Giles Kristian • SINOVI GROMA

Giles Kristian

Preveo s engleskoga Mladen Jurčić

SINOVI GROMAGavran

KnJiGa DrUGa

Naslov izvornikaGiles Kristian

Sons of ThunderCopyright © Giles Kristian 2010

Copyright © za hrvatski prijevod Mladen Jurčić i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati

ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Sinovi groma posvećeni su mojim roditeljima, koji su poslali povoljne vjetrove

i donijeli mi sreću.

1

PROSLOV

Jeste li ikad plovili na dugomu brodu? Ne na zdepastoj, čvrstoj trgovačkoj lađi nazvanoj knorr, koja se, krcata robom, morem sporo valja poput tegleće marve, nego na vitkomu, ubojito brzom brodu sa zmajevom glavom koji svima ulijeva strah u kosti. Jeste li kad stajali na pramcu dok vam je slani vjetar mrsio kosu, a veliki brod, nalik na zvijer s jakim, zaobljenim prsima, klizio kroz pjenu valova, Raninih bjelokosih kćeri? Jeste li se ikad otisnuli tragom kitova, u društvu preplanulih ratnika koje je očeličio vjetar, a sam im je moćni Odin, gospodar rata, podario rijetku vještinu ruko-vanja sjekirom i mačem? Tijekom svojih smrtonosnih pothvata ti ljudi hrane vukove, orlove i gavrane, a to sam i ja činio. Živio sam s njima, zadovoljan svojom sudbinom, iako bi sljedbenicima Bijeloga Krista, odjevenima u suknje, prostrujali gađenje i mučnina kad bi doznali za moja djela, a ne bih se začudio ni da se slede od straha. Po svom rođenju neke su osobe bliže bogovima od drugih. Pokraj Urdinoga izvora, pod korijenjem velikog drva života nazva-noga Yggdrasil, sudbinske sestre Norne, gospodarice sadašnjosti i budućnosti, pomoću niti ljudskih života tkaju uzorke pune boli i patnje, slave, bogatstva i smrti. No njihovi starački prsti jamačno su se umorili od tkanja mog života. Ali čekajte! Pivo mi je podmazalo

GILeS KRIStIAN

2

jezik, pa sad nesuvislo brza. Uđi, Arnore! Namjesti slamu, Gunnke-le! Cijela noć je pred nama, a put je dalek, naime, ako mi sjećanja nisu iscurila iz staračke glave kao iz truloga vjedra. Sinoć ste čuli tek početak priče, iz roga s medovinom posrkali ste samo pjenu, a sad ćemo zajedno još više popiti. Tako je, Hallfrede, raspiri tu žeravicu, neka plameni jezici zaplešu i poskakuju poput vatre u kovačnici samoga Volunda! Da, da, tako je! Ingvare, zaklinjem te Thorom, daj malo hrane tom svom oronulomu psu jer već cijeli sat žvače cipelu nekog jadnika! Nije li ovdje i bucmasta Runa? Šteta! Dvije punašne sise najbolji su poticaj starcu da još malo pozlati svoju priču. Priznajem da nisam pjevač. Poznajem samo pjesmu mača i šapat velike sjekire sa širokom oštricom dok njome mašem pred neprijateljskim obrambenim zidom napravljenim od štitova. No pjevači kao da te priče izvlače duboko iz guzice, pa slušatelji ne mogu osjetiti miris cvijeća, nego samo miris prdeža. Pripovije-daju da je Sigurd jedan od Aesira, asgardskih bogova, pa mačem ubija planinske divove, a Gavran iz njihovih priča crvenooko je čudovište, ružna zvijer koja sije smrt. Fuj! Što oni znaju? Jesu li se otisnuli za kitovima u društvu Sigurda Srećkovića? Kurvini sinovi! Sigurd je bio samo čovjek. Mač mu je bio kao i svaki drugi, a majstor vješt svom zanatu iskovao ga je od željeza i čelika. A što je sa mnom? Jesam li čudovište? Nekad sam čak slovio… kao prilično zgodan, ili sam barem bio mlad, a to je dovoljno. Iz drvodjeljina učenika, iz dječaka koji se šuljao rubovima sela, razvio sam se u vuka, pripadnika vučjega čopora, a pridružio sam se i ratničkomu bratstvu. Postao sam ubojica i čovjek koji prkosi valovima.

