Filozofija sporta

Knjigu posvećujem onima koji znaju:

da su strah i neodlučnost najveće zapreke u životu,da su uzrok svih zala lakomost i sebičnost,

da su život i smrt najveće nepoznanice,da su mržnja i osveta najgore emocije,

da su najbolji lijek nada i op mizam,da su nam najpotrebniji učitelji i znanje.

Svojoj obitelji.Svojim neprijateljima, koje sam sebi stvorio.

Antun Šafarić - FILOZOFIJA SPORTA

AUTOR

mr. sc. Antun Šafarić

NAKLADNIK

Amanita d.o.o.

ZA NAKLADNIKA

Igor Oros

RECENZENTI

dr. sc. Vladimir StrugarHrvoje Horvat, dipl. iur.Dragu n Šurbek

Miroslav Pribanić - RabanRadivoj Hudetz, prof.Mirela Šikoronja Ivančin

LEKTURA I KOREKTURA

Nikolina Marinić, prof.

GRAFIČKI UREDNIK

Damir Bencek, dipl. ing.

NAKLADA:

400 primjeraka

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cjelos ni djelomično, reproducira , pohrani ili prenosi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije, bez pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava i nakladnika.

Knjiga je izdana uz potporu Hrvatskog olimpijskog odbora.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 784884.ISBN 978-953-56913-0-3

UVOD

Antun Šafarić

FILOZOFIJASPORTA

IV


O AUTORUVlasnik imena Antun Šafarić, mr. sc. je svoj životni interes našao u gospodarstvu, sportu, znanos , umjetnos , kul-turi, poli ci, putovanjima i stranim jezicima. Magistrirao je ekonomske znanos u Zagrebu. Završio je u Zagrebu školu stranih jezika i školu za stolnoteniske trenere. Živi i djeluje u Bjelovaru, Zagrebu i na Pelješcu.

Rukovodio je velikim gospodarskim sustavima, obavljao je poslove stečajnog upravitelja u više fi rmi. Za svoj rad na razvoju gospodarstva i sporta nagrađivan je s više najviših na grada. Radio je u životu sve pogrešno i sve što ne valja, pa se djelomično h o iskupi ovom knjigom.

V

O AUTORU

VI


SADRŽAJ

O AUTORU IVSADRŽAJ VIRECENZIJE IXUVODNIK XXV

FILOZOFIJA SPORTA 11. Filozofi ja sporta 3 1.1. Prednos bavljenja sportom 13 1.2. Sportski izgled i imidž 162. Nega vnos sporta 34 2.1. Sportske povrede 41 2.2. Fana zam u sportu i u životu 433. Uprave sportskih društava 454. Ekološka održivost sporta 495. Karijera, popularnost, slava 526. Pravo na sport 597. Izbor sportske grane 618. Ovisnost o sportu i vježbanju 639. Utjecaj medija 6410. Relaksacija 7011. Mo vacija 86 11.1. Novac 9012. Abecedarij – upute i savje sportašima 9213. Abecedarij – upute za trenere i stručni stožer 104

OSTALI VAŽNI ČIMBENICI USPJEHA 13314. Što su talen ? 13515. Psihička stabilnost u sportu i u životu 14516. Trema i smirenost 16317. Strah, tjeskoba, pesimizam 170

VII

SADRŽAJ

18. Hrabrost i kukavičluk 18119. Emocije, agresivnost i njihova kontrola 18820. Zašto ne mogu izdrža onda kada je najpotrebnije? 20621. Umor, zamor i pretreniranost 21522. Pamćenje i zaboravljanje 22123. Ambijent za dvoranske sportove 23224. Poli ka i sport 235

STOLNI TENIS 24125. Unapređenje igre 243 25.1. Općenito 243 25.2. Serviranje i vraćanje servisa

(Serve execu on and receiving serves) 24526. Rad nogu (Foot work) 25127. Kako i kamo gleda lop cu i pro vnika? 25528. Koncepcija i tak ka igre 25729. Koncentracija 271

ZAHVALE 280

VIII


Antun Šafarić - autor

IX

RECENZIJE

RECENZIJE

X


Izvod iz recenzije dr. sc. Vladimira Strugara

ODABRATI SVRHU ŽIVOTASredišnja tema knjige je sport. Među m, mogli bismo tvrdi i da je središnja tema život, a da je sport njegov sastavni dio. Takva dva polazišta i pogleda na cjelinu djela dovoljan su po caj čitatelju da djelo pročita i raspravlja sa stavovima. Autor je, ako uzmemo prvi pristup, odabrao aktualnu temu (sport), temu koja osobito u suvremenim uvje ma izaziva prijepore među onima koji se profesionalno brinu o sportu, koji se njime izravno bave (sportašima), na-vijačima, ali i, kako volimo reći, običnim građanima. Naime, vjerojatno nećemo pogriješi ako izrazimo sumnju da je sport danas samo tjelesna ak vnost radi natjecanja, higijene ili zabave. Ako prihva mo da je središnja tema knjige život, a sport njegov dio, autor nas uspješno vodi kroz njegove lijepe i mračne trenutke, ali uvijek tako da pokušava ukaza na načine dos zanja ciljeva, dakle osvijetli put do izlaza (uspjeha, vrijednos , hrabros , slobode).

Autor stoga sport i život promatra, propituje, a potom i opisuje uzimajući u obzir spoznaje različi h znanos , prije svega spoznaje fi lozofi je, psihologije, medicine, religije, ali u različi- m društvenim uvje ma i odnosima koje je, i kao sportaš i kao pronicljivi istraživač, u pro-

teklih pola stoljeća živio i pr(e)oživio. Interdisciplinarni pristup obradi tema i problema daje djelu znanstvenu uvjerljivost i argumen ranost.

Autor razmatranje o sportu ne smješta na stadion, svlačionicu, putovanja autobusom, vla-kom ili zrakoplovom ili u navijačke nerede. Za njega je sport igra, „igrači ne smiju trenira kao robo , bez duše“, a „struka mora od igrača u prvom redu napravi čovjeka, izgradi i komple ra njegov pozi vna karakter, a tek onda stvori od njega vrsnog sportaša“. Autor svoj pogled na sport sažima sljedećim riječima: „Sportaš treba odigra meč tako da njegova utakmica kao cjelina treba bi i intelektualno djelo, a ne samo odraz fi zičkih mogućnos . On svojim potezima i kretanjima izražava ono što iznutra, u sebi, osjeća i misli.“

Prvi dio rasprave počinje propi vanjem fi lozofi je sporta te ukazuje na prednos bavljenja sportom. Dobro je što piše i o nega vnim stranama sporta koje se odnose na sportske povrede, ali i fana zam u sportu i životu. Kao uspješan sportaš i poznavatelj tajni sporta ne propušta ukaza na važnost i zadaće uprava sportskih društva, ekološku održivost sporta, stvaranje karijere, važnost i zamke popularnos i slave; zastupa ideju o pravu na sport svakog čovjeka bez obzira na dob. Tko odlučuje o izboru sportske grane kojom će se bavi mlada osoba? Roditelji? Treneri? A gdje je mlada osoba pri toj odluci, njezine dispozicije, interesi i želje. Odgovori na ta pitanja bit će osobito poučna roditeljima i trenerima. Autor apostrofi ra ulogu i utjecaj medija te informacija na naše živote pri čemu aktualizira pitanje slobode

XI

RECENZIJE

novinara i sukladno tome njihove odgovornos za napisano. Nastoji otkloni shvaćanja da se igra ne može unaprijedi te razmatra važnost koncepcije i tak ke igre, koncentracije. Spoznaje psihologije uspješno primjenjuje u objašnjavanju važnos mo vacije u igri, ali i ne samo u igri, već i u životu svakoga od nas. U naredna dva poglavlja su dva abecedarija, odnosno upute i savje sportašima, odnosno trenerima. U njima je autor sažeo vlas to iskustvo i znanstvene spoznaje disciplina koje su mu pomagale da objasni korist, ljepotu i zamke sporta. Među m, tu sport nije otok, nego je sastavni dio života svake osobe, društve-nih uvjeta i kretanja. Vrijedno je naglasi da autor izrijekom ne traži preuzimanje h uputa bez pogovora i kao vječne is ne, već poziva sportaše, trenere i stručne stožere da pokušaju djelova prema njima te da ih vlas m iskustvom mijenjaju, dograđuju i usavršavaju. Upute imaju, nema sumnje, značajnu aplika vnu vrijednost.

Drugi dio knjige pod nazivom Važni čimbenici uspjeha i neuspjeha počinje s pravom ra-spravom o tome što je talent. Nakon što je objasnio pojam talent, metodološki i metodički ispravno ukazuje na čimbenike uspjeha i neuspjeha u sportu i životu, a to su: psihička sta-bilnost, trema i smirenost, strah, tjeskobu i pesimizam, za m hrabrost i kukavičluk, emocije, agresivnost, umor i pretreniranost, pamćenje i zaboravljanje. Ne prepušta naglasi važnost ambijenta za dvoranske sportove te odnosa između poli ke i sporta. Da bi objasnio pojedina psihička i druga stanja pojedinca u sportu i životu, čimbenike promatra u međuzavisnos , u uzročno-posljedičnim vezama i odnosima, što je bitna vrijednost svakog djela.

Vrijedno je spomenu autorovo nastojanje da je tekst što informa vniji, a istodobno i čitlji-viji i interesantniji. Taj pristup ujedno po če čitatelja na kri čko čitanje teksta, što je uvjet da ga ne ostavlja ravnodušnim prema autorovim stavovima.

Na temelju svega rečenoga tekst pozi vno ocjenjujem te svesrdno predlažem nakladniku njegovo objavljivanje.

D . . V SMinistar znanos , obrazovanja i

športa Republike Hrvatske

XII


Recenzija Hrvoja Horvata - Cvebe

ODVOJIMODOBRO OD ZLAISTINU OD LAŽIČitajući stranice ove knjige autor nas vodi kroz sve stadi-je čovjekovog postojanja. U svim m životnim etapama prate nas pojmovi: moral, e ka, sloboda, savjest, is na, laž, mudrost, vrlina, dobro i zlo. Oni su svuda nazočni, pa i u sportu: grani ljudske ak vnos koja je svakodnevno, masovno i neizostavno prisutna na našem planetu.

Između ostalog, ponuđeni tekst bit će od velike pomoći i ak vnim sportašima, igračima i tre-nerima jer im objašnjava vrline i mane čovjeka: samopouzdanje, samosvijest, lako mislenost, ljutnju, samodisciplinu, koncentraciju, mo vaciju, euforiju, intuiciju, oholost... od kojih u velikoj mjeri ovisi krajnji rezultat – pobjeda ili poraz pro vnika i samog sebe. Vrline i mane čine karakter, iden tet čovjeka. U sportu treba traži osobe koji imaju više vrlina – pozi vce, ali te vrline moraju koris drugima jer ako koriste samo pojedincu, onda je to egoizam, a on šte kolek vu.

Autor nam skreće pažnju da moramo sami sebe poštova ako hoćemo da nas drugi uvažavaju. Samopouzdanje je često puta labavo pa se zato u kolek vnim sportovima bira za kapetana osoba koja je čvrsta, puna samopouzdanja da vodi ostale kojima toga nedostaje.

Interesantna je tvrdnja da inteligencija utječe na zdravi život općenito, a svakako i kod sportaša. Tko manje uživa alkohol, manje puši, ne drogira se, zdravije jede, ima puno više izgleda za uspješnu karijeru. Sportska inteligencija nije uvijek obavezno povezana s općom inteligencijom. Ima mnogo primjera da su prosječno inteligentni igrači bili visoko inteli-gentni u prezentaciji svojeg sporta. Poseban pojam je kolek vna, ekipna inteligencija. Koju svaka ekipa ima u manjoj ili većoj mjeri, a na koju trener može direktno utjeca dobrim odabirom karakternih igrača, pravom podjelom uloga i zadataka, tak kom. Često se događa da objek vno slabija ekipa pobijedi jer kolek v djeluje sinergijski.

Hrvoje Horvat - Cveba (1972. g.)

XIII

RECENZIJE

Autor razriješava dilemu kada i kako započe sa sportskim ak vnos ma: ne prerano, jer je organizam još u fazi formiranja, ne prekasno, jer se proteklo vrijeme uglavnom ne može nadoknadi . Važno je pitanje: odmah specijalizacija odabranog sporta ili prije toga, kao nekad u DDR-u, univerzalni pristup, „svaštarenje” u više sportskih grana – atle ci, plivanju, rukometu, nogometu, stolnom tenisu – a tek onda specijalizacija za grane sporta za koje je utvrđen neosporni talent.

Naročito mi se sviđa autorova tvrdnja da se u životu i sportu ne smije ići ekstremnim puto-vima, ni pozi vnim ni nega vnim, nego pronaći normalnu zdravu, logičnu sredinu i po njoj se kreta i živje : ni jedan ekstrem nije dobar.

Autor kaže: „Trebamo uravnoteži um, jelo i dušu.” – jer tada možemo svu svoju životnu energiju koncentrira za donošenje ispravnih odluka, za dobre odnose s ljudima, igračima i suigračima, za uspješnu komunikaciju i životne rados .

U ovoj knjizi će svaki čovjek, bilo mlad ili star, školovan ili student, poli čar ili umjetnik, žensko ili muško, otkri mnogo toga novoga, općenitog, ali i osobnog što može primijeni u svom životu. Zato iskreno predlažem objavljivanje ove knjige uz preporuku čitanja – jer čovjek se uči dok je živ.

H H - C , dipl. iur.

Rukomet je igrao u ORK „Par zan” Bjelovar od 1961. do 1979., a od 1979. do l983. u SR Njemačkoj. S „Par zanom” je osvojio 7 prvenstava SFRJ i 3 kupa. Godine 1972. osvojio je s „Par zanom” Kup europskih šampiona pobjedom u fi nalu nad prvakom Njemačke Gumer-sbachom u Dortmundu (19:14).

Igrao je u kon nuitetu za reprezentaciju Jugoslavije 14 godina, nastupao 231 puta (rekord) i zabio 621 gol. Igrao na 4 svjetska prvenstva (Švedska 1968., Francuska 1970., DDR 1974. i Danska 1978.).

Na Olimpijskim igrama u Mӥnchenu 1972. osvojio je zlatnu medalju. Deset je godina bio kapetan reprezentacije.

Igrao je 3 puta za reprezentaciju svijeta, a dva puta je bio njen kapetan. Godine 2000. je bio izabran za najboljeg rukometaša proteklog stoljeća u Hrvatskoj.

XIV


Hrvoje Horvat - Cveba, München 1979. godine.

XV

RECENZIJE

Recenzija Dragu na Šurbeka

TEORIJSKI I PRAKTIČNIVODIČ KROZ ŠPORTI ŽIVOTKnjiga Filozofi ja sporta – stolni tenis koju imate pred so-bom autora mr. sc. Antuna Šafarića, je ne samo povijest stolnog tenisa kao najtrofejnijeg sporta u Hrvatskoj i spor-ta u cjelini, nego je i putovanje kroz razvoj ljudske misli i kroz ciklus intelektualnih i emocionalnih događanja koje neminovno pra sport kao zrcalo i mjerilo uspjeha ljudskih i životnih dometa. Kao što kaže autor: nije kompletan čovjek onaj tko se nije uspješno ogledao u sportu, bilo kao uspješan takmičar, dobar organizator, trener, sportski novinar, anali čar ili kroničar sportskih zbivanja.

Od onih davnih dana sredinom dvadese h godina prošlog stoljeća, kada su se u našem okrilju počela održava prva službena natjecanja u formi koja je je današnjem modernom stolnom tenisu jedva slična, autor nas vodi sigurnim perom i začudnom memorijom kroz meandre prošlos sve do današnjih dana, pri čemu mu je sport intelektualna proteza kojom oslikava ljude, događaje, moralne uspone i padove društva, sveukupnog životnog okruženje i miljea, ne samo na ovim hrvatskim trusnim područjima, nego i u ostalom svijetu.

Godinama prikupljenom osobnom arhivom izvornih dokumenata i susreta s vrhunskim svjetskim sportašima i sportskim djelatnicima, poli čarima, gospodarstvenicima, umjetnicima kao i druže-njem s običnim skromnim malim čovjekom, Antun Šafarić je kao uspješan sportaš i još uspješniji trener i teore čar znalački vrednovao i prepoznao svaki pravi sportski uspjeh, priznajući ga samo ako je on odraz dugotrajnog i upornog rada, nesumnjivog talenta, ali i dobro odgojene, poštene i fer osobe. Ali autor također nemilosrdno šiba sve sportske devijacije i „uspjehe” pojedinaca i kolek va koji su stvoreni na nečastan i mutan način. U pravu je kada piše da su pravi sportski uspjesi tek oni koji se dokazuju i potvrđuju kroz dugi niz godina, na najvažnijim natjecanjima, a ne koji su rezultat tek slučajnog kratkotrajnog bljeska i s(p)retnih okolnos , nečasnih sudačkih odluka ili uzimanja zabranjenih s mula vnih kemijskih supstanci.

Osobno me je ova knjiga nadahnula i mo virala da, inspiriran njenim nesumnjivim struč-

Najtrofejniji sportaš u Hrvatskoj, Dragu n Šurbek.

XVI


nim sadržajem, napišem svoja iskustva s razradom intervalnog treninga, autogenih vježbi, psihičkih i fi zičkih priprema sportaša. Siguran sam da će moje znanje i osvajanje nebrojenih medalja integrirano sa sadržajem ove knjige, posebno s briljantnim poglavljima o koncep-ciji i tak ci igre, koncentraciji, mo vaciji, emocijama i agresivnos , psihičkoj stabilnos , hrabros i strahovima, tremi i smirenos , te uputama i savje ma sportašima i trenerima, donije rezultate kojima će naši sljedbenici i mladi igrači moći pobjeđiva suće trenutno nepobjedivih i nedodirljivih Kineza i Kineskinja i vra naš sport u nekadašnje najslavnije dane. Imamo formulu za to! Za početak pažljivo proučite ovu knjigu.

Vama, gospodine Šafariću, neizmjerno zahvaljujem na izdavanju ove kapitalne knjige o fi lozofi ji sporta i stolnom tenisu koja je znala valorizira i prepozna is nske sportske i ljudske vrijednos talenata specifi čnih osobnos , a posebno onih koje je iznjedrila naša prebogata sportska sredina. Neka ta knjiga bude trajno svjedočanstvo ne samo o sportskim legendama, nego i o dobrim, poštenim, vrijednim i požrtvovnim sportašima i sportskim djelatnicima od kojih iduće generacije mogu nauči važne civilizacijske vrednote i slijedom njih mogu učini ovaj svijet ljepšim, prihvatljivijim, boga jim i pravednijim.

Za sve štovatelje i prijatelje sporta, a posebno za natjecatelje, trenere i uprave sportskih društava, za medije koji nas prate diljem Europe i svijeta, za sve znalce iz znanstvenog, kulturnog i poli čkog okruženja ovo je vrijedna ostavš na, jedan kompleksan memento života, rada i pos gnuća bivših i sadašnjih velikana sporta i sportskih djelatnika i trajan zapis u baš ni naše hrvatske sportske misli i njenog doprinosa civilizacijskim standardima budućim generacijama.

Zato ovu knjigu preporučujem svim ljubiteljima sporta, igračima, trenerima i upravama klubova, sportskim novinarima i uopće svim kulturnim i obrazovanim ljudima koji žele zna i učini više.

S osobi m poštovanjem,D Š

Najvažnije medalje i priznanja Dragu na Šurbeka

Svjetska prvenstva:2 (dvije) zlatne medalje u parovima2 (dvije) srebrne medalje - parovi i ekipno8 (osam) brončanih medalja - momčadski, pojedinačno i u parovima

XVII

RECENZIJE

Europska prvenstva:1 (jedna) zlatna medalja pojedinačno3 (tri) zlatne medalje u parovima2 (dvije) srebrne medalje momčadski1 (jedna) srebrna medalja u parovima1 (jedna) srebrna medalja u mješovi m parovima11 (jedanaest) brončanih medalja pojedinačno, parovi, mj.parovi i momčadski

Europa Top - 12:2 (dva) prva mjesta2 (dva) druga mjesta3 (tri) treća mjesta

Pet puta je bio najbolji sportaš Hrvatske, a jednom najbolji sportaš Jugoslavije.Tri puta je osvajao sa GSTK „Vjesnik” KEP (Kup europskih prvaka).Dobitnik je nagrade „Richard Bergman” za fair-play na SP.

Prvaci svijeta i Europe Anton S pančić i Dragu n Šurbek 1978. godine.

XVIII


Izvod i recenzije Miroslava Pribanića - Rabana

KONAČNO SMO DOČEKALIPRAVU KNJIGUIz vizure dugogodišnjeg sportaša ova, sportskim temama prebogata knjiga mr. Antuna Šafarića zavređuje posebnu pažnju. U njoj autor, nekadašnji uspješni stolnotenisač i svestrani sportaš, trener, a kasnije uspješni gospodarstve-nik i društveni djelatnik, uranja u sve razine promišljanja o sportu i sportašima. Dakako, u većini slučajeva polazište mu je planetarno rasprostranjena olimpijska sportska igra stolni tenis. Pišući o svim segmen ma te igre on iznosi svoja iskustva i znanja tako temeljito i kompetentno, toliko vjerodostojno da jedan rukometaš u pripremi stolnotenisača za meč pronalazi pravo bogatstvo elemenata koji bi neizostavno i njemu rukometašu bili od velike koris , npr.: „Kao što dobar domaćin sakriva svoje najveće bogatstvo sve dok ga zaista ne mora upotrijebi , tako i igrač treba odigra u ‘fi xu’, pri kraju, u produžetku ono što je njegovo najjače oružje, tajna kvaliteta (qualitas occulta). Najvažniji potezi ili bodovi trebaju bi teško čitljivi pro vniku, poput labirinta, puni nepredvidivih i iznenadnih skretanja, ali da ipak imaju na kraju svoje logično tumačenje. U završnici igre obavezno se mora postavi i igra autorita vno, bez kolebanja i oklijevanja, čvrsto i odlučno”.

Tijekom stolnoteniskih okršaja autor nas zapljuskuje morem mudrih suges ja kako se igrač mora postavi u različi m situacijama: „Sve tehničko i tak čko znanje koje natjecatelj ima, samo su polovica potrebnog za pobjedu. Srce, glava i fi zička sprema su druga polovica na čemu također treba stručno radi ako se želi pos ći op mum. Povezivanje srca, mišića i mozga je važno poput žila kucavica koje napajaju cijeli organizam. Kroz njega teku sokovi života, hrabros i smislenog sadržaja. Uvijek treba ima na umu da je sport u prvom redu igra, ali ona mora bi igračeva. On se mora igra s pro vnikom, a nikako da se pro vnik igra ili poigrava s igračem. I u krizi treba ići od pozi va preko kompara va do superla va, makar ne uvijek m redoslijedom. Glavno je da se dođe do superla va.”

Od silne je važnos moment odgoja u stvaranju i formiranju pravog čovjeka, čvrstog zdravog sportaša (stolnotenisača, rukometaša, bilo kojeg sportaša). Tu Šafarić bogato oprimjeruje svoje stavove, iskustva i spoznaje: „Psiha igrača i trenera jača u kontak ma s jakim, psihički kompetentnim ličnos ma, a slabi u druženju s labilnim i prevrtljivim osobama. Onaj tko

Miroslav Pribanić - Raban (1972. g.)

XIX

RECENZIJE

skuplja oko sebe mediokritete i laskavce neće uspje i zaista je nega vna osoba”. Što znači sport i kako se odražavaju sportski rezulta u svakodnevnom životu pojedinca, obitelji, naroda Šafarić je također sjajno uočio: „Kvalitetan sport nam pomaže da se izvučemo iz današnje, svuda raširene životne pustoši. U sportskoj oazi utočište će naći imućniji, ali i mali ljudi. Lakše će se djelova punim životnim zamahom i prije se odrazi od dna u raznim osobnim i općim krizama. Pravi smisao ćemo pronaći tek onda kada nećemo obara samo rekorde u plivalištu ili na trkalištu, nego kada ćemo posta prvaci u trpljenju i poniznos , u darivanju osmijeha i prijaznog lica, kada ćemo svoje ostvarene profi te i dividende zna mudro i širokogrudno koris za razvoj znanos , kulture i u humanitarne svrhe”.

Posebno naglašavam da se svakom čovjeku u svakodnevnom životu šire obzori kada pročita poglavlja o karijeri, slavi, koncentraciji, mo vaciji, tremi i strahovima, emocijama, hrabros i kukavičluku, gdje autor ne samo da teoretski objašnjava uzroke h pojava, nego i nudi ljekovita i djelotvorna rješenja: ”Strah uništava svaku kreaciju, razigranost i op mizam već u samom začetku, jer se ukočimo, grčimo, tresemo, jednom riječju: zablokiramo. Kada strah ovlada nama, moramo ga se zna riješi i pobijedi ga. Većina od nas to ne zna. Straha se moramo oslobodi na sve načine jer nam on oduzima najvažnije u životu - slobodu. Ako ga se ne oslobodimo i on se u nama dugotrajno taloži, tada se javlja njegova najgora manifestacija strah od straha. Najučinkovi ja formula za oslobađanje od straha je da se naji-zravnije i što prije suočimo s njegovim uzrocima i tako mu poručimo da ga se ne bojimo. Nije hrabar onaj tko se ne boji, već je hrabar onaj tko zna pobijedi strah.” A upravama sportskih društava (i općenito upravama fi rmi, vlas , vodstvu stranaka) briljantno savjetuje: „Glavna i najveća pogreška je ako se stvori loša atmosfera u klubu i oko njega, odbojnost umjesto privlačnos i šarma, ako entuzijazam zamijeni opstrukcija i ako se u klubu prvenstveno rješavaju privatni interesi.”

Kada bi u ovu enciklopediju ne samo sportskih spoznaja i znanja zavirili barem svi sportaši, njihovi učitelji i uprave sportskih društava, navijači te oni koji dijele novac, otvorili bi im se novi vidici, našli bi u ovoj knjizi dragocjene is ne, savjete i čvrste okosnice korisne za unapređenje rada na svim razinama sportskih ak vnos . Budite sigurni da bi nam se svima kvaliteta života stubokom promijenila.

Ne strepite, gospodine Šafariću! Ja, Miroslav Pribanić, nekadašnji rukometni reprezenta vac (odigrao 128 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije), osvajač zlatne olimpijske medalje i europskog prvenstva, proglašen najboljim desnim krilom na svijetu (a ogledao sam se i kao trener), vidim ovu prevažnu knjigu kao dragocjeni dar providnos neba, kao silnu pomoć u svijetu sporta, ali i prak čnog života.

XX


Iskreno, od srca, preporučam ovu knjigu svakom sportašu, sportskom djelatniku, treneru, navijaču, pedagogu, psihologu, stručnjaku, ali i malom skromnom čovjeku. Radujem se njenom objavljivanju u nadi da će posta i obveznim školskim i fakultetskim priručnikom.

M P - R

Miroslav Pribanić - Raban u akciji na XX. olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine.

XXI

RECENZIJE

Recenzija Radivoja Hudetza, prof.

ZRNJE ZA NOVO SJEMEAutor knjige Filozofi ja sporta Antun Šafarić svojim čitatelji-ma u uvodu poručuje: „Životna ideja vodilja trebala bi nam bi mul disciplinarnost, polivalentno obrazovanje, nastoja-nje da se okušamo u svemu što znamo i što možemo”. Cije la obimna knjiga, koja se, kako je sam autor napisao, „bavi uglavnom sportom i pratećim fenomenima” bjelodani je dokaz da autor i sam slijedi navedenu životnu ideju.

Posebno su tekstovi sabrani u prvom dijelu pod naslo-vom Filozofi ja sporta zorni prikaz njegovog svestranog obrazovanja i razmišljanja o čitavoj pale raznovrsnih aspekata suvremenog sporta. Nije zaobišao svevremenske teme poput poli ke i sporta, nega vnos sporta, karijere, popularnos i slave, ali ni sasvim specifi čne teme, kao na primjer sportski izgled i imidž ili relaksaciju s detaljnim opisom autogenog treninga. U svim m tekstovima, koji djeluju poput zbirke zanimljivih eseja povezanih temom sport, do izražaja dolazi autorova svestrana informiranost kao i njegovo vlas to sportsko iskustvo uz promišljanja vezana uz to iskustvo. Za čitatelja vrlo zanimljivo i poučno bit će autorovo ci ranje mnogobrojnih velikana ljudskog uma u kontekstu najrazliči jih sportskih tema kao i cr ce iz života sportaša koje se navode kao ilustracija pojedinih autorovih teza. Abecedarij s dugačkim popisom savjeta za sportaše i još duljim popisom savjeta za trenere sasvim sigurno će pobudi interes ak vnih sportaša i trenera i ponuka ih da o svemu iznesenom dobro razmisle i primijene u praksi.

Drugi, završni i znatno manje obiman dio knjige odnosi se na stolni tenis. Taj će dio zacijelo bi vrlo zanimljiv ljudima koji su već „zaraženi stolnoteniskim bacilom” i koji žele sazna nešto više o svom sportu. Pretpostavka za čitanje i potpuno razumijevanje ovog dijela knjige je solidno poznavanje sporta o kojem je riječ jer u tom su dijelu na zanimljiv način obrađeni pojedini fragmen iz teorije stolnog tenisa. To nije tekst za stolnoteniskog početnika koji želi nauči osnove ovog globalnog sporta, već tekst za stolnotenisača koji želi sazna još više o svom sportu, čitatelja koji se želi upozna s autorovim pogledima na više zanimljivih pitanja iz teorije stolnog tenisa, odgovorima nastalih na temelju njegovog bogatog stolnoteniskog iskustva.

Svojim tekstovima autor Filozofi je sporta podijelio je svoje bogato životno i sportsko iskustvo sa svojim čitateljima, potaknuo ih da razmisle o tezama i zaključcima koje autor prezen ra

Radivoj Hudetz

XXII


te tako sami obogate svoje znanje. Autor je svoju potrebu i opravdanje za pisanje svog djela objasnio riječima „Želja mi je da nakon ove sjetve (pisanja) i nečijeg čitanja urod bude barem toliki da ima zrnja za novo sjeme, a tada se može s vremenom očekiva i obilnija žetva”. Vrijedi se potrudi dublje zaviri u Filozofi ju sporta pa će u konačnici autorova želja zacijelo bi ispunjena.

R H , .

Radivoj Hudetz je jedan od najuglednijih stolnoteniskih djelatnika u svijetu.

Obavljao je dužnos predsjednika Stolnoteniskog saveza Jugoslavije i izbornika ženske repre-zentacije Jugoslavije. Kao član Savjeta za razvoj ETTU doprinio je unapređenju stolnog tenisa u Europi i u svijetu.

Predsjednik je stručne komisije Hrvatskog stolnoteniskog saveza. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu i Višu ekonomsku školu u Puli.

Bio je uspješan trener višestrukog prvaka Jugoslavije i Hrvatske, Mlados iz Zagreba.

Kao natjecatelj je osvojio drugo mjesto na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije, dva puta prvo mjesto Jugoslavije i Hrvatske u parovima te dva puta prvo mjesto Hrvatske u mješovi- m parovima.

Stručno je obrazovao i odgojio gotovo sveukupni današnji hrvatski stolnoteniski nastavni kadar.

Autor je knjiga: Stolni tenis, Alles über Tischtennis Technik, Tenis de table, Stolni tenis, tehnika s Vladimirom Samsonovom.

XXIII

RECENZIJE

Recenzija Mirele Šikoronje-Ivančin

PREPORUKA SVIMA KOJIVOLE ŠPORTAutor Antun Šafarić u knjizi Filozofi ja Sporta – stolni tenis na vrlo inteligentan, a u stvari za čitatelje na jednostavan način prikazuje vezu između života i športa. Njihovu usku povezanost, šport kao važan segment života kroz koji prikazuje kako dos ći i ostvari životne ciljeve, kako se suoči s neostvarenim snovima, kako prihva nepravdu kao čestu sastavnicu ostvarenja ciljeva te nas podsjeća da je život velika amplituda uspona i padova. Prvi puta neki autor na ovim prostorima objašnjava fi lozofi ju sporta i minuciozno je secira u svim bitnim segmen ma.

Na uvjerljiv način autor čitateljima dokazuje koliko je šport važan segment u rješavanju kako svakodnevnih životnih problema, u traganju za smislom životnih ciljeva, tako i u predanos i marljivos kao osnovnim faktorima prema ostvarenju željenog i zacrtanog.

Za autora je život jedan veliki i dugačak meč kojeg on i svi mi igramo dobivenim i izgubljenim setovima, ali s pobjedničkim mentalitetom i uvijek s op mis čnim pogledom na krajnji rezultat.

Posebno je vrijedan njegov doprinos razumijevanju i prak čnoj primjeni psihologije sporta (treme i smirenos ) načina i metoda razvijanja i održavanja mo vacije, koncentracije, tak -ke, savjeta kako trebaju funkcionira uprave klubova i saveza, prepoznavanja talenata i kako se nosi s popularnošću i slavom.

Također svim trenerima i igračima preporučujem provjerene i u njegovoj dugogodišnjoj praksi potvrđene izuzetno korisne shematske vježbe koje su važne kako za bolji rad nogu tako i za unapređenje tehnike, tak ke i stjecanje sigurnos , stabilnos i izdržljivos . One su rezultat njegovog svestranog bavljenja sportom, enciklopedijskog znanja iz gotovo svih važnih grana znanos , ali i otkrivanja pravih životnih vrijednos , prepoznavanja dobra i zla, kontroliranja emocija i tjeskoba te razvijanja op mizma i životnog realizma. Osim stvaranja sportskih veličina autoru je važno da sportaš i trener postanu i kompletne osobnos koje će i nakon sportske karijere bi koristni obitelji i široj zajednici.

Mirela Šikoronja-Ivančin je jedna od najuspješnijih stolnoteniskih igračica

i trenerica u Republici Hrvatskoj.

XXIV


Svojim velikim iskustvom, obrazovanjem i inteligencijom zapisao je na papir ono što smo svi koji volimo i radimo u športu dugo čekali. Ova knjiga, pisana visokim s lom i stručnošću, ali svakome razumljiva i izuzetno poučna i zanimljiva, treba bi prisutna u svakoj ruci sportaša, trenera, navijača, uprava klubova, školskih i sveučilišnih knjižnica i svakog čovjeka koji želi sazna više.

M Š -I

Uspješna reprezenta vka Jugoslavije i Hrvatske. Osvojila je 1992. i 1993. godine i pojedinač-no prvenstvo Hrvatske, a i mnogo medalja na međunarodnim i domaćim prvenstvima.

Kao trenerica HASK Mlados iz Zagreba od 1999. do 2007. g. je osvojila više ekipnih državnih prvenstava.

Od 2008. do 2012. g. je stalni vanjski suradnik Kineziološkog fakulteta, Katedre za stolni tenis.

Mirela Šikoronja-Ivančin prima trofej za osvojeno prvenstvo Hrvatske.

XXV

UVODNIK

UVODNIK

XXVI


UVODNIKPošteno je da čitatelje upoznam da se jedan dio ove sportske knjige nalazi, doduše, modi-fi ciran, u mojoj knjizi Dovršimo šes dan stvaranja. No ona je mnogo obimnija i sadržava i druge teme, kao što su: religije i vjere, is na i laž, dobro i zlo, fi lozofi ja, zdravlje i boles , zdrava prehrana, stres, poli čka uređenja, umjetnost, ljubav i ljubomora, prave životne vri-jednos i td. Iako je ta knjiga izvanredno prihvaćena od struke i čitatelja, trebalo je napravi i ovu specijalis čku knjigu koja se uglavnom bavi sportom i svim pratećim fenomenima koji su vezani uz njega. Zato je dobro da čitatelj već na početku dozna glavne ciljeve autora. Tako mora bi i kada se djelatnicima ujutro raspoređuje posao, a i sadržaj i jek treninga ili govora moraju bi jasni izvođačima ili slušateljima.

Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da sportaše poduči ne samo usko specijaliziranim sportskim znanjima, da od njih ne pravimo „fah idiote”, već da kroz igru i treninge, kroz teoriju i prak čnu psihologiju, sociologiju, medicinu sporta, zdravu prehranu i druge spo-znaje i znanos shvate i provode priznate životne vrijednos , da dobiju široke obzore kojima će za vrijeme same sportske karijere i poslije nje pomoći sebi, ali i obitelji, užoj zajednici i domovini u cjelini.

Znanost (kao kon nuitet arhiviranih spoznaja) i poli ka (kao umijeće mogućeg) moraju ima jasne programe i ciljeve, a svaki čovjek treba zna kakvoj svrsi i smislu života teži, kakve ciljeve u svom životu želi i što može učini od sebe i za svoju okolinu. S druge strane, bitno je da se ne upadne u zamku stras da poželimo pretjerano popravlja tuđe navike i tuđe živote, jer i za naš vlas nam treba još mnogo znanstvene i duhovne higijene. Bio bi to bijeg od vlas h postupaka prikrivanjem svojeg ega. Iskreno rečeno, ovaj je tekst najprije bio napisan kao podsjetnik samo za autora jer sam bio lakom ili škrt podijeli taj trud s drugima. Na kraju sam popus o i obznanio knjigu iako sam znao da će doći u ruke i „krivima“ kojima nisam bio spreman otvaranjem korica otvori i dušu. Konačno, zašto ne bi svatko imao pravo sazna i primijeni pogled na svijet od najeminentnijih istraživača života čije sam poglede posudio, a uz životno iskustvo saznao i dogradio svoju životnu formulu (Weltanschaung)?

Kada sam zamislio da je ova knjiga moja „devizna knjižica” u nekoj novoj nepoznatoj ili imaginarnoj banci, nisam znao hoće li je netko nakon bankrota kupi samo za jednu kunu ili će ipak ras kamate. Bitno mi je da se čitatelj barem povremeno vraća na pojedine stranice ili misli, da ne čita pasivno i da se ne truje neželjenim idejama, da postoji nešto što ga barem ponekad podsjeća na povremeni epistemon. Osim toga, dokazano je da je ispisani papir čvršći i dugotrajniji od pisma u kamenu. Ova knjiga, kao uostalom i sve ostale, nije ni

XXVII

UVODNIK

izdaleka ono što je živ neposredan razgovor, poduka i pouka. Knjige mogu bi samo note, a naša provedba u praksi je glazba.

Živimo u vrijeme autoriteta, stvarnih ili lažnih. Stvarnih čijeg se društva strašimo zbog nji-hova sveznanja i lažnih kojima je autoritet pribavila njihova podobnost. Ipak danas svi žele da se ukinu autorite , da ih nitko ne priznaje. Mnogi misle da je u modi potpuna zbrka, prvenstveno zbog okruženja koje je jako nabijeno nekontroliranim silnicama. I tu su nam svima potrebni ispravni orijen ri i pravilna snalaženja, a ne samo mladima, da se ne dove-demo u bezvlašće i sve veći lov u mutnom, da se ne iscrpljujemo kao apsurdni junaci koji su se potrošili bez jasnih rezultata u sadašnjos , a da nam budućnost ostane u magli, da ne ostanemo bez nade kao važne metafi zičke zasade, da budemo sami kreatori i osvajači svojeg života. Ili da budemo barem suigrači na pravoj strani, uvijek u realnos i sa sposobnošću predviđanja događaja na koje ćemo moći utjeca ili ćemo im se barem moći na vrijeme prilagodi . Želja mi je da nakon ove sjetve-pisanja i nečijeg čitanja urod bude barem toliki da ima zrnja za novo sjeme, a tada se može vremenom očekiva i obilnija žetva.

Životna ideja vodilja trebala bi nam bi mul disciplinarnost, polivalentno obrazovanje, na-stojanje da se okušamo u svemu što znamo i što možemo, ali ne da objavljujemo u desetak knjiga ono što možemo saže u jednoj. Is ne i pame nema puno na ovome svijetu. Želja mi je da čitatelj ponese katkada ovaj ukoričeni tekst sa sobom kao uzglavlje, kako bi se podsje o na ono što je podcrtao. Nisam siguran hoću li uspje kod čitatelja pomaknu njegove granice slobode, ali sam pokušao pos ći da razumije svijet oko sebe i ograničenja koja nam ne dopuštaju da si uzmemo onoliko demokracije koliko nam je potrebno, a da pri tome ne šte mo drugima. Na nama je da razmičemo sve granice slobode koje su u skladu s is nom, e kom i pravdom. Tu se susrećemo s kriterijima i problemima moralnih normi, a osobito s teorijom is ne i laži. Gdje su ishodišta moralnih rasudbi, tko su oni koji su nam propisali moral i pravo, koji su razlozi da se trebamo e čki ponaša , što će se nama i društvu općenito dogodi ukoliko se nećemo pridržava h običajnih ili propisanih normi?

Ovo š vo je životno kajanje za sve moje promašaje i neiskorištene potencijale, neki vid osvete i dug prema samome sebi, ali i prema okolini koju nisam mogao ili h o promijeni , nekada zbog svoje komocije, a ponekad i zbog lijenos . Ne zbog toga što je to bila moja namjera ni zbog toga što nije znanstvena, nego je tek eklek čna, a samo je tek djelomično poučna ili savjetodavna, nego zbog umirenja savjes i duhovnog olakšanja, da ne ponesem sve svoje „tajne“ u onostranost prije nego ukrs m oružje sa samim sobom.

Pomogla mi je „sreća“ što sam živio s generacijom koja je dovršila jednu povijest takozvane epohe socijalizma i započela drugu povijest novog razvojnog puta europske integracije i

XXVIII


„divljeg, turbo i cyber kapitalizma“ pri čemu moramo i u praksi slovka njegove tržišne zakonitos . Nama je, stjecajem povijesnih okolnos , bio ponuđen novi svijet, kako neiživlje-ne nacionalne euforije i državne samostalnos , tako i prijelaz u novo društveno uređenje (kapitalizam?), uz činjenicu da nas nitko nikada nije otvoreno pitao na nekom referendumu što to točno želimo. Bili smo svjedoci ili sudionici ujedinjenja Njemačke, raspada SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Bdjeli smo nad is nama da ne budu ničiji monopol, dočekali smo slobodu i demokraciju jer je ona uvjet svakog stvaranja. Sada nam je jedina prava prednost što možemo slobodno reći tko smo, što smo i što želimo bi i učini . Jesmo li za haben oder sein? Za ima ili bi ? Obadvoje teško ide zajedno, a trebalo bi. Prije smo se bojali svojih riječi i javnih nastupa, ali sada je došlo vrijeme da se s vremenskog odmaka svatko izjasni i progovori, jer ne moramo više bdje nad svakom izgovorenom ili napisanom rečenicom. Na žalost ne svi! Za neke postoji autocenzura, a drugi koji rade za državne ili čak i za privatne medije su ljudi režima ili ovise o plaći koju im daje poslodavac.

Potražimo odgovore kako izaći iz takve pat-pozicije! Zato ovim š vom želim promijeni naj-prije sebe, zaliječi rane koje sam namjerno ili igrom sudbine zadao drugima i samom sebi, a tek onda promijeni mali dio svijeta u svom okruženju ili u dometu do kuda će doseći ova knjiga. Nemojte mi samo reći da danas sve kod nas ili u svijetu „š ma“! Tu mislim ne samo na nesigurne egzistencije, nego i na dostupnost bavljenja vrhunskim i rekrea vnim sportom, kulturom, umjetnošću, učinkovito zdravstvo i moderno školstvo, pravo na ekološku svijest. Na žalost, još ni danas ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah, kao što je govorio jedan vladar. Vrijeme je za meč loptu koju moramo iskoris !

Ukoliko pos gnemo da postanemo, baš kao i ja i Pollyanna, osobe nepopravljivog op miz-ma koje žele u svemu pronaći samo pozi vno, onda smo zajednički uspjeli. Pokrenuli smo ne samo svoj duh i mozak, nego i svoj um, koji za razliku od mozga nikada nije dodirnula ni jedna elektroda.

Is nska znanost, osim toga što mora donije nešto sasvim novo, uči nas iznad svega da sumnjamo i da budemo svjesni koliko malo znamo. Ovdje ćete naći prilično onoga u što ćete sumnja . Te sumnje morat ćete otkloni i reći sami sebi: „Ova misao nije sumnja, nego je is na, a onaj aksiom je laž, i to odbacujem.“

Ova knjiga je možda i promašaj, ali sam siguran da će je neki čitatelji negira , neki će je ponovno otvara i provjerava svoja ili moja životna nagnuća i stavove, s aksiomima koji su napisani. Izgovor mi je bila poljuljana pravda, kompromi rana vlast, očuvanje poštenja u sportu, kulturi i poli ci, a namjera da progovorim o nekim životnim pitanjima: is ni i laži, svrsi života i svrsi smr , euforiji i depresiji, ljudskoj bijedi i ljudskom dostojanstvu, e ci i

XXIX

UVODNIK

moralu, mo vaciji i po caju. Pero je mnogima služilo kao mač koji je odsijecao glave onima koji su presijecali njihove životne putanje.

Ipak nisam sasvim uzaludno lutao gotovo po cijelom svijetu, bilo istraživački, poslovno, turis čki ili kao sportaš. Ta putovanja danas mi ipak koriste, iako su se promijenili ljudi, krajolik ili poli čko uređenje. Trošio sam vrijeme po stadionima i sportskim dvoranama, galerijama i muzejima, arhivima i kavanama kako bih pronašao gdje se nalazi najveća kate-dra demokracije. U kojem kraju svijeta i među kojim staležom? Gdje su ljudi najotvoreniji i najdemokra čniji? Gdje se stvaraju najžešće emocije, klaonice i sporovi oko granica, ali i gdje su se pomirile mnoge navijačke stras , utvrdilo „tko nosi hlače i tko ima jaja“, zašto se svakodnevno šokiraju mnoga jetra, iako je davno rečeno ako nije zabranjena žeđ, nije zabra-njeno ni piće? I došao sam do zaključka: usprkos svim nedostacima, sport je najpošteniji!

Želio bih da vam ovo š vo bude dar. Dar se ne treba zasluži , inače bi bio plaća. Pla t ćete je svojim trudom i prenošenjem drugima. Neću uze ni centa provizije od nje, jer sam sve napisano stekao badava (učenje i istraživanje i pisanje su mi radost), a ako sam nešto tako dobio, onda ću to besplatno da i drugima. Ako barem neka misao, uputa ili savjet postanu ljekovi za vas, svrha je pos gnuta. Zapam te, samo vi sami možete odabra svrhu i smisao života, upoznajući sport i baveći se sportom, koji su vam ovdje ponuđeni, prema svojoj mjeri, svom opredjeljenju i svom cilju, jer se ovdje ne radi o brainstorming seansama, nego o onom što je potvrđeno kod uspješnih, što ima svoj aetas, svoje trajanje.

Mo v za pisanje? Vidljiv je silan slobodni prostor za napredovanje svih nas, jer većina sportaša i drugih fah-idiota nema potrebnu širinu obrazovanja, bez čega nema vrhunskih životnih rezultata. Nemojmo se zavarava i reći da ni mnogi veliki sportaši ili poli čari, umjetnici ili tajkuni nisu bili i pravi intelektualci. Bili su iznadprosječno inteligentni, vrijedni i disciplinirani radnici, a što je najvažnije, živjeli su u obiteljskom i sportskom okruženju širokih intelektualaca međunarodnog položaja ili su imali urođenu sposobnost rukovođenja. Vukli su prave poteze u pravo vrijeme, bilo izravno ili iz sjene, ali sve u interesu svojeg ili zajedničkog napretka. Zato su i njihovi rezulta bili na svjetskoj razini. Nijedna medalja ni diploma nemaju pravo značenje i ne opravdavaju svrhu ako nemaju širi pozi vni učinak. Ne vrijede puno ljudi koji su enciklopedis znanja koje nikome ne koris osim njima samima. Sve imalo vrijedno treba dijeli .

Što imamo danas, prema onom što bismo mogli ima ? I kada nam uvijek vjetar ne ide u leđa, moramo lavira , bordiža , plovi i pro v vjetra. Nauta e am in procelis navigat! (Mornar također i u olujama plovi!) Teorija slobodnog tržišta nije uvijek valjana kada se radi o knjigama, vrijednost ili cijena knjige je veća ako je ponuda manja ili obratno. Nije čak ni

XXX


is na da je knjiga vrjednija što joj se proda više primjeraka. Kriterije vrijednos neke knjige, ideje ili teorije, na kratki rok određuje trenutačna moda, okruženje, „pocakljeni“ marke ng, i tako dalje. Bitan je holizam koji je više nego zbir pojedinačnih faktora koji prezen raju „robu“, a is nitost i znanstvenost, osobito na kratak rok, najčešće su sporedni.

Specijalis iz raznih grana sporta, znanos , umjetnos , poslovanja, poli ke ne smiju samo bi usko specijalizirani, koji ništa drugo ne znaju osim svoje uske struke. Moramo se zna odnosi prema okruženju i društvu kao pojedinci i socijalna bića, moramo zna objašnja-va , razgovara i pregovara , a ne samo pripovijeda o starim uspomenama, bez ikakvih provedivih ideja. Čovjek je i miran i pritajen, ali i neobuzdan i silovit, baš kao ocean ili parkirani auto. Tako će neki ludova , a drugi će se obuzda kada sjednu za upravljač nekog moćnog vozila koje je preslika vlasnika: gornji dio automobila je govor, motor mu je duša, mjenjač je sluh, svjetla su vid, a vozači su pamet. Sve ipak ovisi o pame , kao što je već odavno provjereno: ne trebamo razumje kazivatelja, važno je razumje njegov govor, ne trebamo poznava činitelja, važno je razazna njegovo djelo, ne trebamo vjerova misliocu, važno je da vjerujemo njegovim mislima.

Ponuđen vam je dio autorova intelektualnog i duhovnog testamenta kojega je zatvoren u bocu i pušten u more, tu pritajenu neman, nadajući se da će je netko pronaći i možda ima strpljenja pročita i razumje .

Feci, quod potui, faciant meliora potentes. Učinio sam što sam mogao. Neka načine bolje oni koji mogu, čije je vješ je pero, čija je ruka manje sputana, koji nisu osuđeni na zaborav. Faites le jeu, messieurs! Jer skoro sve u životu je igra, ali ne i kockanje. Rezultat se još ne zna, ali pobjednik se zna, jer znamo podijeli i presjeći karte tako da smo sigurni što tko ima u rukama, u rukavu, ali znamo i što je u talonu. Osim toga sportaši znaju svoju devizu: „spiritus uni s, vis uni va” (Jedna smo duša i zajednička snaga). Mi smo prvi i na š hu. A imamo i zadnje servise. Neka igra počne!

A

1

FILOZOFIJA SPORTA

FILOZOFIJA SPORTA

2


Marijo Možnik: - jedini hrvatski gimnas čar s vlas m elementom koji se izvodi pod njegovim prezimenom

- kompletna osobnost, najbolji student Kineziološkog fakulteta s ocjenama 5,0

3

FILOZOFIJA SPORTA

1. FILOZOFIJA SPORTAFilozofi ja sporta danas se kao znanstveno-humanis čka disciplina razvija prvenstveno u SAD, Kanadi i Velikoj Britaniji, a uvodi se i u Hrvatsku s ciljem da se potpomogne tjelesna ak -vnost, nadtjelesna duhovnost i afi nitet za mudrost. Krenulo se od činjenice da su inteligentni svi ljudi čiji su organi potpuno zdravi. Ne može bi defektan samo mozak ako je sve drugo zdravo. Takav slučaj ne postoji. Tijelo je ono koje određuje ne samo našu vitalnost nego i naš karakter, senzibilitet, temperament. Kvaliteta umovanja, među m, nije strogo vezana za naš fi zis. Sje mo se ogromnog doprinosa znanos genijalnog matema čara, fi zičara i kozmologa Stephena Hawkinga, oboljelog od neizlječivog ALS-a. Sigurno je da količina vitalnos i fi zičke spreme snažno utječe na sudbinu svih nas. Fizička vitalnost djeluje na naše zdravlje i boles koje određuju smjer naše životne plovidbe, a posredno i naše ideje, planove, vizije i snagu, hrabrost i samopouzdanje da nešto započnemo ili da završimo. Prak k kaže: „Kada mi god nešto u životu zapne, kada naiđem na neke poteškoće ili nerazumijevanja, uvijek pribježište i lijek pronađem u fi zičkim vježbama i u razumnoj dije dok se ne oporavim.“

Samo ak vno bavljenje natjecateljskim sportom u mlados , a tek u starijoj dobi rekrea vno, donosi rezultate koji se od sporta očekuju. Šetnje, planinarenja, kućna gimnas ka i razni fi tnessi i wellnessi nas samo relaksiraju, djelomično pomažu, ali ne dopunjavaju osobnost, jer nedostaje mnogo toga što daje samo naporan natjecateljski sport. Djelomično to može kompenzira i takmičenje samoga sa sobom. Zadamo si, primjerice, da jedan tjedan pre-trčimo za dvanaest minuta 2400 metara, a onda jekom nekoliko tjedana poboljšavamo rezultat. Ili jedan tjedan napravimo dnevno 100 čučnjeva, zgibova ili sklekova, podignemo određeni broj kilograma utega, a nakon nekoliko tjedana želimo i uspijemo napravi sve više i više. To možemo čini i u drugim „privatnim disciplinama“ koje ipak moraju bi pod nadzorom ispitanih trenera ili stručnjaka iz kineziologije, da ne dođe do veće štete nego koris . Svi oni koji se nisu bavili ak vno i natjecali se na kvalitetnim razinama u nekom od olimpijskih sportova su u tom segmentu zakinu i manje su vrijedni. Ako u to ne vjeruju, tada su u velikoj zabludi! O fi lozofi ji sporta su se prvi u 19. stoljeću očitovali J. J. Rousseau te kasnije i F. Nietzsche. Do tada je bilo i pogrešnih gledanja na fi lozofi ju sporta, a posebno na fair play (od prvih Olimpijada pa preko borbi gladijatora do viteških srednjovjekovnih igara). Postojao je veliki jaz između europskih fi lozofa u vezi razrješenja konfl ikta između jela i duha. Zato smo u pomoć pozvali i stare azijske mudrace koji su tjelesnim gibanjima davali veći značaj, baš kao i kasnija europska misao. Sada je potrebno da dalje razvijamo fi lozofsku antropologiju. Filozofi ja sporta je mlada disciplina u kojoj istraživači imaju prilike obilježi svoju znanstvenu „vlasničku parcelu“, od e ke sporta, preko este ke jela do mo vacije u sportu i svih nega vnih i pozi vnih aspekata vezanih uz sport i uz ljubav prema mudros .

4


Sport je jedan od elementarnih stupova naše kulture. On je čvrsto ukorijenjen i neizbježan u poli ci, gospodarstvu, zdravstvu, medijima i našem svakodnevnom okruženju. Sport je homo sapiensa i homo fabera nadogradio homo ludensom, čovjekom koji se igra, jer igru po određenim pravilima shvaćamo kao korisno djelovanje. Sport je postao ne samo privi-dna nego i stvarna sloboda koja nije samo bijeg od realnog života. Za rezultatski uspješan sport nije danas dovoljno ima samo nadarenost, inspiraciju i intuiciju, nego je potrebno uključivanje i mnogih grana znanos i snažna logis ka, uspješna komunikacija i otvaranje granica između producenata (natjecatelja) i konzumenata (gledatelja) sporta. Sudjelovanje gledatelja odašilje važne poruke sa stadiona koje uprava i poli ka, sportaši i suci trebaju uvažava . Publika nije samo pasivni primatelj sportskog događaja, jer bi onda ostala kod kuće uz televizijski prijemnik, nego je kreator i ak vni sudionik ritma „š munga“ i poruka koje se stvaraju na sportskim boriliš ma i oko sportskih borilišta. Posje telji „funkcionalno oblikuju radnju“, oni su nužan segment prije početka, za vrijeme, ali i poslije sportskog događaja. Gledatelji nisu samo dekor i okvir događanja, nego i oni postaju „igrači“.

Sport i vježbanje čine čovjeka zdravijim, jačim i izdržljivijim, razvijaju mu životni polet (elan vital). Život u prvom redu pretpostavlja i znači živost. To nije dovoljno. Bitno je da čovjeka učini i čovječnijim, bez obzira je li se rodio u palači ili pokraj puta. Sport treba ostvari konkretne biološke, socijalne i pedagoške ciljeve. On razvija slobodu stvaranja i od čovjeka čini subjekt, a ne samo objekt, razrješava trajni sukob između čovjeka i prirode, između pojedinca i vlas , pomiruje pojedinca i ins tucije. Zato se s pravom od sporta očekuje više nego što su sami sportski rezulta i rukovanje loptama i rekvizi ma, a to se može širenjem svijes i savjes , usađivanjem moralnih i e čkih norma va i poznavanjem općeni h pravih vrjednota. Ako ćemo nauči samo rukova rekvizi ma i mišićima, tada će se naša fi zička jačina i spretnost upotrijebi samo za pogrešne ciljeve. Problem je is i kod ostalih „sta -čnih“ zanimanja koja su usko specijalizirana ili se odvijaju na ograničenom geografskom području. Vrlo je loše ako su sportaši ili eksper naučili vješ ne i znanja samo iz svoje uže struke, bez da steknu širinu pogleda na znanost, kulturu, poli ku, religiju, umjetnost, raču-nalnu i jezičnu pismenost, a ne da imaju izgovor da „ne žele uči strane jezike kako ne bi pokvarili izražajne mogućnos materinjeg“. Usko specijalizirani sportaši neće moći učinko-vito i korisno djelova ni na odnose u svojoj obitelji ni na razvoj svoje lokalne zajednice, a pogotovo neće moći ima nikakav pozi van utjecaj na događaje u svojoj domovini. Imat će tek psihičko pribježište, čvrs oslonac i utjehu jer će zna da je bar u nečemu bitnom bolji od ostalih koji ga okružuju.

Sport kao nitko drugi, osim donekle turizam, povezuje ljude širom svijeta i briše rasne i dru-ge razlike među njima, što je bitno u ova shizofrena vremena koja se moraju mijenja . Samo za sport je pično sportaševo samodoživljavanje, tjelesno i psihičko iskustvo, provjeravanje

5

FILOZOFIJA SPORTA

i dokazivanje. Svaki mladi čovjek mora sazna što se „pod njime ruši“ i koliki je njegov krajnji domet, što može pro v (još neobjašnjene) sile gravitacije, a što može u nadigravanju. Tijelo je najvažnije čovječje oružje (i hardver i so ver) i njegov sportski i umjetnički izraz. Od ostalih izravnih ili neizravnih učinaka imaju koris i svi popratni fenomeni kao što su mediji, industrija, promocija raznih organizatora, medicina i farmakologija, poli ka, itd. Vjerujem da sport djeluje snažno i pozi vno na gene čke promjene ljudske vrste i da je bitan čimbenik „kvantne evolucije“ koja ubrzava biološku evoluciju. Čovjeku kao pojedincu je lakše prilagodi svoje gene okruženju ili životnoj sredini nego obratno. Jačanjem svojeg fi zisa i samosvijes sve više postajemo gospodari nego tek vlasnici svojih gena, s ciljem da zagospodarimo ak vnim životom, težim iskušenjima i nađemo najbolja rješenja za sve složenije zadatke koje život pred nas postavlja.

U sportu ima najmanje ideološkog nadzora, a i utjecaj poli čke i fi nancijske moći nije toliko bitan kao u dru gim sferama. Nitko ne može bi bolji od skromnih afričkih trkača, nitko ne može pobijedi Kineze u stolnom tenisu, ma koliko to željeli boga Amerikanci, Englezi i druge moćnici. Za uspjehe našeg Žarka Dolinara, Dragu na Šurbeka, S pančića, Tama-re Boroš, Primorca, Janice i Ivice Kostelića, S pe Božića, Ma je Ljubeka, Nikole Dragaša, Gorana Ivaniševića, Ivana Gubijana, vaterpolista, rukometaša, nogometaša, košarkaša i mnogih sportaša iz borilačkih i drugih sportova nije bila zaslužna nikakva ideologija, velika sredstva ili poseban tretman, iako su ga svakako zaslužili. Treba spomenu fi zički (vjerojatno i psihički) najspremnijeg sportaša u Europi u svojoj generaciji, nenadmašnog stolnotenisača Šurbeka, europskog i svjetskog prvaka, i najboljeg rukometaša svih vremena Ivana Balića. U njima je utjelovljena ne samo impresivna, do savršenstva složena struktura osobnos koja je implemen rala naoko protuslovne karakteris ke: imali su istovremeno svojstva različi h vrhunskih sportaša, a da te različitos budu u međusobnom suglasju i ravnoteži, tako da smo uvijek bili u uvjerenju da po njihovoj potrebi i želji u njima „igraju“ nepredvidive lucidne ideje i nepotrošivi fi zis sasvim različi h sportskih genijalaca. To su obilježja harmonije u paradoksu, jednoga u mnogom, mnogo u jednome.

U sportu možemo najučinkovi je obrani svoj iden tet. I naši stari su govorili: „Ako može-mo u važnim sportovima pobjeđiva svjetske privredne i vojne velesile, tada ćemo bi ne samo fi zički nego i psihički i mentalno zdravi, jaki, stabilni i puni samopoštovanja“. Sport pruža ne samo spektakl borbe i estetskog doživljaja nego i mogućnost iden fi kacije mladih sa svojim idolima i potvrdu nacije da puno vrijedimo „jer smo najbolji, iako nismo najveći“. Trening i natjecanje imaju biološke zadatke za bolje zdravlje i tjelesno jačanje, ali i naglašenu socijalnu funkciju, osobito u zemljama u razvoju. Sport je na neki način i umjetnost, baš kao što je i umjetnost neka vrsta igre. Između ostalih, i veliki Schiller je govorio o umjetnos kao o igri. Kultura, sport umjetnost i igra se isprepliću.

6


Jedan od najpametnijih umova ikada, Aristotel, u Državi je napisao da „u odgojni program treba obuhva obavezno uz grama ku, slikarstvo, glazbu, također i vježbanje ili gimnas ku“. Olimpij-ske igre su nadahnjivale i Svetoga Pavla da u svojim poslanicama, koje sadrže najraniju kršćansku teologiju, napravi analogiju kršćanskog života sa sportom (1 Sol 2,19; Fil 2,16; 3,14; 1 Kor 9, 24-27). Venecijanski slikar Paolo Pino je u svojim Dijalozima preporučivao i savjetovao bavljenje sportom kako bi se od čovjeka rastjerala melankolija, a pročis la mu se njegova virtu.

Kroz fi lozofi ju sporta pokušali smo sva ta svojstva objasni , razgraniči , ali i poveza . Bez visoke este ke, osebujnog s la i forme izvođenja te fi zičkog savršenstva nećemo ima puni sportsko-umjetnički doživljaj i „poeziju pokreta“. To se pos že uravnoteženjem jedinstva jela i duha, ritma, dinamike, lakoće, vitalnos , virtuoznos , tehničke dotjeranos , elas č-

nos i snage u sportaševoj osobnos . Naravno da u traženju i pos zanju tog sklada dominira psiha, a muskulatura samo sluša naredbe „glave“.

Može se lako dogodi da se ne sačuvaju kulture takozvanih malih nacija, primjerice Norveške ili Hrvatske, da upadnemo u kolonijalnu stupicu koja kaže: „Saznajte sve o našoj imperijalnoj kulturi, a vi ste nitko i ništa.“ Odemo u London i saznamo sve o njihovim piscima, od starih do suvremenih. Za m oni nas pitaju: „Koji je vaš najznačajniji pisac?“ To je ono što se ne smije dogodi . Naš kulturni iden tet ne smije bi zanemaren. Sport je u velikoj prednos . Mnogi prate Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva i međunarodna natjecanja i znaju se rezulta . Ponekad je to nepravedno, jer su popularniji neki sportaši (i glumci) nego nobelovci ili znanstvenici. Eklek k bi rekao: „Svaki vrhunski umjetnik nije sportaš, ali svaki vrhunski sportaš je privremeni umjetnik, kako zbog apstrakcije zamisli, izvornih ideja, tako i zbog osje lnog užitka koji pruža gledateljstvu putem kreacije poena, driblinga ili virtuozne obrane.“ Čak ni poli čari nisu po popularnos ravni sportašima, osim oni iz velikih svjetskih sila ili oni koji su bili diktatori i počinili velike zločine. Zamka može bi da imamo vrhunske sportaše kao pojedince, čak i vrhunske move, ali da nemamo sport, sa svime što se od njega očekuje.

Važno je u životu naći njegov suvisli smisao i boga sadržaj jer će nam to pomoći da riješimo sve teškoće i stvari postavimo na svoje mjesto. Da, red i rad su prvi rajski i životni zakoni. Zato krivo misle da se u sportu, kao u turizmu, lakše može živje od tuđeg odmora nego od vlas tog rada. Kao što turis koji dođu na odmor točno znaju što očekuju od prirodnog okoliša, a što od nasmijanog domaćina, tako i sportska i umjetnička publika točno zna ka-kav „odmor“ očekuju od sportskog ambijenta i pozornice, a što očekuju od svojih idola, pogotovo kod nas gdje gledatelji i sponzori priznaju samo pobjede i prva mjesta jer nemaju izgrađenu fi lozofi ju poraza i svoje promašene ambicije i životne neuspjehe žele kompenzira medaljama onih koji igraju „umjesto njih“. Potrebno je razvija i izgradi šarmantnu fi lozo-

7

FILOZOFIJA SPORTA

fi ju i kulturu poraza ako se radi o dva pro vnika koji oboje zaslužuju pobjedu, ali su odlučili samo milimetri, sto nke ili sreća. Važno je da se takvi „šarmantni“ porazi ne događaju često, jer tako odgajani gledatelji, kao što znamo, priznaju samo prvake, a nikada „odlično“ četvrto ili peto mjesto.

