UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

HISTORIJA RATOVA

GRČKO-PERZIJSKI RATOVI

Sarajevo, mart 2015.

SADRŽAJ:

Uvod .......................................................................................................................................... 2

Historija sukoba ...................................................................................................................... 3

Vladavina Darija I ............................................................................................................... 4

Jonski ustanak ......................................................................................................................... 6

Prvi i drugi Darijev pohod ..................................................................................................... 8

Maratonska bitka .................................................................................................................... 9

Druga perzijska invazija na Grčku ..................................................................................... 10

Bitka kod Termopila i Artemizija ...................................................................................... 10

Bitka kod Salamine ............................................................................................................ 11

Bitke kod Plateje i Mikale .................................................................................................. 11

Atinski pomorski savez ......................................................................................................... 12

Zaključak ............................................................................................................................... 14

Literatura ............................................................................................................................... 15

1

1. UVOD

Rat kao organizovani sukob naoružanih ljudi je stara historijska i civilizacijska pojava.

Njegov osnovni sadržaj čini oružana borba, međutim, rat ne svodi samo na nju. On je mnogo

složeniji. Kada se raspravlja o uzrocima rata, još u antičkom periodu, grčki filozofi idealisti,

tvrdili su da je rat prirodno stanje duha i prirodan način sticanja imovine.

Danas, grčko-perzijski ratovi smatraju se prvim ratovima koji su detaljno historijski

dokumentovani, te vlada mišljenje da je upravo u ovom periodu došlo do samog razvoja

historije kao nauke. Herodot, koji je prvi nastojao provjeriti vjerodostojnost pisanih podataka,

u svom djelu „Historija“ , pored ostalog, traga za uzrocima grčko-perzijskih ratova. Zbog

prilike da više puta stupi u kontakt sa neposrednim učesnicima ovih sukoba istražio ih je kako

sa helenske, tako i sa varvarske strane.

Usljed preovladavanja helenskih historičara, grčko-perzijski ratovi opisani su sa grčkog

gledišta. Gotovo da ne postoje pisani ostaci iz doba dinastije Ahemenida koji se odnose na

Perziju, koja je inače oskudna pisanim izvorima.

Kolika god da postoji sumnja u vjerodostojnost pojedinih pisanih izvora iz antičkog

perioda, praćena bogatom mitologijom, neki podaci ne dovode se u pitanje. Tako su grčko-

perzijski ratovi trajali čak pedeset godina, sa kraćim ili dužim predasima, i to u periodu od

499. do 449. godine p.n.e. . Sukobi su započeli kada su Grci u Maloj Aziji pokušali da se

oslobode od perzijske vlasti.

Preciznije, termin grčko-perzijski ratovi odnosi se na ekspedicije Darija Velikog i

njegovog sina Kserksa I koje su, uprkos pojedinim uspješnim grčkim otporima, završile

razaranjem Atine. To je bio i glavni razlog za atinsko poticanje Jonskog ustanka u Maloj

Aziji. Glavni perzijski protivnici bili su Atina i Sparta, dok su brojni grčki polisi stali na

stranu Perzije (Tesalija, Beotija, Teba i Makedonija). Sukobi su se nastavili i nakon

Kserksove ekspedicije i trajali su sve do potpisivanja Kalijinog mira.

Ono što najviše fascinira, a ujedno podstiče i priču o grčko-perzijskim ratovima, jeste

činjenica da se taktike i strategije vođenih bitki primjenjuju i u savremenom svijetu. Mnoge

od njih navode se kao primjer kako mala grupa dobro treniranih i dobro vođenih vojnika može

da se brani protiv višestruko brojnijeg protivnika. Na kraju, kako Dwight Eisenhower reče:

„Deset vojnika koji su mudro vođeni će pobijediti stotinu bez vođstva.

2

2. HISTORIJA SUKOBA

Tokom vladavine dinastije Ahemenida, sredinom IV vijeka, perzijska država posjedovala

je veliku moć. Kirovo carstvo obuhvatalo je Perziju, Partiju, Elam, Hirkaniju, Mediju i veliki

dio Mesopotamije. Vodeći se velikim ekspanzionističkim željama, Kir je nastojao da proširi

svoju vladavinu na i na sve zemlje koje su ulazile u sastav medske i asirske monarhije.

Njegovi uspjesi zabrinuli su okolne zemlje među kojima je, na prvom mjestu, bila Lidija

(država u sjeverozapadnom dijelu Male Azije). Lidija je za vrijeme vlasti Kreza bila stabilna i

jaka država jer je Krez uspio da osvoji grčke gradove u Maloj Aziji, što nije polazilo za

rukom njegovim prethodnicima.

Jonski gradovi, koji su raspolagali brojnim brodovima i vodili aktivnu trgovinu sa

Crnomorskim primorjem i evropskom Grčkom, predstavljali su za Lidiju veoma primamljiv

cilj. Siguran u svoju snagu i sposobnosti, Krez odlučuje da napadne Kira, uzevši za saveznike

vavilonskog i egipatskog cara. Tom njegovom činu doprinijelo je i savjetovanje od strane

Delfskog hrama.

