Genocid nad armenskim stanovništvom u Osmanskom Carstvu (1894. – 1918.)

Piše: LUKA PEJIĆ, Filozofski fakultet Osijek

1. SAŽETAK

Termin genocid skovao je Raphael Lemkin 1944. godine. Pod tim pojmom označava se

međunarodni zločin učinjen s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi narodna, etnička,

rasna ili vjerska skupina ljudi. Pokolji koje su Turci izveli nad Armencima za vrijeme i nakon

Prvog svjetskog rata smatraju se prvim genocidom 20. stoljeća. Njima su prethodili tzv.

Hamidijanski masakri, u doba sultana Abdula Hamida II. (1876 - 1909), kao posljedica sukoba

između dviju suprotstavljenih ideologija; armenskog nacionalizma i turskog osmanizma. Ti su

događaji od strane nekih povjesničara okarakterizirani kao prvi armenski genocid, odnosno

uvertira u događaje sa početka 20. stoljeća. Ne postoji konsenzus oko broja armenskih žrtava te

brojke variraju između 300.000 i 1.500.000. Armenci su optuživani za suradnju s neprijateljskim,

ruskim vojnim snagama stoga su deportirani iz ratnih zona u pustinjske krajeve gdje su ubijani ili

odvođeni u koncentracijske logore. Kao početak armenskog genocida navodi se 24. travanj 1915.

godine kada su pobijeni mnogi armenski uglednici. Po završetku rata održan je vojni sud u

Istanbulu 1919. na kojem su optuženi Mladoturci bili nedostupni ili oslobođeni svih točaka

optužnice zbog manjka dokaza. To je navelo Armence na niz terorističkih akcija. Armenski

genocid danas predstavlja iznimno kontroverznu temu i kamen spoticanja u bilateralnim

odnosima Turske i Armenije.

Ključni pojmovi: Raphael Lemkin, genocid, Prvi svjetski rat, Abdul Hamid II., armenski

nacionalizam, osmanizam, deportacije

2. UVOD

Armenski genocid naziv je koji se odnosi na sukobe između Turaka i Armenaca u

Osmanskom Carstvu u vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata (1915 – 1923). Tim događajima

prethodili su tzv. Hamidijanski masakri za vladavine sultana Abdula Hamida II. (1894 – 1896).

Tada je uslijed jačanja armenskog nacionalizma1 osmansko državno vodstvo započelo s

provođenjem sistematske i organizirane politike etničkog čišćenja tijekom kojeg je živote

izgubilo više stotina tisuća Armenaca.2 Deportacije i masovni masakri bili su karakteristične

metode korištene za eliminaciju armenskog stanovništva.3 Ovisno o izvorima broj žrtava varira i

nije ga moguće pouzdano odrediti. Nazivi koji se još koriste prilikom opisa ovih događaja su

''zaboravljeni genocid'', ''tajni genocid'', ''skriveni holokaust'' itd.4Armensko pitanje i tursko-

armenski odnosi iz vremena Osmanskog Carstva danas predstavljaju prilično kontroverznu temu

koja izaziva žustre rasprave među povjesničarima.

Neki će reći kako je zaboraviti ili biti indiferentan prema ovim događanjima jednako

opravdavanju Hitlerova stava koji je prije invazije na Poljsku svojim časnicima poručio

''Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje,

jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.''5 Drugi pak tvrde kako je tek riječ o

građanskom ratu u kojem su obje strane imale podjednake gubitke. Prije svega riječ je o turskim

izvorima koji naglašavaju beskompromisni armenski nacionalizam i prakticiranje terorističkih

metoda od strane Armenaca, naspram šerijata koji muslimanima, u ovom slučaju Turcima,

nalaže da prema pripadnicima drugih religija dobro postupaju.6

1 Josef Matuz, Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1992., s. 150.2 Vahakn N. Dadrian, The History of the Armenian Genocide: Ethnic Conflict from the Balkans to Anatolia to the Caucasus., Oxford: Berghahn Books, 1995, s. 18.3 Armenian National Institute, ''Frequently Asked Questions About the Armenian Genocide'' (http://www.armenian-genocide.org/genocidefaq.html)4 Peter Balakian, The Burning Tigris: The Armenian Genocide and America's Response, New York: Perennial, 2003., s. 17.5 Louis P. Lochner, What About Germany?, Dodd, Mead & Company, 1942, str. 11.-12.; Mnogi turski intelektualci osporavaju autentičnost Hitlerovog pozivanja na armenski genocid neposredno prije napada na Poljsku. Ipak, postoje barem još dvije verzije istog govora iz 1939. godine u kojima Hitler spominje masovni pokolj armenskog stanovništva. Godine 1931. Hitler je navodno u razgovoru za urednikom jednog dnevnog lista rekao ‘’Ljudi čekaju novi svjetski poredak a naša politika će im upravo to dati. Sjetite se samo istrebljenja Armenaca ..’’. 1943. godine u svome obraćanju mađarskom admiralu Miklosu Horthyu, od kojeg je zatražio deportaciju Židova, Adolf Hitler je rekao ‘’Države koje se nisu riješile Židova propale su! Najbolji primjer za to su nekoć ponosni i moćni Perzijanci koji danas žive bijedno kao Armenci.’’6 Armenian Claims and Historical Facts – Questions and Answers, Center for Strategic Research, Ankara, 2005., s. 13.

2

Pitanje, ''Zašto uznemiravati već desetljećima usnule duhove?'' nameće se samo od sebe,

no odgovor je jednostavan – Armenci žele da se prizna povijesna istina, žele dobrosusjedske

odnose sa Turskom, žele normalno živjeti i trgovati. Izgleda kako će to biti moguće tek onda

kada se riješi ovo polemično povijesno pitanje.

U ovom će se radu analizirati odnos između turskog i armenskog stanovništva u

Osmanskom Carstvu s kraja 19. i početkom 20. stoljeća. Dati će se prikaz službene politike

osmanske države, njezini uzroci i posljedice. Radi usklađenosti sa suvremenom literaturom kao

armenski genocid u radu će se označavati samo događaji tijekom Prvog svjetskog rata i

neposredno nakon njegovog završetka. Ipak, Hamidijanski masakri predstavljaju neizostavnu

fazu u proučavanju kasnijih zbivanja.

3. DEFINICIJA POJMA GENOCID

Genocid se definira kao međunarodni zločin učinjen s namjerom da se potpuno ili

djelomično uništi narodna, etnička, rasna ili vjerska skupina ljudi.7 Termin je prvi skovao 1944.

godine Raphael Lemkin, američki Židov poljskog podrijetla, spojivši latinske riječi gens (što

znači pleme, narod) i sufiks -cide (od caedere, ubiti).8 Lemkinov čin može se protumačiti kao

odgovor Winstonu Churchillu koji je govoreći o strahotama koje je izazvao nacizam spomenuo

''zločin bez imena''.9 Ipak, maskar koji su Turci izveli nad Armencima smatra se prvim

genocidom 20. stoljeća.10

Lemkin tvrdi kako genocid ima dvije faze: prva je uništavanje svakog oblika nacionalnosti

potlačene skupine, a druga je nametanje nacionalnosti opresora. Uz to Lemkin spominje i

kolonizaciju osvojenog prostora od strane agresora. Autori su prije nego što je u uporabu ušao

termin genocid koristili pojam ''denacionalizacija''. Ipak, Lemkin smatra kako taj pojam nije

dobar jer ne podrazumijeva uništenje biološke strukture i nametanje nacionalnosti opresora.

