »Drago

mi je što te vidim.«

Te noći drhtali smo od istih želja koje su nas prije obuzimale. I kad smo se

probudili u zimskoj tami, tijelo mi se užarilo od sreće znajući da on spava pokraj

mene. Ako su se Sigga ili Daníel probudili i vidjeli nas kako ondje zajedno ležimo,

nisu ništa rekli. Skinula sam pokrivače s njegova kreveta i položila ih na donji kraj

svojega.

MARGRÉT SE VRATILA iz sirane s još jednim loncem mlijeka. Vjetar je vani tako snažno

puhao da se čulo muklo hujanje.

Agnes se nagnula i razgrnula žeravicu. »Da stavim treset ili sušenu balegu?«

upita.

Margrét je pokazala na balegu. »Samo naprijed. Neka vatra gori kad već

sjedimo ovdje.«

»Gdje sam stala?«

»Pričala si o tome kako je Fridrik zaprosio Siggu.« Margrét je obzirno natočila

još mlijeka u lonac. Zapištalo je kad je dotaknulo vrući metal.

»Sigga se stravično bojala vidjeti Natana nakon što je pristala udati se za

Fridrika. Natan ju je pronašao dok se skrivala u spremištu. Poslije mi je rekla da je

priznao da se ponio nerazumno i dopustio da ga zaslijepe vlastite zamjerke Fridriku.

Dao joj je svoj blagoslov i rekao da ako se želi vjenčati dečkom koji se ne može

podičiti ni novcem ni imenom, to je njezin izbor. Meni je rekao da neće spriječiti dva

psića da se zajedno igraju.

226

Pomislila sam da je možda shvatio da više neće morati vidjeti Fridrikovo lice

ako se Sigga uda za dečka. Neće se morati brinuti za svoj novac, skriven na imanju.

Božićni su dani proletjeli i nismo ih bog zna kako obilježili. Natan je poslao

Daníela natrag na Geitaskard, a ja sam mislila da će biti kao u stara vremena, kad

smo bile samo Sigga i ja. Željela sam počistiti kuću i pripremiti ražu za dan Svetog

Torlaka, ali izgubila je zanimanje za razgovore sa mnom otkad se zaručila za

Fridrika. Postala je ćudljiva, nemarna prema poslu i neprestano je zurila kroz prozor.

Poskočila bi kad bi joj se netko obratio. Izbjegavala je gledati u oči. Natan joj je rekao

da bi mogla pozvati Fridrika na Illugastadir da pićem obilježe Božić, ali on nije

došao. Možda Sigga nije imala povjerenja u Natanovu iznenadnu naklonost prema

Fridriku. Vjerujem da joj je bilo stalo do toga da obojica ostanu podalje jedan od

drugog.«

JEDNE VEČERI KASNO U NOĆI odlučila sam mu reći.

»Natane, znam da si bio sa Siggom.«

Drijemao je, ali oči su mu se otvorile na to.

»Znam, Natane. Opraštam ti.«

Pogledao me, a onda se naglo nasmijao. »Opraštaš mi?«

Potražila sam mu ruku u mraku. »Ne spominjem to da izazovem svađu. Ali

želim da znaš da znam.«

Prsti su mu ležali u mojima poput teškog tereta. Razmišljao je.

»Znao sam da si nas vidjela.«

Njegove su me riječi pogodile kao udarac u želudac. Usta su mi se otvorila i

zatvorila, a da nisam ispustila glasa. Izašla sam iz kreveta i donijela svjetiljku. Nisam

mogla razgovarati s njime, a da mu ne vidim lice. U mraku nisam mogla vjerovati

njegovim riječima.

Svjetlo mu je treperilo na goloj koži. Smireno me promatrao, skrenuo je pogled

samo da pogleda u Sigginu smjeru, kako bi provjerio je li budna.

»Natane.«

Glas mi je zvučao ostarjelo. Spustila sam pogled i vidjela samu sebe, nagu, i

prvi put sam naslutila kako me on vidi.

227

»Poigravao si se sa mnom.«

Natan je rukom zaklonio oči. »Ugasi svjetiljku, Agnes.«

Uhvatila sam se za visoku nogu kreveta da povratim ravnotežu. »Okrutan si.«

»Ne želim razgovarati o tome.«

»Nikad mi nisi kanio dati posao kućepaziteljice, je li?«

»Ugasi svjetiljku i hajdemo spavati. S tim upalim očima izgledaš kao smrt na

dopustu.«

»Hajdemo spavati?!« zurila sam u njega, čekajući dok nisam bila sigurna da

mogu govoriti, a da ne zaplačem. »Kako si znao da znam?«

Nasmiješio se na to. Nije ništa rekao.

»Voliš li me?«

»Sad si smiješna.«

»Odgovori mi.«

Posegnuo je prema svjetiljci. »Ugasi je!«

»Natane.« Preklinjala sam ga. Užasnula me cendravost u glasu.

»Bih li te pozvao da te nisam želio ovdje?«

»Da, kao svoju sluškinju.«

»Ti si više od sluškinje, Agnes.«

»Jesam li?«

»Ugasi svjetiljku.«

»Ne!« Istrgnula sam je iz njegova stiska. »Ne možeš ovako postupati sa

mnom!«

Oči su mu zabljesnule. »Zanovijetaš, Agnes.«

Eksplodirala sam.

»Zanovijetam? Nosi se dođavola! Uvijek sam ti dopuštala da radiš što hoćeš.

Sprečavam li da stalno nekamo ideš? Sprečavam li te kad se vereš na Siggu u

susjednom krevetu dok misliš da spavam? Ima petnaest godina! Ti si pseto jedno,

jebemu!«

Nagnuo se unazad podbočen na laktove. »Zašto misliš da čekam da zaspiš?«

Natanovo lice nije odavalo izrugivanje, nego prezrivu zabavu. Nagli teret očaja

i gubitka tištao me dok odjednom nisam nepovratno utonula u tugu.

»Mrzim te.« Riječi si mi se činile glupe, djetinjaste.

228

»A misliš da ja tebe volim?« Natan je odmahnuo glavom. »Tebe, Agnes?«

Suzio je oči i ustao, dah mu je bio vruć na mojem licu. »Ti si jeftina žena. Pogrešno

sam te procijenio.«

»Ako sam jeftina, to je zato što si me ti takvom učinio!«

»Da, nastavi. Ti si čista i sveta, a svi ostali su krivi.«

»Ne, ti si kriv!«

»Oprosti, mislio sam da to želiš.« Zgrabio me i grubo privukao sebi. »Mislio

sam da želiš otići iz doline. Ali ti samo želiš ono što ne možeš imati.«

»Željela sam tebe! Željela sam otići iz doline jer sam željela biti s tobom.«

Smučilo mi se od bijesa. »Ne mogu više biti ovdje.«

»Onda idi!« Zakoračio je unazad i zgrabio me za zapešće. »Izlazi! Donijela si

mi samo probleme, ništa drugo!« Počeo me vući iz baðstofe. Osjećala sam da Sigga

sjedi na krevetu, promatrajući nas. Thóranna je počela plakati.

»Pusti me!«

»Samo ti dajem ono što si htjela. Mrziš me? Želiš otići? Dobro! Ondje su ti

vrata.«

Iako je bio sitne građe, Natan je bio snažan. Odvukao me niz hodnik i gurnuo

me preko praga. Spotaknula sam se o dasku i pala u snijeg koliko sam bila duga i

široka, gola. Dok sam se uspjela podići na koljena, već mi je bio zalupio vrata pred

nosom.

Bilo je mračno i vani je snijeg snažno padao, ali bila sam tako smušena od

ljutnje i tuge da nisam ništa osjetila. Željela sam razvaliti vrata, otići na prozor i

povikati Siggi da me pusti unutra, ali također sam ga željela kazniti. Gole ruke

omotala sam oko tijela i pitala se kamo bih mogla otići. Hladnoća me probadala kroz

kožu. Pomislila sam na to da se ubijem, da se spustim na obalu i gurnem udove u

studenu vodu. Hladnoća bi me ubila, ne bih se morala utapati. Zamislila sam Natana

kako me pronalazi mrtvu, doplutalu na obalu među morskom travom.

Otišla sam u staju.

Bilo mi je previše hladno da bih mogla zaspati. Čučnula sam pokraj krave i

golu kožu prislonila na njezino krupno toplo tijelo, pa povukla podsedlicu da se

njome pokrijem. Promrzle prste gurnula sam u kravlju balegu da ne nastradaju.

U jednom trenutku u noći netko je ušao u staju.

»Natane?« Glas mi je bio slab i jadan.

To je bila Sigga. Donijela mi je odjeću i cipele. Oči su joj bile podbuhle od plača.

229

»Ne želi te pustiti natrag u kuću«, reče ona.

Polako sam se obukla, prstiju ukočenih od hladnoće. »A što ako ovdje

umrem?«

Okrenula se da ode, ali zgrabila sam je za rame.

»Urazumi ga, Sigga. Ovaj put je stvarno poludio.«

Pogledala me, oči su joj se punile suzama. »Tako mi je puna kapa ovakvog

života«, protisnula je.

Sljedećeg sam se jutra probudila i nekoliko trenutaka nisam znala gdje sam.

Onda mi se vratilo sjećanje na noć i ljutnja mi je stisnula želudac, dala mi snage.

Naslonila sam se na kravu, grijući hladan nos i prste, razmišljajući o tome što bih

trebala učiniti. Željela sam otići prije nego što Natan izađe da nahrani stoku.

TÓTI SE PROBUDIO u zasjenjenoj baðstofi Breidabólstadura i ugledao oca na kraju

kreveta, pogrbljena i naslonjena na zid. Prosijeda kosa visjela mu je na prsima.

Spavao je.

»Pabbi?« glas mu je bio tek šapat. Napor mu je proparao grlo.

Pokušao je pomaknuti nogu da trkne i probudi oca, ali udovi su mu bili teži

nego što je pamtio. »Pabbi?« ponovno je pokušao.

Pastor Jón pomaknuo se i naglo otvorio oči. »Sine!« Obrisao je bradu i nagnuo

se naprijed. »Budan si. Bogu hvala.«

Tóti je pokušao podići ruku i shvatio da mu je sljubljena uz bok. Bio je omotan

pokrivačima.

»Pretrpio si još jednu vrućicu«, objasnio mu je otac. »Morao sam te natjerati da

se iznojiš.« Žuljevitu ruku pritisnuo je Tótiju na čelo.

»Moram ići na Kornsáu«, protisnu Tóti. Jezik mu je bio suh. »Agnes.«

Otac je odmahnuo glavom. »Upravo te zbog brige za nju ovo snašlo.«

Tóti je izgledao uznemireno. »Zaboravio sam koji je mjesec.«

»Prosinac.«

Pokušao je sjesti, no pastor Jón nježno mu je glavu gurnuo natrag na jastuk.

