SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET

GEOGRAFSKI ODSJEK

Skripta iz kolegija

GEOGRAFIJA SLABIJE RAZVIJENIH ZEMALJA

prema predavanjima doc.dr.sc. Vedrana Prelogovića i člancima Razvoj urbanizacije u slabije razvijenim

zemljama – od sela do megagrada i Orijent – od medine do suvremenog grada istog autora

Zagreb, 2012.

Emersion

1

SADRŽAJ

DEFINIRANJE POJMA SLABIJE RAZVIJENIH ZEMALJA ........................................................................................................ 2

Mjerenje (ne)razvijenosti .............................................................................................................................................. 3

Teorijski pristupi ............................................................................................................................................................ 3

Teorija modernizacije ................................................................................................................................................ 3

Teorija svjetskog sustava ........................................................................................................................................... 4

Teorija ovisnosti ........................................................................................................................................................ 4

Model centar-periferija ............................................................................................................................................. 4

Rostowljev model ekonomskog razvoja .................................................................................................................... 5

HISTORIJSKOGEOGRAFSKI KONTEKST RAZVOJA SLABIJE RAZVIJENIH ZEMALJA ............................................................... 5

Predmerkantilističko razdoblje ..................................................................................................................................... 6

Merkantilističko razdoblje ............................................................................................................................................. 6

Kolonijalno razdoblje ..................................................................................................................................................... 7

Postkolonijalno razdoblje .............................................................................................................................................. 8

STANOVNIŠTVO SLABIJE RAZVIJENIH ZEMALJA ................................................................................................................ 8

Obilježja populacijskog rasta ......................................................................................................................................... 9

Broj stanovnika i gustoća naseljenosti .......................................................................................................................... 9

Migracije ...................................................................................................................................................................... 10

Populacijska politika .................................................................................................................................................... 10

URBANIZACIJA U SLABIJE RAZVIJENIM ZEMLJAMA ......................................................................................................... 10

Historijskogeografski razvoj urbanizacije u slabije razvijenim zemljama.................................................................... 10

Urbanizacija u sklopu merkantilističkog kolonijalizma............................................................................................ 11

Industrijski kolonijalizam ......................................................................................................................................... 11

Razdoblje neovisnosti i neokolonijalnih odnosa ..................................................................................................... 11

Pojava megagradova ................................................................................................................................................... 12

Migracije selo-grad .................................................................................................................................................. 13

Slamovi i divlja naselja................................................................................................................................................. 13

Prostorno planiranje ................................................................................................................................................... 14

Gradovi Orijenta .......................................................................................................................................................... 14

Medina .................................................................................................................................................................... 14

Izlazak iz medine ..................................................................................................................................................... 15

Suvremeno razdoblje .............................................................................................................................................. 16

2

DEFINIRANJE POJMA SLABIJE RAZVIJENIH ZEMALJA

Da bi se definiralo pojam slabije razvijenih zemalja prvo je potrebno definirati pojam razvoja. Razvoj u

geografskom kontekstu prema Dictionary of Human Geography (1998) možemo definirati kao proces

socijalnih i ekonomskih promjena u određenom prostoru (npr. državi, regiji…). Za promatranje razvoja

nužno je razumjeti navedene promjene u prostornom i vremenskom kontekstu.

Više je različitih definicija kojima se može objasniti pojam slabije razvijenih zemalja. Slabije razvijene zemlje

su one zemlje koje imaju nisku razinu ekonomskog (materijalnog i infrastrukturnog) i socijalnog

blagostanja. Također ih je moguće definirati kao zemlje koje nisu ostvarile stupanj industrijalizacije

proporcionalan broju stanovnika. Iz toga slijedi da su takve zemlje ovisne o drugim zemljama.

U literaturi i javnosti se koriste različiti nazivi za slabije razvijene zemlje: ekonomski slabije razvijene zemlje,

nerazvijene zemlje, Treći svijet, Četvrti svijet, neindustrijalizirane zemlje, slabije industrijalizirane zemlje,

zemlje Juga…

Ujedinjeni narodi klasificiraju zemlje na temelju vrijednosti HDI-a, a Međunarodni monetarni fond prema

dohotku per capita, strukturi izvoza i integriranosti u globalni financijski sustav. Svjetska banka pak

diferencira slabije razvijene i razvijene zemlje prema dohotku per capita. Slabije razvijene zemlje prema

tome imaju niski (< 1005 $) i srednje niski (1006 – 3975 $) dohodak p.c. dok razvijene zemlje imaju srednje

visoki (3976 – 12 275 $) i visoki (>12 276 $) dohodak p.c. Korištenje tog pokazatelja kao jedinog kriterija nije

potpuno opravdano jer pojedine zemlje koje izvoz baziraju na samo jednom proizvodu (npr. nafti –

Ekvatorska Gvineja) imaju visok BDP dok su socio-ekonomski zapravo relativno nerazvijene.

Kritičari pojma slabije razvijene zemlje navode da se tim nazivom izražava inferiornost prema razvijenim

zemljama, da se izražava određena želja za zapadnjačkim modelom razvoja, da se podrazumijeva određenu

homogenost među zemljama iako postoje prostorne razlike (npr. između Afrike i Latinske Amerike) te da se

prenaglašavaju ekonomski indikatori.

Međutim drugi pojmovi primaju još više kritika ili nedovoljno obuhvatno opisuju zemlje o kojima se ovdje

govori. Primjerice, pojam zemlje Trećeg svijeta se s vremenom mijenjao. Sam pojam Treći svijet uveo je

francuski demograf i antropolog Alfred Sauvy u članku Tri svijeta, jedan planet 1952. Njime su se u vrijeme

Hladnog rata označavale nesvrstane zemlje (u koje je spadala većina zemalja Afrike, Latinske Amerike i

Azije) dok su se pojmovi Prvi svijet odnosili na zapadni blok, Drugi svijet na sovjetski blok, a Četvrti svijet na

najsiromašnije zemlje. Većina zemalja Trećeg svijeta su bivše europske kolonije koje su dekolonizacijom

(neke po prvi put) postale samostalne i nezavisne države prema europskom modelu. One razvijaju vlastitu

ekonomiju i osnivaju državne

institucije, no ostaju ovisne o

bivšim kolonizatorima i

obilježava ih opća nerazvijenost

(ekonomska, siromaštvo,

neobrazovanost, niski

zdravstveni standardi, vojni

sukobi…). Nakon Hladnog rata

pojam Treći svijet se manje

koristi.