I zato, dignite sidro i razvijte staro, istrošeno jedro. Sutrašnji posao je još daleko, a noć se pruža pred nama poput zvijezdama obasjane pučine u proljetnoj noći. Dakle, otisnimo se…

3

Prvo poglavlje

Ako izdate prijateljstvo, nećete doživjeti prve sjedine. Jer brat- stvo je čast iskovana od prisege, jaka kao medvjed, brza kao zmajski brod, a osvetoljubiva poput mora. Postanete li izdajica bratstva, gotovi ste, a starješina Ealdred iz Wessexa izdao nas je.

Kad smo razvili jedra i uvukli vesla napravljena od smrekina drva, ljudi su počeli pregledavati opremu. Brusovima su oštrili mačeve i strpljivo poravnavali ureze na oštricama nastale u borbi. Pravilno struganje nadjačavalo je tihi razgovor i pljuskanje Zmijina pramca koji je klizio kroz valove, a na mene je djelovalo vrlo umi-rujuće. Ratnici su preko koljena položili žičane oklope brynje pa su provjeravali ima li oštećenih kolutova kako bi ih zamijenili novima koje su skinuli s oklopa poginulih boraca. Stenjući od napora, dva su Nordijca jedan drugomu dobacivali tešku vreću, punu grubog pijeska. Ako u nju stavite oklop i onda je bacate, pijesak će očistiti hrđu, pa će vam oprema biti kao nova. Drugi su brynje mazali ovčjom masti, oko balčaka mačeva omatali su nove trake i tanku mjedenu žicu, ili su popravljali drške na štitovima, a na daske su razapinjali nove kože. Čekićima su ravnali udubljenja na šljemovi-ma, vrhove na kopljima tako su ubojito izbrusili da ste njima mogli probosti puža i izvući ga iz školjke, a provjeravali su i sjekire kako

GILeS KRIStIAN

4

ne bi već pri prvom zamahu odletjele s drški. Vagali su srebro i pregledavali krzna, svađali se, mrmljali, ili su se hvalili plijenom koji su nagomilali u putne škrinje. Iz brada i kose iščešljavali smo buhe, ponovno smo proživljavali bitke, preuveličavali svoja djela i srčanost, igrali stratešku igru na ploči, nazvanu tafl i provjeravali šuper na Zmiji, a u čizme smo gurali kožnate trake kako bismo popunili rupe. Liječili smo rane, izmjenjivali priče o prijateljima koji sad sjede na klupi u Odinovoj Valhali i s njim piju medovinu, gledali smo kako nam galebovi lete visoko nad glavama, ili smo naprosto uživali u škripanju broda i tihomu zveckanju snasti. Cije-lo smo vrijeme bili uvjereni da nam je Njörd, morsko božanstvo koje se blagonaklono odnosi prema svojim štovateljima, vjetrom napunilo jedra, pa ćemo uskoro ugledati točkicu na obzoru, a to će biti Fjordski jelen, brod kojim je bježao naš protivnik.

Osjećali smo da nas je božanstvo blagoslovilo jer nas je tjerao jak vjetar, pa smo dobro napredovali, a Wessex smo vidjeli još samo kao zelenu traku na sjevernom obzoru. Ako nam Njörd ostane sklon, Sigurd će ploviti i noću kako bi pokušao smanjiti udaljenost između nas i Fjordskoga jelena, a kad stignemo taj brod i izdajice koje su na njemu plovile, niz mačeve i sjekire poteći će nam krv.

Svećenik Asgot, godi, kako smo ga nazivali, iz vreće je izvadio zeca. Bila je to prljava životinja koja se jamačno bjesomučno baca-kala i grebla još otkako smo isplovili jer joj je krzno bilo natopljeno znojem, usta krvava, a oči pune divljega straha. Svećenik je zeca staračkom rukom uhvatio za glavu, a onda je izvukao nož ubojita izgleda i zario ga u prsa životinji koja se koprcala, a njezine duge noge bespomoćno su trčale po zraku. Asgot joj je prevukao oštricu preko trbuha, pa je dio utrobe pao na brodski obod, a zec je još mlatarao nogama, kao da se nada da će pojuriti preko ljetne livade. Obrisavši nož u zečju dlaku godi ga je spremio, a onda je iščupao ostatak utrobe — srce koje je još kucalo i isprepletena crijeva, pa je sve to, zajedno sa zecom, bacio u more. Neko smo vrijeme gledali kako valovi odnose malu žrtvu, a onda nas je Zmija ponijela dalje, dok je zec nestao u valovima, Raninim kćerima. Asgot je cijelo vrijeme razgovarao s bogovima i molio ih da nas blagoslove mir-

SINOVI GROMA

5

nim morem i lijepim vremenom. Otac Egfrith se prekrižio kako bi od sebe odagnao Asgotovo drevno bajanje, a mislim da je i on mrmljao zaštitne čarolije, ali nisam mu se približavao kako mi se u uši ne bi poput crva uvukle te Kristove riječi.