»Nećeš se obazirati na nju dok ti Bog ne povrati snagu.«

230

»Nema nikoga«, usprotivio se Tóti, pokušavajući se ponovno podići. Mišići su

mu se jedva odazvali.

»I s pravom je tako«, reče njegov otac, glas mu odjednom postade glasan u

malenoj prostoriji. Prisilio je sina da ostane u ležećem položaju, siva lica u

neosvijetljenoj baðstofi. »Nije vrijedna vremena koje joj posvećuješ.«

MARGRÉT JE na trenutak utihnula. Mlijeko joj se ohladilo u šalici. »Izbacio te na

snijeg?«

Agnes je kimnula, pozorno promatrajući stariju ženu.

Margrét je odmahnula glavom. »Mogla si nasmrt promrznuti.«

»Nije bio pri zdravoj pameti.« Agnes je omotala šal čvršće oko ramena. »Natan

je htio Siggu za sebe. Napokon je shvatio da joj je Fridrik bio draži.«

Margrét je frknula nosom i žeravicu koja je gorjela žaračem gurnula uza zid

ognjišta. »Valjda imaš pravo.« Potajice je pogleda Agnes koja je zurila u vatru.

»Nastavi«, tiho reče.

Agnes je uzdahnula i oslobodila prekrižene ruke. »Otišla sam u dom

Fridrikove obitelji na Katadaluru. Nisam prije ondje bila, ali znala sam gdje se nalazi

iza planine, a dovoljno se razdanilo da pješke odem onamo i ne nastradam po

ružnom vremenu. Međutim, putovala sam satima i dok sam stigla do početka doline

gdje je bio Katadalur, već sam buncala od umora. Fridrikova majka pronašla me na

koljenima pred pragom njihove kuće.

Katadalur je odvratno mjesto. Propalo i zbijeno, krov samo što se ne uruši, a

kuća je iznutra bila podjednako jadna kao i izvana. Tragovi dima izgorjele balege na

zidovima kuhinje i baðstofa turobna koliko možete zamisliti. Kad sam ušla, ondje je

bila skupina djece, Fridrikove braće, stisnuta na jednom krevetu, samo da se ugriju.

Fridrik je sjedio pokraj oca i strica na drugom krevetu, bruseći noževe.

Prvo što mi je Fridrik rekao bilo je: >Što je sad napravio?< Pitao me je li se

Natan odlučio vjenčati Siggom.

Odmahnula sam glavom i objasnila da me izbacio. Rekla sam mu da sam noć

provela u staji. Fridrik nije bio suosjećajan. Pitao me čime sam to izazvala i rekla sam

mu da sam se posvađala s Natanom i rekla mu da ne mogu podnijeti način na koji se

ponaša prema Siggi.

231

Tad se Fridrikova majka umiješala. Šutke nas je slušala i iznenada je primila

Fridrika za ruku i rekla: >On ti želi oduzeti ženu.<

Učinilo mi se da sam vidjela kako Fridrik pogledava nož na posteljini i uplašila

sam se.

Predložila sam Fridriku da razgovara sa župnikom iz Tjörna, da bi se možda

mogli obratiti okružnom redarstveniku. Ali Thórbjörg, Fridrikova majka, ponovno

me prekinula. Ustala je i primila Fridrika za ramena i pogledala ga u oči. Rekla je:

>Sigga neće biti tvoja dokle god je Natan živ.< Onda su svi sjeli, a dok sam ja

spavala, vjerojatno su ga odlučili ubiti.«

Margrét je šutjela. Vatra je utrnula. Samo je tanki sjajni gornji sloj žive žeravice

treperio među pepelom. Vjetar nije prestao hujati. Margrét je polako izdahnula.

Osjećala se iscrpljeno. »Možda bismo se trebale vratiti u krevet.«

Agnes se okrenula prema njoj. »Ne želite čuti što je bilo dalje?«

232

DVANAESTO POGLAVLJE

NA LAUGARU, u Sæingsdaleu, Gudrún je ustala čim je izašlo sunce. Otišla je u sobu u

kojoj su spavala njezina braća i prodrmala Ospaka. Ospak i njegova braća odmah su

se probudili; a kad je vidio da ga je probudila sestra, upitao ju je što želi, budna tako

rano ujutro. Gudrún reče da bi željela znati što kane učiniti toga dana. Ospak reče da

će dan provesti mirno – »jer sada nema suviše posla.«

Gudrún reče: »Dobro bi vam pristajala ovakva narav i da ste rođeni kao

seljačke kćeri – ništa ne poduzimate u vezi ni s čim, bilo dobro ili zlo. Usprkos svoj

sramoti i poniženju koje vam je Kjartan nanio, ne razbijate time glavu ni kad jaše

pokraj vaših vrata sa samo jednim drugom. Očito je uzaludno nadati se da ćete se

ikada drznuti napasti Kjartana kod kuće ako se ne usudite suočiti se s njime dok

putuje u pratnji samo jednoga ili dvojice. Samo sjedite kod kuće pretvarajući se da

ste muškarci i uvijek vas se previše ovdje mota.«

Ospak reče da tomu pridaje preveliku važnost, no priznao je da joj teško može

proturječiti. Iskočio je odmah iz kreveta i odjenuo se, kao i sva braća jedan za

drugim; a zatim su se pripremili da Kjartanu postave zasjedu.

Saga o Laxárdalranima

233

NATAN NIJE BIO KOD KUĆE kad smo Fridrik i ja stigli na Illugastadir. Nisam sigurna što

bi se zbilo da je bio ondje. Tek nakon nekoliko minuta kucanja Sigga je otvorila vrata

i pustila nas unutra. Na boku je držala Natanovu kćer.

»Rekao mi je da te ne pustim unutra ako se vratiš«, reče ona, ali svejedno nas je

pustila u kuću.

Prihvatila sam kavu kojom nas je ponudila. »Gdje je Natan?« upitah.

»Stigao je glasnik s Geitaskarda. Worm nije dobro. Natan je otišao rano ujutro.«

»Kakav je bio?«

Sigga me značajno pogledala. »Bio je loše volje.«

»Je li te ponovno napastovao?« Fridrik je pregledavao policu pokraj Natanova

kreveta. Sigga je nervozno gledala kad je podignuo nekoliko kutija i protresao ih.

»Što tražiš?«

»Odštetu«, protisnu Fridrik. Kroz prozor je provirio van na snijeg. »Kladim se

da sam imao pravo. Kladim se da je sve zakopao u dvorište.«

Pogledala sam Siggu. »Je li rekao što o meni?«

Sigga je odmahnula glavom.

Pokušala sam se kiselo nasmiješiti. »Ništa što bi mi željela ponoviti u lice.«

Fridrik je otresao snijeg s ramena i sjeo pokraj Sigge, privlačeći je sebi na krilo.

»Ptičice moja«, reče. »Moja ženice.«

Sigga se oduprla njegovu milovanju i sjela natrag na krevet. »Ne zovi me

tako«, reče.

Fridrika je oblilo crvenilo. »Zašto ne? Moja si.«

»Natan mi je rekao da se predomislio. Neće to dopustiti.« Glas joj je postao

jecaj. »Nikada.«

»Prokleti Natan!«

Unatoč sumornom raspoloženju našeg susreta, bilo je teško ne nasmijati se

Fridrikovu dramatičnom kriku. »Natan će to sigurno preboljeti«, rekoh.

Sigga je obrisala oči i odmahnula glavom. »Kaže da ako će me itko ženiti, to će

biti on.«

Želudac mi je potonuo i primijetila sam da je Fridrik problijedio. »Što?«

234

»To je rekao«, šmrcnula je Sigga.

»Što si rekla?« glas mi je zvučao slabašno i drhtavo.

Sigga je briznula u novi nalet plača.

»Nisi valjda pristala?« Fridrik ju je obgrlio rukom, a Sigga mu se licem

priljubila uz vrat. Zajaukala je.

Sljedeća smo dva dana nas troje proveli zajedno na Illugastadiru, kujući planove za

odlazak. Sigga je mislila da bi se možda mogla vratiti na Stóra-Borg, a ja sam se

ponudila da ću je povesti sa sobom natrag u dolinu čim to dopuste vremenske

prilike. Fridrik mi je predložio da odem na Ásbjarnarstadir potražiti posao do kraja

zime. Rekao je da stočar koji ondje živi ne voli Natana; možda bi me primio iz

samilosti.

Tako smo razgovarali jedno poslijepodne kad smo primijetili da se planinskim

klancem spuštaju putnici. Toliko su nas zaokupili planovi za bijeg da ih nismo vidjeli

kako se približavaju. Bili smo vani u dvorištu, da udahnemo malo zraka na ljepšem

vremenu, i bilo je prekasno da se sakrijemo. Vidjeli bi nas.

»Agnes!« bijesno je protisnuta Sigga. »To je Natan. Išibat će me kad te vidi.«

Srce mi je lupalo kao ratni bubanj, ali nisam se to usudila pokazati. »Nije sam,

Sigga. Neće ništa učiniti dok ima društvo.«

Nas troje stajali smo čekajući dvojicu jahača. Kad su stigli dovoljno blizu,

iznenadila sam se što s Natanom jaše Pétur Ovcokolja.

»Gle, Péture«, reče Natan. »Tri male lije šuljaju se oko kuće.« Nasmiješio se, ali

oči su mu bile hladne. Pomislila sam da bi mogao napasti Fridrika, ali umjesto toga

sjahao je s konja i prišao meni.

»Što ona radi ovdje?« osmijeh mu nestade. Zacrvenjela sam se i kriomice

pogledala Pétura. Činio se zaprepaštenim.

»Molim te, dopusti joj da se vrati, samo dok ne prođe zima«, usprotivila se

Sigga.

»Dosta mi te bilo, Agnes.«

»Što sam uopće učinila?« glumila sam smirenost.

»Rekla si da želiš otići, pa idi onda!« Približio se još jedan korak prema meni.

»Odlazi!«

Sigga je izgledala uznemireno. »Nema kamo otići, Natane. Past će snijeg.«

235

Natan se nasmijao. »Nikad ne misliš ono što govoriš, Agnes. Kažeš jedno, a iza

toga se krije drugo značenje. Želiš otići? Odlazi!«

Željela sam reći Natanu da želim njega; da želim da mi uzvrati ljubav. No

nisam rekla ništa. Ništa što bih rekla ne bi pomoglo.

Fridrik je prekinuo šutnju.

»Nećeš je oženiti«, obznanio je kroz stisnute zube.

Natan se nasmijao. »Ne opet.« Okrenuo se Péturu. »Vidiš što se dogodi kad

živiš s djecom? Uvuku te u svoje igrice.«

Pétur se mlako nasmiješio.