Sl.1. Podjela na Prvi, Drugi, Treći i Četvrti svijet

3

Sl.2. Brandtovo razgraničenje svjetskog Sjevera i Juga

Podjela na svjetski Sjever i svjetski Jug temelji se na socio-ekonomskim i političkim kriterijima. Naime,

njemački kancelar Willy Brandt povukao je liniju na karti kojom je podijelio svijet na 'razvijeni' Sjever i

'nerazvijeni' Jug. Sjever uključuje većinu

zemalja sjeverne hemisfere te Australiju i

Novi Zeland, a Jug obuhvaća bivše

europske kolonije u Latinskoj Americi,

Africi i Aziji. Danas su pojmovi Sjever i Jug

prostorno promijenjeni. Već tada izražene

razlike između Sjevera i Juga danas su još

izraženije i vrijedi podjela na bogate i

siromašne, moćne i nemoćne, velike i

male što opisuje eurocentričan pogled.

Mjerenje (ne)razvijenosti

Za mjerenje razvijenosti/nerazvijenosti koriste se različiti statistički pokazatelji – iz državnih statističkih

službi, iz specijaliziranih međunarodnih organizacija. Najčešće korišteni pokazatelji stupnja razvijenosti su

bruto domaći proizvod per capita, HDI, očekivano trajanje života i stopa pismenosti. Prema tim kriterijima

države se mogu grupirati u regije.

Bruto domaći proizvod po stanovniku (GDP pc) se često koristi kao pokazatelj stupnja razvijenosti i

standarda života. Prvi ga je primijenio rusko-američki ekonomist Simon Kuznets 1934. To je u biti

makroekonomski pokazatelj ukupne vrijednosti proizvoda i usluga stvorenih u nekoj zemlji tijekom

određenog vremena (najčešće jedne godine).

HDI ili Human Developement Index je pokazatelj kojeg je za UN razvio pakistanski ekonomist Mahbub ul

Haq 1990. godine. Taj se pokazatelj temelji na vrednovanju očekivanog trajanja života, obrazovanju i

dohotku. Vrijednosti HDI-a kreću se od 0.001 do 1.0. Godine 2011. HDI pojedinih zemalja se kretao u

rasponu od 0.943 (Norveška) do 0.286 (DR Kongo). HDI je za pojedine države bio vrlo visok (0.793 – 0.943),

visok (0.698 – 0.783), srednje visok (0.522 – 0.698) i nizak (ispod 0.510). HDI u obzir uzima više faktora i

samim time je bolji pokazatelj razvijenosti od GDP-a.

Teorijski pristupi

Razvoj i obilježja slabije razvijenih zemalja treba tumačiti u prostorno-vremenskom kontekstu. Pri

objašnjavanju razvoja tih zemalja mogu se koristiti teorija modernizacije, teorija svjetskog sustava, teorija

ovisnosti, model centar-periferija te Rostowljev etapni model ekonomskog razvoja.

Teorija modernizacije

Teorija modernizacije nastoji objasniti procese modernizacije u društvu. Ona nastoji identificirati, istražiti

socijalne i ekonomske faktore koji doprinose modernizaciji. Naime, smatra se da je ukupni društveno-

ekonomski razvoj posljedica širenja ekonomskih, tehnoloških, kulturoloških i političkih inovacija iz razvijenih

u slabije razvijene zemlje. A prihvaćanje inovacija uzrokuje društveno-ekonomski razvoj sličan onome u

4

Sl.4. Model centar-periferija

Sl.3. Podjela svijeta prema teoriji svjetskog sustava

razvijenom dijelu svijeta. Slabije razvijene zemlje su 1950ih godina postale područja difuzije kulturoloških,

socijalnih i ekonomskih inovacija koje mijenjaju fizionomsku, socio-ekonomsku i funkcionalnu strukturu

prostora. Ključnu ulogu u modernizaciji imaju gradovi u kojima se inovacije apsorbiraju se te iz njih šire

dalje u prostor i društvo.

Teorija svjetskog sustava

Teoriju svjetskog sustava osmislio je američki

ekonomist Immanuel Wallerstein 1974. godine.

Ona ističe ekonomska obilježja svijeta i prema

njima dijeli države na jezgru, poluperiferiju i

periferiju koja ovisi o jezgri i poluperiferiji.

Jezgru čine Angloamerika, Zapadna Europa te

Japan, Australija i Novi Zeland, poluperiferiju

bogatije zemlje u Jugozapadnoj, Južnoj i

Jugoistočnoj Aziji te pojedine zemlje u

Latinskoj Americi dok periferiju čine

najsiromašnije zemlje svijeta.

Teorija ovisnosti

Teorija ovisnosti je nastala 1970ih godina. Ona pretpostavlja da slabije razvijene zemlje osiguravaju

prirodne i ljudske resurse dok razvijene zemlje šire svoj utjecaj i kontrolu u tim zemljama putem medija,

financijskih institucija i na druge načine te svoj utjecaj štite vojnom silom, političkim pritiscima…

Teorijom ovisnosti nastoji se objasniti zašto se nastavlja daljnja eksploatacija svjetske periferije.

Pretpostavlja se da su razvijenost i nerazvijenost različite posljedice istog procesa, a to je svjetski

kapitalistički gospodarski sustav. U tom kontekstu gradovi slabije razvijenih zemalja imaju ključnu ulogu jer

postaju sprega u trgovini sirovinama i robom u razvijenim zemljama svijeta te (p)ostaju ulazna vrata za

nastavak širenja utjecaja (eksploatacije) Zapada i multinacionalnih kompanija.

Model centar-periferija

Model centar-periferija sastoji se od četiri stadija. Prvi je

stadij razvoja u kojem se lokalni centri razvijaju relativno

neovisno i bez izražene hijerarhije. Drugi je stadij pojava

jakih jezgara koje su započele industrijalizaciju i počele su

koncentrirati resurse u jezgri te se samim time pojavila i

periferija u odnosu na jezgru. U trećem stadiju pojavljuju

se periferne jezgre koja smanjuje periferiju na nacionalnoj

razini. U četvrtom stariju nastaje funkcionalno nezavisni

sustav.

5

Sl.5. Rostowljev model ekonomskog razvoja

Rostowljev model ekonomskog razvoja

Rostow je uveo model ekonomskog razvoja koji ima pet

etapa. U prvoj etapi vlada tradicionalno društvo koje se

bavi poljoprivredom i nema trgovine već samo trampa

(roba za robu). U sljedećoj etapi se razvijaju uvjeti za

ekonomski razvoj jer dolazi do specijalizacije i

proizvodnih viškova koji se stoga prodaju. U trećoj etapi

industrijalizacija dalje raste uz povećanje broja

industrijskih nauštrb agrarnih radnika. To je uzlazna

etapa. Četvrta etapa je ulazak u zrelost kad se ekonomija

grana u nova područja, a tehnološke inovacije

omogućuju različite mogućnosti ulaganja. Ekonomija

proizvodi različite robe i usluge pa je manja potreba za

oslanjanjem na uvoz. Posljednja, peta etapa je doba

masovne potrošnje i usluge su sve dominantnije nad

proizvodnjom roba. Većina zemalja je došla samo do

treće faze.