U krvavoj bici kod Pterije, 547. p.n.e. nije bilo pobjednika, međutim, brojna superiornost

Kirove vojske primorala je Kreza da se povuče prema Sardu, glavnom gradu Lidije. U

odlučujućoj bici kod Sarde 546. p.n.e. lidijska vojska bila je poražena do nogu, a sam Krez

biva zarobljen. Na taj način Lidijska kraljevina prestaje da postoji.

Iste te godine, Kir okreće svoju vojsku protiv jonskih gradova. Poznato je da su se u

historiji ratovi najviše vodili radi izlaza države na more, koje sa sobom nosi niz pogodnosti.

Tako je i Kir tokom osvajanja bio vođen željom da obezbijedi Perziji izlaz na Egejsko more.

Uprkos grčkom otporu perzijske vođe zauzimale su grad za gradom. Uspjeli su efikasno

staviti pod svoju kontrolu helenske gradove Male Azije, kao i ostrva istočnog Egejskog mora

koja su izrazila lojalnost perzijskom caru.

Jonci su uzalud tražili pomoć Sparte koja je odbila rizično miješanje u poslove Male

Azije. Stanovnici Fokeje, grčkog grada u Maloj Aziji, potovarili su svoje stvari u brodove i

preselili su se dijelom u Siciliju, a dijelom na ostrvo Korziku. Ostali su se morali pokoriti

Perziji. Tako je cijela maloazijska Grčka, izuzev par ostrva, ušla u sastav perzijske

monarhije.Vrlo brzo nakon pokoravanja Jonije, Perzijanci shvataju kako je uprava nad

Jonjanima veoma komplikovana. Stoga su u Joniji koristili metod „zavadi, pa vladaj“, te

sponzorirali razne jonske tiranine koji su često međusobno ratovali.

3

Godine 539. p.n.e. Kir Veliki je osvojio Vavilonsko Carstvo. Na taj način Perzija postaje

najjača država na Bliskom istoku. Karakteristično za Perzijance je da su pokazivali veliku

toleranciju prema stranim običajima i vjerama. Sam njihov veliki kralj, Kir II, je lično davao

takve primjere pokazujući svojim vojnicima da cijene i poštuju strane običaje. Kira je

naslijedio njegov sin Kambiz koji je proširio carstvo, osvajajući Egipat.

U ovom trenutku stvaranje jake pomorske flote postalo je stvar od prvostepene potrebe.

Stoga, Kambiz poduzima najenergičnije mjere za jačanje feničanske flote. Uskoro se perzijska

flota, koju je dopunilo i kiparsko brodovlje, pretvara u ogromnu snagu. Kada Kambiz umire

pod nerazjašnjenim okolnostima godine 522 p.n.e. u Perzijskom carstvu uslijedila je

dinastijska kriza i borba za vlast. Iz te borbe, kao pobjednik, izašao je plemić pod imenom

Darije.

Darije je imao daleke krvne veze sa vladajućom dinastijom, što mu je omogućilo da

legalizuje svoju vlast. Označio je Ahemenisa kao svog i Kirovog zajedničkog predka i svojoj

dinastiji daje ime Ahemenidska. Sam Darije uspio je da uguši ustanke koji su izbili u raznim

dijelovima države, te tako postaje vladar velike teritorije čije su se granice pružale od

Helesponta do Inda i od slapova Nila do obala Crnog i Kaspijskog mora.

2.1. VLADAVINA DARIJA I

Darije I uspio je da svoju carevinu proširi na račun svojih sjevernih i istočnih susjeda, pa

je tako tokom njegove vladavine Perzijsko carstvo dostiglo vrhunac teritorijalne ekspanzije.

Njegovu politiku uglavnom su obilježavala ova dva cilja: da se održi u pokornosti

stanovništvo prisiljeno na pokorenost silom oružja i da se carskoj blagajni obezbijedi ispravno

plaćanje dažbina od strane tog stanovništa. Oba cilja ostvarivana su mnogo primitivnim i

grubim načinom. Cjelokupan iznos svih dažbina, koje su svake godine ulazile u Darijevu

blagajnu, činila je svota od 14. 500 talenata prema eubejskom računanju. Tako su sva plemena

i narodi u sklopu te države plaćali redovni godišnji danak, izuzev Perzijanaca.

Darije se, osim kao veliki osvajač, pokazao i kao vrlo efikasan administrator. U potpunosti

je reformisao monetarni sistem carstva. On uvodi zajedničku monetu, tzv. Darik, zlatni novac

koji je imao cilj da ujedini trgovačka područja prostranog carstva. Međutim, takva monetarna

politika istovremeno je bila štetna za ekonomske interese helenskih gradova iz razloga što su

zlatni Darci imali veću vrijednost od helenskog novca.

4

Pored monetarne politike, Darije je njegovao profil čvrstog i strogog vladara čineći

vlastitu vladavinu potpuno apsolutističkom i efikasno centralizirajući sopstvenu vlast. Krajem

VI vijeka p.n.e. Ahemenidsko kraljevstvo Perzije bilo je najveće carstvo u dotadašnjoj istoriji

čovječanstva i njegove armije smatrane su nepobjedivim.