Također, neki su autori termin ''denacionalizacija'' koristili kako bi opisali gubitak građanskih

prava. Osim toga, koncepcija pojma genocid suprotna je i Rosseau-Portalis doktrini kojia drži

kako je rat isključivo sukob između vladara i oružanih snaga, pritom isključujući njegove

implikacije na civilno stanovništvo.11

7 Hrvatski opći leksikon, Leksikografski zavod Mirslav Krleža, Zagreb, 1996., s. 302.8 Prevent Genocide International, ''Chapter IX: Genocide, from Raphael Lemkin's Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation – Analysis of Government – Proposals for Redress'' (http://www.preventgenocide.org/lemkin/AxisRule1944-1.htm)9 Bernard Bruneteau, Stoljeće genocida – nasilje, masakri i genocidne metode od Armenije do Ruande, Poljička kultura, Zagreb, 2005, s. 11.10 Crimes of War, ''Genocide'', Diane F. Orentlicher (http://www.crimesofwar.org/thebook/genocide.html)11 Prevent Genocide International (http://www.preventgenocide.org/lemkin/AxisRule1944-1.htm)

3

Bernard Brunetau u svojoj knjizi Stoljeće genocida – nasilje, masakri i genocidne metode od

Armenije do Ruande (2005.) piše kako provedba genocida može biti sustavna ili sporadična,

totalna ili selektivna, moderna ili tradicionalna. Metode genocida su naime vrlo različite, a mogu

se i kombinirati.12 Brunetau naglašava važnost komaprativnog pristupa u proučavanju genocida

kroz povijest kako bi se što bolje shvatila namjera provedbe genocida i prihvaćanje činjenice da

treba s jednakim gnušanjem gledati na masakre počinjene izvan zapadnog prostora.13

Godine 1948. Opća skupština Ujedinjenih naroda prihvatila je Konvenciju o prevenciji i

kaznama za krivično djelo genocida, a tri godine kasnije Konvencija je stupila na snagu. Ona

sadrži 19 članaka, a genocid je u pet točaka definiran u Članku 2. Konvencija genocid označava

kao akt potpunog ili djelomičnog uništenja neke narodne, etničke ili vjerske skupine.14 Srbija je

bila prva zemlja u povijesti kojoj je suđeno zbog povrede Konvencije.15

4. POJAVA ARMENSKOG NACIONALIZMA I MLADOTURAKA KRAJEM 19.

STOLJEĆA

Do 19. stoljeća Turci su Armence nazivali milleti sadıka, što znači ''odan narod''.16

Zajedno s ostalim nemuslimanskim etničkim grupama, imali su posebne sudove, nisu morali

služiti vojni rok, te se na njih nije odnosio šerijatski zakon. Ipak, plaćali su velike poreze, nisu

smjeli nositi oružje i bili su smatrani građanima drugog reda, kako navode armenski izvori, iako

su bili jedna od najvećih manjina u Osmanskom Carstvu.

Početkom 19. stoljeća vidljivo je zaostajanje Osmanskog Carstva za europskim

državama, stoga u svrhu modernizacije zemlje sultan Abdul Medžid (1839 - 1861) započinje s

provedbom tzv. tanzimatskih reformi (korisne, blagotvorne reforme). Njima se svim podanicima

osmanske države jamči čast, život i imetak, te se obećaje uređenje vojnog i poreznog sistema.

Ovo je bio veliki napredak za Osmansko Carstvo u oblasti ljudskih prava i sloboda. Službena

ideologija postao je osmanizam, čime su svi podanici Carstva, bez obzira na vjeru i naciju,

postali Osmanlije i nominalno izjednačeni u pravima i obavezama. Nastojanja centralnih vlasti

da provedu reforme nailazile su na veliki otpor manjinskih naroda.17

12 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 20.13 Isto, s. 17.14 Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (http://www.hrweb.org/legal/genocide.html)15 Crimes of War (http://www.crimesofwar.org/thebook/genocide.html)16 V. Dadrian navodi kako je termin ''odan narod'' skovao sultan Mahmun II. (1808. – 1839.), a kasnije su ga prihvatili i drugi osmanski vladari; The History of the Armenian Genocide, s. 192, s. 199.17 Azem Kožar, Povijest Bosne i Hercegovine za osmanske uprave (1463 - 1878), Tuzla, 2007., s. 89.

4

U posljednjoj trećini 19. st. ''armensko pitanje'' postalo je sastavnim dijelom Istočnog

pitanja, gdje je pitanje zapravo diplomatski eufemizam za definiranje učestalih sukoba između

turske države i njenih manjina., makedonske, grčke, srpske, albanske i armenske. Tretirajući te

sukobe u okviru međunarodnog prava, Berlinski sporazum iz 1878., kojim je okončan rusko-

turski rat, utvrdio je u člancima 23. i 61., situaciju Armenaca (i Makedonaca) kao diplomatski

zabrinjavajuću.18 Europske sile smatrale su Tursku odgovornom za loš odnos prema manjinama,

no unatoč obećanjima sa Berlinskog kongresa 1878., jednostavno zapostavljaju rješavanje

armenskog pitanja, što je uvjetovalo stvaranju ilegalnih armenskih stranaka, spremnih na oružani

otpor turskom svevlašću sa ciljem nacionalne emancipacije. Prva politička stranka (Armenakan)

formirana je 1885. u Marseillesu, a 1890. godine u Tbilisiju je stvorena stranka Dašnakcutjun

(Armenska revolucionarna federacija), koja je za svoj cilj postavila ujedinjenje svih političkih

skupina u armenskom društvu u borbi protiv Turaka.19

U to vrijeme, fundamentalistički islam dobiva novi zamah na području Male Azije.

Istodobno s ujedinjavanjem armenskih političkih stranaka krajem 19. stoljeća, rađa se i nova

turska stranka Ittihat ve Terakki (Jedinstvo i napredak)20, čiji se članovi nazivaju Mladoturcima

(na vlasti od 1908. do 1918.), a koji kroz doktrinu osmanizma i uz pomoć porobljenih naroda

žele stvoriti novu Tursku kao konstitucionalnu monarhiju. Međutim, neturski narodi u toj novoj

tvorevini ne bi ostvarili svoju nacionalnu slobodu nego bi se u interesu opstanka osmanske

imperije morali asimilirati s većinskim stanovništvom.21 Toj ideji su se najžešće suprotstavili

upravo Armenci kojih je 1890. u Osmanskom Carstvu bilo oko 2,5 milijuna (deset posto ukupne

populacije Carstva)22, a većina su pripadali Armenskoj katoličkoj crkvi ili Armenskoj apostolskoj

crkvi. Engleska i Rusija su koristili oslobodilačke težnje Armenaca u cilju političkog pritiska na

Tursku.23 Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela

oslabiti Osmansko Carstvo (1913. ruska diplomacija je postigla ''patronatski'' sporazum s

18 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 37.19, Zarez, ''Prvi genocid 20. stoljeća'', Jaroslav Pecnik, 2005., br. 159 – 160 (http://www.zarez.hr/159/z_sadrzaj.htm)20 Enciklopedija jugoslavenskog leksikografskog zavoda ; svezak 4, Zagreb, 1986., s. 376.21 M. Sukuru Hanigolu jedan je od najuglednijih povjesničara koji se bave razdobljem kasnog Otomanskog Carstva, te njegove radove svakako treba uzeti u obzir. Danas predaje na sveučilištu Princeton a specijaliazirao se za razdoblje od 1898. do 1908. godine (od nastanka mladoturskog pokreta do izbijanja revolucije). Kao jedan od razloga formiranja mladoturskog pokreta i pojave novog vala turskog nacionalizma, navodi sve veće uplitanje stranih sila u unutrašnje poslove Otomanskog Carstva.22 Prema nekim francuskim izvorima, u Otomanskom Carstvu je do Prvog svjetskog rata živjelo nešto više od 6 milijuna Armenaca, dok Encyclopedia Britannica iz 1910. godine navodi kako Armenci sačinjavaju 15 posto ukupne populacije Carstva, izvor: Armenian Claims and Historical Facts, s. 25. Justin McCarthy u poglavlju o populaciji Armenaca u Otomanskom Carstvu u The Armenians in the Late Ottoman Empire, Ankara, 2001., s. 65. – 85., navodi kako je broj armenskog stanovništva u Carstvu od 1820. do 1900. varirao između 1.2 i 1.5 milijuna. Njegove pak zaključke odbacuje Levon Marashlian tvrdeći kako se ovaj oslonio na nevjerodostojne podatke turskih arhiva.23 Enciklopedija jugoslavenskog leksikografskog zavoda, s.188.