HISTORIJSKOGEOGRAFSKI KONTEKST RAZVOJA SLABIJE RAZVIJENIH ZEMALJA

Većina slabije razvijenih zemalja svijeta bila je pod europskim utjecajem više od 500 godina. Neke zemlje

uspjele zadržati viši stupanj (političke) autonomije, npr. Iran, Afganistan, dijelovi Arabije i Kine, Liberija,

Tajland. Europski utjecaj u većini slabije razvijenih zemalja se osjeća i danas u političkoj, ekonomskoj i

socijalnoj sferi.

Međutim, Europljani nisu bili prvi svjetski kolonizatori, prije njih su to bili Indijci i Kinezi u jugoistočnoj Aziji,

Arapi po Mediteranu i na obalama Indijskog oceana te Turci po Aziji i jugoistočnoj Europi, no europski

kolonijalizam ostavio je najtrajnije posljedice. Nezavisno od europskog utjecaja razvijali su se praktički samo

Angloamerika, azijski dijelovi Rusije i Japan. Europljani su tako prvi stvorili globalni poredak pod vlastitom

kontrolom. Odnos centar-periferija održan je većinom do danas, a glavni razlozi su tehnološka i ekonomska

nespremnost periferije.

Prije svega treba razjasniti razliku između pojmova kolonijalizam i imperijalizam. Kolonijalizam se odnosi na

širenje kulturnih, ekonomskih i najviše političkih utjecaja u izvanmatične teritorije. Imperijalizam se pak

odnosi na širenje političkih interesa i teritorijalnog nadzora koji se često ostvaruje vojnom silom.

Imperijalizam se javio kad je trebalo osigurati ekonomske interese.

6

Sl.6. Kolonijalne sile i kolonijalni posjedi u svijetu 1800. godine

Predmerkantilističko razdoblje

Prije geografskih otkrića nije bilo širenja Europljana na druge kontinente. Prije europske ekspanzije

postojale su mnoge razvijene, značajne i utjecajne civilizacije u Latinskoj Americi, Aziji i Africi. Azteci su

imali razvijeno i uređeno društvo (svećenstvo, vojne strukture, razvijenu poljoprivredu, gradove), Inke su

imali razvijenu poljoprivredu sa sustavom navodnjavanja i urbanu tradiciju (Cuzco). U Kini su bile visoko

razvijene civilizacije s razvijenom znanošću, filozofijom, kulturom, poljoprivredom i gradovima. Značajne

civilizacije bile su i u dolini Inda i Gangesa.

Veliki utjecaj za širenje dostignuća razvijenih azijskih civilizacija imali su Arapi koji su širili trgovinu, kulturu,

religiju, znanstvena postignuća Indijskim oceanom – od istočne Afrike do današnje Indonezije. Dolaskom

Europljana u 16. stoljeću i širenjem njihovih utjecaja mijenjaju se prostorni odnosi i strukture koji će idućih

500 godina određivati razvoj tih prostora.

Merkantilističko razdoblje

Merkantilističko razdoblje ili razdoblje merkantilističkog kolonijalizma trajalo je od 1500. do 1800. godine.

Od velikih geografskih otkrića europske kolonijalne sile izravno počinju utjecati na razvoj prekomorskih

teritorija danas većine slabije razvijenih zemalja svijeta. Svijet se otada dijeli na jezgru i periferiju pri čemu

jezgru čini Europa, a kasnije i Angloamerika. Kolonijalizam koji su Europljani provodili od 16. stoljeća, a

pogotovo od 19. stoljeća početak je globalizacije.

Do danas na razvoj slabije razvijenih zemalja utječu jači ili slabiji vanjski faktori: ekonomski, tehnološki,

kulturni, socijalni. Veliki značaj u širenju trgovine imale su trgovačke kompanije koje su osnivale trgovačke

postaje koje su bile jezgre mnogih budućih velikih gradova: Mumbai, Jakarta, Havana, Chennai… glavni

zadatak trgovačkih kompanija bio je osigurati i opskrbiti kolonijalnu maticu sirovinama i robom.

Tijekom merkantilističkog razdoblja interes europskih sila usmjeren je najvećim dijelom na Latinsku

Ameriku. Ističu se Španjolska i Portugal zbog kojih je čak došlo do podjele interesnih sfera bulom pape

Aleksandra VI 1493. godine. Kasnije su se upleli i Englezi, Francuzi, Nizozemci kroz kolonijalizam na

Karibima.

Osnovni motivi kolonijalizma bili su ekonomski: potraga za zlatom, srebrom… Novoosvojene teritorije

Španjolci su povrgnuli upravi kralja. Portugalci su svoj utjecaj pak širili na područje današnjeg Brazila. Ostale

kolonijalne sile svoje su

utjecaje širile trgovinom

šećerom.

Za potrebe rada u

rudnicima, na plantažama

kolonizatori su dovodili

robove iz Afrike. U

razdoblju od 1550. do

1800. Iz Afrike je dovedeno

oko osam milijuna robova,

najviše iz zapadne Afrike

7

(oko delte Nigera). Do kraja 18. stoljeća Europljani su zagospodarili Latinskom Amerikom i donijeli novi

način života i novu kulturu, uveli španjolski odnosno portugalski kao službeni jezik, proglasili katoličanstvo

jedinom religijom, gradili jedinstveni tip grada. Uzrokovali su i promjene u demografskim strukturama –

domoroci su potisnuti ili su nestali što zbog sukoba što zbog bolesti koje su donijeli Europljani. Početkom

19. stoljeća započela je borba za neovisnost od Španjolske i Portugala u Latinskoj Americi te drugih sila na

Karibima.

Kolonijalno razdoblje

Pravo kolonijalno razdoblje ili razdoblje industrijskog kolonijalizma počelo je 1800. godine i trajalo do

početka Prvog svjetskog rata ili po nekim autorima do kraja Drugog svjetskog rata. Industrijska revolucija u

Europi potaknula je potrebu za iskorištavanjem prirodnih resursa – rudnih bogatstava, drveta,

poljoprivrednih proizvoda… Glavno obilježje ovog razdoblja je okupiranje teritorija uspostavom vojne sile ili

civilne vlasti – dakle, imperijalizam u svrhu ekonomske eksploatacije osvojenih prekomorskih teritorija.

Motivi za kolonijalizam bili su politički rivaliteti, militarizam, širenje tržišta, jeftine sirovine i radna snaga,

širenje kršćanstva itd. Europljani i njihov utjecaj zavladali su svijetom. 1800. godine 55% svijeta bilo je pod

europskim utjecajem, 1878. godine 67% svijeta, a 1930ih godina čak 84% svijeta. Glavne kolonijalne sile

ovog razdoblja su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Španjolska, Portugal i Rusija, a kasnije su se priključile i

Njemačka, Italija, Belgija, SAD i Japan.