Najveći opseg Perzijskog carstva u doba Darija Velikog 490. p.n.e.

Nakon što je uredio vojsku i državu, Darije I, kreće u osvajačke ratove. Njegovi planovi

bili su veliki, ali se on u prvom planu orjentisao na zapad- na evropske obale Egejskog mora,

Balkansko poluostrvo i Grčku. Sa druge strane, Darije je imao u planu da sjeverozapadne

granice svoje države zaštiti od upada podunavskih i sjevero-crnomorskih plemena i da osvoji

zemlje u Crnomorskom primorju bogate žitom i sirovinama. To su bili razlozi koji su

podstakli Darija da u proljeće 514. p.n.e. krene u Skitski pohod praćen ogromnom vojskom i

flotom.

U bici protiv Skita Perzijancima se spremao neuspjeh. Ne pružajući im otvoreni otpor

Skiti su ih stalno uznemiravali naletima svoje konjice i povlačeći se zavlačili neprijatelja sve

dublje u svoje prostrane stepe. Pri tom su pred njima palili sve. Darijeva vojska ubrzo se našla

u vrlo teškom i bezizlaznom položaju, tako da nije imala drugog izlaza osim povlačenja. Ovo

je bio prvi veliki vojni poraz Perzijanaca.

Vrativši se sa ovog pohoda, Darije je započeo sa pokoravanjem maloazijskih Grka. U ruke

Perzijanaca prešla su, jedno za drugim, ostrva Egejskog mora: Lemnos, Imbros, Hios, Lezbos

i Samos. Tako su se ostrva i moreuzi neophodni za život Grka našli pod Darijevom vlašću.

Iako se skitski pohod završio neuspjehom Perzijanaca, negova je posljedica ipak bila

uspostavljanje perzijske prevlasti nad južnom obalom Trakije i plodnom dolinom Strimona sa

5

njegovim bogatim nalazištima zlata i srebra. Pored toga, Makedonija je bila prisiljena priznati

svoju nezavisnost od perzijskog cara.

Uz ovakav razvoj situacije, vladari jonskih polisa imali su težak zadatak udovoljavanja

perzijskim zahtjevima i željama svojih stanovnika, što je kasnije kulminiralo sveopštim

nezadovoljstvom i konačno jonskim ustankom.

3. JONSKI USTANAK

Jonski ustanak nije izazvan nekim slučajnim uzrocima. On predstavlja seriju pobuna

protiv Perzije u Joniji, Eolidi, Kariji, Doridi i Kipru. Historijski izvori navode da je trajao u

periodu od 499. do 493. godine p.n.e. Kao glavni uzrok izbijanja ustanka ističe se

nezadovoljstvo grčkih gradova Male Azije tiranima, koje su postavili Perzijanci da vladaju u

njihovo ime. Pored navedenog, ustanak su podstakle i akcije dvojice tirana iz Mileta

Aristagore i Histijeja.

Perzija je zauzela jonske gradove oko 540. p.n.e. i nakon toga jonskim gradovima vladali

su domaći tirani, koje je postavljao satrap Lidije. Tokom 499. p.n.e. tiran Mileta Aristagora

pokušao je da učvrsti svoju poziciju i preduzeo je, zajedno sa perzijskim satrapom

Artafernom, pohod na ostrvo Naksos. Nakon što nije uspio u svom pohodu, podbunio je cijelu

Joniju na ustanak protiv perzijskig cara Darija Velikog iz straha da mu slijedi smjena.

Na malom ostvrvu Ladi okupila se jonska flota , i zapovjednik jedinice iz Fokeje održao je

tipično helenski govor sa mnogo samopouzdanja: „Jonci, došao je odlučni trenutak. Ili ćemo

biti slobodni ljudi ili robovi, i to odbjegli robovi. Ako ste spremni da neko vrijeme izdržite

poteškoće, vi ćete pobijediti neprijatelja i izvojevati slobodu, ali ako i dalje budete lenji i

nepokorni,vi ćete, bojim se, skupo platiti svoju bunu. Slušajte me i povjerite se meni, jer ja

vam obećavam da ćemo savladati neprijatelja ako mu bogovi ne budu naklonjeni.“1

Odlučivši da podignu ustanak, svi zavjerenici su odlučno pristupili poslu. Zauzimanje

flote od strane zavjerenika poslužilo je kao signal za ustanak svim grčkim gradovima na

ostrvima i na zapadnim obalama Male Azije. Svuda su bili zbačeni tirani koje su postavili

Perzijanci, uspostavljena je demokratija, a odredi bivaju spremni za vođenje oružane borbe.

Aristagora se, vjerovatno da pruži primjer ostalima, odrekao vlasti i predao je narodnoj

skupštini. I dok se na moru još i moglo računati na neki uspjeh, na kopnu je nakon prvih lakih

uspjeha moralo da dođe do veoma teških borbi sa mnogobrojnom perzijskom vojskom. Zato 1 Humpfrrey Davey Findley Kitto, Grci, (Novi Sad, Budućnost, 1963.), 99.