Zato si moramo i u sportu, baš kao i u životu, postavi jasne ciljeve, kako po etapama, tako i krajnji cilj. Nitko nije umro od previše posla, umire se, doduše polako, od briga, rastrese-nos , dosade i lijenos . Ne obavljamo poslove i dužnos koje jednostavno trebamo završi , a ne ih odgađa . Pogotovo je važno da ih obavljamo prema redoslijedu važnos , a ne od lakšega prema težemu. Slično su se, iz poli čkih razloga, radile autoceste samo u ravnici gdje je najje inije, a za kasnije su se ostavljale dionice koje su najteže i najskuplje zbog izgradnje tunela, usjeka, zasjeka, vijadukata, vodne zaš te ili naprosto zbog konfi guracije i sastava terena. A baš tamo su bile potrebnije, jer u ravnici su ionako preglednije i ravne.

Najvažnije što nas sport može nauči u životu je zna gubi . Čovjek je, usprkos tome što to često zaboravlja i ne razmišlja o tome, ipak na svom konačnom životnom kraju (cilju) životni gubitnik. Među m, to ne znači da nećemo ima velikih rados i ostvarenja i prije cilja. Bitni su koraci do cilja i dubina traga koji oni ostavljaju iza nas. Nije utjeha, no dobro je bi barem najbolji igrač u ekipi koja gubi pa makar nam govorili da smo „najživlji od svih mrtvaca“. Sport je najispravnija, najkorisnija, najpravičnija i najzanimljivija djelatnost homo sapiensa unatrag milenija. U sportu svi imaju jednako „oružje“, nema izabranih, protežiranih, boga h ili siromašnih. Dominira rad i znanje nad varanjem i lažima, vladaju Is na i Pravičnost! Tako je uvijek govorio doktor znanos , učenjak anatom i svjetski stol-noteniski prvak profesor Žarko Dolinar. Tako je bilo u njegovo vrijeme, ali danas se itekako svim sredstvima moramo bori da se sport ne izrodi u nešto što ne bismo željeli jer ćemo zaista mnogo izgubi .

Prokrčimo nove putove onima koji dolaze iza nas. Ostavimo nešto korisno iza sebe generaci-jama koje dolaze. Zbog toga je bitno da se s više novca i pažnje brinemo za kreaciju mladih, nego za rekreaciju starijih. Mladima prvenstveno treba sport i ljubav, a gerontokraciji sve ostalo. Budući da su se suvremeni ljudi, pogotovo na Zapadu, oglušili na upozorenja majke prirode kako bi bili zdraviji i duže živjeli, preostao nam je jedini efi kasan način da razvijemo, učvrs mo i održavamo zdravim svoje srce, pluća i jelo u cjelini, a to je sport i ak vna sistematska rekreacija.

Um i intelekt preko jela omogućuju svakom sportašu da izrazi svoje ambicije, emocije, osjećaje, estetsku eksplikaciju i shvaćanje života. Moramo pazi da ne upadnemo u zamku, da vrijednos koje pripadaju duhu ne pripišemo jelu.

8


Sportaši su rijetka cehovska skupina koja sprječava da „progres civilizacije pra moralni regres ljudi“. Oni u najvećem broju pošteno zarade i odrade zarađeno jer im ništa nije dano rođenjem ili prijevarom. To se osobito odnosi na manje komercijalne sportove ili niže ran-gove natjecanja jer u njima zaista nema velikih namještaljki i nečasnih rabota čiji je cilj samo brzo zarađeni novac.

Bi pošteni sportaš znači bi dostojanstveno i slobodno biće koje svoj život oblikuje samo-stalno, ali i u suradnji i uzajamnos s drugima koji su sličnih slobodoljubivih nazora i visokih moralnih kvaliteta.

Globalizacija je vjerojatno od svega dobrog i lošeg najviše pomogla sportu, ali i sport je pomogao globalizaciji. Sport za sada ne može potpuno pobjeći od neoliberalne tržišne globalizacije. Zato se moraju naći prihvatljivi odgovori, inače će doći do apsurda, do para-doksa da za sportski sastav jedne države igraju igrači koji su rođeni i potječu iz pro vničke države. Zamislimo hipote čnu, ali moguću situaciju: sastaju se u nekom sportu na svjetskom prvenstvu ili na Olimpijadi reprezentacije Francuske i Alžira. Za Francusku igra većina naj-važnijih igrača koji su rođeni u Alžiru i koji su čis Alžirci, ali koji su sada promijenili svoje državljanstvo u francusko, a za Alžir igraju glavni igrači koji su došli iz Francuske i primili alžirsko državljanstvo. Za koga će navija alžirski ili francuski građani? Gdje je nacionalna svijest i nacionalni ponos?

Bitno je da se uvijek kod promijenjenog okruženja odrede društveni zadaci i značenje sporta vodeći računa o obujmu svih njegovih korisnih i štetnih posljedica, međudržavnih implikaci-ja, od temeljnih organizacija, klubova pa do državnih ins tucija, uvijek se propitujući jesu li ostvareni temeljni ciljevi: ci us, al us, for us u interesu pojedinca i domovine ili tek samo za fi nancijsku ili poli čku korist manjine mešetara koji su skrojili nepravedne i nelogične zakone i propise.

Prva i glavna osobina sporta je osmišljeno kretanje, a život bez kretanja, kojemu je cilj da iz sebe izvučemo najviše, jest letargija. Kretanje, ne zbog kineziterapije, i ne samo radi koris , nego i zbog drugih (publike, države, grada) ima za cilj da život učini sadržajnijim, dragim i ugodnim, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga da se čovjek oslobodi svakodnevnih suvišnih nega vnih osje lnih zemaljskih dojmova. Letargija, baš kao i potpuna šina, izaziva tugu i zaziva smrt.

Jedan od glavnih ciljeva sporta je da kroz uspješan trening, a naročito kroz pobjede, pos -gnemo takozvanu ataraksiju mirnoću duše i aponiju najveći užitak, te da to podijelimo sa svojim mom, prijateljima i obitelji, mačkom ili „mačkom“.

9

FILOZOFIJA SPORTA

Jedan od bitnih zadataka sporta je spasi čovjeka od skep cizma, beznađa, malodušnos , pesi-mizma, depresije i predaje, a ojača mu op mizam i životni realizam, što je i cilj teorije života. Sport nam je sudbina i zadanost i uvijek mora bi iznad nas samih. U totalnoj depresiji koja je zagospodarila sveopćim duhovnim prostorima, u sportu nalazimo čvrstu polaznu točku za kretanje naprijed i izvlačenje iz defe zma. Bez shvaćanja esencije sporta i kineziologije kao zna-nos , ne možemo shva ni obuhva totalitet življenja i puninu pravih životnih vrijednos .

Odnos čovjeka prema svojem, ali i tuđem jelu, zanima nas od pam vijeka. Zdravlje i ljepota su vrlo važni u našem životu, u živo ma naše obitelji, ali i čitavog čovječanstva. Bez ak vnog sudjelovanja ništa se neće samo napravi ni poboljša . Svako izbjegavanje te prevažne ljudske ak vnos nije dobro ni za pojedinca ni za svijet u cjelini. Smišljeno i svrhovito kreta-nje je temeljni fenomen čovjeka i prirode u cjelini. Sportskim kretanjem osvajamo prostor i vrijeme, a to je svrhovi život. Zamislimo depresivno stanje tjelesno degradiranih i fi zički zapuštenih osoba bez kondicije koji si ne mogu dopus cjelodnevno planinarenje, duge vožnje biciklom ili barem fu ng.

Jasno je da sportaši, umjetnici, znanstvenici (igrači, treneri, članovi uprava) moraju svlada svoju sportsku i strukovnu vješ nu, ali trebaju izgradi i cjelinu svoje osobnos . To se najlak-še pos že polivalentnim poznavanjem kulture, umjetnos , psihologije, sociologije i fi lozofi -je. Ne bi trebali bi samo strojevi za rekorde, nagrade i medalje, nego trebaju formira svoje ispravne stavove kako bi mogli bi odgovorni za sve životne odluke u sportskoj, poli čkoj ili znanstvenoj karijeri i poslije nje. Bez potrebne obrazovne širine neće moći shva kulturu i umjetnost i znanost, a bez toga nema pravilnih životnih stavova i punine života.

Dakle, sportaši trebaju bi polivalentno obrazovane i kompletne osobe. Ako to nisu, zapast će u razne krize. Problem je kada se sve u životu stavi samo na jednu kartu. Tada postoji mogućnost velike ranjivos jer se uzdamo u samo jedno životno sidro. Kada imamo više uporišta, tada se stres s jednog područja prebacuje na drugo. Poznato je da ne treba puno vjerova čovjeku „samo jedne knjige“. Uz sport trebamo nauči i druge prave vrijednos . Svijet i horizon sportaša moraju bi mnogo prostraniji nego što su sportske dvorane i sportski tereni. Ako ne vidimo dalje od dvorane i više od tribina, tada smo slični onima koji pišu grafi te pa ne mogu vidje dalje od zida. Zato sportaši trebaju izuči „pričuvna“ zvanja za druge propulzivne djelatnos kako bi svoj život prije ili kasnije preuzeli u svoje ruke. Takvo učenje će ih oslobodi od uskog sportskog geta i omogući izbjegavanje globalnih životnih stupica. Za sada ima još uvijek svega nekoliko propulzivnih sportskih grana koji omogućuju čist i siguran profesionalizam. Sportašima se mnogo lakše nego drugima uključi u mski rad, osposobi se za socijalnu kompetenciju, prilagodi se za neizbježne radne i životne konfl ikte te nauči umreženo razmišljanje. Osim toga, sportaši trebaju i poslije najuspješnije

10


karijere radi nešto korisno jer će svojim ogromnim potencijalom pomoći društvu, a i sebi i izbjegli upadanje u psihofi zičku zamku.

Znanstveno je dokazano da samo spoj fi zičkog i intelektualnog zdravlja osigurava dug život. Ne bismo se trebali zavarava i čudi ako neki naoko pripros čovjek doživi duboku starost. Radi se svakako o inteligentnom čovjeku koji je znao rješava komplicirane životne situa-cije na promućuran način. Samo fi zičke ak vnos nisu dovoljne za dug život. Sportaši koji nemaju „širinu“ ne žive dugo. Intelekt po če sve druge tjelesne ak vnos i dovodi vitalne organe u red. Zato je važno temeljito i široko obrazovanje.

Is na je da samo fi zički emancipirana osoba može bi slobodna i umom. Međugradski i međunarodni kontak omogućuju sportašu osobnu emancipaciju i proširuju ne samo sportsko već i svekoliko obrazovanje, od učenja novih jezika do upoznavanja raznih kultura, prevladavanja klasnih i rasnih obilježja i izgradnje poli čke kulture.

Ne može se smatra kulturnom osobom onaj tko se ne bavi fi zičkom kulturom, jer je fi zička kultura važan sastavni dio opće kulture. Cilj kulture je najveća moguća sreća koja ide pre-ko zemaljske sreće: cilj joj je rađanje velikih djela. Dok apsolutno, preveliko ili nedovoljno znanje vodi pesimizmu, kultura je, uz umjetnost, jedan od lijekova pro v toga. Sport kao kontraentropijska djelatnost koris svoje rekvizite kao ratne sprave pro v starenja i pro v boles i za barem djelomično fosiliziranje vremena.

Danas je sport uz pomoć medija, a naročito televizije, globalna ak vnost i prisutan je u svakom domu našega planeta, čak više i od umjetnos , a i poli ke koje se javljaju samo u segmen ma i onima koji su zainteresirani. Olimpijske igre i svjetska prvenstva u olimpijskim sportovima pra gotovo cijeli planet. Danas je to fi zički i estetski fenomen i unosni posao u koji je ušla jaka industrija i veliki profi t. To je nova fi lozofska kategorija jelo i profi t, a ne samo odnos jela i duha.

Veliki razlog zašto se ljudi sve više bave sportom nije samo zdravlje, novac i slava, nego je i sve veća otuđenost suvremenog čovjeka koji se upravo kroz sport želi dokaza i sebi i dru-gima i tu pronalazi svoje ispunjenje i svoju slobodu. U sportu se pronalazi užitak u pobjedi nad pro vnikom, ali i nad samim sobom. Prednost sporta su jednostavna pravila natjecanja i mjerljivost rezultata što nije moguće u drugim sferama društvenog i poli čkog života gdje ima puno nemjerljivog i puno prevare. Ako je netko prvak u nekom sportu po prizna m pravilima, to nitko ne može ospori – nema prevare. Sportaš zna da je dobar ili najbolji. To vrlo dobro zna sto ne suća mladih siromašnih fantazista koji su započeli igra nogomet ili odbojku na Copacabani, da bi poput boema krenuli u svijet, ili milijuni skromne kineske

11

FILOZOFIJA SPORTA

djece kojoj je dovoljno osigura skromne uvjete za forhend spin, kako bi sebe i druge uvjerili da nisu samo beznačajno anonimno zrno pijeska na plaži. Zaista, ima još više onih kojima sport nije tek zanat, već je i umjetnost i vjera.

Nobelovac, veliki Camus, koji je igrao i stolni tenis za mali provincijski klub, govorio je: „Sport me naučio velikim moralnim poukama.“ Sport također pospješuje consciousness raising, uzdizanje javne svijes . I ne samo to. Mirovanje u krevetu ili u naslonjaču je isto kao i pasivna eutanazija. Od toga slabi cirkulacija koja je uzročnik mnogih boles . Ne kaže se uzalud: „Na kamenu koji se kotrlja ne skuplja se mahovina.“ (On the rolling stones no collests moss.) Rane neće brzo zacijeli , a ni druge boles neće očekivano presta bez du-hovne, psihičke podrške okoline ili specijalista. Pacijent se mora nekome povjeri , otvori i izjada , otpus ven le. Netko ga mora utješi i sasluša . Mnogi liječnici i alterna vci liječe slušanjem pacijenata. Važno je da se pod stare dane ne uvučemo u svoju ljušturu, da se ne prepus mo svakodnevnoj ru nskoj kolotečini bez ikakvog fi zičkog i mentalnog naprezanja, čekajući pasivno rasplet svoje sudbine. Nema sigurnog zaklona, uvijek ga treba održava .

Što su sport i umjetnost plemeni ji i zahtjevniji za praćenje, to imaju, na žalost, manje publike. Među m, odabrana publika je stručna i višestruko je vrjednija od primi vaca kojima nije cilj uživa u virtuoznim potezima, nego imaju sasvim druge razloge posjeta jednostavnim sporto-vima ili šund umjetnos ma. Uglavnom zadovoljavaju primi vne stras . Danas je to redovito isprovocirana „makljaža“, a prije su to bile gladijatorske igre. Glavno je da „bude krvi“.

Shva mo da nije naš cilj samo da uvježbamo nekoliko suća mladih ljudi pravilan „bekend spin“ ili da „suhim listom“ zabiju gol. Ako je to sve, onda to sve nije ništa. Timeo hominem unius libri. (Boj se čovjeka koji zna samo jedno.) Neki od njih će već možda sutra upravlja gradovima, državama i regijama. Pripremimo ih za to. Sport ima široku paletu funkcija i korisnos : od biološke, zdravstvene, pedagoške, ekonomske, estetske, kulturne vrijednos pa do sve do poli čkih ciljeva. Zato je potrebno razlikova školski ili masovni sport, kao rekrea vnu ili pedagošku metodu, od vrhunskog sporta. Svaki od njih treba ima različite metode, sadržaje, ciljeve i treba bi posebno ins tucionaliziran.

Sportaši i sportski djelatnici trebaju svoju savjest oblikova ispi vanjem samih sebe i pro-suđivanjem što je najbolje u pojedinoj situaciji, vodeći računa o ispravnos svoje odluke, kako bi bili vjerodostojni u is ni. Savjest nije samo kons tu vni izvor moralnos , već ona primjenjuje moralnost kao takvu i prilagođava se objek vnoj is ni.

Zbog toga je nepošteno da sportaši nastupaju nespremni i neutrenirani (svojom krivnjom) as an unperfect actor on the stage (William Shakespeare), kao neuvježban glumac na predstavi.

12


To je opet pitanje savjes , a savjest sportaša je posljednja instanca njegove moralne odluke i moralnog zova. O moralnoj kvalite ponašanja, vladanja i djelovanja odlučuje upravo sa-vjest. Moramo kon nuirano radi na izgrađivanju savjes i uvijek moramo zna s kakvom razinom savjes raspolažu pojedinci kao dio cijele momčadi. Ako zaista vole svoj m, za njih su najvažniji izrazi: uvijek, sada i ovdje, sve za svoj m! To je bezvremenski i bezrezervni uvjet vjernos klubu i prijateljima.

Najsretniji su oni koji spajaju rad sa zadovoljstvom, tako da postanemo kopija svojeg rada, zanimanja i edukacije, da su nam rad i zarada ujedno i svojevrsna igra, ili barem ideja za igru, da na najbolji način upotrijebimo sami sebe u stvaranju i spajanju pragma čnog i sportskog.

Krivo misle da se u sportu, baš kao i u kao u turizmu, može lakše živje od tuđeg odmo-ra nego od vlas tog rada. Kao što turis koji dođu na odmor točno znaju što očekuju od prirodnog okruženja, a što od nasmijanog domaćina, tako i sportska publika točno zna što očekuje od sportskog ambijenta, atmosfere oko borilišta, a što očekuju od svojih sportskih idola, pogotovo kod nas gdje gledatelji i sponzori priznaju samo pobjede i prva mjesta. Oni nemaju izgrađenu fi lozofi ju poraza i zato svoje promašene ambicije i sportske neuspjehe žele kompenzira medaljama onih koji igraju „umjesto njih“. Zato je potrebno razvija i izgradi šarmantnu fi lozofi ju i kulturu poraza, ako se radi o dva pro vnika koji oboje zaslu-žuju pobjedu, ali su odlučili samo milimetri, sto nke, dva boda ili sreća. Bitno je da se takvi šarmantni porazi ne događaju često, jer tako odgajani gledatelji, kao što znamo, priznaju samo prvake, a nikada odlično četvrto ili peto mjesto.

Sport, znanost i život nas uče, između ostalog, da nitko ne smije vidje našu unutarnju reak-ciju ni nakon slavnih pobjeda ni nakon velikih poraza. Ništa nije konačno, samo je ondulacija trajna, kako je rekao susjed Prak k: Post malam segentem, serendum est. (I poslije loše žetve, treba opet sija ). Kretanje je sve, ali bez ostvarenog krajnjeg rezultatskog cilja i svrhe života ipak nije mnogo ili nije ništa. Nije ništa ni naš život ako se nismo i tjelesno opismenili. Ciljevi sporta nisu da se uvijek borimo pro v nečega, valja se bori i za nešto, svoj grad, klub, domovinu. Zašto ne i za sebe?

Bavi se ak vno sportom ili pokuša živje s tom eteričnom i zaraznom djelatnošću, a ne zaljubi se u njega, to je iznad ljudskih sila.

CURIOSIS I DESTILIRANE MISLI

Humanist i francuski akademik, dokazani prijatelj Hrvatske, J. F. Deniau, pitao je Deng Xiaopinga zašto je Kina izabrala sportski susret u stolnom tenisu kako bi se obnovili diplo-

13

FILOZOFIJA SPORTA

matski odnosi sa Sjedinjenim Državama. Odgovor je bio da je to jedini sport u kojemu su sigurni da mogu pobijedi .

Grubim borilačkim i kontaktnim sportovima ljudi se vole više bavi „iz daljine“, a stolnim tenisom, tenisom i sličnim sportovima „iz blizine“, u osobnoj praksi.

Henry Miller je napisao u svom Dnevniku da mu plivanje, vožnja biciklom, šetnja kroz šumu i stolni tenis zadovoljavaju sve njegove potrebe za gimnas kom, a da ne vjeruje u dizanje utega, body building, sklekove i stvaranje mišića, osim ako ih čovjek neće upora-bi za nešto od vitalne važnos . Doživio je 90 godina.

1.1. Prednos bavljenja sportom

Najbolji način za dokazivanje i potvrđivanje jednakos i dostojanstva čovjeka je sport. Bez obzira na neke njegove nesavršenos , u njemu ima najviše is ne. Djeca običnih fi zičkih radnika često postanu bolji sportaši nego razmaženi „ta ni sinovi“ kakvih tajkuna. Boga ji se tješe i pokušavaju riješi svoje neuspjehe u sportu i zbog toga nastale frustracije tako što se bave takozvanim ekskluzivnim sportovima, primjerice golfom, jedrenjem na ekstremno skupim jedrenjacima, bobom, automobilizmom i ostalim sličnim sportovima koji zah jevaju velika novčana sredstva, ali koji nisu masovno zastupljeni ni prisutni ni na Olimpijadi.

Oni tako nikada ne mogu sazna svoju pravu vrijednost jer se nisu odmjerili s desetcima suća mladića ili djevojaka koji se bave sportovima koji su rasprostranjeni po cijelom svijetu

i koji su zastupljeni na Olimpijskim igrama. Zbog toga je sve više pri saka iz cijelog svijeta da sportske udruge, poli ka, gradovi, države i mediji podupiru takve sportove, a novim neolimpijskim sportovima neka se bave oni koji to mogu i žele sami fi nancira .

Jednakost nije ljudski ideal, kao što se pogrešno misli. Tako je i u sportu. Pojedinac teži bi bolji i boga ji od ostalih. Različitost ljudi uvjet je za čovjekov napredak. Čovječanstvo napreduje zahvaljujući različitos i raznovrsnos ljudi. Bogatstvo je cilj svakog moralnog programa, naravno stečeno na pošteni način. Nikada se ne bi izgradile piramide ili se osva-jao svemir da su svi bili jednako prosječni. Nikada se ne bi stvorila umjetnička djela visoke kvalitete da nije bilo boga h mecena. Ne bi se ni otkrili najvažniji lijekovi u prosječnim uvje ma. U svemu i za sve ipak treba naći mjeru.

Po mišljenju mnogih psihologa i fi lozofa životni cilj čovjeka je nalaženje mjere. Ne postoji samo jedno rješenje čak ni za ključne situacije u životu. Moramo se opredijeli za jedan

14


od više različi h putova, a ponekad nas do ciljeva vodi i nekoliko jednako dobrih putova i rješenja, samo su neki od njih kraći i teži, a drugi su duži i sigurniji. Čuvajmo se životnih pre-čaca, hodajmo provjerenim utabanim stazama što je više moguće. Među m, ako je čovjek siguran u sebe, ima viziju, ako mu autorite vjeruju, dobije potrebnu logis ku, neka bude inovator, revolucionar u znanos i sportu i promicatelj avangarde.

Kako pokrenu ljude čak i u životnim nedaćama? Nije uvijek is na da je svatko kovač svoje sreće. Mnoge sudbine ovise o okruženju koje su nam ostavili roditelji, sportsko društvo, država. Potrebni su nam drugi ljudi koji će se bavi nama u presudnim trenutcima života ili koji će nas usmjeri i da nam priliku kada dođe „naših pet minuta“. Čvrst i siguran okvir treba stvori država sa svim svojim ins tucijama koje su joj na raspolaganju, a također i obitelj kao temeljna ćelija društva.

Kvalitetan sport nam pomaže da se izvučemo iz današnje, svuda raširene životne pustoši. U toj sportskoj oazi utočište će naći imućniji, ali i mali ljudi. Lakše će se djelova punim životnim zamahom i prije se odrazi od dna u raznim osobnim i općim krizama. Pravi smi-sao ćemo pronaći tek onda kada nećemo obara samo rekorde u plivalištu ili na trkalištu, nego kada ćemo posta prvaci u trpljenju i poniznos , u darivanju osmjeha i prijaznog lica, kada ćemo svoje ostvarene profi te i dividende zna mudro i širokogrudno koris za razvoj znanos , kulture i u humanitarne svrhe.

Važno je zna i moći rasporedi moralne zahtjeve našeg vremena i našeg okruženja u životu, a posebno u sportu. To je čovjekova zadaća, a sport ima zadatak da nam pro-duži zdrav život i kvalitetu življenja. Znanstveno je dokazano da samo spoj psihičkog i fi zičkog zdravlja osigurava dug život. Nemojmo se zavarava i čudi ako neki naoko pripros čovjek doživi duboku starost. Radi se svakako o inteligentnoj osobi koja je znala snalažljivo rješava komplicirane životne situacije. Fizičke ak vnos nisu dovoljne za dug život i zato sportaši koji nemaju „širinu“ ne žive dugo. Intelekt po če sve druge tjelesne ak vnos i dovodi vitalne organe u red. Zato je uz fi zis važno temeljito i široko obrazovanje.

Ne smijemo nikada zaboravi na važnost e ke u sportu. Pri tome mislim na moral kao prak- čni i svakodnevni pozi vni ljudski odnos sportaša prema sebi, pro vniku i prema okruženju,

koji provodi ne samo poš vanjem pravila igre nego i nepisanim moralnim, džentlmenskim običajnim kodeksom i fair play igrom. To je osobito bitno u delikatnim i potencijalno kon-fl iktnim situacijama koje pravila i suci nisu mogla predvidje , tako da sportaš ima priliku odabra između lošeg i dobrog. Važno je da se međusobni individualni i kolek vni odnosi među suparnicima ne svedu samo na korektne, već i na prijateljske.

15

FILOZOFIJA SPORTA

Svaki sat proveden na sportskom borilištu pod stručnim nadzorom donosi izravnu korist. Mi-jenja se fi zički izgled i kondicija i jačaju se skrivene pozi vne karakterne osobine koje mogu preoblikova i um koji je bio zapostavljen. Razvijaju se pozi vne karakteris ke, a suzbijaju se nega vne crte čovjeka. Velika je korist i od jačanja međuljudskih odnosa. Ne manje važno, sport nas, kao i snovi, vraća u naše dje njstvo ili u nastavljanje dje nje igre i na taj način ispunjava po snute želje i očekivanja koja su preostala iz najranije mlados . Sportašima se produžuju dje njstvo i mladost kao najljepše doba. Gajrer je rekao: „Dok traje, uživanje je samo sebi do-voljno.“ Među m, traje kratko i pretvara nas u homo urbanicusa terribilisa, urbanog čovjeka.

Ostali razlozi zašto se bavimo sportom jako su važni i korisni. Redovito bavljenje sportom, između ostalog, snižava kolesterol, smanjuje tjelesne masnoće i masnoće u krvi, ublažava nastanak i posljedice dijabetesa, smanjuje prekomjernu težinu i na taj način š zglobove, srce i kičmu, smanjuje povišeni krvni tlak, povećava kondiciju, održava nas mlađim i ljepšim, produžuje nam život i kvalitetu življenja. „Kada bi se vježbanje moglo stavi u tabletu, taj bi se lijek propisivao i bio bi najkorisniji na svijetu.“ (predsjednički savjet za bavljenjem sportom u Sjedinjenim Američkim Državama).

Neizmjerno je korisno da se mladi ljudi pomoću sporta nauče putova , upoznava druge ljude i običaje, druge kulture i strane jezike. Bez putovanja se nitko ne osjeća slobodnim. Čovjek mora putova jer nije sta čan, nije biljka koja je ukopana na jednom mjestu. Ipak, jako je važno da ima svoje polazište, da nije lutalica, da ima svoje sidro kojemu se uvijek može vra u sigurnost.

Zaključak je da su funkcije i zadaci sporta mnogo više nego stvaranje psihičke stabilnos , utrenirani mišićni i krvožilni sustav, bolja cirkulacija, kapaci ranje pluća, smanjenje preko-mjerne tjelesne težine i zarađivanje novca. Trebamo li dobre sportaše, trenere ili sportske djelatnike poslije završene karijere umirovi ili ih treba iskoris ? Svakako ih trebamo, jer su svi oni natprosječno inteligentni, izvanserijski su disciplinirani, govore strane jezike. Upotrebljivi su za vojsku i policiju, za razne ins tucije, za nastavak rada u sportu, za lokalnu i visoku poli ku, ali i za poduzetništvo.

Sportsku prepoznatljivost trebamo više koris za prepoznavanje iden teta države, za stva-ranje stalnog imidža prema stalnim simbolima, ne samo nacionalnim dresovima. Uz Lijepu našu, jednu od najmelodičnijih i najidiličnijih himni, koja ne doziva nikakvo zlo ni ratnim tru-bljama ni bojnim bubnjevima nego tek priča o ljepo prirode i slavnim i junačkim precima, i uz opjevanu trobojnicu koja, na sreću, ima bijelo polje u sredini, kamo jasno stanu ostala obilježja, sportska simbolika je najprepoznatljivija. Teore k zna i trebamo mu vjerova kada kaže da moramo svim silama i svom mudrošću sačuva svaki pedalj tog najljepšeg kutka na

16


Plavom planetu. No krenimo barem od standardiziranja i unifi ciranja dresova. Neka sve na-cionalne „repke“ imaju iste dresove, bez agresivnih i neukusnih reklama, tako da ih odmah cijeli svijet prepozna, da nas poštuju, ali ako treba, da im utjeramo strah u kos .

CURIOSIS I DESTILIRANE MISLI:

„Tko se kreće, zahrđa neće.“ (Priznajte da, za sada, više volite naslonjače i daljinske upravljače).

Bavljenje sportom s mulira rad bubrega, odstranjuje štetne nitrate i mokraćne kiseline iz organizma (kristali gihta), jača i razvija ograne i udove. Najbolje se bavi napornim sportom 4-5 sa nakon obroka, nakon što se hrana probavi.

1.2. Sportski izgled i imidž

Kakav je osjećaj kada je netko svjestan svoje ljepote ili ružnoće i kada mu to drugi stalno objek vno potvrđuju i estetski „parametri“ dokazuju? Kakve su koris ili nedostaci ljepote ili ružnoće duhovne, emocionalne, materijalne? Mijenja li se kvaliteta naše osobnos promje-nom izgleda? Osjećamo li se izdanim ili ponosnim ako nam se bračni ili životni drug nakon više godina bitno izmijeni poružni ili se proljepša? Trošimo li previše energije, vremena, novca i zdravlja da pos gnemo ljepši izgled? Želimo li bi ljepši samo za sebe ili i za druge? Kada smo zadnji puta stali goli pred ogledalo bez šminke i bez uvlačenja trbuha kako bismo vidjeli barem fi zičku is nu o sebi? Sokratova je rekao: „Onaj tko slijedi put potpune spoznaje mora se već od mlados suoči s ljepotom jela.“ Prije njega je pisano: „Čovjek se poznaje po liku svojem, a umnik se prepoznaje po licu.“ (Sir 19,20) Sve Pavao je zapisao da jelo treba njegova i ljubi jer je ono prijestolje duha. Slično se govorilo o sportu i fi zičkom vježbanju u svim razdobljima, bez obzira kojom brzinom silazili niz stepenice stoljeća, sve do današnjih dana, kada nam su fi zičke ak vnos ne samo stvar kulture, zdravlja, este ke, umjetnos , pravih vrijednos , nego i pukog opstanka. Trebamo se bavi sportom, pravilnom prehranom i bi pozi vne ličnos kako bismo mogli i nakon nekog vremena sami prepozna pred ogledalom. Ne želimo da nam se dogodi isto kao i genijalnom Emilu Cioranu kada se pogledao u ogledalu i vidio užas te zapitao: „Tko je taj čovjek? To nisam više ja!“ Prepoznao se tek po odijelu i šeširu. Bio je nalik na proždrljivca koji je izgubio ape t misleći na glad. Fizička percepcija jela se mijenjala kroz stoljeća pod utjecajem prevladavajućih nazora društva čija je fi lozofi ja imala prevlast u tom razdoblju, od Grka i Rimljana do judeokršćanskih odrednica i svjetonazora, preko renesanse, pa do uspona znanos i umjetnos . Za Descartesa je jelo samo fi zičko, a za Svetog Pavla je i fi zičko i duhovno, ali prvenstveno duhovno. Naša je zadaća objasni opseg h tumačenja,

17

FILOZOFIJA SPORTA

stvarnih i simboličnih vrijednos . Poznato je da su u an ci glorifi cirali jelo razvivši i teoriju njegove este ke. Olimpijske igre su sve od 776. godine prije Krista uzdizale ljepotu muškog jela na Olimpu. Na Lezbosu su se žene natjecale u ljepo . Tako je bilo sve do „osnivača“

hedonizma, Aris pa, Sokratovog prijatelja, koji je luksuzno živio, za kojega su tjelesna uživanja bila bolja i važnija nego mentalna te Epikura za kojega su duhovni užici bili iznad tjelesnih, a pogotovo Platona za koga je jelo soma bilo potpuno podređeno duši. Ni Sokrat se nije bojao smr jer je smatrao da se nakon odbacivanja tjelesnog očekuje besmrtni život. Među m, Platon je uvažavao ljepotu jela kao prvu stepenicu prema apsolutnoj ljepo i Bogu. Zato je propagirao fi zičke vježbe, osobito gimnas ku i hrvanje, ali i intelektualno uravnoteženje, sve do juvenalskog „Mens sana...“ Vodeći teolog svojeg doba, Sve Toma, nije prihvaćao ni Pla-tonov dualizam (holomorfi zam) ni Aristotelov materijalizam, već je objedinio jedinstvo jela i duše. U renesansi (od 14. stoljeća) ponovo se otkrivala ljepota jela, osobito za Bo cellija, Leonarda, Michelangela, Raphaela i Tiziana. Filozofi su također smatrali da su dobro i lijepo u jelu jednako bitni. Glasovi s list i tvorac modernog europskog romana koji nije preferirao fi lozofi ju, Gustave Flaubert, napisao je: „Mi i pro v svoje volje ljubimo ono što je lijepo, a mrzimo ono što je ružno. Svi psi laju na prosjake zato što su odrpani. Djecu nećete uvjeri da je lijep netko tko im se ne sviđa, tko je ružan. Kada se htjelo prikaza anđele, za uzor su izabrane gole žene.“ Renesansni genije arhitekture, slikarstva i kiparstva Michelangelo (1475. - 1564.) nije bio sasvim u pravu kada je govorio da je ljudsko jelo potpuno dostatno da se izrazi ljud-ska priroda i čovjekov karakter u raznim situacijama. Očito nije poznavao današnje poli čare, njihovu glumu i laži kojima mase pobožno vjeruju i nikako da im proniknu u nutrinu. Imao je utoliko pravo što je svojeg Davida „oživio“ udahnuvši mu dušu.

Svi (skoro) znamo da je nešto lijepo ili ružno, ali ne znamo koja su sigurna mjerila za odre-đivanje este ke. I dalje će se vodi rasprave jesu li mjerodavna čula (cogni o sensi va) ili je presudna racionalna spoznaja kao što je utvrdio Baumgarten, osnivač este ke, koji je ustrajao na logičnim saznanjima jer se je bojao, kao i Valéry, da je naše opažanje otupjelo svakodnevnim navikama tako da nam je lijepo uglavnom ono što očekujemo da ćemo vidje- . Netko nam je možda na prvi pogled ružan, ali se kasnije na njega priviknemo. Prvi dojam

ne vara, a kasnije na nas utječu i druga obilježja (simpa ja, glas, držanje, narav). Slično je i s krajolikom. Jako sam se začudio kada su nam Afrikanci ozbiljno ponudili razmjenu turis čkih usluga tako da naši posjete njihovu Saharu, a da oni dođu na naš Jadran.

Sportaši bi trebali i morali ima sportsku fi guru. To im je zadatak. Ne smiju dozvoli dekaden-tno obličje jer bi djelovali neuvjerljivo na publiku, a i na pro vnike. Ne mogu si ni vrhunske sopranis ce dozvoli da interpre raju mlade udavače ako su debele. Ni Hamlet nije vjeran svojem liku ako će ga glumi glumac od preko sto kilograma. Svatko treba razvija i njegova svoju unutarnju i vanjsku osobnost. Prema osobnos (personality) se razlikujemo od drugih,

18


po njoj smo jedinstveni. Ona je zbroj individualnih osobina prema kojima nas je lako odijeli od ostalih. Pri tome je bitno promatra istovjetno ponašanje i približno iste reakcije na iste doga-đaje. Onaj tko nije dosljedan sebi smatra se nerazvijenom osobom s ozbiljnim otklonom prema nenormalnom. Intelektualci imaju svoju „slavu“ i drukčiji ugled pa im nije potrebna tjelesna veličina jer s njom nemaju puno veze. Njih ne zanima jelo, nego duh. Kandida za „visoke po-zicije“ traže svoj sjaj na drugim područjima. Prijatelj Skep k nas uvjerava da ne vjeruje mnogo ni poli čarima ni „mudracima“ koji su deformirani svojom krivnjom, jer ako ne mogu vlada so-bom, kako će utjeca na druge. Složio se i Eklek k: bi primjereno dizajnirana osoba nije samo privatna stvar pojedinca. Dobra forma jela pretpostavka je i za čovjekovu dobru funkciju, za dobro zdravlje koje je važno za državni proračun i za psihološki status nacije u cjelini. Naime, svaka nacija koja ima u prosjeku više stasi h i dobro građenih muškaraca i žena nego druge etničke skupine je ponosnija i djeluje uvjerljivije od onih koje „organolep čki“ nemaju takav izbor. No vrhunski sportaš, bez sumnje, mora ima , uz ostalo, i vrhunske tjelesne atribute koji će pretvara ljepotu u imidž koji će „zbunjiva “ okolinu. Ljepota jela i čes tost su dvije sestre, no to mora bi ljepota koja je nusprodukt korisnog sportskog treninga i pravilne ishrane, a ne stvaranje „ciljane ljepote“ koje je smo sebi svrha, koja je nastala pretjeranim bildanjem fi tness manijaka i džogera koji su od jutra do mraka u teretanama ili pred ogledalima. Kod njih je pri-sutna narcisoidnost jer im je pažnja fokusirana samo na jedno, na sebe. Nužnost za unutarnjom ljepotom pretpostavlja vanjsku ljepotu. U lijepom jelu uvijek je i ispravna i pravedna duša, a u nakaznom i zapuštenom jelu rijetko boravi plemenita duša (platoničari). Bez obzira na to što su intelektualne vrijednos puno važnije, vođene prvenstveno moralnim zakonima, uz umnu ljepotu važna je i tjelesna este ka. Moguće se približi apsolutno velikom ili barem bi neka veličina (magnitudo et quan tas) tek kombinacijom jednog i drugog. Ne smije se dogodi da nam jelo pripada 21. stoljeću, a da um i inteligencija zaostaju stoljećima iza toga. Prorok Joel (Jl. 2,13) je objašnjavao da vanjš na ne služi ničemu bez nutrine (Scindite corda vestra…). Ni-sam sreo nikoga tko ne bi želio bi naočit, markantan ili ne bi h o bi ugodan oku. Možda zato što je traganje za este kom, ljepotom i skladom utkano u naše gene još od edenskih vremena, kao naša ha, ali i javna čežnja. Već tada je bilo rečeno da je sve što je stvoreno dobro, znači i lijepo. Pri traganju i pronalaženju lijepoga (i dobroga) služit ćemo se elenk čkim i protrep čkim metodama. Svako od nas nosi u sebi više ili manje ljepote ili dobrote, samo je pitanje želimo li je pronaći ili istaknu . Ni Teore k se ne slaže sa starim mudracom jer je napisao: „Odvra svoj pogled od ljupke žene i ne gledaj tuđu ljepotu!“ (Sir 9,8), ali na drugom mjestu kaže: „Ne hvali čovjeka po obličju njegovu i ne preziri nikoga zbog njegova izgleda!“.

Iako je ulaganje u glavu teže, dugotrajnije i nesigurnije, nemojmo ulaga samo u jelo, naro-čito ne u trbuh, radi bržih rezultata, pojašnjava Prak k. Priznajmo da i vježbanje zapuštenima pomaže da izrone ispod naslaga godina prekrivenih salom. Svoj ukus, kao estetsko vrednova-nje i rasuđivanje ili poimanje ljepote, ne možemo defi nira ni drugima nametnu nikakvim

19

FILOZOFIJA SPORTA

dokazima, empirijom ili objek vnim mjerilima, bez obzira na zlatni rez i svu umjetnost. Lakše bismo mogli defi nira i prepozna ono što je ružno koristeći sensus communis aeste cus. Znamo da se ljepota izražava u oblicima koji kod gledatelja ili slušatelja izazivaju ushićenje, ugodu, smirenje, ravnotežu i dobro raspoloženje, a ne uznemirenje. Nema konačnog odgovora i defi nicije što je to lijepo, barem ne za sva vremena i za sve prostore. Ružnoća može bi poželjna samo ako je po cajna prema dobrome i prema boljemu. Ružno dijete roditeljima nije ružno. Ružnoća nije zalutala i nije promašaj na ovome svijetu. Čovjek ne mora bi lijep da bi bio uspješan i koristan. Ružnoća nije defekt evolucije, iako imamo dojam da smo se svi uro li pro v ružnoće. Znanac Cinik je podrugljivo rekao ružnom susjedu, kada se nalju o na njega, što ga više gleda, to manje vjeruje da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku.

Na svijetu je mnogo ružnoga nego lijepoga, čak i u prirodi, a pogotovo u djelima ljudi. Nismo sigurni što je ljepše: pinija ili stablo stare masline. Zimzelena pinija (čempres) za-divljuje nas svojim vitkim stasom i uspravnim držanjem, usprkos svim vjetrovima i nevera-ma, a ispucano, nakrivljeno i asimetrično stablo masline, bez pravilnog rasporeda forme, puno prividnog kaosa, priča nam o teškim uvje ma svojeg života koji su se odrazili na njezin oblik, o dugovječnom postojanju na škrtom tlu i o korisnom plodovima koje daje, za razliku od elegantnih pinija i čempresa koji se najbolje osjećaju tek u društvu nadgrobnih spomenika. Is nske vrijednos se dokazuju kada opstajemo i napredujemo u okolnos ma na koje ne možemo utjeca ni ih možemo mijenja . Maslina može izgorje do panja i opet će se oporavi . Ima stručnih mišljenja da metuzalemske i ahasferske masline postoje još od Kristova doba. Kažu da su i najvrjednija ljudska djela stvorena u najvećim patnjama i bolovima koji graniče sa smrću. Lijepim se osjećajima, među m, stvara loša književnost (A. Gide). Kada ocjenjujemo lijepo ili ružno, vodimo računa da vrijednost nije samo u izgledu, nego i u sadržaju i cjelovitos . Najvažnije je da prepoznamo kič jer je on mnogo ružniji od ružnoga. Kod subjek vne ocjene ljepote trebamo posluša svoj prvi dojam, jer se kasnije priučimo.

Poneke živo nje, primjerice kornjače, nisu ni graciozne ni elegantne, ali su simpa čne i bezopasne, svi ih volimo drža u ruci, njegova i spašava . Njihova dugovječnost također govori o njihovoj ispravnos . Amorfna masa slona ne djeluje profi njeno, ali svi ga volimo zbog njegove pitome naravi i zbog toga što nije agresivan. Uostalom, svi oni koji su stvarno jaki nisu agresivni jer im to ne treba. Za čovjeka je bitno kako će se odredi prema životnim i općeprihvaćenim vrijednos ma, a posebno je važno što i kako ćemo inves ra u sebe i što želimo napravi od sebe. Pomozimo licu i jelu da ne budu samo dio potrošivog ubrzanog univerzalnog vremena. Usporimo starenje, baš kao i što našem Planetu možemo pomoći ako ga ekološki sačuvamo. Razne kremice i table ce malo pomažu, a fi zičko vježbanje i zdravo življenje jako su djelotvorni.

20


Izgled čovjeka, zgrade ili umjetničkog djela refl eks je vremena, okruženja, stanja i života u kojem je nastalo. Este ka ne znači da se radi samo o lijepom, premda se na to odmah pomišlja. Este ka je znanost o opažanju, o osje lnos , o ću lnim nazorima, a ne samo znanost o lijepom. Ljude ne možemo kategorizira prema njihovoj ljepo kao hotele s jed-nom zvjezdicom ili pet zvjezdica ili kao zgrade koje su vrjednovane od nulte kategorije pa na dalje. Ljudi u prirodi više zapažaju i posjećuju nacionalne parkove, a ignoriraju ono što je ružno. Iznenadio sam se kada su nam Alžirci i drugi iz sjeverne Afrike nudili da posje mo njihovu saharsku pus nju u zamjenu za posjet našem plavom Jadranu. Ima posje telja koji žele vidje pustoš Antark ka. Možda su „ružnoća“ i pustoš prisutne na svijetu samo zato da „denuncira i kri zira“ Tvorca i ukaže na njegove greške? Nikako!

Tertulijan je još u katakombama zabranio da se slikaju jela i zato iz tog doba nema ni jedne slike Krista. Tijelo je simbol našeg trajanja, obilježje vitalnos ili oznaka našeg poraza i naše egzistencije. Osim funkcionalne, ono ima i estetsku ulogu, ima svoj format, raspored masa i strukturu. Najrječi ji su govor i poruke preko forme jela, iako nismo uvijek svi jednako sigurni što nam ono poručuje. Tijelo se, osim u trajanju, može doživljava i u boli, ero ci, smr i uskrsnuću. Bez uskrsnuća nema ništa! Sport je na neki način i „vizualna umjetnost“ i od njega ne očekujemo samo da bude nužni ogrtač naše duše, nego da bude ideal ljepote. Kroz povijest je jelo mijenjalo svoju simboliku i značaj i zato pojam o ljepo (Schenthei-tbergieff ) nije neka konstanta, osim u najvažnijim elemen ma.

Nužno je da sportsko jelo bude lijepo, estetski oblikovano, jer obliku odgovara i subjekt. Žao mi je kada pametna osoba ima loše jelo svojom krivnjom jer to znači da njezin duh loše stanuje. Sve se može rela vno brzo zamaskira gladovanjima i dijetama, fi tnessom, wellnessom i „kvarcanjem“, ali jedno se nikada ne može: sportske noge i skladnost jela su mjerilo koliko je tko proveo u sportu i je li pravilno radio. Dužnost trenera je da sportaši djeluju uvjerljivo svojim stasom i svojim držanjem. Ljepota je proporcija, red i mjera. Ljepota je prirodna jer se u njoj nalazi njezina suprotnost ružnoća, kako tvrdi naš prijatelj Aristotel. Uostalom, čak ni u Filozofovo vrijeme nije bilo dosta bi tek emmeles kai chariessa, „zgodna i duhovita“, nego se cijenila klasična ljepota. Ženska ljepota je oduvijek bila čvrsta prečka na ljestvici prema uspjehu. Sljedbenice Svete Tereze Avilske neka i dalje misle: „Prvo što nam je učini jest okani se ljubavi prema vlas tom jelu.“ Moderni teolozi (T. Merton) kažu da nije važno oslobođenje od jela, nego od duha, jer nismo sputani jelom, nego duhom. „Ipak“, tvrdi Cinik, „opušteni mišići i zgrbljenost, uspavanost, suvišno popuštanje muskulature gravitaciji sugeriraju kod fi zički zdravih ljudi intelektualnu stanku u zapuštenom životu.“ Prak k kaže da je loše građena osoba uvijek inferiorna pred sportski oblikovanom osobom, bilo u odjeći ili na plaži, kod liječnika ili s partnerom u krevetu. Iskusno oko lako može iščita razlike u individualnos , ne samo po licu, nego i po jelu koje je odašiljač naših

21

FILOZOFIJA SPORTA

radnih i drugih navika, naših poruka, pa i naše svijes . A individualnost je teško „uhami “ u unaprijed određene šablone koje propisuju moćni mediokrite i šablonizirani sustavi. Zato vlasnici loše građenih jela svoje slabos i defekte najčešće moraju kompenzira skrivajući se u začahurenim skupim odjevnim predme ma ili u skupim automobilima i jahtama.

Suvremeno jelo je prihva lo grčki model ljepote, pogotovo od uspostave Olimpijskih igara 1896. godine i Nietzsche, preteča Sartrea, glorifi cirao je jelo govoreći: „Više je razuma u tvojem jelu nego u tvojoj najboljoj mudros .“ Siegmund Freud, osnivač psihosomatske medicine, tumačio je da su jelo i um na određeni način jedno. Spomenimo i najveću za-bludu kojom je Hitler h o ispoli zira i ins tucionalizira jelo te bezuspješno prikaza superiornost plavokosih arijevaca kombinirajući i zloupotrebljavajući Darwina i Nietzschea. Nikada ne razvijajmo kult jela bez kulta duha i kulta dobrote.

Točno je da su žene poslije pedesete odgovorne za svoj izgled, a muškarci za svoj bankovni račun. Lijepo je ima lice koje zrači intelektualnim sjajem, izražava se glazbenom otmje-nošću govora, elegantno se kreta , ali fi zička privlačnost nije samo za prvi dojam. Pri tome moramo pazi da umjesto estetskog uživanja ne upadnemo u klopku čulnos prema onima na koje nemamo pravo. Zato se i bavimo sportom, jer nam sport i tu pomaže, pogotovo u vremenu kada ponegdje prevladava kult jela umjesto kulta duha. Spas i čudo se događaju u sportskoj svlačionici u kojoj se zbivaju prave metamorfoze. Ne mijenja se samo odjeća u dresove, dolazi i do fi zičke i psihičke preobrazbe. Oni koji su se presvukli, sada su ono što najbolje znaju, postaju samouvjereni i samopouzdani, promijenili su svoju osobnost na bo-lje. Oni će u sportskoj areni znači mnogo više nego kada su u svakodnevnoj odjeći i obući. Sada jelo i naučeno znanje postaju karta iden teta, lozinka prepoznavanja i društvenog ugleda. Ovdje nije bitno koliko je jelo privlačno na plaži ili na nekom tulumu, bitno je kakav će sportski rezultat pos ći.

Svima je lijepo vidje kada je neka sportašica sprijeda seniorka, a odostraga još juniorka. Evo nešto pro v feministkinja. Neću ih pita zašto ih nema više na radu u kanalizaciji, na gradiliš ma ili na ra š ma, jer njih samo zanima zašto ih nema više u Saboru ili u raznim državnim agencijama. Mislim da je glavni ženski problem u tome što je muški glas tenor odlučniji i sigurniji od ženskog soprana. Moj susjed Cinik je iskren kada kaže da bi radio više kućanskih poslova da je njegova žena fi zički jača ili novčano moćnija od njega. Sve dok se ta gruba is na ne promijeni, ženama ostaju lukavstvo i šarm da se izbore za bolju poziciju. „Želim,“ dodaje Cinik, „posta barem na godinu dana žensko, da se dobro odmorim.“

Uostalom, svaka „prava“ ženska je učenjak jer „vlada“ i drži pod nadzorom svoju okolinu. Koli-ko je este ka važna ženama? Prisje mo se prizora iz Sartreove drame u kojoj grešnica čak i u

22


paklu prigovara da je dobila ležaljku čija se zelena boja ne slaže s plavom bojom njene haljine. Više od paklenih muka je smetaju neusklađene boje koje se međusobno „grizu“! Druga pak ne želi zaplaka samo zbog toga da sačuva šminku. Kada joj kolegica, također iz pakla, kasnije popravi šminku, naša junakinja je sa sumnjom pita: „Imate li vi moj ukus?“ Sada se već bojim da sam otvorio i druga vrata „feminis čkog problema“ i da bih mogao osta na propuhu.

Ima prilično is ne u tome je da je ljepota odraz karaktera i izraz moralnih navika koje se refl ek raju na jelu i na licu. Tijelo je televizija psihe na kojoj znalci mogu vidje tuđe strahove i strepnje, rados i ljubavi, mržnje i dodvoravanja. Samo nakratko mogu se navući različite maske kojih neki imaju na zalihama za sve prigode. Sportska ljepota je oslobođena bilo kakve stras . Is na je da je strast poželjna, ne samo kod zaljubljenih, ali u sportu ipak mora bi potpuno kontrolirana. Sportski izgrađeno jelo i sportske crte lica te ljepota koja ih pra samo po sebi su obećanje sreće. Naravno, uz barem minimalne intelektualne atribute koji se pametno koriste. Sportski oblikovana ljepota pruža mogućnost i sposobnost pružanja dodatnog uživanja ne samo u ljubavi, toj najjačoj stras , nego i svima ostalima koji u sport-skom borilištu prate natjecanje i znaju uživa u visoko dizajniranoj osobi. Upozoravam da i s ljepotom treba zna oprezno postupa da se prolaskom vremena ne uđe u bezizlaznu situ-aciju. Ljudska ljepota je najnepomirljivija prema mnogim psihološkim tumačenjima, tako da nam se to isto, nekada idealno građeno jelo, može kasnije vra s osvetom i odmazdom. Zato iden tet, da ga ne izgubimo, moramo gradi na trajnijim i pravim vrijednos ma koje će ublaži i izgladi fi zičke gubitke iz mlados .

Čovjek nije više umjetnik, nego je postao umjetničko djelo, kako je govorio Nietzsche. A „dije-te ka“ nije samo riječ koja obuhvaća znanost o ispravnoj prehrani, već je i umijeće življenja. Čovjek, osobito lijepo građena sportašica, umjetnost je bez muzeja, za razliku od „oglodane“ manekenke koja nije rezultat upornog i stručnog rada, nego samo cjeloživotnog izgladnjivanja. Nije dovoljno ako je valovita vitka prilika samo rezultat gena, bitno je da je ona kolateralni rezultat sportskih treninga. Tada će ljepotu pra i zdravlje. Immanuel Kant je također mno-go pozornos pridavao svojem jelu. Njegov postulat je glasio: „Zavladaj svojom prirodom, inače će ona zavlada tobom.“ Smatrao je da lijepo i uzvišeno stvaraju osjećaj ugode. Doista, potpuni smiraj možemo pronaći tek u ljepo protkanoj dobrotom i bogatstvom unutarnjeg života. Zato nečiji imidž (izgled) treba promatra i u mirovanju (sta ci) i u pokretu (dinamici), a osobito treba osvijetli i defi nira psihološki profi l, odnosno karakterna svojstva.

Susrećemo mnogo ženskih (i manje muških) jela koja su toliko skladne prirodne građe i djelu-ju harmonično, gotovo prema zlatnom rezu u svim bitnim proporcijama (1: 1,6), kao što su već otkrili stari Grci i Leonardo Da Vinci. Tu priroda nije ni najmanje pogriješila. Kod takvih osoba nema, barem izvana, biološke greške, no takva naslijeđena ljepota nije dovoljna za prave znal-

23

FILOZOFIJA SPORTA

ce koji znaju da kod formiranja takve fi gure nije bilo sustavnog i stručnog sportskog rada. Vidi se da to nisu osobne zasluge i da to neće dugo traja jer ne postoje tragovi znalačkog treninga i kvalitetnih natjecanja. Nema ugrađenih dugogodišnjih sportskih navika.

Iskusne „šmekere“ i sportski školovane promatrače ne inicira želja da se takvoj osobi dive, da joj se priđe i kaže nešto iskreno, lijepo i ugodno što bi bilo u suglasju s m prirodnim, ali neizgrađenim ljepotama. To su nezaslužene ljepote, nastale bez uloženog truda. One, doduše, imaju svoju cijenu (možda i za „duplericu“), ali nemaju vrijednos , jer se prava vrijednost određuje samo po količini stručnog rada koji je uložen. Oko stručnjaka odmah po prvim pokre ma vidi da se radi o ljepo , is na rijetkoj, ali slučajnoj i nezasluženoj.

Suprotno od toga, susrećemo osobe koje su u dje njstvu bile „ružno pače“, ali ih je bavljenje sportom oblikovalo u estetski prihvatljivu osobu, ne samo po obličju nego i po držanju i gracioznom i sigurnom hodu. Iz takve osobe izbijaju samouvjerenost i šarm jer je svjesna da je pos gla sve ono što prije opisana „beleca“ nije ulaganjem u sebe. Tajna i magija izrađene ljepote prepoznaju se u otmjenim kretnjama, živahnom i bistrom pogledu („oči su prozori duše“), u sigurnom glasu, jer se bolesna ili zdrava osoba raspoznaju i po boji tempu i čvrstoći glasa.

Takve izgrađene sportske fi gure su u suglasju i sa zrelim i ozbiljnim mislima, ali i s ponekim razočaranjima koje je neizbježno donio sport. Kada promatramo takve fi gure, kajemo se i osjećamo krivnju zbog toga što one ne pripadaju nama, nego nekom drugom sportskom kolek vu. „Muška ljepota me nikada nije zanimala“, kaže prijatelj Este k, „ali sam siguran da ni Michelangelov David iz Firence, a ni Meštrovićevi, Rodenovi, Fidijini ili Polikletovi kipovi ne bi plijenili svojom este kom i privlačili turiste iz cijeloga svijeta da njihovi modeli nisu dugo, sistematski i stručno vježbali.“

Ljepota je odraz gene ke, šarma, ali i upornos i znanja. Nije slučajna. Nije točno da je dobrota samo snaga ljepote, kao što je mislio Platon. U tom pogledu Hrvatska ima sreće. G. B. Shaw je napisao da se najljepše žene i muškarci na svijetu nalaze kod nas, uz Jadran, u „blitvojed-nom“ dijelu naše domovine. Vanjska ljepota i prvi dojam su munjevi , brzo osvajaju, no to je kao zapaljeni kerozin, brzo plane, a još brže izgori. Ipak, prvi dojam je objek van, kasnije se priviknemo kada nelijepa osoba stekne autoritet, intelektualnu nadmoć, šarm i pozi vne karakterne osobine. Treba vremena, a danas se često više cijene brzi nego mudri.

O prirodnoj ljepo govorimo kada su neki predmet ili osoba zaista lijepi, a umjetna ljepota je samo percepcija, predodžba da su neka stvar ili doživljaj lijepi. Psiholozi se slažu da je „napirlitana“ žena samo lažna umjetna ljepota, a drugi misle da prirodi treba pomoći. Uo-

24


stalom, nisu li uređeni park ili vrt ljepši nego priroda obrasla u drač i korov? Ipak, žapcu je njegova žaba najljepša, prava divo ca, a društvo s njom je fons adae (raj na zemlji).

Mnogo više se može nauči iz nečijeg držanja i ges nego njegovih riječi, pogotovo ako čovjek djeluje umirujućom toplinom, ako zrači sigurnošću i mirnoćom. Zato treneri i sportaši i sportašice, ne uzimajte sve za gotovo o čemu sam se razglagoljao, ali sam siguran da je tu i dobar dio is ne. Ukusi su različi .

Materija hrani jelo, a pametan razgovor ili dobra knjiga ili glazba hrane dušu. Važno je da lijepa osoba nije melem za oči, a pelin za uši.

„Zamišljam mnoge sportašice koje pretjerano paze na svoju vanjš nu.“, dodaje Cinik, „Ako bi slučajno padale s balkona desetog kata, u padu bi se trudile zauze gracioznu pozu, pri čemu nije uopće važno što bi pale na kameni pločnik. Važno bi bilo da to bude sa s lom.“ Kod takve osobe je teško pos ći koncentraciju u igri ili na bilo kojem drugom poslu. No moguće je da je to refl eksna radnja kojom si nesvjesno popravlja frizuru nakon svakog po-ena ili popravlja odjeću bojeći se da nije besprijekorna. Kada smo kod odjeće, bitno je da je komotno krojena, da nije neprirodna, suprotna anatomiji, da nije od loših sinte čnih materijala. Važno je da je o pamuka ili prirodnih vlakana koja dišu. Na utakmici treba nosi ono u čemu se trenira i na što smo se navikli. Najbolje je da se obuče „klon“, ista veličina i is materijal, samo koji je bolje očuvan.

Lijepe žene usrećuju i neprijatelje. Ljepotu je uvijek ugodno vidje , bez obzira tko koga voli ili ne voli. Zna se da i prirodno okruženje postaje ljepše ako nam zgodna žena dobaci diskre-tan pogled s osmjehom. I dobar sportaš oduševljava svojim potezima i skladnim pokre ma jela. Moramo mu spontano zapljeska iako čvrsto vjerujemo da nikada neće zavlada kult jela umjesto kulta duha i duše. Zato ne treba dozvoli da teror ljepote, koja je u manjini,

terorizira veliku većinu prosječnih ili ispodprosječnih osoba.

Cinik često kaže da bi policija trebala legi mira ljepo ce jer su mnogo opasnije od muških koji nose oružje. Budimo ozbiljni. Nemoralno je iskorištavanje jela za dosizanje nezaslu-ženih životnih ambicija, ciljeva ili moći preko kreveta, odnosno nije dobro manipulira hiperero zacijom.

Posebna pojava je rasprostranjena narcisoidnost. Može bi nega vna, ali i pozi vna. Naziv je nastao prema opjevanom starogrčkom mitu o Narcisu (Narkissosu) koji je pretvoren u istoi-meni cvijet kada je gledao i zaljubio se u svoju ljepotu koja se zrcalila u vodi. Ako za osnovu ima samopouzdanje i duševnu ravnotežu, tada je to do neke mjere pozi vna pojava.

25

FILOZOFIJA SPORTA

Mnogi se o pam vijeka žele pomladi , ne samo iznutra, jačanjem organa, nego još više izva-na, zbog estetskih i psiholoških razloga. Nema spikerice, voditeljice, manekenke, stjuardese i sličnih koje mogu bi ružne, čak i prosječne ljepote. Nema ni grbavca koji bi mogao posta predsjednikom ili diplomatom neke značajnije države. Trgovački predstavnici moraju, osim elokvencije, ima i visoku i prijatnu estetsku razinu. Čak i fi zičkog radnika biramo radije ako djeluje jače i mlađe (kao što su se prije kupovali robovi). Neki nas nakratko verbalno vrije-đaju, ali to prolazi, ali nas neke javne osobe konstantno iri raju svojom pojavom. Htjeli mi to prizna ili ne, i liječnici više pažnje posvećuju mlađima, a od starijih su pomalo digli ruke. Spašavaju se radno sposobni i korisniji. Zato se u kozme čkim i biološkim laboratorijima i estetskim kirurgijama radi na pomlađivanju, life extension (produljenju života), samo da bi se životni sat pokrenuo unazad ili barem zaustavio, sve dok se ne pos gne glatki neizborani ten poput porculanske lutke ili dječje guze. Traže se čuvari mlados , sve od korištenja skal-pela, liposukcije, teretana pa do sofi s ciranijih krema i preparata koji iniciraju diobu stanica ili njihovo uvećanje. Kamo tek smjeraju akteri metamedicine sa svojom kiborgizacijom, kombinacijom medicine i tehnike? Sigurni su da ćemo uskoro živje i 150 godina. Među m, nemaju odgovor o sadržaju i svrsi tako dugog života. Tu se već neizbježno upleće i ekonomi-ka pitajući se koje društvo može fi nancira takvo zdravstvo okruženo starcima kojima stalno treba mijenja „rezervne dijelove“. Život nema svrhu ako smo dugo radno neak vni, a to bi se dogodilo jer se mozak ne može održava toliko mladim kao što se mogu brzo mijenja ili podmlađiva ostali organi. Jaz između jakog i mladog jela i atrofi ranog mozga ne samo da je nepoželjan već je i opasan, pogotovo što će si takvo neprirodno produženje života moći priuš samo privilegirana odabrana skupina boga h. Katastrofa! Do sada smo barem pred smrću bili podjednaki.

Najveći slikar u slikanju žena je bio temperamentni F. Goya. Koris o je s lijeve strane slike žutu i crvenu boju kao svijetle, a smeđu i crnu s desne strane slike. Po tom kontrastu je dobio originalnost slikarskog postupka. Zadovoljena su tri elementarna postulata estetskih normi: aistesis, koje osvježava zapažanje, poiesis, poetsko razumijevanje i katharsis, slaganje s prihvaćenim ukusom. Este ka je kao samostalna znanost prihvaćena tek u 18. stoljeću. Za to kašnjenje su „zaslužni“ čistunci fi lozofi je umjetnos , od Platona, Svetog Augus na, Rousseaua i Kierkegaarda koji su ograničavali ili skrivali njene moralne i umne komponente. Platon je rekao da je lijepo prkos prema božanskom. Šteta! Moguće je uživa istovremeno i u lijepom i u čulnom ne tražeći idealnu savršenost. Idealna ljepota katkada može bi po-srednik između ljudskog i božanskog prema trijadnom pravilu da su lijepo, is nito i dobro istoznačni. Među m, Kant je estetskoj moći osporio svaku spoznajnu vrijednost i čak je distancirao lijepo od savršenog. Za njega je uzvišeno važnije od lijepoga. Nije baš sve ni samo u spoznaji i u idealnom savršenstvu, zar ne? No lakše nam je prepozna lijepo, nego savršeno.

26


Mnoge sportašice nastoje bi graciozne kao porculanske fi gurice. I uspijevaju, iako nisu bile baš sve u osrednjem ili mini formatu. Je li to je mikrofi lija ili mikromanija? Točno je da nisu ni širokih poteza kao Rubens koji bi znao zaobli i istaknu svaku „sisendu“. Rubens je seksualnost slikao s toliko takta i vizualne lukavos da mu nitko nije mogao zamjeri nemoralnost, a pogotovo ne pornografi ju. Ne radi se o provokaciji, već samo o ukusnom „po caju“ i diskretnom is canju privlačnih atributa.

Sportski i uopće čovjekov izgled odraz je njegove svijes kao njegove tjelesne prisutnos u sportu i u životu. Zato se kod meč lopte borimo s pro vničkim i svojim jelom, ali i s njegovom i sa svojom psihom. Ako sve četvoro ne svladamo, nema velike pobjede. Svaki je pro vnik druk-čiji, a i mi smo svakog dana drukčiji zato je ishod neizvjestan. U tome je draž sporta i života.

Dobar dijagnos čar već po izrazu lica, držanju, izgledu i pokre ma jela može otkri većinu boles . Treba samo pažljivo promotri „otvorenu knjigu“. Dobar liječnik zato najprije dobro i pažljivo gleda i sluša. Pročita što je prikriveno ženskom ljepotom nije mogao ni vojsko-vođa Holoferno kojega je svojim izgledom opčinila Marulićeva (biblijska) udovica i ljepo ca Judita. Znamo da je Asirca ta lakovjernost stajala glave.