Čekala nas je vrlo krvava bitka, u kojoj će biti mnogo pro-sutih utroba. Starješina Ealdred iz Wessexa i njegov najbolji borac Mauger bili su ništarije, slinavi kurvini sinovi koji su nas sve izdali. Starješina je imao svetu knjigu s evanđeljima koje je preveo sveti Jeronim, a mi smo je ukrali mercijskomu kralju, no sad je taj žablji šupak Ealdred žurio da to kršćansko blago proda franačkomu caru Karlu Velikomu, ili kralju Carolusu, kako su ga neki nazivali. Crv kojega smo progonili obogatit će se kao kakav vladar, nakon što nas je izdao i napustio, uvjeren da smo poginuli. Ali Ealdredov Bog i njegov miroljubivi Sin nisu bili dovoljno jaki da pomognu bjeguncu da ostvari svoj naum. Neće ga moći spasiti od nas jer mi štujemo prave bogove, stara božanstva koja nebo još tresu grmlja-vinom, a ocean proklinju valovima visokima poput litica. Vjerovao sam da ćemo tog ljigavoga crva uhvatiti već sutra ili prekosutra jer Englezi ne poznaju Fjordskoga jelena i nemaju pojma kako njime treba upravljati. Brodovi su poput žena, ne možete ih sve dodirivati po istim mjestima i nadati se da će ishod biti jednako zamaman. No Sigurd je prisno osjećao svaki centimetar Zmije, a njegov kor-milar Knut poznavao je svako zrnce soli u uzbibanim valovima. Zato ćemo nedvojbeno uhvatiti Engleze, a onda ćemo ih pogubiti.

»Ti kršćani znaju kako treba povraćati, Gavrane!«, primijeti Bjorn, a zubi su mu zablistali u sunčevoj svjetlosti. »Mislim da će se ribe danas dobro najesti.«

»A kad budemo jeli ribe, s njima ćemo gutati i kršćansku bljuvotinu«, odgovorio sam jezikom Nordijaca, kako me Cyneth-ryth ne bi razumjela.

Ona i Penda nagnuli su se preko ruba broda pa su povraćali u inače tako mirno more da je Bjornov brat Bjarni izbacivao vodu iz korita Zmije nevoljko poput krave koju vode na klanje. Pone-kad sam gledao kako se brod penje i ponire na valovima poput gipkoga morskog stvorenja, dok je voda neprestano navirala kroz

GILeS KRIStIAN

6

mjesta na kojima je bio spojen njezin lijepi trup, ali danas nije bilo tako. Pučina je bila spokojna poput jezera čiju površinu mreška povjetarac, ali Saksoncima su se ipak okretali želuci. Nordijci su se cerili, ismijavajući nove pripadnike posade zbog nevolje koja ih je snašla, pa iako sam sažalijevao Cynethryth, bilo mi je drago što se ovaj put ne rugaju meni, naime, u prijašnjim sam danima i ja često povraćao u more.

Zapadni Sas Penda bio je jedan od najokrutnijih boraca koje sam poznavao, a kod Caer Dyffryna gledao sam kako ubija Velšane sve dok zeleni pašnjak nije postao sklizak od krvi, no sad se više nije doimao opako, jer mu je bljuvotina lijevala po morskoj povr-šini, mirnoj poput stakla.

»Jebote, nije prirodno da plutamo na drvu koje je inače dobro samo za potpalu«, prokomentirao je kad se okrenuo i nadlanicom obrisao usta. »To ne priliči uljuđenoj osobi«, zarežao je, pa sam se nacerio jer je Penda bio uljuđen kao stari kabao pun otpadaka.