5

armenskom buržoazijom u Turskoj) čiji je sultan Abdul Hamid, odlučio zadržati vlast nad tim

područjem bez obzira što je autonomaški pokret brzo rastao.24

5. HAMIDIJANSKI MASAKRI (1894. – 1896.)

Hamidijanski masakri naziv je za masovna ubojstva armenskog stanovništva u Osmanskom

Carstvu za vladavine sultana Abdula Hamida II., između 1894. i 1896. godine. Povjesničar

Vahakn N. Dadrian smatra da se tada na najvišem nivou iskristalizirala ''kultura ubijanja'' te tim

događajima daje ''predgenocidnu'' dimenziju i karakter ''eksperimentalnog uvoda'' u događaje iz

1915.25

Početkom 1894. godine, situacija u Carstvu postajala je sve napetija, a o tome svjedoči i

izvješće francuskog veleposlanika u Turskoj, Paula Cambona. ''Malo pomalo Turci su postali sve

omraženiji. I kao da im nije bilo dosta što izazivaju nezadovoljstvo, počeli su ga poticati

nazivajući nezadovoljnike revolucionarima i njihove prosvjede urotničkim. Neprestano

optuživani za urotu, Armenci su se na kraju pobunili; neprestano govoreći da Armenija ne

postoji, Armenci su na kraju povjerovali u njeno postojanje. Svojom rigidnom politikom Porta26

je samo ojačala pokret koji danas ima svoje mučenike; svojom tvrdoglavošću da održi u

Armeniji pravi režim terora, uhićenja, ubojstava, silovanja itd., ona kao da je uživala u

požurivanju događaja. Vlasti bi trebale prestati izazivati očaj svojim zlostavljanjem kod

nezaštićenog stanovništva. Kakva se rješenja mogu predložiti ili predvidjeti?''27

Osmanska vlada potakla je protuarmenske osjećaje kod susjednih Kurda, pa su Armenci zbog

toga, te povišenja poreza podigli ustanak.28 Kurdske paravojne snage i otomanska vojska pobile

su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije, 28 naoružanih

armenskih revolucionara zauzelo je Osmansku banku u Istanbulu kako bi privukli pažnju

međunarodne javnosti. Opsada je potrajala 14 sati te je završila smrću deset Armenaca i isto

24 U svom djelu The Armenian Question in Turkey, Neside Kerem Demir, 1980, s. 46. i 47., navodi kako je cilj Armenaca bio slabljenje Otomanske države, što bi izazvalo intervenciju stranih sila i naposlijetku rezultiralo autonomnom Armenijom. Demir tvrdi da su se Armenci služili terorističkim metodama u nastojanjima da stvore anarhično stanje u državi. Yusuf Halacoglu u djelu Facts on the Relocation of Armenians (1914. – 1918.), Ankara, 2002, s. 25., tvrdi kako je bilo uistinu teško za očekivati da će se Armenci pobuniti protiv Turaka s obzirom na velike slobode koje su imali na području gospodarstva, politike i kulture.25 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 40.26 Porta je bio sultanov otvoreni dvor, nazvan po vratima na ulazu u glavne urede Velikog vezira, gdje je sultan primao strane izaslanike.27 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 39. 28 Turski povjesničari armenski ustanak opisuju kao stravični barbarski čin sa još gorim posljedicama. Neşide Kerem Demir u The Armenian Question in Turkey – History's Revelations to the Mother of a Murtry, Kusak Ofset, 1980., tvrdi kako su muslimani tjerani da ljube kršćanski križ te da se preobrate (Armenija se obratila na kršćanstvo već 301. - dvanaest godina prije Milanskog edikta, naviještanjem sv. Grgura Prosvjetitelja, misionara odgojenog u Cezareji Kapadocijskog, i tako postala prvo kršćansko kraljevstvo u povijesti). Mnogim Turcima su iskopane oči i odrezane uši. Armenske bande su palile i pljačkale sela te se nisu obazirale na pozive državnog vrha, piše Demir.

6

toliko Turskih vojnika. Europske su novine sa oduševljenjem pisale o hrabrosti nekolicine

armenskih revolucionara.29 Ubrzo su odredi pretežno muslimanskih Turaka, pobili 50.000

Armenaca, a konačni broj armenskih žrtava u razdoblju od 1894. do 1896. iznosi oko 250 000.

Tome treba dodati milijun opljačkanih ljudi lišenih svoje imovine, i još na tisuće otetih žena.

Uništeni su brojni gradovi i sela, srušeno 645 crkava, 328 ih je pretvoreno u džamije, a na tisuće

Armenaca je islamizirano.30 Stupanj upletenosti otomanske vlade u te odrede nije dobro poznat i

predmet je mnogih rasprava danas. Abdul Hamid je to nazvao ''smanjenjem pučanstva''.31

6. OSMANSKO CARSTVO U PRVOM SVJETSKOM RATU I DOGAĐAJI 24.

TRAVNJA 1915. GODINE

Početkom 20. stoljeća Mladoturci postaju sve uvjereniji da je budućnost Turske vezana

isključivo uz Aziju, te da upravo na tom prostoru moraju razvijati ideju panturkizma32 (ili

pantutanizma).33 Uoči Prvog svjetskog rata ruska diplomacija istupa u prilog ''ugnjetavanih

Armenaca'' u Turskoj, te nastoji postići sporazum s njima. Porta početkom 1914. potpisuje

sporazum o reformama, koje su Armencima trebale osigurati izvjesnu autonomiju, pod

kontrolom velikih sila, u prvom redu Rusije.34 Nekada moćno Osmansko Carstvo, a sada tek

Bolesnik sa Bospora pogođen velikim gubicima iz ratova na Balkanu 1912. i 1913., u I. svjetski

rat ulazi 29. listopada 1914. godine, kao saveznik Njemačke i Austro-Ugarske. Pod ministrom

za rat, Enverom Pašom, Osmanska vojska napada ruske snage nedaleko od grada Kars i

doživljava nekoliko teških poraza. Ruski general Vorontsov, kreće sa protunapadom na Tursku

te koristi armenski nacionalistički bunt i njihovu želju za samostalnošću. Tako ubrzo ruskoj

vojsci pristupaju i Armenci.35 Velike borbe bez pobjednika, vode se oko grada Van u istočnoj

Turskoj.36

29 P. Balakian, The Burning Tigris, s. 107. – 108. 30 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 39.31 Armenski povjesničar Vahakn N. Dadrian, u svom djelu Historie du genocide armenien, masakrima počinjenim u razdoblju između 1894. i 1896. daje ''predgenocidnu'' dimenziju i karakter, kao ''eksperimentalni uvod'' u događaje iz 1915. godine.32 Panturkizam je ideja o suradnji svih turskih naroda, danas bez ikakve veće važnosti33 Zarez, ''Prvi genocid 20. stoljeća'', J. Pecnik34 Enciklopedija jugoslavenskog leksikografskog zavoda, s. 188. 35 Turski povjesničar Yusuf Halacoglu tvrdi kako se mnogi Armenci nisu odazvali općoj mobilizaciji 3. kolovoza 1914., a oni koji ipak jesu ubrzo su dezertirali. U Facts on the Relocation of Armenians (1914. – 1918.), s. 47., Halcoglu navodi kako su neki armenski članovi parlamenta pobjegli u Rusiju gdje su okupili oružane odrede i čekali ruski prodor u Otomansko Carstvo kako bi započeli sa pokoljem muslimanskog stanovništva.36 Grad Van imao je vrlo raznoliku etničku sliku. Tamo su živjeli Turci, Kurdi, Armenci, nestorijanci (Istočna sveta katolička crkva) i kaldejci (katolici istočnosirskog obreda). Također, u Vanu su bile prisutne i četiri političke stranke, a poznato je kako su mnogi Armenci pomogli Rusima prilikom napada na grad (potrebno je obratiti pozornost na svjedočenje Huseyina Celika, The Armenians in the Late Ottoman Empire, s 87. – 108. ).