Ujedinjeno Kraljevstvo se ističe kao najveći kolonizator/kolonijalist jer postaje industrijska velesila, a za

industriju je potrebno mnogo radne snage i sirovina čega je bilo na drugim kontinentima. Sve do kraja 19.

stoljeća SAD nisu bili kolonijalistička sila, no prekretnica je bio španjolsko-američki rat u kojem su SAD

preotele Španjolskoj Filipine, Kubu i Portoriko čime prestaje slijeđenje Monroeove doktrine.

Nakon Latinske Amerike, u 19. stoljeću su kolonijalne sile proširile svoj utjecaj na Afriku i Aziju. Nadmetanje

sila počelo je početkom 19. stoljeća i ubrzo je Afrika podijeljena u interesne sfere. Povučene su granice koje

nisu odgovarale autohtonom stanju ni plemenskoj i nomadskoj organizaciji života domorodačkog

stanovništva. Domoroci su također korišteni u sukobima među silama dok je u gradovima bila jasno

izražena segregacija između domorodačkog i europskog stanovništva kao i među socijalnim i ekonomskim

slojevima.

Indija je bila najvažnija britanska kolonija. Britanci su u njoj utjecaj širili od mora prema unutrašnjosti

gradnjom prometnica – željeznica, plovnih kanala i cesta. Željeznicom su prevozili robu do velikih gradova

(Mumbaija, Chennaija, Lahorea, Kolkate) i odatle transportirali brodovima do Velike Britanije. Ostavština

britanske kolonizacije su uspostava centralne vlasti, izgradnja prometnica, upotreba engleskog kao jezika

komunikacije, pojava novih socijalnih skupina (bankara, trgovaca, nove aristokracije).

U jugoistočnoj Aziji najveći utjecaj imali su Nizozemci i Britanci čije su kolonije bile Indonezija i Malezija te

su imali i trgovačke postaje u Kini. Francuzi su imali utjecaja u Indokini – Vijetnamu, Laosu i Kambodži. Osim

europskih kolonijalista, ističu se Kinezi koji također šire svoj utjecaj putem trgovine.

8

Sl.7. Kolonijalne sile i kolonijalni posjedi u svijetu 1914. godine

Kolonijalizam je doveo do

toga da se stubokom

mijenjaju prostorne strukture,

kolonije su ovisne o matičnim

zemljama/kolonizatorima,

gradovi dobivaju nove

stambene i poslovne četvrti i

jača segregacija stanovništva.

Značajne promjene dogodile

su se nakon Prvog svjetskog

rata kad su njemačke kolonije

preuzeli Britanci i Francuzi.

Postkolonijalno razdoblje

Dekolonizacija je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Velik broj afričkih i azijskih država stekao je

nezavisnost, no glavno obilježje novonastalih zemalja je veliko siromaštvo i brzo vraćanje pod utjecaj

nekadašnjih kolonizatora. Uzroci političkih promjena i dekolonizacije su pojava bipolarnosti nakon Drugog

svjetskog rata (Zapadni i Istočni blok), interesi velikih sila (SAD ohrabruje kolonije na osamostaljenje kako bi

im mogao nametnuti svoj utjecaj), modernizacija (povećanje broja obrazovanih), buđenje nacionalne

svijesti te želja za nezavisnošću. Više od 50 država nastalo je nakon 1945. godine samo u Africi.

Ovisnost kolonija o silama nastavlja se kroz čitavo razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Internacionalizira

se kapital i stvara se globalna ekonomija. 1970ih dolazi do naftne krize koja najteže pogađa slabije razvijene

zemlje (nekadašnje kolonije) koje se zadužuju kod razvijenih zemalja te se obvezuju vraćati dug iz visoke

kamate što ih tjera u dužničku krizu. Osim toga vlada i ekološka kriza jer novonastale države nastavljaju

intenzivno eksploatirati prirodne resurse.

STANOVNIŠTVO SLABIJE RAZVIJENIH ZEMALJA

Četiri petine svjetskog stanovništva živi u slabije razvijenim zemljama svijeta. 95% rođenih u jednoj godini

rodi se u tim zemljama budući da imaju vrlo visok prirodni priraštaj – između 15 i 35‰ dok on u razvijenim

zemljama iznosi između 8 i 10‰. Populacijski rast uzrokuje mnogobrojne probleme kao što su

nekontrolirani rast gradova, intenzivno iskorištavanje zemljišta, ekonomski i politički razvojni problemi itd.

Službeni podaci o broju stanovnika i demografskim strukturama su nepotpuni zbog slabe organizacije

nacionalnih statističkih službi i zbog nepovjerenja stanovništva prema državnim službama što dovodi do

davanja lažnih, krivih podataka. Stoga je pouzdanije raditi analize i interpretacije prema podacima i

procjenama svjetskih organizacija kao što su UN, Svjetska banka, MMF, WHO.

9

Obilježja populacijskog rasta

Većina slabije razvijenih zemalja doživjela je nakon 1950ih značajniji porast stanovništva. Glavni uzrok je

naglo smanjenje mortaliteta i zadržavanje visokih stopa nataliteta i ukupne stope fertiliteta. Unatoč tome,

dokaz siromaštva je zadržana visoka stopa smrtnosti dojenčadi koja u Subsaharskoj Africi iznosi 8-15‰, a u

najslabije razvijenim područjima još su uvijek prisutne fluktuacije mortaliteta zbog ratova, epidemija,

gladi… (npr. u Darfuru, Etiopiji, Ruandi, Burundiju, Afganistanu).

Smanjenje mortaliteta rezultat je bolje zdravstvene zaštite koja se odražava u prevenciji bolesti, zatim

poboljšanja sanitarnih uvjeta posebice u vodoopskrbi i odlaganju otpada, te povećanja proizvodnje i bolje

distribucije hrane. Zbog toga je produženo i očekivano trajanje života s 36 godina u 1960ima na približno 65

godina u 2000ima.

Kretanje TFR-a (ukupne stope fertiliteta) u svijetu treba uzeti s rezervom jer je ubrojana Kina u kojoj je

ukupna stopa fertiliteta naglo smanjena od 1960ih godina. TFR je zapravo zadržan na visokoj razini što je

više odraz sociokulturnih obilježja populacija nego socio-ekonomsko razvoja. U tradicionalnim slabije

razvijenim (tehnološki i ekonomski) ruralnim sredinama velik broj djece je nužnost kao osnova opstanka

zbog rada u poljoprivredi.

Od 1980ih počelo je blago smanjenje TFR-a u nekim slabije razvijenim zemljama zbog uvođenja restriktivne

populacijske politike (npr. u Kini), rasta standarda i kvalitete života te emancipacije žena i sl. Ipak, visoke

stope TFR-a osiguravaju rast svjetskog stanovništva do druge polovice 21. stoljeća.

U takvom stanovništvu koje obilježavaju visoke stope nataliteta i visoke ukupne stope fertiliteta dominiraju

mlađe dobne skupine. U slabije razvijenim zemlja više od 30% stanovništva je mlađe od 15 godina, a dobno

spolni sastav ima oblik trokuta sa širokom bazom koja se sužava s povećanjem dobnih skupina.