Tjeskobe i problemi radi ružnog izgleda zaista postoje i za mnoge su veliki problem. U prvom redu misli se na ružan izgled sportaša i još više sportašica. Svima je jasno da ružan izgled čovjeka ne pridonosi njegovoj sreći. Malo je žena koje su snagom svojega talenta i vrhun-skog obrazovanja uspjele napravi karijeru u javnim medijima, estradi, u poli ci ukoliko su bile jako ružne (misli se na kompletno jelo). Moguće je, doduše, posta vrhunski komičar ili komičarka ili karakterni glumac (čak i Quasimodu pomaže izgled), ali u najvećem broju životnog izbora izgled je itekako važan, ukoliko želimo bi iskreni. Sport i redovito vježbanje veliki su korektori. Izuzetno ružna osoba može bi vrhunska sportašica i nacija će je volje zbog njenih medalja više nego najljepšu manekenku. Sistematski vježbač ili vježbačica će ima zavidnu fi guru i do kasne životne dobi, a ljepo ca koja izgubi svježinu svojeg životnog jutra postat će izgužvana stara krpa ako sistematski ne vježba i ako nije vježbala u mlados kada je to bilo najpotrebnije. Činjenica je da neke osobe vrijeđaju sve oko sebe svojim iri rajućim izgledom i kada ništa ne govore. To je njihov hendikep s kojim će se lakše nosi kada usporede svoja dobro građena jela s onima koji ne vježbaju. Radi se o vlas tom doprinosu koji je važniji od bogomdane ljepuškaste glave za čiji izgled vlasnik duguje samo sreći što se je takav rodio.

Evo i jednog is nitog događaja kojemu je nazočio Prak k. Na povratku sa svjetskog prven-stva trebalo je proći i carinu. U odlasku su „belece“ imale izvjestan „popust“ kod carinika na kontroli prtljage, ali na povratku, kada su saznali tko je osvojio medalje, prednost su imale

27

FILOZOFIJA SPORTA

samo osvajačice odličja, a ostale, koje nisu ništa osvojile, bile su ignorirane. To je pravedan odnos: svakome prema stvarnim zaslugama. Moj favorit, Celes n Medović, slikar iz Kune Pelješke, koji je na svom autoportretu izgleda kao suha pelješka smokva, pogleda mrkog kao grozd zrelog plavca malog, usta kao da je upravo popio gorku pelinovu travaricu, očiju blagih i iskrenih poput magarca, poklonio nam je suprotno: prekrasni ljubičas pelješki vrijes u pozadini bjeline koju je pronašao u pjeni valova. Te prekrasne slike dokaz su da se slikar nužno ne mora otrgnu od bellevuea i ljepote.

Svjedoci smo da neke žene (a bogme i muškarci) koriste libidinoso odore (razbludni miris) i stavljaju ga na par um inkonestarum (nečasne dijelove jela) kako bi privukli pažnju su-protnog spola. „Nikako da saznam“, kaže Teore k “je li manji grijeh ako nas zavede lijepa žena jer nas je prisilila njena ljepota ili je grijeh manji ako je prisila veća?“ Sljedeća je dilema: je li poli čki pri sak ako poli čar pri sne svoju tajnicu ili obratno? Čuo sam to pitanje, ali nisam čuo odgovor.

Što se če estetskih operacija, treba se operira iznutra, a ne izvana. To je nametnuta ljepota. Korekcije su potrebne, ali samo kada se radi o skidanju viška, a ne dodavanju manjka. Plas čna kirurgija je pomoću potrebne rekonstrukcije naprasno ili ekscesno izgubljeni izgled vraćala ozlijeđenoj osobi, stavljajući hendikepiranu osobu na zasluženo mjesto u društvu, a sada se transformirala u estetsku i kozme čku kirurgiju. Kako će reagira strano jelo na duži rok? U zabludi su oni koji pretjerano vjeruju napretku medicine, osobito rekonstruk vne kirurgije. Točno je da nam jelo u cjelini nije zadano rođenjem, jer ono sve više postaje plas čno i pojedini dijelovi mogu se preradi prema trenutnoj modi i trendovima. Još je uvijek mnogo više trauma i e čkih dilema nego zadovoljstva učinjenim, osobito zato što zahvat nije trajan, nego se mora ponavlja . „Prekrojeni“ se mora pita : jesam li to sada ja ili je to netko drugi? Mehaničari zamjenjuju iste dijelove i to je u redu, ali kod ljudi se mijenja sastav: meso za plas ku, za silikone. Najdras čniji i najnepotrebniji oblik kirurgije je svakako apotemnofi lija, neodoljiva želja da se postane ampu rana osoba, najčešće bez jednog od ekstremiteta, zato što je taj „kozme čki zahvat“ jedini način oslobađanja od psihičkog poremećaja.

Duka se ne stavljaju na cvijeće već na djevojke koje nitko neće (slavonska poslovica). Netočno, baš kao i dosjetka o tome da je Adam pitao Gospoda zašto je Evu učinio toliko lijepom. Zato da je može zavolje . A zašto ju je napravio tako glupom? Zato da ona može njega zavolje .

Žene su u prednos pred muškarcima jer imaju pravo na make up da se „pituraju“, kolorira-ju, i to je dobro. Renoir je privlačio magičnom ljepotom nastalom na samom koloris čkom rubu, gdje suvišan treptaj kista ili zadrhtala ruka pretvara rafi niranost u kič. Zato ne pretje-

28


rujte sa šminkom koja se „grize“ s osobnošću, glasom ili godinama. Šminka je samo krinka koja se prije ili kasnije raskrinka.

Priča se da je jedan „narcis“ odmah počeo proizvodi ogledala čim je čuo da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Mladost i ljepota brzo prolaze, ali se naklonost, šarm, pamet, pa i moć mogu sačuva do duboke staros . To je jako puno čak i bez novca. Kao što je poželj-no „ima i bi “ (haben und sein), tako nije dovoljna samo vanjska ljepota, bez unutarnje.

Najbolji lijek za skidanje suvišne težine je čvrst karakter. Ne bojmo se, dobar ili loš karakter čovjeka ne utječe na srce koje je fi zički organ. Na srce utječe samo slab karakter ako se prežderavamo. Molim, neka mi se odmah javi onaj tko se nije prejeo iako je ovo pročitao! Dobit će veliku nagradu. U obzir, naravno, dolaze samo oni koji su puniji (overweight).

Važno je zna raspozna moralne i estetske zahtjeve našeg vremena i našeg okruženja, u životu i u sportu. Danas u stvarnom životu više ne prolaze ljepo ce P. P. Rubensa koje je krojio divovskim slikarskim zamahom i ritmom ili Rembrandta van Rijna koji je smanjivao format kako mu se širila psiha, lucidna i strasna. Bio je čak jači od genijalnih azijskih crtača jer je crtao i poslije slikanja, dok danas rijetki crtaju prije slike. Šurba i Tova su također nadigravali Azijate jer su im čitali igru. Bili su emocionalno dorečeni i elementarno jasni. Što danas može ostali svijet pro v Azijata?

Sportaši i sportašice zaista imaju prednost u este ci i ljepo jela. Kada nastupaju, svi su podjednako obučeni u gotovo iste ili slične sportske marke ili brendove pozna h svjetskih proizvođača. Odjeća i obuća u sportskoj areni ne djeluju ili vrlo malo djeluju na izgled. Od-lučuje raspored mišićnih masa, gracioznost pokreta, mimika i geste lica i sportsko ponašanje ukupni dojam. Čak se ni šminka ne vidi, a komplicirane ili skupe frizure su neprak čne. To je još jedna pravda koju omogućuje sport.

Masa jela ne treba bi glomazna, pa čak ni visoka, da bi bila elegantna ili graciozna. Važna je raspored masa i sklad između pojedinih dijelova jela te poruka koju jelo šalje gledateljstvu ili prolaznicima. To se odnosi i na plas čne likovne umjetnos , a posebno na graditeljstvo. Najbolji primjer je mala starohrvatska, ali jako vrijedna crkvica Svetoga Križa u Ninu iz 11. stoljeća. Ona je na prvi nestručan pogled samo skroman nenametljivi sakralni objekt, čak bez stroge simetrije, s puno namjernih nepravilnos . No kada se bolje pogleda i više sazna, vidi se da su gotovo kompjutorski izračuna njezin položaj i svi njezini prozori i prag i poruke njezine forme, čitanje sunčevih zraka i važnih datuma. Ona je zapravo, osim sakralnog objekta, kalendar iz kojega iščitavamo što nam otkrivaju sunčeve zrake na dane sols cija, ekvinocija ili najvažnije datume toga kraja. Ona je simbioza sunca, njenog razi-

29

FILOZOFIJA SPORTA

granog tlocrta, algebre brojeva, vječni kalendar i sunčani planetarni sat za sva vremena. Ni kod ljudi ne ocjenjujmo „ružnoću“ na prvi i na sve ostale poglede sve dok ne shva mo i ne razdvojimo njenu funkciju i sadržaj od bitne, ali ne i najvažnije izvanjske forme. Ne čudimo se što mnogi svojom umiljatošću kompenziraju svoj estetski defi cit i uspijevaju više nego „neružni“ djevojke i dečki čija hladna ljepota izražava samo njihovu obijest i odbojnost i koji usamljeno paunski uživaju u sebi.

Što s odjećom, obućom i frizurom? Prepoznaju li se karakteri i slabići prema tome tko koga vodi oni modu ili moda vodi njih? Odijelo je laž, kao i šminka, is nu vidimo kada smo goli i sami pred ogledalom. Neki će vam prizna da misle da sa starom odjećom odbacuju i ružni dio sebe, a s novom oblače novi bolji dio svojeg imidža, a drugi, koji nerado mijenjaju odjeću, reći će vam da se oblače gotovo uvijek na is način jer im to daje osjećaj postojanos i trajanja. Takvi nose kvalitetnu trajnu odjeću koja im daje osjećaj da ne stare jer je ne moraju stalno mijenja .

Zanima me bismo li sami sebe prepoznali ako bismo sami sebe sreli, a da se prije toga nikada nismo vidjeli u ogledalu. Koliko se sami vidimo ljepšim ili možda ružnijim, nego što nas drugi vide? A tek iznutra? I najljepši sag i dobro skrojeno odijelo moramo pažljivo pregleda i s druge strane, koliko sag ima čvorova, kakvu podstavu i džepove ima odijelo. Kuću ili stan moramo brižno pregle-da iznutra kada kupujemo: na kakvom terenu su građeni, kakva je izolacija, kakva infrastruktura, podrumi i tavani, jesu li haustori „zapišani“, jer i sve govori o okruženju i skrivenim manama.

Izvježbana iskusna osoba može prilično točno otkri zdravstveno stanje i jačinu fi zičke kons tucije promatrajući tuđe lice, oči, hod i držanje. No kemiju i strukturu psihe teško je detek ra bez infrapsiholoških i psihijatrijskih postupaka.

Sigurnije je vježba i pravilno se hrani da bismo ljepše izgledali, nego da kupujemo čud-novate naočale Coppleiusa kroz koje će nam se naše Olimpije izgleda ljepše. Hoff manu su koris le sve dok ih nije razbio, barem smo tako mogli doživje slušajući J. Off enbacha.

Možemo se složi sa Krležinim likom Urbanom koji je eksplicitan da „savršene ljepote ni-kada nigdje nije bilo i nigdje nema“, pogotovo zato što se su se kriteriji ljepote mijenjali kroz vrijeme, koje se među m uvijek vraćalo provjerenoj klasici Michelangelovom Davidu, Fidijinim i Mironovim kipovima, Afroditama ili Dijanama. Evo kriterija Teore kovog tasta na temelju događaja između dva svjetska rata. Bio je detaširani državni službenik i želio se oženi djevojkom iz svojeg rodnog kraja. Vra o se iz druge republike tadašnje države pred crkvu u rodnom mjestu da pronađe i odvede svoju odabranicu. Djevojke su plesale kolo. Odabrao je onu koja je bila „najtemelji je“ građena, rumena u licu, pod „kojom se zemlja tresla kada je plesala u kolu.“

30


Ljepota, uljuđenost i ljubav najveće su intelektualne i moralne norme. Sva fi zička ljepota jela, prirode, građevina služe samo da se dogodi ljepota duše, a ne da u njoj paunski

uživamo.


Ne zaboravimo da je zdravlje usko povezano s ljepotom. Psihički nas ubija kada stanemo goli pred ogledalo i promatramo svoje opušteno salo ili anoreksičnu kost i kožu.

Zašto su fi zički radnici ili težaci izdržljivi i jaki, a nisu estetski građeni kao oni iz sportske dvorane? Zato što je tajna u serijama is h ponavljanja kojima se defi niraju pojedine mi-šićne skupine, a njih nema prilikom prenošenja kamenja ili nošenja vreća na ramenu.

Solidnu fi guru trebaju ima i treneri, članovi uprave i navijači ako zaista vjeruju sportu. Teller Edward, tvorac hidrogenske bombe, uvjeravao je da postoji radioak vna opasnost ako muškarac svake noći spava u istoj postelji sa ženom, zbog radioak vnog kalija koji se nalazi u tuđem jelu. Ironično je objasnio da vitke žene jače zrače jer pri prolazu kroz veću masu radioak vno zračenje djelomično slabi.

Moliere se preko Philintea pitao: „Zar grijesi nisu grijesi kad grješnici su lijepi?“

Pravilnim vježbama može se poljepša i glava, kreira sigurnije i uvjerljivije crte lica i otmjenije držanje. Mogu se izbjeći glupi izrazi lica i geste ili iri rajuća boja glasa.

Razvijajmo cijelo jelo podjednako. Ako je samo nešto upadljivo „defektno“, noge, ruke, jelo, prsa, struk ili glava, to može sve „pokvari “. Ne njegujmo pretjerano samo kažiprst

nauštrb cijelog jela.

Ponekad sretnemo neku osobu koja nije ista kao druge, privlači harmonijom, skladom, držanjem, šarmom, osvaja. Kada je „rastavimo na sastavne dijelove“ i analiziramo sve dijelova jela, sve je obično, nema ništa posebno što već nismo vidjeli. Djeluje skladno i privlačno tek kao cjelina.

U Kini je suću godina stara praksa i običaj da majke svojim kćerkicama trgaju stopala da bi ih na groteskni način neprirodno formirale zato da bi, kada odrastu, izgledale ljepše i privlačnije.

Gotovo svi umjetnici, osobito kipari, slikari i književnici, opisuju uglavnom žensku (izvanjsku ljepotu), samo je Quasimodo opisan kao ružan (izvana). Bio je siguran u svoju

31

FILOZOFIJA SPORTA

unutarnju ljepotu, osobito kada mu je Esmeraldina senzibilnost vra la samopouzdanje. I stvarnu vrijednost neke građevine ili vrijednog stroja možemo ispravno procijeni tek kada upoznamo njenu unutrašnjost i funkcionalnost.

Jedino lice mora ne mogu unakazi njegove bore, njegovi valovi, ma kako god strašno izgledali. Možemo ga u ljutnji da išiba kao onaj ludi rimski car, možemo udara šakom kao jedan Marinkovićev lik, ali more se uvijek vraća u svoju u hu, u ispeglanu površinu, premda je ta bonaca samo uspavana zvijer. More je i danas isto kakvo je bilo i pri stvara-nju svijeta. Zato su njegove ljekovite vode s sućama sastojaka najbolja kozme ka.

Pita se L. Wi genstein: „Zar je točno da se moj karakter, prema psihofi zičkom shvaćanju, izražava samo u građi mojeg jela ili mojeg mozga, a ne isto tako u građi cijelog preostalog svijeta? Kako ja iz svoje fi zionomije mogu zaključiva o svojem duhu, karakteru i volji, tako iz fi zionomije svake stvari mogu zaključiva o njezinom duhu i volji.“ Također je govorio da je lijepo ono što nas usrećuje.

Jean-Paul Sartre je u jednoj svojoj drami prikazao pakao bez sumpora, užarenog željeza, lomača i bez vječnog ognja, ali i bez sna i bez knjiga. Tamo su se našli razni grešnici samo-ubojice: nimfomanka, lezbijka i kukavca-izdajnik. Kazna im je da vječno budu zajedno u prostoru bez ogledala tako da svako može dozna kako izgleda i što u stvari jest tek od onih drugih. Svi sebe cijene više nego što zaslužuju i vide se u boljem svijetlu nego što ih doživljavaju drugi. Nitko od njih neće prizna zašto je u paklu. Služe se lažima kao obra-nom, govore da su došli u pakao greškom, premda se radi o konačnom i is nitom sudu. Uostalom, nema većeg pakla za onoga tko se više ne može ni u što ili ni u koga zaljubi .

Stranka lijepih ne samo da je gotovo uvijek u oporbi, nego najčešće ne može „prijeći izborni prag od 5 posto“. Da se ružni organiziraju, njihova stranka na „plavom planetu u beskraju“ brojila bi najmanje 7 milijardi ljudi.

Franz Ka a je zapadao u hipohondrijske krize pateći od straha da će izgubi kosu.

„Neka mi ljepo ca zarobljava oči, samo neka mi ne zarobi i dušu, sve dok i ja njenu dušu dobro ne upoznam.“, oprezan je Skep k. Prak k dodaje: „Po odabiru svoje odjeće i obuće otkrivamo ne samo svoje imovno stanje, nego njima pokazujemo odnos prema svojem jelu i duhu, poštovanje prema događanja na kojima prisustvujemo i uvažavanje osoba

s kojima se družimo.“

Svaka bi žena s oduševljenjem plaćala porez na žensku ljepotu. (S. Sremac)

32


Ne smijemo previše pažnje, truda i novaca posvećiva vanjskom izgledu, phainomenonu, ako on nema unutarnjeg pokrića. Pažljivim promatranjem crta lica i ges genijalnog Step-hena Hawkinga, koji je obolio od ALS-a, lako ćemo pronaći njegov briljantan um, samopouz-danje i dobrotu. Kod ljudi čiji izvanserijski duh loše stanuje, jelo nije ni prva ni posljednja stepenica intelekta. Duša koja dominira nad jelom duboko im je skrivena iza crta lica i tjelesnog fi zisa, ali zato jače zabljesne kada se otkrije i usporedi s “odduhovljenima”.

Ne trebamo se boja svojih crta lica po kojima se iščitava ak vna ili pasivna prošlost i sadašnjost, svojih dubokih bora na kojima se iscrtava naša životna povijest, sva iskustva, kao na vremešnom bračkom mramoru. Zato je i ljepši (iako ne i skuplji) od crnog granita na kojemu se ni nakon nekoliko stoljeća ne vidi protok vremena, starost, aetas i prošlost. Koža ne razdvaja naše jelo ni od svijeta ni od smr , ne dijeli jelo ni od duše, jer ni najljepše jelo bez dobre duše ne vrijedi ništa.

Da se ljepo jela pridavala velika pažnja još od pradavnih vremena, od kamenog doba, svjedoče nam arheološke iskopine gdje se uz pokojnike često pronalazi i nakit. Ništa se nije promijenilo do danas. Potvrđeno je da sasvim mala djeca duže zadržavaju svoj pogled na lijepoj osobi nego na ružnoj. Za loše ponašanje lijepa djeca će bi manje kažnjena nego ružna. Liječnici, i ne samo oni, svjesno ili nesvjesno lijepim i mlađim osobama posvećuju više pažnje nego “ofucanim”, koliko god to nehumano bilo. Ono što je lijepo, to je i dobro, govori nam ne samo prvi “halo-efekt”. Tjelesna ljepota je za psihoanali čare težnja za idealnim, uzvišenim i plemeni m jer sugerira vitalnost, snagu, zdravlje i osjećaj cjeline. „Životnu sreću“, govorio je Freud i njegovi kolege poslije njega, „nalazimo uglavnom u užitku i u ljepo gdje god se oni nalazili, od ljudi, krajolika do umjetničkih djela.“ Danas smo svi i odgovorni za svoju pojavu jer možemo kreira samog sebe. Neki su spremni na velike bolove, velike novce i veliki rizik, a drugi, pametniji, skloniji su kulturi vježbanja i sporta te zdrave prehrane. Estetske tjelesne norme dik raju stomatološke, plas čno--kirurške i dermatološke zahvate i trendove njihovog razvoja, iako se mnogi slažu da je to znak dekadencije i kulturne devastacije koja je često čak i patološka.

Lažu oni koji kažu da je ljepota rela vna i da su ukusi različi . Većina točno zna koje zgrade su lijepe, koje žene su lijepe, kakva priroda je lijepa, iako smo još svi podložni evoluciji ukusa. Turis rijetko hrle u ružne krajeve i zemlje, spikerice i voditeljice nikada nisu ružne. Pravila o ljepo , koja su nam feno pski upisana u arhaičko nasljeđe davnog pamćenja, ostala su sućama godina skoro nepromjenjiva i nepogrešiva.

Christa Rhode-Dachser piše da žene danas više nisu bespomoćno prepuštene diktatu prirode jer je jelo postalo nešto što je moguće oblikova , a hoće li ga i kako oblikova ,

33

FILOZOFIJA SPORTA

prema svojoj slici i prilici, ovisi o ženama samim. Cinik je dodao: „To je uglavnom točno u njezinoj bogatoj Njemačkoj, ali je nedos žno za druge u nerazvijenim zemljama jer je potreban i novac.“ Ipak, plas čne operacije ne mogu zaustavi i biološku starost, a ni riješi unutarnje sukobe između duha i jela, čak ni kod transseksualnih pacijenata koji žele pronaći svoj izgubljeni iden tet i pos ći unutarnju ravnotežu.

„Je li ljepota umanjena i manje vrijedna radi činjenice da je prolazna?“, pita nas Eklek k. „Nipošto, dapače“, kaže Prak k, „prolaznost ljepotu čini rijetkom, a sve što je raritetno je ujedno i vrjednije.“ Na to će Teore k: „Da, sve što je rijetko, zaista je i skupo. Tako je dobar auto vrlo rijedak i zato je i skup.“ „Nije baš tako, jer i odličan auto koji je je in isto tako vrlo rijedak.“, objašnjava „ekonomske zakone” Cinik na svoj način.

Vaterpolo reprezentacija Hrvatske,osvajači zlatne olimpijske medalje iz Melbourna 2007.

34


2. NEGATIVNOSTI SPORTABudimo iskreni i recimo da sport ima i svojih nega vnos . Ipak one su višestruko manje nego njegove fi zioeduka vne koris . Ako natjecanje i trening nemaju u sebi oba elemen-ta, sport i igru, tada to nije fi zička kultura. Loše strane ovise od vrste sporta, edukacije trenera, državne poli ke, ambicije roditelja, odgoja i sankcioniranja navijača, ali se trebaju sves na najmanju količinu. Naravno da vrhunski sport ima više loših strana nego rekrea- vni i masovni sport. Najveće zamjerke se svode na to da se previše komercijalizirao, da

je postao prvenstveno posao, a sportaši potrošna roba, bez obzira što se od njih stvara kult heroja. Izuzetne nega vnos se manifes raju ako borilišta služe za izražavanja naj-primi vnijih šovinis čkih, vjerskih ili rasnih patoloških predrasuda i mržnji. Vrhunskom sportu se zamjera da samo prva tri sportaša ili tri ekipe dobivaju medalje, gotovo uz torture na treningu, dok suće drugih gubitnika ostaju pod stresom zbog poraza i to se smatra nehumanim. Imajmo na umu da sport proizvodi, osim onih jako malobrojnih koji stoje na postolju, i suće drugih poraženih s kojima treba itekako radi poslije stresa od neuspjeha. Poseban problem je uska sportska specijalizacija i oskudno obrazovanje sportaša tako da se njima može manipulira i spletkari . Ova knjiga ima ambiciju da se donekle promijeni takvo stanje.

Poli čari koriste vrhunski sport kao ispušni lonac ili amor zer za socijalne probleme širokih obespravljenih masa koje ne mogu pla dvorane i terene za rekreaciju nego se pasivno bave sportom ispred ekrana, praćenjem drugih medija ili na kladionicama. Ni tu nema ništa loše, samo neka sport i gledatelje transponira u nešto bolje i vrjednije. Jeste li primije li da su se vrhunski sportski rezulta jednako dobro pos zali u svim zemljama, bez obzira na poli čko uređenje? Radilo se o Kini, SSSR-u, Kubi, ostalim zemljama komunizma ili realsoci-jalizma ili demokratskim zemljama? Sve ovisi o ulaganju u sport, a vlade vole i žele ulaga u sport kako bi se dokazale, ponosile ili prikrile svoje gospodarske i druge slabos . Nije to bilo ništa loše, samo ako je sport dostupan širokim masama.

Što ostaje ljudima ako im se uskrate, uz velike ekonomske i socijalne probleme, i preostale ugode i zabave? Ostaje im uglavnom sport i velike masovne „fešte“, ostaje im da zaborave realnost (panem et...). Sport, kultura i umjetnost su također u rukama kapitala ili su sredstvo za dokazivanje vrijednos i podizanja nacionalnog ponosa. Ranije su zemlje takozvanog Istočnog bloka pod svaku cijenu morale dokaziva da su superiorne ili bar ravnopravne razvijenijim zemljama. Mnogo puta smo bili svjedoci da su osnovnoškolska djeca imala sva-kodnevne treninge već od 5,30 sa ujutro. Olimpijske medalje u seniorskim konkurencijama su osvajala djeca nakon višegodišnjeg „drila“.

35

NEGATIVNOSTI SPORTA

Spomenimo apsurdnost raznih rekorda i suprotstavljanje gravitaciji. Uvijek će netko pliva i trča brže ili baca dalje nego prethodnici. Gdje je tu glavni smisao sporta, igra? U samoj defi niciji stoji da je sport organizirana igra. Neka onda i bude igra! Zar je zaista radost i veselje pliva ili trča svakodnevno sa ma nadljudskim naporima sam pro v sebe, kada se i s puno manje vremena može pos ći dobro zdravlje i vrhunska este ka jela ili tjelesno usavršavanje? Jasno je da ima sportova koji su još nelogičniji ako im su im jedini ciljevi novac, slava i medalje. Svu apsurdnost rekorda je izrazio istočnjački mudri vladar kada su mu ponudili da gleda trke. Upitao ih je: „Zašto? Svi znamo da će netko bi najbrži, a meni je svejedno tko će to bi .“ Nama ostaje samo mo v nacionalnog ponosa i želje da medalju osvoji naš sunarodnjak. Koliko će nas i dalje pra skijanje ako više nema nikakve moguć-nos da naši osvajaju medalje?

Kao vrlo mladi, plivali smo desetak kilometara natječući se sa sobom, dok se skoro nismo smrznuli u vodi. Također smo usiljeno pješačili po bijeloj prašnjavoj tucaničkoj ces po cijele dane, penjali se na najviše planinske vrhove u domovini, samo u sportskoj odjeći, bez ikakve planinarske opreme, bez vode i bez hrane. Na natjecanje smo išli autostopom, osvajali prva mjesta na turnirima, a nazad smo išli pješice ili trčali i po tridesetak kilometara. Danas nam je to glupo, ne vidimo razloga ili sadržaja za to. Vjerojatno neki drugi vide i u tome je za njih draž. Vršnjaci iz srednje škole su bili još gori fana ci. Tada nije bilo kompjutora, a televizija je bila tek u začetku. No to su samo nejdžerske bubice koje ne treba na silu izbija iz glave. Sve će s vremenom sjes na svoje mjesto.

Svi sportovi sadrže nega vne osobine, lukavos i varke. Neki sportovi su nezamislivi bez pretjerane grubos , uporabe sile s ciljem da povrijedimo pro vnika, okrutnos i drugih barbarskih atributa. Važan je uspjeh pod svaku cijenu, bez obzira kakve bolove ili trajne posljedice imao naš pro vnik. To nije, na žalost, samo u nekim borilačkim sportovima, nego i u sve gladijatorskijem rukometu, nogometu, hokeju, ragbiju gdje se pro vnik smatra gotovo neprijateljem. U krivom smjeru će se razvija takvi sportovi kod kojih se traži uro-đena agresivnost ako se ne modifi ciraju i ne oplemene pravila i ne sankcioniraju oni koji nedostatak talenta i šarma nadoknađuju sirovom, opasnom ili neopreznom silom, nasiljem i brutalnošću. Nije isprika da je sport dobrovoljan. Uvijek mora na cijeni bi fair play, inače će sport izgubi kulturni iden tet i pravu igru kao njegov auten čni krajnji cilj i sportaš će se udalji od homo ludensa.

Čak i „benigni sportovi“ poput stolnog tenisa, tenisa ili badmintona imaju smisao čiste igre sve dok se ne počnu broji bodovi. Sto nama puta smo bili svjedoci kada gubitnik psuje, lupa nogom u zid, baca reket i čini drugo što nije za opisiva . Igre više nema, važni su samo bod i pobjeda. Donekle se to može tolerira sve dok cilj nije poniženje pro vnika.

36


Zamjerka je da su vrhunski sportaši glumljene precijenjene zvijezde, da se udaljuju od normalnih osoba, da su neobrazovani fah idio koji ništa drugo ne znaju i da su zato besko-risni kada im završi karijera. Malo ih je koji se poput boksačkog prvaka Mavrovića poslije uspješne karijere uključuju u korisnu i toliko potrebnu ekološku agrarnu proizvodnju, u realni sektor ili u potrebne usluge, a ne ulaganje u kamatarenje, iznajmljivanje, u trgovinu i kafi će, kladionice, wellness, fi tness i slično. Najkvalitetniji su oni koji ulažu u proizvodnju koja nedostaje, koja zamjenjuje uvoz ili povećava izvoz. Sljedeća zamjerka je da zbog teško ostvarivih ciljeva zanemaruju fair play, da neuro čno i agresivno reagiraju pod velikim na-tjecateljskim stresom koji šte njihovom emocionalnom zdravlju i zdravlju njihovih bližnjih. Način provedbe sporta i onoga što ga pra može bi dobar ili loš, a sport sui generis izrazito je važan i poželjan.

Liberalni teore čar Jose Ortega y Gasset je rekao da je „sport najjasniji primjer suvišnog napora“. Nije bio u pravu. Za liberale je na prvom mjestu profi t, a on je krivi, nemilosrdni i nehumani pokretač. Ima plemeni jih i elegantnijih mo va. Rimski stoici na prijelazu milenija i u osvit kršćanstva također su na sport gledali sa sumnjom. Seneka je govorio: „Visokouman čovjek odijelit će dušu od jela i živje onim boljim, to jest onim božanskim djelom, a tek onoliko koliko mora onim lošijim i slabim dijelom. Priroda je okružila našu dušu jelom kao ogrtačem.“ Prijatelja Lucija savjetuje: „Doista je ludo i vrlo neprimjereno kulturnu čovje-ku muči se radi razvijanja mišića i širenja ramena te jačanja pluća, jer nikad se ne može mjeri , ni u snazi ni u težini, s prvoklasnim bikom... Što god uradiš, brzo se vra s jela na dušu.“ Trebali su bi jasniji i reći da je suvišno, a neracionalno rasipanje snage nepotreban napor. Zato i radimo na tehničkoj dotjeranos . Sje mo se Mate Parlova: ništa suvišno, bez promašaja i mlataranja napamet, sve zanatski i fi ligranski, bez gubitka i rasipanja dragocjene snage. Takvi su bili i Tova, Ivano, Janica, Blanka…

Neki sportovi kao da žele svojim internim pravilima rastjera publiku koje i onako ima premalo. Traži se da publika bude potpuno ha u pojedinim fazama igre, kao da se ne igra radi publike, nego radi igrača. Takve laboratorijske uvjete sucima je teško održa , a pitanje je treba li na tome ustraja . Neki gledatelji bi povremeno ulazili ili izlazili jer imaju svoje potrebe. Ljudi su se došli međusobno vidje , porazgovara , komen ra bodove ili poteze jer ni njihove stras ne miruju. Potpuna šina bi trebala bi na baletu, na koncer ma, u muzejima, ali na sportskim boriliš ma dobro je da ponekad vidimo i psihičku spremnost, koncentraciju ili preosjetljivost natjecatelja. Događaju se nelogične i apsurdne situacije. Na natjecanjima nižeg stupnja se zah jeva discipliniranje publike, a na većim turnirima, pogotovo na svjetskim prvenstvima, publika se ponaša gotovo samovoljno. Osim što konstantno šeću s jednog na drugi kraj tribina, ulaze ili izlaze, piju i jedu, bljeskaju fotoapara ma i navijaju za one koji igraju na sasvim dru-gom kraju dvorane, jer se u isto vrijeme igra i po desetak mečeva. Nikome ne pada na pamet

37

NEGATIVNOSTI SPORTA

traži šinu za svojeg „svilenog“ natjecatelja. U većini slučajeva uvje koji nisu idealni bolje otkrivaju natjecateljeve psihičke i fi zičke sposobnos , odnosno slabos . Primjerice, rukome-taši Bjelovara su trenirali na asfaltnom igralištu, a međunarodne utakmice su igrali u tuđim dvoranama na parketu, no to ih nije spriječilo da postanu prvaci Europe.

Najgore je što se u sportu može dogodi , osim uzimanja s mulansa i droge, ak vno i pa-sivno lažiranje te suradnja s kladioničarima. U m situacijama više nije cilj pobjeda, nego poraz. Ljudi koji su tome skloni su najsmradniji talog sporta. Prodani igrači ili suci će na kraju izda ne samo svoj klub, svoju obitelj, nego i svoju domovinu. U takvim situacijama ne smije bi kompromisa. Moraju se primijeni najrigoroznije mjere, inače se gubi smisao svega, a svi prevareni postaju ludi ili blesavi. Kaznene mjere treba poduzima pro v onih koji raspačavaju, a ne samo koji troše nedozvoljena sredstva koja uzrokuju boles jetra i kardiovaskularnog sustava. Dobro rješenje je što se uzorci za ispi vanja čuvaju najmanje osam godina tako da je moguće i naknadno otkrivanje kada će se još više razvi instrumen tehnologije kojima će se koris djelatnici WADA, Svjetske an dopinške agencije. Svaki smi-sao i zastrašujuće posljedice pojedinim sportovima će oduze takozvani genski doping. Već se sada kasni s otkrivanjem jer su sredstva koja se uzimaju sve sofi s ciranija. Kad se radilo samo o s mulatorima na bazi eritropoe na i testosterona, lakše su se otkrivali prekršitelji, ali je mnogo teže otkriva inhibitore miosta na i sarm koji po ču volumen mišićne mase, enormno pojačavaju energiju, brže otklanjaju umor i bolove. Eritropoe ni imaju sličnu, samo učinkovi ju i bržu ulogu nego visinske pripreme u povećavanju eritrocita i s njima i prijenos kisika, pa je zato i njihova uloga benignija. Zbog sve veće uporabe sofi s ciranog dopinga u budućnos će više bi na cijeni krea vni sportovi, nego primjerice teška i laka atle ka, biciklizam, plivanje, na koje se može učinkovi je djelova nedozvoljenim sredstvima.

U sportu je nega vno kada nastane problem spola, kada se „muški“ natječu u ženskoj kon-kurenciji. Nije jasno kako se uz pomoć današnje visoke razine medicine prije natjecanja sa sigurnošću ne može odredi tko je muško, a tko je žensko. Sve osobe ženskog spola ne mogu i ne trebaju ima baš sve očigledne i obdarene ženske atribute, ali oznake spola su sasvim jasne. Ako muškarci mijenjaju spol, nije tajna i točno se zna koja su obavezna fi zička i men-talna obilježja koja trebaju ima prave, a ne pseudožene. Ne treba raspravlja naknadno, poslije osvojenih medalja, nego se spol treba defi nira prije natjecanja. Jadna je medicina koja ne može akribički da dozvolu ili zabrani natjecanje nekim „prijelaznim“ slučajevima. Žena mora bi žensko bez dvojbe i bez imalo sumnje, a ne da nas pokuša zavarava raznim ukrasnim vrpcama, frizurama, šminkama i ostalim nevjerodostojnim dekoracijama.

Nega vnost se javlja kada se djeca u posebnim središ ma, „tvornicama medalja“ drilaju preko tjelesnih i psihičkih mogućnos u interesu dokazivanja nacionalnih uspjeha, a dječji

38


rad je u m zemljama zakonom zabranjen. Prisje mo se gimnas ke i još nekih sportova ko-jima su se bezuspješno potvrđivali poli čki sistemi. Djevojčice mogu fi zički mnogo izdrža , ali psiha sigurno puca. Zato se moraju odredi minimalne granice zrelos od kada mogu nastupa za seniore kako bi prevladalo načelo užitka umjesto načela učinka u sportu.

Neki sportovi asimetrično, neravnomjerno opterećuju jelo. To je kod svih sportova kod ko-jih je jedna ruke ili jedna noga opterećenija od druge, primjerice stolni tenis i tenis, skokovi u atle ci, bacačke atletske discipline i slično. Kako ne bi došlo do opasnih deformacija jela, a posebno kralježnice, potrebne su dodatne fi zičke vježbe u pripremnom razdoblju kako bi se bar donekle izbalansirala mišićna i koštana masa i uspostavio simetričan i podjednak razvoj cijelog jela. Kod sportova koji imaju osnovni stav u sagnutom, borbenom položaju, potrebno je dodatno istezanje unazad, „u most“, kako bi se skraćeni mišići prednje strane jela istegnuli i produžili.

Neravnopravni uvje za bavljenje sportom također su svojevrsni oblik nega vnos pa do sada osvojene medalje ne odražavaju realne sposobnos ili talente pojedinih etničkih skupi-na. Kome su dostupni, a kome nisu automobilizam, jedrenje, skijanje, konjički sport i mnogi drugi sportovi o kojima pojedine zemlje ne mogu ni pomišlja da ih ozbiljno i sistematski organiziraju? Poseban problem su sportovi koji imaju puno gledatelja, a malo natjecatelja (automobilizam, ekstremni borilački sportovi) i neki rizični sportovi bez potrebne najmanje količine „pedagoškog udvaranja“, što nije svrha sporta koja teži tome da se što više ljudi njime bavi ak vno. Neki pak narodi, a i cijeli kon nen , nemaju povoljne uvjete za bavljenje nekim specifi čnim sportovima jer su im manje dostupni, zbog klimatskih uvjeta ili nedovolj-ne fi nancijske moći. Što se može napravi ? Barem na Olimpijadu treba uključi samo one sportove koji su zaista rasprostranjeni i dobro zastupljeni na svim kon nen ma, inače će se i dalje događa da neke zemlje koje imaju vrhunske atle čare, posebno trkače, neće nikada ima prilike pobijedi u skijaškim skokovima. Bitno je da u mnogim zemljama neki sportovi ne budu tek Pepeljuge moćnih. Na taj način ćemo iskoris mnoge neotkrivene potencijale i otkri još više talenata. Danas još uvijek ne znamo pravu sportsku vrijednost pojedinih zemalja i kon nenata, jer svi sportovi nisu svima jednako dostupni.

Nepravedan je način raspodjele olimpijskih medalja. Može se dogodi da samo jedan plivač, gimnas čar ili atle čar osvoji previše medalja jer nisu pošteno utvrđene discipline. Zašto se jednome dozvoljava da pliva na toliko različi h dužina i na toliko raznih s lova? Teoretski se može dogodi da se broj h dužina još povećava unedogled, pa će samo jedan plivač ili trkač osvoji i po dvadeset medalja, a on je samo dobar plivač ili atle čar i zaslužuje jednu medalju. U kolek vnim sportovima potrebno je trenira i fi nancira i po desetak vrhunskih sportaša da bi svi zajedno osvojili samo jednu jedinu medalju. Pojedinac može osvaja medalje i na više

39

NEGATIVNOSTI SPORTA

Olimpijada. Je li on zaista toliko bolji i vrjedniji sportaš nego cijela brazilska nogometna repre-zentacija, košarkaši SAD ili rukometaši Hrvatske? Događa se apsurd da pojedinac vrijedi više nego šest ili sedam reprezentacija u skupnim sportovima koji su rasprostranjeni po cijelom svijetu. Nadležni se i dalje prave da je to pošteno, logično i pravedno. Do kada? Prave se ludi-ma ili pokvarenima i pojedini sportski moćnici koji zabranjuju korištenje dostupne sofi s cirane opreme da se vide i isprave očigledne ili namjerne pogreške sudaca.

Specifi čna nega vnost u sportu je kada se zbog pogrešne s mulacije ili slave eksploa raju djeca. I mnogi mlađi maloljetnici svakodnevno provode depresivno vrijeme u neprimjerenim sportskim dvoranama, na kiši i snijegu, samo zato da se dođe na do medalja ili trenerskog novca, bez obzira na posljedice. To je oblik dječjeg ropstva, is kao kad neke države eksplo-a raju maloljetnike da obavljaju preteške industrijske ili agrarne poslove. Socijalni radnici bi češće trebali kontrolira treninge i natjecanja djece, a zakonodavac bi morao odredi dobne granice kada su djeca sazrela za pojedine stupnjeve natjecanja.

U zadnje vrijeme se sport i vježbanje optužuju da pojačavaju ape t i tako povećavaju tjele-snu masu, umjesto da se mršavi. S obzirom da je danas pre lost bolest broj jedan u svijetu i neizravno uzima najviše žrtava i troškova liječenja, krivac se nalazi u suvišku uzimanja kalorija za koje su krivi treninzi poslije kojih se neizdrživo ogladni. Trebalo bi sve učini da se ape t smanji, a ne da se povećava. Naravno, to nije u potpunos točno jer se fi zičkim ak vnos ma ak vira termogeneza kojom se troše masnoće salo u jelu, lipoliza. Zna se da je salo najopasnija građa u strukturi čovječjeg organizma, a povećanje mišićne mase koja nastaje stručnim treningom je korisno. Bjelančevine, zeleni čaj, kofein i ljuta hrana pozi vno djeluju na proces topljenja sala.

Neki sportovi na otvorenom imaju svoje nega vnos zbog treniranja i igranja na prohlad-noj kiši, snijegu i ledu, što sigurno nega vno utječe na zdravlje. Nepravda je dodjeljivanje atrak vnih sportskih priredbi istom krugu boga h zemalja pod sumnjivim okolnos ma. Događa se da se sport neravnomjerno razvija po cijelom svijetu, a fi nancijski jaki postaju još jači. Domaćin ima i određene privilegije, priznali mi to ili ne, tako da mu je lakše osvoji prvenstvo ako se održava u njegovoj zemlji ili u gradu, nego kada je na gostovanju.

Iako na kraju, nisu manje važni neredi bez uzroka, povoda i svrhe na uglavnom nogometnim stadionima. Radi se o sociološkom fenomenu kolek vnog nasilja, interakciji navijača, suda-ca, igrača oba ma, vlas i „normalnih“ gledatelja. Najčešće se radi o sublimaciji osobnih ili kolek vnih frustracija koje dovode do masovne agresije, otpuštanja sigurnosnih ven la, željom za samopotvrđivanjem navijača-huligana, potrebom za skupnom iden fi kacijom i željom da pojedinac nekome pripada, da se iza nekoga sakriva. Tome najviše pridonose

40


nestručni ili zlonamjerni pojedinci iz medija i klubova koji podgrijavaju atmosferu dodajući velike doze „kerozina“ u nedostatku pravih vijes , nepoznavanje pravila igre, nesređeno stanje u klubu i oko njega, loša organizacija utakmica, prijašnji „nepodmireni računi“, krive metode represije čiji organi nisu obučeni ili nemaju nalog da kontroliraju zanesene, fana č-ne i neobuzdane mase i njihov kolek vni protest čiji se uzroci često nalaze izvan sportskih borilišta ili čak u stadionima koji su loše konstruirani i održavani, kako s aspekta vidljivos utakmice, tako i s aspekta sigurnos . To ne znači da su opravdane razne bengalske i ine opasne ikonografi je i teatralije, pri čemu ih klupski čelnici ekskulpiraju, a pravna država izgrednike i huligane u pravilu amnes ra.

Poseban slučaj je kada se u trusna vremena okupi velika masa „nabrijanih“ na stadionima, a mase su, kao što je dokazano, podložne manipulacijama. Dese ne suća ljudi koji jednako ili približno misle mogu čini veliku snagu, pa i kri čnu masu, koja se može jasno poli čki izra-zi i odasla razne poruke, pozi vne ili nega vne, za vrijeme ili poslije utakmica. Srećom, u Hrvatskoj su se u najkri čnije vrijeme navijači Dinama pokazali zrelijim od snaga represije.

Teore k se sjeća mučnog događaja na kraju jedne nogometne utakmice. Igralo se na go-stovanju, zadnje kolo. Domaćinu bodovi nisu ništa značili, a nama su značili osvajanje pr-venstva. Zato je nas bilo gotovo podjednako kao i domaćih navijača. Osim toga, bili smo mlađi, „nabrijaniji“. Među m, suci su očito i bezobrazno sudili u korist pro vnika. Govorilo se je da je moćniji klub kojemu je odgovarao naš poraz režirao takav kraj utakmice kako bi postao prvak. Nije se moglo pobijedi . Na kraju utakmice je došlo do „tarapane“. Urlalo se, gomila je nekontrolirano krenula, posrnuli smo, podigli se, gazili preko ljudi. Nije bilo uzmaka ni povratka, ljudski stampedo. Policija i redari kao da su nestali, nigdje ih nije bilo. Najprije smo probili ogradu i porušili skoro sve reklamne panoe. Počela je i tuča među navijačima, na stadionu, ali i vani. Trčali smo za domaćim navijačima čak i preko parkiranih automobila. Nosila nas je zajednička snaga, ali i mržnja. Na posljedice se nije mislilo. Ohrabreni ludošću i glupošću tražili smo samo osvetu. Za što i pro v koga? Razbijalo se oko stadiona sve što se moglo. Htjeli ili ne, morali smo se uključi u tučnjavu. Najednom, udarac šakom u glavu iza leđa, okret i refl eksni udarac prvom pro vničkom navijaču. Domaći su bježali sa stadiona i preko zida, a mi smo ih rušili dolje. Teore k je spazio svoju žrtvu na zidu, sredovječnog čovje-ka benignog izgleda s djetetom od sedam ili osam godina. Zahva o ga je drškom kišobrana za nogu i počeo ga vući sa zida kako bi ga srušio i dograbio na zemlji. Čovjek ga je smireno i umilno pogledao i kulturnim glasom rekao: „Zašto to radite? Što ste, ljudi ili zvijeri?“ Teore k ga je pogledao u oči, sažalio se, pogotovo zbog djeteta, primirio, otkvačio dršku kišobrana s čovjekove noge i mirno napus o stadion. Otada nije više posjećivao utakmice visokog rizika. Shva o je da se tamo rješavaju razne frustracije, osobni neuspjesi, događaju manipulacije, rješavaju ranije nepravde i sav čemer kojega zovemo život.

41

NEGATIVNOSTI SPORTA

2.1. Sportske povrede

Sportske povrede su pične i zato su lako prepoznatljive. Na sreću, kod nas su sportski treneri dobro educirani, a i sportska medicina nam je vrhunska, tako da je rela vno lako sanira različite ozljede. Stolni tenis, badminton, tenis, plivanje, planinarenje i drugi nekon-taktni sportovi su svakako među onima kod kojih ima najmanje ozljeda, i to je, uz njihovu dugovječnost u smislu bavljenja do kasne životne dobi, njihova najbolja strana. Jasno je da to nije moguće u skakanju u dalj ili u vis, bacanju kladiva, skijanju automobilizmu ili u mnogim drugim borilačkim sportovima u kojima se ne održavaju natjecanja u kasnijoj životnoj dobi. Kao što je potrebno cjeloživotno obrazovanje, tako je još važnije cjeloživotno natjecanje u sportu.

Potrebno je veliko znanje kada poslije većih povreda ili drugih izostanaka natjecatelja treba vra u zadovoljavajući ritam rada i pobjeda, budući da su ostali radili i natjecali se kada je povrijeđeni pauzirao. Potrebno je znanje i poznavanje stupnja i vrste povrede kako bi se ta-kmičar vra o u igru i spasila njegova „sezona“. Ovdje se prepoznaje stručnost trenera i ostalih u stručnom mu, od fi zijatra do psihologa. Ako je njihova procjena pogrešna, onda mogu nasta veliki problemi. Nije loše zatraži second opinion drugo mišljenje. Ako su ta mišljenja različita, treba se prikloni jačem autoritetu i svojem iskustvu sa sličnim ili is m povredama ili boles ma. Natjecatelja ćemo lakše vra u „stroj“, ako ga poznajemo u dušu.

Gdje nema neposrednog kontakta s pro vnikom, manje su povrede, osim ako se ne radi o individualnim sportovima koji imaju zahtjevnu neprirodnu motoriku pokreta, raznih dijelova jela ili padove (skijanje, dizanje utega, učestalo dobivanje udaraca u glavu i osjetljive dije-

love jela). U svakom sportu neizbježno dolazi do povreda i ozljeda koje pra jača ili slabija tjelesna bol. Dobro je što je vrijeme za oporavak i zacjeljivanje mnogo kraće kod mlađih. Treneri, uprave i suigrači trebaju da sve moguće potpore da se ozlijeđeni klupski kolega, pa čak i suparnik iz drugog kluba, što prije riješi depresije, lošeg raspoloženja i bojazni da se više neće vra sportu. Treba mu podignu samopouzdanje i doves ga do toga da pozi vno razmišlja.

Nedostatak „jednoručnih“ sportova poput stolnog tenisa, tenisa, badmintona, rukometa je što se desna strana leđa i desna ruka razviju jače od lijeve pa dolazi do asimetrije jela. Za ljevake je, naravno, suprotno. Zbog toga je potrebno da se druga ruka dopunski optere-ćuje odgovarajućim utezima ili drugim vježbama, posebno u pripremnom razdoblju. Drugi problem je što se zbog „borbenog“ položaja mišići prednjeg dijela trupa skraćuju, a leđni mišići se produžuju. Zbog toga je potrebno da se u zagrijavanju posebnim strechingom (istezanjem) rade vježbe savijanja ili istezanja „u most“ ili slično.

42


Ako se dobro razgibamo i zagrijemo neće doći do „teniskog lakta“ ili bilo kakvih ozljeda zglobova. Posebno je opterećen zglob ruke a kojom se servira pa treba vodi računa da se rade stanke kod dugotrajnih vježbi servisa i da se prije h vježbi dobro razgiba zglob, lakat i rame. Postoje dobri gelovi i kreme koji š te zglobove i pomažu kod eventualnih bolova. Kod razgibavanja vrata ne treba radi neprirodne kružne vježbe, već je dovoljno pokreta glavu gore-dolje i lijevo-desno. Isto je i sa svim ostalim zglobovima ne treba ih zagrijava ni opterećiva pokre ma koji se nikada ne koriste.

Pravilno usmjerene osobe znaju čak i iz povreda i patnji izvući koris i vra se ojačani. Točno je da nas bolovi i jake ozljede reduciraju na biološki život i trenutačne sposobnos , ali mogu ojača naš moralni profi l i karakterne osobine. Fizički nedostaci i trenutačne povrede mogu služi kao protuteža i lijek većemu, e čkom zlu iako su slike teških povreda same po sebi na prvi pogled deprimirajuće.

Naučimo se živje , radi i natjeca se i onda kada nismo smrtno ili ozbiljno bolesni, s ne-koliko manjih ili većih povreda ili boles . Svaki čovjek uvijek ima barem dvije ili tri fi zičke ili psihičke boles , ozljede ili se nalazi u stanju neraspoloženja. S me se jednostavno moramo nosi . Nema savršenog zdravlja pa je zato potrebno da se naučimo s me živje i djelova , osim ako nije potrebno izričito mirovanje. Ranjeni ratnik u žaru borbe ne primjećuje ranu iz koje krvari. Veći problem prekriva manji. Bitno je da bolest, ako smo sportski ak vni, ne pogoršava zdravlje. Član ekipe treba dolazi na treninge i pra nastupe svoje ekipe iako je bolestan, osim ako se ne radi o visokoj temperaturi ili nekoj zaraznoj boles koju bi mogao prenije na ostale. To je njegova moralna potpora ekipi, a i dokaz da ne „markira“ s treninga i da se brine za rezultate svoje ekipe. Kolege iz kluba i uprave će posjećiva i svojeg bolesnoga člana, a pogotovo onoga kome smo skrivili povredu.

Neke boles se same jave, ali same i nestanu. Kako dođu, tako i prođu. Sve ovisi o imunitetu. Važno je da se surađuje s liječnikom i sa samim sobom, jer je čovjek sam sebi najbolji liječnik. Važno je da sportaš nije umišljeni bolesnik hipohondar. Radi , djelova i pobjeđiva treba i onda kada smo bolesni. Poznajem mnoge sportaše iz svoje generacije koji nisu nikada imali ni gripu, nisu još nikada popili ni tabletu pro v glavobolje. Nisu bili u cijelom radnom vijeku ni dana na bolovanju i uvijek su funkcionirali. To je rezultat i doprinos sportskog i urednog života bez velikih poroka, uz prirodnu hranu i dobru atmosferu koja je vladala između igrača međusobno i između igrača i uprave.

PODSJETNIK, CURIOSITAS I DESTILIRANE MISLI:

Cinik često podsjeća: „Ludi u ludnicu, bolesni u bolnicu, a zdravi pod zastavu.“

43

NEGATIVNOSTI SPORTA

Zašto danas niste izdvojili barem deset minuta i ponovili prvu izometrijsku vježbu? Imali ste vremena! Dok ste u školi, na sastanku ili pred televizorom, čvrsto primite stolicu na kojoj sjedite za drvo ispod stražnjice i ispravite kičmu, isprsite se i onda vucite što jače prema gore dio stolice na kojemu se sjedi. Ponovite desetak puta po otprilike pet sekundi. Prije toga udahnite i zadržite dah u svakom ponavljanju. Ako to još niste radili ili ste se tjelesno zapu-s li, u početku smanjite trajanje i intenzitet vježbe koja je „kopirana“ od žaba i skakavaca koji svoju dužinu jela lakoćom preskaču nekoliko desetaka puta duže od njihove dužine.

Održavajte mišiće ramenog pojasa jer ramene zglobove drži samo muskulatura. Na lakto-vima ima i nešto ligamenata koji povezuju kos .

Bizantski car Teodozije, koji je u 5. stoljeću uz pomoć prethodnika Konstan na ozakonio kršćanstvo, ukinuo je stare „poganske“ Olimpijske igre jer su se odvijale prvenstveno na slavu boga Zeusa, a ženske igre u čast njegove žene Here. Olimpijske an čke igre su nestale kada je Rim osvojio grčke zemlje i kada je kršćanstvo prevladalo pogansko mno-goboštvo u Zapadnom i Istočnom Rimskom Carstvu.

Nije jasno zašto se u nogometu pričuvni igrači uvode u igru nakon suigračeve povrede nezagrijani? Zašto se stalno lagano ne zagrijavaju ili barem održavaju radnu temperaturu, pogotovo zimi kada na klupi sjede polusmrznu ?

2.2. Fana zam u sportu i u životu

Sportski fana k, baš kao i fana k općenito, pretjerano je revnosna i ekstremno ushićena osoba. Fana ke nalazimo u svim segmen ma okruženja: religiozni fana k (čak i jedan od apostola je bio takozvani revnitelj, onaj koji je revan), nacionalis čki fana k, radoholičarski fana k, poli čki fana k. Riječ fa-na k je grčkog porijekla, a značila je zaš tnik hrama. Danas u prenesenom smislu označava osobu koja pretjeruje. Takve su osobe poremećenog ponašanja i vjeruju da posjeduje kompletnu is nu. Provode život na gorljiv, mis čan način. Cilj im je da i svima drugima nametnu svoju is nu. Oduševljavaju se za stvari, pojave i događaje bez svake mjere. Sve uveličavaju i sve zaoštravaju. Uvijek idu dalje nego što im je dužnost i nego što se od njih traži, osobito u sportu. Ako trener fana ka traži da, pri-mjerice, trči deset kilometara, on će otrča puno više, makar su svi ostali završili trening. Gotovo uvijek će napravi više drugih vježbi nego što se od njega zahtjeva. To nije dobro jer trening ima svoj plan i program, svoje krivulje opterećenja i odmora i nema soliranja jer dolazi do povreda, pretreniranos i teško je odredi za koje turnire ili utakmice treba bi u vrhunskoj formi.

44


Fana k pribjegava svim sredstvima kako bi ostvario svoje ideje. Njime gospodari neka za-misao, neki gorući zanos koji je pogrešan i preuveličan. On puno više „razmišlja“ strašću nego razumom. Na granici je s delirijem i opsesijom. Uvjeren je da je baš on povjerenik za is nu, a do nje dolazi pretjeranom inkvizicijom. Osobnost mu je nefl eksibilna. Ako je osob-nost paranoična ili shizofrenična, onda je na rubu fana zma. Fana k reagira na uobičajene svakodnevne situacije svojim osobnim frustracijama. Svoje fi ksne ideje često vuče iz trau-ma čnog dje njstva. Živi i djeluje oslanjajući se na svoju labilnu i nesigurnu psihu i upušta se u nekontrolirani fana zam u kojemu traži svoj spas kako bi nadoknadio pomanjkanje vlas te sigurnos . Želi bi autorita van, nepopustljiv je, ali i ushićen za ono što je za većinu normalna pojava. Njegovo ponašanje je u suprotnos sa svakom e kom i fair playom. U onim sportovima u kojima je to moguće on koris nasilje pro v fi zički slabijih, sam o sebi stvara mit i sebe smatra herojem.

Fana zam i fana ci su prouzročili najviše tragedija u poli ci i religiji, a velike probleme stvaraju i u sportu. To im se ne smije dopus i mora ih se pravilno usmjeri na vrijeme da višak svoje gorljivos potroše na pravom mjestu i na pravi način koji je za većinu koristan. Pozna su „savje “ tobožnjih trenera koji je u poluvremenu, nakon nepovoljnog rezultata, govorio svojim igračima u svlačionici: „Gospodo, gubite jer su tako i vaši očevi od njih gubili u ratu, ubijali su ih kao zečeve! Sada je prilika za osvetu!“ Naravno da se utakmica izrodi-la, da su efek samo kratkoročni, a štete velike za budućnost. Takav trener najlakše može manipulira fana cima jer oni ne biraju sredstva da unište druge, bilo zbog karijere ili zbog konkurencije, ili jednostavno nisu sretni dok drugima ne naprave nekakav nered ili štetu. Fana k na kraju nikada ne uspijeva jer je okružen većinom hladnijih i pametnijih osoba. Zato njegovo nastojanje da ukloni is nu drugih, a perfi dno progura svoju is nu koja razara pluralis čku klimu ipak, na sreću, ne prolazi. Bitno je prepozna takve pojedince kako ne bi dolazilo do nega vne selekcije koja se, na žalost, događa ne samo u sportu nego i u poli ci i na odgovornim rukovodećim mjes ma.

Fana k djeluje i na ideološkom i intelektualnom polju. Njegove nasilne metode jesu stvarnost, ali su one i prikazivanje lažne stvarnos pogotovo ako se ona ne može odmah provjeri . On prije izmišljenim neprijateljima i opasnos ma koje ne postoje i to samo zbog svoje paranoje. Zato strukture vlas i sponzori trebaju dobro razmisli prije nego se odluče fi nancira klubove u kojima pretežu takvi fana ci. Problem može nasta kada klubovi kojima prije kriza odluče kupi osobu koja se u početku pritajila, ali kada se otvori, onda truje atmosferu u klubu i stva-ra nepremos ve probleme. Fana k impresionira u sportskoj areni svojom borbenošću, ali u svlačionici i na treningu uništava svoje kolege, kolek vni duh, i to je najveći problem. Sportski kolek vi, pa i čitavi narodi, često se predaju u ruke fana čnim vođama koji im obećavaju lažni red i lažnu sigurnost. Poželjno je bi sportski zanesenjak i fantazist, ali ne i zadr fana k.

45

UPRAVE SPORTSKIH DRUŠTAVA

3. UPRAVE SPORTSKIH DRUŠTAVAŽivot i rad u sportskom kolek vu, vrlo živom i nepredvidivom organizmu, podložan je velikim rados ma, ali ponekad i neizbježnim stresovima. Mnogo je pogrešaka, ali se one moraju ispravlja u hodu, ali i sistematskim radom. Glavna i najveća pogreška je ako se stvori loša atmosfera u klubu i oko njega, odbojnost umjesto privlačnos i šarma, ako entuzijazam zami-jeni opstrukcija i ako se u klubu prvenstveno rješavaju privatni interesi. To je najteže popravi . Svi bi trebali sa zadovoljstvom dolazi na trening, utakmicu ili sastanak uprave. Ako se to jedva ne čeka, bolje se ostavi toga i pus da rade entuzijas i „fana ci“. Vrlo je opasno da utjecaj nekih pojedinaca na druge postane toliko jak da njegova jaka nervna napetost i frustracije prelaze na sportsku ekipu, na upravu, na goste i medije. Spiritus unus. – Is smo duh.

Red nije sam sebi svrha, nego je tek sredstvo kojim se služi uprava koja ga je postavila kako bi pos gla zajedničke ciljeve. U sportu red nije radi trenera i uprave, nego radi rezultata koje u konačnici trebaju ostvari pojedinci, klub, grad i država kao cjelina. U klubu, među upravom i igračima mora vlada sloga. Nije čudo što je vječni i genijalni Dante grešnike koji su započeli i podržavali neslogu strpao u deve sloj osmog kruga svojeg Inferna (Pakla). To je jedan od najvećih grijehova jer se oni nalaze skoro na samom dnu “lijevka”. Teške vječne kazne pokolja i mučenja koja su tamo podnosili neukusno je i spominja . Istu kaznu su zaslužili oni koji su se neopravdano nametnuli svojim „laktovima“, ali većina poštenih ih je prozrela pa u njih nema povjerenja.

Na ključne položaje u klubovima trebaju doći u prvom redu odgovorni ljudi koji imaju sen-zibilitet za sport, prvenstveno za sport u čijoj su upravi. Dobro je da su na m položajima ljudi koji su jaki poli čki ili gospodarski, ali najvažnije je da su u svakom trenutku spremni pomoći klubu svojim angažiranjem i bi mu na raspolaganju kada god je to potrebno. Na žalost, i najbolje postavljena organizacija neće da rezultate bez vrsnih pojedinaca koje nikakav sistem ne može da . Najčešće je dovoljno njih tek nekoliko pravih koji vuku svojim idejama i svojim primjerom sve druge naprijed. U svakom dobrom klubu trebamo ima zvane (kletoi), izabrane (elektoi) i ponegdje i slavne (hagioi), a nikako ne one koji su zalutali. Samo karizma ci, iskreni zaljubljenici i sportski fana ci pripadaju klubu kojemu obogaćuju njegovu dušu, razvijaju sadašnjost i čuvaju tradiciju.

Opći interesi kluba trebaju bi uvijek iznad privatnih. Demagozi i neobjek vni kri čari nisu poželjni. Mora se „vući uz istu rudu“. Važno je da se ispunjavaju doneseni zaključci i planovi kluba. Često se mora primjenjiva i diplomatska tak ka i misao vodilja koja je važila u jednoj od najboljih diplomacija na svijetu, u Dubrovačkoj Republici: „Sa svakim lijepo, ni s kim

46


iskreno.“ Stari Dubrovčani nikada nisu dozvolili da se razvije kult ličnos nego samo kult zajedništva. Ne spominju se nigdje zasluge njihovih vladara ili diplomata, važno im je bilo samo zajedništvo. Danas je pogubno kada se mladi ljudi već nakon početnih uspjeha opte-rete medijskom popularnošću. To nije pogubno samo za te nezrele i nekompletne osobe, nego još više za druge mlade i za okolinu u cjelini.

Važno je da se stvore jake natjecateljske kategorije ili barem one kojima se daje prioritet. Potrebno je ustroji dovoljan broj sudaca, sponzora i prijatelja kluba. Iskustvo govori da bez toga nema ni svega ostaloga. Cijeli klub mora misli pozi vno i čini sve da se ostvare zacrtani ciljevi. Najvažniji je cilj da uz zavidne rezultate uprava ostavi iza sebe jaki klub u stvorenim uvje ma, a i fi nancijski konsolidiran.

Vodstvo kluba, osobito predsjednik, treba nadahnjiva , vodi i usmjerava pojedince na-tjecatelje i članove uprave, javnost i sponzore. Poželjno je da izražava i po če entuzijazam za usvojene ciljeve i planove. Kada „zaškripi“, prvi kreće i preuzima vodstvo ispred uprave, predvodi druge u radu, nameće se kao sposoban i odgovoran i predvodi svojim primjerom. Uklanja eventualne međusobne sukobe i nesuglasice. Diplomatski i tak čki postupa prema neugodnim članovima uprave ili kluba, umiruje situaciju, upravlja tuđim emocijama, pro-nalazi rješenja vješ nom pregovaranja u kojima nema poraženih, a svi dobivaju. Pridobiva nove ljude za rad u upravi ili za trenere, pri čemu se koris empa jom i sposobnošću utje-caja na ljude. Ne služi se makijavelis čkim metodama da se ostvari uspjeh pod svaku cijenu. Svoju moć usklađuje s kolek vnim ciljem, a ne sa sebičnom koris . Autoritetom prošlos , čvrs nom volje i upornos i snabdjeven moralnim životom elegantno upravlja voljama ostalih članova i takmičarima i nameće se kao prihvatljiv i siguran vodič. Središnja je savjest i svijest kluba. Ipak, ne treba dozvoli da on bude kao sunce, a svi ostali da budu samo sjene. Uostalom, cijela uprava i svi članovi moraju bi odraz ćudi, karaktera i tradicije kluba.

Predsjednik, treneri i stručni stožer moraju koris empa ju kao svojevrsni društveni radar. Bez takvog senzibiliteta pojedinci će se osjeća odvojenima i nesnalažljivima u kolek vu. Potrebno je razumje i rješava i tuđe neizrečene brige, pročita tuđe osjećaje i potpoma-ga članove. U vrijeme pojačane konkurencije drugih klubova i potražnje za natjecateljima treneri i stožer koji bolje prepoznaju osjećaje svojih igrača lakše će ih zadrža , ali i lakše privući i pojačanja. U srži empa je je umijeće dobrog i dubokog slušanja jako je važno uho koje zna posluša probleme i ideje članova svoje uprave ili igrača.