6

je Aristagora pokušao dobiti podršku Grka evropskog dijela Grčke, te je u jesen 499. p.n.e.

krenuo u Spartu i Atinu.

Politička situacija Sparte nije bila povoljna za ciljeve Aristagore, a nepovoljnoj situaciji

doprinijela je i borba između spartanskih kraljeva Kleomena i Demarta. Ipak, Kleomen je

vođi jonskog ustanka dao mogućnost da obrazloži zahtijeve.

Aristagora je podrobno opisao azijske narode podređene Perziji, sve nevjerovatno bogate,

većim dijelom neratoborne i lak plijen za Spartance. Da bi potkrijepio svoje tvrdnje, „on je

donio, kako Spartanci kažu, bronzanu ploču na kojoj je bila prikazana cijela zemlja, sve more

i sve rijeke“- u stvari, prvu mapu o kojoj imamo pomena. U zaključku, uporedio je siromaštvo

Grčke sa obiljem Azije. Kleomen je obećao da će mu dati odgovor nakon tri dana. Trećeg

dana Kleomen ga je upitao koliko ima od jonske obale do kraljevog grada. Ali Aristagora,

mada lukav i vješt obmanjivač u svemu drugom, ovdje je napravio grešku i otvoreno rekao da

razdaljina iznosi tri mjeseca hoda-što nikako nije trebao da kaže ako je želio da Spartance

dovede u Aziju. Na šta Kleomen, prekidajući njegov opis puta, reče: „Miletski goste, napusti

Spartu prije zalaska sunca, jer ti govoriš stvari neprijatne za Spartance, pokušavajući da ih

odvedeš na tri mjeseca hoda od mora.“2

Jonci su, međutim, dobili nekoliko lađa od Atine, i nekoliko od Eretrije na Eubeji, i te

snage su učestvovale u zauzeću Krezove stare prestonice Sarda. Tokom 498. p.n.e. Jonjani su

zauzeli i spalili Sard. Za njima je krenula perzijska vojska, koja ih je odlučno pobijedila u bici

kod Efesa.

Nakon toga Jonjani nisu više poduzimali ofanzivne akcije. Perzijanci su tokom 497. p.n.e

krenuli sa napadom na tri pravca i tada su zauzeli mnoge pobunjeničke teritorije. Međutim,

izbijanje pobuna u Kariji otežalo je perzijsku ofanzivu. Perzijski zapovjednik Dauriz imao je

uspjeha u Kariji, u početku, ali njegova vojska bila je uhvaćena u zasjedi i uništena u bici kod

Pedasa.

Do 494. p.n.e. perzijska vojska i mornarica su se pregrupisale i tada su krenuli na Milet,

koji je bio žarište pobune. Jonska flota pokušala je da odbrani Milet, ali nakon što je Samos

prešao na perzijsku stranu bili su poraženi u bici kod Lade 494. godine p.n.e. Milet je nakon

opsade zauzet, a stanovništvo je prodano u roblje. Pad Mileta ujedno je bio kraj ustanka.

2 Humpfrrey Davey Findley Kitto, Grci, (Novi Sad, Budućnost, 1963.), 133.

7

Perzijanci su tokom 493. p.n.e. osvajali gradove na zapadnoj obali, koji još uvijek nisu htjeli

da se predaju, sve dok nije nametnut mir, koji se smatrao pravednim i poštenim.

I pored svog tragičnog završetka, jonski ustanak je odigrao ogromnu ulogu u opštem toku

borbe Grka protiv perzijske monarhije. Punih šest godina najbolje perzijske snage bile su

vezane u Maloj Aziji, a dvije flote i jedna armija uništene su snagama ustanka. Uporna, iako

bezuspješna, borba Jonjana pripremila je kasnije pobjede grčkog oružja.

4. PRVI I DRUGI DARIJEV POHOD

Kada je jonski ustanak konačno ugušen, Darije Veliki počinje uklanjati grčke prijetnje sa

zapada, tj. odlučuje se na kažnjavanje Atine i Eretrije zbog pružanja pomoći ustanku. Perzija

je jasno uvidjela da se ne može nadati da će Jonijom vladati u miru ukoliko, bar, ne izvrši

demonstraciju svoje sile u oblastima preko Egejskog mora.

Godine 492. p.n.e. pokrenuta je prva kažnjenička ekspedicija od strane Mardonija, zeta

Darija Velikog. On ponovo osvaja evropsku pokrajinu Trakiju, te priključuje Makedoniju pod

perzijsku upravu, iako je ona prethodno bila njihov nezavisni saveznik. Njegovi pohodi

zaustavljeni su kod poluotoka Atosa, gdje perzijska flota zapade u veliku buru. Stradalo je

oko 300 brodova i preko 20 000 ljudi.3 Nakon toga vodi bitku protiv tračkih plemena u kojoj

pobjeđuje uprkos velikim gubicima. Ti gubici prisilili su njegov povratak u Malu Aziju.