Broj stanovnika i gustoća naseljenosti

U slabije razvijenim zemljama danas živi 5.7 milijardi stanovnika ili 82% svjetskog stanovništva. Samo u Kini

i Indiji živi 2.6 milijardi stanovnika što je 45% stanovništva slabije razvijenih zemalja i 37% svjetskog

stanovništva. Mnogoljudne zemlje su često rijetko naseljene jer obuhvaćaju prostrana područja, npr. Rusija

i Brazil.

Pojedini dijelovi slabije razvijenih zemalja su vrlo gusto naseljeni. Velika gustoća naseljenosti, posebice u

ruralnim i urbani područjima, predstavlja razvojni problem većine slabije razvijenih zemalja. Smanjuju se

poljoprivredne površine jer se stvaraju stambene što se odražava na smanjenu i nedovoljnu proizvodnju

hrane. Istodobno dolazi do zagađenja okoliša: tala, izvora pitke vode, zraka. Velik broj stanovnika generira i

nezaposlenost i posljedično tome siromaštvo.

Značajan faktor budućeg kretanja stanovništva je pandemija AIDS-a. U svijetu je HIV-om zaraženo oko 33.5

milijuna osoba. Najugroženiji su dijelovi Subsaharske Afrike i indijskog potkontinenta gdje je stanovništvo

needucirano, nedovoljno se koristi kontracepcija, loša je zdravstvena zaštita i vlada pothranjenost.

10

Migracije

Značajan faktor populacijskog razvoja pojedinih područja, posebice urbanih, je doseljavanje. Migracije su

određene prema spolu, kulturnim i ekonomskim obilježjima. Ekonomski razlozi su glavni pokretač migracija,

u njima najčešće sudjeluju muškarci, a odredište je u najvećem broju slučajeva grad. Migracije mogu biti

potaknute i ratovima i prirodnim katastrofama.

Migracije imaju i međunarodno obilježje. Česta su iseljavanja iz slabije razvijenih zemalja u razvijene: iz

Latinske Amerike u SAD, iz Afrike u Europu, iz južne Azije u zapadnu Aziju (petrodolarske zemlje Zaljeva). U

pojedinim arapskim, zaljevskim zemljama do 40% stanovništva čine Indijci, Pakistanci, Bangladešani…

Populacijska politika

Populacijski razvoj i proizašli problemi iziskuju osmišljavanje i provođenje populacijske politike. Populacijska

politika može pomoći u usporavanju rasta te poboljšanju strukture stanovništva (npr. obrazovne) i kvalitete

života. Pojedine zemlje poput Kine i Indije provode restriktivnu populacijsku politiku. Većina slabije

razvijenih zemalja nema dovoljno sredstava za osmišljavanje i provođenje populacijske politike.

URBANIZACIJA U SLABIJE RAZVIJENIM ZEMLJAMA

Mnoga područja slabije razvijenih zemalja ima dugu tradiciju urbanog života jer su najstarije civilizacije

temeljile svoj razvoj na gradovima (Egipat, Indija, Kina, Arapi, indijanska plemena…). Od 1950ih godina

urbanizacija je globalni fenomen i nema države ili regije koja nije zahvaćena jačim ili slabijim intenzitetom

urbanizacije. Danas više od 50% svjetskog stanovništva živi u gradovima, a najveći porast urbanog

stanovništva bilježe slabije razvijene zemlje.

Historijskogeografski razvoj urbanizacije u slabije razvijenim zemljama

Iako prostor mnogih današnjih slabije razvijenih zemalja ima dugu tradiciju urbanog razvoja, od 16. stoljeća

europske kolonijalne sile izravno utječu na razvoj njihovih urbanih sustava i gradova. Vidljiv učinak

kolonizacije prisutan je u podizanju novih gradova, rušenju domorodačkih, promjenama prostorne

strukture gradova i hijerarhijsko-prostornih obilježja urbanih sustava. Čitava Latinska Amerika, Subsaharska

Afrika i veći dijelove Azije (osim Japana, dijelova Kine i Jugozapadne Azije) uključeni su u urbani sustav

kolonijalnih sila.

U razvoju urbanizacije slabije razvijenih zemalja od 16. stoljeća ističu se tri razdoblja: merkantilistički

kolonijalizam, industrijski kolonijalizam te razdoblje nezavisnosti i neokolonijalnih odnosa.

11

Urbanizacija u sklopu merkantilističkog kolonijalizma

U razdoblju merkantilističkog kolonijalizma (od 16. do polovice 18. stoljeća) započinje izravni utjecaj

kolonijalnih sila na razvoj gradova i urbanih sustava u danas slabije razvijenim zemljama. Ovo razdoblje

smatra se prekretničkim jer će na razvoj urbanih sustava i prostornih struktura gradova sve do danas

utjecati slabiji ili jači vanjski čimbenici (ekonomski, tehnološki, kulturni, socijalni), prvenstveno iz Zapadne

Europe. Glavni ekonomski pokretač je razvoj trgovine, koja svoj utjecaj sve više širi na prekomorske

posjede. Veliki značaj u razvoju i širenju trgovine u prekomorskim zemljama, a samim time i gradova, imaju

trgovačke kompanije. One u tim krajevima osnivaju trgovačke postaje, jezgre mnogih današnjih velikih

gradova (npr. Mumbaija, Jakarte, Havane, Madrasa, Rio de Janeira i drugih). Glavni zadatak trgovačkih

kompanija bio je osigurati i opskrbiti kolonijalnu silu u Europi sirovinama i robom. Utjecaj kolonizatora bio

je ograničen na obalne gradove. Stvoreni urbani sustav bio je asimetričan bez hijerarhijske naglašenosti, a

gradovi su relativno mali s naglašenim funkcionalnim i socijalnim zoningom.

Industrijski kolonijalizam

Industrijska revolucija u Europi krajem 18. i početkom 19. stoljeća potaknula je potrebu za iskorištavanjem

prirodnih resursa (rudno bogatstvo, drvo, poljoprivredni proizvodi itd.) i bitno je utjecala na razvoj gradova

i urbanih sustava Latinske Amerike, Afrike i Azije. Glavno obilježje industrijskog kolonijalizma je okupacija

teritorija uspostavom vojne i civilne vlasti s ciljem ekonomske eksploatacije prekomorskih posjeda. U

kolonizaciji se najčešće primjenjivao princip jedna kolonija – jedan grad. Favorizirani glavni centar dobiva

ulogu glavnih ulazno-izlaznih vrata, tj. postaje glavno ekonomsko, političko, vojno i kulturno središte

kolonije i glavno čvorište za vezu s kolonijalnom silom.