Sigurd mi je uputio povjerljivi osmijeh jer znao je da sam ne tako davno i ja bio na Pendinu mjestu, no čak ni tada Zmiju nikad ne bih opisao kao »drvo za potpalu«. Oduvijek sam se divio brodograditeljskoj vještini majstora koji su je izradili jer sam bio djetić staroga drvodjelje Ealhstana, pa sam smjesta prepoznao iznimno obrađeno drvo. Zmija je bila prava ljepotica, napravljena od dvjesto hrastovih stabala, na sredini široka pet metara, a dugač-ka više od dvadeset. Isprva joj se sa svake strane moglo smjestiti šesnaest veslača, ali Sigurd je na pramcu i krmi podigao platfor-me, pogodne za bitku, pa je na svakoj strani preostalo mjesta za trinaest veslača. Sad se posada sastojala od trideset dva muškarca i jedne žene. Po mom mišljenju, malo smo se gurali, ali nije nam baš bilo neudobno. Olaf mi je pričao da je za vrijeme jednoga od Sigurdovih pohoda, kad još nije bilo Fjordskoga jelena, a tek su izgradili Zmiju, taj brod nosio dvostruku posadu od sedamdeset ratnika, pa su se jedni odmarali dok su drugi veslali. Tako što sva-kako je korisno kad dođe do borbe, ali nisam mogao zamisliti da spavaonicu dijelim s toliko ljudi koji smrde na prdež. Brod je imao mali otvoreni tovarni prostor za robu i namirnice te čvrsti jarbol

SINOVI GROMA

7

i kobilicu. Visina mu je iznosila četrnaest platnica, imao je veliko četvrtasto, vuneno, crveno obojeno jedro, a na pramcu je stajala glava Jörmunganda, midgardske zmije koja se obavija oko svijeta. Izblijedjele crvene zmijske oči preko sive pučine zurile su u našu budućnost. Svaki Norvežanin na brodu, svaki ratnik koji je sjedio na putnoj škrinji u koju je pohranio svoju imovinu, poštovao je Zmiju kao vlastitu majku, volio ju je kao ženu, a u njoj je uživao kao u društvu drolja.

Cynethryth se okrenula i obrisala znoj s čela, a nimalo ne pre-tjerujem kad kažem da joj je lice pozelenilo poput mlade paprati. Očito se zbog mog pogleda neugodno osjećala, pa sam, okrenuvši glavu, Crnomu Flokiju pokazao da se između oplatnica odlijepio šuper, koji se sastojao od užeta namazanoga katranom. Nešto je progunđao, a onda je kvrgavim palcem pritisnuo tanko uže i vratio ga na mjesto. Nekoć sam mislio da me Floki mrzi, ali poslije smo se zbližili, kako dolikuje braći po maču, no danas se ponovno osjećao jadno i zamišljeno.

Činilo se da ocu Egfrithu ljuljanje Zmije nimalo ne smeta, a možda ga je morska bolest mimoišla jer mu je jednom Glum udar-cem mača razbio glavu. Što je bilo još gore, redovnik je od udarca možda prolupao jer se odlučio ukrcati na brod iako je neobično da duhovnik plovi na brodu punom neznabožaca. Neprestano je šmrcao, a bio je nalik na maloga morda, lasicu, no, začudo, divio sam mu se jer mu je jamačno bilo jasno da ga svatko od nas može zgnječiti kao lasicu ako nam pruži i najmanji povod, ili jedno-stavno zato što nam je dosadno. Doduše, taj Kristov sluga bio je uvjeren da će Zmiju pretvoriti u brod pun kršćana, a hvalio se i da je njegov Bog vodu pretvorio u vino. No ako mene pitate, pokrštavanje Nordijaca bilo bi nalik pretvaranju vina u mokraću. Možda se čak nadao da ćemo Zmiji promijeniti ime, pa ćemo je nazvati Sveti duh, Jeruzalem, Kristov blagoslov, ili tko zna kako. Ako to misli, Egfrith je budala!

Fjordskoga jelena nismo ugledali ni kad je dnevnu sparinu rastjerao prohladni povjetarac koji je zapuhao s mora, a sunčeva zlatna kugla otkotrljala se prema zapadu. Na pramcu Zmije Jör-

GILeS KRIStIAN

8

mungandova glava blago je kimala na valovima, a izblijedjele crve-ne oči zurile su preko pučine ne bi li ugledale bratski brod. Činilo se da zmijska glava reži, pa mi je palo na um da će slavodobitno zatuliti kad ugleda Fjordskoga jelena.