7

U knjizi Donalda E. Millera i Lorne Touryan Miller Survivors: An Oral History of the

Armenian Genocide (1993) možemo pročitati svjedočanstva ljudi koji su preživjeli opsadu grada

Van. ''Dobili smo vijest da Turci žele pogubiti sve Armence... Svake smo noći imali tajne

sastanke kako bismo dogovorili obranu. Skupina koja je pripremala otpor došla je u našu kuću

mnogo puta. Vježbali su s oružjem da postanu vješti. Odjednom je došla vijest da će Turci

napasti za tri dana. Svi su bili spremni; muškarci, koji su bili jedini borci, pozicionirali su se u

podrumima i postavili puške kraj malenih prozora... Protestantske su crkve otvorile svoja vrata

ljudima koji su trebali sklonište.'' (Ashkhen, svjedok)37 ''Cijelo pučanstvo je bilo uključeno, pa

smo čak i mi djeca išli od kuće do kuće skupljati mjedene svjećnjake koji će poslužiti za izradu

čahura za metke. Ljudi su naučili čak i kako raditi barut. Svi su bili uključeni. Ponekad su se

borbe odvijale vrlo blizu kuća. Turci su imali puno streljiva, a budući da mi nismo morali smo

biti vrlo pažljivi. Jedan se Armenac dosjetio da ubijene Turke dovućemo dugačkim štapom i

uzmemo njihovo streljivo.'' (Shavarsh, svjedok)38 Uz Van jedino mjesto armenskog otpora bio je

grad Urfa, smješten u današnjoj jugoistočnoj Turskoj.39 Opsada Vana trajala je od 19. travnja do

4. svibnja 1915. kada se turska vojska povukla pred nadirućim ruskim snagama.

Tijekom 1915. turska vojska je na Kavkazu doživljavala sve češće i veće poraze od Rusa,

tako da je tursko vojno zapovjedništvo za svoje neuspjehe optuživalo upravo Armence koji su

činili većinu njihovih vojnih snaga na tom području, predbacujući im da su u dosluhu s Rusima

te da namjerno gube bitke kako bi što je moguće više oslabili Tursku (peta kolona), pridonijeli

njezinu brzom raspadu i tako uz pomoć ruskog carizma ostvarili svoju samostalnu državu. Dana

24. travnja 1915. turska je vlada izdala zapovijed o uhićenju najuglednijih vođa armenske

zajednice40, pod optužbom da se protive središnjim vlastima. Zapravo, to je bio ''signal'' za

masakre koji su potom uslijedili nad Armencima.41 Učitelji, pisci, političari, glazbenici, doktori,

novinari, pravnici, poduzetnici i drugi armenski uglednici odvedeni su od svojih kuća u zatvore,

gdje su mučeni a na kraju vješani ili strijeljani. 24. travanj je dan na koji se danas svi Armenci u

domovini i dijaspori prisjećaju žrtava i pogroma kojem su bili izloženi.

7. GENOCID NAD ARMENSKIM STANOVNIŠTVOM (1915. – 1923.)

37 Donald E. Miller, Lorna Touryan Miller, Survivors: An Oral History of the Armenian Genocide, Univeristy of California Press, 1993, s. 72. – 73.38 Isto, s. 73.39 Isto, s. 74.40 Broj uhićenih i smaknutih armenskih intelektualaca nije moguće sa sigurnošću odrediti. Balakian u The Burning Tigris, s. 211., piše o nekoliko tisuća armenskih žrtava dok B. Brunetau u svojoj knjizi Stoljeće genocida, s. 41., piše da je samo u Istanbulu internirano, a zatim i pogubljeno ili deportirano željeznicom prema unutrašnjosti Anadolije 2.345 osoba.41 Zarez, ''Prvi genocid 20. stoljeća'', J. Pecnik

8

Nakon što su ubijeni mnogobrojni armenski prvaci a vojnici ili iscrpljeni do smrti u

radnim kampovima ili jednostavno pogubljeni42, dana 26. svibnja 1915. osmanske su vlasti

posebnim zakonom odobrile deportacije tzv. sumnjivih grupa, a sve pod izgovorom ''državne

sigurnosti''43. Tadašnji turski ministar unutrašnjih poslova, Talat, poslao je pismenu zapovijed

guvernerima provincija u kojoj se izrijekom “ukida pravo Armencima da žive i rade na teritoriju

Turske”44. Dana 29. svibnja donesen je ''Privremeni zakon o deportaciji'' (tzv. tehcirski45 zakon)

a nekoliko mjeseci poslije na snagu su stupili i zakoni koji su omogućili vladi da zaplijeni

imovinu Armenaca. Ustrojena su i tri nova vladina ureda koja su se trebala pobrinuti da se svi

zakoni i odredbe državnog vrha, striktno provode.46 Izdana je zapovijed o deportaciji Armenaca

iz tzv. ratnih zona prema konclogorima u sjevernoj Siriji, a perzekucije i internacije su se

nastavile sve do 1923., kada je međunarodno priznata nova Republika Turska. Time je zapravo

započeo genocid nad Armencima, u kojem ih je, prema nekim procjenama, ubijeno više od 1,5

milijuna.47 U tu je svrhu bio formiran i specijalni ured, kojem su se na čelu nalazili mladoturski

vojni zapovjednici, a kojem je glavna zadaća bila organizacija i istrebljenje Armenaca.

Armensko je stanovništvo imalo oko tjedan-dva da se pripremi za deportaciju. Bogatije

su obitelji uspjele dogovoriti i prijevoz svojih dobara dok su oni siromašniji sa sobom ponijeli

samo ono što su mogli nositi.48 Tijekom deportacija, Armenci su bili izloženi nezamislivim

mukama; veliki ih je broj umro od gladi i žeđi,49 napadani su od strane kurdskih i turskih bandi a

onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u konclogorima

čekala sigurna smrt. Posebnost ovog zločina i mladoturskog plana genocida bila je upravo

sadržana u ideji deportacije, kojoj je cilj nije bio etničko preseljenje, nego etničko uništenje

Armenaca.50

Mnoge su mlade Armenke otete, starci i djeca su umirali od usijanog pustinjskog pijeska

a onaj tko nije mogao nastaviti marš bio je ubijen na mjestu. Pastor Johannes Lepsius,