Inovacije koje se šire iz Europe stubokom mijenjaju prostornu strukturu gradova. Grade nove rezidencijalne

četvrti namijenjene isključivo europskom stanovništvu, uvodi se željeznica, grade se veliki vojni, upravni i

kulturni kompleksi. Navedene promjene bitno utječu na povećanje stupnja segregacije između

domorodačkog i doseljenog europskog stanovništva formirajući dvojnu prostornu strukturu (europski i

domorodački dio grada) koja će biti jedno od glavnih obilježja i breme većine gradova slabije razvijenih

zemalja u suvremenom razdoblju.

Urbani sustav je nepravilan. Favorizirani centar kolonije dominira veličinom i važnošću dok ostali gradovi

znatno zaostaju. Asimetričnost je drugo obilježje. Ukoliko je kolonija bila uz more, najveći je grad bio na

obali i bio je glavna veza s matičnom (europskom) zemljom.

Razdoblje neovisnosti i neokolonijalnih odnosa

Proces stjecanja neovisnosti najprije je započeo u zemljama Latinske Amerike, još u 19. stoljeću, a nakon

Drugog svjetskog rata (1950ih i 1960ih godina) veliki broj zemalja u Africi i Aziji kreće istim putem. U ovom

razdoblju ekonomski i populacijski procesi bitno su odredili stupanj i dinamiku urbanizacije. Novonastale

države bile su vrlo siromašne i ubrzo po stjecanju nezavisnosti opet dolaze pod interesnu sferu,

prvenstveno ekonomsku, nekadašnjih kolonijalnih sila. Opaža se pravilo: što je zemlja siromašnija, bit će

ovisnija o razvijenim zemljama, a njen socio-ekonomski razvoj zaostajat će za dinamikom urbanizacije koja

stoga poprima obilježja stihijskog procesa s eksplozivnim rastom gradskog stanovništva i neplanskim –

divljim širenjem u prostor.

12

Sl.8. Stope urbanizacije u razvijenim i slabije razvijenim regijama

Urbanizacija je obilježila 20. stoljeće jer je došlo do industrijalizacije, ekonomskog napretka i strukturnih

promjena. Glavne impulse urbanizaciji daju populacijski procesi. Naime, slabije razvijene zemlje sredinom

20. stoljeća ušle su u fazu demografske tranzicije. Vrlo visoke stope prirodnog priraštaja prisutne su i na

selu i u gradu. Prenapučenost i siromaštvo u ruralnim prostorima s jedne te ekonomsko jačanje i

atraktivnost gradova s druge strane, uzrokuju do

tada neviđena preseljavanja iz sela u gradove.

Ruralni egzodus i koncentracija stanovništva u

gradovima glavna su obilježja urbanizacije slabije

razvijenih zemalja u drugoj polovici 20. stoljeća.

Ovome treba pridodati nepovoljna naslijeđena

obilježja urbanih sistema (hijerarhijska i

prostorna), dvojnu prostornu strukturu gradova,

te sve veće društveno-ekonomske razlike između

gradova i ruralnih prostora.

Od sredine 20. stoljeća najviše stope rasta urbanog stanovništva imaju Latinska Amerika i Subsaharska

Afrika. Na prijelazu 20. u 21. stoljeće prosječne godišnje stope rasta urbanog stanovništva u slabije

razvijenim zemlja prelaze 8%, a najviše su u Subsaharskoj Africi. Međutim, tamo vladaju siromaštvo,

nezaposlenost, squatter naselja i slamovi pa urbanizacija nije odraz industrijalizacije i napretka. Za

usporedbu, u razvijenim zemljama urbano stanovništvo raste po stopi od 2% samo i čak se javlja

protuurbanizacija u fazi demografske posttranzicije.

Pojava megagradova

Eksplozivan rast gradskog stanovništva doveo je do pojave megagradova. Riječ je o velikim gradskim

aglomeracijama s više od osam milijuna stanovnika i gustoćom naseljenosti većom od 2000 stanovnika po

četvornom kilometru. Pedesetih godina 20. stoljeća samo su dva grada u svijetu imala više od osam

milijuna stanovnika (New York i London). Dvadeset godina kasnije (1970.) u svijetu je bilo 11 megagradova,

a 2000. dvostruko više, dakle 22. Važno je istaknuti da je 16 od 22 megagrada bilo u slabije razvijenim

zemljama. Nastavi li se ovakav trend porasta gradskoga stanovništva, 2015. godine u svijetu će biti 33

megagrada od čega 27 u slabije razvijenim zemljama.

U zadnjoj četvrtini 20. stoljeća najviše stope porasta urbanog stanovništva te najbrže rastući gradovi su na

svjetskom Jugu. Od 1975. do 1985. u gradovima Lagosu, Kinshasi, i Addis Ababi broj stanovnika se povećao

za 50%. Najbrže rastuće urbano stanovništvo je upravo u Subsaharskoj Africi, a zatim u južnoj, jugoistočnoj i

istočnoj Aziji.

Gotovo nezaustavljiva urbanizacija u ruralnu okolicu uzrokuje socijalne, političke i ekološke probleme s

kojima se većina megagradova u danas slabije razvijenih zemalja ne može nositi. Glavni socio-ekonomski

problemi su nezaposlenost i siromaštvo, ekološki su preizgrađenost prostora, zagađenje tala, vode, zraka, a

politički nestabilnost, nepostojanje ili slaba prostorno-planska politika.

Prema procjenama UN-a u megagradovima Azije, Afrike i Latinske Amerike većina stanovništva (ponegdje i

tri četvrtine) živi u divlje podignutim naseljima. Ne poduzmu li se konkretne akcije, pritisak urbanizacije na

prostor mogao bi ugroziti političku i ekonomsku stabilnost nekih slabije razvijenih zemalja.

13

Migracije selo-grad

Od sredine 20. stoljeća oko 50% porasta stanovništva u gradovima slabije razvijenih zemalja odnosi se na

doseljavanje iz ruralnih područja. Naime, na selu vlada nezaposlenost, siromaštvo i deprivacija zbog čega

stanovništvo seli u gradove u potrazi za egzistencijalnom sigurnošću, poslom, školovanjem, gradskim

uslugama. U gradovima se stoga pojavljuje informalna ekonomija u kojoj je zaposleno često i više od

polovice stanovništva, iako se često svodi na iskorištavanje radne snage. Zbog slabe zarade ili nemogućnosti

zaposlenja siromaštvo u gradu postaje još teže.

Važan faktor povećanja stanovništva u gradovima je podizanje općih medicinsko-higijensko-sanitarnih

standarda što je smanjilo opće stope smrtnosti. Slabije razvijene zemlje nakon Drugog svjetskog rata ulaze

u središnju etapu demografske tranzicije. Broj stanovnika u gradovima se stoga povećao u znatno kraćem

razdoblju.