Neuspjeh pohoda 492. p.n.e. nije obeshrabrio Darija u njegovoj namjeri da cijelu Grčku

stavi pod svoju vlast. Tako da, već dvije godine nakon toga, vojni zapovjednici Datis i

Artafern zaduženi su od strane Darija Velikog da pripreme kombinovane kopnene i pomorske

snage protiv Atine i Sparte. Ovog puta odlučeno je da se perzijska armija morskim putem

prebaci u Atiku, u samo srce neprijateljske zemlje. Njihova flota krenula je iz Kilikije najprije

do otoka Rodosa gdje je Datis neuspješno pokušao opkoliti grad Lind. Nakon toga perzijska

mornarica nastavlja pohod prema otoku Naksos koji je bio kažnjen za svoj otpor 500. godine.

Kod Eubeje nalazio se jedan od dva glavna cilja Perzijanaca, grad Eretrija. Eretrijci su se

zatvorili u gradske zidine i počeli se spremati za opsadu. Šest dana Perzijanci su vršili napad

na gradske zidine, da bi sedmi dan dva ugledna stanovnika Eretrije izdala grad i otvorila vrata

osvajačima. Eretrija je bila zauzeta, razorena, a stanovništvo odvedeno u Perziju.

3 V.V. Struve, D.P. Kalistov, Stara Grčka, (Sarajevo, Veselin Masleša, 1969.), 185.

8

5. MARATONSKA BITKA

Nakon što je Eretrija bila razorena, perzijske snage okrenule su se konačnom preostalom

cilju, Atini. Perzijska mornarica pristala je uz obalu Atike, odnosno u Maratonskom zalivu,

oko 40 km od Atine. Atinjani nisu imali flotu, koja bi bila dorasla floti Perzijanaca, pa su im

se mogli suprotstaviti jedino na kopnu. U takvoj situaciji postavljalo se pitanje gdje da

dočekaju Perzijance i kako da im se suprotstave. Prihvaćen je prijedlog Miltijada, jednog od

stratega atinske vojske, da se Perzijancima pođe u susret i bitka primi na otvorenom polju.

Maratonska bitka odigrala se 13. septembra 490. godine. Militijadove snage zauzele su

dva prolaza na Maratonskoj ravnici. Protivničke snage mirovale su pet dana, nakon čega je

Artafern odlučio povesti cijelu konjicu i dio pješadije u direktni napad na Atinu. Vidjevši da

su Perzijanci raspolovili snage, Atinjani su odlučili šestog dana napasti ostatke perzijskih

snaga. Kada je u zoru dat znak za borbu, atinski vojnici jurnuli su na Perzijance. Poslednjih

nekoliko desetina metara su pretrčali da bi što više smanjili učinak preciznih varvarskih

strijelica. Uprkos brojnoj inferornosti, teško oklopljeni atinski hopliti uspjevaju poraziti

perzijsku vojsku napadajući ih sa bokova.

Potučeni Perzijanci, progonjeni od strane pobjednika, pobjegli su prema brodovima. Tu

dolazi do nove bitke. Grci su zaplijenili 7 brodova, dok su ostali uspjeli da pobjegnu. Kako

Herodot navodi, na bojnom polju ostalo je 64000 mrtvih Perzijanaca, a samo 192 Atinjanina.

Nakon što su Perzijanci napustili bojište, Atinjani su marširali što je brže moguće ka Atini

kako bi je spasili od ostatka perzijske vojske. Uz obalu pokraj Pireja stigli su na vrijeme i time

spriječili njihove namjere, nakon čega se Artafern odlučio povući u Malu Aziju.

Prema predanju, Fillipidis (atinski vojnik) je pretrčao 42 km od Maratonskog polja do

Atine kako bi obavijestio građane o pobjedi. Došao je do Atine i rekao: „Pobijedili smo!“.

Istog trenutka je izdahnuo. Od tog dana su, u njegovu čast i čast svih boraca na Maratonskom

polju, stari Heleni napravili igru pod nazivom „maraton“.

U ovoj bici ispoljile su se prednosti grčkog naoružanja i taktike. Oštri napad zbijenog

stroja hoplita skršio je i rasturio labavu masu perzijskih strijelaca i konjanika. Ogromne su i

zasluge Militijada koji je izveo juriš na neprijatelja ne čekajući njegov napad. Maratonska

bitka predstavlja prekretnicu u grčko-perzijskim ratovima jer je pokazala da jedan narod nije

nepobjediv. Takođe, Atina je pobjedom učvrstila svoj položaj u grčkom svijetu.

9

6. DRUGA PERZIJSKA INVAZIJA NA GRČKU

Kada Darije umire naslijedio ga je Kserks, njegov stariji sin. Novom caru trebale su dvije

godine da uguši egipatski ustanak i smiri buru u Vavilonu. Kserks je bio odlučan u namjeri da

nastavi sa prekinutim pripremama za grčki pohod. Invazija je započela u proljeće 480. p.n.e.

kada je Perzijska vojska prošla kroz Trakiju i Makedoniju do Tesalije, zauzimajući gradove

koji se nisu pokorili.