Treneri i uprava moraju odigra ulogu koja je puno puta veća i od roditelja i škole jer sva djeca ne raspolažu sama sa sobom i nisu uvijek svjesni svojeg čina i svojih reakcija, već reagiraju refl eksno. Kod kuće i u školi to se ne vidi uvijek, ali se u sportu vidi.

47

UPRAVE SPORTSKIH DRUŠTAVA

Uprava kluba se u jeku sezone ne bi trebala miješa ni uplita u rad struke, osim ako dođe do znatno velikog odstupanja u odnosu na rezultate koji su planirani na početku na-tjecateljske sezone. Na kraju sezone treneri i stručni stožer podnijet će izvješće o radu i rezultate po svim dobnim kategorijama. Izvješća će uprava prihva ili odbaci i donije nove mjere i planove za iduću sezonu. Ukoliko se to ne učini, dolazi svakako do pada po-tencijala zbog opuštanja ili donesenih neprimjerenih mjera za budućnost. Konačni uspjeh ili neuspjeh rezultat je i rada uprave pa bi i uprava morala ponudi održavanje nove izborne skupš ne ukoliko su rezulta bitno slabiji nego protekle sezone, a za to nema objek vnih razloga ni uzroka.

Uprava treba osigura uvjete za rad i naknade za rad trenera i igrača, barem onakve kakvi su u klubovima istog ili sličnog ranga natjecanja. Da bi se osvojila kakva važna državna ili među-narodna medalja, danas nije dovoljan samo dobro planiran i izveden trening, talent i ambicije, nego i suradnja, nadzor i asistencija čitavog ma sportskih i drugih specijalista jer sport sve više ovisi o tehnologiji, medicini... Uspjeh više ne ovisi samo o masovnos , o metodi pokušaja i ispravljanja pogrešaka, već vodi preko najboljih znanstvenih i strukovnih poteza.

U mskom radu treba vlada uzajamno poštovanje i spremnost svih sudionika da pomažu jedni drugima i da međusobno surađuju, da š te interese kluba i njegov ugled te da ne prisvajaju zasluge samo za sebe. Nitko od nas nije toliko pametan kao svi mi zajedno. Cjelina nikada nije jednaka zbiru svih njenih segmenata, nego je u pravilu manja ili veća od tog zbro-ja. Sve je u zavisnos koliko dobro pojedinci rade zajedno i koliko se njima dobro rukovodi. Najskuplji sportski m neće uvijek bi prvak jer tehnička darovitost i izvrstan intelekt nisu dovoljni da netko bude dobar član ma. Naime, dogodi se da visoko inteligentni pojedinci utroše previše vremena u neplodnim i konfl iktnim raspravama sa suparnicima u mu, a to se tada pretvara u tvrdoglavo i beskrajno retoričko paradiranje. Svi žele bi sportske ili intelek-tualne zvijezde, ali često kao m neće uspje . Velika je odgovornost sastavljača mova koji je zadužen za „skupni“ kvocijent inteligencije. Kada je m „uš man“, tada najbolje osobine svakog pojedinca postaju mnogo više od običnog zbira. Dolazi do mul pliciranja, pri čemu najbolje kod jednog člana ma katalizira ono najbolje kod drugih članova te se tako pos že veći sinergijski učinak. Važno je uskladi „kemiju“ između članova ma. Napro v, diktator-sko rukovođenje demoralizira i imobilizira mski rad, iscrpljuje tuđu energiju, čini pojedince frustriranim, tjeskobnim, konsterniranim i deprimiranim. Emocionalno jaka i snažna ličnost postaje odašiljač pozi vnih vibracija, a ne samo prijamnik različi h dezinformacija. Potvrđe-ne ekspresivne osobnos također komuniciraju i svojim izrazom lica, šarmom, nadahnjuju i osvajaju druge. Karizmatski vođe razlikuju se od sebičnih manipulatora koji doduše mogu neko vrijeme glumi , ali na duži rok ne mogu uvjerava svoje podređene u svoju iskrenost. Vođa mora ima auten čnu vjeru kojom će napaja i ostale svojom energijom.

48


Bitno je da ne dođe do hipertrofi je organiziranos osnivanjem raznih povjerenstava i odbo-ra, jer te probleme uglavnom može riješi samo jedna osoba, ona koja je i odgovorna za to područje. U pravilu postoji nedostatak kvalitetnih ljudi, a kada oni prekomjerno sastanče, ne može se do njih. Nedostupni su za javnost, a i za pojedince koji ih trebaju. Tajnice gotovo uvijek govore: „Nema ga, na sastanku je.“ Tako je u većini uprava i u poduzećima. U klubu se to ne smije događa . Ljudi se iscrpljuju na nepripremljenim sastancima bez bitnih i pro-vedivih zaključaka. Sve to dovodi do organiziranog kukavičluka i do elegantnog i komfornog izbjegavanja odgovornos . Zato je preorganiziranost najveći neprijatelj odgovornos , kao što i previše zakona koči pravdu. „Što se mene če“, kaže Prak k, „od svih sastanaka, naju-spješniji su oni u dvoje. Gdje god ih se pojavljuje više, to je već perverzija.“

Bolje je bi dobar član uprave, sudac ili navijač, nego loš igrač. Bit će više koris za sve. Pro v pojedinaca koji imaju umišljenu ili stvarnu biološki „uprogramiranu“ pogrešku, znamo što ćemo. Naša misao vodilja je: „Jedna smo duša i zajednička snaga.“ (Spiri s uni s vis uni va.) To piše i na našoj klupskoj zastavi.

U sportu je, baš kao u ratu, sve manje važno od pobjede (naravno, časne). O tome moraju vodi računa uprave i klubova. No u sportu ne možemo i nećemo naći odgovor na pitanje koja je svrha života, ali možemo naći smjernice kako živje . Naći ćemo i odgovore na pitanja što možemo oče-kiva od našeg natjecatelja u utakmici koji slijedi. Ako su naša predviđanja kriva, a naš natjecatelj nas uvijek iznenađuje nečim drugim, dosta toga ne „š ma“ s igračem, trenerima ili s upravom. Pogrešku treba otkloni na pošten i stručan način, da ne stradaju nevini, a ne likuju krivi.

Ni jedan čovjek, pa tako ni klub, nije otok za sebe, ni otpadak od kopna, već je eventual-no samo poluotok naslonjen na druge. Zato se čovjek i uprava mnogo puta kod svojih odluka dvoume, „troume“ i „mnogoume“, ali ipak traže oslonac u svojem gradu, klubu, obitelji, stranci, poduzeću, sponzoru. Tako je to sve do kraja života, kako su nas opomenuli Solon i Montaigne, da se ni jedan čovjek ni kolek v ne mogu nazva uspješnim ni sretnim sve dok ne prođe i zadnji dan njihova života. Dodao bih da to vrijedi i za one koji misle da su nesretni ili da su im slobode ili prava uskraćeni. Točno je da su sloboda i demokracija uvjet svakog stvaranja, ne samo u poli ci, govoru, pisanju, umjetnos , nego i u sportu.


Moramo stvara i ono što ćemo tek zavolje , a ne samo ono što već sada volimo.

Ne zaboravite u prigodnim utakmicama pro vničkim ekipama pokloni neki znak pažnje, klupsku zastavicu, amblem ili drugi trajniji spomen.

49

EKOLOŠKA ODRŽIVOST SPORTA

4. EKOLOŠKA ODRŽIVOST SPORTAStrpljenje našeg planeta Zemlje sve se više bliži kraju s obzirom kako trošimo nepovratnu fosilnu energiju, zbog toga što ispuštamo toliko štetnih tvari u atmosferu, a i zato što nesa-vjesno gospodarimo otpadom. Naš planet više nije tek u pasivnoj defenzivi, već nas je počeo i kažnjava za našu bahatost. Pilimo granu na kojoj sjedimo i pri tome kri ziramo one koji ne pile još brže. Zagađujemo naš okoliš da bismo zadovoljili najbesmislenije i suvišne izmišljene navodne potrebe. Samo dobro koordinirane nacionalne gospodarske poli ke mogu da ekološki zdravo svjetsko gospodarstvo. Potrebno je da budemo ekološki osviješteni od naj-niže do najviše razine. Ni jedna biološka vrsta nije uniš la toliko drugih biljnih i živo njskih vrsta kao čovjek koji sada uništava i sam sebe. Možda zato što su i fi lozofi ja, religija, a i neke druge znanos neopravdano čovjeka, a ne prirodu, stavile u središte oko kojega se sve vr (antropocentrizam)? Teško je povjerova da je profi t, kao lokomo va kapitalis čkog pona-šanja, kompa bilan s e čki i ekološki prihvatljivim društvenim poretkom sve dok se neće provodi da se potreban dio profi ta troši za očuvanje prirode. Na sadašnjoj razini savjes je nedjelotvorno uvjeravanje kako vožnja automobilom na fosilna goriva uništava okoliš. Na dnevnom redu povijes je ekologija jer se stanovništvo cijelog svijeta vozi na istom brodu koji se nekontrolirano naginje.

Loše rade uprave sportskih društava, klubova, sportskih zajednica i poglavarstava gradova ako ne znaju koliko troše energije, plina, mazuta, struje za grijanje i hlađenje dvorana, vode, prostorija za uprave i pomoćne prostorije, održavanje vanjskih terena, održavanje dvorana i uopće, koliki je novčani i ekološki defi cit njihovog sporta. Moramo zna koliki je naš lokalni ekološki kapacitet, koliki je naš ekološki o sak koji nam pokazuje koliku potrošnju može podnije sport u kojemu djelujemo. Moramo zna koji su sportovi ekološki prihvatljivi, koji su manje prihvatljivi ili su neprihvatljivi zato da znamo za koje ćemo se grane sporta opredijeli u fi nanciranju i forsiranju, a od kojih ćemo čak i odusta jer su štetni na kratki, a još više na srednji i dugi rok.

Danas se sa sigurnošću zna da je čovjek odgovoran za klimatske promjene. I prije smo pretpostavljali da su nam razni lobiji i pseudoznanstveni ins tu uporno servirali da čovjek nije odgovoran za klimatske promjene koje nas sve više zabrinjavaju. Na svim razinama moramo mijenja obrasce našeg razmišljanja i djelovanja. To neće bi lako sve dok u udar-nim terminima u medijima gledamo neprihvatljive reklame. Postoje „znanstveni“ ins tu koje sponzoriraju na ni magna , a sugeriraju nam da nas oni koji upozoravaju na štetnost ugljičnog dioksida vraćaju u kameno doba te nam žele dokinu moderan i udoban način življenja.

50


Dokazano je da sadašnjim baha m načinom života prirodne resurse pretvaramo u otpad mnogo brže nego što ga priroda može ponovo reciklira u resurse za proizvodnju energije. Ekološki o sak pokazuje koliku potrošnju energije, transporta, stanovanja i hrane mogu podnije naši ekološki kapacite . Na razini planeta je to 1,8 hektara. Danas čovječanstvo troši jednu trećinu više nego što bi smjelo. Ekološki o sak Hrvatske je 2,9 hektara, a naš biološki kapacitet kojim raspolažemo 2,6 hektara. U ekološkom smo defi citu za 0,3 hektara po osobi. Svijet danas troši 2,2 hektara po stanovniku, što znači da trošimo 0,4 hektara više nego što imamo, a to se svakim danom pogoršava. U Hrvatskoj je pozi vno što nas spašava bogatstvo bioraznolikos . Najveći zagađivači su SAD, Emira i Engleska. Najbolji ekološki o sak imaju Južna Afrika, Južna Amerika i dio Azije. Kina i Indija za sada nisu toliki zagađivači kao što se misli, još ne proizvode toliko mnogo stakleničkih plinova.

Postoje sportovi koji su ekološki prihvatljiviji nego neki drugi koji su preveliki potrošači energije i veći zagađivači. Sportovi na otvorenom su svakako prihvatljiviji nego dvoranski sportovi. No i kod dvoranskih sportova ima velikih razlika, ovisno o veličinama dvorana i stupnju korištenja, odnosno o broju sportaša koji koriste dvorane. Zato su u tom smislu naj-bolji vanjski sportovi, kao što su planinarenje, plivanje u moru, jezerima i rijekama, atle ka, ali ne dvoranska, nogomet, ali u selima i malim gradovima, jer gradnja skupih stadiona troši previše energije, a skupo je i zalijevanje travnjaka vodom i održavanje.

Rukomet je s otvorenih igrališta prešao u dvoranu, što je nega vno, a gledali smo i igrali taj sport u vrhunskom izdanju i kada se nije igralo u dvoranama. Svjetski lobiji čine sve u svom interesu. Imaju višak novaca i nameću svijetu gradnju skupih dvorana kojima prodaju svoju tehnologiju gradnje, skupu opremu i ostale građevinske materijale i strojeve za gradnju dvo-rana koje se čiste njihovim sredstvima za čišćenje, hlade njihovim klima-uređajima, koriste se njihovi dresovi, trenirke, obuća lopte i lop ce, reke , mreže, arene i slično.

U nekim sportovima se natjecanja odvijaju uvijek zimi, baš kada je najskuplje održavanje dvorana, a ima praznih termina u ranu jesen, kasno proljeće i u rano ljeto. Dvorane su većinom previsoke, posebno za neke sportove, što iziskuje skupa grijanja i hlađenja i ostale troškove, često za samo nekoliko sportaša čije su nam medalje „jako važne“. Mnogi bazeni se griju fosilnim gorivima, a ne prirodnom obnovljivom toplom vodom, što je nedopus vo. Ako i sada posluju rentabilno, ipak će potroši energiju koje uskoro neće bi . Posluju rentabilno jer je energija još uvijek nerealno je ina. Zašto se zdrava atle ka održava u enormno velikim dvoranama? Svi znamo odgovor: zato da se „zgaze“ svi mali i siromašniji kako ne bi mogli organizira takva velika natjecanja.

Posebna su pitanja grade li se dvorane termoizolacijski i troše li što manje sredstava za održavanje. Kod mnogih sportova se dvorane grade tako da prirodno osvjetljenje nije dobro

51

EKOLOŠKA ODRŽIVOST SPORTA

jer smeta sportašima. Dvorane se zamračuju da prirodno svijetlo ne bi „išlo u oči“, a onda se nakon zamračivanja pale svijetla da bi se dobro vidjelo. Glupost i veliki trošak, a ima dobrih i je inijih rješenja. Postoje sportovi na otvorenom gdje se igra po snijegu, po buri, po kiši i po blatu, a svi su preživjeli. Sportaše su razmazile bogate zemlje, a njihova zvjezdana prašina rijetko ili nikako ne dopire do većine na planetu. Bogate zemlje ne stvaraju svoje vlas te sportaše, nego kupuju tuđe gotove. Paradoks je što i rela vno siromašne zemlje sportaše kupuju od još siromašnijih. Tehnički i tehnološki napredak se neće i ne treba zaustavlja , ali neka svaki tehnički progres načini i sigurniju i osvjetljeniju pistu za novi i viši uzlet u neslu-ćene visine, bez obzira koliko smo neskloni i tvrdi za nove ideje. Zašto na ispovijedi svećenici obavezno ne pitaju: „Jesi li bacio koju automobilsku gumu ili stari štednjak u šumu, smeće kraj ceste, u rijeku ili u more? Zašto si posjekao drvo koje još raste?“ Psovke će se zaboravi , ali za razgradnju otpada treba više vremena. Zagađenje je nepopravljivo, zato bi i pokora trebala bi mnogo veća. Nisu u pravu ni mali ni veliki zagađivači koji misle da će znanost uskoro pronaći tehnologije koje će pročišćava zrak, vode i tlo. Dok se ne pronađe, moramo se prilagodi sadašnjim ograničenim ekološkim kapacite ma, inače ćemo sami sebe uniš ne samo fi zički nego i svoj razum i dobri stvaralački duh koje smo dobrano nalju li, pa su nas već za osvetu počeli napušta . Čovjek ne smije uređiva svijet po svojem ukusu, jer različi h ukusa ima i previše. Pus mo prirodu neka sama uređuje svijet, a mi joj samo trebamo pomoći, a ne odmoći tamo gdje smo sigurni da je napravila grešku (poplave, požari potresi i druge elementarne nepogode). Za razliku od čovjeka, priroda rijetko griješi. Griješe transnacionalne kompanije sa svojom neodrživom ekološkom poli kom zbog dislocirane proizvodnje izvan ma čne države, ali u konačnici i sami sebe uspijevaju uhva u zamku globalizacije. Krivo na duge staze razmišljaju kapitalis koji su dislocirali proizvodnju u dale-kim trećim zemljama. Neće se brinu za zagađenje voda, zraka i tla, kao što bi se brinuli da zagađuju u svojem dvorištu iako ih nečist zrak pogađa gotovo izravno, voda nešto manje, a kontaminirano tlo još manje. U konačnici sve dođe svima na naplatu. Briga za okoliš razvija vrijednos kao što su poš vanje ljudskog roda sada i za generacije koje dolaze. Podloži sebi prirodu znači mudro upravlja njenim blagoda ma, ljepotama i njenim resursima. Sve dok ne pronađemo rješenje za svjetsko siromaštvo, nećemo riješi ni ekološke probleme. U tome će nam pomoći orijentacija prema „pročišćenom antropocentrizmu“. Umjesto krive fi lozofi je da „budemo iznad prirode“, potrebno nam je da „budemo s prirodom“.


Ekološka misao vodilja svih ljudi trebala bi bi : „Kada bismo znali da ćemo sutra umrije , danas bismo trebali zasadi barem jedno drvo, voćku ili cvijet!“

Kuća s vrtom ili sa zelenilom čini tek čovjekovu pravu postojbinu, naš dom.

52


5. KARIJERA, POPULARNOST, SLAVACilj je svakog imalo ambicioznoga sportaša, a i ostalih, doći na sam vrh. Nekome u svome gradu, drugome u državi, a najambicioznijima čak i dalje. Slava, popularnost i čast su naše urođene potrebe. U tome nema ništa loše ako se radi o samopotvrđivanju. Sportski idoli su ne samo poželjni već ih treba i promovira ako su zaslužili svojim radom i talentom. Bitno je da oni koji rade samozatajno i za opću korist svoju anonimnost ne doživljavaju kao smrt prije smr , naročito u našoj Hrvatskoj gdje se priznaju samo medalje, a ne prosječni rezul-ta . Loše je umjesto poželjne karijere stvori nega van karijerizam, karijeru bez pokrića. Karijeris se žele neopravdano i nasilno izdići iznad svojeg okruženja i društva u cjelini i što je još pogubnije, i iznad e čkih normi. Tu im pomaže, na žalost, još dobar dio sadašnjeg „civilizacijskog“ ustroja u društvu, osobito u poli ci koja funkcionira na principu hijerarhije između nadređenih i podređenih u cilju stvaranja privilegija. Nadređeni su se popeli prema vrhu bez svojih osobnih zasluga, bez temeljnog obrazovanja, vješ na, znanja i visokog mo-rala. Dosanjali su izlazak iz anonimnos i sada narcis čki uživaju u tom stanju. Karijeris ma je svejedno kako su stvorili karijeru i slavu. Bitno je da su našli spas u statusu zvijezde i nije ih briga što to njihovo privremeno kometsko blještavilo nije rezultat dugotrajnog rada, već je produkt sveprisutnog an eli zma odvojenog od izvrsnos . Ipak, krećemo se prema stanju kada odnose među silama determinira poštena poli ka, a odnose među ljudima će određiva moral. Čudi nas zašto pojedini poli čari i ini moćnici oko sebe okupljaju medio-kritete umjesto moralnih osoba kojih se boje da im ne smetaju u napredovanju i u podjeli moći. Na izborima, koji su iracionalan i emocionalan potez umjesto logičan, ne može ništa bitno promijeni jer se ne glasuje na svim razinama za pojedince, nego za liste na kojima su desetljećima uvijek is nesposobni pri samom vrhu. Iznimka su neki neposredni izbori.

Svjedoci smo da našim odlukama rukovode podsvjesni sedimen koji su se taložili u nama još od davnih predaka, ne oslobađajući nas od prijašnjih desetljeća i stoljeća. Zato često čujemo: „Glasovat ću uvijek za naše, pa makar i lažno obećavaju i kradu. Ipak su naši.“ Tako se događa da se karijeris , koji su i sociopa i koje uopće detaljno ne poznamo i nije nam znan njihov stvarni doprinos i njihov realan program, dolaze na vrhove vlas i nepravedno raspoređuju nacionalna bogatstva. Nitko ne kontrolira stvarne moralne, intelektualne i stručne kapacitete kandidata za visoke funkcije. Važna je bespogovorna stranačka poslušnost. Tek kada se ukinu najvažnije forme monopola vlas nestat će karijerista i zavladat će kompe vno vrednovanje pojedinca. Sve do tada smo, kao jedinke, odgovorni za svoje moralno ponašanje, a društvo je odgovorno za stanje u cjelini. Zbog toga imamo situaciju da je karijerizam nasilan, okrutan i sebičan i dolazi do psiholoških poremećaja koji kod takvih karijeris čkih sociopata rezul raju arogancijom, nedostatkom empa je i bahatošću. Pravi znanstvenici, prizna umjetnici i vr-

53

KARIJERA, POPULARNOST, SLAVA

hunski sportaši nikada se neće ulovi u zamku karijerizma, već će ići putem stvaranja zdrave karijere temeljene na svojem radu, znanju, obrazovanju i sposobnos ma, bez pohlepe i pri-svajanja ins tucionalnih moći. Uglednik našeg sporta, Željko Mataja, prekrasno je rekao: „Da bi se sportaši istaknuli kao zvijezde, potreban im je okolni mrak.“ Prijatelj Teore k je dodao: „Ipak im nisu potrebne zloslutne mrkline, kao mnogim karijeris ma, da bi zabljesnuli.“

Problem nastaje ako se želimo pope na najvišu stepenicu bez pomoći onih nižih. Ako se kod penjanja preskače po nekoliko stepenica ili prebrzo trčimo uz stepenice, onda to nije prirodni uspon pa se događaju i padovi. Pogreška je ako vidimo jedino najvišu gornju stepe-nicu, a uopće ne gledamo i ne vidimo one stepenice koje su nešto niže. Uspon u svakoj, pa i sportskoj karijeri, uspješan je ako je prirodan i postupan tako da se skoro ni ne primije kada se došlo do kraja, do samog vrha postolja.

Profesionalizam i amaterizam se najprije ogledaju u tome radi li se o sustavnom, stručnom i „oštrom“ svakodnevnom treningu ili se igra za dušu i tada postoji razlika između pravog sporta, igre i rekreacije, između „sportaša od zanata“ koji zarađuju plaće, s pendije, hrana-rine i premije za egzistenciju ili se radi samo o igri iz „gušta“.

Sport bi po svojoj vokaciji trebao bi igra suprotna radu, ali to danas više nije. On je sada ne samo rad već i neka vrsta prisile na rad, treninge i takmičenja. Ako sport izgubi sve elemente igre i zabave, onda je postao deprimirajući i naporan rad s jedinom svrhom, komercijalizaci-jom, idejom da se zaradi. Baš kao i kod svakog drugog rada, i ovdje ima elemenata prinude. Sretan je onaj tko je našao da mu je zanimanje ujedno i igra i uživancija. Neka homo faber nikada ne zamijeni homo ludensa!

Ako bi se proveo referendum što da se odbaci, balet i Mozart ili balkanski turbo folk, ishod gla-sovanja je, na žalost, unaprijed poznat. Slično je i kod sportske publike, uz neke iznimke. Što je brutalniji i agresivniji sport, najčešće ima više gledatelja. Rafi nirani sport je sličan vrhunskoj umjetnos . Treba ulaga u sebe da bi se razumjelo i moglo uživa u glasovima Tri tenora ili u vir-tuoznim trik servisima i spinovima Tamare Boroš, Zorana Primorca, „rudara“ Šurbeka ili lucidnos Ivana Balića. Treba zna shva koncepciju igre Ratka Rudića ili fana zam i struku Kostelićevih, intelekt Slavena Bilića, sportsko domoljublje i jaku psihu Rabana Pribanića, upornost Ma je Lju-beka... Moramo točno zna zašto su oni uspjeli, a drugi nisu, oni koji su krenuli skoro ni iz čega.

Budući da je neizbježno tako, moramo prizna da ne postoje „sportske tržnice“, nego su to još uvijek „buvlje pijace“. Pojavili su se razni tobožnji menadžeri, prelazi se iz kluba u klub bez čvrs h ugovora, na riječ, na povjerenje i na poznanstvo (samo na tržištu dijamanata sam vidio da se radi isključivo na povjerenje, no tamo nikome ne pada na pamet ikoga prevari jer

54


mu nema više profesionalnog spasa ako napravi i najmanju namjernu grešku). Na sportskom tržištu se „krčmi“ sve i sva, polovne i potrošene ideje ili još nezrele i nestabilne ličnos koje se neće uopće pojavi na treningu zbog neprospavane noći, i neće ostavi ikakvu obavijest. To je također cijena prvih nespretnih koraka naše profesionalne ili poluprofesionalne demokracije u uvođenju tržišta. Što prije se mora dogovori da cijena i vrijednost budu primjerene. Ljestvica poretka je jedno od važnih mjerila, ali ako se prinova ne uklopi u atmosferu novog kluba, novog trenera i uprave, nove „škvadre“, neće bi očekivanih rezultata. I suprotno, pažljivo odabrana promjena ambijenta često pomaže napretku i igrača i kluba.

Važno je da se sportaši znaju povući na vrijeme, a ne da dostojanstvo gube spuštajući se u suteren karijere. Od stvaranja poželjne karijere moramo odijeli nepoželjan karijerizam. Karijerist je osoba koja ide ispod razine svoje nesposobnos , ne birajući pri tom sredstva, kako bi dobio vanjski pljesak jer ne može podnije teret ni svoje mizerne karizme u glavi. Karijerist ne crpi svoju snagu u svojoj stručnos i vješ ni, nego u svojim slabos ma i nezna-nju, pa tako na kraju nedolično i završava.

Kao što utakmica ima svoj klimaks i an klimaks, tako i karijera i život imaju svoj klimaks. O an- klimaksu je vrlo teško odluči što čini s njim, lagano pada , jer su neki i na zalasku još uvijek

bolji od drugih koji su na vrhuncu, ili se povući na samom vrhu, napravi mjesto mlađima i osta u briljantnoj uspomeni drugima. Mnogima se teško odreći slave, topline druženja na vrhu uz dah mladih, zamijeni popularnost s anonimnošću, a privilegije sa samozatajnošću.

Glavna je karakteris ka naše izvrsnos , ali i naše mane u taš ni, što svi ljudi žele slavu. Nema zla ako neće bi popratnih nega vnos . To je zato što nismo sasvim zadovoljni ni ako smo dosta imućni ni ako smo sasvim zdravi. Zavidimo slavnima. Sportaš i umjetnik žele samo slavu i novac, za razliku od većine poli čara koji žele slavu, novac, ali i moć. Sportaši i umjetnici ne žele nametnu svijetu ovaj ili onaj društveni sustav, ideološko uvjerenje ili svo-ju univerzalnu is nu. Oni žele, u prvom redu, impresionira svijet svojim talentom kako bi se dokazali, kako bi zasjao njihov ego i kako bi proslavili svoj grad ili domovinu. To je mnogo moralnije jer se vodi borba jedan na jedan ili ekipa pro v ekipe, ali po jasnim općeprihvaće-nim olimpijskim pravilima i s kompetentnim sucima, a u poli ci se možemo služi neprovje-renim is nama i po svojim vlas m pravilima, s pos zbornim kentaurskim koalicijama koje varaju birače i gdje se ne zna tko je čovjek, a tko je konj. Sportaš ne propovijeda fair play, on ga provodi. Nije sklopio ugovor s vragom kao Faust kojemu je prodao dušu. Želi zadivi svijet, bi slavljen i čašćen još dugo poslije ak vne karijere. Za is nsku sportsku veličinu je važno da nikada ne svojata vječnost, čak ako postane planetarno popularan i slavan. Mediji ne trebaju od njega stvara nadpojam ili poseban duhovni i tjelesni en tet. Ne zaboravimo da smo svi jako raspadljivi, a mase navijača i sponzora vrlo brzo zaboravljaju.

55


Nije se uvijek lako nosi sa slavom i popularnošću, nego je to vrlo teško. Slava i popularnost izjedaju svu privatnost, in mu i vlas tu slobodu. Događa se često da u mlados još nesvje-sni duhovi dragovoljno pristaju na teret popularnos . Slavne osobe znaju posta javnom ins tucijom poput javnih sanitarnih uređaja koji uvijek privlače pozornost. Naravno da ima i ljudi koje bi sve dale za popularnost i svakodnevno „naslikavanje“ u svim vrstama medija i u svako doba, tako da bi tu bilo posla za nekoliko vrhunskih psihologa i psihijatara koji bi razriješili takve komplekse manje vrijednos i nesvjesnog egzibicionizma. To je zato što se ukorijenila nova vjera da postoje tek oni koji su konstantno u medijima, kojima su mediji, a ne is nske vrijednos , izgradile imidž i to je današnja realnost svakodnevnog medijskog spektakla koji stvara lažne vrijednos . Taj problem postoji od davnina. Dante je prije 700 godina pisao da je ljudska slava isprazna, pa je slavne našao u Čis lištu. Dalje priznaje da bi ipak zaslužnima trebalo da lovorov vijenac, kao i Apolonu, ako ga znaju nosi .

Slava može često smeta u praksi, a i u privatnos i životu. Slavni ljudi imaju manje prava na pogreške od običnih ljudi. Oni nemaju prava nešto ne zna , nemaju prava čak ni oklijeva nad nekim važnim odlukama, jer drugi od njih očekuju i na svim drugim područjima života čudesa, a oni su stekli slavu i popularnost samo u jednom uskom segmentu ljudskog djelovanja. Mnogi nepripremljeni i nedorasli vrlo brzo osjete umor i neugodnost od nesretne slave. Tek kada je prekasno, shvate da su izgubili, tražeći bogatstvo i slavu, najveće dragocjenos , vrijeme i mir. Slava ima utjecaja na svakodnevnicu slavnih još za njihovog života, a sjećanje na zaslužnike je vrjednije jer djeluje čak i poslije njihove smr . Većina poli čara je, napro v, spremna čini neprincipijelne koalicije samo da se dočepaju vlas i moći. Zato poštenim i naivnim biračima nije jasno zašto poli čari žele vlast čak i onda kada je zaista u pojedinim sredinama izuzetno teška ekonomska ili poli čka situacija. Siguran sam da jedini mo v nije da takvo stanje popra-ve i da izmijene svijet na bolje, nego novac i moć. To je egois čno stajalište čiji je odjek kao od zviždaljke koja se usuđuje nadmeta s violinom samo zato što se jače čuje.

Popularnost i slava mogu premladom sportašu posta i veliko opterećenje ako se ne zna s me nosi , baš kao što i previše preteških kolajni i odlikovanja na odijelu mogu smeta čovjeku u kretanju. Popularni sportaši kao da nemaju prava na pogreške, nemaju prava da nešto ne znaju jer drugi od njih uvijek očekuju čuda. Točno je da novac i slava pomaže da čovjek ne bude jako nesretan, ali za pravu sreću je potrebno mnogo više, kao što je kompletna ličnost koja će prepozna is nske vrijednos u životu. Djelatnici u klubovima trebaju posve dosta vremena razrješenju problema slave i novca kod premladih pojedi-naca. Važno je da i zbog toga sportaši budu polivalentno obrazovani.

Kompleks slave je vrlo veliki problem. O tome se premalo piše i govori. Gotovo svi diktatori, uzurpatori vlas , razni generali koji nisu shva li vojnu znanost kao častan zanat u kojemu

56


treba poš va međunarodne konvencije i običan ljudski kodeks ponašanja, razni rodoljubi i domoljubi koji nikada nisu naučili gdje su prave granice njihove domovine, tobožnji ideolozi, psi rata, ne žele drugo nego nezasluženu slavu koja osim njima ne koris i većini čovječan-stva. U sličnu zamku mogu upas i umjetnici i sportaši. Slava mnogima više šte nego što im koris . Većina se pod teretom slave lomi i mijenja na gore. Zadaća prednjaka i trenera koji rade u sportu je prevelika i oni trebaju nastoja da se nega vci prepoznaju i na vrijeme usmjere ili preodgoje, da budu čvrsto par terre (na zemlji). Onaj tko je umišljen i podcjenjuje samozatajne, jednostavne, ali manje reklamirane, sposobne i marljive, ne zaslužuje is nsku slavu. Moramo bi sigurni da iz naših sportskih kolek va nikada neće izaći netko tko će u ratovima masakrira , ponižava ili pljačka druge, ali da će se uvijek odazva pozivu domovine ili svojeg kluba na najčasniji način.

Budimo dobri i ne budimo oholi kada se penjemo, jer kada ćemo pada , sretat ćemo iste ljude koje smo omalovažavali kada smo bili u usponu. Slava i popularnost nam nisu u svakom životnom razdoblju jednako važni. Mlađima u usponu su važniji, u životnom vrhuncu nam čak gode i koriste, dok nam u smiraju života znaju bi veliki teret. Različita životna razdoblja se ipak isprepliću u našim glavama: podcjenjujemo one koji nisu uspjeli, a zavidimo onima koji su se uzdigli iznad nas. To je urođeno u nezdravoj ljudskoj prirodi koja prevladava u većini nas.

Dobar poli čar misli na sljedeće izbore, dobar državnik misli na sljedeće naraštaje, a dobar sportaš misli na sljedeće medalje. Zato nam nitko ne daje pravo da umremo ili da se presta-nemo bori prije nego što napravimo korist za svoju obitelj, za svoj grad, za svoju domovinu ili svoj narod.

Treneri i uprava trebaju upu sportaša kako da ne upadne u zamku oholos i žudnje za slavom. Oni mu trebaju objasni natjecateljeve dužnos i slabos koje ga udaljavaju od zajedničkog klupskog i mskog dobra. Trebaju objasni uzroke bitnih ljudskih slabos i mo-guće svakodnevne probleme i naći lijekove i odgovore koji će pomoći mladim ljudima.

Popularnost može bi lokomo va koja snažnim ubrzanjem vuče vagon proslavljenoga po tračnicama plemeni h ciljeva, ali samo ako taj is vagon slave nije pretovaren i ako je čvrsto konstruiran i prilagođen da njegovu težinu slave mogu izdrža i tračnice i skretnice tako da ne iskoči prije cilja. Slava ne bi trebala pripas onima koji su nekoliko puta u životu osvojili tek nekoliko medalja. Njima pripada samo popularnost. Is nska slava pripada onima čija je osobnost u svakom trenutku svakodnevnog života velika prema jednostavnim i skromnim ljudima. Svaki sretnik može u pojedinoj fazi života stjecajem okolnos bi trenutačni prvak, ali svakodnevne male pobjede su prava vrijednost za neznane junake. Veliki su oni koji svoja djela i svoje ideje ostavljaju okolini i svijetu, a medalje se osvajaju uglavnom za sebe ili za

57


one koje predstavljamo ne za opće zajedničko dobro, već za svoju slavu. Dobro je ho i kori-sno živje i tako umrije . Vivekananda je rekao da najbolje rade oni koji ne rade ni za novac ni za slavu. Oni predstavljaju najveći ideal karma-joge. Za nas je to još uvijek nezamislivo.

Hedonizam je težnja k uživalačkom i bezbrižnom načinu života u kojem čak ni poroci nisu isključeni. Užitak se smatra ciljem i svrhom ljudskog života i vrhovnim dobrom. Ti užitci su osje lni i duhovni. Njegov glavni zagovarač i prvi teore čar Epikur nije bio u pravu čak ni kada je skep čno tvrdio da uživa onaj tko ne pa . Uživanje nas često dovodi do veće nesreće nego do sreće. Epikur je manje griješio kada je tumačio da čovjek može uživa i u malim zadovoljstvima kao što je zalazak sunca, pogled na lijepu osobu ili građevinu, dobar zalogaj. Tu barem nema poroka. Teorija hedonizma je neodrživa jer počiva na egois čnim temeljima, brine se samo o sebi, a to nije u suglasju na ljudskom prirodom. Ne možemo bi sretni ako su drugi oko nas nesretni. Teorija hedonizma je neostvariva jer je čovjek uvijek uvučen u probleme, ako ništa drugo, razboli se i na kraju umre. Epikurova je teorija posebno neprihvatljiva za sport jer je tvrdio: „Mudar čovjek ne traži ak vnost koja je vezana za borbu.“ Cilj sporta je poštena borba, ako ne i pobjeda. Zato je lako procijeni sportaša koji želi na treningu samo uvježbava različite sheme, a izbjegava igru u kojoj se broje bodovi. To je igra za relaksaciju i rekreaciju, ali ne i za natjecatelje s jasnim programiranim ciljem. Hedonis bi trebali ima mnogo veći kapacitet uživanja nego što je dozvoljeno čovjekovoj prirodi. Čaša meda i kap žuči opet je gorko.

Empirist J. Locke, jedan od začetnika prosvje teljstva, poli čkog liberalizma i pobornik vjerske tolerancije, okarakterizirao je čovjeka kao biće požude. „Desire of having more than men nee-ded.“ Želimo ima sve više i više, osobito kod onoga čiji je poriv jela jači od poriva duha. Ako nam posjed našeg jela nije dovoljan, onda je jelo loš posjed. Onome čije jelo želi samo materijalno, tome misli nisu dovoljne. Znanstvenik pak posjeduje upravo toliko koliko zaista može spozna i shva . Što čovjek želi više i više, to manje vjeruje u svoje jelo i u svoj um.

Ništa nije završeno. Novi potezi i nove ideje nam itekako trebaju. Mnogi će zaslužno uspje svoje rezultate povjeri na čuvanje vječnos . Bitno je da se svaki vrhunski sportaš ili trener na vrijeme povuku i „objese kopačke o klin“, iako je to vrlo teško. Tko jednom osje adrenalin sportske slave, publiciteta i uzbuđenja, vrlo teško se odlučuje da se povuče prije očitog pada. Šteta!

Mnoge slavne osobe ne misle da su popularnost i slava privilegij. Henry Miller je govorio da su male stvari one koje su važne, a ne slava, uspjeh i bogatstvo. Na vrhu ima jako malo mjesta, a na dnu ima mnoštvo nama sličnih, tamo nema karijerizma i nikoga tko bi nas gnjavio. Nemojmo vjerova ni trenutka da je život genija sretan. Daleko od toga! Budimo

58


zahvalni što smo nitko i ništa. Nije bio sasvim u pravu taj samouki otpadnik i buntovnik, slažu se Skep k i Prak k, jer nikada nije dobro bi na dnu. Bolje je bi nešto malo iznad prosjeka. On to propovijeda i bježi od slave tek sada kada mu je ona dojadila, kada se zaželio bi slobodan, radi ono što želi, da ga nitko ne prepozna, i kada ne zna što znači živje ano-nimno kao brojka, poput zrnca pijeska u pus nji. Ne mediokrite , nego samo ambiciozni, talen rani i genijalni ljudi vode čovječanstvo napretku.

Mnogi mogu bi planetarno popularni u jednom segmentu života ili rada, bilo kao sportaši, estradnjaci, poli čari, ali ako se nisu dokazali koliko znaju o is ni, pravici, e ci, fi lozofi ji, religiji, poli ci, umjetnos , produk vnom radu i pravim životnim vrijednos ma, ako nemaju razgra-natu deltu obrazovanja, tada nemaju pravo na trajnu slavu i poš vanje jer nisu kompletne osobnos . Imaju pravo tek na prolaznu popularnost. Prije nego određujemo ili prihvaćamo nečiju veličinu slave, pregledajmo najprije u sve bitne pre nce njihovih duhovnih kvalifi ka va i saznajmo njihova univerzalno prihvaćena znanja. Ako se uvjerimo, bez ljubomore i emocio-nalno ohlađeni, da zaista ne zaslužuju popularnost i slavu koju im poklanjaju mediji, tada ih treba ignorira . To je najveća kazna za njihov lažni ego. Lažnim celebri es će pomoći da se na vrijeme prizemlje, da shvate da je njihova popularnost bila tek poput udara daskom po vodi, nakon čega ubrzo sve dolazi na svoje mjesto. Širim putovima i autocestama se dalje i brže s že, ali planinskom uskom stazom ili bespućem se s že više. Odaberimo!


Nijedan čovjek nikada u povijes nije bio tako slavan kao Krist. Ipak, koji je čovjek ikada manje uživao svoju slavu? Od 33 godine je 30 godina živio u povučenos . Tijekom tri godine smatrali su ga varalicom. Odbacivali su ga svećenici i poglavari, a njegovi prijatelji i najbliži rođaci ga prezirali. Umro je izdan od jednoga od svojih apostola, Jude, zanijekan od drugoga, Tome, a ostavljen od svih. Koliko je uživao svoju slavu? Nikada nije čovjek bio tako slavan, nikada tako pogrđen. Sva je ova slava bila samo za nas. Njemu nije nimalo služila. (Blaise Pascal)

Slava se kao problem opisuje već od palog anđela Lucifera (Svjetlonoše) koji se uzoholio zbog svoje ljepote i mudros . To mu nije bilo dovoljno, nego se h o izjednači u vlas , čas i slavi i sa Stvoriteljem, pa je zbog toga i izbačen s neba (Otk 12,9).

Hipergamija je termin koji se odnosi na žene koje se uspinju po skalama slave za muškarce istog ili većeg statusa ili bogatstva onda kada ljubav nije najvažnija.

Vi ste slavni jer vas cijeli svijet razumije, a ja sam slavan zato što me nitko ne razumije. (Einstein Chaplinu).

59

PRAVO NA SPORT

6. PRAVO NA SPORTSvi ljudi, bez obzira na dob, a osobito mladi, imaju pravo na dostupnost bavljenja sportom u skladu s dostojanstvom čovjeka, bez obzira na narodnost, društveni položaj, spol, rasu ili vjerska uvjerenja. Svi imaju pravo na bavljenje sportom, što je dobro, ali pravo na bavljenje vrhunskim sportom imaju samo odabrani, talen rani, fi zički i psihički spremni (i anđeli su na njihovoj strani). Navike je teško mijenja jer se dugo stvaraju, ali priroda, narav i talen su urođeni i tu nema jako bitnih pomaka. Sreća je što smo svi za nešto rođeni, samo trebamo ima priliku moći i zna odabra ono što nam leži. Nikada ne zaboravimo da su jedni dobri zbog talenta, drugi zbog radnih navika i stege, treći zbog dobrih učitelja, a samo najbolji imaju sve to zajedno (i to uz veliku količinu sreće).

Neke „elitne“ snobovske skupine se uključuju u razne skupe i rijetkima dostupne sportove kao što je golf, formula, regate na izuzetno skupim jedrenjacima i slično. Sreća je da postoje popularni i u cijelom svijetu rašireni sportovi kao što je i stolni tenis u kojem u sam vrh mogu doći talen iz svih slojeva i iz svih zemalja svijeta. To je duh olimpizma i takve sportove treba fi nancira , podržava i razvija . Za njih nisu potrebna prevelika sredstva, a njima se može bavi sto ne milijuna sportaša, što je i krajnji cilj fi zičke kulture. Ne treba fi nancira skupe sportove koji nisu olimpijski, nisu rašireni i nemaju tradiciju u osvajanju olimpijskih medalja ili svjetskih ili europskih prvenstava. Neka se u Hrvatskoj najprije dokažu i potvrde da od-govaraju mentalitetu naših ljudi, da se prošire na sve županije i općine i budu zastupljeni u svim dobnim kategorijama. Tek tada ih treba ozbiljno shva i pomoći im sredstvima poreznih obveznika. Svjesni smo činjenice da bi se, ukoliko bi se raspisao referendum za opstanak između opere i baleta s jedne strane i šund-folka s druge, ovi prvi ukinuli, iako se to ne smije dogodi budući da su dio naše tradicije i kulture, a razna pomodna tobožnja narodna glazba će nesta prije ili kasnije zato što nije dio naše ni europske kulture. Zato treba forsira sportove koji nisu pretjerano skupi za pojedine sredine, treba pomaga one sportove koji nisu beskorisna razbibriga „elita“ nego su bitna sastavnica života Sport zbog toga mora teži cjelovitom razvoju ljudske osobnos za dobro pojedinca, zajednice i korist čitavog okruženja koje ga fi nancira.

Problem je kad se u malim ili srednje razvijenim sredinama počnu javlja novi sportovi koji nikada nisu imali tradiciju, a pojedini utjecajni ljudi ih proguraju. Posljedica je odumiranje tradicionalnih i uspješnih sportova koji imaju olimpijsko obilježje i prizna su diljem svijeta. Takvo širenje nepotrebnih novih sportova nameću bogate zemlje (kao trku u naoružanju) s ciljem da se manje zemlje ekonomski iscrpe i podlože njima. Zato je potrebno da se spe-cijaliziramo za desetak olimpijskih sportova kojima smo skloni i koji su nam u genima, koji

60


nisu preskupi za masovno bavljenje i u kojima možemo i znamo osvaja medalje. Ne bismo smjeli dozvoli manipulaciju sportom u korist nositelja svjetske moći, jer je sport jedno od povlaštenih sredstava i pomoću njega se može ostvari viša razina oslobađanja čovjeka i afi rmacija cijele nacije.

Odgoj kroz sport je presudno sredstvo koje pojedinca oslobađa od svake nejednakos i ropstva te omogućuje da se iz nehumanih životnih okruženja i uvjeta prijeđe u humanije. Pri tome će uvijek bi individualnih razlika: pojedini će sportaši traži dvoranu kada god je dostupna, a neki neće odradi ni najmanje od onoga što je propisao trener.

U totalitarnim sistemima komitet, škola i sredstva priopćavanja kroz sport oblikuju samo onakve osobe kakve državni poredak želi stvori prema svojoj slici. Danas je, srećom, puno bolje stanje u izboru sportova, ali i u određivanju tko smije, a tko ne smije nastupa za koji klub ili za koje gradove. Komite više ne odlučuju koji sport će se forsira , a koji će se marginalizira .

Vjekoslav Šafranić, prvak svijeta u karateu i kick boxingu u apsolutnoj kategoriji, u društvu s D. Šurbekom.

61

IZBOR SPORTSKE GRANE

7. IZBOR SPORTSKE GRANEDanas uglavnom roditelji odlučuju o tome kojim će se sportom njihova djeca bavi , ovisno o njihovom afi nitetu, o mogućnos ma koje pruža lokalna zajednica, o fi nancijama, kolegama ili njihovoj procjeni da je to sport za njih. Ipak to nije dovoljno. Da bi se nakon nekog vre-mena (godina ili dvije) odredilo tko od njih nije perspek van, a tko bi mogao bi uspješan, nisu dovoljne samo oči trenera ili njegova opservacija i iskustvo.

Treneri ne smiju dozvoli da roditelji prenose svoje neispunjene sportske snove, ambicije i razočaranja na još nejaka ramena svoje djece. Djeca moraju nadras roditelje, a natjecatelji svoje trenere, inače se nije dobro radilo ni u sportskom kolek vu ni u obitelji.

Potrebna su i objek vna mjerenja: mjerenje refl eksa, fl eksibilnos , motoričkih sposobnos , koordinacije, brzine. Prema roditeljima se mogu ustanovi i genetske predispozicije. Ako početnik ima izrazito slab refl eks izmjeren takozvanim Žiginim metrom, a ostale karakteris -ke su mu dobre, onda on nije za sportove koji traže munjevitu reakciju. Ako pak ima slabije motoričke sposobnos , nećemo ga odredi za brze sportove ili mu nameta koncepciju igre koja traži „rudara“.

Treneri koji nemaju dovoljno sigurnog i potvrđenog znanja i koji se ne mogu pouzda u isku-sne trenerske oči neka vjeruju u testove i brojke jer one djeluju suges vno. Treba zapam : sva antropološka ispi vanja, sva psihološka ispi vanja i ispi vanja fi zičkih sposobnos su samo pomoćni, ali ne i odlučujući fi ler kod odabira talen ranih i perspek vnih igrača.

Neki se služe metodama ispi vanja kandidata koje su propisali svjetski pozna eksper kao što su dr. Laslo Ormai i drugi koji su djelovali pri jednoj od najboljih sportskih škola u klubu „Sta s ka“ iz Budimpešte i u mađarskoj reprezentaciji i koji su dali mnoge europske i svjetske prvake u svim kategorijama. Ispi vali su sta čku koordinaciju, koordinaciju pokreta, dinamičku koordinaciju, ustrajnost i spretnost.

Pored svih h sposobnos ipak je odlučujuća koncentracija i snaga čvrste volje. Neki popu-štaju već nakon prvih neuspjeha, neki nakon većih neuspjeha, ali na sreću, naći će se i oni koji nikada ne popuštaju, koji rade bez predaha, s velikom pažnjom, voljom i marljivošću. Marljivost je presudna, ali nju je najteže nauči ako ta vrlina nije prirodno razvijena u igrači-ma. Zato mnoge juniorske zvijezde prije ili kasnije otpadaju i nikada se ne razviju u vrhunske seniore. Volja i moralne sposobnos su najvažniji uvjet prilikom selekcije, a razni testovi su samo sekundarna pomoć.

62


Mnogi otpadnu već prirodnom selekcijom jer im nedostaje strpljenja i upornos , što se ne vidi u prvim mjesecima, a nekada ni u prvim godinama rada. Među m, to nije selekcija, već izlučivanje. Roditelji mogu bi presudni ukoliko su vikendaši pa dijete ne može na pripreme ili na natjecanja za vrijeme raspusta, ako dijete natjeraju da provodi depresivno vrijeme u glazbenoj školi uz klavir (a poznato je da taj grad nikada nije dao ni jednog poznatog glaso-virača), ako ga upišu da uči suvišne strane jezike, što je korisno, ali za to ima i boljih rješenja, za m ako pohađa razne školske i izvanškolske ak vnos i slično. Za bavljenje sportom su najpogodnija djeca iz obitelji koje su prosječne u smislu obrazovanja i materijalnog statusa, a naročito ona čiji su se roditelji bavili sportom ili imaju sklonos za sport. Ako su roditelji pametni i fi zički spremni, takva će bi i djeca. Malo je iznimaka.

Tes ranje na različite fi zičke ili psihičke predispozicije treba obavlja više puta pod jednakim uvje ma okruženja i u približno istom stanju zamora. Is ispitanik neće da jednako vrijedan rezultat na psiho testu ako je imao iscrpljujući dan u školi ili ako je tes ran sasvim odmoren i u dobrom raspoloženju. Objek vni testovi ne varaju i važan su predznak kasnijih rezultata. Oko i uho znaju itekako prevari . Sje mo se mađioničara ili iluzionista. Oko je presporo da bi moglo uhva , odnosno zamije brze pokrete ručnih manipulacija, pogotovo kada nam se odvraća pažnja drugim pokre ma ili govorom.

Zanimljivo je da u nekim zemljama u školama tes raju djecu za koji će ih sport opredijeli . Ako dijete udari nogom razbacane lop ce i li kamenčiće, tada je za nogomet ili slične spor-tove, a ako uzme kamen ili lop cu i baci je rukom, tada je po prirodi sklonije sportovima kod kojih su odlučujuće ruke. Amerikanci kažu da njihova djeca predmete uglavnom bacaju rukama i zato kod njih nogomet nije razvijen kao ostali sportovi. Tumače to i činjenicom da su ruke izgradile Ameriku.


Roditelji, ne dozvolite da vam djeca mijenjaju sportove! Neka ne koke raju s onime što misle da im se trenutačno sviđa. Danas svi olimpijski sportovi imaju takve bazične i te-kuće priprema da će se mladi dostatno razvi na svim potrebnim fi zičkim i psihičkim područjima. Nijedan sport nije više zaseban otok koji može bez „usluga“ drugih sportova. Svi su povezani. Dragu n Šurbek je bio fi zički najspremniji sportaš u svojoj generaciji, a neupućeni su mislili da je stolonoteniska lop ca „lakša“ od teških utega i od bacanja atletskih sprava ili da maratonci, plivači, vaterpolis i drugi iz borilačkih sportova imaju veći kapacitet pluća. Dojam vara, a precizni mjerni instrumen govore is nu.

63

OVISNOST O SPORTU I VJEŽBANJU

8. OVISNOST O SPORTU I VJEŽBANJUOvisnost o sportu i vježbanju je uis nu vrlo jaka. Navike iz mlados ostaju pa je dobro što se bivši sportaši i dalje rekrea vno ili veteranski bave sportom tako što se uključuju u rad upra-va klubova ili saveza. Za Teore ka znam da je „najmanja lop ca na svijetu“ uvijek s njim, na svakom putovanju i pod svakim uzglavljem. Ako nije i džepu, onda je sigurno u putnoj torbi. Kada je donosio najteže životne odluke, ona je uvijek uz bila uz njega jer ga je podsjećala na to da je sve moguće i da nema bezizlaznih situacija ako se u to čvrsto vjeruje.

Ovisnost o sportu može bi snažna. Uvjerio sam se da su neki od prosječnih igrača u mlado-s , shva vši potrebnu ozbiljnost, postali uspješni profesionalci u zemljama Europske Unije tek u petom desetljeću života. Mnogi bivši, također u mlados prosječni sportaši, postali su vrhunski veterani i proputovali su cijeli svijet tek u kasnijoj životnoj dobi zato što su shva li svoje ranije propuste pa su trenirali više nego u mlados .

Karakteris ka ovisnika je ustrajnost i upornost u treningu, bez obzira na trenutačne bolove, stu-panj invalidnos ili povredu. Ovisnici su najustrajniji vježbači i to je najpozi vnija ovisnost koja postoji. Riješi se ovisnos o sportu je izvan kontrole naših sila. Jednom sportaš, uvijek sportaš!

Janica Kostelić, najbolja hrvatska sportašica svih vremena. Osvojila je 4 zlatne i 2 srebrne olimpijske medalje, pet puta je bila svjetska prvakinja, tri

puta je osvojila Veliki globus u Svjetskom kupu i sedam puta Mali globus.

64


9. UTJECAJ MEDIJAJesu li mediji i informacije nekada bili u službi ideologije, a sada ideologije sve više ovise o medijskim informacijama, odnosno o njihovim urednicima i vlasnicima? Ima li u slobodnom demokratskom svijetu medijske cenzure i autocenzure? U kojim medijima možemo naći više is ne? U onima koji su kontrolirani od vladajućih struktura ili je oporba objek vnija? Koliko novinari mogu bi slobodni i objek vni i mogu li se izvući iz novinarske „dokse“ i ispod šapa ortodoksnih vlasnika ili velikih oglašivača? Imamo li pravo očekiva „is ni ju is nu“ od javnih ili od komercijalnih medija? Radi li se u opisivanju događaja o prezen ranju zaista vrijednih, trajnih rezultata i pravih vrijednos ili se događaj ili osoba samo prate barnumov-skom reklamom lobija kojima je u interesu da se netko skuplje proda ili kupi?

Televizija, radio, novine i internet su najkorisniji, ali i najopasniji pronalasci nakon Guten-bergova izuma i otkrića dinamita. Nakon zakonodavne, izvršne i sudske vlas u najnovije vrijeme veliku vlast imaju i vlasnici medija (i veliki oglašivači) koji formiraju javno mišlje-nje, promoviraju ili zanemaruju određene osobe, proizvode događaje. Mediji su stvarne i najveće sile, ali ovisi kako i tko ih koris . Svi oblici novinarstva su, na žalost, manje ili više subjek vni. Ili ima svega previše ili ima svega premalo. Ako ne znamo čita između redova, potreban nam je netko mudriji koji će nas primi za ruku i preves na drugu stranu ceste is ne, tamo gdje drugi ne mogu manipulira . Mediji značajno utječu na odgoj djece, ali i odraslih, stvaraju lažne ili prave veličine, lansiraju osobe koje ćemo zavolje ili zamrzi . Naši pravi gospodari i autorite nisu roditelji, nisu šefovi, već elektronički, a onda i pisani mediji. Izračunajmo koliko nam vremena dnevno televizija, radio i internet ispiru mozak, koliko smo o njima ovisni. Kada smo se zadnji puta vra li kući, a da u roku od nekoliko minuta nismo upalili televizor, koliko smo večeri proveli kod kuće bez televizora, tog pla-netarnog lažova koji nas je narko zirao, kao i internet? Postali smo ovisnici o njima, bez obzira što znamo da su sve podredili svojem profi tu i oblikovanju našeg mišljenja. Kod interneta, najvažnijeg medija današnjice, omogućena je dvosmjerna komunikacija, a kod ostalih medija je to teško ili sporo ostvarivo. To jednosmjerni mediji počinju shvaća tako da će mora od medija za jednosmjernu distribuciju informacija prihva ulogu sredstava za međusobnu komunikaciju. Moraju se nauči sluša , a ne samo nameta svoje mišlje-nje. Nisu pošteni ni obljubljeni režimski voditelji koji odmah sasijeku i prekinu slušatelja koji se javi s here čkom ili protuvladinom konstatacijom ili pitanjem. Neka se čuje kakav narod imamo! Većina je voditelja, sitnih prodanih dušica, nesamostalno i radi po uputama odozgo ili im je korektor autocenzura. Moraju preuze sve pozi vne i nega vne posljedice, samo neka rade iskreno, po savjes i prema provjerenim podacima, kao što su ih naučili u novinarskim učiliš ma. Nepošteni komercijalni mediji mogu visoko uzdignu pojedince

65

UTJECAJ MEDIJA

iako znaju da oni induciraju jedino probleme i zlo. Tako stvoreni induktori, koji su u pravilu snažne ličnos , ekstrover rani su i imaju podmukle i zle ciljeve. Prema potrebi se namjerno spustaju na niži nivo, jer su po prirodi inteligentni i obrazovani, znaju laska i dodvorava se manje obrazovanim i naivnim masama na perfi dan i primi van način tako da ih zadobiju za svoje obožavatelje i štovatelje niže kvalitete koji se bez mnogo razmišljanja daju zaves i bespogovorno ih slijedi . Inteligencija sui generis od manipulanta induktora nije jamstvo da će prenosi pozi vne vibracije i progres na ostale. Samo oni koji su promišljeni, koji se ne nagle, koji su razbori i obrazovani neće nasjes takvim manipulatorima. Vrhunski induktori mogu toliko snažno izmanipulirali slušateljstvo da je poslije njihovih izlaganja ili predavanja većina ljudi toliko zanesena da su spremni učini sve i najbolje i najgore što se od njih traži. To je Goebbelsova moć uvjeravanja i zaglupljivanja. Teore k priča is ni do-gađaj: „Jedno od predavanja održano je u sportskoj dvorani koju sam dobro poznavao, baš kao i predavača. Sakrio sam se da me manipulator slušateljima ne vidi, ali sam sve dobro čuo i vidio. Poslije predavanja koje se, na zahtjev publike i njihovih pitanja, nekoliko puta produživalo, većina slušatelja je bila u transu. Da im je induktor rekao: ‘Skačite u bunar!’, mislim da bi to učinili. Budući da sam u dušu poznavao predavača, znao sam da on takvo povjerenje ne zaslužuje prema onim pravim vrijednos ma koje je induktor apsolvirao i koja je primjenjivao u svom prak čnom životu. Među m, oni ga nisu detaljno poznavali, nego su ga znali samo iz njegovih knjiga, medija i predavanja koji su stvorili krivu percepciju o njemu.“ Davno je rečeno: „Pus bilo koga da govori dovoljno dugo i vješto, on će steći vjernike.“

Mediji žive od činjenice da su svega 1% u životu događaji, a 99% su reakcije, osvr i ko-mentari h događaja. Moramo zna granice između medijskih sloboda i medijskog nasilja i odredi kada i tko može prekorači te crte, fl uidne i maglovite, tako da ne bude povrijeđena tuđa privatnost, a da javnost ipak ima pravo zna . Poli čari, sportaši, „celebri es“ i druge javne osobe trebaju ima pravo na privatnost, ali moraju zna izdrža pri sak interesa široke javnos za privatni život „zvijezda“ i njihovo „prljavo rublje“.

Današnji odgoj pomoću televizijskih sapunica i slične „literature“ pogoduje udaljavanju od stvarne sreće i od stvarnih problema. Vjerujemo da gledanje sapunica nije, kao što neki tvrde, proračuna utjecaj na podsvijest preko koje se smišljeno djeluje na veselost, strast i druga raspoloženja jer su likovi krajnje nedosljedni i nelogičnog su ponašanja. Ponekad podsjećaju na „čovjeka koja se bacio kroz prozor samo da bi dokazao da je živ“. Ljudi pod-svjesno u svojoj lakovjernos žele bi prevareni. Važno je da se radi o sjaju, a to ne mora bi zlato. U sapunicama, toj izokrenutoj stvarnos , mnogi umišljaju da su postali sretni ili boga , dok su moralno zli kažnjeni. Vesterne i krimiće volimo uglavnom zato što je pravda na kraju zadovoljena, a krivci su kažnjeni.

66


Oni koji prodaju vrijedni i sofi s cirani proizvod ili oni koji prodaju samo maglu vjeruju u efekte medija, baš kao i oni koji kupuju. Koristeći elektroničke medije reklamokracija ima na raspolaganju cijeli svijet, a plaka imaju na raspolaganju skoro sve gradske zidove i sve drveće (ako su agresivni). Naš Plavi planet je smanjen na veličinu „elektronskog sela“ u kojemu samo mislimo da znamo sve. U stvari, znamo samo ono što nam televizija, radio i skovine prikažu na svoj specifi čan način i po ukusu i želji onih koji plaćaju njihove nesamo-

stalne ili autocenzurirane novinare. Televizija je svjetski pas kerber koji nas čuva i nadzire sve informacije. Tko ima medije, ima i vlast. Vlast bez medija nema nikakvu moć. Današnji čovjek treba bi vrhunski labirintolog da bi se znao izvući iz pandža agresivnih reklama i znao odijeli ono što mu je zaista dobro i što mu treba od onoga što je beskorisno. Mediji i reklame su najkorisniji kada informiraju bez suvišnih ponavljanja i agresije, a štetni su kada izmišljaju lažne potrebe koje nisu nužno neophodne za skroman ili umjeren život. Tako stvorene umjetne i beskorisne potrebe zapreka su da utrošimo teško stečena novčana sredstva na bitne esencijalne primarne ili sekundarne potrebe.

Ispirači mozga preko svojih medija ili domaćih minuta koje su kupili za besramno nisku cijenu ne jačaju svijest naših građana tako da poručuju: „Kupujte svoje proizvode koji su kvalitetniji i zdraviji, ali nisu tako dobro upakirani!“, već agresivno po ču konzumerizam i potrošačko društvo, samo zato da bismo kupovali i trošili ono što još nismo ni zaradili, da kupujemo na kredite s visokom kamatom, na kar ce, jednom riječju na dug. Cilj im je da nam „uvale“ nešto bez čega smo do sada mogli živje , ali vjeruju i uspijevaju nas zaglupljiva bez pomisli da nas osvješćuju. Danas već postoje novi pronalasci za kojima još ne postoji potreba, ali se zna da će se ta potreba pronaći zahvaljujući medijima. Zato je sve više na cijeni nezavisno autorsko i istraživačko novinarstvo, a ne novinari koji su medijski kaskaderi i koji čuvaju poli čke i tajkunske kreature. Javna televizija mora bi drukčija od komercijalnih, ne samo po formi nego i po suš ni, osobito prvi program. Neka bude kao u Skandinaviji, potpuno bez reklama, a velike projekte poput prijenosa Olimpijada ili atrak vnih svjetskih prvenstava neka sponzoriraju s mjerom i ukusom i bez agresivnos oni koji imaju interesa.

Mediji imaju važnu funkciju u slobodnoj razmjeni i cirkuliranju globalnih svjetskih demo-kratskih ideja, osobito internet koji je najveći raspršivač poruka. Neki totalitarni režimi imali su sto ne suća djelatnika kojima je jedini zadatak bio blokiranje vanjskih medija. Prije ili kasnije medijske blokade se razbiju i sazna se is na. Kada smo prvi puta vidjeli da je na albanskim bunkerima bilo ispisano ime jedne rock grupe, znali smo da je odzvonilo totalitar-nom režimu. Rela vno velike količine rubalja nisu mogle od raspadanja spasi bivši SSSR jer su prazne police u prodavaonicama bile jači argument od propagande. Nitko ne može dugo sakriva svoja Potemkinova sela jer su svi primorani sluša psalme elektronske religije koja ima najviše vjernika. Odavno se govori da se ono što nije u medijima nije ni dogodilo.

67

UTJECAJ MEDIJA

Kolika je stvarna moć elektronskih medija ako su u rukama onih koji ih kontroliraju, odnosno onih koji su vlasnici raznih releja, repe tora, odašiljača i antena koje šalju konačne is ne? Prevelika! Najgore što se novinarima može dogodi je samocenzura. Boje se vlasnika pa nam serviraju njegove is ne. U tom slučaju novinarska e ka i e čnost postaju samo fl oskule. Kako onda stvori časne novinare, kako im otvori prostor za slobodno i objek vno izvje-štavanje i pošteni rad? Nikako, jer nema nezavisnih novinara. Uvijek ih netko plaća. Jedina kakva-takva mogućnost za nezavisno novinarstvo je onda kada je novinar posve materijalno nezavisan od vlasnika. Ili da je toliko bogat da postane vlasnik medija u kojemu djeluje. No i tada je pitanje je li takav novinar častan čovjek, je li ideološki potpuno neutralan, mrzi li koga i nikoga ne voli, nikoga se ne boji. Takvih je jako malo ili ih uopće nema. Ne vjerujmo svim novinarima, čitajmo između redova, uspoređujmo ih s drugim izvorima. Uvijek se pi-tajmo zašto nas izvještava baš o tome, a ne o nečemu važnijem. Čije interese zastupa? Kada to saznamo, tek tada ćemo procijeni kvalitetu novinara i medija u kojemu prima plaću.