Slamovi i divlja naselja

Jedno od glavnih obilježja gradova u nerazvijenim državama svijeta jest povećanje broja stanovnika u

najsiromašnijim gradskim četvrtima, tzv. slamovima i njihovo prostorno širenje. Prema posljednjim

izvješćima UN-HABITAT-a milijarda ljudi u svijetu, odnosno šestina svjetskog stanovništva, živi u slamovima

– najsiromašnijim gradskim četvrtima. Najveći udio stanovništva u slamovima ima Subsaharska Afrika

(71.9%), zatim slijede Južna Azija (58%), Istočna Azija (36.4%), Zapadna Azija (33.1%), Latinska Amerika

(31.9%), Sjeverna Afrika (28.2%), a najmanji je u razvijenim zemljama svijeta: Europa, Angloamerika,

Australija i Oceanija (6.4%). Iako je udio u afričkim gradovima najveći, azijski gradovi okupljaju oko 60%

svjetskog stanovništva u slamovima.

Predstavnici UN-HABITAT-a koji su izradili izvješće ističu da je rapidan porast slamova i njihovog

stanovništva sramota za čitav svijet. Izvješće je izrađeno na temelju analize 37 gradova u svijetu. Rezultati

pokazuju da početkom 21. stoljeća oko jedne trećine svjetskog gradskog stanovništva živi u slamovima,

najvećim dijelom u slabije razvijenim zemljama svijeta. Eksplozivan rast slamova kontinuiran je proces od

sredine 20. stoljeća, a posljednja dva desetljeća bio je najintenzivniji. Potaknut je prvenstveno jakim

useljavanjem siromašnog stanovništva (proces je nazvan urbanizacija siromaštva) iz ruralnih područja.

Godišnje stope imigracije u pojedinim razdobljima veće su i do četiri puta od stopa prirodnog priraštaja.

Udio stanovništva u slamovima megagradova kreće se od 32% u Manili, 40% u Ciudad de Mexicu do čak

50% u Kolkati. Megagradovi se osim velikim brojem stanovnika i gustom naseljenošću ističu i drugim

socijalnim, ekološkim i ekonomskim problemima koji lokalnim vlastima dodatno otežavaju rješavanje

problema i sanaciju najsiromašnijih gradskih četvrti.

Ne dođe li do radikalnih promjena, UN-HABITAT predviđa da će se za 30 godina broj stanovnika u

slamovima širom svijeta udvostručit, te da će do 2030. godine u njima živjeti oko dvije milijarde, a do 2050.

tri milijarde svjetskog gradskog stanovništva. Bez konkretnih planova i akcija na lokalnoj i globalnoj razini

broj stanovnika u slamovima i dalje će predstavljati najgori oblik gradskog siromaštva i nejednakosti te će

biti kočnica razvoja.

14

Prostorno planiranje

Prostorna i hijerarhijska obilježja urbanog sustava ovise o različitim faktorima: veličini teritorija, broju

gradova, razini socio-ekonomskog razvoja, globalizaciji, kolonijalnom naslijeđu. Javila se potreba za

prostorni i regionalnim planiranjem uslijed industrijalizacije, urbanizacije i polarizacije.

Gradovi Orijenta

Dinamika i intenzitet urbanizacije kao globalnog procesa početkom 21. stoljeća najizraženiji su u državama

Afrike, Latinske Amerike te u većini azijskih zemalja. Visoke stope rasta gradskog stanovništva i naglo

širenja gradova u okolno ruralno područje uzrok su mnogih socijalnih, ekonomskih i ekoloških problema.

Urbanizacija u slabije razvijenim zemljama nije jedinstven proces, već je riječ o nekoliko različitih i

paralelnih procesa (poput npr. globalizacije) koji zajedno s lokalnim, kulturnim, historijskim i društveno-

gospodarskim čimbenicima utječu na njezinu dinamiku, intenzitet i specifičnosti. Upravo navedeni

čimbenici stubokom mijenjaju prostornu strukturu gradova.

Orijentalni gradovi dobar su primjer transformacije prostorne strukture gradova slabije razvijenih zemalja

jer se u njima jasno razabiru tradicionalni i novi elementi nastali djelovanjem različitih unutrašnjih i vanjskih

čimbenika (socijalno-ekonomskih, kulturnih, političkih, tehnoloških). Treba naglasiti da u prostoru Orijenta

postoje velike razlike između gradova te da su ovdje istaknuta samo neka važnija i karakteristična

zajednička obilježja.

Medina

Od 7. stoljeća na temeljima starih, osobito grčko-rimskih, i u novopodignutim gradovima razvija se grad

specifične prostorne strukture. U gusto izgrađenom prostoru u središtu medine svojom veličinom i

značenjem dominira velika džamija ili mošeja. Džamija ima funkciju bogomolje i okupljala vjernike te je

predstavljala srce društvenog života grada. Uz ili u sklopu velike džamije postojale su medrese tj. vjerske

škole u kojima su se poučavali Kuran, pravo, filozofija, medicina, matematika itd. Kompleks džamije i

medrese bio je vjersko, školsko i intelektualno središte grada. U većim gradovima uz medresu bio je

sagrađen i maristan (bolnica). Veliki gradovi imali su nekoliko stotina džamija razmještenih po čitavom

gradu.

U blizini velike džamije nalazi se bazar sa sukovima koji s više pokrajnjih ulica čine trgovačko-obrtničko

središte grada. Unutar bazara sa sukovima ističu se zone sa specijaliziranom proizvodnjom i prodajom robe.

Bliže velikoj džamiji nalaze se proizvođači i prodavači raznih proizvoda: knjiga, mirisa i tamjana,

prodavaonice mirodija, nakita, tkanina, prehrambenih i ostalih proizvoda dok su na rubu medine uz gradska

vrata trgovine i obrti kožarskih, kovačkih, sedlarskih, postolarskih i lončarskih, odnosno onih proizvoda

kojima se služi stanovništvo iz ruralne okolice.

Unutar medine značenjem su se isticali hamami (javna kupališta), hanovi (konačišta) i karavansaraji

(konačišta i mjesta prodaje robe – trgovina na veliko). Dakle, orijentalni grad imao je jasno određen

funkcionalni zoning, koji je odgovarao potrebama stanovništva grada i okolice te pojedinih gradskih

institucija.

15

S morfološkog aspekta grad ostavlja dojam gusto izgrađenog prostora s nepravilnom mrežom ulica i uličica,

koje često završavaju kao ćor sokaci ili slijepe ulice. Upravo je nepravilna morfološka struktura jedno od

najprepoznatljivijih i najmarkantnijih obilježja medine orijentalnih gradova od nastanka do danas. Gusta

izgradnja je jedan od načina prilagodbe klimatskim uvjetima, prvenstveno visokoj temperaturi. Kuće su

najčešće male, s ravnim krovom i malim prozorima te su stisnute jedna do druge u uskim uličicama. Gotovo

svaka kuća je ograđena zidom i ima dvorište. Osim toga privatni život se nastojao štoviše sakriti od vanjskog

svijeta pa je i to jedan od važnih razloga zatvorenog načina izgradnje i prilagođavanja fizionomije grada

obitelji kao osnovnoj jezgri islamskog društva.