»Dobro.« Natan je poveo konja prema polju. »Agnes može ostati, ali ne u

baðstofi. Pétur i ja prespavat ćemo ovdje večeras, a ujutro ponovno idemo na

Geitaskard. Ako još budeš ovdje kad se vratimo, predat ću te okružnom načelniku

pod optužbom za ometanje posjeda. Fridrik, odlazi prije nego što nahuškam Pétura

da ti prereže grkljan.« On se nasmijao, ali Pétur je gledao u tlo.

* * *

Te noći ponovno sam spavala u staji. Nije bilo tako hladno kao kad me Natan

izbacio, i Sigga mi je pomogla složiti mali ležaj prije nego što se vratila unutra.

Smrdio je po govnu i pod je bio prepun uši, ali na kraju sam zaspala.

Kad sam se probudila, bio je mrak. Ustala sam i otišla do vrata, pa sam vidjela

da s prozora kuće još isijava svjetlo. Odmor mi je razbistrio glavu i spremala sam se

otići na farmu da vidim mogu li izgladiti stvari s Natanom kad sam u snijegu iza

staje začula korake.

»Sigga?«

Koraci su se zaustavili, onda sam ponovno čula meko škripanje. Kretali su se

prema meni. Uzmaknula sam u tamu staje i prislonila leđa uza zid.

Čula sam tihi šapat. »Agnes?«

To je bio Fridrik.

Provukao se kroz ulaz.

»Kog vraga radiš ovdje?«

236

Bio je uspuhan. Nisam ga mogla vidjeti u sjeni, ali nanjušila sam mu znoj.

Nešto je zazveckalo.

»Jesi li hodao dovde s Katadalura?«

Zakašljao je i pljunuo. »Jesam.«

»Natan će te ubiti ako te vidi.«

»Pričekat ću da zaspi.«

»I što ćeš onda učiniti? Ako se probudi i uhvati tebe i Siggu kako si u

susjednom krevetu šapućete slatke riječi, dat će te objesiti i raščetvoriti prije nego što

svane dan.«

Čula sam da je Fridrik šmrcnuo.

»Nisam zbog toga došao.«

Zbog nečega u tonu njegova glasa na trenutak sam zastala.

»Fridrik. Zbog čega si došao?«

»Riješit ću to jednom za svagda. Došao sam po ono što je moje.«

Krava iza nas tiho je zamukala. Čula sam grepkanje papaka po zemljanom

podu.

»Fridrik?«

»Priznaj. I ti to želiš, Agnes.«

U tom trenutku provirio je mjesec koji se skrivao iza oblaka i vidjela sam što

Fridrik drži u rukama. Držao je čekić i nož.

ČEGA SE SJEĆAM? Nisam mu vjerovala. Vratila sam se u krevet na podu staje,

odjednom umorna. Nisam željela imati nikakva posla s njim.

Što se dogodilo?

Probudila sam se iz nemirna sna i izašla. Nestalo je svjetlo s prozora kuće.

Fridrika nisam nigdje vidjela.

Krenula sam ga potražiti. Odjednom sam osjetila strah. Noćno nebo bilo je

vedro i imanje je obasjala mjesečina. Zvijezde poput trnja. Snijeg mi je škripao pod

cipelama. Tražila sam zasun, ali vrata su se škripavo otvorila.

237

Sigga je čučala naslonjena na zid hodnika, čvrsto držeći Rósinu djevojčicu. Tiho

su plakale.

»Sigga?«

Prošao je trenutak prije nego što mi je odgovorila. »Baðstofa«, prošaptala je.

Jedva sam je čula.

Spustila sam se dugačkim hodnikom. Nekako sam se sjetila uzeti svjetiljku iz

kuhinje. Srce mi je bilo u petama.

Što se dogodilo?

Drhtala sam, prsti su mi bili nespretni, i svjetiljka mi je pala u mraku.

Odjednom sam osjetila miris izgorjelog stijenja i začula zvuk iz kuta. Škripava daska

i netko tko sopće, teško i brzo, pa još zvukova, tupih, kao da dijete udara jastuk.

Jauk, zvuk nečeg mokrog, a zatim glas koji šapće: »Agnes?«

Srce mi je poskočilo. Mislila sam da je ondje Natan.

Ali to je bio Fridrik.

»Agnes«, govorio je, »Agnes, gdje si?« Glas mu je bio tih.

»Ovdje sam«, rekoh. Sagnula sam se i tapkala po tmini ne bih li pronašla

svjetiljku. »Svjetiljka mi je ispala.«

Čula sam da je Fridrik zakoračio u smjeru mog glasa. »Agnes, ne znam je li

mrtav.« Glas ga je izdao na zadnjoj riječi. »Ne mogu razabrati je li mrtav.«

Srce mi je prestalo kucati. Prsti mi se nisu mogli pomaknuti. Vukla sam ih po

zrnatim daskama, pokušavajući pronaći svjetiljku, ali zglobovi na prstima ukočili su

mi se i nisu se htjeli savinuti. Nije ga ubio. Još je momčić. Nije ga ubio.

Nekako sam pronašla svjetiljku. Dohvatila sam je, rukom sam se očešala o

iverje na podu.

»Agnes?«

»Ovdje sam!« obrecnula sam se. Iznenadio me ton mog glasa. Nisam zvučala

preplašeno kao što sam se osjećala. »Moram zapaliti svjetiljku.«

»Požuri se onda«, reče Fridrik.

Tapkajući sam pronašla put do hodnika u kojem je jedna jedina svijeća gorjela

u svijećnjaku na zidu. Zapalila sam svjetiljku, a onda krenula natrag prema

zajedničkoj prostoriji. Ruke su mi se tresle, a svjetlo je nelagodno treperilo na grubim

zidovima, prema crnom grlu baðstofe. Kad sam dospjela do vrata, osjetila sam da mi

se grlo steže od straha. Nisam željela ući. Ali morala sam vidjeti što je Fridrik učinio.

238

Isprva sam mislila da me nasamario. Kad sam pružila svjetiljku prema

Natanovu krevetu, vidjela sam njegove pokrivače i usnulo lice. Činilo se da je sve u

redu. Onda je Fridrik rekao: »Ovamo, Agnes, donesi svjetiljku ovamo«, i kad je

svjetlo dogmizalo preko kreveta, vidjela sam da je Péturova glava smrskana. Jastuk

je potamnio od krvi. Nešto je blistalo na zidu i kad sam pogledala, vidjela sam da

nekoliko kapi krvi polako teče niz daske.

»O, Bože«, rekoh. »O, Bože. O, Bože.«

Pogledala sam čekić koji je držao u rukama i vidjela da se nešto zalijepilo za nj

– to je bila kosa. Tada sam povratila na pod.

Fridrik mi je pomogao da ustanem. Još je držao čekić, u takvom položaju kao

da će svakog trena zamahnuti. »Jesi li ozlijedio Natana?« pitala sam, a Fridrik mi je

rekao da svjetiljku prinesem bliže krevetu. I Natan je krvario. Jedna strana lica

izgledala mu je čudno, kao da mu je jagodična kost bila spljoštena, a krv za koju sam

mislila da je Péturova krv nakupljala se u šupljini njegova vrata.

Vrisak mi je provalio iz prsa i snaga me napustila. Ponovno sam ispustila

svjetiljku i pala na pod u tamu koja je buknula oko nas.

Bit će da je Fridrik donio svijeću iz hodnika. Vidjela sam da mu se lice sjaji kad

je ušao u sobu. Onda smo oboje čuli glas.

»Što je to bilo?« Fridrik mi je odmah prišao i povukao me na noge. Drhtali smo.

Zvuk se ponovno javio. Jecaj.

»Natane?« Zgrabila sam svijeću iz Fridrikovih ruku i oteturala prema krevetu,

držeći je blizu Natanova lica. Vidjela sam da mu kapci trzaju na jarkom svjetlu i

pokušao se pomaknuti na krevetu.

»Što si mu učinio?« Fridrik je bio blijed kao mrtvac, zjenice su mu se tako

raširile da su izgledale crno.

»Čekić...« promrmljao je.

Natan je ponovno zastenjao, a ovaj put se Fridrik prignuo bliže, osluškujući.

»Rekao je: >Worm<.«

»Worm Beck? «

»Možda sanja.«

Nepomično smo stajali, tražeći na Natanu još znakova života. Bila je to tišina

koja umrtvljuje. Onda je Natan polako otvorio jedno oko i pogledao ravno u mene.

»Agnes?« protisnuo je.

239

»Ovdje sam«, rekoh. Nalet olakšanja prostrujao je kroza me. »Natane, ovdje

sam.«

Oko mu se pomaknulo s mene na Fridrika. Tada je okrenuo glavu i ugledao

Péturovu ugnječenu lubanju. Vidjela sam da zna što se dogodilo.

»Ne«, progunđa on. »Ne, ne, ne.«

Fridrik je uzmaknuo dalje od mene. Nisam ga kanila pustiti da ode.

»Pogledaj što si učinio!« protisnula sam. »Pogledaj svojih ruku djelo.«

»Nije bilo namjerno! Natane, kunem se.« Fridrik je počeo soptati, zureći u

krvavi čekić pokraj naših nogu.

Natan je ponovno jauknuo. Pokušavao je ustati iz kreveta, ali vrisnuo je kad se

oslonio na ruku. Fridrik ju je smrskao.

»Htio si da umre!« kriknula sam, gledajući Fridrika. »Što ćeš sad učiniti?«

Začuo se tupi udarac pa smo oboje spustili pogled i ugledali Natana na podu.

Izvukao se iz kreveta pomoću zdrave ruke, ali nije mogao dalje.

»Pomozi mi da ga podignem«, rekla sam Fridriku, odlažući svijeću na pod, ali

dečko ga nije htio dotaknuti. Sagnula sam se i pokušala uspraviti Natana, tako da

može glavu osloniti na gredu, ali bio je pretežak, a kad sam vidjela lice koje mu je

nabreklo, krv koja mu se slila niz leđa, izgubila sam svu snagu: udovi su mi postali

vodeni. Glavu sam mu položila sebi na krilo i shvatila da neće preživjeti noć.

»Fridrik«, neprestano je ponavljao Natan. »Fridrik, dat ću ti novac, dat ću ti

novac.«

» Želi razgovarati s tobom, Fridrik«, rekoh, ali Fridrik je lice okrenuo u stranu i

nije nas želio pogledati. »Okreni se«, zaurlala sam. »Mogao bi barem razgovarati s

čovjekom kojeg si ubio!«

Natan je prestao mrmljati. Osjetila sam da mu se tijelo ukočilo i podignuo je

pogled prema meni dok mu se glava blago ljuljala. »Agnes...«

»Da, ja sam. Agnes. Ovdje sam, Natane. Ovdje sam.«

Razjapio je usta. Mislila sam da pokušava nešto reći, ali izašlo je samo

grgljanje. Podignula sam pogled prema Fridriku, a on je samo stajao ondje, lice mu je

bilo bljedunjavo bijelo, kosa upala u oči i crvena sa strane gdje ga je poprskala i oblila

krv. Oči su mu bile razrogačene i prestrašene.