Kao što vučji kapitalizam razara e ku, tako i većina medija ubija stvarnost. Problema čna je virtualna stvarnost kod koje agresivne poruke ne razlikuju vijes od povijes , prizore od događaja, šund od pravih vrijednos , lažnu kvalitetu od prave i tako nam servira totalitarnu poruku globalnog potrošačkog društva. Uvijek nam prodaju nešto bez čega se može. Na taj način nam, u ovo vrijeme kao čnos koje su upravo oni stvorili, žele promijeni (i kod većine i uspijevaju) dosadašnju pozi vnu percepciju i razvaljuju viziju svijeta, svjetonazora i morala, a posebno su za to odgovorni elektronski mediji. Mediji imaju neuniš vu snagu glorifi cira sve što žele što stvara profi t ili neke druge probitke. Dokaz su agresivne reklame za razne vrste pomoćnih lijekova i beskorisne kozme ke kod koje nema razlike u efek ma, ali ima jako velike razlike u cijeni. Ako se iz dana u dan ponavljaju, onda kod nas stvaraju „hiperzbilju“. Na žalost, naše ins tucije još nisu stvorile mehanizme kontrole pomoću kojih bi zabranile prodaju takvih proizvoda ili bi barem jasno poručile potrošačima koje sve pro-izvode ne treba kupova jer su nekorisni ili su čak štetni U ime sve veće i sve beskorisnije potrošnje, impera va profi ta i spektakla, infl acije „kruha i igara“, svjedoci smo osakaćenja is ne, umjesto da nas mediji obavještavaju samo o potrebnom i korisnom. Elektronski mediji stvaraju „metajezik“ i „hrengleski“ koji je ušao u naš leksik i stvara samo zabunu jer većina uopće ne razumije o čemu se radi. Učenici u školama sve više prevode s engleskog na „engleski“.

U izjavama za medije sportašima bi riječi uvijek trebale zaostaja iza djela, iza misli i iza zasluga. Nikada ne treba u izjavama zaboravi one koji su ih naučili ili koji su im omogućili da pos gnu to što jesu. Sport dobiva nesrazmjerno mnogo medijskog prostora jer je medijski vrlo zahvalan. O njemu svi vole razgovara , pisa i komen ra i svi su u pravu, a naročito „generali poslije bitke“.

68


Sportaši nikada ne bi trebali nasjeda na lažne poli kantske ili komercijalne propagandne poruke. Trebali bi koris samo ono što je propisala službena medicina, lijekove i pripravke koji su prošli selek vno i objek vno kliničko ispi vanje, samo one alterna vne metode koje su verifi cirane i one tradicionalne narodne ljekovite trave i pripravke koje su priznali liječnici, a naroda ih je provjeravao jekom niza godina. Šteta što se poslije svake reklamne poruke ne jave službe zadužene za kontrolu lijekova i ne obznane o čemu se zapravo radi. Ovako mnogi naivni kupuju sve što se agresivno reklamira, bez obzira na interakciju s drugim pripravcima i na stvaran učinak.

Poželjno je da javni mediji razvijaju pobjednički mentalitet i kod publike, ali nije dobro ako se taj impera v nameće baš uvijek i baš u svakom sportu. Naročito je to karakteris čno za građane i sportaše Hrvatske koji priznaju samo prva mjesta, bez obzira što smo mala zemlja i što nemamo uvijek najviše sredstava ili uvjeta za sport. Ne prizna se što nemamo ni jednu pravu specijaliziranu dvoranu za stolni tenis, za rukomet, vaterpolo ili terene za skijanje, za bob i slično. Očekuje se da se bude prvak ili da se uzme medalja. Prevelik je to pri sak koji može rezul ra velikim traumama i frustracijama kod sportaša, ali i kod rodite-lja i gledatelja. Djelomičan razlog je što ulagači i sponzori najčešće prate samo prvake, a ne priznaju masovnost, korisnost sporta za odgoj i zdravlje ili druge kriterije. Na taj način je i u sport uvučena komponenta agresije. Mnogi pozna psihijatri (dr. Gruden) predlažu suradnju umjesto natjecanja pa bi se ta interakcija razvijala na štetu natjecanja, jer u natjecanju samo jedan može bi prvi. Preodgajanje javnog mišljenja preko medija ići će teško i sporo, ali treba započe . Posljedica sadašnjeg pristupa „prvaci pod svaku cijenu“ je što u fi lmovima volimo gleda nasilne scene. Široke primi vne mase žele uživa u još primi vnijem hororu. Mediji, na žalost, manipuliraju i mlađim navijačima koji se zaklinju na vjernost voljenom klubu. A kada bi samo znali koliko tu ima „muljaže“ i nečasnih radnji? Mediji i komentatori pojedine igrače mogu izdignu iznad stvarnih vrijednos zato što su ih honorirali vlasnici h igrača. Tu je zakazalo istraživačko novinarstvo.

Mediji su nam ipak neprocjenjivi subesjednici. Svi ih trebamo, ali im objek vnom kri kom moramo posla SOS da se korigiraju, da se otrgnu od tutorskih utjecaja u cilju is ne. Pomo-glo bi da se zakonski odredi cenzus minimalne stručne spreme potrebne da se bude licen-cirani novinar, jer manje kvalifi cirane djelatnike vlasnici i urednici mogu drža na kratkoj uzici, prije im otkazima i manje ih plaća . Takvi su i skloniji autocenzuri koja je mnogo opasnija od cenzure. Mora se ozakoni i maksimalna minutaža koliko reklama smije bi u elektronskim medijima, a trebalo bi ograniči i oglasni prostor u skovinama. Budimo i mi putem medija pozi vni kreatori društvenih događanja. Najveće povjerenje ljudi imaju u informacije na internetu, osobito mlađi, jer se sadržaji mogu brzo usporedi iz više izvora. Za m slijedi povjerenje u radio.

69

UTJECAJ MEDIJA


Prvi organizirani sport u Hrvatskoj je bio streljaštvo pri Osječkim građanskim streljačkim društvom 1784. godine.

Hrvatski sokol osnovan je sto nu godina kasnije, 1874. godine u Zagrebu, a 1909. godine je osnovan Hrvatski športski savez.

Pod okriljem Jugoslavenskog olimpijskog odbora hrvatski sportaši su prvi puta nastupali na Olimpijskim igrama 1920. godine u Antwerpenu.

Od hrvatskih sportaša je prvu olimpijsku medalju (srebrnu) na drugim Olimpijskim igrama u Parizu osvojio Milan Neralić iz Slunja u mačevanju. Sudjelovao je za Austo-Ugarsku jer Hrvatska tada nije mogla bi član MO.

Prvu (srebrnu) olimpijsku medalju je osvojio Bjelovarčanin Ivan Gubijan 1948. u Londonu.

Na Olimpijadi u Melbourneu 1956. osvojena je medalja u vaterpolu. U „repki“ iz Jugosla-vije svih jedanaest igrača je bilo iz Hrvatske.

Dragu n Šurbek je do 1993. godine osvojio nevjerojatnih 112 međunarodnih medalja od kojih dvije zlatne na svjetskim prvenstvima, dvije srebrne i deset brončanih te pet europskih zlatnih medalja, pet srebrnih i dvanaest brončanih. Anton S pančić je osvojio jednu zlatnu, če ri srebrne i šest brončanih medalja na svjetskim prvenstvima, a europske zlatne medalje je osvajao če ri puta, tri puta srebrne i devet puta brončane, ukupno 27 medalja. Gotovo nestvarno za današnje pojmove. Šteta što tada stolni tenis još nije bio olimpijski sport jer bi osvojili još na desetke kilograma raznih medalja.

Zagrepčan Željko Čajkovski je bio dvostruki reprezenta vac, u nogometu i u stolnom teni-su. Osim njega u dva sporta je bio reprezenta vac i Zlatko Šimenc (otac jednako slavnog Dubravka), u rukometu i vaterpolu.

Veterani, vra te se povremeno sportu da se uvjerite kako niste zaboravili na njega i kako on nije zaboravio na vas.

Navijači, kada bodrite sportaše, ne štedite dlanove i grla, jer ne bodrite samo sportaše, nego je vaša jeka upućena i sportu kojega gledate.

70


10. RELAKSACIJASistema čnošću i savjesnošću ćemo si priuš najvažniju stvar u životu: stanje kada je jelo zadovoljno, a imamo duševni mir. Tek kada pos gnemo unutarnji mir, kada smo uravnotežili um, jelo i dušu, tada možemo svu svoju životnu energiju koris za donošenje ispravnih odluka, dobrih odnosa s ljudima, uspješnom komuniciranju i životnim rados ma.

Potreban nam je zato poseban odmor, odnosno relaksacija. Njome ćemo pod nadzorom drža svoje mentalne procese i promijeni „prebukirani“ životni ritam. Čak se ni kvalitetnim snom, ako se ne izlučuju svi potrebni hormoni za kontrolu metabolizma, ne možemo vra u op malno stanje, odnosno u životnu ravnotežu.

Napetost je navika, ali je navika i opuštanje. Dobre navike možemo stvori , a loše navike može-mo zaboravi ako smo ih već stekli pogreškama. Moramo se nauči opušta . Opušta se treba-mo i kad radimo, kad učimo ili treniramo, i čak kad se natječemo. Život je stalno natjecanje, bilo s drugima ili sa sobom. Novi napor rješava nas prijašnjih tegoba. Fizičkim naporom oslobađamo se ranijeg umnog napora. Ako su nam, primjerice, umorne ruke, tada vježbajmo noge pa će nam se ruke lakše odmori . Vježbanjem jednog organa odmara se drugi. Sve u životu treba promatra kao oblik zabave, nadigravanja, tes ranje samoga sebe i drugih. Moramo vidje koliko možemo. Nije strašno ako ne uspijemo, strašno je ako nismo pokušali.

Ako šećemo ili sjedimo uz kavu s „napornim“ čovjekom, to može bi zamornije nego da radi-mo težak fi zički ili umni posao u okruženju osoba s kojima smo „na istoj valnoj dužini“. Važno je s kime se družimo i da se družimo sa srodnim dušama. Kada je Teore k kao rukovoditelj došao u veliko poduzeće, vidio je da je produk vnost rada mala, a učinci među službenicima bili su bez željenih efekata iako se radilo o kvalifi ciranim i sposobnim djelatnicima. Uzrok je pronašao u tome što se ljudi koji su radili u pojedinim pogonima nisu međusobno slagali po mentalnom sklopu, po psihološkom profi lu i po životnom svjetonazoru. Kada ih je posložio i grupirao po sličnos , učinak je bio puno veći. Imao je novu situaciju prema kojoj su u is m pogonima i uredima radili „ hi“ ljudi (uglavnom melankolici) u čijim prostorijama je bila gotovo potpuna šina, a u drugima su radili oni koji su bili temperamentniji (sangvinici). Tu je vladala stalna živahnost, čak glasnost koja im nije smetala. Bili su „razvrstani“ čak i prema poli čkim afi nite ma i životnim ciljevima. Učinci su bili dobri jer je to bio rezultat sličnih osobina. Jedni su voljeli šinu, drugi su preferirali društvenost i veselost, a treći su imali slična životna očekivanja. To je mogao lagano i brzo proves kada je radio kao direktor, a posebno kao stečajni upravitelj, kada je imao slobodne ruke mogao je samostalno odlučiva (Unico homine regente.). Izbjegao je svakodnevna zamorna „mirenja“ djelatnika koji su mu

71

RELAKSACIJA

se dolazili žali jedni na druge zbog fi zičkog i prihičkog maltre ranja i prijetnji, čak i smrću. Bilo je i fi zičkih obračunavanja. Jedan od stalno zavađene dvojice bio je fi zički jak, „mačo“, šef službe, a njegov pro vnik, pomoćnik je bio „kao šopana metla“, kako smo ga i zvali. Šopani je bio jedan od najboljih strijelaca malokalibarskom puškom u državi. Kada ga je Mačo fi zički maltre rao, Šopani ga je napucao odabranim oružjem u odabrano mjesto i tako unedogled. Obojica su bili „umjetnički udareni“ i imali su druge vrline i vješ ne. Šopani je svirao nekoliko instrumenata, čak i u gradskoj glazbi. Imao je smisla i za druge „umjetnos “. Otvarao je sve blagajne i brave kao službeni honorarac u policiji. Mačo je oslikavao tvorničke prostorije i uređivao interijere za svoju dušu, bez ikakve naknade. Teore k ih je jedino mogao drža pod nadzorom ako im je ponekad davao „umjetničke“ zadatke jer ih je ta žica povezivala. Htjeli su dokaza njemu, cijelom kolek vu i sebi da su genijalci, a naročito pred stranim delegacijama. Kada je trebalo „ušminka “ pogone ili dvorište, odredio je Mača da to učini pomoću onih koje bi sam odabrao, a on je uvijek u ekipu tražio i Šopanog. Kada je pak poslije dobro zaključenih izvoznih poslova trebalo napravi proslavu ili „š mung“, Šopani je sastavio „bend“ i uvijek zvao Mača da mu pomogne radi dekoracija i umjetničkog dojma. U takvim bi situacijama među njima sve funkcioniralo, no već drugi dan je opet bilo međusobne borbe svim sredstvima. Obojica su se „lagano“ liječili na psihijatriji. Kada su Teore ka „vlas “ pitale kako je zadovoljan kadrovima (jer ih je naslijedio, a ne odabrao), rekao je da je zadovoljan, a naročito zbog toga što mu dvojica daleko najinteligentnijih i najvrednijih od nekoliko suća radnika imaju papir psihijatra i potvrdu da su „ludi“ i da uvijek mogu o ći na bolovanje kad god zažele. „Mrzili“ su jedan drugoga zbog različite mentalne strukture i bujne krvi, ali su se poš vali jer su znali da su bolji od svih ostalih kada nešto treba napravi i riješi što nitko osim njih ne može. Morao ih je na kraju ipak razdvoji . Mačo se poslije utopio u bunaru jer je precijenio svoje mogućnos spuštanja u zdenac bez konopca ili lanca radi nekog popravka. Spuštao se i penjao više puta samo po bunarskim ciglama sve dok se nije poskliznuo. Šopani mu i danas nosi cvijeće na grob, „mrzi“ ga, poštuje i iskreno žali za njim.

Teore k je slično organizirao i provodio i treninge formirajući parove ili skupine igrača koji se međusobno slažu prema zajedničkim karakternim obilježjima. Jedino je na trening utakmi-cama bilo više adrenalina i koris od vježbi kada su igrali jedni pro v drugih oni koji se baš nisu međusobnu u svemu slagali. Htjeli su jedni drugima dokaza da su bolji. Na treningu je dobro organizira utakmice između djevojaka i dječaka (s „forom“ ili bez „fore“) ili move skupi prema nekim drugim kriterijima koji izazivaju veću borbenost i želju za pobjedom. To je pozi vna konkurencija i uvijek se igra s jakim mo vima i brže se napreduje jer je atmosfera slična pravom meču. To je takozvani situacijski trening.

Liječnike koje treba uvijek preporučiva su doktor Mir, doktor Op mizam i doktor Umjere-nost. Neki su pak uspješno liječili depresiju ili pesimizam pjesmicama poput ove: „Pjevao

72


sam tužno jer nemam cipela, dok nisam sreo osobu bez stopala.“ „Tužnom sam pjesmom ja liječio muke dok nisam sreo čovjeka bez ruke.“ Mnogi hendikepirani ljudi su puno veći op mis i pozi vniji od onih koji su „defektni“ u glavi, netolerantni, nestrpljivi i „živčani“ zbog najsitnijih mušica.

Moramo razmišlja i veseli se onome što imamo, a ne onome što nemamo. Tako ćemo posta profesionalni op mis . Nekome je teško pranje suđa, a neko se raduje i igra s mje-hurićima od sapunice koji se stvaraju kod pranja.

Ako nas netko kri zira, sje mo se da je fi lozof rekao: „Pripros ljudi se jako raduju pogreš-kama i ludos ma velikih ljudi.“ Male kri ke i kri zerstva ne treba shvaća preozbiljno. Ima ih koji gledaju samo sebe i više ih brine što ih žuljaju njihove nove cipele, nego vijest o vašoj ozbiljnoj boles . Ne bismo trebali nepotrebno i suviše kri zira da ne povrijedimo nečije dostojanstvo i osjećaj ponosa. Dobit ćemo samo mrzovoljnu osobu i pro vnika.

Nagrađeni čovjek puno brže uči i zapam , nego onaj koji je kri ziran. Linkoln je bio jedan od najboljih ljudi koje je svijet poznavao, a nisu ga samo kri zirali, nego su ga i ubili. Svetac demokracije, Thomas Jeff erson, imao je preko 200 robova koji su htjeli bi njegovi robovi, vjerojatno jer je bio dobar prema njima.

Što možemo čovjeku koji je nasmiješen? Ništa, kao i onom kome je smrt dobitak. Mir je jedna od riječi koju si ljudi svijeta izgovaraju s najvećom brigom i najčešće sa strašću. Ona je najvažnija riječ i ključna je za provođenje pravog odmora te je glavna u formuli za relak-saciju. Mir u bilo kojoj formi je čovjekova obveza, dužnost i odgovornost. Ne radi se samo o miru kao nega vnom pomišljanju uz rat, nego miru u smislu vlas te pojedinačne bitnos . Mir svi traže i svima je potreban, prije ili kasnije, makar to bio i vječni spokoj kojega najčešće nalazimo na grobnim spomenicima. Hamlet razloge za svoju osvetu traži u tome što je nje-gov stric Klaudije uskra o posmrtni mir njegovu ocu (i njemu noćni mir) pa mu se očev duh javlja i uznemiruje ga noću. Mir je središtu razmatranja i u biblijskim tekstovima. Bez njega nemamo doživljaj cjelovitos , stanje ispunjenja i blagostanja, pa je zbog toga mir u slobodi najveća čežnja i nadanje. Samo u miru ostvarujemo osjećaj zaš ćenos i sigurnos . U Iv 14,27 piše daje na Veliki četvrtak Krist učenicima, koji su se, doduše, nakon nekoliko dana preplašili, obećao mir kojega u ovozemaljskom svijetu neće moći ostvari . Kada se vra o nakon uskrsnuća, pozdravio ih je riječima: „Mir vama!“ (Iv 20,19) Kada im je pokazao svoje ruke i bok, ponovo im je rekao: „Mir vama!“ Mir je dar od nekoga, ali je češće teško izborena najvažnija privilegija koja se ne ostvaruje pasivnošću, predajom i defe zmom. Narodski rečeno, mir nam je potreban kao ljetna rosa bez koje bi uvenuli i biljka i cvijet, kao zimsko sunce koje nam daje nadu da će sve doći na svoje mjesto.

73

RELAKSACIJA

Mnogo je raznih relaksacija kroz formulu mira. Nije svima ishodište is na mira i ne dos žu uvijek svi is nu mira. Prvi uvjet relaksaciji i opuštanju je obraćanje is ni mira jer „ne smije-mo bi sretni onda kada smo nesretni“. To je paradoks mazohizma jer se radi o mentalno zdravom skladu sa sobom i s okolinom.

Ne treba vjerova uporno debelim ljudima koji prodaju recepte za dijetu i za mršavljenje. Ne treba previše vjerova ni ćelavima koji prodaju čudotvoran losion za siguran rast kose, a nikako i nikada vjerova „živčanima“ koji žele relaksira , a sami konstantno zrače nemirom i nezadovoljstvom.

Danas je mir jedno od najskupljih dobara i svakim danom je sve skuplji jer smo sve više pod raznim stresovima. Fizički i vrijedni intelektualni napori te sportski život pomažu nam da lakše prebrodimo sve stresove i bočne vjetrove. Mir ima pozi vno značenje te predstavlja idealno stanje upravljanja dobrotom. Unutarnji mir je društveno lice i rezultat ljubavi. Ratnički duh kojega razvija sport katkada je u prividnoj suprotnos s unutarnjim mirom. Potrebna je zato relaksacija autogenim treningom koji treba bi protuteža ratnič-kom mentalitetu kojega treneri ili menadžeri razvijaju kod sportaša ili djelatnika. Naravno, razvijanje ratničkih vješ na kod njih je puno bolje nego obučavanje za stvarni rat. Nema bojazni ako sportaš uđe „nabrijan“ u meč ili ako se radnik prihva posla s prejakom mo- vacijom.

Autogeni trening je psihička i fi zička ak vnost pomoću koje se pos že potrebno opu-štanje autoanaliza i relaksacija, pri čemu se susrećemo sami sa sobom, uravnotežujemo dušu i jelo. Izvorni mu je autor Nijemac J. H. Schultz koji je u tu metodu uveo i elemente indijske joge, metode samoudubljivanja, prilagođujući ih i kombinirajući s današnjim psi-hoterapijskim metodama. Ne primjenjuje se samo na osobe sa psihosomatskim smetnja-ma, nego i na najširu populaciju te na zdrave ljude koji žele spriječi nastajanje nervnih problema ili napetos . To su vježbe kojima se pos že psihičko opuštanje zahvaljujući psihosomatskim promjenama. Suges ja i placebo efekt imaju veliki utjecaj. Ako bi netko jeo sočni limun ispred svirača puhačkog instrumenta, sviraču bi bilo nemoguće svira . To je dokaz za postojanje jake suges je. U autogenom treningu se svjesno i sistematski koris misao ili predodžba koja je od koris pojedincu. Suges vnost je kod svakog poje-dinca mnogo veća nego što se misli. Vježbači potpunije i brže usvajaju efekte autogenog treninga ako im trener ili voditelj glasno izgovaraju suges vne formule za vrijeme vježbi. Autogeni trening je dovoljno provodi jednom tjedno na službenom treningu ili na te-rapiji, a vježbač može sam radi i kod kuće ako se ustanovi da je potrebno. Umjesto žive riječi kod većine ne pomažu snimljene kasete, CD-i ili slično, jer je vježbač uključen u heterosuges vni proces.

74


Svatko može pokuša snimi svoj vlas nosač zvuka za autogeni trening i isproba djeluje li na njega. Sve ovisi o senzibilnos i stupnju suges vnos vježbača. Autogeni trening spada u domenu autosuges je i suges je, odnosno utjecaju na samoga sebe s ciljem popuštanja napetos . Primjenjuju ga i kvalifi cirani psihoterapeu . Pomaže kod depresije, tuge, glavo-bolje, povišenog tlaka, nesanice i slično u korištenju komplementarne medicine. Autogeni trening razvija stvaralaštvo pojedinca, poboljšava zdravlje i oslobađa nas nega vnih emocija i stresa. Koristan je da „podigne“ ljude koje se predaju pred životnim problemima i odustaju od borbe s boles ma, a njih lako svlada i smrt ako ih napus životna energija. Za razliku od fi zičkog, ovdje se radi o psihičkom samoubojstvu.

Takozvane neizlječive boles su izlječive ukoliko čovjek čvrsto vjeruje da će ih pobijedi i ako ima izuzetno jake mo ve za život, odnosno da želi i mora još nešto važno i korisno napravi u životu. Moramo misli pozi vno u interesu zdravlja i kvalitetnog života. Psihička kompo-nenta sigurno djeluje na izlječenje fi zičkih boles jer je s njima neraskidivo povezana. Ako vjerujemo u svojeg liječnika, lakše ćemo ozdravi nego ako u njega sumnjamo. Izliječenje ipak pos že sam pacijent, a liječnik je samo potpora. Dokazano je da stanice op mista, odnosno čovjeka nabijenog pozi vnim mislima, proizvode „hormone sreće“ koji iscjeliteljski djeluju na cijeli organizam. Nega vne misli kao što su mržnja, beznađe, ljubomora, zavist i apa ja izlučuju nega vne životne sokove koji loše i destruk vno djeluju na zdravlje i uzro-kuju preranu smrt.

Važno je da suges vno i u uvjerenju izrečemo mudru formulu: „Svakog dana sve više i više napredujem u svakom pogledu intelektualno i fi zički.“

Autor nije zapazio veće sportske dosege uz pomoć autogenog treninga, možda zato što mu to nije trebalo, ali je opuštanje pro v napetos i stresa svakako bilo djelotvorno i dokazano.

Vježbe u početku traju tri minute, ali ni kasnije ne trebaju traja više od deset minuta. Najlakše i najefektnije je vježba ujutro i navečer. Psihološki zakoni su prirodni, a baš je au-togeni trening tehnika kojom se pos že da se što više okrenemo svojoj prirodi u biološkom i u psihičkom životu jer su i psihološki zakoni također prirodni.

Zadatak autogenog treninga kao biološke funkcije je da pomogne našoj osobnos tako da eliminira sve one nega vne natruhe i taloge koje smo skupili u jeku života pod „presingom“ i što nas je udaljilo od prirode. Ako trener nije psihoanali čki educiran, neće bi uspjeha s autogenim treningom jer je to i svojevrsna autoanaliza. Autogeni trening je privremeni prekid do caja s realnim svijetom, neka vrsta privremenog bijega iz realnos . To je na neki drugi, ali nega van i neprirodan način, cilj opijata. Među m, opija ostavljaju vrlo teške

75

RELAKSACIJA

posljedice, a kod autogenog treninga se radi o prirodnom načinu opuštanja prema sebi i drugima, koji je predmet je harmoničnog i sretnog življenja i djelovanja. Sprječava različite psihičke devijacije te dovodi u čvrstu duševnu stabilnost. Zato je i inače kvalitetan sportski trening najdjelotvorniji.

Primjer autogenog treninga

Mir

Formula kojom se sugerira mir glasi: „Mir, potpuni mir!“ Tjelesni i duševni mir je konačni cilj autogenog treninga. Ne samo njega, već i života uopće. Prve Minutusove riječi su bile: „Mi-lost vam i mir.“ Atakserkso, kralj kraljeva, u svojoj ispravi Ezri saziva potpuni mir (Ezr, 7,12). Mir je kombinacija spokoja i harmonije, unutarnjeg zadovoljstva i dobrog raspoloženja. On je potpuna suradnja između ljudi i prirode.

Treba zatvori se oči i bi nepokretan. Moramo vidje taj mir u maš . Trebamo osje kako nam miruje cijelo jelo, a posebno noge i ruke. Ako možete, izbjegavajte kašljanje i svrbež. Ne treba izbjegava gutanje sline i pokretanje očiju ispod zatvorenih kapaka. Vježbači mogu sjedi ili leža , što udobnije, to bolje, najbolje u polutamnoj prostoriji.

Težina jela

Dok vježbači leže, izgovaraju se riječi: „Moja je ruka potpuno ugodno teška.“ Prostorija je polumračna, a vježbači imaju zatvorene oči. Odvajamo se od vanjske realnos i ulazimo u unutrašnju. Vježbači u mislima šeću po jelu i razmišljaju: „Ovo je moja desna ruka.“ (što je važno za tenis, stolni tenis i druge „fi zikanere“ ako su dešnjaci), i misli slijede jelo. Treba sugerira : „Osjećam desnu nogu, trbuh, vrat, prsa, glavu.“ Kada je prijeđeno cijelo jelo, izgovaramo formulu: „Mir, potpuni mir.“, a za m „Moja je desna ruka potpuno ugodno teška.“ To je formula, Schulza, oca autogenog treninga. Izgovaramo je u sebi šest puta. Ne treba pazi kada se broji, važno je da se sve odvija spontano i opušteno. Tko ima ima-ginaciju, neka zamišlja da mu je ruka od metala ili da je magnet drži za tlo. Desna ruka je organ koji je najbliži našem egu, a kod ljevaka je obratno. Stupanj pos gnutog opuštanja može se egzaktno kontrolira elektromiografski, odnosno ispi vanjem akcijskih potencijala u mišićima i mjerenjem pulsa.

Slično se radi ako želimo toplinu. U određenom položaju izgovorimo: „Mir, potpuni mir.“, a za m šest puta formulu: „Moja je desna lijeva ruka potpuno ugodno teška.“ Za m još jed-nom „Mir, potpuni mir.“ Bez opoziva prelazimo na drugu vježbu kojom se sugerira toplina, a

76


formula je: „Moja je desna lijeva ruka potpuno ugodno topla.“ Sugerirajte da vam je ta ruka kod radijatora, kod peći ili na plaži.

Vježba disanja

S formulom: „Dišem.“ zapravo ništa ne sugeriramo jer i dalje nastavljamo disa . No tada postajemo svjesni spontanog disanja. Formula se može i modifi cira , primjerice: „Dišem mirno, sasvim mirno.“ Naš je cilj smanji broj udisaja u minu . Normalan, prosječan broj udisaja je oko 15 udisaja u minu , ovisi o fi zičkoj kons tuciji i životnoj dobi. Oni koji siste-matski vježbaju mogu smanji broj udisaja na samo pet puta u minu .

Dobro je napravi stanku nakon izdisaja zadrža zrak desetak sekundi dok se ne osje po-treba za kisikom. Vježba se ponavlja oko šest puta sa zatvorenim očima. Najbolji efek su ako se vježba izvodi dva tjedna, ali sa samo jednim danom prekida. Na kraju vježbe treba napravi opoziv.

Vježba za srce

Srce je simbol života. Skoro uvijek mu možemo produži funkciju iako naša sudbina mnogo ovisi i o gene ci. Formula glasi: „Srce kuca mirno i ritmično.“ Anksioznost (razni strahovi) povezani su vrlo jesno s pojačanim i ubrzanim radom srca. Normalan broj otkucaja je 70 u minu . Neki terapeu izostavljaju srce iz autogenog treninga, no i ta vježba je korisna. Schulz i neki drugi autori navode da pojedini vježbači mogu smanji broj otkucaja na svega 44 u minu , ali mogu i poveća čak na 144 otkucaja u minu , sve pomoću autosuges je, iako je jelo u mirovanju. Ne treba sumnja u to jer je svima poznato da srce počne ubrzano kuca ako se iznenada pojavi neka opasnost, neposredno pred važan ispit ili pred važan nastup na pozornici ili za govornicom.

Za svaku vježbu se treba pripremi . Treba osigura pogodne uvjete (neće bi uspjeha ako čujemo buku nekih radnih strojeva ili slično), zauze pogodan položaj (ne smije nam bi neudobno), obavezno treba ima zatvorene oči, usredotoči pažnju na jelo i brige i probleme jednostavno izbaci izvan sebe, na pod ili u zrak. Nakon toga u sebi treba izgo-vara : „Mir, potpuni mir.“ Nakon toga šest puta sugeriramo: „Moja je desna ruka ugodno teška.“, za m jednom „Mir, potpuni mir.“, za m u sebi izgovaramo: „Moja je ruka potpuno ugodno topla.“, nakon toga jednom: „Mir, potpuni mir.“, za m šest puta udišemo i izdišemo abdominalno sa zadržavanjem daha i opet kažemo: „Mir, potpuni mir.“ i opet šest puta u sebi izgovaramo: „Moje srce kuca mirno i ritmično.“ i na kraju kažemo: „Mir, potpuni mir.“ Na kraju dolazi opoziv.

77

RELAKSACIJA

Vježba za trbuh

Formula glasi: „U trbuhu struji ugodna toplina.“ Zamišljamo kako pijemo toplo omiljeno piće, ali ne prevruće (čaj, juhu). Kod te vježbe se mogu glasno javi i crijeva. To je sigurna potvrda da smo se dobro usredotočili. Dobro je da zamislimo da na trbuhu imamo nečiju dragu glavu ili ugodan jastuk.

Vježba za čelo

Formula za čelo glasi: „Čelo mi je ugodno svježe.“ Pri tome zamišljamo da preko čela puše ugo-dan vjetrić, primjerice maestral. Cilj nam je da pos gnemo sasvim suprotno od „Usijana mi je glava.“ Dovodimo osjećaj hladnoće i svježine na čelo. Ako se smjes mo u naslonjač, možemo lakše zaspa jer u glavi ima manje krvi. U to ste se i sami uvjerili iz vlas tog iskustva.

Formula se može modifi cira u: „Glava mi je lagana i slobodna.“ Na taj način je moguće po-s ći, ako to čvrsto želimo, potpuni prekid misli. To je efi kasno jer nas u potpunos udaljava od problema. I za ovu vježbu nam treba dva tjedna kako bismo je sasvim savladali. Prekid vježbe je samo jedan dan.

In summa

Što trebam učini da bi autogeni trening imao najveći učinak? Trebamo osigura mjesto za vježbu gdje nas nitko neće smeta . Treba sve isključi , audiovizualne aparate, telefone i mo-bitele, kućna zvonca, lavež pasa u blizini, aparate koji se mogu automatski uključi kao što je klima uređaj i slično. Prostorija u kojoj se vježba treba bi polumračna. Da bi se uvježbao svaki element, potrebno je dva tjedna. Svih pet elemenata se može uvježba za tri mjeseca. Vježba se dva do tri puta na dan, ovisno o težini slučaja, po desetak minuta. Kasnije, kada smo generalno relaksirani, obnovljeni, dovoljno je vježba samo neke elemente, one koji su nam potrebni prije meča ili teškog napornog intelektualnog ili fi zičkog posla. Može se vježba u stankama između mečeva, na poluvremenima na turnirima ako se ukaže prilika u hotelu ili prikladnoj prostoriji. Za opoziv treba izvrši tri radnje: s snu obje šake, izvrši snažnu fl eksiju ruke u laktovima, duboko udahnu i izdahnu i brzo otvori očne kapke, jer smo za cijelo vrijeme vježbe imali zatvorene oči. Noge treba istegnu snažno i do kraja, kao da imi ramo mačku.

Glavni je cilj autogenog treninga da se riješimo nagomilanih napetos koje su se u nama akumulirale, a izazivaju trajnu tjelesnu i duševnu napetost koja može izazva razne boles . Autogeni trening se razvio iz hipnoze, ali on nije hipnoza. Uspješno uklanja razna kočenja i svakodnevne probleme te rješava životne neprilike. Moguće je to zato što ne postoji čvrsta

78


granica između psihičkog zdravlja i psihičke boles . Autogenim treningom smanjujemo naše neriješene probleme, uklanjamo konfl ikte iz našeg nesvjesnog, rješavamo se vlas h frustra-cija koje bi mogle doves do dekompenzacije i potaknu razne neurotske boles . Zato auto-genom treningu treba pristupi savjesno i ozbiljno jer će da dobre i jako korisne rezultate.

Slabos ćemo nadvlada treningom, a neznanje učenjem. Opuštenost psihe i cijelog orga-nizma će nam pomoći i omogućit će nam da smanjimo tenzije, odnosno razne bojazni. To nam opet pogoduje da se s uspjehom suočimo s neugodnos ma koje nosimo u nutrini svoje osobnos . Autogeni trening nas odvodi do toga da opušteno prihva mo svaku neugodnu ili tešku situaciju uz jamstvo da će nas odves u puno bolje stanje. Visoka sposobnost tole-rancije nas oslobađa najneugodnijih podsvjesnih konfl ikata.

Da bi se oslobodio suvišnog opterećenja, natjecatelj ili onaj tko javno nastupa treba se pita radi li nešto loše svojim nastupom. Ako je pošteno trenirao i svladao materiju koju će izlaga , dobro se pripremio i ima riješenost za pobjedom i uspjehom, onda će da svoj maksimum. Promjene u osobnos (pozi vne) ostaju trajno i dalje. Vježbama smo stekli mogućnost da uvijek zauzimamo odstojanje prema neugodnos ma. Pozi vno je što prestankom autoge-nog treninga ne prestaje njegovo djelovanje, već se produžuje i dalje. U našem okruženju pod nadzorom imamo emocionalne reakcije na vanjske senzacije. Pravilnim i redovi m autogenim treningom možemo uspje doseći opuštenost u cijelom životu. Pri tome nam se okolina može čudi i misli da glumimo dok ne uvide da je to naš način života. Neki mogu pogrešno misli da ste se povukli u sebe ili da ste rezignirani prema svim događajima oko vas. Ubrzo shvate i pitaju kako to uspijevate uživa u sadašnjos , ma kako složena bila.

Meditacija je stara preko 4000 godina, a porijeklo joj je na dalekom istoku. U Europu ju je uveo indijski mis k Yogi Maresh Maharishi koji je i osnivač transcedentalne meditacije. Živio je 96 godina. Radi se o načinu opuštanja kontrolom misli, a u svijetu je poznata kao transcedentalna meditacija (mantra joga). Koris se tako da se ho ponavljaju riječi mantre. To je jednostavan zvuk ili zvučna kombinacija koji odabire trener ili psiholog kao sredstvo mentalne koncentracije, poput najpozna je mantre „ouuum“ ili „uhooom“, slično jednolič-nom mrmljanju.

Cilj meditacije je istovjetan cilju joge samoostvarenje na način da se „operemo iznutra“ i tako pos gnemo dublje stanje relaksacije, da mo viramo duh prema smirenju svijes i na koncu, da smo tako zadovoljni i da zaista ni za čim ne žudimo. To se pos že kad svijest nakon istraživanja raznih razina uma transcendira viši um i poistovje se sa središnjom srži postojanja jastvom postajući tako čista svijest. Osoba koja pos gne samoostvarenje poistovjećena je sa svojim postojanjem i životom iz gledišta jastva, a ne ega.

79

RELAKSACIJA

Ispočetka se mantra ponavlja uz napor volje i s potpunom sviješću, čime sprečavamo um da razmišlja o drugim stvarima. Nakon predane neprekidne vježbe mantra se ponavlja auto-matski, bez našeg napora i truda. Ona se manifes ra spontano i postaje sastavni dio našeg bića. Tako postaje most između normalnog stanja svijes i nadsvijes .

„Cilj meditacije jest reintegracija jastva. Ona je svojevrsno prikupljanje i prisjećanje. Ona s šava sve mentalne ak vnos , a duhovnog stremitelja uvodi u šinu koja je izvor i uvjet svih ak vnos . Meditacija nije nesvjesno stanje, već čin pažnje kojim ono vrhunsko doživ-ljavamo svojim sveukupnim bićem.“ (iz knjige Dimenzije joge autora Mahatapasvija Shri Kumarsvamija). Indijska tehnika meditacije je neka vrsta unutarnje molitve kod koje prevla-davaju intelekt i razmišljanje. Pomoću nje se pos že disciplina fi zičkih i psihičkih funkcija. Medi ranjem se trebamo usredotoči na nešto prikladno radi potpunijeg i bržeg opuštanja, primjerice na neku pametnu misao, na neki ugodan doživljaj ili na neki atrak van predmet. No medi ranje ne treba miješa s kontemplacijom koja također opušta. Kontemplacija je kada se predajemo Bogu svim svojim čuvstvima, kompletnom dušom i prostodušnošću bez ikakve zadrške i bez „fi ge u džepu“.

Kada se ugodno odmaramo u sjeni hladovine, nikada ne pitamo za vrstu stabla pod kojime uživamo. Tako je jedino bitno da pronađemo svoju hladovinu u kojoj ćemo se najbolje od-mori i povra svježinu svojeg životnog jutra.

Joga je najpozna ja eksta čna tehnika. Ona je i najmis čnija. Služi pojedincima kako bi im um zapao u neredovito stanje. Cilj je da se odvra pažnja od svih okruženja u vremenu i prostoru. Jedan je od načina da se u cijelos koncentracijom ovlada mislima i pos gne potpuno oslobođenje dovođenjem svijes u ovisnost o našoj volji. To je moguće ako u potpunos ovladamo svojim jelom. Tijelo ne smije bi diktator umu. Svrha je također da se pos gne samokontrola i samopouzdanje. Produženje života je tek usputni rezultat. To ovadavanje nad jelom se zove hata joga. Glavni učinak joge je da se uspostavi ravnoteža između mentalnog i fi zičkog stanja, suprotno od „torture“ u gimnas čkim i fi tness dvorana-ma koje već na prvi pogled podsjećaju na srednjovjekovna mučilišta.

Čuveni mis k i svetac, Sve Ivan od Križa, za polaznu točku je uzeo „mirnu kuću“. Na taj način je uspijevao oslabi nagone i radoznalos , pos zao je ravnodušnost prema svemu. Sveta Terezija Avilska, također mis k iz Ivanova vremena, mogla je prereza sve veze svjet-skih interesa kako bi se mogla usredotoči na jednu jedinu stvar. To je pos zala fi ksacijom uma tako da protjera sve stvari koje su joj ometale pažnju na ono što je htjela vidje i na što je mislila. Njezin spomenik je u najljepšem parku u Hrvatskoj, u Bjelovaru, a zaš tnica je i katedralne crkve.

80


Mnogi Hindusi također imaju svojstvo da ne vide mnoštvo i raznolikos , nego samo ono na što su se koncentrirali. U dolini Inda nađeni su najstariji artefak povezani s jogom, stari pet suća godina. Odnose se na Shivu-yogina (božanstvo Shiva sa svojim oznakama u klasičnom

jogijskom položaju). Sistema zaciju i konkretan oblik jogi je dao Patanjali koji je živio neko-liko stoljeća prije Krista (u djelu Yoga-sutra ili Patanjali-sutra). Vrijednost joge kao prak čne metode ostvarenja jastva prepoznali su gotovo svi indijski sustavi, za što postoje nedvojbeni dokazi, jer su jogičke vježbe spomenute u Upanishadama (doslovno značenje Upanishada je „do nogu učitelja“; to su učenja koja su završetak i nadgradnja Veda, a najstarija potječu iz 8. stoljeća prije Krista i autori su im nepozna ) koje uvode Vedantu, nedualis čko uče-nje o iden čnos Atmana i Brahmana, odnosno pojedinačne i univerzalne duše, odnosno duha (spoznaja ili iskustvo njihove iden čnos je prosvjetljenje), Bhagavad-Gi (Pjesma o Božanskom, odnosno o Krišni, fi lozofsko-epska poema koja je dio Mahabharate; oslikava odnos između moralnos i e čkih vrijednos u hinduis čkoj fi lozofi ji djelovanja karma jogi i smatra se jednom od najutjecajnijih fi lozofskih poema sanskrtske književnos ).

Mladi iz Amerike i sve više i iz drugih dijelova svijeta koriste jogu pro v stresa kojeg dono-se natjecanja ili intelektualni napori, a meditacijom i žele otvori puteve novoj čovjekovoj orijentaciji. Joga na sanskrtu znači naprezanje, ujarmljenje. To su posebne vježbe disanja i koncentracije i opuštanja koje uz posebnu dijetu čine da čovjek potpuno ovlada svojim jelom, a naročito organima koji se inače ne mogu pokrenu naredbom mozga, odnosno

naše volje. Ruci možemo naredi da se pomakne ili zaustavi, a srcu ne možemo. Jogi to može!

Nihil habentes et omnia possidentes (nemaju ništa, a posjeduju sve), govorio je najveći te-ore čar kršćanstva, Sve Pavao. Mahatapasvi Shri Kumarsvamiji o jogi kaže: „Joga je sustav fi zičkih, psihičkih i duhovnih vježbi. To nije ni kult ni vjerovanje, nego metoda samoostva-renja koja započinje pročišćavanjem jela, a završava razvojem duha. Jogi nije ni svećenik ni čudotvorac, već čovjek koji je ostvario duhovno prosvjetljenje. U drevnoj Indiji prvi jo-giji bili su skupina znanstvenika i mis ka koji su se zanimali za odnos čovjeka i besmrtnog duha. Odlučili su pronaći način i sredstva da ih ujedine jekom čovjekova života na Zemlji. Stoljećima su radili pokuse s različi m metodama opuštanja, koncentracije, meditacije te pokuse s vježbama disanja, položajima jela i hranom. Pos gavši uspjeh, rezultate pokusa svrstali su u novi sustav i nazvali ga znanošću joge. Cilj joge jest reintegracija pojedinačne svijes s kozmičkom sviješću. Joga stavlja naglasak na sklad koji vlada između pojedinačnog i univerzalnog. Is nu proglašava sveobuhvatnom tako da u postojanju nema apsolutne iz-dvojenos te je jedini način ostvarenja is ne prodiranje našeg postojanja u sve stvari.“ Izraz joga potječe od korijena yuj, spoji . Yoga označava duhovno stanje jedinstva i zajedništva s Bogom. To zajedništvo se ostvaruje isključivo u svijes pojedinca.

81

RELAKSACIJA

Pozna mislilac J. Ortega y Gasset rekao je da sumnja da obogaćenje naših ideja dolazi podzemnim putem mis ke, nego da dolaze po svijetlim stazama mišljenja. Teologija da, a ekstaza ne! Nemoguć je mis čni doživljaj prije nego se isprazni um.

Kontrola uma. U svijetu suprotnos crnoga i bijeloga, gorkoga i slatkoga, velikog i malog, brzog i sporog, jedino za energiju ne postoji suprotnost. Taj fenomen je zbog toga što na svijetu ne postoji ništa što nije energija. Čak su i ljudi energija. I mišljenje troši, ali i stvara energiju, odnosno mišljenje je preobražava. Logično je da i misli mogu utjeca na događaje. No je li vrijeme energija? Vrijeme nema ni početka ni kraja, zato je za neke besmisleno pita koliko je sa jer je to rela vna kategorija. Također nam se čini, barem s današnjeg dosega znanos , da svemir ne radi tako djelotvorno kao što je savršeno uređen. Čemu tolika rasipnost? Zar je potrebno toliko milijuna ili milijardi mrtvih nebeskih jela koje troše neizmjerne količine ener-gije za kretanje oko sebe, pa onda za kretanje oko drugih jela i konačno, za kretanje koje vodi u širenje svemira, samo da bi povlašteni čovjek živio na maloj plavoj točki u beskraju Zemlji? Velika rasipnost! „Krivo razmišljanje!“, kaže Skep k. Što ako svemir nije stvoren radi čovjeka?

Nikada nećemo otkri Tko ili Što je prvi uzrok. I to je dobro! I ovako smo oholi. Što bi bilo tek da znamo više nego što je potrebno? Iz današnje perspek ve napredak znanos i intelektualna higijena otvarat će nove spoznaje i još veće nepoznanice koje sada ni ne naslućujemo.

Hipnoza je terapijsku metoda koja ima u sebi nešto magijsko, a probao ju je Freud. Ona je gotovo nedjelotvorna na učinke sportaša i u liječenju drugih bolesnika ima slabije rezultate nego ostale navedene terapije.

Postoje, doduše, neka neredovita stanja čovjeka kao što je hipno zam u kojem ima transa, halucinacija, neosjetljivos i ukočenos . Takva stanja se ne preporučuju osim ako se hipnoza ne primjenjuje u službenoj medicini. Ako se medij ne da hipno zira , to ne može učini ni jedan hipno zer. Žene je lakše hipno zira nego muške. „No u stvarnom životu su mnogi muškarci potpuno hipno zirani od žena koje nisu urođeni hipno zeri.“, uvjeren je Cinik.

U živo njskom svijetu također imamo potvrdu dominacije ženskog roda. Primjerice, ženke vrste pauka koji se zove galeodes kaspicus imaju za cilj i trude se svim silama pojes svoje mužjake. To im i uspijeva jer najprije hipno ziraju bespomoćne mužjake koji im udvaraju u cilju produžetka vrste. Uglavnom uspijevaju, osim kod najjačih i najlukavijih mužjaka. Samo ako takav „mačo“ pauk uspije svojim kliješ ma uhva ženkin trbuh za određeno mjesto, ona se potpuno smiri i bit će mladih pauka. I ljudska bića se sa slašću predaju voljenoj osobi i relaksiraju se u okrilju njegovog autoriteta, jer ih privlači da se odmaraju u drugome biću.

82


Holotropsko disanje je svojevrsna psihoterapija uz glazbu. Autor joj je češki transpersonalni psiholog i psihoterapeut Stanislav Grof. Raširila se je diljem svijeta. Taj oblik relaksacije se svodi na ležanje na strunjačama ili nečemu pogodnom i ritmičko disanje uz primjereni ritam i tempo glazbe. Moguće je tako liječi i stvarne fi zičke boles . „Disači“ putuju prema svojoj unutarnjos dok ne pronađu sami sebe, svoju cjelovitost, svoju skrivenu mudrost i ispunje-nje. Radi se uglavnom skupno, pa je potrebno pogodi primjerenu glazbu, uglavnom „etno“ koji odgovara većini. Relaksira se u ciklusima tri puta po sat sve dok se ne pos gnu rezulta (ili se ne odustane). Doživljaji svakog pojedinca su različi , ali mogu bi svima korisni.

Simbolika i rekreacija pomoću štapova. Kao vid relaksacije poseban je užitak nosi u šetnju štap, osobito u prirodu, na planinu, čak i ako nam ne treba kao ortopedsko pomagalo. Štapovi se mogu vidje po cijelom svijetu u raznim formama i za različite psihičke i fi zičke uporabe. Štap ima veliku simboliku. On može promijeni vlasnika na bolje jer mu daje uvje-renje da je jači, a samo slabići su agresivni. Štap podsjeća na gromobran pa nas poput njega i čuva, samo na drugi način. Najstariji je štap pronađen na mezopotamijskim peča ma, a bio je preteča grčkog kaduceja (caduceus) koji je, omotan jednom zmijom, postao simbol medikusa Eskulapa (grč. Asklepije), a danas liječnika. U početku je kao glasnički štap bio znak Merkura (Hermesa) s krilcima na vrhu. Ne treba ga zamjenjiva s liječničkim simbolom jer on ima dvije omotane zmije. U starom Rimu je kaduceator obavljao mirovne ugovore pod simboličnom zaš tom štapa kaduceja. Švicarski medicinar Frobenius (1527.) je koris o kaducej s isprepletenim zmijama, ali je na vrhu umjesto krilca stavio golubicu što je značilo: „Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubica.“ Vojska i udruženje liječnika su umjesto kaduceja defi ni vno prihva li Eskulapov (Aklepsijev) štap 1912. godine.

Mojsije, glavna ličnost Starog zavjeta, na izlasku iz egipatskog ropstva udarcem štapa, kojega mu je dao faraon Ramzes umjesto žezla na putu kroz pus nju prema bezimenom bogu, raz-dijelio je Crveno more pa je njegov narod mogao prijeći po suhom na drugu stranu dok su se neprijatelji potopili. Nije izbavio svoj narod iz sužanjstva mačem, nego pas rskim štapom. Pomoću udarca štapa u pećini dobio je tekuću vodu za ožednjeli narod kojega je izvodio iz Egipta. Prvi puta je voda potekla iz pećine na Horebu, a drugi puta na putovanju od Kadeša do Moaba. Podignut Mojsijev štap donio je Židovima pobjedu pro v Amalečana. Štap Mojsijeva brata Arona, koji je protuprirodno propupao, procvjetao je u Šatoru svjedočanstva i rodio bademom. Čuva se u Zavjetnoj škrinji (4 Moj 17). Kovčeg (škrinja) je napravljen od bagremova drva, okovana je zlatom, a izradio ju je majstor Besalel. Na dvanaest štapova izraelskih starje-šina napisana su njihova imena po naredbi Jahve, a Aronovo ime je bilo napisano na Levijevu štapu. Još dok su bili u Egiptu, Mojsijev brat Aron je pred faraonom štap pretvarao u zmiju i obratno. Njegov štap je nadjačao štapove faraonovih mađioničara tako što ih je progutao. Uz pomoć Jahve je stvarao žabe, komarce i obade, pretvarao vodu iz rijeke Nil u krv kako bi

83

RELAKSACIJA

nagovorio Egipćane da ih faraon pus iz ropstva u stari zavičaj (Izl 7 i 8). Košer se za Pashu jeo sa štapom u ruci, uz beskvasni kruh (pečen zbog žurbe), gorko zelje, janje ili kozle (Izl 12,5-11). Michelangelo je bio u zabludi što je Mojsija izradio s roščićima. Do zabune je došlo zbog krivog prijevoda svetog Jeronima koji je zrake svjetlos preveo s riječi rogovi i tako taj veličanstveni kip stoji do danas. Mojsije je predao svoj štap Jošui kada su nakon 40 godina došli do rijeke Jordan, a sin je dao da se u Škrinju zavjetnu stave dvije ploče Zapovijedi (Dekalog) i 5 knjiga.

Štap za mjerenje (hebrejski ganeh ili grčki kanon) upućuje nas da su kanonski i deuteroka-nonski (apokrifni) spisi morali bi izmjereni da bi se mogli razvrsta .

Vrlo su stari i štapovi budis čkih redovnika, a biskupski štap se rabi od 5. stoljeća. Štapovi od metle bili su djelotvorni za putovanje vješ ca. Zadnja vješ ca je spaljena u Ženevi krajem 18. stoljeća (nedavno!). To je, na žalost, europsko nasljeđe. Postoje i bilijarski, maršalski, bubnjar-ski, sljepački štapovi, hokejska i policijska palica i generalski štapovi. Virtuozi Prak k i Pragma- k bili su toliko uvježbani u bilijaru da od samog početka pa do zatvaranja lokala pro vnički

par najčešće nije imao uopće priliku započe igru. Jedan je namjes o prvu kuglu kod najbliže rupe, a drugi je igrao bez pogreške sve do kraja igre dok sve kugle nisu bile pospremljene. To je bila jedina korist markiranja sa satova matema ke. A virtuozni štapovi mažoretkinja? Čudo! Štap za pokazivanje u školi lako se može preobrazi u dirigentski štapić.

Kada se u stara vremena reklo da je štap već slomljen nad nekim, značilo je da je osuda postala pravomoćna kada je sudac preko koljena prelomio štap.

Ako nosimo adap rani skijaški štap, on nas podsjeća na ustrajnost i planetarno poznate olimpijske skijaške medalje Kostelića, Janice i Ivice. Janica se na Sljemenu ipak uspjela po-pe na postolje iako jekom vožnje ostala bez skijaškog štapa. Planinarski štap nas podsjeća na neustrašivog alpinista i istraživača S pu Božića. Čupaga je ukrašeni štap koji na kraju ne kojem se drži ima sjekiricu, a na donjoj strani je okovani metalni šiljak kojim se odupire o tlo. Asocira nas na junački i ponosni narod Poljske odakle i potječe. Sličan štap imaju i Hrva , a on je suvenir u nacionalnom marijanskom sve štu u Bistri i na njemu se može i svira . Neki još uvijek koriste štapove za urezivanje crta, „recki“ za bilježenje dugova, a on se zove raboš.

Vođe karavana i hodočasnika uvijek su nosili štapove. Coelhov lik, gospođa Lourdes je pa-s rskim štapom i posudicom za vodu otpremila hodočasnika u San ago de Compostelu. Ljeskov štap je dobar za traženje vode i minerala. Žigin štap služi za mjerenje refl eksa kako bi se vidjelo nakon koliko cen metara pada ga možemo uhva u šak. Tako možemo odredi brzinu reakcije sportaša ili vozača. Ribički štap danas neki nose kao alibi pred ženama i kao dokaz da su prenoćili u ribolovu.

84


Kada je Krist upućivao apostole, prije poslanja im je u Galileji u veljači 29. godine govorio: „…drugo ništa ne uzimajte na put osim možda štapa pa ni kruha.“ Preporučio im je da si ne pribavljaju zlata, srebra, mjedi, putne torbe, haljina ni obuće, osim sandala. Od biskupskih štapova najviše se raspravljalo o onima za vrijeme protupape Anakleta (1138.) koji je bio Židov, „papa iz geta“. Pristalice Inocenta II. koje je predvodio čuveni Bernard iz Clarvoixa glasovanjem su na Drugom lateranskom saboru zabranili da biskupi nose biskupske štapove i ostala obilježja. Taj je običaj kasnije vraćen. Mornari i ribari najviše poštuju zaš tnički štap njihovog čuvara svetog Nikole koji im je bezbroj puta pomogao da se sretno s olujnog mora vrate svojem molu i svojoj obitelji.

Sportski štap je važan i za vježbanje ramenog pojasa, ispravljanje kičme i drugih vježbi. Često bi se trebalo relaksira sa štapom, ali ga samo iznimno upotrebljava kao pedagoško sredstvo. Zajedničko je svim štapovima da uz uporabnu vrijednost imaju mnogo važnije psihološko i simboličko značenje.

Najpozna ji vlasnik prosjačkog štapa je bio karizma čni Hindus Vivekananda, Ramakrišnin učenik i pripadnik najstarijeg monaškog reda na svijetu koji je promicao vendantski nauk i fascinirao svijet svojom tolerancijom na Parlamentu religija u Chicagu krajem 19. stoljeća. Moral mnogih od nas bi pao na prosjački štap, a samilost bi bankro rala ako bi bila jamac da ćemo nešto udijeli potrebi ma.

Premudrog Dantea, kada ga je lađar Flegija prevezao preko S xa, vragovi koji su čuvali gradska vrata u šestom krugu pakla nisu puštali unutra sve dok mu nije preskočio u pomoć anđeo i otvorio ih dodirom štapa.

Nasljedstvo je specifi čan štap. Očuvanje naslijeđenog bogatstva jednako je teško kao i stje-canje novog. Nasljednici su ljudi koji imaju čvrs štap. U početku im je on zaista potreban, a da bi se dokazali, darovani „štap“ moraju odbaci kao dijete kolica i prohoda bez njega.

Hamlet je, u nepotrebnom dvoboju s vrsnim Laertom (sje mo se zamjene otrovanog Laer-tovog mača), svoj mač smatrao štapom za igranje.

Pas ri su koris li svoj štap za određivanje dnevnog vremena umjesto pješčane ure tako što su ga postavili okomito kao sunčani sat. Vrijeme je odlučujuće, u njemu se sve stvara i rastvara. Ono je univerzalno i zato je odredilo svu dosadašnju povijest, ne samo ljud-sku. Na žalost, točnu defi niciju vremena još nitko nije dao, ali se zna da se ono ne može zaustavi , vra , uhva ili spremi za poslije. Jednostavno i neumoljivo teče i pita nas jesmo li ispunili sve svoje životne projekte. Ako želimo bi , tada moramo djelova korisno

85

RELAKSACIJA

i produk vno. Sve su to razlozi da nam trebaju razni štapovi ili pritke koje će nas pridržava ili će se ponekad i slomi .


Prak k kaže da je dokazan i provjeren način relaksacije i izbjegavanja stresa zdrav i kom-pletan seks, s me da se ne preskoči ni jedna od če ri „propisane“ faze („Da, sigurno djeluje. Za detaljnije upute pročitajte nastavak ili pitajte za prak čni savjet njegovu ženu.“, kaže Cinik). Provjerite odmah svoju koncentraciju (i pamćenje): probajte se podsje barem pet ili šest rečenica ili načina na koji se pos že koncentracija. Iako ste pročitali o tome prije nekoliko minuta, ipak se ne sjećate? Zato ponavljajte pročitano dok ga trajno ne usvojite. Zapiš e najvažnije misli na komadić papira, stavite ga u džep i povremeno pročitajte „šalabahter“. Ako to ne učinite odmah sada, zaboravit ćete. Ako se toga sje te i za sedam dana, tada imate snažno pamćenje i dobro ste koncentrirani.

Ivano Balić, najbolji rukometaš svijeta svih vremena prema IHF 2010.Autor: Jozo Čabraja

86


11. MOTIVACIJAMo viranost je posljednja utvrda akcije bez koje ne vrijede ni volja ni želja ni sva ostala h jenja. Izraz je nastao od la nskog movere što znači pomaknu i mo va o što znači obra-zloženje. Mo vira nekoga možemo psihološki, biološko-fi ziološki, socijalno, ideološki i na druge načine. Kvalitetna igra, trening i rezulta pretpostavljaju visoku mo vaciju kao jednu od glavnih sastavnica igračevih i trenerovih stavova. Razumijevanje i korištenje psihologije mo vacije nam pomaže da pomoću otkrivanja našeg unutarnjeg svijeta svoje želje pretvori-mo u mo ve za snažnu akciju. No treba probudi želju kao nestrpljivo prinudno čekanje jer je ona tek odgođeni potencijal za akciju, odraz životnog neispunjenja čiju pozi vnu energijsku napetost treba zna mo vira . Važno je zna prak čnim intelektom odvoji neostvarive želje i smanji broj teško dohvatljivih želja uz primjenu suglasnos mašte i stvarnos . Što je veće uvjerenje da nešto dobro ili korisno činimo, to je i mo v veći. Ako nema mo va, onda nema ni zainteresiranos za visoke rezultate pa ni najtalen raniji i dobro trenirani sportaš neće odigra sve što može i zna, neće bi ni uspjeha ni pobjede, baš kao i u ratu, a i u svakoj ozbiljnijoj djelatnos . U ratu, sportu i ljubavi sve je manje važno od poštene i časne pobjede. Zašto svaki sportaš svaki dan nije uvijek isto mo viran kada je sport izabrao kao homo ludens, čovjek koji se igra? Zašto se uvijek ne igra s veseljem? Zašto nije zainteresiran za najveći domet, zašto je neodgovoran pa za svoju momčad ne daje sve od sebe ili 101%? I zašto će, napro v, jače mo virani sportaš (ili bilo tko) svojom visokom mo vacijom „izbri-sa “ svoje fi zičke i tehničke nedostatke i pobijedi objek vno jačega suparnika? Zašto se u mnogima javlja kontramo v ili indolencija?

Nemo viranost je, kao i psihološka nerazumljivost ponašanja, oblik psiho čkog poremećaja svijes . Bez mo va bi skoro sve stalo, čak ni prijevara ni ubojstava ne bi postojali bez valjanih mo va (jedino ovdje je protumo v koristan, odnosno nije jači od mo va).

Mnogi se pitaju zašto neki ostvare samo prosječne sportske ili životne rezultate, a bili su talen koji su sve shvaćali od prve i imali su intelektualne i zdravstvene kapacitete za mnogo više domete. Što je to što ih je spriječilo da ne ostvare vrhunske domete? Opet je uzrok u odluci koju inicira čvrsta mo vacija. Dobra odluka ima polazište u stvarnom svijetu vrijednos . Temeljno načelo i stvarni pravi pokretač dobroga (ili lošega) uvijek je mo v prihvaćen slobodnom voljom koja je uzrok i povod za po canje svakog djelovanja. Zato se svačiji moralni stav procjenjuje na osnovi vrijednos njegove mo vacije. Onaj čiji su mo vi jači, vrjedniji je i u moralnom smislu jer iz sebe izvlači pozi vni maksimum. Obratno, onaj tko nije visoko mo viran, manje je vrijedan. Na mo vaciji se sve prelama u sportu i životu. Ako nisu posloženi razlozi za mo v koji su navedeni, sav trud je uzaludan. Čak se napušta i

87

MOTIVACIJA

ostavlja godinama teško stjecano znanje, trud i novac. Odlučna je uloga trenera, roditelja i uprave da mladim sportašima pomognu premos krize ako su samo privremene.

Mogu li se mo vira volja i upornost koji su glavni faktori vjerovanja u uspjeh, pogotovo što se duh sportaša zaustavlja i pokreće u zavisnos od volje? Mogu, bez obzira što se upornost i volja često pro ve duhu, a to znači i razumu. Tek kada volju pretvorimo u želju, a želju u h jenje, tada će i mo vacija posta djelotvorna. Zbog toga postoje razni načini mo vacije, a to je djelovanje na emocije bez kojih nema visokih rezultata.

Jednom je jedan mlađi ambiciozni sportaš rekao prvaku: „Dao bih sav svoj život da igram vrhunski kao vi i da postanem najbolji kao i vi”. Prvak mu je odvra o: „Upravo sam i ja to učinio. Sav svoj dosadašnji život sam dao da postanem to što jesam.“ Želja za uspjehom nije urođena, nego se razvija i uči na treningu i kod kuće.

Vodimo računa da svakog natjecatelja moramo pripremi individualno, jer ono što jednoga mo vira, to može drugoga demo vira i obratno. Treba pozna u dušu svoje igrače i surad-nike kako bi intervencija bila učinkovita. Primjerice, za nekoga je domoljublje veliki mo v, a za drugoga nacionalna svijest ne igra bitnu ulogu. Nikada ne treba koris ekstremni naci-onalizam ili šovinizam kao žicu na kojoj se može ponekad zasvira mladima i neiskusnima, čak i s nevješ m prs ma. Ekstrover rane se može mo vira nagradama i pohvalama, nikako ne ozbiljnim kažnjavanjem, a na introver rane će obratno djelova .

Trebamo iskoris latentne potencijale i preferencije kako bismo potaknuli mogućnos da djeluju op malno. To znači da je sportaš toliko odlučan da će se i nakon neuspjeha zavje-tova da će još više i bolje trenira . Zbog toga je mo vacija neizbježna sastavnica svakog sporta, a posebno individualnih, jer se igra jedan na jedan, u parovima, ali i momčadski, za reprezentaciju, a odluke treba donosi munjevito. Često treba refl eksno reagira pa nema vremena za razne krize i igru u kojoj igrači nisu maksimalno mo virani pro v podjednakog pro vnika. Mo vacija predstavlja ukupnost faktora koji po ču, vode, podupiru i pomažu sportašu i njegov odnos prema iskorištavanju njegovih potencijala.

Mo vaciju čini pobuda koja inicira sportaša da normalno funkcionira, želja da daje sve od sebe i potrebe čijim zadovoljenjem ćemo uspostavi narušenu ravnotežu. Neke sportaše mo vira samo ako imaju mogućnost trenira , druži se i putova , druge uz to mo viraju i dobri uvje treninga i napredovanja, treći traže dobre trenere i jake ostale članove ekipe, četvrte zanimaju trofeji, odgovarajući tretman i stalna prisutnost u medijima, pe se bave sportom zbog zdravlja i lijepog izgleda, a neke sve više mo vira novac i razne druge privile-gije. Neki mo vaciju nalaze u mogućnos da postanu popularni, u želji za pobjedom, pono-

88


som da igraju za ekipu, za grad i šire, da ostanu u formi, da nauče nove vješ ne ili usavrše postojeće, i konačno, da se zabave i dožive uzbuđenje podizanjem razine adrenalina. Kada se odrađuju i po tri treninga dnevno, od kojih je samo jedan lakši jutarnji fu ng, nemoguć je vrhunski sport bez plaćanja sportaša. Među m, to ne smije bi najvažniji i jedini mo v. Već na an čkim olimpijadama pobjednici su se nagrađivali velikim novcem i drugim be-nefi cijama. Izrađivani su im i spomenici, a posebno onima koji su tri puta pobjeđivali. Taj vrhunski izrađen spomenik zvao se eikon, a od te je riječi nastala riječ ikona. Profesionalci bi trebali doći, ako već moraju prelazi , u poželjnu i zdravu sredinu, jer će inače izgubi mo v, podbaciva i nazadova u karijeri. Pravi savjesni komunika vni profesionalac s izgrađenom osobnošću uvijek je dobro došao u svaku sredinu, jer po če na rad i stvarni je zamašnjak u klubu, a u njegovoj igri i treningu, osim njega, uživat će i drugi. Jači klub i vjerojatnija mogućnost za igrom u reprezentaciji također su snažan mo v.