42 D. Miller, L. Miller, Survivorss, s. 78.43 Balakian, The Burning Tigris: The Armenian Genocide and America's Response, s. 186. – 188. 44 Yusuf Halacoglu opravdava deportaciju činjenicom da su Armenci surađivali sa neprijateljima, te tvrdi da se relokacija odnosila isključivo na ratne zone. Također kaže kako je na taj način otomanska vlast željela raskinuti ugovor sa Rusima, prema kojem su šest armenskih provincija praktički dobile status neovisnosti.45 tur. tehcir – prislina relokacija46 Isto Balakian; Uredi su bili sljedeći - Katibi Mesul (Tajnici), Murrahas (Delegati), Umumi Müfettish (Inspektori). Po uzoru na Turke, za vrijeme nacističkog režima osnovan je Sonderkommandos.47 Ne postoji konsenzus oko broja žrtava armenskog genocida. Zapadni povjesničari slažu se da je živote izgubilo više od milijun Armenaca u razdoblju Prvog svjetskog rata, dok Turci ne prihvaćaju ništa više od 300 tisuća ubijenih. Poznato je istraživanje Arnold J. Toynbeea, koji je neposredno prije mirovne konferencije u Parizu 1919., ustvrdio da je ubijeno između 600 i 800 tisuća Armenaca.48 D. Miller, L. Miller, Survivorss, s. 79.49 Njemački general Kress von Kressenstein u svojim spisima kaže kako je izgladnjivanje očit pokazatelj da Turci žele istrijebiti Armence; V. N. Dadrian, The History of the Armenian Genocide., s. 350. 50 Zarez, ''Prvi genocid 20. stoljeća'', J. Pecnik

9

predsjednik Deutsche Orientalische Mision, zapisao je sljedeće: ''Postupak kojem su tijekom

puta bili izvrgnuti ti ljudi navodi nas na zaključak da autorima i izvršiteljima tih mjera nije ni

bilo stalo da deportirano stanovništvo i na bilo koji način primi sredstva za preživljavanje. Čak

nisu bili nimalo nezadovoljni što ih je polovica stradala na putu, i što ih je gotovo istrijebila glad

i bolesti tijekom putovanja.''51

U turskim izvorima vrlo često nalazimo izjavu Talat Paše, 29. kolovoza 1915. ''Cilj ove

vlade je da prisilnom deportacijom Armenaca zaustavi njihove ilegalne anti-osmanske akcije

usmjerene ka stvaranja neovisne države. Ipak, uništenje armenskog naroda ne dolazi u obzir!

Tijekom relokacije će im biti zajamčena zaštita financirana iz fondova za izbjeglice (...)''52

Specijalni ured otomanske vlade (Teşkilat-ı Mahsusa) kojeg je 1911. osnovao Odbor za

ujedinjenje i napredak (Ittihad ve Terraki), bio je jedan od najvažnijih organa u organiziranom

pokolju armenskog stanovništva. Izbijanjem prvog svjetskog rata, postaje ''vlada u vladi'' bez

potrebe za odobravanjem kako bi djelovala. Godine 1915. ta organizacija sudjeluje u

selektivnom puštanju najozloglašenijih kriminalaca iz turskih zatvora te ih mobilizira u svrhu

pratnje armenskih deportacijskih kolona. Konačni broj puštenih kriminalaca porastao je na oko

deset tisuća. Bili su poticani na ubojstva, silovanja, krađe i brutalnost nad prognanicima.53

Pretpostavlja se da je postojalo oko 25 velikih turskih koncentracijskih logora na

području iranske i sirijske granice54 i to pod komandom Şükrü Kayaa. Neki od njih bili su tek

područja masovnih grobnica, a neki posljednje počivalište za one čiji predviđeni životni vijek

nije bio duži od nekoliko dana. Vjeruje se da je Hitler formirao svoje logore po uzoru na turske,

gdje su većinu stražara sačinjavali pripadnici zarobljenog naroda – Armenci, odnosno Židovi.

Vrlo je malo izvora koje govore o sistemu funkcioniranja logora, a pristup turskim arhivima

imaju tek rijetki povjesničari. Moramo se osloniti na diplomatske izvore (konzula

mezopotamijskih i sirijskih gradova, gdje su se nalazili logori smrti), te svjedočenja izbjeglica i

tehničara na pruzi Istanbul – Bagdad.

Armensko stanovništvo je ubijano smrtonosnim inekcijama, gušeno u plinskim

komorama ili spaljivano. Trupla su u većini slučajeva bila bacana u Crno More, a Eufratom su

51 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 43. 52 Y. Halacoglu, Facts on the Relocation of Armenians (1914. – 1918.), s. 78. 53 Vahakn N. Dadrian u svom radu The Documentation of the World War I Armenian Massacres in the Proceedings of the Turkish Military Tribunal iz studenoga 1991 godine., s. 549. – 576., posebno se bavio Specijalnim uredom osmanske vlade i deportacijom Armenaca.54 Turski koncentracijski logori na području iranske i sirijske granice: Dayr az-Zawr, Ra's al-'Ain, Bonzanti, Mamoura, Intili, Islahiye, Radjo, Katma, Karlik, Azaz, Akhterim, Mounboudji, Bab, Tefridje, Lale, Meskene, Sebil, Dipsi, Abouharar, Hamam, Sebka, Marat, Souvar, Hama, Homs i Kahdem. Izvor: Kotek, Joël i Pierre Rigoulot, Le Siècle des camps: Détention, concentration, extermination: cent ans de mal radica., JC Lattes, 2000.; B. Bruneteau logor Meskene navodi kao najpogubniji u cijeloj mreži, Stoljeće genocida, s. 44.

10

danima plutali leševi kao hrana psima i lešinarima.55 Iako nije moguće u potpunosti provjeriti

autentičnost ovih navoda, jedan je britanski špijun rekao kako je nazočio masovnom spaljivanju

pet tisuća Armenaca.56 Pronađeni su i dokazi o postojanju mjesta na kojima su bila ubijana

armenska djeca. Naime, u prostorijama nekoliko škola mali su Armenci odvođeni pod

izgovorom kupanja, a naposlijetku su trovani. Navodno je 2.000 siročadi koja je dotad preživjela

u užasnim higijenskim uvjetima, odvedena u pustinju negdje u blizini grada Deir ez-Zor57, te je

pobijena dinamitom postavljenim u njihova kolica. Neku su djecu zatvarali i živu spaljivali u

spiljama. Zadaća je bila povjerena Čečenima i lokalnim nomadskim plemenima.58 Mnogi su

Turci poludjeli od stravičnih prizora egzekucije nevinih ljudi, a ruskim su vojnicima rekli kako

se smrad spaljenih trupala danima zadržavao u pustinjskom zraku.59 Postoje i svjedočanstva

njemačkih časnika o zatvaranju Armenaca u crkve koje su zatim zapaljivane. 300.000 ljudi je

pobjeglo u Rusiju a 400.000 ih je prešlo na islam.60 U svom slavnom romanu 40 dana Musa

Dagha'61, Franz Werfel je opisao junački otpor 4.000 muškaraca u Kilikiji, koji su odbijali sve

napade Turaka, dok im u pomoć nije pritekao odred francuske mornarice.62

Armenija je praktički ostala bez Armenaca. Osim brojnih ljudskih žrtava, uništeno je i

armensko kulturno blago neprocjenjive vrijednosti, čitavi gradovi (Kharpert, Van, Ani), drevne

građevine, spisi.63 Tijekom stravičnih pokolja Armenaca mnogi su europski diplomati bili

prisutni u Turskoj te su vodili bilješke o događajima, a misionari su nastojali pomoći napačenom

narodu. I sam papa Benedikt XV. pokušao je pomoći Armencima, no Turci su ga odbili sa

obrazloženjem da se bore protiv ''ruske pete kolone''.64 Amerikanci su osnovali svoje ambasade

diljem Carstva te su njihovi konzuli redovito podnosili izvješća Washingtonu. SAD je na

inicijativu Henry Morgenthaua osnovao Odbor za pomoć Bliskom istoku, koji je za vrijeme rata