Kongres grčkih saveznika sastao se te 480. godine, gdje je odlučeno kako će prodor

Perzijanaca braniti usku dolinu Tempe na granicama Tesalije. Ipak, došavši do doline,

Aleksandar I ih je upozorio kako je dolinu moguće zaobići sporednim putem, pa su se odlučili

povući. Drugi grčki plan predložio je Temistoklo, koji je savjetovao grčke saveznike da

pokušaju spriječiti perzijski prodor kod prolaza Termopil. Taj uski prolaz odabran je zato što

je topografija terena odgovarala grčkim hoplitima. Takođe, da bi spriječili perzijski obilazak

Termopila morskim putem, atinska i saveznička mornarica odlučili su blokirati uski kanal

pokraj rta Artemizija.

6.1. BITKA KOD TERMOPILA I ARTEMIZIJA

Grčke savezničke snage koncentrisale su se kod Termopilskog klanca na granici između

Tesalije i srednje Grčke. Visoke i strme planine svojim okomitim padinama, silazeći skoro do

same obale mora, ostavljaju tu samo veoma usku stazu. Taktički gledano, prolaz kod

Termopila bio je idealno mjesto za grčki stil ratovanja. Vojna formacija falange, koju su

koristili hopliti, mogla je blokirati uski prolaz bez postojanja opasnosti da ih perzijska konjica

napadne sa bokova. Glavna slaba tačka Grka bio je planinski prolaz koji je vodio paralelno sa

Termopilskim vratima i koji je mogao poslužiti Perzijancima da zaobiđu grčke snage.

Spartanski kralj Leonida je čuo za taj prolaz od lokalnog stanovništva, pa je stacionirao 1000

Grka da ga blokiraju.

Kserks je puna četiri dana oklijevao u preduzimanju juriša na Termopile. Gotovo

pouzdano se zna kako je dao Grcima ultimatum od pet dana da se povuku. Nakon što su to

odbili poslao je svoje vojnike u napad. Herodot tvrdi kako su Perzijanci više puta odbijeni uz

ogromne gubitke i kako je bitka trajala tri dana, te je završena bez rezultata.

Međutim, Perzijanci su na kopnu žestoko jurišali na Termopilski klanac, ali su se njihovi

juriši lomili u sukobu sa nesalomljivim otporom grčkih boraca. Samo, zahvajujući izdaji,

10

Perzijanci su uspjeli da nađu put koji je vodio u zaleđe termopilskog položaja. Ubrzo, dalji

otpor gubi svaki smisao. Leonida je naredio povlačenje savezničkih snaga, a sam sa svojih

300 Spartanaca ostao je da brani otstupnicu. U žestokoj bici pao je i sam Leonida, a preostali

vojnici nastavili su borbu oko tijela poginulog vođe. Kasnije su Grci na mjestu bitke podigli

spomenik sa lavom i tekstom kojeg je sastavio pjesnik Simonid i koji glasi: „O stranče, pričaj

Spartancima o našoj smrti; Izvršivši časnu naredbu, ovdje smo pali!“.4

Paralelno sa bitkom kod Termopila grčka mornarica, sastavljena od 271 trirema, branila je

prolaz kod rta Artemizij gdje se bitka vodila tri dana, nakon čega su primili vijest i kopnenom

porazu grčkih saveznika i Leonide. Budući da je grčka flota bila teško oštećena, te više nije

bilo potrebe za odbranom tjesnaca, odlučili su se povući do otoka Salamine.

6.2. BITKA KOD SALAMINE

Posle Termopilske bitke, Perzijska vojska osvojila je Beotiju i Atiku sa Atinom. Grčka

flota povukla se kraj ostrva Salamine u Saronskom zalivu. Atinski vojskovođa Temistoklo

nagovorio je grčke saveznike da perzijsku flotu uvuku u pomorski sukob u tjesnacima kod

Salamine, gdje ne dolazi do izražaja brojčana nadmoć perzijske flote.

28. septembra 480. godine grčka flota, postrojena u borbene redove sa atinskim

brodovima na lijevom krilu i spartanskim na desnom, prva je krenula na Perzijance. U bici

kod Salamine, grčka flota je iskoristila priliku i uzak prostor. Zadnji redovi perzijskih brodova

smetali su pokretima prednjih što je dovelo do njihovog razbijanja. Uništeno je oko 300

perzijskih brodova, a ostatak nije bio sposoban za bilo kakve ozbiljnije operacije na moru.

Kserks se zbog tog poraza sa većinom svoje vojske povukao u Aziju, a u Evropi je ostavio

Mardonija sa dovoljno velikom vojskom.

6.3. BITKE KOD PLATEJE I MIKALE

Činilo se da nakon bitke kod Salamine postoje nesuglasice među grčkim saveznicima.

Atinjani koji su bili zaštićeni Korintskom prevlakom odbili su se u proljeće priključiti

savezničkoj mornarici. Mardonije, koji je boravio u Tesaliji, znao je da je napad na prevlaku

uzaludan. Stoga je pokušao podijeliti grčke saveznike nudeći Atinjanima mir preko

posrednika Aleksandra I. Kao preduslov tome, Atinjani su tražili da na pregovorima učestvuju

i Spartanci, ali je zahtjev odbijen.