Trebamo ponudi odgovor na pitanje što sportaša mo vira da djeluje op malno, a naročito kada je to najpotrebnije. U prvom redu je to njegova slobodna volja nakon što mu njegov razum ponudi prijedlog koji ga zanima, za m zadovoljstvo (hedonizam) koje će ima ako trenira bolje i ostvaruje bolje rezultate. Kod nekih je veliki mo v izbjegavanje boli i činjenica da se rješava kompleksa manje vrijednos . Neke jednostavno mo vira sirovi urođeni nagon (kao što nije zanemariv ni kod seksa).

Mo vacija je odlučujuća i u moralnom životu. Važna je za kratkoročne i dugoročne planove sportaša i za životne planove općenito. Ima jaki mo v pola je napravljenoga posla. Neki kažu da je započe bilo koji posao već pola urađenoga. Nitko ništa ne započinje bez ozbilj-nog mo va. Za sve se traži mo v, za dobro i za najveće zlo koje ljudi čine.

Mo vira se može i ako se natjecatelju postave sasvim određeni ciljevi kada se radi o slabi-jem pro vnicima: prebaci lop cu određeni broj puta, igra samo do tri dodira lopte, igra samo forhendom. Mo vira se može i nadahnu m govorom ili is canjem mo virajućih misli na oglasnoj ploči.

Mentalne vježbe su također djelotvorne. Natjecatelj si prije samog nastupa stvori sliku kao da stvarno nastupa i prolazi sve faze igre u svojim mislima. To može bi toliko suges vno da se podiže pobuđenost jer je i puls porastao, a jelo i mentalni sklop su se zagrijali i pripremili za meč. Naravno da su prije toga potrebne konkretne vježbe istezanja i komplet-nog zagrijavanja. Kombinacija fi zičkih i mentalnih vježbi daje najbolje rezultate. Osnovna je pretpostavka mo vacije stvori kod natjecatelja ili bilo koga tko nastupa ili nešto radi osjećaj sigurnos i povjerenja. Doziranje pohvala i pokuda veliko je umijeće. Uvijek kada nekome dajemo kakav zadatak moramo zna kako ćemo reagira ako izvršitelj taj zadatak

89

MOTIVACIJA

izvrsno obavi ili ako sabo ra ili „markira“. Neki puta ćemo ga nagradi ili pohvali , a drugi puta ćemo ga ukori ili kazni . Treće varijante nema.

Mo vacija i razbijanje monotonije je kod nekih ponekad jako velik problem. Neki se čude odakle toliki mo v plivačima koji sa ma sami bez društva i bez igre ponavljaju iste pokrete s glavom u vodi. Sličan je problem kod nekih grana atle ke, a i kod svih sportova koji nisu „igre“. Potvrđeno je da je jednoličnost bez raznolikos naporna, a raznolikost bez jedno-ličnos i ponavljanja ne donosi rezultate. Ipak je moguće i tu naći mo v. Pripadnici naše generacije su iz kurioziteta „tehnicirali“ loptom s ciljem da je što više puta udare glavom ili nogom a da ne padne na zemlju. Na prvi pogled monotono, a i nekorisno, jer to nije nikakav službeni sport. Ipak, kada se iz dana u dan pos žu sve bolji rezulta , igrač se toliko zagrije da sve više vježba. Pos gnu su zaista fascinantni rezulta . Postoje svjedoci koji su pra li lokalne „žonglere“ koji su držali loptu u zraku po sat i pol vremena, udarivši je glavom i preko petnaest suća puta. Prvi mo v je bio da pobijedi se sve druge u našemu gradu. Poslije toga je bio cilj da se pos gnu rezulta bolji nego oni koje su mediji objavili za svjetski najpozna je „žonglere“, a kada je i to svladano, preostala je borba samoga pro v sebe, poboljšanje vlas tog rekorda. Čak i to može bi snažan mo v. Mladi se vole dokaziva i sebi i drugima pa i „samonadmašivanje“ predstavlja vrlo jaki mo v.

Mo vacija može bi unutarnja kada se dijete želi igra i zabavlja s prijateljima iz škole ili ulice. Može bi i vanjska kada ga roditelji nagovore da trenira pa kasnije i sam zavoli sport. Mo v može bi i natjecanje, ali ne više od šest do osam puta godišnje za dob od devet ili deset godina. Previše natjecanja opterećuje živčani sustav ukoliko između dva natjecanja nema dovoljno vremena za fi zički, a posebno za psihički oporavak. Previše turnira i mečeva može bi uzrok sloma i pada rezultata.

Teško je mo vira onoga koji se neće radova pobjedi pro v nekoga za koga unaprijed zna da će ga sigurno pobijedi . Zato je potrebno postavljanje dokučivog, vjerojatnog i mogućeg cilja. Ciljevi trebaju bi u potpunos usporedivi s prijašnjim rezulta ma i moraju bi objek vni. Dobro je i potrebno da strukturu treninga i ciljeva u sezoni određuju svi sudionici zajedno, ne pod prisilom, nego dobrovoljno. Ono što je pod prisilom, može se doživljava kao opterećenje, kao „teror učinka“ koji nije izraz vlas h želja, svijes da se nešto pos glo i „principa užitka“ u čijem stvaranju igrači mogu odlučiva rela vno slobodno. Važno je da si sudionici ne zadaju poneke komponente mazohis čke perverzije što u sportu nije rijetkost.

Posebno snažan način mo vacije može bi pozivanje na nacionalnu svijest, na domoljublje ili na lokalpatrio zam. S takvim mo viranjem moramo bi vrlo oprezni kako se ne bi pretvo-rilo u šovinizam ili u rasizam, razarajuće negacije svega pozi vnog. Ako se mala država bori i

90


pobjeđuje velike ili boga je nacije, tada to može bi snažan mo v za daljnje napredovanje. Što im vrijede svi silni milijuni stanovnika, svi bareli na e, sve bivše kolonije, sve banke svijeta, ako ih mi, kad se god sje mo, nabijamo kao „stare kante“! Jesmo li tada zaista od njih pametniji, fi zički spremniji ili smo uže specijaliziraniji ili smo tek samo u m sportovima organiziraniji i prirodno talen raniji?

Nitko više od ozbiljnih znanstvenika, a naročito od sportskih psihologa, ne sumnja da slušanje prikladne glazbe podiže mo vaciju na treningu, na rekrea vnom vježbanju i na natjecanju, tamo gdje je to primjenjivo i dozvoljeno. Pod utjecajem dobro izabrane glazbe subjek van osjećaj napora umanjuje se do 15%. Podiže se i „š mung“ koji povećava elan za trening i vježbanje. Glazbu treba prilagodi vrstama vježbi pa će kod stretchinga bi učinkovi ja andante, melodičnija glazba, a za brze vježbe je efektnija alegro i ritmičnija glazba. Dobro pogođena glazba povećava snagu i do 18%, a troši se i manje energije za istu količinu repe vne ili eksplozivne snage. Mnogi trkači treniraju sa slušalicama na ušima, a glazba se pušta i u sportskim dvoranama. Ugodan zvuk i pokre koje je izazvala mogu bi prijenosnik najsup lnijih osjećaja i izvornih ideja, a sputano jelo može oslobodi kočnica.

Ništa nije tako intrigantno i zanimljivo kao strast. Ljubav je jedina bolest od koje bolesnik ne želi ozdravi , vjerojatno zbog toga što je sve kod stras nepredvidivo. Iskoris mo tu činjenicu za podizanje mo vacije. Iskoris mo sve velike i male, sramne i nesebične pokrete naših srca kao mo vaciju za veći rezultat. Nije to prijevara emocija, to je dvostruka korist i višestruki užitak kada se dokazuje voljenoj osobi da smo u još nečemu dobri. Kada se u gledalištu nađe draga osoba, igra se puno bolje. Ljubav neka iskoris potencijale stras , ali i sport neka iskoris mo vaciju potencijale ljubavi. Ljubav nije stalno zadano stanje, ponekad je i rezultat odluke. Tako neki u početku mrze svira violinu, ne vole naporne treninge i sport, ali ih kasnije strasno zavole. Tako je i s emocijama prema ljudima. Svi se mijenjamo i mo vacija se mijenja.

Mržnja prema pro vniku je najgori oblik mo vacije koji djeluje kratkotrajno, a na kraju demo vira i uništava mrzitelja. Treba je sjeći u korijenu. Dugoročna mo viranost je naju-spješnija onda kada se usklade sportaševi napori i odricanja s njegovim sportskim ciljevima, životnim probicima, užitcima i zadovoljstvom koje mu pruža bavljenje sportom.

11.1. Novac

Mo v bavljenja sportom može bi novac, druge protuvrijednos ili razne privilegije, ali samo za uspješne pojedince. Novac je svojevrsna energija koja po če, ali i koči ljude. On

91

MOTIVACIJA

zbližava, ali i rastavlja prijatelje, obitelj, rodbinu i kolek ve. Ne pridonosi uvijek blagosta-nju jer je uvjet za blagostanje usklađena svijest u kojoj su utezi mudrost i jelo. Nije ni auten čno bogatstvo jer je bogat onaj tko ima drugome ponudi nešto korisno, prenije ili učini svojim idejama, znanjem i vješ nama, obrazovanjem ili raskoši svojih drugih po-trebnih potencijala.

Oni koji previše vole novac u velikoj su zabludi, a oni koji ga vole premalo, u još su većoj zabludi. Mudri će zna odvagnu koliko truda i zdravlja treba uloži za koliko materijalnih dobara. Zato novac nije uvijek prava mo vacija i s mulacija za najveće dosege. Mnogi pla-ćeni igrači su pomaknuli svoju ljubav i iskreni mo v prema sportu prema vanjskom izvoru mo va novcu. Pri tome zaboravljaju da samo rijetki sportovi i rijetki pojedinci uspiju pre-tvori bavljenje sportom u dugotrajnije ili sigurnije mrijes lište kapitala. Autor Kapitala, Karl Marx, rekao je da novac dolazi na svijet krvav samo na jednom obrazu, a kapital je krvav po cijelom jelu. U tom slučaju se često događa da vanjski mo v nagrada, smanju-je unutarnje prave mo ve bavljenja sportom. Najgore je ako se dogodi da se ne radi o pravom profesionalcu koji ne ispunjava svoje obaveze čak ni savjesno, a kamoli zdušno. Svaki pametan sportaš i čovjek poštuje novac samo onoliko koliko on vrijedi. Lakomost je izvor svih zala. Nerazborita osoba cijeli život sanja samo o novcu, misli kroz novac i osjeća kroz novac. Zaboravlja da novac treba zna i primi kao pošteni ekvivalent za našu uslugu ili rad. To se posebno odnosi u vrijeme takozvanog turbo kapitalizma i kasino kapitalizma. Samo se na prvi pogled čini da takvi pobjeđuju emocionalno i duhovno zrelije, izgrađenije i one koji su plemeni ji. Novca i imovine treba samo toliko da se pokriju egzistencijalne i duhovne potrebe uz minimalnu pričuvu za „crne dane“. Ako je netko u stalnom lovu za „lovu“, neće ima vremena za najljepše stvari u životu. Što je najgore, neće ni sazna što je to vrijedno, a dok ne doživi potpuno ispunjenje i ne nađe barem trag svrhe života stalno će bi ili nezadovoljan ili frustriran.

Neravnomjerna raspodjela novca ili opreme ili zajedničke zarade u klubu ili u poduzeću, baš kao i prirodnih dobara, zadiru u ljudski i Božji poredak. Nastojimo bi što realniji i pra-vedniji u raspodjeli novca, opreme i svih drugih dobara, objek vno, bez ikakvih privilegija ili nepo zama. Svaki sustav puca ako pravda, pravica i pravo nisu is ili barem slični. Zaista je teško objedini sve troje, ali je moguće, jer je davno rečeno „Ne možemo ne griješi .“ (Non possumus non peccare.).

Mo vacija je ono što nas pokreće. To je težnja za napredovanjem prema izvrsnos . Najdje-lotvorniji rezulta su kada se sretno poklope glavne skupine mo vacijskih osobina, što se zove perzistencija.

92


12. ABECEDARIJ UPUTE I SAVJETI SPORTAŠIMAPretpostavljamo da smo tehniku igre već dobro svladali, što je vrlo važno da ne ostanu daleko-sežne posljedice za kasniji razvoj ako se „abeceda“ pravilno ne nauči i automatski ne primije-njuje. Bazičnim pripremama smo prevedeni od početnog fi zičkog stanja, odnosno kona vnih sposobnos S0 u S1,2 do Sf, u kondiciju i fi zis koji želimo. Obradili smo raspon sustava za prije-nos kisika, sustav za aerobni i anaerobni kapacitet, jasno vodeći računa o dobnim kategorijama. Razvili smo motoričke i antropometrijske sposobnos koje su potrebne i specifi čne za pojedini sport. Snimili smo i kogni vnu strukturu takmičara i znamo kojim redom po važnos treba naj-više radi u psihosomatskim pripremama. Sve je to ozbiljnim trenerima poznata ru na i to su dobro apsolvirali. Za korak dalje je neophodno pridržava se sljedećih uputa i savjeta. Uvjeren sam se da se na nekim aksiomima radi, ali da se najvažnije zakonitos zapostavljaju ili se ne znaju. Slijedi šezdeset zlatnih pravila za igrače koje treneri moraju zna još bolje od njih.

1. Nikada, baš nikada, ne treba započinja igra (ili se rekreira ), a da se čovjek nije prethodno temeljito zagrijao. To se odnosi na trening, a pogotovo na utakmice.

Ne treba zaboravi da je i psihu potrebno dobro pripremi i zagrija , inače će se igra kao da je igrač posegnuo za seda vom, usporeno, tromo i bit će sklon povredama. Znanstveno objašnjenje nalazimo u činjenici da se kod povišenja temperature bilo kojeg kemijskog ele-menta povisuje brzina njegovih molekula i obratno, sniženjem temperature smanjuje im se brzina. Kod sve većeg hlađenja dolazi do sve većeg usporavanja, sve do apsolutne nule kada sve zastaje, pa i svi oblici života. Mnogi ne shvaćaju važnost zagrijavanja, možda zato što je toplinska energija oblik energije koju možemo najteže obrazloži . Mnogi treneri i igrači ne shvaćaju da je toplina kine čka energija atoma. Ne znaju da se toplina prilikom prelaženja iz jednog dijela jela u drugi uvijek kreće iz toplijeg u hladnije, a nikada obratno. Tajanstvena toplinska tvar se zove “fl ogiston”. Sve hladnija Zemlja naginje smr , tako i sve usporeniji, a me i sve hladniji čovjek sve više naginje smr .

Sustavno razgibavanje prije stručnog dijela treninga koris za dovođenje mišića, zglobova, disanja i krvotoka u bolju radnu atmosferu, a i smanjuje povrede i oslobađa od psihičkog pri ska. Osim općih vježbi oblikovanja i trčanja, potrebno je odradi i specifi čne vježbe kojima se imi raju i simuliraju svi udarci i pokre koji se koriste u igri. Trajanje zagrijanos traje od 20 do 45 minuta, ovisno o okolnoj temperaturi. Ako se igra na turnirima i poslije podne, nije potrebno jako zagrijavanje. Između pojedinih par ja, skokova, bacanja, i slično treba se lakše i kraće zagrija „mulja “, giba se na mjestu.

93

ABECEDARIJ UPUTE I SAVJETI SPORTAŠIMA

Ru nirani igrači su već pola pobjede ostvarili i prije nastupa pravilnom pripremom svoje opreme i kvalitetnim i stručnim zagrijavanjem. Svi pokre , potezi i udarci trebaju se „uho-da “ prije početka. U dvoranu ili na stadion treba doći na vrijeme i pravovremeno poče sa zagrijavanjem.

U zagrijavanju prije utakmice svatko treba temeljito uvježbava ono što je njegova igra, što zna najbolje i što će najčešće odigrava . Više se ne može ništa novo nauči i ispravlja ništa staro. Potrebno je samo uskladi već zametnu dogovor između mišića, srca i psihe.

Na početku treninga treba lagano poče s jednostavnim uobičajenim elemen ma radi toga da se obnove dosadašnja znanja, uhoda koordinacija pokreta i podese „nišanske sprave“. Za zagrijavanje se preporučuju uvijek iste ili slične vježbe. Jedino se mijenjaju dužina i in-tenzitet vježbi kod nekih igrača čiji su pojedini zglobovi „zahrđali“ ili čije se mišićne skupine nisu dovoljno „razradile“.

2. Ako igrač nije spreman ostavi zadnju kap znoja i posljednji eritrocit krvi na većini treninga, nego uvijek na natjecanju, jamčim da neće bi velikih rezultata. Pošteni

poraz od jačeg pro vnika ne smije bi „smak svijeta“. Treba nastavi s treninzima i još pažljivije sluša trenere (E post malam…).

3. Neka potezi i pokre budu racionalni, uravnoteženi i skladni, bez suvišnog dugačkog zamaha, jer se tako nepotrebno napreže, a neće se na vrijeme moći vra u počet-

nu poziciju. U jednostavnos nije samo racionalnost, nego i ljepota. Pretpostavka za zdravu jednostavnost je da izgradimo ukus, a odbacimo suvišnu kićenost i kompliciranost. Druga pretpostavka je usklađenost sa samim sobom da se ne traže rješenja od nekog drugoga ili od nekud drugud. Traže se brza mišljenja u kratkom vremenu, a to je inteligencija jer se radi i o nalaženju rješenja u novim situacijama. Malo pomaže brzina ako čovjek ima neracionalne i suviše duge poteze, ali je najpogubnija sporost kao „hamletovski oklijevalac.“

4. Udarac, skok, izbačaj i slično treba nasta izvodi tek onda kada se zauzme op -malna pozicija.

5. Vrstan igrač unaprijed predviđa i onemogućava pro vnikove namjere takozvanim perifernim gledanjem tako da na vrijeme može reagira na loptu ili udarac koji

mu je upućen. Vrlo važna je i an cipacija, očekivanje kamo će pro vnik upu sljedeći potez i prije nego se dogodio. Reakcija treba bi automa zirana, ins nk vna, jer su misli u jeku boda ili udarca prespore. Treba razmišlja između bodova, u me outu i između setova.

94


6. Treba se brzo prilagođava i reagira na nove iznenadne poteze pro vnika jer se upravo po snalaženju u novim situacijama mjeri bistrina, talent i prvenstveno inte-

ligencija natjecatelja. Treba izvodi promjene jekom meča kako bi se popravilo trenutno stanje, a promjene na treningu da bi se nešto izmijenilo i popravilo trajno.

7. Uvijek treba nastoja koris svoje najjače oružje pro v pro vnikovog najslabijeg oružja. Nije is na da je pro vnik baš u svim dijelovima igre jednako dobar. Pametan

igrač svjestan je opasnos i prije nego se ona javi tako da na vrijeme izbjegne poteze kojima najviše griješi.

8. Ni u kom slučaju ne treba na utakmici eksperimen ra potezima u koje je igrač najmanje siguran. Treba se izbori za poziciju i udarac koji je najsigurniji i tada

odigra ono što se zna napamet i uvijek. Treba koris ono što ide i ne vjerova onima koji kažu da nikada ne treba izves is udarac na is način.

9. Ništa ne treba odigrava bez čvrste logike i provjerene prakse koji vode u prednost, bod ili barem povoljniju poziciju poslije odigranog poteza. Kada je savladana tehni-

ka, igrač će misli samo na tak ku.

10. Kao što dobar domaćin sakriva svoje najveće bogatstvo sve dok ga zaista ne mora upotrijebi , tako i igrač treba odigra u „fi ksu“ (pri kraju, produžetku)

ono što je njegovo najjače tajno oružje, tajna kvaliteta (qualitas occulta). Najvažniji potezi ili bodovi trebaju bi teško čitljivi pro vniku, poput labirinta, puni nepredviđenih i iznenadnih skretanja, ali da ipak imaju na kraju svoje logično tumačenje. U završnici igre se obavezno mora postavi i igra autorita vno, bez kolebanja i oklijevanja, čvrsto i odlučno.

11. Brzina i refl eks su među najvažnijim čimbenicima, a brzopletost prouzročena panikom, ljutnjom ili lutanje misli su temeljni uzrok poraza. Neka pogled ne luta

po drugim boriliš ma ili po dvorani jer se gubi koncentracija. Dobar igrač treba zna dekon-centrira pro vnika i pretvori ga u rastresenjaka kojemu je uspio nametanjem svoje igre razbi cjelinu njegove igre. To će često doves do toga da se pro vnik uspaniči i elektrizira.

12. Svaki odlučni potez treba izves dok se ima najbolja i najlakša pozicija položaj jela prema lop i položaju pro vnika. Treba koris svaku, i najmanju priliku

za završni udarac ili zgoditak, čak i onda kada nije čis „zicer“.

13. Po sportskoj areni treba se kreta samouvjereno, kao da je ona igračevo pri-vatno dvorište, samo njegovo vlasništvo, kao da su u njegovim rukama ključevi

95


svih odgonetki. U toj istoj sportskoj dvorani ili u areni svakoga treba dočeka kao da mu u dom dolazi najsrdačniji prijatelj, ali samo dok utakmica u fair igri ne započne. Za vrijeme utakmice smo najljući neprijatelji, ali poslije smo opet iskreni prijatelji.

14. Ne treba galami i psova kada se igra ili trenira. Galama ili psovke nisu argu-ment ni glazba. Ne treba stvara patološka stanja. Ljutnja samo slabi igrača i

njegovu ekipu, a jača pro vnika. Nije dobro ni čudi se i „glumata “ kada igrač napravi neku glupost ili ludost. Glupos svi radimo, samo je važno da ih radimo što manje, a osobito ma-nje od pro vnika. Nije dobro baca svoje rekvizite i opremu. Ne možemo zviždaljkom izrazi ono što možemo violinom. Trebamo zato čuva svoje ugođene i dragocjene instrumente.

15. Samo znanje, upornost pa čak i s hijska borbenost ne donose velike rezultate bez odlučnos i hrabros . Može se, srećom, napredova . Ono što je igač počeo

u snovima i maš neka završi jelom i budnim umom. Mašta i snovi su dobri, ali samo kao pokretačka ideja, a životni red i uspjesi uspostavljaju se stvarnim djelovanjem, a ne sanjarenjem. Kada je ideja veća od trenutačnih mogućnos i od igrača ipak je treba pokuša razradi i sproves . Ako to ne uspije, uspjet će nekome drugome, a to je opet napredak.

16. Pogrešna je misao koja kaže da je bolje zna ponešto o svemu nego zna sve o nečemu. U sportu, ali i u struci, bolje je zna nekoliko poteza do savršenstva, bolje

nego suparnik, nego da se sve zna, ali ništa savršeno. Treba uvježba ono što ide i to forsira pro v suparnikove slabe strane. To se odnosi samo na usku sportsku specijalnost, odnosno neke elemente sporta. Za vrhunskog sportaša je potrebna nadogradnja iz raznih grana znano-s , umjetnos i kulture, a to trebaju prenije treneri, stručni stožer, članovi uprave, ali i sami sportaši moraju ulaga u sebe. Sve dok je igrač nezadovoljan sobom još ima nade za njega.

17. Sve tehničko i tak čko znanje koje natjecatelj ima samo su polovica potrebnog za pobjedu. Srce, glava i fi zička sprema su druga polovica, na čemu također

treba stručno radi ako se želi pos ći op mum. Povezivanje srca, mišića i mozga je važno kao što žile kucavice napajaju cijeli organizam da kroz njega poteku sokovi života, hrabro-s i smislenog sadržaja. Uvijek treba ima na umu da je sport u prvom redu igra, a ona mora bi igračeva. On se mora igra s pro vnikom, pravilima, sucima i uvje ma igru. Tek se eventualno može dozvoli da igra bude zajednička igračeva i pro vnikova, a nikako da se pro vnik igra ili poigrava s igračem. I u krizi igru treba doves od pozi va preko kompara va do superla va, makar ne uvijek m redoslijedom. Glavno je da se dođe do superla va.

18. Kada se jednom stekne natjecateljska forma, ona nije nepotrošiva povlas ca, baš kao i nadahnuta igra. Treba je zna održa ili doseći kada su najvažnija

96


natjecanja. Pobjede ni porazi ne trebaju bi kraj nečega, nego uvijek moraju bi novi po-četak s većim iskustvom i jasnijim spoznajama. Poraz i neuspjeh su dvije različite stvari. Od dva časna i vrsna borca ipak jedan mora izgubi . Oba zaslužuju čes tke. Ako se izgubi bez maksimalnog zalaganja, to nije poraz nego neuspjeh.

19. Nisu u pravu oni koji se pretjerano žale na „prasice“, right lopte, „grede“, „stave“, loš parket, teren i ostale slučajnos koje su sastavni dio igre. Moguće je

da je sreća nepravedno raspoređena sreća u jednom setu ili utakmici, ali zato sudbina nije. Događaji i slučaj se ponavljaju u prividno istom neredu, ali on se kod većeg ponavljanja ipak pretvara u red. Ne treba vjerova da ishod meča ovisi o sreći ili o sudbini. Sudbina je neuka pa ne zna što radi, a igrač je utreniran i uvijek jasno zna što mu je čini .

20. Igrač ne treba dozvoli da ovisi o sreći, neka sreća ovisi o njemu. Nitko nam izvana ne može nametnu sudbinu. Sreća i nesreća se mogu odabra . Zdravim

pristupom životu, doduše, prihva t ćemo životnu stvarnost kakvu smo naslijedili, ali samo do određene granice, a životna ravnoteža ovisi o nama samima.

21. Sigurno je da sreća ili nesreća nisu dovoljne da bi se na njima mogao zasnova e čki zakon. Sreću svatko vidi na svoj način. Primat pravde proizlazi iz prava

slobode, a ne iz slučaja ili sreće. Pravda i pravica su iznad sreće ili nesreće. Ne bi se, u stvari, ni trebalo ispričava za „prasice“, right lopte ili nenamjeran oštriji kontakt s pro vnikom jer oni ne proizlaze iz namjere ili iz razuma. Diže se ruka i viče: „Opros !“, „Pardon!“ ili „Sorry!“ uglavnom da se osiguramo kod suca da smo u pravu. Poznato je da se godinama raspravlja o poštenom ili nepoštenom natjecatelju kojemu je u krvi da nikada ne prizna bodove ili odluke koje sudac nije vidio, ali koje su svi drugi vidjeli ili se služio drugim nesportskim radnjama. Takvom igraču je i nakon desetak godina neugodno bi u društvu sa svima koji znaju za takvo njegovo ponašanje. Što je mnogo važnije, ne vjeruje mu se više ni u čemu drugome.

22. U potpunos treba izbjeći poklanja „je ine“ bodove ili „zicere“. Nikada ne treba promaši svoju servu, „zicer“, kaznene udarce ili kaznene udarce. To je besplatno

i bespovratno čašćenje pro vnika. Pogađanje serve ili kaznenog udarca pos že se koncentra-cijom, a osim toga, kod tog izvođenja je najviše vremena da igrač odigra kada god hoće, kuda god hoćeš, kako god hoće i kamo god hoće. Ako se servis, „zicer“ ili kazneni udarac promaši jednom, možda se prilika više neće ponovi u tom setu ili meču, ali ako se promaši dva puta, sistemska greška će se još ponavlja . Svoju grešku treba shva od prve.

23. Moral i fair play se mjere prvenstveno poštenim odnosom prema pro v-niku, ali i prema sportu kojim se igrač bavi jer njemu puno duguje. Zato ga

97


treba nastoja unaprijedi koliko se god može. Treba ugradi nešto svoje, varijantu no-vog servisa, novu „fi ntu“, igra „vickasto“ i duhovito, usavrši postojeće poteze i slično. Onaj tko samo kopira tek je živi klon već viđenog i potrošenog. Ako ni jedan po tez nije rezultat vlas te ideje, igrač nije talen ran, čak ako je u samom vrhu. Samo je uspješna replika.

24. Vic, duhovitost i nevine dosjetke u igri oslobađaju stegnute potencijale, ma-skiraju tremu i čine pro vnika malenim, komičnim, njegovu moć pretvaraju u

neizlječivu nemoć, a publici čine užitak. Među m, bez dobre pripremljenos neće bi ni uspješne improvizacije.

25. Svakodnevni primjeri e čnos u sportu su da se ne kasni na trening jer kašnje-nje reme skupne vježbe, da se ne „zabušava“ ako trener radi na drugom kraju

borilišta, priznaje bodove ili prekršaje koji se izgube ili naprave, iako to suci i pro vnik nisu vidjeli, bez obzira koliki je rezultat meča.

26. Ne treba bi nestrpljiv ako rezulta ne dolaze brzo kao što je zamišljeno. Na-tura non facit saltus! (Priroda ne čini nagle skokove!) Ne treba se plaši ako

se brzo ne sazna ili ne nauči sve. Kada dođe vrijeme, naučit će se sve, ne samo o sportu nego sve što je potrebno za život. Nekada je svima jasno da poneki neuspjeh nadmašuje čak i mnoge uspjehe. Ni treneri ni učitelji još ne znaju što je sinistrizam, aleatorika ili preparirung. Većina ih ne zna zašto jedino zvijezda Sjevernjača stoji na sjeveru dok se sva druga nebeska jela kreću (konstelacija). Zašto se Venera zaustavi i onda se vraća na svojoj putanji? Ne znaju čak ni naziv najznačajnije knjige koja je bila zakon cijeloga svijeta preko 1500 godina naše ere (Almagest). Zašto Sunce i Mjesec izgledaju veći na obzoru nego u zenitu? Tko je prvi ušao u Pariz u borbi pro v Napoleona (Bjelovarčanin Sović)? Ima vremena. Znanje dolazi neprimjetno kao plima. Val za valom i more ipak raste. Ono što nisu znali, neka pitaju, bit će im ispričano metodom fl ash-backa kojom se ranije napisano ili rečeno naknadno objašnjava. Nije sramota ne zna , sramota je ignorira neznanje.

27. Nikada treba reći: „Trenirat ću više kada ću ima više vremena!“ jer možda nikada neće bi toliko puno vremena kao sada. Ne sjećam se nikoga tko je

pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što je propušteno, glavni konkuren nisu propus li. Nije dovoljno samo što više trenira , bitna je kvaliteta i intenzitet treninga, a da ne dođe do premorenos . Neki treneri ne smiju gleda samo na sat i pazi koliko dugo traje trening, nego mnogi trebaju pogleda i na kalendar koji možda po koncepciji igre i metodici treninga spada u prošlo stoljeće radi toga da se ne izgube u vremenu.

98


28. Sportsku dvoranu ili sportski teren treba doživljava ne samo kao svoj dom, nego i kao liječničku ordinaciju nepogrešivih dijagnoza koja je uvijek b.o. Tu

se jačamo tjelesno i duhovno, nalazimo potreban bijeg, traganje, zadovoljstvo, utočište i poistovjećivanje s uzorima, učenje i suze, ali one koje se najbrže suše. Ni na gostovanju se ne treba osjeća kao da se kradu jabuke u tuđem voćnjaku. Igrač je među svojima, ako ni po čemu, onda po tome što se voli i igra is sport.

29. Treba redovito trenira . Redovitost se odnosi i na učenje i obrazovanje. Treba pita ono u što igrač nije siguran jer su pametna pitanja početak znanja. Ako

se samo jedan dan bude nevjeran treningu ili učenju, oni će vra dvostrukom nevjerom. Nikada ne treba čeka da drugi postave postolje pod noge, nego treba shva da se mora samostalno uspe do medalja. Usponi su lijepi, ali i teški.

30. Onaj tko je izgubio meč ili utakmicu ima se pravo, u okviru razumnoga, lju na sebe, na svoje nezalaganje, lošu tak ku ili na nered u igri. Ako je pri tome

još varao ili prešu o nešto što je pripadalo pro vniku (bez obzira dobio ili izgubio), mora samog sebe prezira jer je to suprotno moralu. Osobito ako je namjerno, ako je prešu o nešto što su svi vidjeli ipsis oculis.

31. Ljutnja je nega vna emocija i reakcija na umišljenu ili stvarnu nepravdu ili neki frustrirajući uzrok. Važno je kako izražavamo ljutnju i kako je kontroliramo, zna-

mo li se nosi s tom emocijom. Ne smijemo bi lju na pogrešnu osobu, u krivo vrijeme, na krivi način i bez pravog razloga. Važno je i da se učimo toleranciji, empa ji i da nastojimo shva mo ve drugih.

32. Kompromisi često mogu pomoći, baš kao i pažljivi odabir prijatelja ili sportskog ili radnog okruženja. Na žalost, neki s većom pažnjom biraju frizerku ili krojača

(sada su to s lis , visažis ?) nego prijatelja ili životnog partnera. Sa svima treba nastoja bi u dobrim odnosima, ali najviše volje i poš va sebe. Nije is na da su egois oni koji sebe vole. Bit će i bioloških i fi zioloških kapaciteta za druge.

33. Pametan igrač maksimalno za psihički oporavak koris vrijeme između bodova, me out, i stanku između setova, poluvrijeme, kada se u prikladnoj namirnici

može uze malo serotonina, popi malo vode da se odagna lažna žeđ ili obrisa znoj i sredi oprema. To je jedino vrijeme kada se može i smije misli . Misli je najvažniji i najteži zadatak na svijetu. Kada se uđe u poen, u potez, skok, izbačaj, u „lauf“ u start, nema vremena za duboka i duga razmišljanja. Sve se munjevito odigrava, onako kako je prije „automa zirano“ i upisano ranije u mozgu.

99


34. Kada ponestane snage, igrač na raspolaganju uvijek ima svoju smjelost. Treba je iskoris . Spartanci su govorili: Gno sauton (Upoznaj samoga sebe)! Naj-

veće je zlo ako se unaprijed igra na poraz. Igrač ne treba dozvoli da ga preuzme pogubna malodušna pasivnost, pomanjkanje ambicije ili depresija, bez obzira na njihove uzroke: en-dogene, odnosno nasljedne ili egzogene, odnosno uzrokovane nekvalitetnim okruženjem. Svatko može učini i pos ći višestruko više nego što misli.

35. Ne treba nekri čki stalno misli o preprekama koje su igrača prikovale u osred-njost gdje je već duže vrijeme. Treba misli i provodi zamisli o tome što još

treba učini da bi se napravio presudan korak i iskočio iz prosjeka i prividno neprelazne granice. Ulaganje u sebe je najbolja i najvrjednija inves cija.

36. Sport daje sve od sebe, pa i više. On nikome nije ostao dužan. Sve uloženo višestruko se vraća. Ne treba zaboravi da su i drugi mnogo uložili, treneri i

uprava, pa nikada ne treba odbaciva ljestve kojima se igrač popeo do uspjeha. Ne bi se smjelo vjerova tuđim nestručnim i neprovjerenim receptolozima. Treneri su najiskreniji jer je igračev uspjeh i njihov uspjeh.

37. Svatko bi za ekipu trebao igra bolje i poštenije nego za sebe u pojedinačnim me-čevima. Osim za sebe, igra se i za klub, za grad, a i za kolege bez kojih igrač ne bi

mogao igra . Kada se bori za ekipu, smatra se da se me čuva vlas i kolek vni integritet. Ekipne pobjede su zato dvostruko vrijedne i za pojedinca i za ekipu. Bili smo svjedoci da su Kinezi znali pus po koju pojedinačnu par ju radi druželjubivos (friendship), ali baš nikada ekipnu.

38. Ako je u pojedinačnom sportu očito da je pro vnik nesiguran, što se moglo vidje iz nekog prethodnog nastupa, da obavezno griješi već kod prva tri ili

če ri poteza, a igrač nije trenutačno siguran u svoj napad, treba ga pus da radi za tebe sve dok se rezultatski ne „odlijepi“ od njega i dok ne podesi svoje „nišanske sprave“. To vrijedi samo za osrednje igrače na nižem stupnju natjecanja, jer vrsni igrači uvijek dobivaju ako im se prepus inicija va.

39. U momčadskoj igri ili u igri parova treba bi tolerantan prema nenamjernim pogreškama suigrača i treba ga ohrabriva . Tolerancija je vrhunski princip živ-

ljenja, a naročito je poželjna u sportu. Tolerancija čuva mir i podiže „vibru“. Karakteris čno je da su naši igrači i igračice iz Hrvatske osvajali više trofeja u ekipnim sportovima nego pojedinačno zato što smo po prirodi koopera vni i grizemo jedan za drugoga, konspiritualni smo i vrhunski usklađeni s drugim ljudima. Takva konsupstancijalnost je velika odlika jer govori o prirodi naše socijalnos , druželjubivos i otvorenos prema okolini.

100


40. Kada je meč u jeku, treba prihva samurajski savjet i uputu iz Šao-lina: „Nemoj previše misli ni na pro vnika ni na rekvizite ni na suparnikove jakos ili svoje sla-

bos . Nemaš više vremena jer se sve odigrava jako brzo. Zato automa ziraj pokrete i poteze koje si prije osmislio i naučio. Trebaš točno zna , kao kada voziš automobil velikom brzinom, što ćeš napravi kada netko ispred tebe zakoči, kada istrči divljač, kada pukne gume, kada si se krivo prestrojio ili kada si u ‘škarama’“. Neki krivo savjetuju kada kažu: „Misli, misli i samo misli!“ Za duboka mišljenja nema vremena, sluša se samo ins nkt i ono što je prije najbolje naučeno i provjereno u praksi. Kada je već u jeku odlučni potez, prihva savjet vrsnih vojnika specijalaca: „Ako samo trenutak misliš i zastaneš jer ne znaš što moraš uradi , izgubio si, mrtav si!“

41. Zašto većina sportaša s veseljem ide na treninge? Zato što je trening najlakši način zaborava od svega neprijatnoga što se dogodilo taj dan ili što sportaša

pri šće već duže vrijeme. Na treningu sportaš radi ono što najbolje zna i što najviše voli. Nalazi se među prijateljima. Čak i onda kada se u svemu ne slažu, ipak se slažu u najvažni-jem: svi vole sport i to is sport.

42. Svojom odlučnom igrom, sportskim držanjem, osmijehom, a ne ljutnjom, du-hovitom igrom pomaže se i sebi i ekipi. Važno je da se šalju pozi vne vibracije.

Hrabrost nikada nije i neće posta out of facion, ona nikada ne izlazi iz mode. Zadnji bodovi, sve završnice i produžeci moraju se igra najodlučnije i najkoncentriranije. Treba se osje- preciznost poteza, hitrina nogu i odlučnost udarca kao emanacija i kondenzat psihičke

stabilnos .

43. Nikada se ne smije kasni na trening. Nije kolegijalno ni prema suigračima ni prema treneru. Treba nastoja otkucaje srca namjes prema satu.

44. Najveći promašaj je ako je igrač došao na trening da ubije vrijeme. Vrijeme treba spašava , a ne troši ga uzalud. Ako vrijeme dobro ne iskoris mo, ono je

izgubljeno zauvijek jer se ne može spremi za kasnije.

45. Sudbina pravog is nskog sportaša je u borbi pro v svojih i tuđih nemoći i sla-bos . Sportaš treba bi uporan u toj borbi i dužan je bori se do kraja, čak i

onda kada nema nikakve izglede pobijedi trenutačno jačega ili spremnijega. Poštenom borbom mnogo dokazujemo i sebi i drugima. Glavni cilj borbe i sporta nije uvijek pobijedi drugoga, nego sebe. Cilj nije savršenstvo, nego usavršavanje i napredovanje u skladu sa svojim mogućnos ma. Bolje je u nekom meču pobijedi sebe da svima bude jasno da je igrač pošteno odigrao i napredovao, nego da se lošom igrom pobijedi još slabijega.

101


46. Ako je igrač pošteno odradio treninge, a na utakmicama također daje sve od sebe, tada mu nikada nitko ne može i neće prigovori da je neodgovoran i da

nije dao sve za svoj m. Za takvog igrača uvijek se mora naći mjesto u ekipi i u klubu. Upor-nost će se uvijek prepozna i donijet će, prije ili kasnije, obilne rezultate. Ne treba odusta kod prividnog umora i treba bi ustrajan tako da se igra konstantno drži na visokom nivou, čak je i podiza što se više bliži kraju. Iskustvo i upornost su vrline koje se stječu ustrajnošću i sistema čnošću, ali i ru nom prak čara koji je mnogo puta prošao sve moguće situacije tako da ga ništa novo ne može iznenadi . Um tak čara je toliko efi kasan i lukav, a lukav je ako ima oko za kompletan pregled.

47. Dobro je da se mlađi članovi kluba okruže uspješnim i iskusnim ljudima, zaljublje-nicima u sport i boljim igračima, jer to djeluje pozi vno i op mis čki na psihu,

na ukupno ozračje i brže se napreduje. S njima će se uključi u korisne i česte intelektualne i stručne rasprave, jer kao što se snaga jela jača fi zičkim vježbama, tako se i intelekt jača duhovnom gimnas kom u areni spoznaje. Ne vrijeđajmo ničije neiskustvo (Nemo comtemnat adolescen am tuam., 1 Tim 14,12). Nonkonformizam, nezavisnost od iskusnijih autorita vnih mišljenja nije dobar znak za mlade znak. Samodostatnost je djelomično poželjna kada se igrač već potvrdio, ali teško je opsta bez kri ke i podrške objek vne okoline.

48. Psihičkoj i mentalnoj stabilnos naročito pridonosi sređen privatni život, uspjeh u školovanju i na poslu i dobri odnosi u obitelji i klubu. Naročito je važno da bi

tolerantna, a ne konfl iktna osoba, što se uspješno pos že autogenim treningom ili savje ma iskusnih trenera i iskrenih prijatelja. Treba pazi da se i u nevoljama sačuva hladnokrvnost (Aequam memento rebus in ardius...). Moramo zna o čemu naš pro vnik misli, kako raz-mišlja. Čak i toreador mora zna o čemu razmišlja bik.

49. Kada je natjecatelj u krizi, a ne spašava ga ni me out ni poluvrijeme, treba izdrža do kraja, sačuva mir i zadrža borbenost. Možda se sve još popravi, jer ni pro vniku

nije lako. Požar se ne izbjegava, nego se gasi. Sportaš uvijek može da više nego što misli, samo treba otpus „ručnu“. Postoje ugrađeni tjelesni obrambeni mehanizmi koji koče da ne ak vira-mo sve snage koje su latentne i samo povremeno otkrivene. Samo kod dobro utreniranih se te snage mogu iskoris . Nikada ne treba odusta od samoga sebe, čak ni kada drugi sumnjaju.

51. Ako je sportaš profesionalac, onda to treba bi u svakom pogledu. Svi pomažu i otvaraju sva vrata poštenoj i marljivoj osobi. Svima je stalo da karakternu oso-

bu pridobiju za sebe i svoj klub jer ona stvara pozi vnu atmosferu oko sebe, a destruk vnu osobu svi izbjegavaju makar se radilo i o najboljem igraču. Gleda se kompletna osobnost.

102


52. Nadahnuto odigrani meč cilj je svega o čemu smo do sada govorili. Bez obzira kako je važna utakmica, u njoj mora bi igrivos , jer i život je neka vrsta igre.

Sve je na svijetu šala (tu o nel mondo é burla), kao što nas podsjećaju u Falstaff u. Tada je to pravi vizualni i emocionalni doživljaj, odraz pozi vnog moralnog raspoloženja, govor jela i bistrog uma, rezultat dubokog, ali brzog razmišljanja, odnosno „is saka“ (ekspre-

sije) sportaša. Taj doživljaj je lijep i dugo se pam . Svi dijelovi poena, seta ili utakmice su uređeni. Ne smije se započinja s inicija vom kada nam se proh je ni se smije poen ra ili riskira kada za to nije prigoda. Veličina i mudrost stvaranja poteza, poena ili meča sastoji se u građenju pojedinačnog u cjelinu, povezivanjem nevidljivim šavovima različi h elemenata igre u totalitet završnice i izbjegavanjem nereda i nesistema čnos u igri.

53. Najbolje odigrani mečevi su kada svi prepoznaju da je natjecatelj najbolji tumač upravo tog sporta i kada imamo uvjerenje da se sobom i pro vnikom igra i zabavlja

jekom natjecanja. Tada su se igrač i igra poistovje li i postali jedno te isto (consubstan alitas).

54. Neka izričaji kojima se ispisuje pojedinačni meč ili ekipna utakmica budu du-hovi , ulični, urbani, mornarski, „šeretski“. Uostalom, da bismo se nasmijali,

potrebno nam je ak vira svega sedamnaest mišića, a da bismo se namrgodili, potrebno je 43. Ponekad meč treba ispisa rečenicama kafi ća, pa makar bile i zadihane uz „srce koje hoće puknu “. Kao što bez iznenađenja nema dobrog humora, bez iznenađenja nema ni atrak vnog sportskog poteza.

55. Psiha igrača i trenera jača u kontak ma s jakim, psihički kompletnim ličnos ma, a slabi u druženju s labilnim i prevrtljivim osobama. Onaj tko skuplja oko sebe

mediokritete i laskavce neće uspje i zaista je nega vna osoba.

56. Igrači nikada ne smiju jedni druge tužaka ili ogovara pred trenerom ili upra-vom. Oni uvijek moraju bi zajedno kao pravi m i „pro v“ trenera ili uprave.

Nikada ne smiju bi amorfna masa i skupina u kojoj djeluje svako za sebe.

57. Na žalost, neki krivo razmišljaju da u tenisu, odbojci, badmintonu i stolnom tenisu igrače razdvaja mrežica i da je svatko vlasnik svojeg polja. To je krivo

shvaćanje. Kada nam pro vnik upu dobro odigranu, brzu i tešku loptu, moramo bi sretni. On nam poklanja priliku da doživimo najveće zadovoljstvo i najveće priznanje ako je znalački i majstorski vra mo. Znamo da nema pravog zadovoljstva ako igramo sa slabim pro vnikom i vraćamo njegove jednostavne lopte. To nije nikakav veliki užitak. Posla tri ili če ri rekon-tre, u jednom poenu ulovi pet ili šest dobrih spinova, uspješno napas njegove servise, odblokira mu jake smečeve je „uživancija“.

103


58. Budimo sretni ako nam bolji ili trenutačno nadahnu ji pro vnik daruje teške lopte jer se samo u m situacijama možemo dokaza . Isto tako ne smijemo

bi sebični, trebamo darova pro vniku najbolje što imamo iz lepeze naših udaraca. Uvijek treba traži jačeg pro vnika jer samo od jačeg možemo više i brže nauči . Također se radije volimo druži s obrazovanijom osobom jer ćemo od nje nauči nešto korisno ili pametno. Samo nega vci oko sebe okupljaju mediokritete, a karakterno loši sportaši vole se iživljava na slabijima. Ne znaju podnije poraz. Isto vrijedi i za poli čare i sve ostalo rukovodstvo koje ne bira oko sebe intelektualno, moralno i fi zički najjače, najiskusnije i najmudrije. Jadni su oni koji oko sebe okupljaju samo mediokritete i slabiće.

59. Treba imi ra i najljućeg pro vnika u elemen ma u kojima oduševljava. Kao što nas toplice i more liječe vodom, a „neružne“ žene svojim jelom, tako nas

nadahnjuju i vrsni natjecatelji svojim elegantnim i tehnički dotjeranim potezima, novim kreacijama. Neka to ne bude čista kopija, treba doda nešto svoje što će ima rezonancu koju će drugi prepoznava kao igračevu svojinu.

60. Nikada ne treba zaboravi njegova i čuva svoju i zajedničku opremu. Treba ih nosi i pazi kao najvrjedniju amajliju. Sva sportska oprema stoički čeka na

uporabu, ali su zlopam la ako ih se napus ili zanemari tada im se treba dugo ispričava brižljivom njegom i intenzivnim radom. Ako igrač ima dvije potpuno iste opreme, treba ih koris podjednako. One su ženskog roda pa se lako naljute kada je jedna zapostavljena. Dobro je priuči se na pričuvne papuče, dresove, rekete, kopačke, tako da ih se ni ne razlikuje. Uvijek se nešto od opreme može uniš ili zagubi , a onda dobro dođe pričuvna garnitura.

61. Za prave „šmekere“ najljepša je moguća glazba zvuk koji stvara do caj reketa s loptom, odskok na pro vničkoj strani kada lopta sjedne na volej, pa i kada udari

u sta vu, kada se letvica zatrese, ali se ne sruši, kada skija ne poskakuje. Po zvuku znamo je li nam uspio „suhi list“, je li nam uspjela rotacija spinom „francuskim lizom“ (honni soit qui mal y pense, sram ga bilo tko o tome krivo pomisli).

Bio bih sretan da ove upute igrač ponekad ponovo prelista, ne kao neki vademekum ili didahe, već kao iskrenu namjeru da se izbjegnu greške koje smo mi drugi činili jer nas nitko nije znao ili h o ispravno posavjetova . Važno je da se ne svlada samo tehnička i fi zička prekseologija, nego da ona bude udružena s e kom i fair playem. Savjete bolje daju drugi jer se „tuđim očima bolje vidi“. Navedena su tri uputstva više nego što sam vam obećao. Nikada neću bi dobar poli čar jer oni uvijek više obećavaju nego što ispunjavaju.

104


13. ABECEDARIJ UPUTE ZA TRENERE I STRUČNI STOŽER

1. Struka mora od igrača u prvom redu napravi čovjeka, izgradi i komple ra njegov pozi van karakter, a tek onda stvori od njega vrsnog sportaša. Uprave i treneri

trebaju nauči druge, vra svoj dug jer su i njih neki drugi naučili to što znaju. Ne smiju upada u zamku sukoba generacija, neminovne borbe staroga i novoga, zbog sukoba ideja i različi h životnih formula, nego s šava njihov mladenački bunt i izgrađiva njihove osob-nos postupno, uvjeravajući ih svojim ugledom, ponašanjem i znanjem, ali i razumijevajući svježe idejne pomake novih naraštaja. Za vrhunskog trenera potrebno je mnogo više nego za vrhunskog igrača.

2. Stručni i pravovremeni savje su infuzija koja oživljava i po če ideje, osnažuje psihu, otklanja nedostatke, potencira zaboravljene i neiskorištene prednos i ne

dozvoljava emocijama da zagospodare umom, ponašanjem, potezima i pogrešnom tak -kom. Igrači ne bi trebali doživljava prokušane savjete kao kamen bačen u prozor ili kao zvuk razbitog skupog kristala, nego savjet struke trebaju shva kao kucanje najboljeg prijatelja na vrata koja će željno i žurno otvori . Dobar savjetnik neće zaboravi na trenutačno fi zičko i psihičko stanje onoga koga savjetuje jer oni nisu uvijek nec plus ultra. Trener uvijek mora bi svjestan svojeg intelektualnog i e čkog stanja i svojih stručnih mogućnos i na ekipu prije i za vrijeme mečeva prenosi samo pozi vne vibracije i dobro raspoloženje. Dobru „vibru“ mora stvori u sebi, a za povišene tonove i kasnojesensko raspoloženje ima mjesta samo u svlačionici poslije treninga i mečeva.

3. Važno je da trener u praksi zna pokaza čiste i tehnički dotjerane poteze, razne elemente i sheme, ali i da ima ru nu u prenošenju svojeg i tuđeg teoretskog znanja

na mlađe. Nisu dovoljne razne snimke s vrhunskih natjecanja. One inspiriraju, ali malo po-mažu u praksi. Ako godinama netko gleda kako drugi svira violinu, neće nikada sam nauči gledajući, bez mukotrpnog i upornog rada. Treneri moraju razlikova dobro od pogrešnog i moraju zna izabra vježbe kojima se pogreške uspješno ispravljaju. Uvijek treba racio-nalizira pokrete i naprezanja radi dobre raspodjele energije kako bi se u cijelom meču vladalo muskulaturom bez suvišnog teatralnog i dekora vnog rasipanja snage. To treba posta stalnost, a ne povremenost.

4. Jedan od najtežih zadataka je mijenja igraču tehnički neispravne poteze ili po-krete, mnogo teže nego krivu koncepciju i tak ku igre. Natjecatelji, ali i općenito

105

ABECEDARIJ UPUTE ZA TRENERE I STRUČNI STOŽER

većina ljudi, ne vole ni u čemu radikalne promjene, ni svojih loših navika ni problema čnih poli čara ni pogrešne prehrane, a ni promašenog zanimanja. Gunđamo, bunimo se, kri- ziramo, ali ipak i dalje ostaje po starom, jer smo i do sada nekako opstali i snašli se, a

neizvjesno je što novo može donije . „Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.“ (M. K.) Razlog leži u tome što svoje znanje, kakvo-takvo, smatraju svojim vlasništvom imovinom koju su teško stekli. Nova saznanja ih plaše jer im se čine nesavladivim. Promjene je potrebno uvodi oprezno i postupno, a igrač mora vidje i bi uvjeren da su korisne. U pro vnom više voli buduću „katastrofu“ sadašnjeg krivog načina igre, nego napore koje bi trebalo mukotrpno odrađiva odmah. Uvođenje suvremenih dos gnuća znanos u metode treninga su neop-hodne. Treba pra vrhunsku svjetsku turnirsku praksu i znanstvenu teoriju kako se ne bi treniralo i igralo iz vremena sportske arheologije.

5. Treneri trebaju uvijek zna i razumje , kako na treningu tako još više jekom utakmice, „tjelesnost govora“ svojih igrača, ali i njihovog trenutačnog načina izra-

žavanja, fi zičkog i psihičkog postupka, jer se u m porukama zrcali njihov duh i njihovo psihosomatsko stanje. Ako se to zna iščita , trener može od natjecatelja izvući najbolje. Glas njegova modulacija kojim se igrač javlja pripadaju njegovoj tjelesnoj prisutnos , isto kao i nijanse u izražavanju, pogled i izraz lica, držanje i kretnje jela. Poželjno je da je trenerima ovladala paideia enkyklia (opća obrazovanost) radi veće uvjerljivos . Ako su igrači obrazo-vaniji i školovaniji od trenera, neće mu uvijek vjerova .

6. Između trenera i igrača treba uspostavi neprimjetnu, ali djelotvornu komunikaciju „djelovanje na daljinu“ (ac on at distance) kada nema me outa. Radi se o „prešu-

ćenim podukama“ kojima se, umjesto verbalnih uputa u kriznim stanjima, mogu obuzda nekontrolirane stras , ali i potaknu zaspali um. Ta je vrsta komunikacije djelotvornija na dalekom Istoku, a kod nas funkcionira samo kod jako bliskih odnosa trenera i igrača pomo-ću govora jela, mimike, grimase, a naročito pogleda. Ćutanje, vječi protok jezika kojega prekida tek govor, poželjno je samo u meditacijama i kod joge, a u prak čnom životu govor nije otpornik elektricitetu šutnje čiju šinu prekida riječima i pali suvišan brbljavi ven lator. Uvjeren sam da kod nas nisu osobito djelotvorne metode šutnje gurua Sri Ramana Maha-rišija da bi se izazvala naprednija stanja duhovne svijes transcendentalnom meditacijom, iako bih to želio.

7. Komuniciranje je smišljena i ciljana spona između trenera i igrača, profesora i učenika i općenito kontakt među ljudima. Važno je da trener ovlada komunikacij-

skim vješ nama kako bi drugima mogao prenije svoje sadašnje ideje i buduće vizije. Naša osobnost stanuje u našem pisanju i govoru. To nije samo puko trošenje vremena, njome se vježbaču nameću provjerena pravila i sustavi te zakonitos koje treba provodi i uspostavi

106


neku vrstu ideologije komunikacionalnos . Oko 25% vremena treba utroši na obrazlaga-nje i psihološke pripreme te edukaciju o shvaćanju i ciljevima sporta, svrsi života ili ostalih segmenata u životu kao što su utakmice ili trening. Misli se na ciljeve u mlados , zreloj dobi i trećoj dobi. Bez toga će vježbenik ili odusta ili se neće moći nosi s problemima s kojima će bi svakodnevno prije ili kasnije suočen.

8. Trener treba radi na način i s namjerom kao da će jednog dana igračima posta suvišan. To se, naravno, u praksi neće dogodi jer su „čovjek i magarac ipak pamet-

niji nego sam čovjek“. Napredniji treninzi će bi više rezultat zajedničkog rada, a ne samo trenerovog plana. Igrače ne treba ostavlja same, ali minimalizacija trenerovih intervencija u najvažnije će uvijek bi potrebna, naravnom bez pretjerane nametljivos i teatralnos , tek toliko da trener igračima ugradi armaturu sigurnos ili suosjećanja onda kada je najpo-trebnije, kada im nedostaje mo vacije ili kada zapadnu u krizu.

9. Za uspješno podučavanje i savjetovanje nije dosta bi samo dobar izlagač (trener) provjerenog načina podučavanja iz same struke, nego je potrebno vješto komuni-

cira i poznava pravo stanje i intelektualne mogućnos igrača-slušatelja. Sje mo se kada su nam profesori iz matema ke na početku predavanja govorili da moramo zna integrale i derivacije da bismo mogli dalje pra njegovo izlaganje. Predavanje je za većinu bilo besko-risno jer su već zaboravili background kojega su prije učili i nisu mogli pra predavanja, a profesori su i dalje prosipali svoje beskorisno znanje i prašnjave ideje. Filozofi ja i koncepcija treninga i utakmica želi odmah u početku ima slušatelja koji je sposoban, pametan i obra-zovan, ali stvarnost nije takva. Potrebno je da trener i i stručni stožer inves raju puno svoje psihičke energije kako bi je prenijeli na natjecatelje. O tome treba vodi računa.

10. Savjesnost, disciplina i ispunjavanje trenerske dužnos najčešće nisu sami po sebi dovoljni da se pos gnu izvanserijski nadahnu rezulta . Potrebno je

umijeće uvjeravanja retorika kako ne bi došlo do mo vacijsko-psihološke šupljine koja brani da se ostvari svaki vredniji rezultat. Treneri nikada ne trebaju dopus da se njegovi igrači povlače pred pro vničkom prijetnjom i autoritetom bez najvećeg otpora i časne borbenos samo zbog njegova imena.

11. Sportašev talent se neće razvi u svojoj punoj raskoši bez glavnih kormilara igračevih sudbina, a to su treneri. Oni trebaju zna koliko visoko će kojemu

igraču odredi ciljeve, ali ne previsoko da se zbog silne visine ciljevi ne mogu ni vidje , a onda ni dos ći. Ako osim rezultata njegovi sportaši postanu kompletne i snažne ličnos koje objedinjuju u sebi zdravo fi zičko, metafi zičko, psihički stabilno i socijalno osjetljivo biće, trener tek tada može reći da je uspio.

107


12. Jedino mišiće i mozak možemo vježbama („bildanjem“) ojača ili održava na visokoj razini, ali treba zna kako. Ostale organe trebamo što više sačuva jer

atrofi raju zbog proteka godina i zbog fi zičke i intelektualne neak vnos . Također se može utjeca i na broj eritrocita koji bi kod dobro treniranog sportaša trebao bi barem pet milijuna zrnaca.

13. Natjecatelji ne vole kada im se izravno govori da ne znaju dobro odigra neki potez i podsvjesno će odbaciva savjete. Ako im kažemo: „Ivane, u ovoj po-

lusezoni si jako poboljšao forhend spin, slobodne udarce, uklizavanje, duel igru, serve i kondiciju. Ako ćeš se tako savjesno i uporno trudi i u sljedećoj polusezoni, bit ćeš dobar i u ‘bekend spinu’ ili u obrani, kao što su i najbolji.“ Nakon takve pedagoške upute i savjeta Ivan će radi zdušno i na poboljšanju i te svoje slabe točke zato što nije zaključio da se radi o njegovom neuspjehu i nepopravljivoj grešci, nego je dobio pohvalu za sve ostalo u čemu je napredovao. U uvjerenju je da i sve drugo može popravi . Samo vrlo rijetki i prirodno psihički jaki će napredova unatoč stalnim kri kama i uvjeravanjima da ništa ne rade do-bro. Dobro ili loše prihvaćanje savjeta ili uputa ovise mnogo i o fi lozofskom stanju duha i stanju psihe koju trenutačno odslikava. Moramo zna pročita ta emocionalna stanja. Vrhunski trener treba proniknu i uhva odjeke natjecateljevih prikrivenih i podsvjesnih razmišljanja.

14. Važne faze treninga trebaju se provodi sljedećim redoslijedom: a) objaš-njenje verbalno ili prema skicama, b) pokazno ili oprimjereno trenerovim

znanjem, c) uključivanje ili ak viranje igrača. Na žalost, govor je danas toliko profaniran i neuvjerljiv, što zbog zaborava onoga koji sluša, što zbog nevjerice, no bez verbalnog objašnjenja se ne može započe . Ako se samo objašnjava govorom, zaboravit će se. U drugoj fazi pokazivanja sigurno će se zapam , ali se neće moći izves . U trećoj fazi, kada igrač sam više puta samostalno dobro izvede pojedini potez ili kompletnu radnju, bit ćemo sigurni da je naučio. Djela su uvjerljiva, dalje je stvar uvježbavanja sigurnos . Navedeno se odnosi samo na svakodnevne vježbe. U godišnjem ciklusu je potrebno su-stavno odradi : a) pripremnu fazu, odnosno stjecanje forme, b) natjecateljsku fazu u kojoj dos gnutu zadovoljavajuću formu održavamo stabilnom, c) prijelaznu fazu u kojoj dolazi do privremenog pada op malne forme. Ako se održavaju zajedničke pripreme i ako trening vode drugi treneri (obično određeni iz Saveza na višim razinama), potreban je visoki stupanj suradnje između trenera u klubovima i „državnih“ trenera kako od takvih priprema ne bi bilo više štete nego koris .

15. Trenira se uglavnom po shemama ili primjerima, bilo da se usavršavaju po-stojeća znanja, ispravljaju tehničke pogreške ili se stječe sigurnost. Empirijske

108


pojmove i situacije nazivamo primjerima, a čiste razumske pojmove zovemo sheme. U „slobodnom treningu“ razvija se i koris više krea vnos , a sheme ili šablone su kori-snije radi vježbi sigurnos , rada nogu i jačanja kondicije. Zamka je da se na pripremama ne zanemari usklađivanje i povezivanje u cjelinu najvažnijih sastojnica koje čine vrsnog igrača: tehnika, tak ka, fi zička sprema, psihička pripremljenost i na kraju treninga relak-sacija i opuštanje. Ne smije se dozvoli da tak ka bude zarobljena u predvidive šablone i formule.

16. Sustavno treniranje i rad su poželjni, ali to ne znači da treba isključivo ili pre-težno vježba po sustavima jer su mnogi igrači bili sustavno upropašteni zbog

šablonske igre, osobito u kolek vnim sportovima. U shema čnom poretku tvori se igra bez duše, s puno sigurnos , ali malo mašte. Takvi treninzi su za one koji nemaju osobitog talenta, ali su recept za velike radnike koji su fi zički jako spremni i disciplinirani kao robo (žene su u tome uspješnije, baš kao i na jednoličnim poslovima na proizvodnoj traci). Od robo ziranih mladih ljudi stvorit ćemo pouzdane i stabilne igrače, ali s uvenulom i predvidivom igrom uz koju ćemo zaspa bolje nego da smo popili čaj od ma čnjaka ili valerijane.

17. Sportaš treba odigra meč tako da njegova utakmica kao cjelina treba bi i intelektualno djelo (oeuvre de l’esprit), a ne samo odraz fi zičkih mogućnos .

Svojim potezima i kretnjama izražava ono što iznutra, u sebi, osjeća i misli. Fizička kondicija treba bi dovoljna da se na dužem turniru rasporede snage kako se ne bi dogodilo da se prvi mečevi igraju kao da je igrač pogonjen „na kerozin“, a posljednji meč „na sirova drva“.

18. Predugo ponavljanje is h dosadnih vježbi ne vodi uspjehu (ne quid nimis, ništa previše). Dolazi do pada koncentracije i mo vacije. Radi bržeg i trajnijeg

zapamćivanja važan je redoslijed vježbi. Suvisli redoslijed elemenata mora postoja već kod zagrijavanja. Prijelaz s jednog elementa na drugi mora da cjelovito tkivo, da budu mehanički i smisleno srašćeni, a ne da budu lokomotorno odsječeni jedan od drugoga bez unutrašnje logične povezanos . Takvo „preskakanje“ može naškodi muskulaturi i zglobovima.

19. Trening treba organizira tako da su elemen ili sheme koje se vježbaju ukom-ponirani na visokom stupnju logične cjeline. Treba dava vježbe koje imaju

smislenu cjelinu i izbjegava treniranje sasvim suprotnih poteza ili pokreta (elemenata) u istoj fazi treninga, ne uvježbava sasvim suprotne elemente. Primjerice, u stolnom tenisu poslije forhend-forhend kontre logično je nastavi vježba forhend kontru pro v forhend spina, a ne da se prelazi na sasvim suprotno, na spin pro v „trave“. Slično je i u drugim sportovima.

109


20. Ruke i noge trebaju što prije zapam i ne treba ih se prisiljava da zaboravljaju ono što su naučili (povezivanje elemenata će se riješi posebnim vježbama).