Armence opskrbljivao hranom, lijekovima i odjećom.65 Između 1918. i 1928. godine, preko

dvadeset različitih američkih magazina objavilo je stotine priča o Armencima te su na taj način

55 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 4356 Informaciju nam prenosi Yair Auron, The Banality of Indifference: Zionism and the Armenian Genocide, New Brunswick, N.J., 2000, s. 181. – 183. 57 Deir ez-Zor je grad u sjevernoistočnoj Siriji, na rijeci Eufrat, 450 kilometara od glavnog grada Damaska.58 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 44. 59 S. S. McClure, Obstacles to Peace, Houghton Mifflin Company, Boston, 1917., s. 400. i 401.60 Isto, s. 43. 61 Originalni naslov knjige je Die vierzig Tage des Musa Dagh. Napisana je 1934. godine a autor je austrijski književnik Franz Werfel. Knjiga je hvaljena zbog upozoravanja svjetske javnosti na zločine koji su počinjeni nad Armencima. Radnja djela se bazira na otporu koji su 53 dana Armenci pružali Turcima u Kilikiji.62 B. Bruneteau, Stoljeće genocida, s. 42. 63University of Chicago Press, Books, ''The Destruction of Memory – Arhitecture at War'', Robert Bevan (http://www.press.uchicago.edu/Misc/Chicago/1861892055.html)64 Niall Ferguson, The War of the World: Twentieth-Century Conflict and the Descent of the West, Penguin Press, New York, 2006., s. 177. 65 Jay Murray Winter, America and the Armenian Genocide of 1915, Cambridge, 2004., s. 193.

11

pomogli pri financiranju Odbora za pomoć.66 Tijekom 15 godina postojanja, organizacija je

prikupila više od 102 milijuna dolara za pomoć Armencima.67

8. KRAJ RATA I VOJNI SUD U ISTANBULU 1919.

Po završetku rata kojeg su izgubili, mnogi su turski političari upleteni u genocid nad

Armencima, pobjegli u Njemačku gdje im je pružen azil. Nova, privremena turska vlada, i

zemlje pobjednice rata, tražile su od Njemačke izručenje optuženika,no dobili su negativan

odgovor. Gnjevni Armenski aktivisti potom su izvršili niz atentata na Mladoturke. Ipak, 1919.

godine se u Istanbulu održava vojni sud na kojemu nisu prisustovali optuženici, i to iz vrlo

jednostavnog razloga – bili su ''nedostupni''. Bez obzira na to, nekolicina ih je osuđena na smrt, a

većina je oslobođena zato jer su ključni dokazi bili uništeni neposredno prije kraja rata. Postoje

priče kako su turski časnici histerično spaljivali dokumente o genocidu a neki od vođa su nosili

pune aktovke prijateljima koji su ih se ''rješavali'' na pouzdan način.68 Otomansko Carstvo je

potpisalo mirovni ugovor sa zemljama pobjednicama 1920. godine, u Seversu. U svojoj knjizi,

The Turks and Us, izdanoj 2002., Natalie Shahan navodi Operaciju Nemesis69, koju su

pripremali članovi Armenske revolucionarne federacije nakon Prvog svjetskog rata. Naime,

nekolicina Armenaca je namjeravala izvršiti atentate na glavne turske ideologe armenskog

genocida, a na njihovoj ''crnoj listi'' našlo se gotovo 200 imena. U konačnici, izvršeno je 7

atentata a ubijen je i sam Talat Paša, 15. ožujka 1921. godine u Berlinu.

Tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson na mirovnoj konferenciji u Sèversu (10.

kolovoza 1920.) donio je prijedlog o teritorijalnom razgraničenju između Turske i Armenije.70

Početkom iste godine, nezadovoljni potpisanim primirjem, Turci su ponovno provalili u istočnu

Armeniju, no narodne snage i ruska Crvena armija oslobađaju zemlju od osvajača. Dana 29.

studenog 1920. godine, Armenija ulazi u sastav SSSR-a.

66 Suzanne E. Moranian, The Armenian Genocide and American Missionary Relief Efforts, Cambridge University Press, Cambridge, 2004, s. 194. i 195.67 Andrew Goldberg, dokumentarni film The Armenian Genocide, Two Cats Productions, 2006.68 Analizom turskih dokumenata koji dokazuju tezu o planskom etničkom čišćenju Otomanskog Carstva od Armenaca, bavio se povjesničar Aram Andonian. 1920. godine u Londonu je objavljena njegova knjiga pod naslovom The Memoirs of Naim Bay, Turkish Official Documents Relating to the Deportations and Massacres of Armenians. Iste godine, rad mu je objavljen i u Parizu i Bostonu. Mnogi povjesničari upoznati sa otmanskim pravnim sustavom, pa tako i Yılmaz Altug, u svom radu pod nazivom The Turkish Code of Criminal Procedure, Sweet and Maxwell, London 1962, s. 232., tvrde kako je istanbulski sudski proces manjkao u vjerodostojnim dokazima i svjedocima. Neki dokumenti su u kasnijim proučavanjima dokazani kao krivotvorine.69 Operacija Nemesis nazvana je po grčkoj božici pravedničke osvete. Inače, plan armenskih revolucinara poznat je i kao Armenski Nuremberg.

70 V. Dadrian, The History of the Armenian Genocide, s. 356.

12

9. MEĐUNARODNO PRIZNANJE ARMENSKOG GENOCIDA I TURSKO

PORICANJE

Iako mnogi povjesničari masakre počinjene nad Armencima smatraju prvim genocidom 20.

stoljeća, političko vodstvo Republike Turske to negira te naglašava kako je tijekom Prvog

svjetskog rata došlo do međuetničkih sukoba u kojima su živote izgubili i mnogobrojni Turci i

Armenci.71 Također, protivnici teorije o sistematskom i organiziranom etničkom čišćenju

naglašavaju kako je riječ o ''deportaciji'' ili ''relokaciji'' Armenaca tijekom koje je bilo

nenamjernih i neplaniranih žrtava, a ne o politički instrumentaliziranom procesu.72 Oni koji

negiraju genocid uglavnom se služe sljedećim argumentima:

1.) Osmansko Carstvo je u vrijeme navodnog genocida bilo u vrlo teškom položaju, jednom

od najtežih u svojoj povijesti te mu je čak i priskrbljen naziv Bolesnik sa Bospora.

Jednostavno nije posjedovalo potrebnu vojnu snagu, resurse i financijska sredstva za masakar

milijun ljudi.

2.) U tako kratkom periodu nije bilo moguće ubiti 1.5 milijun Armenaca. Nijedno tijelo ni

program tadašnjeg Carstva, nisu odgovorni za ubijene i nestale, čija brojka iznosi oko

200.000. Oni su bili žrtve drugih organiziranih militantnih skupina i građanskih ratova.

3.) Deportacija Armenaca je bila mjera državne sigurnosti u vrijeme Prvog rata, kada je

armenski narod izdajnički stao na stranu Rusa i pomogao im pri osvajanju nekoliko turskih

gradova. Cijeli proces relokacije izveden je u skladu sa zakonom a ljudima je bila pružena

sva moguća zaštita i pomoć.

3.) Mnogi su Armenci početkom Prvog svjetskog rata pobjegli u Rusiju i tamo umrli od gladi

i bolesti. Nekolicina ih se vratila u Tursku i ubijala tamošnje turske seljake.

4.) Službeni Istanbul je zakonski sankcionirao i kaznio pojedince koji su nanijeli eventualnu

štetu armenskom stanovništvu Carstva, što nikako ne bi bilo moguće da je genocid bio

smišljeni program vlade. Dana 19. veljače 1919. Turska je čak pozvala predstavnike

neutralnih zemalja da ''istraže slučaj''.