4 Struve V.V., Kalistov D., Stara Grčka, (Sarajevo, Veselin Masleša, 1969.), 197.

11

Posle neuspjelih pregovora Atinjani su ponovo izvršili evakuaciju grada. Za to vrijeme

perzijska vojska, većinom sastavljena od njihovih grčkih saveznika, napredovala je prema

jugu da zauzme napuštene položaje. Mardonije je tada ponovo ponudio mir atinskim

izbjeglicama na otoku Salamini nakon čega je Atina, zajedno sa Megarom i Platejom, poslala

pregovarače u Spartu i zaprijetila prihvatanjem perzijske ponude ukoliko im se ne pridruže u

borbi protiv njih. Nakon toga, Spartanci su okupili golemu vojsku hoplita i poslali je u susret

Perzijancima.

Obje neprijateljske snage kod Plateje bile su, otprilike, jednake. Mardonije je pokušao

Grke dovući na otvoren teren gdje je mogao iskoristiti svoju konjicu. Sa druge strane, Grci su

se pod zapovjedništvom Pauzanija odlučili smjestiti na terenu iznad visoravni Plateje kako bi

se zaštitili od pomenute taktike. Posle par dana mirovanja, Pauzanije odlučuje sprovesti noćno

povlačenje na prvobitne položaje. Ovaj potez sproveden je nespretno pa su Atinjani, Spartanci

i Tegejci ostali izolovani na pojedinim brežuljcima,dok su ostali dijelovi vojske bili razbacani

širom visoravni. Shvativši da neće imati bolju priliku za napad, Mardonije je zaključio da je

došao zgodan momenat. Ipak, perzijska pješadija i njihovi grčki saveznici nisu bili teško

oklopljeni kao njihovi protivnici hopliti. Tako su spartanske trupe probile crte Mardonijeve

lične straže i ubile ga.

Herodot tvrdi kako su, tokom popodneva nakon bitke kod Plateje, glasine o grčkoj pobjedi

dosegle savezničku mornaricu koja je u to vrijeme boravila uz obale planine Mikale u Joniji.

Perzijska flota u to vrijeme nalazila se kraj obala Samosa, ali se nije usudila da stupi u borbu

sa grčkom vojskom koja joj se približila. Ubrzo je počeo juriš na perzijska utrđenja, te

perzijska vojska bi uništena do poslednjeg vojnika. U direktnoj vezi sa porazom Perzijanaca

kod Mikale, u jonskim gradovima planuše ustanci protiv vladavine Perzijanaca. Perzijski

garnizoni bili su pobijeni, namjesnici protjerani, a ostrva Hios, Lezbos i Samos priključiše se

grčkom savezu. Pobjeda koju su Grci izvojevali 480-479 godine p.n.e. odlučila je konačan

ishod grčko-perzijskih ratova.

7. ATINSKI POMORSKI SAVEZ

Nakon grčkih pobjeda u ratu sa Perzijancijama, u historiji Grčke nastupa period poznat

kao „pentekontaetija“- „pedesetogodišnjica“. Tokom tih 50 godina u Grčkoj se odigrao niz

raznih historijskih događaja koji su snažno uticali na cjelokupan tok razvoja čitavog

helenskog društva. Jedan od najznačajnijih događaja u ovom periodu je obrazovanje Delskog

12

pomorskog saveza, koji je kasnije prerastao u pomorsku državu Atinjana. Prema Tukididu,

službeni cilj saveza bio je „osveta za zla počinjena u doba vladavine perzijskog kralja“.5 U

stvarnosti, ovaj cilj podijeljen je na tri faze: pripremanje buduće invazije, osvetu protiv

Perzijskog carstva, te podjelu ratnog plijena. U ovakvoj situaciji dolazi do izlazka Sparte i

njenih peloponeskih saveznika iz opštegrčkog saveza. Spartanci su odlučili okončati svoje

učešće u ratu jer su, pored ostalog, smatrali kako su glavni grčki ciljevi ostvareni.

Kao vlasnica najveće i najjače flote, Atina je u Delskom savezu zauzela rukovodeći

položaj. Još prije izlaska Sparte iz opštehelenskog saveza, tri najveće ostrvske države (Hios,

Lezbos i Samos) zamolile su Atinjane da preuzmu vodstvo i izrazile spremnost da se

pokoravaju njhovom rukovodstvu. Sada je Atinjanima bila povjerena vrhovna komanda u

vojnim operacijama koje su predstojale. Tokom 470-ih p.n.e. Delski savez vodio je pohode u

Trakiji i Egeju s ciljem da ukloni preostale perzijske garnizone u regiji. Atinjane i njihove

saveznike predvodio je političar Kimon. Kimon je vodio vojne ekspedicije u Maloj Aziji gdje

je želio učvrstiti grčku prisutnost. U bici kod Eurimedona u Pamfiliji Atinjani su ostvarili

vrijednu dvostruku pobjedu.