Fizičke vježbe koje se rade i nizu, jedna iza druge, trebaju bi u pozi vnoj, a ne u nega v-noj korelaciji. Trenirajući jednu skupinu mišića, druga skupina se brže odmara i razvijaju se ostale bitne kolateralne sposobnos .

21. Dobro povezivanje elemenata igre je bitno kod odabira tak ke. Pro vnik, dobar tak čar, uvijek će igra ono što najteže povezujemo, odnosno u čemu najviše

griješimo kada smo prisiljeni promijeni potez (udarac). Isto nastojimo koris u našoj tak- ci. Kada se radi o is m elemen ma igrača iz istog kluba, zagrijavanje prije meča je skoro

je nepogrešivo. Igraju sigurno kao robo . To je samo prividna kvaliteta. Kada se pro vnici promjene i počnu se odigrava i „nečis potezi“, dojam se bitno mijenja.

22. Nije dobro da trener često govori: „Sada svi s desne strane dvorane rade vježbu broj sedam, a nakon pola sata neka bude promjena.“ Potreban je individualni

rad jer svi igrači nisu istog znanja, nisu fi zički is , nemaju iste zadatke u igri. Različi igrači trebaju dobi različite vježbe na treningu. Treba uvježbava prvenstveno ono u čemu su najjači i što je njihova igra, a usavršava one elemente u kojima su slabiji, a bez čega se ipak ne može.

23. Najteži i novi elemen i nove vježbe izvode se kada je trening na vrhuncu i to od lakšegprema težem. Novi val se radi od stare vode. Važno je vremensko

usklađivanje jer je svatko odgovoran za svoje vrijeme, a bit će odgovoran i pravodobno neiskorištenom vremenu.

24. Trener u svako doba mora zna koliko mu svaki sportaš može trča na 100, 2400 ili 5000 metara, mora zna koliko može skoči udalj i uvis, koliko može napravi

pravilnih zgibova, sklekova, čučnjeva pod raznim opterećenjem, kakva mu je eksplozivna, a kakva repe vna snaga. O tome svi vode urednu evidenciju i prate napredak. Mora se zna i koliki je sportašev prag tolerancije na vanjske podražaje, na bolove i boles , i koliki mu je IQ i EQ. Treneri moraju zna koga će postavi da igra prvu, a koga da igra posljednju par ju, jer su to psihički najzahtjevnije igre. Moraju zna kako ukomponira parove zbog različi h mentaliteta i temperamenta igrača, koga postavi kada zaškripi ili u produžecima.

25. Ima trenera koji misle da će vikanjem na periferiji arene ili uz rub terena bi u središtu igračevih misli, a u stvari su sa svojom koncepcijom igre i metodikom

treninga u središtu prošlih desetljeća ili čak u središtu prošlog stoljeća. Trener ne mora uvijek bi u pravu, važno je da je is na u pravu. Tu is nu trener mora što prije spozna ,

110


ispravi se i prenije je drugima. Nepopravljiva je greška ako treneri uvijek nastoje obja-sni i opravda svoje greške, jer tada nitko neće napredova i nešto nauči . Nije dovoljno ni da trener samo odgovori na postavljena pitanja, potrebno je i da ih stručno i uvjerljivo objasni.

26. Prošla su vremena kada je bilo neprilično da se žene masovno bave i muškim poslovima, sportovima ili umjetnošću i kada je bilo dovoljno da inspiriraju

muškarce da ih oni zadivljuju. Neka se i žene dokazuju i neka pobjeđuju muške. Nije „fora“ ako će ih bi 40% u Saboru, neka ih bude i toliko na „baušteli“, na bagerima, u kanalizaciji, na traktorima, u ratnim avionima… One i to mogu!

27. Nije dobro kada igrač vodi jek igre tako da pada iz trenutačne euforije i želje za igrom u depresiju radi nekog pogrešnog pristupa ili krive tak ke. Suprotno,

promjena mora bi i onda kada smo prije meča mislili da igramo pro v boljega, ali je-kom igre smo napredovali u nadmudrivanju, lukavstvu i borbenost i doveli sebe i publiku iz nesreće u euforiju. Tada smo svi sigurni da se radi o emocionalno zreloj osobi koja vlada sobom, ali i pro vnikom. Svi znaju već jekom meča da će takva nadahnuta igra doves do pobjede jer je to jedini logičan i mogući rezultat. Takav pozi van kraj meča se ne samo naslućuje, nego se i zna.

28. Svjedoci smo da mnogi igrači imaju prekrasne poteze i često dobivaju najatrak- vnije „dugačke poene“ ili najviše pretrče, da bi odmah iza toga promašili svoj

servis ili krivo dodali važnu loptu. Takvi igrači su samo na prvi pogled bolji i za neiskusno oko dobri igrači, a u stvari se kod njih radi o konstantnom pomanjkanju koncentracije, ili se naoko jednostavni elemen nisu nikada ni uvježbali ni naučili. Greške nisu izuzetak, već su pravilo i konstanta u igri. Bihevioralni u sak vara. Važan je pogled na semafor ili na tablicu strijelaca, uspješnih obrana. Na treningu, a naročito na utakmici, potrebno je broji i zapi-sa najčešće greške i njihove uzroke te ih tvrdoglavo ispravlja .

29. Svaki klub i svaki pojedinac u njemu treba razvi svoju prepoznatljivost i ima svoju fi zionomiju koja je sastavni dio zajedničke klupske škole. Neka svi budemo

is ili slični po tehničkoj dotjeranos , borbenos , pristupu igri, ali kod talenata razvijajmo njihovu originalnost Svaki igrač treba ima poseban način i s l igre koji nije pro v principa fi zike, ali nije ni pro v principa ljudske psihe, motorike i biomehanike koja je kod svakoga od nas drukčija, ali se uklapa u momčadsku koncepciju.

30. Moramo vodi računa da se sportaš mijenja pozi vno ili nega vno pod utjecajem kluba, trenera, svoje ekipe i utakmica. Čak i kamen koji je bez srca i duše mijenja

111


svoje obličje i funkciju pod utjecajem čovjeka i okoline. Ne smijemo nepovoljnim uvje ma i okolnos ma dozvoli da upravljaju nama, nego neka vladaju našim pro vnicima, a naš je cilj da ovladamo i okolnos ma i pro vnikom. Priroda nas mijenja. Posebnu pažnju treba posve kada dođe do promjene spolne biologije djevojaka i dječaka kako ne bi ostali ožiljci na njihovim psihama za cijeli život. Osobito je osjetljivo razdoblje između rane mlados i doba prve životne odgovornos . Hormoni se najteže mogu kontrolira . Budimo oprezni s mladim ljudima i ne čini-mo nepotrebne, bahate i agresivne vivisekcije njihovih krhkih i ranjivih psiha. Pitanje je vremena kada će doći do onoga što se zove najnježnije prijateljstvo između dvije osobe suprotnog spola. U školama se premalo uči o m tabu temama, a i kod kuće se delikatni razgovori preskaču. Treneri u klubu moraju dešifrira zbog čega se mladi ljudi s vremena na vrijeme ponašaju čudno i nelogično. Nema toga tko nije uvjerenja da je „doktor znanos “ za tu tema ku, bez obzira je li mu je brak uspio ili nije i traje li mu veza ili ne. Mladima trebamo da ispravne savjete. Ljubav je stanje bezgraničnog pripadanja i čvrstog i harmoničnog sjedinjenja najsnažnijih emocija.

31. Poseban problem nastane kada mladi počnu otkriva da postoji još nešto u životu što je uzvišenije i ljepše nego učenje pravilnog „bekend spina“, bacanje

diska ili nabijanja kondicije. To je presudno vrijeme kada se odlučuje napus sport defi ni- vno ili samo privremeno, pa se opet vra , ili ne popus divljanju hormona i sebi reći:

„Ne, ne dam sportsku karijeru jer sam uložio previše vremena i napora, a imam i rezultate.“ I organizira se i uklopi u život i sport, a i svoju vezu. Radi se o prevažnom pitanju tako da se to mora rasvijetli sa svih aspekata kako bi igrači i treneri mogli predvidje buduća događanja i donije ispravnu i razumnu, a ne emo vnu odluku.

32. Treneri i uprava, osim čiste struke, moraju rješava i biološke i nagonske pro-bleme mladih kada za to dođe vrijeme. Najbolje je da to roditelji riješe uz po-

moć škole ili crkve. Ako to nisu učinili, treba li ih pus bez kontrole i savjeta ili zaustavlja divljanje hormona kod mladih? Kod svakog od njih treba procijeni razinu emocionalne, intelektualne i mentalne zrelos , razne nejdžerske bubice u glavi, a ne samo oznake spolne i fi zičke zrelos . Neka premladi ne ulaze u nepotrebne in mne avanture jer nisu potpuno svjesni svih posljedica koje to sa sobom neizbježno donosi. Već je rečeno da priroda ne voli nagle i prerane skokove. Tko će se usudi reći da mladi osamnaestogodišnjaci ne znaju za postojanje ljubavi Doduše, premladi ne mogu baš sve zna o vođenju ljubavi jer je to je fi ligran koji se izučava, u kojem ne pomaže uvijek nadahnuće i improvizacija. Traži se struka vrsnog zanatlije, dubinska psihologija, inspiracija poete i čvrs na olimpijca, nikako ne brzopletost, šeprtljavost i nervoza.

33. U ženskom dijelu kluba treba vodi računa o ovim iskustvima i razmišljanjima. Kod većine njih želja da se sviđaju uvijek u drugi plan stavlja s dljivost, fi noću,

112


rafi niranost, a nažalost, i obrazovanje i uopće napredovanje. Mnogima od njih je važnije da su najzgodnije, nego da su najbolje u sportu. To je pogreška u koju ih treneri moraju razuvjeri . Ako je netko u plesnoj dvorani, važno je da dobro pleše, a u sportskoj dvorani je važno da je među najboljima u sportu (ili da je dao sve od sebe).

34. Muškarci se redovito ponašaju izvan šablone, nastoje bi ne pični, teže pro-mjenama i avanturis čkog su duha više od žena. Žena uživa u statusu quo, ne

voli velike promjene i sigurnija je u utabanoj svakidašnjici. Čuva stare običaje i ako može, napravit će od danas jučer. Etnografi su dokazali da je rad ženski izum, osobito svakodnevni kućni posao. Muškarci su bili skloniji pustolovinama i lovinama i sportu kojega su i izmislili, odnosno sve sportove. Neke inačice i modifi kacije sportova kreirale su žene, i to u novije doba. Prijatelj Cinik upućuje trenere koji vježbaju sportašice da pročitaju psihološku dramu Bez trećega dubinskog psihologa i najboljeg poznavatelja ženske psihe, Milana Begovića.

35. Mudri su govorili da je životni učitelj još mnogo toga važnoga rekao učenicima, ali da oni to nisu zapisivali, samo zato da to ne bi postala opća imovina onih koji je ne

razumiju ili bi je mogli zloporabi . Zato se neke važne stvari trebaju izloži povjerljivo, samo oda-branima ili samo u labirintu zagonetki. Pri svemu je važno da upute i vježbe budu i didak čke.

36. Treneru je najveće zadovoljstvo kada svojim utjecajem sportaša „obaveže“ na zahvalnost tako da čitav život ostanu u dobrim odnosima. Trener treba pozna-

u dušu svoje natjecatelje i dobro zna koliko tko može podnije fi zički i intelektualno. Svojstvo čovjeka je da misli da može manje izdrža nego što je u stvarnos . Posebno treba vodi računa o opterećenjima koja je natjecatelj prošao. Trener će maksimalno racionalizi-ra preostale snage svakog pojedinca. Nije zato dobro naredi : „Svi trčite 10 x 50 m ili svi trčite 10 km.“ Treba zna tko je u kakvom fi zičkom i psihičkom stanju.

37. Struka treba razvija i prepozna entuzijazam koji je naprezanje svih čovječjih mogućnos i energije uz pomoć ideja koje također daju veliki po caj psihi. Bez

entuzijazma kao kombinacije dobroga s afektom, kao odrazom osjećaja, a ne stras , teško da se može ostvari nešto značajno. Kod cjeloživotne edukacije godine nisu presudne, osim kod stranih jezika koje djeca puno lakše nauče nego odrasli, u sportu se ne može nadokna-di ono što je propušteno u mlados .

38. Treneri trebaju ima prak čnog iskustva, bi prak kusi, ali i potrebnog teoret-skog znanja. Na žalost, mnogi od njih imaju prak čnog, natjecateljskog iskustva

i vješ na, a nemaju teorijskog znanja, što koči daljnji napredak. Postoje i vrsni teore čari, čak i znanstvenici koji nemaju dovoljno prak čnog natjecateljskog iskustva. To je manje zlo

113


jer oni ipak znaju izliječi tuđe boles , ali svoje ne mogu. Teorija bez prakse je kao automo-bil bez osovina: Theorija sine praxi sicunt currus sine axi. Ne moramo svi bi znanstvenici, ali nema opravdanja ako zaglibimo u moralnoj i obrazovnoj močvari. Najvažnije je ipak da se treneri usredotoče na fi zičke, tehničke, tak čke, psihičke, odgojne i teoretske vješ ne vodeći računa o specifi čnos ma u raznim dobnim i spolnim kategorijama.

39. Na žalost, samo dobro organizirani klubovi imaju kompletne move stručnjaka, a u pravilu trener mora bi i specijalist za tu granu sporta, mo vator, mobi-

lizator, teore čar, administrator, menadžer, glasnogovornik i prijatelj (ponekad više nego roditelj). Mora poznava i socijalno stanje igračevih roditelja, njihove korijene, probleme, a osobito treba zna koliko su roditelji skloni i spremni na žrtvu za svoje dijete u našem sportu.

40. Gledatelji po igračima, njihovom ponašanju i načinu igre moraju osje kakva je životna i radna fi lozofi ja trenera, ali i kluba ili reprezentacije. „Rukopis“ tre-

nera mora bi prepoznatljiv, bez obzira kojim načinom i kakvim rekvizi ma igrači nastupaju. Sport je prije svega igra, a igranje pozi vno preobražava mlade i starije.

41. Trener treba kod sportaša nastoja prepozna ili razvi deset važnih osobina: samodisciplinu i disciplinu, emocionalnu stabilnost, savjesnost na treningu i na-

tjecanju, povjerenje u trenera i u upravu kluba, samokontrolu, odlučnost, nisku anksioznost, zavidne radne navike, tolerantnost i kolegijalnost. Ni jedan vrhunski sportaš (ili čovjek uopće) nema sve ove karakteris ke, ali ih većinu mora ima . Ne uči se to prepoznava samo kabinetski i salonski, nego teoretski i u životnoj praksi.

42. Ako želimo riješi natjecateljsku nervozu koja je gotovo neizbježna, njene korije-ne najprije potražimo u preuveličanim zadacima ili visoko zacrtanim ciljevima (da

bude prvi, najsavjesniji, najjači, najvoljeniji), a tek onda tražimo dalje u zapadanju takozvane „životne krivice“ ili krivice koje želimo prebaci na druge. Takvi egzal rani zadaci koji su iznad svih realnih mogućnos , mogu često doves do reduciranja životne energije i smanjenja mo- vacije. Zovu se psihastenija. Radi se o psihičkoj, a ne organskoj premorenos .

43. Ni najiskusniji trener ne može dogmatski sa sigurnošću tvrdi , nakon godinu ili dvije rada s početnikom, kakvi će bi njegovi krajnji dome . Previše je čim-

benika koji su nam nepozna , a koji se tek kasnije mogu otkri : buduće fi zičko i psihičko zdravlje, utjecaj roditelja, škole i okoline, cjeloživotna upornost, razvoj genetskih osobina, odluka da bude privržen našem sportu, odnosno da ne odluta u druge sportove ili druge ak vnos ili da jednostavno prekine bavljenje sportom.

114


44. U stručnom stožeru trebaju bi stručnjaci sa širokim mentalnim vidicima ko-jima se precizno vidi cijeli razvoj i plan budućeg rada i napretka natjecatelja,

fi zički i tehnički, a pogotovo psihički i mentalno. Ordinarni treneri bez vizije ne vide kraj i domet svojih igrača, tek napipavaju njihov put od jedne stepenice do druge, prečesto stanu ili se povremeno čak vraćaju nazad ne znajući razloge stagnacije i kako ukloni uzroke. Ne možemo dozvoli da kao neke mnogoljudne zemlje radimo s sućama mladih i da prirodna selekcija sama izbaci talente i najbolje. Ako je netko talen ran i napredan kao kadet, ne znači da će bi dobar junior ili senior. Svako životno doba traži i posjeduje specifi čne mogućnos , vješ ne i kvalitete koje će kod nekih kasnije nesta , a kod drugih će se razvi .

45. Treneri i uprava moraju prepozna one koji žele samo osrednjost ili rekreaci-ju. Njih treba odvoji od „fana ka“ koji žele mnogo više, posta prvaci ili bi

barem pri vrhu. Moramo zna kako potaknu različite mentalitete i fi zičke predispozicije jer neki od njih (i njihovi roditelji) se zadovoljavaju samo uživanjem i održavanjem kondicije kroz rekreaciju, drugi žele osobni probitak, a treći čast i ponos za svoj grad, domovinu i za sebe.

46. Treneri, ne vjerujte fi ziognomiji, odnosno procjenjivanju ili utvrđivanju sport-skih i osobnih mogućnos sportaša na osnovi fi zičkog izgleda. To je bezuspješno

pokušao Švicarac Lavater, a i drugi. Mnogo puta su neki „za glavu viši, ali za srce niži“.

47. Iskustvo je potrebno i dragocjeno, težak je problem jer izvire iz svijes i iz fi zičke osnove. Nema pravog objašnjenja zašto i kako netko stekne iskustvo prije i

bezbolnije od drugoga i kako se to događa. Radi nedostatka prave defi nicije ne treba pravi vječni misterij. Neki uče samo iz svojih grešaka, a neki (pametniji) uče i iz tuđih grešaka i tuđih uspjeha. Svima je potrebna teorija, a osobito primijenjena prakseologija učinkovito djelovanje. Možemo godinama gleda kako netko svira violinu, ali nikada nećemo nauči sami svira . Stara je priča o čovjeku koji se ne usudi ući u vodu prije nego što nauči pliva . Mladima je teško steći brzo iskustvo jer ono ne dolazi samo iz obavljanja tjelesnih i umnih funkcija, nego i iz promatranja okoline. Mlađi su samo instrument u rukama nepozna h sila iz okruženja. Treba ima i sreće da se neiskusni ljudi na životnim raskrižjima susretnu s iskusnima i uspješnima koji su spremni prenije svoje spoznaje na njih. Činjenica je da u mlados želimo mijenja sebe i druge, a da kasnije želimo mijenja cijeli svijet. Također je sigurno da se blizinom i kontaktom s „jačim“ prijateljima stječe svako iskustvo, pa tako i najtvrđe drvo postane vatra ako se s njom druži. Predivne su Shakespeareove rečenice o prijateljstvu i neiskustvu u mlados (ako je moje englesko sjećanje na Shakespearea ulovilo danas bolji trenutak): „If I think on thee, my dear friend. / All looses are restored and sorrows end. / You are the stars that guides my movings. / You are in favour with their stars.

115


48. Treneri i vježbači, kao i profesori i učenici, moraju primjenjiva tri metode: sa-stavnu ili sinte čku, rastavljajuću ili anali čku i defi nirajuću ili horis čku. Treba

razvija entuzijazam, ali nikako ne zanesenjaštvo koje graniči s bezumnošću i spada u bolest. Treba vodi računa da se mlada osoba oslanja na starije samo koliko je potrebno. Oni koji se ne stvaraju uz prevelike tuđe potpore, koji se postave na noge ni iz čega, ojačaju svoju kičmu i svoj karakter i s lakoćom će radi bez karijernih mo va i bez tuđeg pridržavanja i klanjanja. Ne smijemo proizvodi „ta ne sinove“.

49. Treneri i stručni stožer ne smiju od djece, još neformiranih mladih ličnos , stvara male robote, klonove koji sliče jedni drugima zbog istog načina „drila“.

Rad djece je zakonom zabranjen, a ponekad djecu mučimo preko granica njihovih sposob-nos samo zato da se dogode neostvarene ambicije roditelja ili trenera, za novcem ili za slavom. Zloupotrebljuje se dječja iskrenost i naivnost obećanjima o atrak vnim putovanjima i medijskoj popularnos . Prerana medijska popularnost šte . Pogrešno je kada treneri svoju „slavu“ žele izgradi na pretjeranom iscrpljivanju igrača kako bi im služili samo za kratko-ročnu uporabu, kao potrošno dobro, a onda ih nakon povreda ili „izraubanos “ odbace kao staru krpu. Treneri igrače moraju poš va i uvažava ako ih već ne mogu iskreno zavolje .

50. Trening ne smije bi ins tucijska navika kao učenje u školi. Od škole su igrači pobjegli jer je patnja u školi za većinu neprijatnija od bilo kojih kasnijih životnih

muka. Potrebna je sasvim drukčija metodika rada i pedagogija koje će ih doživotno zalijepi za sport. Danas je, zahvaljujući brzom protoku informacija, moguće primijeni najsuvreme-nije znanstvene i strukovne metode, a ne reciklira već odavno otpisane ideje i odbačenu praksu. Bolje je pedagoški savjetova da se natjecatelji bore do zadnje kapi znoja, nego do zadnje kapi krvi. Treba razvija okretnost, fl eksibilnost i živahnost koja ne pripada automa- zmu, već je rezultat inicija ve koja mijenja šablonsko igranje prema trenutačnoj situaciji.

51. Loši treneri se uglavnom tuže na nedovoljne fi nancije, slabe uvjete za rad, nedovoljnu potporu uprave i traže sto nu izgovora za svoje neuspjehe. Utjehu

traže u svojem prelasku u druge klubove ili se bave kupovinom igrača i „menadžerstvom“ samo zato što nisu uspjeli odgoji vlas te natjecatelje. Is nito poštovanje mogu dobi samo treneri koji su najprije kvalitetno odgojili i osposobili svoje vlas te igrače. Tek onda imaju pravo vodi jake klubove koji kupuju gotove natjecatelje i reprezenta vce.

52. Dobar trener ne može posta i osta nitko ako nije spreman mukotrpno žrtvo-va barem desetak godina svojeg najboljeg života, uz radne dane još najmanje

40 vikenda godišnje bez obitelji i prijatelja. Sve mora uskladi s njima i s poslom (ako je poluprofesionalac).

116


53. Postavljanje pitanja je jedna od najbitnijih i najkrea vnijih ljudskih sposobnos . Inteligentna i složena pitanja su početak znanja. Igračima poslije treninga ili

u stanci treba dozvoli da pitaju sve što ih zanima iz sporta, škole ili iz života. Nedovoljno obrazovanim i premladim igračima koji još ne mogu shva neke pojmove treba otvoreno reći da još nije vrijeme da sve razumiju. Jedan francuski trener rekao je: „Vou n’etes pais ici pour comprende“. Zajednička putovanja treba iskoris za sve oblike edukacije. Ne treba juri iz natjecanja u natjecanje kao da je jedino ono samo sebi svrha, nego treba upozna mjesta i krajeve u koje putujete, posje najvažnije znamenitos , kulturne manifestacije, galerije i muzeje. Mladi ne uče samo od trenera, učitelja i roditelja, nego uče i od svojih malih ili većih prijatelja pa je zato važno s kime se druže. Posebno je važno da se izabere dobar i autorita van kapetan ekipe, emocionalno stabilna osoba koja će treneru bi od velike pomoći radi homogeniziranja ekipe, povećanja njene učinkovitos , osobito kada u pitanje dođe smanjenje psihičkih gubitaka pojedinih sportaša.

54. Treba vodi računa da bi blag prema van možda znači bi oštar prema unutra (i prema sebi). Bi blag ne znači samo kulturan ton i atmosfera, nego je blagost

snažno oruđe i oružje ako se pravovremeno primjeni prema odgovarajućoj osobi. Galama nije argument ni glazba. Dobar savjet mora bi temeljen na logosu, a ne da je riječ samo neodređeni i neprihvaćeni zvuk koji više ubija nego oživljuje.

55. Većinu trenera-bukača i vikača će se procijeni kao ljude kojima je krv udarila u glavu, kao da ne znaju što trenutačno žele reći ili objasni . Zato se i njihovi

argumen uzimaju s rezervom. Treba spus glas, a dići misli. Isto vrijedi i za roditelje navi-jače i za sve druge koji su s adrenalinom na „ “.

56. Treneri i igrači se ne smiju nepotrebno svađa na treningu ni na utakmici. Pravda je ravnoteža dobrote i harmonije, a pravo je tek umjetnost dobrog i

jednakog. „Ni med cvetjem ni pravice“, rekao je Miroslav Krleža.

57. Treneri ne bi smjeli umiriva igrača u trenucima njegova najvećeg gnjeva, teš-kog poraza, nervoze ili preplašenos . Ako je igrač po prirodi „nervčik“, s njime

treba postupa s puno takta. Najgore je ako trener na nervoznog igrača prenosi još i svoju nervozu, svoje neraspoloženje. Neka se uzrujani ili uplašeni igrač najprije sam smiri. Timeo ergo sum – bojim se, dakle postojim.

58. Trener, kao i svaki pedagog, treba osje u kakvom su raspoloženju igrači, ali i pro vnici u kojem trenutku. U skladu s me se daju savje . Vrsni treneri i peda-

gozi nisu samo dobri psiholozi, nego i mali duhovni heroji. Nema ništa ljepše za trenera nego

117


kada mu igrač poslije dobivenog meča kaže: „Mislio sam da ću izgubi , ali vi ste pro vnika pobijedili mojim rukama i nogama pobijedili“.

59. Trenerova ljutnja i kri ka na meču uglavnom ne pomažu, a pogotovo ne kri zer-stvo jer ono apriorno sadržava nega van stav i nepotpunost argumenata. Takvi

argumen otkrivaju da cilj nije pošteno bojište mišljenja i preispi vanje različi h stavova ili pojavnos , već da se dokaže već ranije formirano mišljenje. Kod kri ke je sasvim drugo. Dozvoljava se suprotstavljanje obostrano čvrs h argumenata. Objek vna i argumen rana kri ka je dobro došla jer dozvoljava, kao promjenjivi proces mišljenja, provjeru stavova. Kri zer se uporno drži svojih ranije zadanih mišljenja, a to se lako otkrije po defi citu dokaza, načinu izražavanja ili pisanja. Isto vrijedi i za sastanke.

60. Primi vna ljutnja je sasvim nedolična, osobito ako nas drugi nadmaše u sportu ili u bilo kojoj vrs nadmetanja ili kada ne možemo ima baš sve što si naša

lakomost zaželi. Ne dozvolimo da postanemo nervno podrovani.

61. Srdžba i očaj su valjani oblici afekata samo ako želimo savlada neki nepoželjan otpor ili neželjenu prepreku koja nam smetaju, a ne radi se o našoj preosjetlji-

vos . Tada mogu mobilizira naše snage. U suprotnom bez poniženja trebamo sagnu svoju taš nu i šiju pred argumen ma logike i činjenica.

62. Mir ima pozi vno značenje i predstavlja idealno stanje upravljanja dobro-tom. Unutarnji mir je društveno lice i rezultat ljubavi. Ratnički duh kojega

razvija sport katkada je u prividnoj suprotnos s unutarnjim mirom. Zato je i potrebna relaksacija autogenim treningom koji treba bi protuteža ratničkom mentalitetu kojega treneri razvijaju kod sportaša. Razvijanje ratničkih vješ na kod sportaša je puno bolje nego obučavanje za stvarni rat. Nema bojazni ako natjecatelj uđe u utakmicu previše „nabrijan“.

63. Poslije poduke ili treninga potrebno je provjeravanje (examina o post ins tu onem, necessaria est). Na taj način će i podučavani bi pažljiviji, a

trener će vidje što još treba ispravi . Misli se na provjeru i analizu teorijskog i prak č-nog znanja na turnirima i utakmicama propi vanjem važnih znanja u kojima leži čitavo određenje uspjeha. Dobra kontrola analiza i prijenos saznanja treneru-anali čaru vode k uspjehu. Treba temeljito prouči snimku meča svojih i pro vničkih igrača i napravi bilješke jer pamćenje vara. Život je stalno natjecanje i s drugima i sa samima sobom. Važnije je da sami sebe pobjeđujemo i da danas možemo i znamo ono što jučer nismo mogli ili znali.

118


64. Dobar trener (i stručan gledatelj) bi trebao ući u podsvijest sudionika meča i ne zaboravi da su i suci i publika sudionici koji imaju utjecaj na ishod. Treba zna

u čije ime i za čiji račun igrač trenutno najviše igra: za sebe, za klub, za grad, za državu, za roditelje, rodbinu ili partnera. Mogu se naći dodatni mo vi ako trener i igrači vide da im je mo v zajednički. Igrač tada uzima legi mitet da zastupa one i govori u ime onih koji su samo promatrači, a nemaju pravo glasa jer izravno ne sudjeluju u igri. Mnogo je teže gleda nego igra jer je gledatelj nemoćan da pomogne, a igrač zna bi indisponiran i ne može da sve od sebe. Neprihvatljivo je da umjesto uznojene majice smrdi natjecateljeva igra.

65. Treneri bi trebali pus t dokazane talente da se više puta izigraju i izvan šablona. Neka nauče samo kako će izići iz šablone pro vnika i nametnu mu svoju duhovitu, ne-

predvidivu i nadahnutu igru. Ako se pravi talen slijepo pri snu trenerovim strogim šabloniziranim metodama treninga, nauci koja se mijenja, dogmatskim uputama trenera koje sliče robo zaciji bez da se dozvoli improvizacija, vic, spontanost i akroba ka, tada ćemo iz sporta odagna radost, privlačnost, šarm i igru. Čovjek je po svojoj prirogi homo ludens, čovjek igrač. Poželjna interakcija između struke, igrača i publike dovest će da se razvijaju poželjne empa jske dimenzije.

66. Velika je sreća i dobit za klub dobi trenere s prirodnim autoritetom, urođenim gospodstvom, besprijekornim privatnim životom i prošlošću, jer oni pos žu

više jednim pogledom nego drugi beskonačnim uvjeravanjem. Ako treneri ili članovi uprave nisu uspješno apsolvirali svoj privatni život, neće bi uvjerljivi, neće moći i zna odnjegova opće zadovoljstvo i buđenje zdravog duha u svojem okruženju. Najprije je potrebno stvori radost koja će onda stvori uspjeh, a ne čeka uspjeh da bi se došlo do rados .

67. Bi trener je mnogo teže, zahtjevnije i složenije nego bi igrač. Za razliku od igrača, trener mora zna pedagogiju, psihologiju, fi ziologiju, biomehaniku,

mora pozna široku kulturu i ima visoko opće obrazovanje te znanja iz različi h područja prak čnog života. Sve to bi trebao zna i igrač, ali trener mora zna više. Važno je također da je prethodno bio ak van ili poznat igrač (ili igračica feminokratsko vrijeme dolazi sve brže). Treneri bi zato trebali ima veće nagrade i naknade nego igrači.

68. Treneri, uprava i sportaši moraju savlada svoju sportsku i strukovnu vješ nu i trebaju izgradi cjelinu svoje osobnos . To se najlakše pos že polivalentnim

poznavanjem znanos , kulture i umjetnos i fi lozofi je. Sportaši ne smiju bi samo strojevi za rekorde i medalje, nego trebaju ispravno formira svoje stavove kako bi mogli bi odgovorni za sve životne odluke u sportskoj karijeri, ali i poslije nje. Bez potrebne obrazovne širine neće moći shva ni prave životne vrijednos , a bez toga nema ni pravilnih odluka, stavova i ispunjenja svrhe i ciljeva života. Sve postaje besmisleno.

119


69. Urođeni op mizam i vesela priroda (narav) svakog člana veliki su darovi za natjecatelja i dobitak za klub, a posebno trenera i kapetana ekipe. Takve osobe

djeluju zarazno na kompletno okruženje. Mnogo puta je čak i malo raspoloženja najbolji začin za uspješan trening ili za preokret u naoko izgubljenoj utakmici.

70. Treneri i struka ne smiju kod igrača nalazi samo mane. Moraju preskoči sitni-ce koje ponekad znaju smeta jer je lakše sjedi na vrhu planine, nego na vrhu

igle. Ne trebaju baš sve vidje , mnogo puta trebaju progleda kroz prste ako će igrač sam ispravi pogrešku. Trebaju rješava samo najvažnije kako se trening ne bi zaustavljao i pre-kidao. Ako su treneri prečesto nezadovoljni sportašem, njega to vodi u malodušnost, ali ne treba bi ni neopravdano prezadovoljan, jer to vodi u uobraženost i koči daljnji napredak.

71. Treneri ne smiju dozvoli da igrači na treningu previše mudruju i misle. Oni koji previše misle, razmišljaju o onome što je opće poznato pa gube i svoje i trenerovo

vrijeme. Trening je vrijeme jako brzih, a ne jako pametnih. Neka pitaju prije i poslije treninga, na putovanju ili na pripremama. Nema vremena za sve odgovore koje će igrač prije ili kasnije sazna ili shva sam. U suprotnom se može dogodi nešto kao i Teore kovom „cimeru“ iz studentskih dana koji je najbolje riješio testove inteligencije (IQ), ali nikada nije završio ni jedan od tri započeta fakulteta, samo zato što je nepotrebno gubio dragocjeno vrijeme na otkrivanje odgovora koje je trebalo zapam i kaza na ispitu. Silne dane i noći je provodio rješavajući neke formule ili provjeravajući podatke koji su njemu bili nelogični ili nedovoljno obrazloženi i tjednima se nije pomaknuo s h nekoliko stranica. Nepotrebno je gubio vrijeme za ispitne rokove dok je bistrio činjenice koje su već odavno prihvaćene i balzamirane.

72. Trenerovi savje često mogu bi i loši, iako bez namjere. Ne treba se ulagiva i „uvlači “ igračima jer je to nisko i kratkoročno kupovanje mira i dovodi do

slabljenja autoriteta, a trener i igrač se kolebaju u vlas tu snagu i znanje. Gubi se odlučnost umjesto da se prikupe preostala snaga i pamet i pos gnu zadani ciljevi. Još je gore ako se za-hvaljujući pro vnikovim slabos ma i nakon loših savjeta pobijedi, a da se ništa nije poboljšalo ni osvježilo. Često uz dobru analizu poraženi vidi što treba dalje radi i usavrši , a mnogi pobjednici ne znaju na čemu su i kako treba radi dalje jer nisu sigurni zašto su pobijedili.

73. Iz poraza se mogu također izvući velike pouke i poruke. Kada se pobjednička zgrada urušava (prije ili kasnije), neki se uspiju skloni pod nadvoje jer je tamo

najsigurnije, neki uspiju pobjeći, neki ostanu povrijeđeni, neki zauvijek nestanu, a nekima se nakon rušenja zidova rastvore široki horizon kroz koje se vidi mnogo dalje i jasnije nego kroz dosadašnje male prozore. Važno da trener, rabeći svoje iskustvo, edukaciju i intuiciju, prodre u nesvjesne i podsvjesne uzroke krip čnih, nelogičnih, neobjašnjivo izgubljenih go-

120


lova, poena, podbačaja ili naglih padova u igri. Za sve poraze postoje razlozi i trebaju se naći pravi, a ne opravdavajući izgovori i odgovori. Treba zna mudro iskoris pobjede i uspjehe da se uberu dugoročniji efek zamaha i euforije.

74. O is nitom događaju u kojem je poraženi u stvari ispao pobjednik priča Eklek k. U studentskom domu bio je bivši omladinski državni prvak u atletskom petoboju i

još tada ak vni atle čar. Bio je visok i stasit, kos su škripale kada smo se rukovali s njim ili kada nas je dobro zahva o u hrvanju ili „prevlačenju“ ruku. Svi smo znali da je fi zički najspremniji. Svaki dan smo imali natjecanje u raznim sportskim disciplinama. Mladi ljudi vole zna što se pod njima ruši. Jednog dana je našeg junaka izazvao sasvim anonimni i samozatajni mlađi kolega koji je bio i niži i lakši od njega i koji se nikada nije ak vno bavio sportom, što se vidjelo i po njegovom izgledu. Oklada sastojala od toga tko će baci dalje „kamena s ramena“, tko ima jaču ruku, tko je jači u hrvanju i tko je brži na 3000 metara. Is na je da je prvak kamen bacio dalje, ali samo za desetak cen metara i to iz šestog pokušaja. U hrvanju bez pravila pobijedio je omanji, ali vižljas ji i spretniji mladi brucoš. U prevlačenju ruku također je izgubio anonimni brucoš, ali tek nakon velike i dugotrajne borbe. Presudila je prednost u tjelesnoj masi i dužini podlak ce. Petobojac je jednostavno odvukao i novajliju i stol na drugu stranu sobe, ali brucoš je još uvijek čvrsto držao pro vnikove prste koji su mu skroz poplavjeli. U trčanju kroz prirodu u završnici je pobijedio anonimac jer se petobojac pravdao da zna trča samo na atletskoj stazi. Tako je završilo 2:2. Određene su još dvije discipline: skok u dalj sa zaletom i skok iz mjesta. Bilo je neriješeno jer je petobojac bio mnogo bolji u službenoj atletskoj disciplini, a anonimac u skoku s mjesta. Nakon skoka u vis pobijedio je tehnički dotjeraniji i fi zički viši atle čar i tako je ukupan rezultat bio 4:3. Šteta što atle čar nije pristao na još neke discipline kao što su penjanje na drveni električni stup i ronjenje na dah. Nakon toga prvak je morao k liječniku, a brucošu je sve bila zabava. Svi su navijali za anonimca jer se uvijek navija za slabijeg. Nakon toga smo itekako poš vali anonimnog, skromnog i nikada stručno treniranog prikrivenog anonimnog talenta. U nošenju kamenja na gradnji (rad preko studentskog servisa) naš novi junak bio izdr-žljiviji od treniranog atle čara. Atle čar je mogao podići veću težinu utega zbog svoje tehnike, ali teži kamen ili vreće cementa nije mogao odnije tako daleko. Tako se dogodilo čak i kod nas, u zemlji gdje se priznaju samo zlatne medalje, da su navijači više vrednovali simpa čnog gubitnika nego favoriziranog pobjednika. Zaključke biste trebali izvući sami.

75. Mnogi treneri, profesori, roditelji ili poli čari znaju mnogo, ali to znanje ne znaju prenije na druge. Najgori talog su oni znalci koji svoje znanje ne žele

prenije na druge ljude ili u javnost. To je najgori oblik egoizma. U egoista su ulagali društvo i roditelji i drugi učitelji ili treneri, a on znanje čuva za sebe ili odnosi u grob a da ništa nije napisao i nikoga nije ispravno podučio ili naučio. Moj kolega Skep k mudro je rekao: „Cijeli radni vijek sam učitelj, ali i vječni učenik.“

121


76. Treneri i stručni stožer ne trebaju uvijek bi ni cvijeće ni plodovi. Dovoljno je da budu čvrsta pritka na koju će se osloni igrači. Mladi ljudi su kao nabujali

gorski potok kojemu treba usmjeri i kontrolira tok. Katkada je korisno postavi i brane sve dok u zrelijim godinama ne nađe smiraj u dolini. Ako se mladi na vrijeme pravilno ne usmjere, dogodit će se da postanu ponekad tolerantni, ali i tvrdoglavi, smireni, ali i nestr-pljivi, hrabri, ali i plahi, dobri i zli, svakakvi i nikakvi. S takvim „mješovi m“ osobinama nitko ne može vlada , a ni oni sami sa sobom.

77. Igrača treba provjerava koliko je stabilan i kako se nosi s raznim teškoćama, bukom, primjedbama, slabijim svjetlom, skliskim podom, hladnijim ili pretoplim

dvoranama, otvaranjima i zatvaranjima vrata, pogreškama sudaca. Puno puta se dogodi da su uvje regularniji na lokalnoj razini nego na međunarodnim natjecanjima. Koliko smo puta bili svjedoci navijanja na susjednim boriliš ma, šetanja publike, otvaranja i zatvaranja vrata. Ne-stabilni igrači traže komornu koncertnu dvoranu na koju posje telji nisu uvijek spremni. Na velikim natjecanjima jedva da čujemo trenerov glas. To nam savjetuje „dubinska psihologija“ kojom se moramo, na žalost, sami bavi , budući da je još u povojima, ne samo kod nas.

78. Stručni stožer mora pregleda i zajednički analizira sve snimke pojedinih igra-ča koji se već natječu. Mora se analizira tehnička čistoća poteza i pokreta, rad

nogu, tak ka, borbenost. Naročito treba usporedi postoje li razlike između kvalitete igre na treningu i na utakmicama te analizira igru pro v raznih pro vnika u različi m uvje ma (pro v različi h reketa). Potrebno je bi oprezan, čak ako se gleda pod povećalom, jer ono može da iskrivljenu, izobličenu sliku ako se ne gleda iz prave distance. Na temelju toga stručni stožer mora odredi osnovnu koncepciju za svakog natjecatelja i tak ku njegove igre, ocjenjiva napredak ili stagnaciju igrača, pronaći uzroke te poduze potrebne korake za brže napredovanje.

79. Autoritet trenera, člana stručnog stožera ili člana uprave ne stječe se distan-ciranjem od igrača ni suvišnim „drilom“ ili galamom. Česte naredbe i kažnja-

vanja ne usrećuju nikoga. U slobodno vrijeme treneri trebaju nastoja pomoći sportašima u sportskom usavršavanju, ali im treba pokuša riješi i prak čne probleme u apsolviranju svakodnevnog i budućeg života.

80. Potrebno je konstantno pra domaću i stranu stručnu literaturu. Znanost ide brzo naprijed pa prijevodi kasne više godina. Korisno je, uz engleski, svakako

zna i neki jezik romanske jezične skupine. Važne literature ima i na njemačkom, francu-skom, kineskom i japanskom jeziku. Obrazovaniji će svlada barem elemente la nskog i starogrčkog. Svi stariji saborski dokumen pisani su (na sreću) na la nskom. Literatura se

122


mora pra da budemo aktualni, da ne razvijamo anakronični, pretpotopni s l igre, pona-šanja i komuniciranja.

81. Neka treneri ili uprava ne donose samostalno prestroge kri ke i zaključke koji su u stvari presuda mladom sportašu i mladom čovjeku. Verbalna iritacija često

samo odmaže. Treba zapam da granica između pobjede i poraza često nije jasno defi ni-rana nego krivuda i treperi. Puno puta se dogodi da igrač u cijelom meču skupi mnogo više poena nego pro vnik, ali izgubi meč zbog lošeg rasporeda poena po setovima. Pobjednik u borilačkim sportovima izgleda poslije borbe pretučeniji nego poraženi. Uzroke treba pronaći u nedostatku kondicije, podcjenjivanju pro vnika, padu koncentracije, nedostatku mo va-cije, strahu od poraza ili od pobjede ili u nečem drugom. Razlog se mora točno zna jer je od preponderantne važnos .

82. Treneri naprednije igrače moraju uključi u planiranje i razradu treninga i obja-sni im koja je svrha igranja ili ispravljanja baš h elemenata ili zadanih shema.

Barem jednom tjedno mora se analizira što je učinjeno dobro, a što baš ne ide dobro. Kako trenira i igra dalje? To je potrebno osobito nakon utakmica ili turnira.

83. Nije dobro da se igrači nauče razmišlja isključivo geometrijski po šabloni, po dijagonali ili po paraleli, umjesto da im se mentalitet hrani pokretnom maštom i

iznenađenjima izvan shema. Igrači zrele refl eksije, pravog ritma i „tajminga“, ispravnog odabira najboljih udaraca i poteza, često će sami pronaći rješenja bolja od unaprijed zadanih idealnih zamisli trenera koji stvari vidi samo izvana, ali ne zna kako se igrači trenutačno osjećaju iznutra.

84. Velika greška je na turnire ili na bilo koja ekipna ili pojedinačna natjecanja sla rekrea vce koji nemaju želju da se bilo kada zauzmu mjesto barem među prvih

16 u svojoj kategoriji. Iznimka su oni koji su prije nekoliko sezona bili u samom vrhu, a i sada mogu pobjeđiva one koji su među najboljima s ljestvice poretka. Druga iznimka je da treba uključiva na natjecanja i slabije rangirane, perspek vne, ali to moraju bi puno mlađi koji će idućih sezona sigurno bi pri vrhu ljestvice. Sve drugo je rasipanje društvenog i klupskog novca, vrlo skupa i neodgovorna rekreacija čije se vrijeme i novac mogu bolje iskoris .

85. Treneri se ne bi trebali međusobno rekreira na službenom treningu. Bolje je da igraju izvan satnice zakazanih treninga. Treba i što manje sparira da se ne

zauzima mjesto za igru mladima koji čekaju svoj red. Potrebno je samo korigira poteze i pokrete i povremeno odigra koji meč da se provjeri stvarna snaga natjecatelja. Drukčije je kada su profesionalni treneri ujedno i natjecatelji. Tada trebaju sparira , ali ne s ciljem da treniraju sebe, nego da za tri ili če ri sezone naprave bolje igrače od sebe. Ako to ne uspiju,

123


trebali bi se povući s trenerskog mjesta prvih ekipa i radi s početnicima. Uprave klubova ne smiju dozvoli da se plaćeni treneri rekreiraju na treningu ni da se natječu tamo gdje to nije stvarna i očita pomoć mlađim kategorijama.

86. Treneri već od prvih sa trebaju objašnjava i upoznava igrače o tradiciji i po-vijes kluba i sporta, tumači im tko su bili raniji igrači, raniji treneri, prijašnje

uprave, gdje se sve igralo i treniralo i slično. Oko nas se sve mijenja i ništa neće bi kao prije, no neke konstante će osta . „Historijski“ pristup mora postoja . Ništa nije počelo s nama ni će s nama završi . Tradiciju, skup prepoznatljivih običaja, usmene predaje, uvježbanih vješ na, e čkih načela, načina ponašanja, procedura i rituala, treba pronosi iz generacije u generaciju. Trebamo čuva smjerokaze iz prošlos , ne zbog ljudi koji su razvijali i održali tradiciju, nego zbog budućnos .

87. Bez prošlos nema ni budućnos jer je ona uvjetovana samo ljudima. Nitko neće poš va ništa i nikoga bez jake tradicije. Ništa nije zauvijek dano. To bi

bio dogmatski pristup koji nema snage da mijenja stvari na bolje. Konstante da, legende da, ali dogmatski kult ličnos ne! O suvremenos i o budućnos moramo progovori kroz prošlost, inače bi to bilo gledanje u retrovizor, a ne prema naprijed.

88. Među sportašima koji treniraju i natječu se zajedno sreća ili nesreća su također zarazni. Skupina dobrih pojedinaca nije uvijek dobra ekipa. Sigurno ste čuli ovu

stvarnu ili neku sličnu priču: „Naš m je neobična mješavina raznih sportaša. Svi redom su jako dobri ljudi, nemamo problema ni s jednim od njih jer su osobito nadareni i ugodne naravi, ali kao ekipa ne funkcioniraju dobro. Kao da postoji neka čudna kemija. Umjesto da je obratno.“ Sol (NaCl) je najvažnija namirnica bez koje se ne može živje , ali rastavljena na natrij (Na) i klor (Cl) je beskorisna jer su oba elementa jaki otrovi. Nije lako stvori ho-mogenu ekipu koja će djelova harmonično. Skup odličnih pojedinaca nije garancija da će ekipa bi dobra. Potrebna je kohezija i združenost ekipe. Nekada je dovoljno da se odredi pravi kapetan koji će sve povući za sobom u pravom smjeru. Osoba koja ima traženo znanje i urođeni autoritet izbit će kao dobar vođa.

89. Sportaša treba nauči , kao i umjetnika ili govornika, uspostavi komunikaciju s trenerom, ima hrabros pogleda pro vniku i sucima u oči. Važno je i never-

balno komuniciranje pogledom, gestom ili tajnim signalom. Jako je bitno da bude dobar s publikom da mu vjeruju, pogotovo kada je dvorana puna do vrha i snima televizija.

90. Sportašu, poli čaru i umjetniku ono čime se bavi treba bi životni poziv, a ne zanimanje i to moraju zna svi oko njega. Ono što radi je najbolje što zna. Dobri

124


treneri i dobra uprava moraju zna zadrža važne sportaše u klubu tako da im razviju ljubav upravo prema svom klubu, prema trenerima i prijateljima u njemu. Oni koji su zaljubljeni uvijek su i vjerni, u bračnoj vezi i u klubu i u poduzeću, i ne „šaraju“ u druge klubove i tuđa okrilja, a pogotovo ne u druge sportove.

91. Sve karijere su neka vrsta drame koja se nadograđuje i isprepliće humorom. Ni jedan život ne smije bi bez teških iskušenja ni bez svakodnevnog humora.

„Samo vedro i veselo, ma što se desilo. Bolje humor nego tumor!“

92. Sport ili njegove pojedine grane su uvijek u krizi. Tako je bilo prije pedeset godina i tako će bi i ubuduće. Moramo zna što je u krizi: struka, igrački kadar,

sponzori, publika, pravila igre ili nešto drugo. Čak i kada je sve u krizi, treba to prevlada . Moramo se preispita , prevrednova . Sumnja je uvijek sastavni i važni dio svakog bavljenja javnom djelatnošću. Svaki igrač, trener, čovjek, ima pravo na pogrešku, pravo na poraz, ali u ime nečega što drugi puta neće bi poraz, a još manje neće bi pogreška. Strukture vlas i sponzori nikada se neće sasvim odredi ili dogovori što je potrebno fi nancira i do koje mjere i točno reći što je to što je ovom društvu najpotrebnije. Tako je oduvijek bilo i s me treba živje . Nema jasne granice što je čista potrošnja, a kolike su egzaktne koris od

pojedinog sporta kao i od druge društvene, kulturne ili javne djelatnos . Sve su to više ili manje objek vnije ili subjek vnije procjene, ali kriteriji bi se morali barem okvirno zna i morali bi bi objek vno utvrđeni.

93. Poželjna je kombinacija dvije generacije u istoj osobi, bilo igraču ili treneru: mlađa koja rješava zadatke i situacije intuicijom, ins nktom i jelom i starija kod koje pre-

vladava staložena mudrost i iskustvo. Bez onoga dječjeg, poletnog malo bi vrijedilo ono starije, no stariji trebaju posluži mlađemu kao velike i čvrste stepenice bez kojih nema visokog uspona.

94. Treba razmisli je li baš uputno ustraja na savršenoj tehničkoj čistoći i krajnjoj racionalizaciji svih poteza igrača, kao kod robota. Odbacivanje svega specifi č-

nog je vrsta „tehničke dijete“. Baš kao i kod svake dijete može se previše smršavi dok se na kraju ne razboli ili ne dogodi najgore. Umjerena dijeta svakako stvara atmosferu naboja i pozi vnu energiju.

95. Neki sportaši nastoje svojata vječnost. Neka, pogotovo ako je to rezultat skro-mnog života, upornog i hog rada, a ne glamura. Puno je više is na izrečeno

ispod glasa nego galamom. Ambicije mora bi . Svatko ima pravo posta ono što želi bi . Treba nastoja da u svojim realnim granicama izbori za sebe mjesto koje mu pripada. Me-đu m, to mjesto nipošto nije rezervirano.

125


96. Dužnost uprava i struke je i da se bavi razvojem i populariziranjem sporta u svojoj regiji i šire, tamo gdje ima mogućnos . Treba im pomoći stručno i ma-

terijalno, pogotovo u manje razvijenim sredinama i ubuduće će tamo nasta konkurencija i izvor igrača za svoj klub.

97. Treba li se odluči na bavljenje sportom profesionalno, poluprofesionalno ili amaterski? Jedna „mudrica“ je slikovito rekla: „To je kao kada imam muža i lju-

bavnika. Svoju profesiju poštujem jer mi daje sigurnost, a sport mi je kao ljubavnik, dodatna strast. Moram se bavi i jednim i drugim kako bi oboje bili zadovoljni.“ No to je moguće samo do određene razine i u iznimnim okolnos ma.

98. Osipanje u sportu, osobito ako ga napuštaju mlađi, treba sves na najmanju mjeru, iako je ta pojava višedimenziodalni problem. Misli se u prvom redu na

napuštanje kluba, na situaciju kada ne vidimo ni jedan ozbiljan i objek van razlog zašto je netko napus o sportsku ak vnost nakon što smo u njega uložili mnoge godine teškog rada i prilično mnogo novaca. Najveća su osipanja u mlađim kategorijama, prvenstveno u dječjoj dobi. Jedan od razloga je što su mladi sportaš ili njegovi roditelji ustanovili da su zalutali u taj sport, da su pogriješili u izboru pa sada prelaze u drugi. Glavni razlog je mo vacijski. Je li se dijete uspjelo infi cira ili zarazi našim sportom ili mu je svejedno hoće li bi na treningu ili neće?

99. Sljedeći razlog je nedovoljna organiziranost u klubu jer treneri otkazuju treninge ili natjecanja, nema odgovarajućih „sparing“ partnera ili ima previše sudionika

pa dugo čekaju na redoslijed igranja.

100. Vrlo važan razlog napuštanja sporta jest dojam i uvjerenje koje je sportaš stekao o vlas tom talentu i predispozicijama za taj sport, osobito ako se

uspoređuje s drugima na treningu ili na natjecanju. Ako mu je poljuljano uvjerenje u spo-sobnos , on će uskoro napus klub. Tempo sazrijevanja nije is kod svih i moramo bi oprezni ako neki trenutačno zaostaju, ali imaju sve kvalitete da će se kasnije razvija brže od ostalih. Kod takvih ne treba pretjerano ustraja na natjecanju dok ne steknu odgovarajuće dostatne vješ ne. Osipanje se događa i zbog toga što roditelji i djeca imaju po nekoliko ak- vnos izvan škole kako bi u bilo čemu uspjeli. To je pogrešno. Treba se posve jednome,

a ono u čemu su najbolji neka nauče vrhunski.

101. Još je jedan porazan razlog zbog kojeg sportaši napuštaju sportski kolek v: trenerova nestručnost, slabi živci i nedovoljno strpljenje za rad s mladima.

Djeci brane da galame kod kuće i u školi, a ona se po svojoj prirodi moraju izvika . Ne

126


uvijek i ne svuda! Dobar pedagog mora dosta toga otrpje , inače nije podoban za rad s djecom i mladima. Iskusan trener, baš kao i svaki drugi ekspert, može i treba da na znanje kada je pogriješio. Time ne gubi svoj ugled ni ugled struke. Važno da je svoju grešku znao prepozna , objasni je i nastoja da se ona više ne ponavlja.

102. Tisuće sa verbalnog objašnjenja trenera ne može bi učinkovito kao kada trener sam upu i pokaže početniku ili još tehnički neizbrušenom igraču

ispravan potez, udarac, izbačaj i slično. To se odnosi na cijelo jelo, noge, ruke, gledanje. Prak čna poduka trenera najbolje se pam i najuspješnija je metoda treninga.

103. Kod psihičkih i odgojnih priprema trener treba i mora teore zira , ali i jača psihu fi zičkim naporima. Trenerove riječi mogu bi itekako ljekovite

jer će njima igraču, kada mu to bude najpotrebnije, udahnu eliksir svježine i oporavka.

104. Uspješni sportaši i treneri moraju bi dobri radnici na treningu i u borilištu. E ka morala i savjes mora naglašava prvenstvo rada koji mora bi ispred

bilo čega. Iskonsko je svojstvo rada posredno izražavanje punine čovjekove osobnos i njego-ve vrijednos . Najveći radnici i najuporniji sportaši su bili svjetski velikani Dragu n Šurbek i Hrvoje Horvat - Cveba.

105. Treneri moraju naći mjeru u humaniziranju treninga, a ne eksploa ra sportaše da rade preko svake mjere te da ih „raubaju“ kako bi se ponosili

pos gnu m rezulta ma ne vodeći računa o njihovom zdravstvenom stanju i potrošnji nji-hove psihe. Nehumano je „drila “ sportaše u nehigijenskim ili neprozračenim dvoranama, hladnim ili slabo osvijetljenim prostorijama ili na hladnoj dugotrajnoj kiši ili snijegu.

106. Sportaši moraju ima dovoljno vremena za odmor, obitelj, prijatelje, kulturu, doškolovanje, socijalni i vjerski život. Sportsko borilište ipak im mora bi glavno

životno pribježište na kojemu će se, zajedno s gledateljima, gos sa što više vrhunskih poteza.

107. Treneri i stručni stožer trebali bi dozvoli igračima da ih zavole i za njih ostavi slobodnu barem jednu pretklijetku srca. Moraju ipak zapam da svaki učitelj

ili trener treba ima dispoziciju za poneku vojničku, ali i roditeljsku crtu bez da djeluje nadumno. Dobra i iskrena komunikacija trenera i sportaša je izuzetno važna. Tiho i ispod glasa („šoto voče“) se puno puta izreče više is ne nego galamom. Vikanje nije ni argument, ni dokaz, a ni glazba.

108. Potrebno je zapam ono što se zadnje uči, ali se i zaboravlja: sportaši trebaju ima i svojeg predstavnika u upravi kluba koji će zastupa njihove

127


interese. Uprava često treba više radi i živje s ljudima nego s knjigama i paragrafi ma. Ne bi se trebali ustručava predlaga novitete do kojih je došla akribička znanost ili bitno pro-mijenjene okolnos . Nisu uvijek najmudriji oni koji imaju odbojnost prema inovacijama, koji vjeruju da je najbolje sve ono što dugo postoji i što ima tradiciju. To su okoštale i fosilizirane obrane starih običaja neprilagodljivih osoba koje ne vuku, nego koče.

109. Upute trebaju bi spoj jasnoće i jednostavnos , a nikako ne teorijsko pre-davanje pred publikom i igračem koji spada s nogu i ne zna gdje mu je gla-

va. Savjete mladima treba dava samo ako ih traže ili ako rade jako velike greške koje sami vide, ali ne znaju kako iz njih izaći. Mladi žele stvori novo, a ne kopira staro. Ako dajemo savjete, to znači da imamo vlast nad njima, a svi po prirodi žele slobodu. U sportu treba pazi kako, kada i kome dava kakve savjete, posebno u fazi napetos . Naročito se treba kloni kri cizma i kri zerstva jekom meča ili turnira. To je djelotvorno na pripremama, ali na meču je kontraproduk vno.

110. Savje moraju bi sigurni, uvjerljivi unaprijed dobro analizirani i najvažnije: moraju bi koncizni i precizni. Igrač u stanju napetos i umora ne može

zapam ni primijeni pet ili šetst tak čkih varijan . Trener mora osje u kakvom je raspoloženju igrač u trenutku davanja savjeta. Najvažnije je da mu se ukaže na jednu ili dvije najslabije strane pro vnika i jedan ili dva najvažnija poteza kojima igrač dobiva bodove ili pobjeđuje. U savjetovanju je dobro zna da će igrač upam samo osnovnu ideju, a detalje izgubi asimilacijom, jer se u podsvijes vodi procesom racionalizacije i odbacivanja viška. Treba izbjegava savjete koji govore što ne treba radi . Važno je savjetova ono što treba odigra . Takva je psihologija pamćenja. Sjećanja su nepouzdana, čak i u kratkom vremenu.

111. Važno je zna da čovjek najbolje pam ono što se reklo ili pokazalo prvo i zadnje. To je takozvani faktor rubova. Najvažnije savjete treba da u prvoj

i zadnjoj rečenici. Tako je i s vježbama i čitanjem. Problem je kada psihički labilnog igrača treba vra u igru, a trener primjećuje da je u nekoj vrs magle, u polusnu, pamćenje mu je popunjeno i ništa više ne stane i za minutu ili dvije se od uzbuđenja ne može sje ničega ni razumje ništa što mu je rečeno. Sve mu je u glavi razbacano i nepovezano, razbijene su mu i fragmen rane silne količine podataka i dojmova, svojih i pro vnikovih. On je u privre-menom stanju mentalne afazije kada se što prije mora podsje da je mogao odigra na treningu, kada mu se treba vra sjećanje da nije zaboravio vješ nu koju je dobro savladao (ili da je učenik ili student još jučer znao gradivo, a danas više ništa ne zna). Iz ovakve ga situacije može izvući samo vrstan trener ili psiholog u me-outu, vra samopouzdanje koje je trenutačno izgubio, pokrenu uključivanje i reprogramiranje mozga kao najvišeg dosega evolucije. Može ga spasi pro vnik koji je još nespremniji.

128


112. Događa da je igrač u psihičkom stanju solipsizma i tada priznaje samo sebe i ne vjeruje nikome iz okruženja. Bolje je da ga tada poslušamo, neka govori, a mi

ćemo ga sluša i potaknu da si olakša dušu, da istrese napetost iz sebe. Neka u toj fazi solilokvija porazgovara sam sa sobom. Naše disjunk vne rečenice samo bi mu odmogle. Mnogi psihijatri lije-če i slušanjem. Njegovo loše raspoloženje će presta baš kao što je i nastalo radi mnogo uzroka ili razloga, a nestat će samo od sebe, bez vidljivog razloga. Raspoloženja nisu stalna i nepromjenjiva. Najsavršenija vrlina je mudrost jer je najmanje ovisna i nisu joj potrebne tuđe pomoći. Obratno, u trenutku mudros tuđi savje mogu samo smeta . Moramo prepozna kada je prisutna mudrost koja djeluje prema cilju. Igrač i trener osjete ukoliko postoji dobra komunikacija među njima.

113. U prirodi mladog čovjeka je da više voli kada ga se vuče nego kada ga se gura. Stariji (a i poli čari) odavna znaju da je i pješak fi gura ako ga se dobro

gura. Mladi od trenera s pravom očekuju da ga slijede, ali još više da ih i vodi sve dok se ne osamostale i ne počnu gleda u svojem, a ne u tuđem ogledalu.

114. Nezrelost je nemoć da se služimo svojim razumom i ostalim kapacite -ma, nego samo uz tuđe vodstvo. Potrebno je da se natjecatelj što prije

osamostali i ne osjeća se „samokriv“ (selbverschuldete) zato što nema dovoljno hrabros , povjerenja ili odlučnos u svoje ideje. Najbolje je kada se trener ili savjetnik uzajamno dopunjuju usklađenim mišljenjima. Uostalom, u svakom od nas je prisutna dvojna priroda (Hic duplicem naturam in nostris animis sitam.).

115. Is savjet ili teorijsko obrazloženje svaki igrač danas neće jednako shva- kao i za nekoliko godina. Nisu se toliko promijenile okolnos , nego su

promjene i u njegovu shvaćanju i sazrijevanju. Moramo shva razvoj njihovog mentalnog sklopa. Neki shvate odmah, neki kasnije, a na žalost, neki nikada. Nema onoga tko je sve shva o odmah na najbolji način. Uvijek se prepozna kada je nekome ono što je važno došlo do glave ili do srca.

116. Savjet trenera igračima treba bi kratak, ali ne prekratak da ne bi bio nejasan (Brevis esse laboro, Obscurus fi o., govorio je Horacije). Dobar

novi savjet vrijedi i koris više, baš kao što se radujemo prvoj svjetlos zore koja poslije dugog mraka razjašnjava više od podnevnog sunca, samo zato jer je novo. Moramo uključi iskustva iz raznih znanos : iz segmenata opće medicine, fi lozofi je, psihijatrije, fi ziologije, farmacije, nutricionis ke, legisla ve (ako dođe do spora).

117. Na treningu ne treba radi drugi ili treći korak prije prvoga, osim kada je zrela prilika da se preskoči više stepenica. Najsigurnije je ako se penjemo

129


postepeno, prečku po prečku, jer ćemo se onda nakon uspinjanja zna i lako vra . Nitko nije na vrhu ostao zauvijek. Mnogi su se brzo i lako popeli, ali su još brže i teže pali. Još nedorasle natjecatelje ne treba vodi na izuzetno jake utakmice ili turnire.

118. Princip tekuće vrpce na treningu i u zagrijavanju prije nastupa „isto za sve“, budući da se radi o emocionalnim kompetencijama, predstavlja pogrešan

preživjeli način trenerskih razmišljanja. Svaki je igrač poseban, kao i svaki bolesnik, zato jednake vježbe ili jednaki lijekovi ne djeluju na svakoga jednako. Potrebno je krojenje po mjeri.

119. Vrhunski treneri i igrači moraju kod pro vnika vidje slabe strane koje prosječni sudionici ne vide i moraju zna odigra ono što drugi ne znaju.

Gledatelji bi trebali gleda sportski, a treneri bi morali i stručno analizira tako da budu prijelazna postaja između pro vničkih slabos i naših prednos .

120. Treneri i sportaši ne smiju, suprotno od poli čara, obećava ništa, nudi malo, a dava puno. Poli čari, koji su uglavnom loši, blefi raju: obećavaju

puno, nude malo, a ne daju ništa („Baš suprotno“, kaže Skep k, „mnogi uzimaju i kradu!“).

121. Nije točno da iskusnim i dobrim igračima ne trebaju upute i savje . Svatko ponekad ima trenutke krize ili nale na nadahnutog pro vnika. Čak i kada

se uvjerljivo vodi, nije uvijek lako zadrža vodstvo i sretno prives igru kraju. Mnogo je trenutaka kada je igrač cijeli „bend“ i mora zna koris razne instrumente: za sinkroni-zaciju i harmoniju igre parova ili ekipe kojoj je potrebno usklađeno djelovanje, za emocije, za rad nogu, za predviđanje, za improvizaciju, za relaksaciju i za koordinaciju svega toga u pobjedničku cjelinu.

123. Treneri i igrači moraju sasluša savjete i kri ke ako su došle od više doka-zanih autoriteta, od onih koji su u sveukupnom životu pos gli više. Treba

izbjegava polemike na koje se beskorisno troši dragocjena energija i vrijeme. Na natjeca-teljima i trenerima je da naprave svoje, a javnost i struka imaju pravo prosuđiva na kraju sezone. Rezulta uvijek sve deman raju, a izgovorima nitko ne vjeruje. Uvijek će se zna što je rezultat rada, a što je rezultat trgovine ili kupovine igrača. I tuđi igrač će da više u dobrom ambijentu, s dobro ukomponiranom „škvadrom“.