»Zašto to radi?« pitao je. Natan se gušio, krv mu se slijevala van niz bradu, na

moju suknju.

»Zašto to radi?!« zaurlao je Fridrik. »Natjeraj ga da prestane!«

240

Posegnula sam za nožem i podignula ga s poda. »Učini to onda, dovrši što si

započeo!«

Fridrik je odmahnuo glavom. Lice mu je bilo pepeljastosivo i zurio je u mene

užasnut.

»Učini to!« rekoh. »Hoćeš li ga pustiti da polagano umire?«

Fridrik je nastavio odmahivati glavom. Lecnuo se kad je mali mlaz krvi iznova

briznuo iz rane na Natanovoj glavi. »Ne«, rekao je. »Ne mogu. Ne mogu.«

Natan je podigao pogled prema meni: zubi su mu bili crveni od krvi. Usne su

mu se šutke pomicale i shvatila sam što pokušava reći.

Nož je lako prodro. Probio je Natanovu košulju uredno je razdirući, zvučalo je

poput nevješta poljupca – ne bih se mogla zaustaviti ni da sam htjela. Šaka mi se

trzala dok na zapešću nisam osjetila iznenadnu, blisku toplinu i shvatila da mi

njegova krv prekriva ruku. U studenoj noći njezina toplina bila je zamjetna.

Oslobodila sam držak i odgurnula Natana od sebe, spuštajući pogled na nož. Stršao

je iz njegova trbuha i košulja mu je bila tamna i vlažno nabrana oko oštrice. Na

trenutak smo netremice gledali jedno drugo. Svjetlost svijeće zahvatila je rub njegova

čela, njegove trepavice, i odjednom me prožela zahvalnost – jasno me promatrao.

Činilo se kao da mi oprašta.

»Agnes.« Fridrik je stajao iza mene, s rukama na glavi, čekićem na podu.

»Agnes, ubila si ga.«

Željela sam zaplakati. Željela sam klečati nad njegovim tijelom i oplakivati ga.

Ali nije bilo vremena.

Mrzila sam Fridrika. Raspao se, šćućurio se na podu i zajecao, uvlačeći goleme

udisaje zraka kojima je punio pluća u panici koja nikako nije popuštala. Naposljetku

je ustao, drhtava daha, i izvukao nož iz Natanova trbuha.

»Što radiš?« upitala sam ga. Nisam imala snage derati se.

»To je moj nož«, reče Fridrik. Obrisao ga je o hlače i uputio se van.

»Čekaj!« povikala sam.

Fridrik se okrenuo i slegnuo ramenima.

»Objesit će te zbog ovoga«, graknula sam. Fridrik je zastao. Vidjela sam da mu

prsti stežu ljepljivu dršku noža.

»Ako mene objese,« polako reče, uvlačeći šmrklje, »tebe će živu spaliti.«

241

Spustila sam pogled i vidjela krv na svojim rukama. Na svom vratu, haljina mi

je bila natopljena njome. Vidjela sam kako plamen svijeće treperi na nevidljivu

propuhu i zapitala se kako će soba izgledati na sivom danjem svjetlu.

Tada sam se sjetila kitova sala koje je Natan kupio u Hindisvíku.

242

TRINAESTO POGLAVLJE

22. prosinca 1829.

Promemorija: Björnu Blöndalu, okružnom načelniku Húnavatna

U nastavku Vašoj Ekscelenciji na uvid dajem sljedeće:

1. Izvorni primjerak presude Vrhovnog suda od 25. lipnja ove godine u vezi sa sudskim

procesom i krivičnim postupkom protiv Fridrika Sigurdssona, Agnes Magnúsdóttir i

Sigrídur Gudmundsdóttir iz okruga Húnavatn za ubojstvo, palež i krađu, među ostalim

zločinima. Odluka Vrhovnog suda isporučena je ovamo 20. ovog mjeseca posebnom pošiljkom

iz Reykjavíka.

2. Ovjerenu kopiju pisma Njegova Veličanstva Kralja poslanog 26. kolovoza okružnom

guverneru, u vezi sa Sigrídur Gudmundsdóttir; gore spomenuta Kraljevom milošću i

dobrohotnošću prima pomilovanje za smrtnu kaznu prema presudi gore spomenutog

Vrhovnog suda u Kopenhagenu. Umjesto toga, prema odluci Njegova Veličanstva Kralja, bit

će premještena u Kopenhagen na doživotni rad u zatvoru pod strogim nadzorom. Također je

odlučeno da se potvrđuje presuda za osuđenike Fridrika Sigurdssona i Agnes Magnúsdóttir.

3. Ovjerenu kopiju dokumenta Ureda tajnika danskog kraljevskog dvora okružnom guverneru

sastavljenog 29. kolovoza u vezi s ovim slučajem, u kojem tajnik kraljevskog vladara iznosi

mišljenje da bi bilo najbolje da se kazna izvrši ondje gdje je zločin počinjen, ili što bliže tomu

mjestu, te samo ako to neće uzrokovati izgrede ili nepredviđene događaje. Okružni guverner

mora se s time u potpunosti složiti.

4. Odobrenje, koje je danas pripremljeno Gudmunduru Ketilssonu, stočaru s Illugastadira, za

pogubljenje osuđenika Fridrika Sigurdssona i Agnes Magnúsdóttir u skladu s presudom

243

Vrhovnog suda, koje, ovim Vas putem sada molim, Vaša Ekscelencijo, mora biti izvršeno na

primjeren način, u skladu s navedenim u pismima ureda tajnika. Vaša Ekscelencija mora

osigurati da se smrtne presude, uzimajući u obzir promjene izložene u gore spomenutom

pismu Njegova Veličanstva Kralja, provedu zakonito i izvrše bez odgađanja. Vaša

Ekscelencija zamoljena je nakon izvršenja smrtnih presuda poslati potvrdu. Moj cijenjeni

gospodine, kao okružnom načelniku povjereno Vam je da pripremite i pogubite osuđenike na

primjeren način, te da organizirate sve u skladu s posebnostima ove situacije. Međutim,

moram inzistirati da pripazite na sljedeće pojedinosti:

a. Ako to dosad već nije učinjeno, Vaša Ekscelencija mora odmah dogovoriti svakodnevne

posjete svećenika osuđenicima Fridriku Sigurdssonu i Agnes Magnúsdóttir. Svećenici

moraju biti pod nadzorom, moraju zatvorenicima održati primjerena vjerska predavanja te im

moraju pružiti utjehu i pripremiti ih za put ususret sudbini. Svećenici moraju otpratiti

zatvorenike do mjesta pogubljenja.

b. Usuglašeno je da Vaša Ekscelencija može odabrati hoće li se pogubljenje održati na mjestu

nadomak Illugastadira, ili na prikladnom mjestu u takozvanom Thingiju, ili na nekom brdu

(no ne previsokom) kako bi se moglo vidjeti iz svih smjerova.

c. Umjesto drvenog postolja, Vaša Ekscelencija može dati upute za izradu valjanog postolja

od travnate zemlje s ogradom. Vaša Ekscelencija mora osigurati panj s uleknućem za bradu

koji će biti postavljen navrh postolja i pobrinuti se da bude prekriven crvenom tkaninom od

pamuka ili vunenog sukna.

d. Odabrani krvnik će, u kući Vaše Ekscelencije, biti pripreman, u tajnosti i s ohrabrenjem, za

zadatak koji mu je povjeren. Cilj je pripreme osigurati, koliko je to moguće, da on u tom

važnom trenutku ne izgubi povjerenje u sebe ni vlast nad sobom. Glava mora biti odrubljena

jednim udarcem i bez imalo boli za osuđenika. Gudmundur Ketilsson smije popiti samo

veoma malenu količinu žestokog pića.

e. Vašu Ekscelenciju molimo da s okolnih gospodarstava pozove onoliko ljudi koliko smatra

potrebnim za izgradnju dva ili tri prstena oko postolja. Ti su seljaci obavezni odazvati se bez

ikakve novčane naknade za rad.

f. Neovlaštenim osobama nije dopušten ulazak unutar prstenova.

g. Onomu koji će biti pogubljen drugi nije dopušteno svjedočiti pogubljenju prvoga i treba ga

držati po strani na mjestu s kojega neće imati izravan pogled na postolje.

244

h. Mrtva tijela koja ostanu nakon pogubljenja moraju biti pokopana na mjestu bez obreda, u

lijesu od bijelog neobrađenog drva. Od iznimne je važnosti da Vaša cijenjena Ekscelencija

bude nazočna na mjestu pogubljenja kako bi pročitala presudu Vrhovnog suda i Njegova

Veličanstva Kralja, organizirala i nadzirala postupak pogubljenja te zabilježila pogubljenje u

službene knjige. Vaša Ekscelencija može bilješku o pogubljenju unijeti na danskom ili

islandskom, ali to mora biti učinjeno temeljito, a prijevod zabilješke poslan u moj ured.

Zabilješka Vaše Ekscelencije mora uključivati savršen i podroban opis događaja te njihova

zaključka. Osim toga, morate pismeno posvjedočiti da je za tu dužnost odabran Gudmundur

Ketilsson te navesti kako je odlučio upotrijebiti novac koji mu je za taj zadatak dodijeljen, u

koju svrhu i tako dalje. Na kraju želim Vašoj Ekscelenciji zahvaliti na pismu poslanom 20.

kolovoza.

U odgovor na nj, reći ću sada da sjekira mora nakon pogubljenja biti vraćena u

Kopenhagen te da trošak za nju mora biti podmiren kao i ostali troškovi ovoga slučaja.

G. Johnson

TAJNIK NJEGOVA KRALJEVSKOG VELIČANSTVA

KOPENHAGEN, DANSKA

245

Okružnim redarstvenicima okruga Svínavatn, Thorkelshóll i Thverá,

Po primitku presude uvaženog Vrhovnog Suda od 25. lipnja i cijenjenog pisma Njegova

Veličanstva Kralja od 26. kolovoza, ovime potvrđujem da će zločinci Fridrik Sigurdsson i

Agnes Magnúsdóttir biti pogubljeni u utorak 12. siječnja na brdašcu pokraj kuće Ránhóla,

između imanja Hólabak i Sveinsstadir.

Prema uputama poslanim okružnom guverneru 22. prosinca, moram Vas zamoliti da

naredite seljacima okruga Svínavatn, koje sami odaberete, da toga dana na navedenom mjestu

s Vama budu nazočni na pogubljenju, najkasnije u podne. To mora biti obavljeno što prije.

Prema sedmom poglavlju Jónsboka, naslovljenom Mannhelgisbalk, i drugom poglavlju,

naslovljenom Thjójnadarbalk, ti seljaci obavezni su biti nazočni, a ne poslušaju li Vaše

naredbe, bit će kažnjeni. Preporuča se obavijestiti o tome one koji će naići na najveće teškoće

pri odlasku s imanja ili na putovanju. Molim Vas, obratite pozornost na to da i Vi morate biti

nazočni na tom događaju.