Krajem 460-ih p.n.e. Atinjani su se odlučili na pružanje podrške ustanku u perzijskoj

satrapiji Egiptu. Iako su grčke snage u početku nizale uspjehe, nisu uspjeli zauzeti perzijski

garnizon u Memfisu ni nakon tri godine opsade grada. Perzijanci kreću u protivnapad, pa

atinska vojska biva potpuno uništena nakon opsade od 18 mjeseci. Zbog ovih događaja, Atina

je prisiljena na odustajanje od ratova protiv Perzije. 451. godine u Grčkoj je dogovoreno

primirje, pa je Kimon mogao pokrenuti novu vojnu ekspediciju na Kipru. Ipak, prilikom

opsade Kitiona on umire, a atinska mornarica odlučila se povući. Prilikom bijega uspjela je

pobijediti perzijsku mornaricu, koja ih je pokušala spriječiti u povlačenju, kod kiparske

Salamine. Ovaj neuspješni atinski pohod označio je kraj neprijateljstva između Delskog

saveza i Perzijskog Carstva, odnosno, prestanak vojnih operacija grčko-perzijskih ratova.

Neki historičari tvrde da je nakon Salamine potpisan Kalijin mir 449. godine, kao mirovni

sporazum između grčkih polisa i Perzijskog carstva. Prema tom sporazumu, Perzija se odrekla

kontrole Egejskog mora i gradova na obali, a Atinjani su se obavezali da se neće miješati u

perzijske posjede u Maloj Aziji, Kipru, Egiptu i obali Fenikije. Sporazum je za Grke

predstavljao pobjedu.

5 Grčko-perzijski ratovi. Dostupno na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Gr%C4%8Dko-perzijski_ratovi. (Pristup 1. mart 2015.)

13

8. ZAKLJUČAK

Grčko-perzijski ratovi su okončani nakon tačno pola vijeka ratovanja između sukobljenih

strana što je, itekako, dug vremenski period razaranja. Ipak, strateški gledano, Grčka i

Perzijsko Carstvo bili su na mrtvoj tački. Sa jedne strane, Perzijska monarhija je uspješno

ugušila Jonski ustanak, kaznila Atinu i Eretreju koje su potpuno uništene, ali prevlast nad

kopnenim dijelom Grčke nikad nije ostvarena. Sa druge strane, Grci su uspjeli zadržati

nezavisnost većeg dijela svojih polisa, no ekspedicije protiv Egipta i Kipra završene su

katastrofom. Tokom godina, obje strane pretrpjele su ogromne gubitke.

Sa vojnog gledišta, Grci su izvojevali pobjedu nad satrapskim perzijskim vojnim

jedinicama. Tako su osvojili bitku kod Maratona i Plateje. Međutim, pred glavnom

perzijskom vojskom, predvođenom Kserksom, su se povlačili ili doživjeli poraz. Tu se, kao

primjer, izdvaja grčki neuspjeh kod Termopila koji bi se mogao pripisati izdaji.

Uprkos tome, Grci se nazivaju pobjednicima ovog rata. Kao glavni razlog tome, navodi se

činjenica da Perzijska monarhija nikada nije uspjela ovladati cijelim grčkim kopnom.

Grčko-perzijski ratovi najavili su vijek atinske prevlasti u grčkim poslovima. Činjenica je

i da su se Spartanci, iako su odigrali važnu ulogu u ratu, povukli nakon toga u izolaciju. Time

su dopustili Atinjanima da uspostave pomorsku i trgovačku silu kojoj nije bilo ravne.

Jedan opšti zaključak bio bi da posljedice i ishode borbi nikada ne možemo sa sigurnošču

prognozirati. Na primjeru grčko-perzijskih ratova sagledavamo značaj svih elemenata borbe.

Bez obzira na borbenu snagu i vojnu opremljenost, nekada ključni faktor predstavljaju

vremenske prilike i konfiguracija terena. Tako se Termopilska bitka navodi kao primjer i

lekcija značaja povoljnog terena, strategije, obučenosti i discipline. Da se ta bitka odvijala na

otvorenom terenu, Grci bi bili opkoljeni i brzo poraženi.

Herodot davno reče: „Žurba u svakom poslu donosi propast.“. Takav slučaj je i sa ratom.

Samo ona strana koja pomno odmjeri svoje ciljeve, snage i sredstva može biti uspješna. Pri

tom, nikako se ne smije podcijeniti suparnik. Grčko-perzijski ratovi, i nakon toliko vijekova,

nedvojbeno svjedoče o toj činjenici.

14

9. LITERATURA

1. Arsenić, Milan (1988): Herodotova istorija, Matica srpska, Novi Sad

2. Kitto, Humpfrrey Davey Findley (1963): Grci, Budućnost, Sarajevo

3. Struve V.V., Kalistov D.P. : (1969), Stara Grčka, Veselin Masleša, Sarajevo

4. Vojna enciklopedija, 1973., Beograd, knjiga peta

5. Wikipedia: „Grčko-perzijski ratovi“ , http://sh.wikipedia.org/wiki/Gr%C4%8Dko-

perzijski_ratovi, (pristup: 01.03.2015.)

15