»Možda je ono svinjsko govno promijenilo smjer i otplovio prema istoku kako bi nas zavarao«, primijeti Olaf pa peharom zagrabi kišnicu u bačvi i otpije. Stajao je pokraj Knuta, koji je rudu kormila držao samouvjereno kao da je uhvatio ženu za ruku. Iza njih, na platformi podignutoj za borbu stajao je Sigurd i motrio pučinu, a sunce koje je tonulo prema obzoru, rubu svijeta, zlatnim mu je zrakama obasjavalo dugu, svijetlu kosu.

»Misliš li da je tako lukav?«, upita Knut, pa hrakne i preko Zmijine ograde ispljune grudu sluzi. Olaf slegne ramenima.

»Po mom mišljenju, dovoljno je razuman da more prijeđe najkraćim putem te da onda uz samu obalu pođe prema istoku, a nije prelazio otvorenu pučinu kao što smo mi učinili«, javi se Sigurd. »Ući će u ušće Sicaune, velike rijeke koja se probija u samo srce Franačke.« Olaf sumnjičavo podigne gustu obrvu, ali bio sam uvjeren da Sigurd ima pravo. Kao kršćanski plemić Ealdred nije, poput nas neznabožaca, trebao pomno izbjegavati franačke brodo-ve koji su vršili ophodnje duž obale, ali se zato više od nas trebao bojati otvorene pučine, jer iako su uvjeti za plovidbu trenutno bili savršeni, vrijeme se moglo iznenada promijeniti, a ako bi u brod počela nezadrživo nadirati voda svatko bi poželio da je ostao na kopnu. K tome, Ealdred nije poznavao Fjordskoga jelena.

Na Olafovu neurednom bradatom licu neprestano je počivao sumnjičavi izraz, kao kad se pas smjesti u hrpu slame. »Dakle, taj engleski list za brisanje guzice drži se obale kao majčine sise, pa mu zato nije bilo ni traga«, zaključio je.

Ne odgovorivši, Sigurd napući usnice i počeše se po zlatnoj bradi. Gledao je veliko jedro kao da proučava kako ga vjetar nadi-ma i mreška. Motrio je ples debele užadi i smjer valova, a onda je bacio pogled na zalazeće sunce koje je pružalo pouzdanu naznaku smjera od istoka prema zapadu. Izvio je debele usnice kao vuk prije nego što će zarežati, jer ako je točno pretpostavio da je Ealdred

SINOVI GROMA

9

preko mora prešao najkraćim putem pa sad plovi sjeverno, duž fra-načke obale, onda ćemo, kad se dohvatimo kopna, morati izabrati dobro sidrište s pogledom na otvoreni kanal. Poslije toga preostaje nam samo da čekamo.

U sumrak smo doplovili do obale. Franačka! U to vrijeme ništa nisam znao o toj zemlji, ali i sam naziv imao je određenu težinu. Bila je to snažna riječ, koja je, barem za neznabožačke uši, sadrža-vala prijetnju naoštrena čelika, strašnih ratnika i novih, proždrljivih čarolija kojima je zračio Bijeli Krist. Franački kralj zvao se Carolus, gospodario je kršćanskim svijetom, a imao je carski naslov. Rimlja-ni su tako nazivali svoje kraljeve, koji su vladali dalekim zemljama, prostranima poput samog neba pod kojim su se pružale. Unatoč svojoj odanosti Bogu kojega su čavlima prikovali na križ, car Caro-lus bio je najveći ratnik na svijetu.

»Možete li vi to nanjušiti?«, poviče otac Egfrith. Stajao je na pramcu Zmije, ali dobro se čuvao da ne dotakne izrezbarenu Jörmungandovu glavu, možda se bojao da zmija voli okus kršćana. »Možete nanjušiti pobožnost«, izjavio je živahno njuškajući, a nje-govo lasičje lice zadobilo je zadovoljan izraz. Pred nama se dizala obala, niska zelena crta, ispresijecana sivim stijenama. »Franci su bogobojazni ljudi, a njihov kralj je svjetlo u mraku, pročišćujuća vatra koja ljude odvraća od pokvarenosti. Nalik je na veliku vatru svjetionika koja plamti na vjetru, a brodove spašava da se ne razbiju o obalu«, nastavio je s nedoličnim zadovoljstvom. »Budemo li imali sreće, Gavrane, srest ćemo tog velikoga kralja pa ćeš možda imati prilike očistiti svoju crnu dušu, jer kažu da je Carolus veli-kodušan, milostivi kralj, a Bog ga voli. Ostruži grijeh s duše kao što s teleće kože stružu salo. Svemoćni Krist zgrabit će Sotonu za kvrgavi gležanj pa će ti ga izvući iz krvavoga oka.« Lasičje lice razvuklo se u takvo cerekanje da sam se pitao bih li mu to keženje zabio skroz otraga u glavu. No onda sam se nasmiješio, jer iako je Egfrith mislio da sam đavolje sjeme, bezvrijedno poput puževe slu-zi, nešto mi se kod njega sviđalo. Ili ne, nije mi se čak niti sviđalo, nego me mališan zabavljao.