Dogodi li se da zbog vremenskih prilika ne bude moguće održati pogubljenja toga dana,

odabrat će se sljedeći mogući dan, a svi kojima je naređeno odazvati se, moraju to učiniti toga

dana, kao što je gore navedeno. Nužno je da se svaki pojedini čovjek sam opskrbi hranom i

okrepom budući da bi na putovanju onamo i natrag ljudi mogli biti izloženi zastojima zbog

vremenskih uvjeta u ovo doba godine.

OKRUŽNI NAČELNIK

Björn Blöndal

246

Četvrtak, 7. siječnja 1830.

Poštovani i iskreno voljeni prijatelju i brate (B. Blöndale),

na onom što ste učinili za mene, na našim brojnim sastancima te Vašim naputcima i pismu

uručenom jutros, zahvaljujem Vam s ljubavlju i naklonošću, te ovime potvrđujem da ću se

danas ujutro sastati s ljudima u Vídidaluru te ih upozoriti da sljedećeg utorka dođu dovoljno

rano. Obavijestio sam Sigrídur o uvjetima njezina pomilovanja i ona se moli Bogu te

zahvaljuje Kralju na blagonaklonosti. Ispričavam se zbog žurnosti, Bog neka bude uz Vas i

Vaše bližnje, želim Vam svako dobro na početku nove godine, kao i u vremenu koje slijedi, u

ovom životu i u sljedećem.

Poručuje Vam Vaš iskreni i odani prijatelj,

Br. P. Pétursson iz Midhópa

247

Islandska pogrebna pjesma

Spasitelja svoga u mislima nosim,

u Njegovu snagu se uzdam;

moćna me ruka Njegova obavija

na javi i u snu.

Krist je moja stijena, snaga moja;

u Kristu mi duša živi;

i Krist, moje srce to zna,

kroz nedaće me vodi.

U ime Krista živim;

I u ime Krista ja ću umrijet;

Strepit neću ni kad dah života

od hladne sjene smrti poleti.

Grobe, gdje ti je pobjeda?

Smrti, gdje je žalac tvoj?

»Dođi kad te volja i dobro mi došla!«

Kličem jer uz mene je Krist.

248

ŠESTOG DANA MJESECA SIJEČNJA Tótija je probudilo prodorno kucanje na vratima

kućice. Otvorio je jedno oko i ugledao slabašno svjetlo prostorije: kasno se probudio.

Kucanje se nastavilo. Nevoljko je stopala u čarapama spustio na pod i izašao iz

kreveta, omatajući se pokrivačima da se obrani od reskih ugriza studeni. Noge su

mu zadrhtale, prišao je ulaznim vratima, oslanjajući se jednom rukom o zid.

Posjetitelj je bio glasnik s Hvammura, dahtao si je u ruke i tabao čizmama na

ledenom jutarnjem zraku. Kimnuo je i Tótiju predao maleno presavijeno pismo. Bilo

je označeno Blöndalovim crvenim pečatom, koji je na blijedom papiru nalikovao

kaplji krvi.

»Đakone Thorvardure Jónssone?«

»Da.«

Čovjekov nos bio je ružičast od hladnoće. »Ispričavam se zbog kašnjenja.

Vrijeme je bilo tako loše, nisam uspio stići prije.«

Tóti je klonulo pozvao čovjeka na kavu, ali sluga je nervozno pogledao prema

klancu na sjeveru. »Ako ne biste zamjerili, đakone, krenut ću dalje. Past će još snijega

i ne bih htio zaglaviti.«

Tóti je zatvorio vrata i otklipsao u kuhinju potaknuti vatru. Gdje mu je bio

otac? Na ognjište je stavio kotlić vode da zavri i polako privukao stolac vatri. Kad je

omaglica popustila, razlomio je pečat i otvorio pismo.

Tóti je pismo pročitao tri puta, a onda ga ostavio da mu leži na koljenu dok je

zurio u vatru. To ne može biti. Ne ovako. Ne dok je toliko toga neizrečeno i

neučinjeno, a on čak i nije uz nju. Odjednom je ustao, pokrivači su mu skliznuli s

ramena, i oteturao u baðstofu. Otvarao je svoj sanduk, izvlačio odjeću i navlačio je, a

drugu trpao u vreću, kad mu je otac ušao u kuću.

»Tóti? Što se dogodilo? Zašto se oblačiš? Nisi se još oporavio.«

Tóti je pustio da se poklopac sanduka zalupi i odmahnuo glavom. »Riječ je o

Agnes. Ubit će je za šest dana. Tek sad sam primio pismo.« Pao je na krevet i

pokušao nagurati stopalo u čizmu.

249

»Ne možeš ići u ovakvom stanju.«

»Dogodilo se prebrzo, oče. Iznevjerio sam je.«

Starac je sjeo pokraj sina. »Nisi dovoljno ojačao«, neumoljivo reče. »Studen će

te ubiti. Vani pada snijeg.«

Tótiju je odzvanjalo u glavi. »Moram ići na imanje Kornsá. Ako sada krenem,

možda izbjegnem mećavu.«

Pastor Jón položio je tešku ruku na sinovo rame. » Tóti, jedva se možeš obući.

Nemoj se ubijati zbog te zločinke.«

Tóti je pogledom prostrijelio oca, očiju zasjalih od bijesa. »A što je sa Sinom

Božjim? Je li On umro samo za pravednike?«

»Nisi ti Sin Božji. Ako odeš, ubit ćeš se.«

»Odlazim.«

»Zabranjujem ti.«

»To je Božja volja.«

Stari svećenik odmahnuo je glavom. »To je samoubojstvo. To je protivno

Bogu.«

Tóti je klimavo ustao i svisoka pogledao oca. »Bog će mi oprostiti.«

U crkvi je bila ciča zima. Tóti je zateturao prema oltaru i pao na koljena.

Osjećao je da mu ruke drhte, da mu koža gori pod slojevima odjeće. Strop je plutao

iznad njega.

»Gospode...« glas mu je napuknuo. »Smiluj joj se«, nastavi. »Smiluj nam se

svima.«

MARGRÉT JE ŠALOM omatala glavu, pripremajući se da donese sušenu balegu iz

spremišta, kad je začula da netko na ulaznim vratima otresa snijeg. Pričekala je.

Vrata su se škripeći otvorila.

»Bože mili, jesi li to ti, Gudmundure?« reče, žureći iz baðstofe, i nabasa na Tótija

koji se približavao hodnikom, mliječnobijela lica, kože posute kapima znoja.

»Gospode! Đakone, izgledate kao smrt! Kako ste smršavjeli!«

»Margrét, je li vam muž ovdje?« glas mu je bio žuran.

250

Margrét je kimnula i pozvala Tótija u baðstofu. »Sjednite u primaću sobu«, reče,

rastvarajući zastor. »Ne biste smjeli putovati po ovakvom vremenu. Bože sveti, kako

drhtite! Ne, dođite u kuhinju i zagrijte kosti. Što se dogodilo?«

»Nisam bio zdrav.« Tótijev glas bio je kreštav. »Imao sam vrućicu i tako su mi

natekli grlo i vrat da sam mislio da ću se ugušiti.« Tromo sjede na stolac. »Zbog toga

tek sad dolazim.« Zastao je, pomalo hripajući. »Nisam si mogao pomoći.«

Margrét se zagleda u njega. »Pozvat ću vam Jóna.« Tiho je pozvala Laugu da

dođe pomoći đakonu skinuti kaput prekriven ledom.

Za nekoliko kratkih minuta Margrét i Jón vratili su se u kuhinju.

»Đakone«, srdačno reče Jón pružajući Tótiju ruku. »Drago mi je što vas vidim.

Žena mi kaže da vas zdravlje nije služilo?«

»Gdje je Agnes?« prekide ga Tóti.

Margrét i Jón pogledali su jedno drugo. »S Kristín i Steinom. Da idem po nju?«

upita Margrét.

»Ne, ne još«, reče Tóti. S mukom je svukao rukavicu i pretražio košulju.

»Izvolite.« Pružio je Jónu pismo okružnog načelnika, teško gutajući.

»Što je ovo?« upita Jón.

»Od Blöndala. Objavljuje datum Agnesina pogubljenja.«

Čulo se da je Lauga zinula u čudu.

»Kada?« tiho upita Jón.

»Dvanaestog siječnja. A danas je šesti. Niste čuli za to?« upita Tóti.

Jón je odmahnuo glavom. »Ne. Vrijeme je bilo tako ružno, teško je izaći.«

Tóti je sumorno kimnuo. »Eto, sad znate.«

Lauga je skrenula pogled s đakona na oca. »Hoćeš li joj ti reći?«

Margrét je posegnula preko stola i primila Tótijevu golu ruku. Podignula je

pogled prema njemu. »Koža vam je tako vruća. Idem po nju«, reče. »Htjet će to čuti

od vas.«

ĐAKON RAZGOVARA SA MNOM, ali ne uspijevam čuti što govori, kao da smo svi pod

vodom, svjetlo mi treperi nad glavom i vidim đakonove ruke kako mašu preda

mnom, prima me za zapešća i pušta ih, izgleda kao čovjek koji se utapa i pokušava

251

se uhvatiti za nešto što će ga dovesti na površinu. Izgleda kao kostur. Otkud se

stvorila sva ta voda? Mislim da ne mogu disati.

Agnes, govori. Agnes, bit ću uz vas.

Agnes, kaže đakon.

Tako je ljubazan, pruža ruke oko mene, privlači mi tijelo bliže svojem, ali ne

želim ga blizu. Usta mu se otvaraju i zatvaraju kao riblja, lične kosti su mu poput

noževa pod kožom, ali ne mogu mu pomoći, ne znam što želi. Oni koje ne odvlače u

smrt ne mogu shvatiti da srce postaje tvrdo i oštro, dok se ne pretvori u kameno

gnijezdo u kojem je samo prazno jaje. Jalova sam; ništa više neće rasti u meni. Ja sam

mrtva riba koja se suši na hladnom zraku. Ja sam mrtva ptica na obali. Suha sam,

nisam sigurna hoću li krvariti kad me odvuku na susret sa sjekirom. Ne, još sam

topla, krv mi još huji u venama kao vjetar i trese prazno gnijezdo i pita kamo su

otišle sve ptice, kamo su otišle?

»AGNES? Agnes? Ovdje sam. Uz vas sam.« Tóti je zabrinuto pogledao Agnes. Žena je

piljila u pod, dašćući i ljuljajući se tako da joj je stolac škripao. Osjetio je kako ga u

stražnjem dijelu grla peckaju suze, ali znao je da su Margrét, Jón, Steina i Lauga iza

njega, kao i sluge, čekaju na vratima kuhinje, promatraju.

»Mislim da joj treba malo vode«, reče Steina.