5.) Otomansko Carstvo je bilo ispred svoga vremena po pitanju vjerske tolerancije, a

Armenci su ''igrali na kartu'' suosjećanja zapadnih kršćanskih zemalja73

71 IDEA, A journal of social issues, '' The Psychological Satisfaction of Denials of the Holocaust or Other Genocides by Non-Extremists or Bigots, and Even by Known Scholars'', Israel W. Charny (http://www.ideajournal.com/articles.php?id=27)72 Više o odbacivanju teorije genocida pogledati na internet stranici http://www.anarmenianmyth.com/73 Potrebno je obratiti pozornost na sljedeće turske povjesničare: Neside Kerem Demir, M. Sukuru Hanigolu, Yusuf Halacoglu, Sinasi Orel, Sureyya Yuca i radove: The Armenians in the Late Ottoman Empire, Armenian Claims and Historical Facts, The Armenian Question in Turkey, Facts on the Relocation of Armenians (1914 - 1918), The Talat Pasha Telegrams.

13

Rasprave izaziva i korištenje pojma ''genocid'', pa su mnogi visoki dužnosnici nerijetko u

referiranju na ove događaje koristili druge termine. Tako je Barack Obama nakon pobjede na

izborima za predsjednika SAD-a 2008. godine odustao od korištenja pojma ''genocid'' prilikom

komentiranja armenskih masakara, iako mu je praksa u predizbornoj kampanji bila baš

suprotna.74

U međunarodne organizacije koje su priznale armenski genocid ubrajamo Europski

parlament,75 Svjetsko vijeće Crkvi,76 tursku Udrugu za ljudska prava77 itd. Države poput SAD-a,

Izraela, Gruzije, Velike Britanije i Ukrajine odbijaju opisati ove događaje kao genocid. Ipak, 42

američke savezne države načinile su samostalne proklamacije koje su događaje između 1915. i

1923. godine nazvale genocidom.78 Mediji koji su pokolj nad Armencima nazvali genocidom su

The New York Times79, Associated Press80, The Times81, Los Angeles Times82, Spiegel83, The

Independent84 itd.

Francuski parlament je u listopadu 2006. godine donio zakon koji odbijanje Turske da

prizna kako je počinila genocid nad Armencima proglašava kaznenim djelom. Prijedlog zakona,

koji predviđa jednogodišnju zatvorsku kaznu i 45.000 eura globe za onoga koji poriče da je za

vrijeme Prvog svjetskog rata Osmanska Turska počinila genocid nad Armencima, usvojen je sa

106 glasova za i 19 protiv. Radi se o istovjetnim sankcijama za poricanje nacističkog genocida

nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. Predsjednik turskog parlamenta Bülent Arinc

rekao je da se radi o ''sramotnoj odluci i neprijateljskom stajalištu prema turskom narodu.''

Europska komisija izrazila je žaljenje zbog načina na koji je glasovao Donji dom francuskog

74 Times Online, ''Barack Obama sidesteps Armenian genocide row on trip to Turkey'' (http://www.timesonline.co.uk/tol/news/world/europe/article6045165.ece)75 Armenian National Institute, ''European Parliament Resolution'' (http://www.armenian-genocide.org/Affirmation.152/current_category.7/affirmation_detail.html)76 Isto, ''World Council of Churches'' (http://www.armenian-genocide.org/Affirmation.65/current_category.5/affirmation_detail.html)77 Isto, ''Human Rights Association of Turkey, Istanbul Branch'' (http://www.armenian-genocide.org/Affirmation.362/current_category.5/affirmation_detail.html)78 Isto, ''International Affirmation of the Armenian Genocide'' (http://www.armenian-genocide.org/current_category.11/affirmation_list.html)79 Armenian News – PanARMENIAN.Net, ''The New York Times: Events of 1915 were not a massacre, it was genocide'' (http://www.panarmenian.net/news/eng/?nid=21790&folder=1&attr=5)80 Politics, Political News – Politico, ''Pelosi: Armenian genocide vote in doubt'' (http://www.politico.com/news/stories/1007/6410.html)81 Times Online, ''Leading Armenian journalist murdered in Istanbul'' (http://business.timesonline.co.uk/tol/business/markets/europe/article1294572.ece)82 Armenian National Committee of America, ''ANCA-WR APPLAUDS LOS ANGELES TIMES FOR EDITORIAL IN SUPPORT OF ARMENIAN GENOCIDE RECOGNITION'' (http://www.anca.org/press_releases/press_releases.php?prid=922)83 Spiegel Online, ''US-Turkey Tension: House Panel Raises Furor on Armenian Genocide'' (http://www.spiegel.de/international/0,1518,510779,00.html) 84 The Independent, ''Survivors protest at Israel's stance on Armenian genocide'' (http://www.independent.co.uk/news/world/middle-east/survivors-protest-at-israels-stance-on-armenian-genocide-398032.html)

14

parlamenta, ocijenivši da će taj čin “spriječiti dijalog pomirenja” između Turske i Armenije. U

Francuskoj živi oko 500.000 ljudi armenskog podrijetla, što je najveća armenska emigrantska

zajednica u Europi.85

Doğu Perinçek, turski političar, prva je osoba osuđena zbog poricanja armenskog

genocida. Švicarski sud proglasio ga je krivim te je dobio uvjetnu suspenziju i novčanu kaznu u

iznosu od 2000 eura. Perincek je bio na sudu zbog izjave koju je dao za govora u Lausanni 2005.

kad je porekao genocid počinjen nad Armencima. ''Nisam porekao genocid jer genocida nije

bilo'', rekao je Perincek.86

Mnogi turski intelektualaci prihvaćaju činjenicu o smrti mnogih Armenaca u razdoblju

Prvog svjetskog rata., ali ne i teoriju genocida. Jedan od turskih zakona o općim nacionalnim

interesima, zabranjuje vrijeđanje turske nacionalnosti što se kažnjava zatvorom ili globom

(članak 301). Tako su mnogi akademski građani i novinari, koji su pisali o armenskom genocidu,

nerijetko bili proganjani, pritvarani pa čak i ubijani.87 Ferit Orhan Pamuk, ugledni moderni

romanopisac Turske, optužen je za napad na državni inetgritet zbog izjava jednom švicarskom

listu, o genocidu i turskom pokolju Kurda. ''Trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca je ubijeno

u Turskoj, a jedino ja o tome govorim.''88 Suđenje je započelo 16. prosinca 2005. a već nakon

nekoliko tjedana, pod pritskom EU, optužbe su odbačene. Pamukovi su kritičari kasnije tvrdili

kako je on samo htio skrenuti pozornost na sebe, i to neposredno prije dodjele Nobelovih

nagrada.