GILeS KRIStIAN

10

»Tvom Bogu trebat će snažne ruke, redovniče, ako iz svih nas želi iščupati đavla«, odgovorio sam, širokim pokretom pokazavši nordijsku posadu Zmije. »Možda će Sotonu pronaći kako se skriva pod Bramovim pazuhom, ili vreba u Sveinovoj guzici.«

»Grijeh se ne može nikamo skloniti, mladiću«, zadirkivao me dok se Zmija penjala na opaki val, pa je redovnik izgubio rav-notežu i posrnuo, ali nije se pridržao za Jörmungandovu glavu. »Jer plaća grijeha je smrt, ali Bog nam kroz našega Gospodina Isusa Krista daruje vječni život!«

»O čemu to cvrči taj mališan, Gavrane?«, zanimalo je Cr-ve noga Sveina, koji se okrenuo prema meni, a golemu je glavu nagnuo na stranu. Kroz gustu crvenu kosu provlačio je novi bje-lokosni češalj, a jamačno je već zaboravio onaj stari, kojemu su nedostajali zupci. Svein je bio najkrupniji čovjek kojega sam ikad vidio, zastrašujuć šutljivi ratnik, a oca Egfritha gledao je kao kad lovački pas, pun ožiljaka iz bitaka, motri zaigrano štene.

»Kaže da njegov Bog u tvojoj guzici želi potražiti Sotonu«, izvijestio sam ga na jeziku Nordijaca. »Odgovorio sam da ćeš mož-da uživati u tome.« Ostali su se nasmijali, ali Svein se namrštio skupivši čupave obrve nad gomoljastim nosom.

»Reci mu da se njegov Bog i on mogu poslužiti svime što mi izlazi iz guzice«, izjavio je, a nazočni su razdragano povikali: »Hej!« Onda je nakrivio desni guz i tako prdnuo da je to svakako čula i božica Ran, na morskomu dnu. »Evo ti, Kristov robe!«, rekao je. »Dođi i uzmi, dok je još toplo.«

Nasmijao sam se, ali primijetio sam da me Cynethryth motri, pa sam stisnuo zube i opsovao samoga sebe, svjestan da sam se ponio kao neosjetljiva budala. Djevojčine oči boje bršljana zadobile su dalek, smrknuti izraz, kao da je u mom pogledu vidjela trag strašnih događaja koji su joj razorili život. Ta sjećanja opržila su joj dušu, kao kad svilu primaknemo odviše blizu vatri. Zbog mor-ske bolesti doimala se blijedo i ispijeno, ali još je bila vrlo lijepa. Nakratko je zatvorila oči kao da u mraku i ništavilu traži oslobo-đenje, a onda se okrenula i zurila u daleku obalu dok je Zmija

SINOVI GROMA

11

klizila morem. Ta djevojka, vitka poput brezove mladice, gotovo me na rukama iznijela iz bitke s Velšanima jer sam bio preslab da se sam sklonim. Zajedno smo se sakrili u šuplji hrast, a onda mi je zašila rame, nahranila me šumskim jagodama i čuvala stražu da nas ne nađu neprijatelji. Ali njezin otac nas je izdao, pa je sad, kad se pred nama pojavila franačka obala, bila svjesna da ćemo se uskoro sukobiti s Ealdredom, a znala je da smo izdajničkomu crvu namijenili hladni ubojiti čelik. Svi na brodu, osim oca Egfritha, bili su bolji ratnici od mene, pa nije bilo vjerojatno da će se upravo meni pružiti prilika da ubijem Ealdreda. No želio sam da umre od moje oštrice jer je izdao moga poglavara i povrijedio Cynethryth, no to sam ipak priželjkivao ponajprije zato što sam bio mlad i pun ponosa. Možda će se Cynethryth malo smiriti kad starješina bude mrtav i kad mu se truplo ohladi, ali možda će me zamrziti zbog očeve smrti.