»Ne«, reče Jón. Okrenuo se prema težaku koji je čekao. »Bjarni! Možeš li

donijeti malo rakije?«

Boca je donesena i Margrét ju je prinijela Agnesinim ustima. »Izvoli«, reče ona,

a Agnes se zagrcnula punih usta i većinu prolila na šal. »Od toga će ti biti bolje.«

»Koliko dana?« promuklo upita Agnes. Tóti primijeti da si je nokte zarila u

meso ruke.

»Šest dana«, nježno reče Tóti. Posegnuo je za njezinim rukama i primio ih u

svoje. »Ali ovdje sam, neću vas ostaviti.«

»Đakone Tóti?«

»Da, Agnes?«

»Možda bih ih mogla preklinjati, možda se Blöndal predomisli ako mu se

obratim pa se možemo žaliti. Možete li razgovarati s njime u moje ime, đakone? Ako

252

porazgovarate s njime i objasnite mu, mislim da će vas saslušati. Đakone, oni ne

mogu...«

Tóti drhtavu ruku položi ženi na rame. »Ovdje sam s vama, Agnes. Ovdje

sam.«

»Ne!« odgurnu ga ona. »Ne! Morate razgovarati s njima! Morate ih natjerati da

slušaju!«

Tóti začu Margrét kako cokće jezikom. »Nije u redu«, mrmljala je. »Nije ona

kriva.«

»Što?« Tóti se okrenuo prema njoj. »Razgovarala je s vama?« Netko je plakao

iza njega, jedna od kćeri.

Margrét je kimnula, suze su joj navirale na oči. »Jedne noći. Ostale smo dugo

budne. Nije u redu«, ponovi. »O, Bože. Možemo li što poduzeti? Tóti? Što možemo

učiniti za nju?« Prije negoli je dospio odgovoriti, Margrét je izdahnula i oteturala iz

sobe, dlanovima prekrivajući oči. Jón je pošao za njom.

Agnes se tresla, zurila si u ruke.

»Ne mogu ih pomaknuti«, tiho reče. Pogledala ga je razrogačenih očiju. »Ne

mogu ih pomaknuti.«

Tóti je njezine ukočene ruke ponovno primio u svoje. Nije znao tko više drhti.

»Ovdje sam s vama, Agnes.« Samo to je mogao reći.

NE POSUSTAJEM, razmišljam o sitnicama. Usredotočujem misli na osjećaj platna na

koži.

Dišem što dublje i što tiše.

Sada stiže nebo koje se mrači i hladan vjetar koji prolazi ravno kroz tebe, kao

da te niti nema, prođe kroz tebe kao da ne mari za to jesi li živ ili mrtav, jer ćeš otići,

a vjetar će i dalje biti tu, poravnavajući travu s tlom, ne mareći za to ledi li se zemlja

ili otapa, jer će se ponovno slediti i otopiti, a uskoro će tvoje kosti, sada vruće od krvi

i ljepljivo-sočne od moždine, biti suhe i krhke i mrviti se, i lediti, i otapati pod

težinom zemlje iznad tebe, a zadnju kap vlage iz tvog tijela na površinu će izvući

trava, i vjetar će doći i srušiti je i gurnuti te natrag na stijene, ili će te pokupiti pod

svoje nokte i odnijeti te na more u divljem vrištanju snijega.

253

ĐAKON TÓTI bdio je s Agnes do kasno u noć, dok ona napokon nije zaspala. Margrét

je nervozno promatrala đakona iz kuta baðstofe. On je također zaspao i sjedio je

pogrbljen oslonjen na visoku nogu kreveta, žestoko drhteći pod pokrivačem koji je

ona oprezno navukla preko njega. Margrét je razmišljala o tome da ga probudi i

premjesti na slobodan krevet, ali odlučila je da to neće učiniti. Nije vjerovala da bi ga

bilo lako premjestiti.

Margrét je napokon odložila pletivo. Prisjetila se kako je bilo kad je umrla

Hjördis. Nije na pokojnu ženu ni pomislila do prvih dana Agnesina dolaska. Ali ovo

– sumorno iščekivanje smrti, svjetlo koje gori predugo u noć, plakanje do besvijesti.

To ju je podsjetilo. Margrét je pogledala ostale usnule ukućane. Lauga, primijetila je,

nije bila u krevetu.

Margrét je ustala sa stolca da potraži kćer, i istog trena ju je uhvatio napadaj

kašlja koji ju je srušio na koljena. Kašljala je na podne daske dok pluća nisu izbacila

debeli ugrušak krvi. Osjećala se malaksalo pa je čekala ondje na sve četiri, teško

dišući, dok nije osjetila da je dovoljno snažna da ustane.

Potrajalo je nekoliko minuta dok Margrét nije pronašla Laugu. Nije je pronašla

pokraj topline kuhinjskog ognjišta, ni u sirani. Margrét je otklipsala u tamu

smočnice, držeći svijeću visoko.

»Lauga?«

Začuo se tihi zvuk iz kuta u kojem su bačve stajale jedna do druge.

»Lauga, jesi li to ti?«

Svjetlost svijeće bacala je sjene na zidove, a onda naišla na nekoga iza dopola

pune vreće brašna.

»Mamma?.«

»Što radiš ovdje, Lauga?« Margrét je zakoračila naprijed i prinijela svijeću bliže

licu svoje kćeri.

Lauga je zaškiljila na svjetlu i brzo ustala. Oči su joj bile crvene. »Baš ništa.«

»Jesi li uzrujana?«

Lauga je trepnula i brzo protrljala oči. »Ne, mamma.«

Margrét je promatrala kćer. »Tražila sam te«, reče ona.

»Samo sam željela na minutu biti sama.«

254

Na trenutak su promatrale jedna drugu na nepravilnom svjetlu svijeće s koje je

kapalo.

»Idemo onda u krevet«, naposljetku predloži Margrét. Predala je Laugi svijeću

i šutke za njom izašla iz prostorije.

NIJE BILO VREĆE S NOVCEM. Fridrik nikad nije pronašao novac koji je želio. Agnes,

Agnes, gdje ga je zakopao, je li u sanduku? Ali bilo je prekasno, prsti su mi bili

skliski od kitova sala utrljanog u drvo i pomiješanog s krvi na podu i svjetiljka je već

bila tresnula na daske i Sigga je već bila vrisnula čuvši pucanje stakla.

Nastoje me natjerati da jedem, ali, Tóti, ne mogu. Nemojte me hraniti ili ću vas

ugristi, ugrist ću ruku koja me hrani, koja me odbija voljeti, koja me napušta. Gdje mi

je kamen? Ne razumijete! Nemam vam što reći, gdje su gavrani? Jóas ih je sve

otjerao, nikad mi se ne obraćaju, nije pošteno. Vidite što činim za njih? Jedem

kamenje, drobim si zube, a svejedno još ne žele govoriti sa mnom. Samo vjetar. Samo

vjetar govori i nikako da progovori smisleno, vrišti kao udovica svijeta i neće

pričekati odgovor.

Izgubit ćeš se. Nema posljednjeg doma, nema pogreba, samo neprestana raspršenost,

osujećeno putovanje koje te vodi svukuda ne nudeći ti put prema domu, jer doma

nema, tu je samo ovaj hladni otok i tvoje mračno ja u tankom sloju raspršeno njime,

dok ne preuzmeš hujanje vjetra i ne oponašaš njegovu samoću ne ideš kući, nema te,

tišina će te prisvojiti, usrkati tvoj život u svoje crne vode i izbaciti zvijezde koje bi te

mogle pamtiti, ali ako te upamte, neće to reći, neće reći, a ako nitko neće izgovoriti

tvoje ime, zaboravljen si, ja sam zaboravljena.

VEČER UOČI POGUBLJENJA obitelj imanja Kornsá sjedila je zajedno u baðstofi. Steina,

prošarana suzama, prikupila je sve svjetiljke koje je uspjela pronaći, zapalila ih i

rasporedila po prostoriji kako bi rastjerala sjene koje su se zadržale u kutovima.

255

Sluge su sjedili na krevetu leđima oslonjeni o zid, tupo promatrajući Tótija i Agnes

jedno do drugoga na krevetu. Držali su se za ruke, đakon joj je tiho šaptao. Ona je

zurila u pod, drhteći.

Jón se vratio s hranjenja stoke i sjeo na krevet pokraj Margrét, polako se

saginjući da si razveže čizme. Margrét je maknula pletivo s krila i ustala da mu

pomogne skinuti jaknu, a onda se krzmala ondje, držeći iznošeni kaput pred sobom.

»Mamma!« Steina je ustala s mjesta pokraj Lauge, koja je bezizražajno piljila u

treperavi stijenj svjetiljke s njezine bočne strane. »Mamma, daj da ja to uzmem.«

Margrét je stisnula usne i šutke predala Steini mokri kaput. Zatim se polako

spustila na koljena i, zatomljujući kašalj, primaknula se bliže krevetu. Kćeri su je

promatrale dok je rukom posezala ispod ležaja. »Steina?«

Steina se sagnula i pomogla Margrét da izvuče oslikani sanduk. »Stavi ga

ondje na krevet, pokraj Jóna.« S ponešto teškoća, Steina je podignula drveni sanduk

na pokrivače. Prašina se vinula u zrak. Promatrala je kako Margrét otvara željeznu

bravu. U sanduku je bila odjeća.

Margrét je bacila pogled na Agnes koja se tresla pokraj đakona, pružila ruku u

sanduk i izvadila lijepi vuneni šal. Bez riječi je prišla njezinu krevetu i, kimajući

Tótiju, sagnula se i omotala ga oko Agnesinih ramena.

To ti je na prigušenom svjetlu podignuo pogled prema Margrétinom licu i

slabašno se nasmiješio, beskrvna lica.

Ostali članovi obitelji promatrali su dok je Margrét dalje prekapala sanduk,

čvrsto stisnutih usana. Izvadila je tamnu suknju s izvezenim uzorkom na porubu i

oprezno je položila na pokrivače pred sobom. Potom je isto učinila s bijelom

pamučnom košuljom, izvezenim prslučićem, i naposljetku s prugastom pregačom.

Objema rukama poravnala je nabore na mjestima na kojima je tkanina bila

presavijena.

»Što radiš, mamma?« upita Steina.

»To je najmanje što možemo učiniti«, odgovori Margrét. Pogledom je preletjela

sobu, kao da čeka da će se netko usprotiviti, a potom je zalupila poklopac sanduka i

Steini dala znak da ga vrati pod krevet.

Margrét je na trenutak mirno stajala, gledajući na drugi kraj sobe gdje je Lauga

sjedila na svom krevetu. Zatim je, u nekoliko brzih koraka, prešla baðstofu i ispružila

ruku.