Medina je najčešće bila opasana gradskim zidom, a u grad se ulazilo kroz gradska vrata. Na lokacijama

pogodnima za obranu ističe se gradska tvrđava odnosno kazba koja je u gradovima s vojnom funkcijom

često imala središnje značenje. U velikim gradovima kazba je bila u sklopu vladareve palače.

Socijalna struktura još je jedno specifično obilježje predkolonijalnih orijentalnih gradova. Prostorna

organizacija bazirala se na krvnom srodstvu i etničkoj, odnosno plemenskoj pripadnosti, a ne kao drugdje

(primjerice u srednjovjekovnoj Europi) na jakoj ekonomsko-klasnoj diferencijaciji. Orijentalni grad je prije

kolonizacije bio podijeljen na etničke i plemenske četvrti. Posebno se isticala židovska četvrt, tzv. melah.

Dolaskom kolonizatora tradicionalne strukture i veze biti će radikalno izmijenjene.

Izlazak iz medine

Kolonizacija od strane Europljana u 19. stoljeću i uključivanje većeg dijela orijentalnih gradova u urbani

sistem europskih država uzrokovao je velike promjene u socijalnoj, političkoj i ekonomskoj sferi života.

Tradicionalna obilježja sve više blijede, a do izražaja dolaze novi elementi tipični za europske gradove.

Najveći gubitnik u vihoru promjena postaje medina, simbol orijentalnih gradova. O tome danas svjedoče

propadanje i slamiziranje mnogobrojnih stambenih četvrti kao posljedica preseljavanja ili bolje rečeno

bijega stanovništva u nove dijelove grada s boljom stambenom infrastrukturom, zatim zapuštanje starih

obrta i trgovina, promjene u tradicionalnim socijalnim strukturama i mnoge druge promjene više ili manje

izražene u gradskom prostoru.

Posljedica europskog utjecaja jest pojava dvojne prostorne strukture koja je u orijentalnim gradovima

izrazito naglašena u sve tri komponente. Za svoje potrebe kolonizatori podižu europski dio grada. Tako

primjerice izgrađuju nove stambene četvrti, upravne zgrade, za potrebe prometa grade se dugačke i široke

ulice (nerijetko na mjestu nekadašnjeg gradskog zida), uvodi se željeznica, grade se veliki kompleksi kasarni

te mnogi drugi objekti po uzoru na gradove u Europi. Novi četvrti uglavnom su se podizale uz medinu, a

karakterizira ih pravilna mreža ulica i trgova.

Utjecaj kolonizacije na tradicionalne socijalne strukture dolazi do izražaja u prihvaćanju europskog načina

života od strane dijela autohtonog stanovništva (prvenstveno imućnijeg sloja). Novi način stanovanja u

bogatijim i luksuznijim europskim stambenim četvrtima dovodi do kidanja tradicionalnih veza i pojačane

socijalno-ekonomske segregacije do tada vrlo slabo izražene u orijentalnim gradovima. Dakle, u socijalnoj

strukturi grada jasno se ističu dvije skupine stanovništva koje su socijalno-ekonomski i prostorno odvojene.

To je s jedne strane stanovništvo europskog podrijetla i imućnije domaće stanovništvo koje stanuje u novim

stambenim četvrtima, a s druge strane autohtono koje obitava u medini i suočeno je s daljnjim socijalno-

ekonomskim propadanjem.

16

Osim socijalnih i fizionomsko-morfoloških promjena, europski utjecaj bitno je izmijenio i tradicionalnu

ekonomsku osnovu. Trgovina koja se stoljećima odvijala na bazaru dolaskom Europljana sve više uzmiče

pred novim organizacijskim i prostornim oblicima prodaje roba. Tradicionalne obrte zamjenjuje industrijska

proizvodnja, a trgovina u pojedinim gradovima seli u novopodignute trgovačke centre.

Kolonizacija u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća do temelja je uzdrmala tradicionalne strukture društva

stvarajući socijalno-ekonomske razlike koje će u narednom razdoblju dodatno ojačati. Dvojna prostorna

struktura izražena je u sve tri komponente: morfološkoj, socijalnoj i funkcionalnoj.

Suvremeno razdoblje

Većina zemalja Orijenta stekla je do 1960ih godina političku nezavisnost, a kolonijalno naslijeđe u uvjetima

slabe socijalno-ekonomske razvijenosti bitno će odrediti dinamiku urbanizacije i razvoj prostorne strukture

gradova. Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno je brzim rastom gradskog stanovništva te

prostornim širenjem gradova s popratnim socijalnim, ekonomskim i ekološkim problemima. Iznimka su

neke petrodolarske zemlje u kojima je zbog bržeg i višeg stupnja ekonomskog razvoja stanje nešto

povoljnije.

Na transformaciju i razvoj prostorne strukture orijentalnih gradova najviše je utjecao dinamičan

populacijski razvoj određen jakim useljavanjima iz ruralnih područja u grad i visokim stopama prirodnog

priraštaja u uvjetima nedovoljne socijalno-ekonomske razvijenosti. Prostorna manifestacija takvog razvoja

je pojava divlje podignutih naselja na rubovima grada i daljnja slamizacija medine. U Al-Quahiri je

primjerice krajem 1990ih u takvim naseljima živjelo oko 5 000 000 od 12 000 000 stanovnika grada, a u

Ankari 700 000 od 2 100 000 stanovnika grada. Slična situacija je i u ostalim milijunskim gradovima u ovom

prostoru. Iznimka su pojedini gradovi u petrodolarskim zemljama u kojima su velike investicije i akumulacija

kapitala prostorno manifestirani izgradnjom poslovnih objekata, ali i vrlo luksuznih stambenih četvrti.

S fizionomsko-morfološkog aspekta gradovi se jasno diferenciraju na tradicionalnu medinu,

(post)kolonijalni dio u kojemu su ili uz koji su planski podignuti novi kompleksi za potrebe uprave,

stanovanja, proizvodnje, prometa i rekreacije dok su na rubovima grada, kao što je već istaknuto, nastala

divlja stambena naselja. I u ovom slučaju iznimka su neki gradovi petrodolarskih zemljama koji

fizionomijom podsjećaju na razvijene gradove Zapada.

Kakav se razvoj može očekivati u budućnost? Obzirom da je pritisak (demografski i ekološki) na prostor

golem, a da je prostorno-planerska politika vrlo slabo ili gotovo uopće nerazvijena, za očekivati je, ne

primjene li se konkretne mjere za usporavanje brzog i divljeg razvoja, da će se socijalno raslojavanje

nastaviti kao i fizičko propadanje tradicionalne medine. Gradovi Orijenta bit će u budućnosti suočeni s

izazovom rješavanja velikih razvojnih problema i to ponajviše socijalnih, ekonomskih i ekoloških.