Turska je priznala neovisnost Armenije u rujnu 1991. nakon pada komunističkog režima,

ali sve do danas nisu uspostavljeni puni diplomatski odnosi. Granica između ove dvije zemlje

ponovno je zatvorena nakon rata između Armenije i Azerbejdžana u sjeverozapadnoj enklavi

Azerbejdžana, Nagorno-Karabahu. Godine 2009. turski predsjednik Abullah Gül postao je prvi

turski državnik koji je posjetio Armeniju.89

10. LITERATURA85 Jutarnji.hr, ''Francuska izjednačila Armence sa Židovima'' (http://www.jutarnji.hr/svijet/clanak/art-2006,10,12,francuska_turska,46097.jl)86 Swissinfo, ''Turkish politician fined over genocide denial'' (http://www.swissinfo.ch/eng/front/detail/Turkish_politician_fined_over_genocide_denial.html?siteSect=105&sid=7603245)87 Novinar Hrant Dink, istaknuti pripadnik armenske manjine u Turskoj i borac za ljudska prava, ubijen je 19. siječnja 2007. godine u Istanbulu. Ubio ga je 17-godišnji Turčin Ogun Samast nedugo nakon projekcije dokumentarnog filma ''Screamers'' u kojem je Dink dao izjavu o turskom poricanju armenskog genocida. Izvori: http://amnesty.org.uk/news_details.asp?NewsID=17235, http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9D03E5D9123FF930A35751C0A9619C8B6388 Izjava je objavljena u veljači 2005. godine, u švicarskom Das Magazin, koji izlazi uz sljedeće novine: Tages-Anzeiger, Basler Zeitung, Berner Zeitung i Solothurner Tagblatt89 Los Angeles Times, ''Turkey, Armenia are likely to ease conflict'' (http://articles.latimes.com/2009/apr/04/world/fg-turkey-armenia4)

15

1) Altug, Yılmaz, The Turkish Code of Criminal Procedure, Sweet and Maxwell, London,

1962.

2) Auron, Yair, The Banality of Indifference: Zionism and the Armenian Genocide, New

Brunswick, N.J., 2000.

3) Armenian Claims and Historical Facts – Questions and Answers, Center for Strategic

Research, Ankara, 2005.

4) Balakian, Peter, The Burning Tigris: The Armenian Genocide and America's Response,

New York: Perennial, 2003.

5) Bruneteau, Bernard, Stoljeće genocida – nasilje, masakri i genocidne metode od

Armenije do Ruande, Poljička kultura, Zagreb, 2005.

6) Celik, Huseyin, The Armenians in the Late Ottoman Empire, The Turkish Historical

Society for the Council of Culture, Arts and Publications of the Grand National

Assembly of Turkey, Ankara, 2001.

7) Dadrian, Vahakn N., The History of the Armenian Genocide: Ethnic Conflict from the

Balkans to Anatolia to the Caucasus., Oxford: Berghahn Books, 1995.

8) Enciklopedija jugoslavenskog leksikografskog zavoda; svezak 4, Zagreb, 1986.

9) Ferguson, Niall, The War of the World: Twentieth-Century Conflict and the Descent of

the West, Penguin Press, New York, 2006.

10) Halacoglu, Yusuf, Facts on the Relocation of Armenians (1914. – 1918.), Ankara, 2002.

11) Hrvatski opći leksikon, Leksikografski zavod Mirslav Krleža, Zagreb, 1996.

12) Kotek, Joël, Pierre Rigoulot, Le Siècle des camps: Détention, concentration,

extermination: cent ans de mal radica., JC Lattes, 2000.

13) Kožar, Azem, Povijest Bosne i Hercegovine za osmanske uprave (1463 - 1878), Tuzla,

2007.

14) Lochner, Louis P., What About Germany?, Dodd, Mead & Company, 1942.

15) Matuz, Josef, Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

16) McCarthy, Justin, The Armenians in the Late Ottoman Empire, Ankara, 2001.

17) Moranian, Suzanne E., The Armenian Genocide and American Missionary Relief Efforts,

Cambridge University Press, Cambridge, 2004.

18) Orel, Şinasi, Süreyya Yuca, The Talat Pasha Telegrams: Historical Fact or Armenian

Fiction?, K. Rustem & Brother, Nicosia, 1986.

19) The Armenian Question in Turkey, Neside Kerem Demir, 1980.

16

20) Miller, Donald E., Lorna Touryan Miller, Survivors: An Oral History of the Armenian

Genocide, Univeristy of California Press, 1993.

21) Winter, Jay Murray, America and the Armenian Genocide of 1915, Cambridge, 2004.

o Internet:

1) Amnesty International,

http://amnesty.org.uk/news_details.asp?NewsID=17235

2) Armenian National Committee of America, ''ANCA-WR APPLAUDS LOS ANGELES

TIMES FOR EDITORIAL IN SUPPORT OF ARMENIAN GENOCIDE

RECOGNITION'',

http://www.anca.org/press_releases/press_releases.php?prid=922

3) Armenian National Institute, ''Frequently Asked Questions About the Armenian

Genocide'',

http://www.armenian-genocide.org/genocidefaq.html

4) Armenian National Institute, ''European Parliament Resolution'',

http://www.armenian-

genocide.org/Affirmation.152/current_category.7/affirmation_detail.html

5) Armenian National Institute, ''World Council of Churches'',

http://www.armenian-

genocide.org/Affirmation.65/current_category.5/affirmation_detail.html

6) Armenian National Institute, ''Human Rights Association of Turkey, Istanbul Branch'',

http://www.armenian-

genocide.org/Affirmation.362/current_category.5/affirmation_detail.html

7) Armenian National Institute, ''International Affirmation of the Armenian Genocide'',

http://www.armenian-genocide.org/current_category.11/affirmation_list.html

8) Armenian News – PanARMENIAN.Net, ''The New York Times: Events of 1915 were

not a massacre, it was genocide'',

http://www.panarmenian.net/news/eng/?nid=21790&folder=1&attr=5

9) Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide,

http://www.hrweb.org/legal/genocide.html

10) Crimes of War, ''Genocide'', Diane F. Orentlicher,

http://www.crimesofwar.org/thebook/genocide.html

17

11) IDEA, A journal of social issues, '' The Psychological Satisfaction of Denials of the

Holocaust or Other Genocides by Non-Extremists or Bigots, and Even by Known

Scholars'', Israel W. Charny,

http://www.ideajournal.com/articles.php?id=27

12) Jutarnji.hr, ''Francuska izjednačila Armence sa Židovima''

http://www.jutarnji.hr/svijet/clanak/art-2006,10,12,francuska_turska,46097.jl

13) Los Angeles Times, ''Turkey, Armenia are likely to ease conflict'',

http://articles.latimes.com/2009/apr/04/world/fg-turkey-armenia4

14) Politics, Political News – Politico, ''Pelosi: Armenian genocide vote in doubt'',

http://www.politico.com/news/stories/1007/6410.html

15) Prevent Genocide International, ''Chapter IX: Genocide, from Raphael Lemkin's Axis

Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation – Analysis of Government – Proposals for

Redress'',

http://www.preventgenocide.org/lemkin/AxisRule1944-1.htm

16) Spiegel Online, ''US-Turkey Tension: House Panel Raises Furor on Armenian Genocide'',

http://www.spiegel.de/international/0,1518,510779,00.html

17) Swissinfo, ''Turkish politician fined over genocide denial''

http://www.swissinfo.ch/eng/front/detail/Turkish_politician_fined_over_genocide_denial.ht

ml?siteSect=105&sid=7603245

18) The Independent, ''Survivors protest at Israel's stance on Armenian genocide'',

http://www.independent.co.uk/news/world/middle-east/survivors-protest-at-israels-stance-

on-armenian-genocide-398032.html

19) The New York Times,

http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?

res=9D03E5D9123FF930A35751C0A9619C8B63

20) Times Online, ''Barack Obama sidesteps Armenian genocide row on trip to Turkey'',

http://www.timesonline.co.uk/tol/news/world/europe/article6045165.ece

21) Times Online, ''Leading Armenian journalist murdered in Istanbul'',

http://business.timesonline.co.uk/tol/business/markets/europe/article1294572.ece

22) University of Chicago Press, Books, ''The Destruction of Memory – Arhitecture at War'',

Robert Bevan,

http://www.press.uchicago.edu/Misc/Chicago/1861892055.html

23) Zarez, ''Prvi genocid 20. stoljeća'', Jaroslav Pecnik, 2005., br. 159 – 160

http://www.zarez.hr/159/z_sadrzaj.htm

18