256

»Tvoj broš«, reče. Lauga je podignula pogled, razjapljenih usta. Zatim je, nakon

trenutka oklijevanja, sišla s kreveta i sagnula se pod krevet. Polako je majci predala

kopču i ponovno sjela, trepćući da odagna suze. Margrét se okrenula, položila

srebrni broš na prslučić rasprostrt na krevetu i podignula igle za pletenje.

SVIJET JE PRESTAO SNIJEŽITI, prestao se kretati; oblaci još mirno vise u zraku poput

mrtvih tijela. Jedino što se kreće su gavrani i obitelj imanja Kornsá, ali ne znam

razabrati što je što; svi su u crnini, trzaju se u krugovima oko mene, čekajući da se

nahrane. Kamo je vrijeme otišlo? Nestalo je s ljetom. Ja sam s one strane vremena.

Gdje je đakon? Čeka pokraj rijeke kod Gönguskörda. Tražeći kostur među

mahovinom, među lavom, među pepelom.

Margrét pruža ruku prema meni i moju ruku uzima u svoju, stišće mi prste

tako čvrsto da boli, boli.

»Nisi ti čudovište«, kaže ona. Lice joj je crveno i grize se za usnu, ujeda se.

Njezini prsti, isprepleteni s mojima, vrući su i masni.

»Ubit će me.« Tko je to rekao? Jesam li ja to rekla?

»Mi ćemo te pamtiti, Agnes.« Stišće mi prste još čvršće, sve dok zamalo ne

kriknem od boli, a onda plačem. Ne želim da me pamte, želim biti ovdje!

»Ovdje sam, Agnes. Sve će biti dobro, draga moja. Draga moja.«

Plačem i usta su mi otvorena i ispunjena nečim, guši me i ispljunem to van. Na

tlu je kamen, a ja pogledam Margrét i vidim da nije primijetila. »Kamen mi je bio u

ustima«, kažem, a lice joj se nabora jer me ne razumije. Nema vremena za

objašnjenje, moje je ruke predala Steini, kao da sam medaljon ili komad kruha kojim

se svi pričeste, a Steinini prsti su hladni. Pušta mi dlanove i obavija mi vrat svojim

rukama. Njezino jecanje glasno mi je u uhu, ali prislanjam se uz nju jer joj je tijelo

toplo i ne mogu se sjetiti kad me zadnji put netko ovako držao, kad je zadnji put

nekomu bilo toliko stalo do mene da svoj obraz prisloni uz moj.

»Tako mi je žao«, čujem da govorim. »Tako mi je žao.« Ali ne znam zbog čega

mi je žao. Svi govore u mjehurićima zraka i treba mi sva snaga da ne zaplačem,

kralježnica mi se grči od ne plakanja, ali plačem, suze su mi ovdje na licu, ne znam,

možda su Steinine. Sve je mokro. To je ocean.

257

»Hoće li me utopiti?« pitam, a netko odmahuje glavom. To je Lauga. »Agnes«,

kaže ona, a ja reknem: »Ovo je prvi put da si me nazvala mojim imenom«, i to je to,

pada kao da sam je ubola u trbuh.

»Mislim da bismo morali krenuti«, govori Tóti i želim se okrenuti prema

njemu, ali ne mogu jer smo svi pod vodom i ne mogu plivati.

»Ovamo.« Dlan me prima za ruku i podižem se u zrak. Nebo prilazi bliže i na

trenutak ću se sudariti s oblacima, ali onda vidim, stavili su me na konja i odvest će

me na grob kao truplo, kao mrtvu ženu pokopat će me u zemlju, pospremiti me kao

kamen. Na nebu su gavrani, ali koja ptica leti pod vodom? Koja ptica može pjevati

bez kamenja pod sobom koje će je slušati ?

Natan bi znao. Moram se sjetiti da ga pitam.

SNIJEG JE PREKRIO DOLINU poput plahte, poput pokrova koji čeka mrtvo tijelo neba

klonulog u visini.

Sve je gotovo, pomisli Tóti. Potjerao je konja naprijed i približio ga Agnesinom.

Držeći uzde u jednoj ruci, izvukao je jednu rukavicu i pružio ruku da je položi na

njezinu nogu. Dok je to činio, namirisao je vrući smrad mokraće. Agnes ga je

pogledala, razrogačenih očiju. Usta su joj neobuzdano klepetala.

»Žao mi je«, oblikovala je riječi usnama.

Tóti joj je stisnuo nogu. Pokušao je zadržati njezin pogled, ali oči su joj lunjale

cijelom dolinom. »Agnes«, protisnu on. »Agnes, pogledajte me.«

Pogledala ga je, a on je pomislio da su joj svijetloplave oči izblijedjele gotovo u

bijele. »Ovdje sam«, reče on, i ponovno joj je stisnuo nogu.

Pokraj njega, okružni redarstvenik Jón jahao je usana stisnutih u odlučnu

liniju. Tóti se iznenadio vidjevši da im se pridružilo još nekoliko muškaraca, svi

odjeveni u crno, šalova omotanih visoko oko usta kako bi se obranili od ledenog

zraka. Jahali su u raširenoj skupini, konji su grizli žvale, otpuhujući gubicama krute

oblake pare.

»Đakone!« Oglasi se povik odostraga. Kad se Tóti okrenuo, vidio je krupna

čovjeka duge plave kose koji se približavao sa začelja. Kad je dojahao blizu,

posegnuo je u kaput i izvadio malenu pljosku. Predao ju je Tótiju bez riječi. Tóti je

kimnuo. Nagnuo se na drugu stranu, primio Agnesinu ruku i u nju utisnuo pljosku.

258

»Pijte, Agnes.«

Žena je pogledala dolje u pljosku, a onda Tótija, koji je kimnuo. Nakon što je

izvukla pluteni čep, objema rukama prinijela je plošku drhtavim usnama i otpila

gutljaj od kojeg se zagrcnula i zakašljala. Tóti ju je ohrabrio nježnim riječima.

»Popijte još jedan, Agnes«, uporno će on. »Pomoći će.«

Sljedeći gutljaj potekao je lakše i Tori je primijetio da su joj zubi prestali tako

žestoko cvokotati.

»Popij sve, Agnes«, reče plavokosi muškarac. »Donio sam je za tebe.«

Agnes se okrenula u sedlu da pokuša vidjeti tko je muškarac koji je govorio.

Odmaknula je dugu, tamnu kosu s lica da ga bolje promotri.

»Hvala«, protisnu ona.

Nakon nekog vremena jahači su se uspeli grebenom koji je vodio iz doline i ugledali

prva brda Vatnsdalshólara. Neobični brežuljci izgledali su sablasno na plavom

svjetlu i Tóti je zadrhtao ugledavši taj prizor.

Agnes je bradu bila gurnula dolje u šalove oko vrata i kosa joj je pala preko

lica. Tóti se pitao je li ju rakija uspavala. No dok se to pitao, konji su se zaustavili i

Agnes je licem trznula nagore. Pogledala je dolje prema ulazu u dolinu i počela se

tresti.

»Jesmo li stigli?« šapnula je Tótiju. Đakon je sišao s konja i hitro uzde predao

drugom jahaču. Protresao je glavu da odagna mučninu koja ga je oblila i zakoračio

kroz snijeg, škripa koraka odjeknula je sleđenim zrakom. Pružio je ruke prema

Agnes.

»Dajte da vam pomognem sići.«

Jón i još jedan muškarac pomogli su mu da Agnes izvuče iz sedla. Kad su joj

stopala položili na tlo, zanjihala se i pala.

»Agnes! Evo, primite me za ruku.«

Agnes je suznih očiju podigla pogled prema Tótiju. »Ne mogu pomaknuti

noge«, kriknula je. »Ne mogu pomaknuti noge.«

Tóti se sagnuo i prebacio joj ruku preko svojih ramena. Kad ju je pokušao

podići, koljena su mu popustila i ponovno su pali u snježne nanose.

»Đakone!« Jón je pojurio naprijed da im pomogne.

259

»Ne!« Riječ je izašla kao krik. Tóti se zagledao u krug muškaraca koji su stajali

nad njim. Agnes ga je zgrabila za ruku. »Ne«, ponovi on. »Molim vas, pustite me da

je podignem. Moram je podići sam.«

Muškarci su ostali podalje dok se on pridigao na koljena, a onda polako ustao.

Posrnuo je, zatim se uspravio, zatvarajući oči i duboko udišući dok ga nije prošla

vrtoglavica. Nemoj klonuti, rekao je samom sebi. Sagnuo se i Agnes pružio ruku.

»Primite me«, reče. »Primite me za ruku.«

Agnes je otvorila oči i uhvatila se, noktima mu stišćući kožu. »Nemojte me

pustiti«, zajeca ona. »Nemojte me pustiti.«

»Neću vas pustiti, Agnes. Ovdje sam uz vas.«

Stišćući zube, odvukao ju je iz snijega, obavivši joj ruku oko svog vrata da je

podigne više. »Eto ga«, nježno reče, držeći je čvrsto oko struka. Nije se obazirao na

smrad govna. »Držim vas.«

Seljaci iz okruga koji su stajali oko njih krenuli su prema trima brdašcima koja

su stajala na okupu. Srednje brdašce već je okružilo četrdesetak muškaraca, svi

odjeveni u crno. Izgledali su kao ptice grabljivice koje okružuju svoj plijen, pomisli

Tóti.

»Moramo li ići s njima?« upita Agnes, napukla glasa.

»Ne, Agnes.« Tóti je pružio slobodnu ruku i uklonio joj kosu s očiju. »Ne,

moramo još samo malo hodati, a onda čekati. Fridrik ide prvi.«

Agnes je kimnula i držala se za Tótija dok je on polako kroz nanose teturao do

čuperka trave, podižući je što je bolje mogao. Teško dišući, nježno ju je spustio na

snježno tlo i klonuo pokraj nje. Jón je čučnuo pokraj njih i podignuo pljosku koja mu

je kliznula iz ruke u rukavici. Tóti je promatrao starijeg muškarca koji je brzo otpio

gutljaj i lecnuo se.

Minute su se polako vukle. Tóti je nastojao ne obazirati se na probadanje

hladnoće koje mu se uvlačilo u kosti i umrtvljivalo ga. Držao je Agnesinu ruku u

svojoj, glavu mu je naslonila na rame.

»Hoćemo li se pomoliti, Agnes?«

Žena je otvorila oči i zagledala se u daljinu. »Čujem pjevanje.«

Tóti je okrenuo lice u smjeru iz kojeg je dopirao zvuk. Prepoznao je pogrebnu

pjesmu, Kao cvijetak. Agnes je pozorno slušala, drhteći na tlu.

»Poslušajmo je onda zajedno«, prošapta on. Obujmio ju je svojom rukom dok

su se stihovi izdizali iznad polja prekrivena snijegom i padali oko njih poput magle.

260

S Tótijeve lijeve strane, Jón se spustio na koljena, ruku sklopljenih ispred sebe,

usnama mrmljajući Gospodnju molitvu. »Oče naš, otpusti nam duge naše.« Tóti je

čvršće stisnuo Angesinu ruku, a ona je lagano uzdahnula.

»Tóti«, rekla je uspaničenim glasom. »Tóti, mislim da nisam spremna. Mislim

da oni to ne mogu provesti. Možete li ih natjerati da pričekaju? Moraju pričekati.«

Tóti je privukao Agnes bliže sebi i stisnuo joj ruku.

»Neću vas pustiti. Bog je svuda oko nas, Agnes. Nikad vas neću pustiti.«

Agnes je pogledala gore u pusto nebo. Zvuk prvog pada sjekire naglo je

odjeknuo dolinom.

261

EPILOG

Zločinci Fridrik Sigurdsson i Agnes Magnúsdóttir danas su iz pritvora premješteni

na mjesto pogubljenja, a onamo su ih pratili svećenici Magnús Árnason, Gísli

Gíslason, Jóhann Tómasson i đakon Thorvardur Jónsson. Zločinci su željeli da im

potonja dvojica pomognu pripremiti se za smrt. Nakon što je pastor Jóhann

Tómasson dovršio govor upozorenja osuđeniku Fridriku Sigurdssonu, Fridrikova

glava odrubljena je jednim zamahom sjekire. Stočar Gudmundur Ketilsson, koji je

određen za krvnika, izvršio je zadatak koji je zamoljen učiniti vješto i neustrašivo.

Potom je dovedena zločinka Agnes Magnúsdóttir koja je, dok se ovo zbivalo, bila na

udaljenom položaju s kojega nije mogla vidjeti mjesto pogubljenja. Nakon što ju je

đakon Thorvardur Jónsson prikladno pripremio za smrt, isti krvnik odrubio joj je

glavu, jednako umješno kao i prije. Beživotne glave tada su postavljene na dva kolca

na mjestu smaknuća, a tijela su im položena u dva lijesa od neobrađenih dasaka i

pokopana prije negoli su ljudi raspušteni. Tijekom obavljanja čina, kao i do samoga

kraja, vladali su dolični red i tišina, a događaj je zaključen kratkim obraćanjem

pastora Magnúsa Árnasona svima okupljenima.

Actum ut supra.

B. Blöndal, R. Olsen, A. Árnason

Iz Sudskog zapisnika okruga Húnavatn, 1830.

262

AUTORIČINA BILJEŠKA

PREMDA JE OVAJ ROMAN KNJIŽEVNA FIKCIJA, temeljen je na stvarnim događajima. Agnes

Magnúsdóttir posljednja je osoba pogubljena na Islandu, optužena za sudjelovanje u

ubojstvu Natana Ketilssona i Pétura Jónssona u noći između 13. i 14. ožujka 1828. na

Illugastadiru (Illugastaðiru), na poluotoku Vatnsnes na sjeveru Islanda. Godine 1934.

posmrtni ostaci Agnes i Fridrika Sigurdssona (Friðrika Sigurðssona) premješteni su

iz Thrístapara (Þrístapara) na groblje u Tjörnu, gdje leže u istom grobu. Grob Natana

Ketilssona na istom groblju više nije obilježen. Sigrídur Gudmundsdóttir (Sigríður

Guðmundsdóttir) poslana je u tekstilni zatvor u Kopenhagenu i vjeruje se da je ondje

umrla nekoliko godina poslije. Neko je vrijeme bio uvriježen lokalni mit prema

kojem ju je iz zatvora spasio bogati muškarac te je doživjela duboku starost. Premda

to nije istina, dobar je pokazatelj naklonosti koju je javnost osjećala prema njoj u

godinama poslije ovih događaja.

Moje tumačenje ubojstava na Illugastaðiru i pogubljenja temelji se na

višegodišnjem istraživanju tijekom kojeg sam prikupljala podatke iz crkvenih knjiga,

župnih arhiva, popisa stanovništva, povijesti tog područja i objavljenih izdanja, te

razgovarala s mnogo Islanđana. Iako su neke povijesne osobe izmišljene, izostavljene

ili su im iz potrebe promijenjena imena, većina je preuzeta iz povijesnih zapisa

uključujući Björna Blöndala, đakona Thorvardura (Þorvarðura) Jónssona, većinu

članova obitelji s imanja Kornsá, Agnesine roditelje i braću. Nije mi bila namjera ni

na koji način uvrijediti žive rođake bilo kojeg lika čije sam ime posudila kako bih

ispričala Agnesinu priču.

Mnoga pisma, dokumenti i citati prikazani na početku svakog poglavlja

prevedeni su i prilagođeni prema izvornim dokumentima. Ruševine Natanove

radionice i dan danas stoje u Illugastaðiru, a kamena ploča označava mjesto

pogubljenja u Þrístaparu. Svi toponimi upotrijebljeni u romanu autentični su, a

mnoge farme koje spominju Agnes i ostali likovi i danas su u funkciji.

263

U romanu su prikazane mnoge poznate i utvrđene činjenice o Agnesinu

životu, a događaji su preuzeti izravno iz zapisa ili su posljedica nagađanja;

fikcionalne vjerojatnosti. Obitelj s imanja Kornsá držala je Agnes u pritvoru nakon

njezina boravka na Stóra-Borgu, a Agnes je odabrala đakona Þorvarðura Jónssona za

svog duhovnika u posljednjim danima života. Priroda njihova odnosa, uključujući

tajanstveni prvi susret i Agnesin san, temelji se na lokalnim opisima i povijesnim

pričama toga područja. Visoka razina pismenosti koju pokazuju likovi povijesno je

točna. Stopa pismenosti na Islandu gotovo je stopostotna od kraja osamnaestog

stoljeća.

Veliku zahvalnost dugujem istraživanjima stručnjaka kao što su Gísli Águst

Gunnlaugsson, Ólöf Garðarsdóttir, Loftur Guttormson, Gunnar Thorvaldsen, Sören

Edvinsson, Richard Tomasson i Sigurður Magnússon koji su opsežno pisali o

temama kao što su udomljena djeca i siročad, smrtnost novorođenčadi, izvanbračna

djeca i rodbinske veze Islanda devetnaestog stoljeća. Također sam crpila podatke iz

mnogih dnevnika putovanja iz devetnaestog stoljeća koje su pisali putnici iz

inozemstva, među kojima su Ebenezer Henderson, John Barrow, Alexander Bryson,

Arthur Dillon, William Hooker, Niels Horrebow, Sir George Mackenzie i Uno Von

Troil. Od neprocjenjive vrijednosti bile su i publikacije Húnavetningur, Sagnaþættir

úr Húnaþing i Húnavatnsþing Brandsstaðaannáll.

O ubojstvima na Illugastaðiru te životu (i smrti) Natana Ketilssona napisano je

nekoliko istaknutih knjiga i članaka uključujući Enginn Má Undan Líta Guðlaugara

Guðmundssona, Yfirvaldið Þorgeira Þorgeirssona, Dauði Natans Ketilssonar Gunnara

S. Þorleifssona, Dauði Natans Ketilssonar Eline Hoffman (u islandskom prijevodu

Halldóra Friðjónssona), Friðþæging Tómasa Guðmundssona i Agnes of Friðrik fyrir og

eftir dauðann Sigrún Huld Þorgrímsdóttir. Iako su bila čudesno korisna, neka od ovih

djela u međusobnoj su opreci, a neka odražavaju uobičajeno mišljenje o Agnes kao

»nehumanoj vještici koja kuje planove za ubojstvo«. Ovaj roman napisan je da je

prikaže u neodređenijem svjetlu.

264

ZAHVALE

Dugujem zahvalnost mnogima koju su mi pomogli u istraživanju i sastavljanju ove

knjige. Moja duboka zahvalnost Knúturu Óskarssonu i njegovoj majci na

velikodušnosti i kavi, pomoći s prijevodima i svim kasnonoćnim razgovorima u

Ósaru. Moj susret s vama jedinstven je trenutak vremenske usklađenosti i dobre

sreće. Hvala Jónu Torfasonu i kolegama arhivistima iz Þjóðskjalasafn Íslands na

pomoći i entuzijazmu, te pronalasku izvornih pisama sa suđenja. Hvala

Guðmunduru Jóhannssonu na neopisivo korisnom pismu. Na strpljenju i pomoći

hvala knjižničarima i osoblju ustanova Þjóðskjalasafn, Instituta za islandske studije

Árni Magnússon, knjižnice Kringlan, muzeja Árbæsjarsafn Glumbær.

Mojoj »islandskoj obitelji« – þakka þér kærlega fyrir. Bez vas ovaj roman nikad ne

bi bio napisan. Svoju ljubav i zahvalnost dugujem dragima Péturu Björnssonu,

Regíni Gunnarsdóttir, Heri Birgisdóttir, Halldóru Sigurðssonu, Sylvíij Dögg

Gunnardóttir i Maríji Reynisdóttir zbog ljubaznosti, slobodnih kreveta i

velikodušnosti. Zahvalna sam i mnogim Islanđanima koje sam susrela i koji su

romanu doprinijeli na neobične i različite načine. Nadam se da ćete roman doživjeti

kao mračno ljubavno pismo Islandu, što mi je i bila namjera.

Hvala svima sa Sveučilišta Flinders, posebice Ruth Starke, koja me podupirala

od samoga početka. Hvala mojim prvim čitateljicama,

Kylie Cardell i Kalindi Ashton, te Kate Douglas, Davidu Sornigu i Bec Starford

na prijateljstvu i pruženim prilikama.

Geraldine Brooks, na vašim mudrim opažanjima i mentorstvu – hvala

najljepša. Organizatorima Nagrade za neobjavljeni rukopis Writing Australia,

Centru za pisce SA i Peteru Bishopu, Valerie Parv, Patricku Allingtonu i Marcu

Macleodu na vašim velikodušnim komentarima: hvala.

Iznimno sam zahvalna sjajnoj Pippi Masson i dragoj Annabel Blay iz agencije

Curtis Brown Australia. Hvala Gordonu Wiseu, Kate Cooper i kolegama iz agencije

265

Curtis Brown UK, te Danu Lazaru iz Writers Housea. Hvala Emmi Rafferty, Sophie

Jonathan, Amandi Brower i Jo Jarrah na oštrovidnim zapažanjima i promišljenim

prijedlozima. Mojim divnim izdavačima, Alex Craig i Paulu Baggaleyju iz Picadora,

te Judy Clain iz Litde, Browna, hvala vam što ste vjerovali u ovu knjigu.

Naposljetku, moja najiskrenija zahvalnost Pam, Alanu i Briony na vašoj ljubavi

i odanosti, te na tome što vam je do Agnes Magnúsdóttir bilo stalo koliko i meni. I na

samom kraju, no nipošto manje važno: hvala, Angharad, što ni u jednom jedinom

trenutku nisi posumnjala u mene i što si me neprestano ohrabrivala iz dana u dan, iz

sata u sat.

Enola