124. Igrači u meču, na treningu ili u javnos ne smiju rješava svoje osobne frustracije, ne smiju istresa svoje mušice, svoje po snute ili otvorene

probleme, nego moraju rješava zajedničke onih čije boje brane. Tako će riješi i svoje

130


probleme, a kolek v će im tada pomoći jer je to zajednička obveza. Suigrači i gledatelji nisu došli gleda probleme igrača, nego su došli sa sasvim drugom namjerom, svjedoči događaju ili barem doživljaju.

125. Treneri trebaju nauči igrača da se ne čudi teatralno svakom olako izgu-bljenom bodu i svakom „kiksu“ kao da mu se je to prvi puta i da se samo

njemu dogodilo. Iščuđavanje je opravdano kad se radi o nekoj novoj stvari ili novom potezu koji je nadmašio naša očekivanja, a svi smo se već previše nagledali promašenih „penala“ i „zicera“, poklonjenih servisa, prodanih lop i sličnih bisera, pa je glumatanje nepotrebno i nekorisno. Teško je bi neafek van, fl egma čan ili apa čan (apatheia, pfl egma) jer je to rezultat čiste kontrole uma. Zato takvu narav zovemo plemenitom.

126. Važno je ustrajno ponavlja jednom naučeno, ali pomalo zaboravljeno. Kada obnavljamo naučeno i u tome uspijemo, sretni smo kao kada nam se

vra o dragi prijatelj kojega nismo dugo vidjeli.

127. Igrači moraju bi duboko uvjereni da nikada nisu sami, a najmanje poslije poraza ili povrede i boles , jer iza njih treba i mora staja uprava kluba,

treneri, čak i grad. To mora bi ugrađeno u tradiciju kluba koja ojačava sadašnjost, koja nije potrošeno i prevladano sjećanje, maglovita povijest, već je ponos koji nam daje osjećaj stabilnos , dugotrajnos i sigurnos , a ne prolaznos .

128. Treninge, osobito one prije utakmice, treba održava u isto vrijeme kada se održava i utakmica, tako da se organizam privikne na napore i očekuje

ih upravo u to vrijeme. Intenzivne fi zičke vježbe je najbolje održava oko 11 i oko 17 sa . Jaki treninzi nisu preporučljivi odmah poslije jutarnjeg buđenja, osim lagane tjelovježbe ili fu nga. Prije spavanja također ne treba radi naporne treninge. Treba izbjegava kasne i obilne obroke i nastoja što manje spava na trbuhu. Radi rasterećenja srca bolje je spava na desnom boku nego na lijevom.

129. Sportaše i trenere ne smijemo vrednova u trenutcima njihovih najvećih uspjeha ili padova, jer to nisu oni kao konstanta. Važan je njihov kon nu-

itet, sigurnost u rezulta ma i pouzdanost za svoju ekipu. Mnogi sportaši i vojnici su tako pokazivali ekstremnu hrabrost, ali drugi puta i krajnji kukavičluk (Epaminonde). Mjerilo uspjeha ne smije bi krajnost, nego konstanta i visoka pouzdanost. Veličina je da se sportaš zna dugo održa u vrhu, a ne da jednom bljesne jer su mu se poklopile sve okolnos , a prije i poslije toga je imao sto ne ispodprosječnih rezultata. Siguran znak zrelos duha je ako se znamo dobro nosi s velikim porazima, ali i velikim pobjedama.

131


130. Nije dobro razmazi sportaša da uvijek ima baš sve što poželi. Tada mu može ponesta mo va. Drugo je kada se organizira takozvani demokratski

trening kod čije razrade sudjeluju i igrači. To je moguće samo s naprednijim natjecateljima jer trener više savjetuje nego što naređuje. Postoje i važni trenuci kada treneru nije dovoljno samo da savjetuje, on mora naređiva ili dava izvršne direk ve. Kada to treba učini , jedini kompas može bi trenerov ins nkt ili iskustvo.

131. U životu je važno da dobro, savjesno i pošteno odradimo svoj posao, kao profesionalci ili amateri. Na taj način ćemo najlakše prevlada apsurdni

svijet u nama i oko nas. Svi koji nas poznaju moraju bi potpuno sigurni da ćemo učini maksimalno od svega što se od nas očekuje. Sami moramo bi uvjereni da više i bolje nismo mogli učini kada na kraju nekog vremena ili životnog puta iskreno proanaliziramo svoj doprinos i kada možemo čiste savjes reći: „Nemam nikakvih dugova prema životu. Obavio sam svoje životno poslanje i životni mandat.“

132. Uz razum i volju treneri, roditelji i pedagozi trebaju stvori i dobre radne navike što ranije, jer je to kod starijih uzrastnih kategorija teško pos ći. Ako

već dođu u klub ili poduzeće sa stečenim radnim navikama, treba ih podržava i prilagodi specifi čnos ma koje traži znanost, gospodarstvo, umjetnost i sport, a kod kuće ili u školi se ne mogu steći. Radne navike su unutarnja načela čovječjeg djelovanja. Čitave nacije i regije ili uspijevaju ili su na dnu različi h svjetskih gospodarskih ili drugih ljestvica samo zbog dobrih ili loših radnih navika te zbog sustavnog ili površnog pristupa u bilo kojim dje-latnos ma. U tomis čkoj teoriji (moral svetog Tome) važnost navika je imala prvorazredan značaj, a kod kazuis čkog morala važnost se pridavala samom činu ili djelovanju. Površni čitatelj Biblije mogao bi zaključi da je rad Božja kazna. Bog je kaznio Adama nakon njegova neposluha, istočnog grijeha, rekavši mu: „U znoju lica svog kruh svoj ćeš jes ...“ Moglo bi se pogrešno shva da rad treba izbjegava , no on je krea vna i stvaralačka moć koja svima donosi ispunjenje.

133. Pedagozi, psiholozi, učitelji i treneri u sportskim društvima osim čiste stru-ke trebaju rješava i biološke i nagonske probleme mladih kada za to dođe

vrijeme. Najbolje je da to roditelji riješe uz pomoć škole, pa i crkve. Treba li ih pus bez kontrole i savjeta ili zaustavlja divljanje hormona kod mladih? Kod svakog od njih treba procijeni razinu emocionalne, intelektualne i mentalne zrelos , a ne samo spolne i fi zičke zrelos . Neka premladi ne ulaze u nepotrebne in mne avanture jer nisu potpuno svjesni svih posljedica koje to sa sobom neizbježno donosi. Priroda ne voli nagle i prerane skokove. Tko će se usudi reći da mladi osamnaestogodišnjaci ne znaju za postojanje ljubavi? Doduše, premladi ne mogu baš sve zna o vođenju ljubavi. To je fi ligran koji se izučava i ne pomaže

132


uvijek nadahnuće i improvizacija. Traži se struka vrsnog zanatlije, dubinska psihologija, in-spiracija poeta i čvrs na olimpijca, nikako ne bropletost, šeprtljavost i nervoza.

134. Potrebno je da treneri i igrači dogovore šifre kojima će u krajnjoj nuždi moći komunicira tako da ih pro vnik ne razumije. To mogu bi kako vrlo

kratke kodirane glasovne poruke ili tajni savje odaslani diskretnom ges kulacijom. To se zove komunikacija s distance (ac o in distans – Beruhrung in distans).

135. Neka treneri nikada ne zaborave kod članova kluba razvi životnu radost i njegove uzvišene snage, što je drugim imenom ljubav prema životu i ljubav

prema drugima.


Prejaka glazba izaziva umor i loše utječe na opću kondiciju. Najlakše ćete se nekome osve ako ga nagovorite da prije meča ili kakvog važnog nastupa sluša preglasnu glaz-bu. Bili smo svjedoci nekorektnih trikova kada se sa središnjih zvučnika prije meča, za vrijeme zagrijavanja puštala preglasna glazba gostujućim ekipama. Ona je, doduše, bila po njihovom ukusu, ali su igrači bili izmoreni i razdražljivi i prije i za vrijeme utakmice. Sve ih je smetalo i kod sudaca i kod publike, a i kod svojih suigrača. Bilo je mnogo suvišnih pogrešaka i isključenja zbog prigovora. Druga ekipa se, naravno, ugrijavala u drugoj šoj dvorani i psihički je mnogo bolje funkcionirala. To je provjereno i dokazano mnogo puta u praksi.

133

OSTALI VAŽNI ČIMBENICI USPJEHA

OSTALI VAŽNI ČIMBENICI USPJEHA

134


Hrvoje Horvat - Cveba s trofejima

135

ŠTO SU TALENTI?

14. ŠTO SU TALENTI?Preskočit ćemo razne oblike talenata kao što su talen za profi te, za ženidbe i udaje, za reklamiranje u „žu lu“, za preživljavanje s manjom mirovinom i plaćom nego što su troškovi života, za poštenje i domoljublje i nacionalnu svijest, „talen “ za ulaženje u Sabor ili Vladu bez ak vnog znanja ijednog važnog svjetskog jezika, pa čak ni završenog „pravog“ fakulteta, magisterija ili doktorata, a kamoli teorijske i prak čne stručnos u nekoj od znanos presud-nih za napredak države kako bi se njegovim odlaskom ostavio neizbrisiv koristan doprinos budućim naraštajima, poput svih ostalih glembajevskih talenata.

Nema kompletne teorije ni suvisle defi nicije o nadarenos i talentu. Znamo da on ipak određuje tko je od nas više ili manje kapaci ran. Činjenica je da su talen rani ljudi nepred-vidivi i jedinstveni u korisnos koju kreiraju lakoćom i urođenim darom. Veliki talen nisu proizvod vremena, trenera ili slučaja, oni navješćuju visoke rezultate svojim prometejskim djelovanjem koje okolina treba prepozna , brusi i pomaga . Među m, kao što svi odrasli kreatori i stvaratelji nisu bili nadarena djeca, isto tako nisu uspjeli ni svi mladi s potvrđenim potencijalom. Mnogi koji su se u mlados doimali velikim talen ma, kasnije su se pokazali tek plašljivim miševima u životnom bes jariju. Razvojni putovi su nepredvidivi i ovise o mnogim kombinacijama vanjskih i osobnih čimbenika, strukturi intelekta, zdravlju, ali i o okolnos ma. Što bi bilo od silnih rukometnih medalja bjelovarskog Par zana da se nije pojavio trener, rukometni fana k Željko Seleš ili da strukture vlas nisu napravile igralište? Ništa! Talen bi propali jer ne bi bilo pokretača, animatora koji bi ih okupio, organizirao, trenirao, razvio kod njih strast, oduševljenje, entuzijazam i dobio poli čku podršku i podršku publike. Nije bilo nikoga tko nije volio klub. No poslije, kada su nastale podjele…

Talen svojom neobičnošću, iznimnošću, novim idejama i lakoćom pos žu iznadprosječne rezultate bolje nego drugi koji imaju slične fi zičke i starosne karakteris ke. Talen se ne mogu izrazi ni manifes ra bez mo vacije, bez emo vnih faktora ili bez krea vnos kao novog originalnog stvaralaštva ili one koja će inicira , potaknu i drugima otvori nove mogućnos . Njihovo obilježje je i „manifes rana nadarenost“, a ne samo potencijalna nadarenost. Za sportsku nadarenost je od iznimne važnos posjedovanje kinestetske inte-ligencije. Pri svemu je bitno da se potencijalni talen predaju određenom sportu ili drugim ak vnos ma kroz duže vremensko razdoblje, što se naziva predanost i vjernost određenom sportu ili drugoj ak vnos . Bez dugotrajne upornos nema ništa.

F. Galton, Darwinov nećak, 1869. godine je ustvrdio da se talen ne stječu kroz život, nego da su urođeni. Do zaključka je došao tako da je istražio podrijetlo visoko pozicioniranih i

136


uglednih ljudi i ustanovio da se sklonost nekom talentu događa neprestalno iznova u is m obiteljima. Mi bismo rekli da iver ne pada daleko od klade. Od dvoje mudrih i inteligentnih ljudi rađaju se pametna djeca, a dvoje ispodprosječnih roditelja djeci će darova siromašniji duhovni ili fi zički miraz za startnu životnu poziciju. Svjedoci smo i da se od iznimno i izrazito inteligentnih parova rađaju čak i fi zički imbecili i potpuno mentalno retardirana djeca. Ne-savršena priroda se, na žalost, zna poigra s ljudskim sudbinama. S druge strane, djeca čiji roditelji baš i nisu uspjeli u životu naprave iznenađujuće dobre rezultate.

„Nisam nikada sreo“, kaže Skep k, „vrhunskog sportaša ili stručnog i uspješnog trenera koji nije inteligentan.“ Među m, ima puno intelektualaca koji su, na žalost, potpuno fi zički nespremni. Šteta! Jesu li pravi talen svjesni svoje nadarenos ? Nisu svi. Svjesni su samo oni koji su samouvjereni i kojima ne manjka samopouzdanja. Oni koji su ostvarili svjetski vrijedne rezultate nikada nisu sumnjali u svoj talent.

Za sve vrhunske sportaše i trenere je važno da osim iznadprosječne inteligencije (IQ) ima-ju i razvijenu EQ, emocionalnu inteligenciju. To su itekako veliki darovi prirode, talen . IQ ili tehnička inteligencija (inteligence quo ent) određuje intelektualni domet, odnosno rela vnu sposobnost i bistrinu čovjeka uglavnom se vodeći logikom, ali logika u životu nije uvijek presudna za uspjeh. Emocionalna inteligencija predstavlja ravnotežu između emocija i razuma. To je osobitost koja se razlikuje od akademske inteligencije kod koje su važne isključivo kogni vne sposobnos koje se mjere s popularnim IQ. Na emocionalnu inteligenciju utječu i emocionalna stabilnost, mo vacija, uklapanje u društvo i okolinu te upornost. Uporni i marljivi ljudi gotovo uvijek uspijevaju, pogotovo u sportu. Priličan je broj ljudi koji imaju visok IQ, pametni su na papiru, ali nemaju visoku emocionalnu inteligenciju. Poznato je da presudne odluke donosimo pod utjecajem emocija ili intui- vno. Sportaši s visokim IQ manje su uspješni od onih koji su nadmoćni u emocionalnoj

inteligenciji.

Emocionalna inteligencija, kao novija konfi guracija kogni vnih sposobnos , fokusirana je na samokontrolu, odnosno na odgođeno zadovoljenje, prepoznavanje svojih emocija i emocija pro vnika. Na taj se način uspješno upravlja svojim, ali i tuđim emocijama. Onaj koji raspoznaje tuđe emocije, ima druge u svom „vlasništvu“. Osobe s visokom emocionalnom inteligencijom imaju razvijenu i kontroliranu intelektualnu disciplinu. Emocionalna inteligencija utječe na samosvijest tako da znamo upravlja najboljim od-lukama i stvara samopouzdanje. Podiže i po če inicija vu i ne podliježe apa ji kada upadnemo u neuspjehe. Emocionalna inteligencija osigurava čitanje osjećaja drugih ljudi što omogućuje razvijena empa ja i konačno, snalaženje u mskom radu i društvenim odnosima.

137

ŠTO SU TALENTI?

Inteligentniji ljudi manje su podložni kardiovaskularnim boles ma (posebno na srcu), raznim nesrećama i suicidu. Više se bave sportom ili drugim fi zičkim ak vnos ma, manje puše, manje konzumiraju alkohol i druge opijate, zdravije se hrane i koriste sve ono što prodonosi boljem zdravlju. Rezultat je to najnovijih znanstvenih istraživanja.

Pogrešna je stara španjolska poslovica koja govori da je rad gubitak dragocjenog vremena i da je rezerviran za one koji nemaju talenta. To ne vrijedi ni za bogatu Andaluziju, nekadašnji europski raj, gdje je poslovica i nastala. Japanci pravilno uče u školama: „Japan je prirodnim resursima siromašna zemlja i mogu nas uzdići samo rad, znanje i talen .“

Jedna od značajki emocionalne inteligencije je samokontrola. Ona pretpostavlja upravlja-nje svojim emocijama tako da one olakšavaju i pospješuju trening i natjecanje, a ne da ih koče. Treba zna odgađa trenutno zadovoljstvo da bi se pos gao konačni zacrtani cilj. Treba zna pobjeći od emocionalnih opasnos . Samokontrola je obuzdavanje reme lačkih impulsa i osjećaja. Tko od nas ima toliko samokontrole pročita samo one stranice neke knjige koje su mu preporučene i obilježene kao pozi vne, a preskoči ili prekine s čitanjem tamo gdje počinje nemoralno ili ideološki nepodobno? Možemo li svlada zna želju prema zabranjenom? Bi li sladoled bio najbolja stvar da je zabranjen? Vjerojatno. Sigurno je bolji od cigarete, alkohola i droge.

Zašto neki stolnotenisači uporno žele izves svoj omiljeni „bekend side spin“ u najodluč-nijem trenutku meča? Zašto neki žele zabi „penal“ baš „lobom“, a vjerojatnost da uspiju je jako mala? Zato što im se stalno govori da se takve stvari ne rade jer su previše rizične, premda su atrak vno. Oni žele, usprkos svemu, dokaza da su pametniji od svih drugih, iako je računica jasna da će vjerojatno promaši jer se radi o „perverznom potezu“. Oni idu kontra omnes (pro v svake logike) da bi efektno završili ili ponizili pro vnika, a i do-kazali da sebe najbolje poznaju, iako su u zabludi. Radi se o nega vnoj tvrdoglavos , a ne upornos .

Lako je izmjeri emocionalnu inteligenciju pomoću, primjerice, pouzdanih i popularnih testova „čokolade“. Zadatak glasi: „Ako ne pojedeš čokoladu osrednjeg okusa dok se ne vra m, dobit ćeš tri vrhunske čokolade“. Što se događa? Većina odabire jednu čokoladu jer je važno dobi je odmah, jer nemaju samodiscipline. Slično je kada odlučujemo hoćemo li odmah pojes prevruće jelo ili ćemo pričeka da se ohladi. Isto se može primijeni na neke vježbe na treningu: ako se dobro odrade, bit će s mulacije ili nagrade, a ako se zabušava, onda ništa od nagrade ili će bi „penaliziranja“. Rezultat je da su bili uspješnija djeca ili sportaši koji su samokontrolom odbili pojes čokoladu odmah iako su bili jako gladni, ali pričekali su nagradu. To se zove racionalna sposobnost odupiranja impulsima.

138


Samo kada čovjek ima visoki IQ i EQ u „dublu“, osuđen je na uspjeh u sportskom i u prak č-nom životu. Tada ima velike predispozicije za fi zičko i psihičko zdravlje, slalomsko kretanje kroz međuljudske kvalitetne odnose (human rela ons), za sreću, zadovoljstvo i unutarnji mir te za bogat duhovni život. Samo obje inteligencije jamče da razvijenost osjećaja i razuma.

Bolje je da sportaš sam sebi odredi i zada ciljeve. Znači da ima samokontrolu dos ći dobre rezultate. On radi prema svojoj odluci i h jenju, doživljava to kao vlas to formiranje svoje osobnos . Tada to nije učinio pod pri skom trenera ili stručnog stožera, to mu nije naredio netko drugi, već se rukovodio samostalnom odlukom svojeg izbora s tragovima zadovoljstva. Njegove ciljeve svakako treba kontrolira struka. Dobro se sjećamo jednog od najboljih rukometaša svijeta, Cvebe Horvata koji je, prema svojoj želji, bezbroj puta nakon službenog treninga ostajao radi dopunske vježbe, dok su neki drugi željeli da trening što prije završi.

Japanci i Kinezi imaju IQ u prosjeku za 10% veći od ostalih jer je tes ranje uglavnom u grafi čkoj formi, a oni poznaju na suće ideograma pa tako i razmišljaju. Sjećate li se Kineza na natjecanjima? Ni u jednom trenutku, ni kada pobjeđuju ni kada gube nisu pokazivali osjećaje izrazom lica i mimikom. Bili su takozvane kineske maske s licima kao u najboljih pokeraša. Takva je samokontrola izluđivala pro vnike. Danas demokracija osvaja i njihova lica na kojima se mogu iščita mnoge emocije. Prvi puta su osjećaji prikazani na nekom religioznom kipu na srednjovjekovnoj katedrali u Riemsu. Do tada su lica bila neutralna, bez ikakvog izražaja. Umjetnik je na licu anđela Gabrijela prikazao prekrasan zarazan osmijeh.

Pravi talent je urođena i naslijeđena prirodna duhovna i fi zička predispozicija (ingenium) kojom priroda dik ra svoja pravila bilo u sportu, umjetnos , znanos , poli ci, organizaciji života (septem artes libelales). Fizičke i psihičke sposobnos se mogu razvija i napredova , ali is nski genetski talent može fermen ra samo do određenog manjeg stupnja. Sposobne lič-nos su tek homo habilis, ali pravi talen naginju genijalnos svojeg zanata. Je li nečija obilna zaliha talenata jamstvo za uspjeh ili barem lijek pro v neuspjeha? Korijen te riječi izveden je iz klasičnih riječi talanton, talentum što znači umni dar, inteligencija i riječi genius što označuje čovjeka posebnog, od rođenja dobivenog duha koji ga vodi i š i od čije inspiracije potječu originalne ideje i zamisli. Moć koja je uzeta sama za sebe je u stvari talent. Originalne ideje su zamisli koje se nalaze izvan empirijskih granica. Talent se, slično kao i genijalnost, sastoji od sretnih osobitos koje nas nikakva znanost i nikakva marljivost i volja ne mogu nauči , jer je talent ono što nazivamo duhom koji je izvoran, a ne izveden, odnosno derivatan, a upućuje nas na nove norme koje nismo mogli pronaći u prijašnjim primjerima. S l je sam čovjek, kao što je govorio Buff on. Što dijeli talen rane od genijalnih? Talen imaju izvanserijske, natprosječne sklonos , sposobnos i vješ ne i moć rasuđivanja koje su naslijedili i usavršili pa i kopirali od drugih, glavna osobina genija je originalnost i sasvim nove ideje koje drugi nisu imali.

139

ŠTO SU TALENTI?

Sposobnost da se dobivaju bodovi ili zabijaju golovi promjenom i adaptacijom igre u jeku boda ili napada tako da se ne igra šablonski, nego se koris svaka, i najmanja neopreznost ili najmanja graška pro vnika, zove se izrazi talent ili natjecateljska inteligencija. Kako bi rekli evolucionis , inteligencija je SOS mehanizam pomoću kojega se genski aparat prilagođava izvanrednim okolnos ma. Tehnički ispravne poteze, kondiciju i sigurnost u igri mogu nauči i svi marljivi i iznadprosječni natjecatelji, ali nekoliko puta u presudnim trenutcima odigra neočekivane, ali rezonske poteze kojima se pro vnik ne nada mogu samo izvanredni talen i upravo ih to izdvaja od onih koji su tek solidni. Is nski talen nadmašuju svoje učitelje. Kada od njih nauče ono što je potrebno, kreću svojim originalnim putem. Prosječni, osrednji neka još većim radom i disciplinom idu savjesno provjerenim putem, a ne da plivaju kuda ih voda nosi. Talen ranost se ne smije troši s hijski, već je moraju podržava iskustvo i mudrost.

Nisu u pravu oni koji dokazuju da je talent nevažan (Michael Hartman). Gen talenta nije pronađen, ali znanstvenici već dugo pokušavaju otkri tajnu darovitos . Vježba i samo vježba nije recept za uspjeh. I naš se Teore k u to uvjerio na pomalo dras čan način. Poveo je na trening skupinu odabrane, talen rane djece iz specijalne škole, one koji su u fi zičkim ak vnos ma odskakali od drugih u svojoj školi. Nakon puno truda mogli su samo pos ći eksplozivnu i repe vnu snagu i dobre rezultate u trčanju. Među m, kada je u pitanje došla kombinatorika, mska suradnja ili svladavanje složenijih vježbi i poteza, tada su vidno zao-stajali za drugima iz redovnih škola.

Neki talen se mogu razvi , malo je wunderkinda, emocionalna inteligencija se može po-boljša , okruženje u kojemu se odrasta je jako bitno, ali bez smisla i talenta nema vrhunskih rezultata. Dovitljivo je rekao naš Cinik jednom treneru: „Najprije pos gnite vrhunski rezul-tat, a onda ga ‘talen rajte’“. To je tek uvjetno točno. Marljivi talen i genijalci su rijetke pojave koje mogu osta vječno neotkrivene u tami, ali nikada neće zasja jer se nisu našli u vidokrugu znalačkih trenera. Neki će pak bi otkriveni, ali nikada neće zasja jer će osta poput nebrušenog dragulja zato što ih nije uzelo pod svoje i vodio dar neke vrijedne i struč-ne trenerske ruke. Vrlo je važno kada će, kako će i kojim tempom i snagom treneri (i svi učitelji i roditelji) svojim podukama, „drilom“ i pedagoškom prešom iz nečije talen rane, ali nezrele mlados zna iscijedi ono najvrednije: zrele rezultate. Ako se iscijedi prerano i nedozrelo, samodozrijevanje neće da ono najbolje, ako se pak prekasno preša, tada više nema vrhunske vrijednos . Isto je i s maslinovim uljem, vinom i svime u prirodi.

Srećom, nitko sa sigurnošću ne može predvidje kakva će bi bilo čija budućnost. Kada bismo sa sigurnošću znali sve o budućnos , kada ne bi bilo raznih utjecaja sa strane, bočnih vjetrova i iznenadnih promjena, tada ne bi bilo više nikakve povijes . Dokazano je da većina wunderkinda, jako talen rane djece, nije toliko uspješna kada odraste. Tu predispoziciju

140


treba zna iskoris desetljećima stručnog i upornog rada i uz mnogo sreće. Talen dolaze iz prirode, a nitko nije o njoj napisao ništa točnije nego što je napisano na čuvenom Izidinu hramu (Majke prirode): „Ja sam sve, ono što jest, ono što je bilo i ono što će bi , a moju tajnu ni jedan smrtnik neće otkri .“ Zato poštujmo i čuvajmo prirodne zakone!

Kada se potvrde rezulta ma, talen zaista zaslužuju poštovanje ili neki sličan oblik priznanja, ali uvijek treba vodi računa koliko je u m rezulta ma učešće vlas te marljivos , koliko je rezultat ostvarenih uvjeta za rad i napredovanje stvorenih od kluba, trenera, grada ili države, a koliki je udio samog talenta. Uglavnom to ostaje donekle neizvjesno jer je rezultat više čimbenika. Ipak, moguća je objek vna procjena. Dileme nastaju kada postoji nesumnjivi svestrani talent, a oni koji ga usmjeravaju odaberu ipak onu granu u kojoj je odličan, ali ne i najbolji. Tada nastaje obračun između onoga što se voli i onoga gdje bi se pos gli najbolji rezulta . Uvijek treba izabra ono za što postoje najveći potencijali, a ljubav i sklonos će se kasnije sami razvi jer u počecima nikome još nisu volja i želja toliko čvrsto urasle i ukorijenile se u nešto što se ne bi moglo promijeni s vremenom.

Dr. sc. Velimir Srića govorio je o selekciji kadrova u vojsci SAD. Kadete su nakon nekog vre-mena razvrstali u če ri kategorije: pametne i marljive su usmjerili da budu inženjeri, da se bave usavršavanjem oružja i logis ke; pametne i lijene su određivali da pohađaju visoke vojne škole za stratege; glupe i lijene su slali u pješaštvo da budu topovsko meso jer ih nije šteta kao ostalih. Uz „dril“ oni slušaju.

Preostala je skupina marljivih, ali glupih. Što s njima? Njih su izbacivali jer u svakom sustavu rade najveću štetu. Zato što su glupi uglavnom rade krive stvari, a zato što su marljivi rade glupos u prevelikim količinama. Najveća mana glupih, a i luđaka je njihova bezgranična ak- vnost. Kada bi se znali pritaji ili smanji svoju hiperak vnost, njihova glupost ili ludost se

ne bi toliko primije la ni bi toliko šte la njima i drugima. Oni se ne znaju pritaji i uspori , baš kao što loši plesači prave prevelike i prebrze korake, razgrću sve oko sebe, umjesto da usitne korake i uspore kretnje pa bi bili manje zamjetni.

Danas se naglasak uspjeha s inspiracije i talenta prebacio na iscrpljujući, sustavni i stručni rad, ali na duge staze, pogotovo u sportovima koji više nemaju komorna i salonska obilježja nego ih obilježavaju elemen akroba ke i atle ke. Naravno da su, uz sve nabrojano, potrebne i psihička stabilnost, sreća i slučajnost, jaka gene ka i dobro zdravlje. Sve se to mora amalgamira s upor-nim radom bez kojega sve pada u mutnu i divlju vodu niz vodopad i poslije čega nema spasa.

Kako otkri is nske talente? Jesu li oni rezultat genetskih osobina, navika i vrlina predaka? Sasvim sigurno se mogu iden fi cira samo an talen , ako je talent zbir kogni vnih, ali

141

ŠTO SU TALENTI?

i kona vnih sposobnos . Kao što voda poprima svojstva slojeva kroz koje prolazi, tako i čovjek poprima genetske osobine svojih predaka i kraja u kojem je rođen i živi. Ako su kroz dvije, tri generacije svi preci našega kadeta fi zički i intelektualno ispodprosječni, neće bi velikih rezultata. Sport će ipak i tu napravi poboljšanja i zato trebamo radi i s takvim an talen ma. Obratno, ako su prethodne generacije bile uspješne, zdrave, talen rane i dugovječne, to se genski prenosi i na potomke.

Skriveni su veliki talen s dragocjenom genetskom podlogom. Često sumnjamo da su baš oni fi zički potencijali i umni inteligen . No talen znaju bi i prgavi jer razmišljaju i gledaju na drugi način, ali njihov se način razlikuje od samovolje i nediscipline i lako ga je moguće odvoji . Neiskusni promatrač ne vidi talente zato što možda kao djeca nisu imali prilike razvi svoje mogućnos . Kada takvog nepripremljenog mladca vidimo među drugima koji su manje talen rani, ali su se stjecajem okolnos više bavili sportom ili nekom drugom ak vnošću, moguća je pogrešna procjena. Iskusno oko će primije onoga tko pod jed-nakim uvje ma bolje napreduje. Na žalost, potrebno je poznavanje dubinske psihologije i dubinskih socioloških istraživanja kojih je učinjeno vrlo malo ili nimalo. Sve je prepušteno paušalnim ocjenama gdje su moguće velike greške. Prave talente vodi i njihova intuicija koja je zapovjednik njihovoj inteligenciji, a razum je tek pozadinski vojnik izvršilac intui vnog talenta.

Skep kovo iskustvo kaže: „Još kao nejdžeri smo promatrali postupke svojih vršnjaka, ali i svih ostalih ljudi. Učili smo u knjigama, školama i slušali priče o velikim zločinima koji su počinjeni od prve pisane povijes pa sve do danas, na svim kon nen ma i među svim naro-dima, bez iznimke. Naivno smo smatrali da se to više nikada neće ponovi jer je posljedica nekih barbarskih vremena i da su sada kontrolni međunarodni mehanizmi toliko jaki da je svijest napredovala te da se takve pogreške ne mogu više događa .“

Krunski dokaz da smo u pravu je bila činjenica da nitko od nas nije nigdje oko sebe vidio potencijalnog zločinca u našem okruženju ni u svijetu po kojemu smo prilično putovali, sva-šta vidjeli i doživjeli. Sama idila. Ljudi gaje ruže, grade svoje domove, uče životne mudros , prate glazbu, bave se sportom, brižni su roditelji, idu u crkvu, posjećuju galerije i muzeje. Nema tu ništa loše. To ipak nije sve što je potrebno da se ne skrene i kada se poklope i stvore nega vni uvje za zločin, da se on i ne učini. Problem je rješiv samo uz jačanje morala, ljubavi prema svima i u svako vrijeme te u pozi vnom odgoju. Nega vce, baš kao i talente, moramo otkriva i na njih djelova na vrijeme. Lavater nije bio u pravu.

Puno lakše je odredi one koji ne mogu nikada nauči bi najbolji u svojoj generaciji. Oni su po prirodi, kod kuće i u školi s snu u kalupe, popus li su određenim formama, podlegli

142


su kompromisima i poslušni su, ali sebi, a ne treneru. Nemaju samodiscipline i uvijek nalaze sto ne raznih izgovora samo da ne izvedu neku od složenijih vježbi. Zabušavaju uvijek kada ih se ne gleda. I najmanja bolest im je izgovor za sve. Nikada nemaju pitanja u vezi struke. Prgavi su i umišljeni bez pokrića. Ako barem doslovno i pažljivo slušaju dobre trenere, ipak će uspje , ne baš do samog vrha, ali dovoljno daleko, jer za vrhunske rezultate je potrebna i njihova vlas ta krea vnost, sportska drskost i nepriznavanje svih autoriteta.

Naša je dužnost poš va prave talente jer su oni opća dobrobit i vuku naprijed. Obveza je talenata da proširuju svoje prirodne darove i da na tome rade sustavno. Talen svima moraju bi primjer kako bi i ostali, prosječni ili ispodprosječni, vježbom i treningom postali što sličniji njima. Pitanje je gdje je granica do koje se mladim talen ma trebaju tolerira i oprašta nestašluci. Nikada ne treba tolerira nerad i dokazano loš karakter. To uništava sve oko sebe, ostale dovodi u tmurno neraspoloženje i stanje po štenos , usporava duhovnu inkubaciju i inteligenciju kluba kao cjeline.

Na današnjem visokom stupnju znanos i tehnologije nema tog trenera koji može napravi vrhunskog igrača (čak ni ni kadeta ili juniora) ukoliko igrač nema radne navike, ako je po prirodi indolentan, po psihi fl egma k, preskače treninge, sklon je povredama i svim boles -ma, genetski skuplja salo, a nema nadnaravnu snagu ispravi tu biološku grešku pa bio on i najveći talent u pogledu usvajanja tehnički ispravnih poteza i pokreta, svladavanja tak čkih zamisli i psihe oslobođene treme ili anksioznos . Takav jednostavno nema dovoljan broj kvalitetnih treninga i ne može bi velikog napretka. Sustavan i stručan rad je prvi i obvezni uvjet za napredak.

S druge strane, netalen rani mladac koji godinama ne može usvoji tehnički ispravne po-teze i pokrete ukoliko nema urođenu brzinu i okretnost, munjevi refl eks, kojemu odluke nisu dovoljno brze, ne može razlikova različite rotacije pro vnika, ne može usvoji ubojite servise i slično, nema pobjednički mentalitet, ma kakva atletska fi gura postao, također nikada neće posta vrhunski igrač, čak ni u svojim dobnim kategorijama, ukoliko nema talenta. Talent je objek vna kategorija i struka je otkrije vrlo brzo, najkasnije nakon godinu ili dvije.

U današnja se vremena selekcija mora obavlja tako da se manje talen rani sportaši od-bacuju bez milos , ali poštenom procjenom, makar bili veliki disciplinirani radnici. Oni se uključuju u skupinu za rekreaciju, čekaju svoju priliku koja će im se stvori pozi vnim razvo-jem životnih okolnos , dopunskim privatnim satovima treninga ili roditeljskim naporima. U skupinu za rekreaciju uključuju se i izrazi talen koji ne dolaze redovito na trening i koji nemaju kulturu elementarnog ponašanja, poš vanja trenera i samodiscipline.

143

ŠTO SU TALENTI?

Talent je potrebno komple ra s urođenom brzinom, fl eksibilnošću, refl eksom i tjelesnom strukturom koja nije sklona povredama i čes m boles ma. Pravi talent se lako obrazloži a pičnim i svrhovi m, a ako se u praksi ne dokazuje i ne potvrđuje, samo je privid.

Stručno i sustavno treba radi s talen ranima, s onima koji su i marljivi i disciplinirani. Sve ostalo je gubljenje vremena i novca, a to si ni jedan ozbiljan klub ne smije dozvoli . Više nije vrijeme kada se naglasak pomaknuo s nadahnuća, inspiracije, lucidnos jednom riječju talenta na teške iscrpljujuće „rudarske radnike“, ma koliko god oni bili borci za izgubljeno do zadnje kapi. Rad, koliko god bio kvalitetan i uporan, nije dovoljan za velike domete. Ako netko nema brzinu ili munjevi refl eks kada odlučujuća razlika između postolja i četvrtog mjesta počiva na brzom reagiranju ili kašnjenju, tada od takvog možemo napravi tek solid-nog, ali nikada vrhunskog. Ono što znamo potvrdio je pozna karikaturist, umjetnik i sportaš Branko Medak: „Ne može se od govna napravi torta.“ Geno pski se ne možemo mijenja , ali feno pski možemo pod utjecajem okoline, prak čnih vježbi i duhovnog učenja.

Ni vrhunski talen neće daleko dogura bez stručnog, upornog sustavnog rada i mnogih natjecanja te ako ih zahva malodušnost i ako su „svileni“ tako da ih smeta svaka dlaka. Mogu čak prometejski kras i usvaja sve igračke tajne, ima dva ili tri najbolja poteza na svijetu, ali ako nisu mogao otkloni bar jednu svoju ozbiljnu manu koju su svi prepoznali, neće uspje . Pro vnik će uvijek koris i napada samo ono što je najslabije. Potrebna je istočnjačka fi lozofi ja, azijatska koncentracija, psiha i brzina reakcije te disciplina u igri (iako su nešto manje marljiviji od Europljana i Amerikanaca) udružena s europskim atle zmom, stručnim radom i improvizacijom te s američkom organizacijom i načinom fi nanciranja.

Talen ma se divimo i pam mo njihove poteze i prenosimo ih drugima. Neki uporniji i ma-nje talen rani povremeno pobjeđuju, ali nas ništa od njihove igre nije oduševilo, a kamoli ushi lo. Zato je njihova shematska, predvidiva igra samo razumski, eventualno iskustveni, ali nikako ne i duhovni pojam.

Nadahnuta igra kojom nas časte talen je i estetski zanosna i lijepa. O lijepom nema znanos ni je može ikada bi . Mjerilo ukusa se ne može odredi pomoću nikakvih normi. Vrijednost sporta i umjetnos cijeni se prema dojmovima i u scima koje ostavljaju na dušu. Tu je sport hendikepiran, kao i neke lijepe umjetnos , primjerice glazba, jer na nas djeluje samo onime što vidimo i doživljavamo dok traje i nikakvo snimanje ne pomaže da bi se sačuvalo od toka vremena jer rezultat poslije magnetoskopa nije neizvjestan. Reprodukcija nikada nije kao ono što doživljavamo uživo. Napro v, likovne umjetnos stvaraju proizvod, sliku, kip ili nešto čemu se ponovo možemo vraća i uživa . Slika ima trajni, a glazba i sport prijelazni, tranzicijski dojam sve dok se iz naših sjećanja ne izbriše viđena ljepota.

144


Čuvajmo se roditelja koji nam dovedu dijete i kažu: „Nije mi do vrhunskog rezultata, nego je važno da se dijete bavi nekakvim sportom, da nije na ulici, da se ne deblja, da se socijalizira u klubu, da stekne nove prijatelje.“ To je dobro samo sa stajališta roditelja, ali nije dobro za klub i šire. Takve igrače treba uključi u skupinu za rekreaciju ili u amatere. Neka igraju racionalnom ru nom, ekonomično i šablonski. Roditelji ne mogu objek vno ocijeni talente svoje djece. Bolje je da to učine nezavisni, neutralni stručnjaci koji imaju više iskustva s velikim brojem djece. Nije dobro kada neki roditelji žele stvori „superdjecu“, a na kraju stvore „superprobleme“. Is nski talen će sportsku borbu pretvori u nadahnutu igru s puno imaginacije, vica i novih ideja kao produkt njihove autokreacije i autoeternizacije. Pravi talen nisu proračuna i nikada se ne oslanjaju na matema čku ili šablonsku logiku, nego na fantaziju, kreaciju i intuiciju. Ideje i provedbe apsolutnih talenata vrednije su od svih prepreka i nedaća iz okruženja i zato im treba pomoći da se što prije odvoje od medi-okriteta, jer nas samo izvanserijski ljudi mogu povući najbrže naprijed u svim područjima ljudske djelatnos . Važno je da se svako od nas pri odabiru svojeg životnog poziva ili sporta obračuna sam sa sobom, da izabere ono za što je najsposobniji i najbolji. Izabrano ne smije bi nešto nevažno ili nešto za što ćemo zaključi da ne možemo volje tek nakon mnogih izgubljenih godina.


Nullum magnum ingenium sine mixtura demen ae fuit. Svaki je veliki talent imao u sebi ponešto ludila. (Seneka)

U školama trebamo nastoja od talenata stvara Da Vincije, enciklopediste, a u sportskim klubovima stvarajmo Einsteine, specijaliste. Kompletne ličnos su mul discipliniraniji i cjenjeniji, a uski vrhunski specijalis više zarađuju.

Po svojoj vokaciji i defi niciji darovitost zah jeva raznolike talente. Oni su uglavnom dobri u svemu, samo kada bi imali dovoljno vremena. Priglupe obično ne zanima ništa vrijedno, a samo rijetki od njih su ipak monotalen .

145

PSIHIČKA STABILNOST U SPORTU I U ŽIVOTU

15. PSIHIČKA STABILNOST U SPORTU I U ŽIVOTUPsiha je nevidljivi, ali zamršeni pra lac svakog jela. Ona je jača i pametnija od svakog mišića, svake te ve i svake kos jer cijelim jelom upravlja preko emocija, inteligencije, hrabros , anksioznos , savjes , samopouzdanja, intuicije, ins nkta. Psiha (duša, duh, um, pneuma) je cjelina i kombinacija svjesno-nesvjesnih sadržaja i reakcija. Ona traži da se prilagođeni samome sebi uklopimo u socijalnu sredinu, u realni svijet koji nas okružuje. Psihički jaka osoba je ona koja je pokorila vlas te duševne mehanizme i na taj način ovladala visokom razinom individualne slobode. Psiha koordinirano upravlja sa 600 mišićnih skupina, 206 kos ju, preko 150.000 km živčevlja u našem jelu i oko 2,5 milijarde otkucaja našeg srca u prosječnom životu. Ne upravlja jedino izravno mišićima probavnog trakta, ali utječe na kvalitetu njihove funkcije. Tajna izdržljivos je u mišićima i odnosu snage prema tjelesnoj masi, ali bez naredbi iz glave dolazi do blokade ili kočnica da se ak viraju u potpunos i ustrajno. Sav naš vidljivi ili skriveni vanjski red ili nered, kao i uspon ili degradacija duhovnih dosega, dolaze iznutra u svoj svojoj datos . Mozak nas upozorava da nešto nije uredu kod velikih napora, a na nama je da ga ne slušamo jer znamo da možemo više. Mozak se javlja, opominje i galami na nas kroz bol i patnje, ali psihički jaki ne misle na te granice ako su iskustveno savladive. Čovjekov nervni sustav je nešto najsofi s ciranije, najsavršenije, ali i najkompliciranije što su Bog i Priroda ikada stvorili. „Duh je onaj koji oživljava, a jelo ne ko-ris ništa.“ (Iv 6,63). Uis nu, psiha održava ili pobjeđuje jelo, a jelo je slabije od psihe.

Uzaludne su nam sve godine upornog fi zičkog i tehničkog rada ako nemamo psihičke čvrs -ne. Tek onda kada u potpunos ovladamo svojom psihičkom i duhovnom energijom, moći ćemo op malno iskoris sve svoje fi zičke mogućnos , jer je tjelesni odgovor ovisan o podražajima koji dolaze iz psihe (u Knjizi Postanka 2,7 zapisano je da je čovjek sastavljen od dva elementa: praha zemaljskog i daha života). „Tijelo se nalazi u nama, a ne mi u jelu.“, govorio je mudri Maharishi Mahesh Yogi, tvorac transcendentalne meditacije. Da bismo te činjenice shva li i znali ih iskoris , moramo dobro poznava psihičku i emocionalnu struk-turu svakog igrača, a ta anamneza se ne smije temelji na trusnim hipotezama, istrošenoj logici i skrivenim is nama, nego naprosto moramo zna svačiju duhovnu građu utemeljenu na čvrstoj stvarnos kako bismo takvu psihu mogli učinkovito uporabi i još više ojača .

Neka nas pri tome ne obeshrabri što se psiha ne može sasvim jasno defi nira samo po svojim vanjskim reakcijama i manifestacijama, nego je potrebno upozna i intrapsihičke reakcije. A to je pronalaženje odgovora u nama samima analizom zdravih i nezdravih, pozi vnih i nega vnih

146


reakcija, otkrivanjem lažnih i pravih vrijednos i mo vacija sve do prikrivenih podsvjesnih mrklina. I na Apolonovom hramu je uklesana dokazana mudrost: „Upoznaj samog sebe.“ Što nije lako jer je čovjekova nutrina često slojevita. U mnogim ljudima postoji više različi h, to jest samo podijeljenih ličnos , pa je teško predvidje koja će od njih izaći na površinu. Sami pred sobom skrivamo svoje nega vne strane, nismo uvijek u stanju sami sebi baci is nu u lice. Bismo li trebali upozna i nutrinu drugih s kojima smo mnogo manje nego što smo sami sa sobom? Da, moramo zna s kim imamo posla. Naučimo se čita kakva životna iskustva skrivaju pojedine bore na licu, žuljevi na rukama, položaj držanja glave i cijelog stasa, mekoća ili oštrina pogleda, odlučne ili senzualne usne, boja glasa te način i kvaliteta osmijeha. Takvom preciznom introspekcijom najbolje ćemo pokrenu samo naizgled neobjašnjive uzroke svojih i tuđih presudnih poteza i životnih reakcija, iskrenost ili laž. Odaje li netko ili skriva svoju pravu narav, osobine ili namjere vanjš na lica, grimase, geste i ges kulacija ruku ili se sve da jasno iščita pažljivim promatranjem svih detalja i na nesavitljivoj osobi?

Zdrav čovjek je odgovoran za svoje postupke jer svojom voljom može kontrolira funkcije, ekscitacije (uzbuđenja) svojih neurona u mozgu, a svjesni um kontrolira nervna događanja i u samom sebi nalazi psihološko sidro. To je prvi objasnio neurofi ziolog i nobelovac J. C. Eccles. Ekscitacijski neuroni uzrokuju uzbuđenja, a inhibicijski transmitori izazivaju kočenja naših reakcija koje su tek dijelom uzrokovane automatskim refl eksnim radnjama. Nije do-voljno da znamo prepozna takva stanja, moramo zna i htje sami sebe nagrađiva , ali i kažnjava kada je to potrebno.

Myers i Briggs su utvrdili indikator pa osobnos , takozvani MBTI. Oni su tumačili da bismo lakše shva li i podnosili međusobne razlike ljudi ako bismo shva li načine na koji sebe pred-stavljamo vanjskom svijetu introver rano ili ekstrover rano. Podijelili su ljude prema šesna-est različi h pova osobnos . Vrsni treneri i rukovoditelji znaju kojem pu netko pripada pa im, ovisno o tome, namjenjuju zadatke. Primjerice, oni koji pripadaju pu ESTP, odnosno koji su ekstrover rani senzibilni ljudi, koje misle i percipiraju i vješto rješavaju iskrsle pro-bleme, idealni su za sport. ESTJ povi su ekstrover rane, čulne osobnos koje misle i dobro prosuđuju pa su zato idealne za rad u upravama klubova i općenito za upravljanje drugim ljudima. INTJ povi su introver rane, intui vne, misleće i prosuđujuće osobe, odlučne su i uporne, domišljate su i originalne. Takvi sportaši trebaju izmišlja nove servise, nove poteze i nove varke. ISFJ povi su zahvalni da predvode trčanje, razgibavanje i zadaće koji drugi obično izbjegavaju, savjesne su i pouzdane (S je kra ca od sensing čulnost, J od judgment prosuđivanje, P znači percepciju, T znači thinking razmišljanje, I znači introver ranost, a F znači feeling osjećaj). Za detaljnije upoznavanje sa svim drugim osobnos ma upućujem na autore, ali i na neke druge psihološke instrumente kao što su Mul phasis Personality Inven-tory-2 (MMPI-2) i Million Clinical Mul axal Inventory-II (MCMI-2). Nakon dugog iskustva u

147


civilnom i vojnom rukovođenju i u radu s različi m ljudima s kojima smo zajednički „pojeli barem kilogram soli“ i u različi m okolnos ma nećemo gotovo nikada „fali “ u procjeni. Mnogo lakše i preciznije ćemo procijeni i defi nira druge nego same sebe.

Za vrhunske rezultate nisu dovoljne, ma koliko dugo trajale, savršeno planirane i odrađene fi zičke i tehničke (visinske, nizinske, dubinske ili ine pripreme) ako nije stvorena psihička stabilnost. Samo pod velikim psihičkim pri scima saznat ćemo koliko zaista vrijedimo i od kojih i kakvih materijala smo sve komple rani i izgrađen. Kvaliteta, vrijednost i karakterne osobine svakog čovjeka najbolje se određuju po njegovom vladanju u presudnim, odluč-nim trenutcima. Važno je da pos gnemo prirodno zadovoljstvo kao odraz realnih želja i zdravog funkcioniranja tjelesne energije. Da, život je psihološki razumljiv i nije kompliciran onima koji opravdanja i krivice nalaze u sebi. Alkoholičar će opravdanje traži u nesretnom životu, u genima, lažov u svojoj lukavos i slično. Psihu je teško promijeni brzo i naglo jer je to komplicirani duševni proces. Mora se radi uporno na pozi vnoj promjeni, umno i duhovno. No nagla promjena psihe moguća je ponekad zbog nekog krupnog, važnog događaja u životu i tada se donose velike i trajne odluke. Najgore je kada imamo posla s nekima koji u kratkom vremenu nekoliko puta padnu u depresiju i dignu se u euforiju. Dobro je ako znamo tuđe reakcije na neke pojave. Tada im se ipak možemo prilagodi , ali ako ista osoba različito reagira na iste podražaje, tada je to ozbiljan problem i za nas i za nju. Ovdje ćemo prvenstveno govori kako da podnesemo razne oblike stresova, fobija i anksioznos ili kako da ih izbjegnemo, ne samo da psihički ne potonemo nego da i ojačamo svoju, ali oslabimo pro vničku psihološku obranu. Da se osje mo svojim i ko-načno shva mo da se samo radom na jelu, ma koliko stručno bilo, neće pos ći vrhunski rezulta . Jačanje, odnosno mijenjanje psihe na bolje, nikako nije suvišni trud i nepotrebni dodatak poput šestog prsta, nego je slaba psiha slična majstoru koji nema barem dva najvažnija prsta, i to palac i kažiprst na obje ruke. U tome treba traži odgovore zašto smo u Francuskoj osvojili tek treće mjesto u nogometu, a imali smo najbolje pojedince, zašto Blanki treba toliko dugo da postavi svjetski rekord u skoku u vis, a ima daleko bolje fi zičke predispozicije nego dosadašnja bugarska rekorderka. Zašto ima daleko najbolji prosjek skokova i najveći broj osvojenih mi nga i prvenstava, ali ipak ne pobjeđuje onda kada je najbitnije (Olimpijske igre)? Zašto najbolja skijašica svih vremena odustaje od daljnjih nastupa u najboljim natjecateljskim godinama, a mogla je barem još deset godina osvaja trofeje i medalje i stjeca novac i slavu? Odgovor je u tome što se u jednoj te istoj osobi trenera nije našao i „fi zikaner“ i dubinski psiholog. Ako više ljudi radi podijeljeno i odvo-jeno, neće bi potpunog uspjeha jer je potrebno primijeni mul disciplinarno znanje na svakoj pojedinačnoj osobi, ali u pravo vrijeme. Ako s određenim sportašem u različitom razdoblju njegovih priprema, stresnih utakmica, poraza i pobjeda radi više trenera nakon povreda, trenutaka euforije i ostalih ključnih životnih prijelomnica, tada neće bi potpu-

148


nog uspjeha. Psihološka i psihička doza „lijeka“ ima najbolji učinak ako se terapija daje u točno određenoj potrebnoj količini u točno potrebno vrijeme, kao što i kemijski lijekovi (tablete, pilule, injekcije) imaju puni učinak samo ako se poštuju količina i vremenski ritam uzimanja. Nabrojio sam samo neke slučajeve u kojima se moglo i moralo osvoji , a izgubila se odlučna meč lopta, a takvih slučajeva ima na suće. Za plivanje, primjerice, nisu toliko važne psihičke pripreme. Zašto je uspio nogometni trener Wenger, inače ro-đen u francuskom selu Du enheimu? Kao trener nogometnog kluba Arsenala, „topnika“, osvojio je dvostruku krunu Premier leaugue i FA cup 1998. I 2002. Godine. Jedini je trener koji je u Premier leaugue jekom sezone ostao neporažen. On svoje uspjehe zahvaljuje, kako kaže, prak čnom znanju iz psihologije. Već kao mali je u roditeljskom kafi ću susretao razne pove ljudi i upoznavao njihove karakterne osobine, dobrotu i okrutnost, način na koji međusobno komuniciraju, kako jedan drugome pomažu ili se međusobno prepuca-vaju i jedan pod drugim kopaju jame. Slušao je, naravno, najviše o sportu, nezaobilaznoj temi svih gos onica, h najauten čnijih i najiskrenijih katedra demokracije, i tada učio, procjenjivao i provjeravao. U njemu se ujedinila nogometna struka i znanje prak čnog psihologa, pa i psihijatra, jer je znao i razumio sva duševna i emocionalna stanja svojih sportaša, a znao je i kako proves potrebnu terapiju. Teore k je odrastao uz „bunker“ u kojemu se dan i noć „na crno“ točio alkohol vino, rakija i ostala pića. Kartalo se za velike novce i svirala glazba svih žanrova. Tamo su dolazili razni likovi, od običnih čes h težaka i nadničara preko obrtnika i činovnika pa do aktualnih ili propalih akademskih građana, sportaša i umjetnika raznih profi la. Bilo je tu različi h poli čkih opredjeljenja od zagovornika istoka do ljubimaca zapada, starih par zana i njihovih potomaka, ali i ekstremno desno orijen ranih. Tamo je učio i gledao kako neki propadaju moralno i fi nan-cijski dok su drugi uspjevali. Pra o je koje su knjige i udžbenike čitali uspješni, a što nisu čitali propalice. Posuđivao je knjige od njih, od Biblije i Kur’ana do Kapitala i Staljinovih i Titovih knjiga, od fi lozofi je do umjetnos , od astronomije do geodezije i graditeljstva, a donosili su i zabranjenu emigrantsku literaturu i slično. Saznao je zašto su neki često robijali zbog svoje naravi, temperamenta ili odgoja, a neki su bili vrlo čes i samozatajni i dobivali pres žne nagrade, osvajali trofeje. Svi su u kriznim razdobljima života „lokali“. Zato je Eklek k i postao danas rijedak univerzalan intelektualac. Sve ga je zanimalo, ono za što nije imao sklonos , a još više ono za što je imao talenta. Ponavljao je razred, imao popravke, izbacivali su ga iz škole, ali je kasnije bio najbolji maturant i postdiplomac u generaciji. Sam se školovao svojim dopunskim radom od srednje škole preko fakulteta do završetka magisterija. Dobio je mnoge nagrade za doprinos gospodarstvu i unaprjeđenju sporta. Ipak, više ga je ljudi mrzilo nego voljelo jer je od njih bio markantniji i jači, fi zički i intelektualno. Neopravdano su se bojali da će smeta njihovim inferiornim sitnim dušica-ma u njihovom napredovanju, bogaćenju i karijerama koje nisu zaslužili. Nije znao nikoga mrzi ni mu smeta na putu. Zato što sam od njega dosta naučio, često ga ci ram.

149


Samo potpuna suradnja glave i mišića dat će visoke rezultate. Pri tome je „gazda“ duh, odnosno psiha kojoj je naredbodavac mozak, a jelo je podanik koji mora i želi sluša naredbe. Psiha itekako sudjeluje u svim slabos ma i podvizima jela. Cilj je da mišići budu podanici psihe, a ne suprotno, kako se vrlo često događa. Zato je važna harmonična suradnja između psihe i jela, jer je sigurno da motorika mišića ovisi o psihičkom stanju. Još su najstariji liječnici (Zalmiksid) govorili da nije dobro liječi oči ili uši bez da se liječi cijela glava ili liječi glavu bez cijelog jela, a jelo je nemoguće izliječi bez da se izliječi duša (psiha). Najlakše je i najučinkovi je djelova-nje na emocionalno nestabilne i agresivne osobe bez jake psihičke otpornos jer se preko njih može zagospodari njihovom voljom čak i bez uporabe nekog jačeg mentalnog ricinusa.

Usijane glave i emocionalni natjecatelji teško pobjeđuju sebi ravnog pro vnika. Dobar igrač se nikada ne nalju toliko da zaboravi svoju tak ku i da bodove odigrava iz očaja ili površno. Jesu li uravnoteženi oni koji su konstantno zlovoljni? Cinik bi rekao da jesu, jer je lakše vla-da i komunicira s njima nego onima koji u roku od nekoliko sa više puta nekontrolirano i bezrazložno mijenjaju svoje raspoloženje. Jedna te ista senzacija ili vanjski po caj ih danas raduje, a sutra smeta. Važno je da znamo što neku osobu smeta, a što veseli, da ima iste kriterije kako bismo znali kako se postavi .

Kako ćemo zagospodari svojem jelu, a posebno lokomotornom sustavu? Pronađimo uzroke zašto neki u svojoj karijeri odustaju prerano, a neki uz neuvjerljiva objašnjenja odu-staju na vrhuncu karijere kada ih se svi konkuren boje i kada bi još sigurno mogli osvoji pregršt olimpijskih ili drugih medalja. Neki će na desetke puta za redom pobjeđiva sve svoje pro vnike na vrlo uglednim natjecanjima, ali neće samo onda kada je najvažnije. Čak i najop mis čniji ponekad zapadnu u depresiju ili nemaju svoj dan. Čak je i veseli i razigrani Mozart, koji je volio C-dur ili Es-dur, u molu, za koji se govori da je tonalitet žalos i smr , napisao više simfonija i ostalih glazbenih formi.

Psiha je u cijelos duhovna supstanca, nema osobine jela i zato je bitno različita od njega. Psiha (duša) je nevidljiva, ali svakom tjelesnom segmentu daje snagu. Ona djeluje u jelu baš kao što je djeluje svijetlo u zraku jače ili slabije. Psiha je nepotkupljivi ključar jela u kojemu je zatvoren čovječji mentalni sklop. Pogrešno misle oni koji smatraju da je jelo grobnica ili kavez psihe pa da o njemu ovisi kada će je pus van. Nikakvo „bildanje“ jela ne može „nabilda “ naš duh. Na psihi treba mnogo teže i dugotrajnije radi , ali su i rezulta vredniji. Lakše je, naravno, psihički očvrsnu urođenog op mista nego neizlječivog pesimista, premda pesimizam sam po sebi nije ni grijeh ni bolest. Ekstremni pesimizam s kroničnim manjkom serotonina kao transmitera u mozgu određena je psihička devijacija. Naučimo sebe i druge da znaju pomiri suprotnos u sebi, da se slože sa svojim postupcima. Mnogi koji šeću potpuno, nerviraju sebe razmišljajući o svojim crnim mislima, umjesto da odaberu pozi vnu temu i nametnu je umu.

150


Funkcije psihe su u prvom redu razum, pamćenje, mišljenje, h jenje ili volja, a to ne ovisi o strukturi našeg jela (intellectus, memoria, voluntas). Mnogi su iznimno jaki u jelu, a pre-slabi u duhu i obratno. Analiziranje i tumačenje raznih stanja čovjeka ne smije bi površno kako se ne bi dogodile loše posljedice.

Samosvijest je vrlo važna natjecateljska i ljudska osobina. To je voljna kontrola nad našim ponašanjem i znači da objek vno znamo procijeni trenutačne vlas te sposobnos i do-mete te razvija realan osjećaj samopouzdanja i znanje samodefi niranja. Treba donije ispravne odluke prema tome što osjećamo i kako se osjećamo u određenom trenutku.

Samodisciplina je usko vezana uz emocije. Svi imamo velike želje, ali njihovo ispunjavanje ovisi prvenstveno o našoj volji. Samodisciplina pokazuje koliko uspješno vladamo sami so-bom. Odustajanje od realnih i ostvarivih zadataka ili planova je defi cit naše samodiscipline. Samodisciplina je spona (link) između zadanih i ostvarenih želja, ciljeva ili planova. Ovisna je o ustrajnos , žrtvovanju, upornos , strpljivos . Važno je da naša psiha nadjača jelo. Zato su za uspjeh potrebni i višegodišnji napori, često i jednolični monotoni. Samodisciplina je također i kontrola divljanja urođenih nagona koji nas katkada nadjačaju jer čovjekova evolu-cija još nije završena budući da smo rezultat prirodnih i socijalnih suprotnos . Usijane glave i emocionalni natjecatelji teško pobjeđuju sebi ravnog pro vnika. Dobar igrač se nikada ne nalju toliko da zaboravi svoju tak ku i da bodove odigrava iz očaja ili površno.

Samopouzdanje i samovrednovanje su oblici hrabros kojemu su temelji u vjerovanju u svo-je sposobnos , svoje vrijednos i svoje ciljeve. Imaju korijenje u istom tlu i rastu pod is m suncem. Oni su polazišta za sve ljudska ostvarenja i vrlo snažni osjećaji svojih mogućnos . Ljudi koji su puni samopouzdanja su sposobni donosi čvrste odluke usprkos utjecajima i pri scima sa strane. Mogu se i žrtvova za ono što je pravedno i ispravno. Usude se, kada je to potrebno, iznije i nepopularna stajališta, bez obzira što se većina trenutačno ne slaže s m gledištem. Bez samopouzdanja nema ni prave mo vacije. Ono je važna komponenta naše ličnos i psihičke osobnos . Bitna je sastavnica našeg karaktera. Samopouzdanje kao pozi vni efekt očekivanja je suprotnost očajanju koje je apsolutno nega vni efekt očeki-vanja. Loše djeluje na ostale kada članovi kluba nisu na okupu, kada neki nedostaju na treningu ili neki dragi ljudi prestanu bi članovi kluba. Moramo ima osjećaj pripadnos , a onda ćemo ima i osjećaj sigurnos i samopouzdanja. Ako zajednica, kao cjelina, ima samopoštovanja zbog, primjerice, uspjeha u sportu, gospodarstvu, znanos , kulturi, uspje-ha u obrambenom ratu, tada i pojedincu raste samopoštovanje, odnosno samopouzdanje. Čovjek više ne sumnja ni u sebe jer je i on dio te zajednice.

Za ilustraciju, bajka o svemoćnom čarobnjaku iz Oza autora L. Franka Bauma kaže: Nekoliko

151


nesretnih kreatura, koje su slučajno nabasale u čarobnu zemlju Oz, saznale su da se mogu izvući jedino uz pomoć čarobnjaka koji će Lavu vra hrabrost, Strašilu podari razum, drvo-sječi Limenku emocije, a izgubljenoj djevojčici pomoći da se vra u svoj zavičaj. No kada su već ostvarili svoje želje, saznali su u čudu da je čarobnjak običan čovjek kojega su tek nesret-ne okolnos primorale da izigrava čarobnjaka. Cilj (i poruka) bajke je već pos gnut jer su svi već bili spašeni zahvaljujući vjerovanju u moć čarobnjaka koji im je udahnuo samopouzdanje i uvjerenje da sami mogu riješi svoje sumnje i svoje probleme. Samopouzdanje je kada vjerujemo i u nepozna dio sebe. Pesimizam je uvijek suvišan. Kao što narodna mudrost preporuča, moramo bi gazde pod svojom kapom, i svaki liječnik mora bi op mist, zrači osmijehom i mora bi duševno potpuno zdrav.

Volja nije isto što i želja, u životu, pa ni u sportu. Sva živa bića posjeduju veći ili manji uređeni stupanj volje ili krea vnos . Volja ipak nije najvažnija od svih naših moći iako se prirodni jek giba od uma prema volji. Kao što je ak vno ispred onoga što je pasivno, tako je i um

ispred volje, baš kao što je i pokretač ispred onoga što se pokreće. Schopenhauer je možda pogrešno za glavni predmet svojeg fi lozofi ranja uzeo volju kao ono što samo po sebi jest i što proizvodi sva bića, a ne najveće teme europske misli um ili bitak. Nije dovoljno ima samo volju za sport za umjetnost ili bilo kakvu drugu ak vnost. Volja ne pokreće, nego čak i koči različite impulse koji su nezavisni od nje. Tu je utjecaj volje nega van i zbog toga što um može volju učini pasivnom ili nemoćnom. Zadaća volje nije stvaralačka, nego ima tek korek vnu ulogu. Mo v je taj koji pokreće i vuče, pozi vno ili nega vno.

Ako nemamo volju i h jenje, um nije koristan. Ne brkajmo volju i želju. Volja katkada traži i dosta gorkih odricanja, a želja teži za užicima. Što će prevlada pelin ili med? Duh bi, kao um, ostao samo kao ideja i odluka koja se ne bi mogla realizira bez volje. Volja je, dakle, ovisna o umu, a ne o moći. Drugim riječima, volja je most između uma i moći. Da bismo govorili o nadi s pokrićem, a ne o nadi s utopijskim predznakom ili o dogmatskoj kategoriji, potrebna nam je, uz snagu, i volja.

Volja i energija trebaju djelova sinkronizirano, istovremeno. Tada je volja jača od svega ostaloga i sve se pod njom ruši. Samo uz takvu volju koris i dobra tehnika. Volja je ponekad beskorisna, čak je i smetnja kada se trebamo opus , a to nam ne uspijeva. U tome su se složili i svi velikani psihologije koji se nisu baš uvijek slagali u svemu.

U svakom sportašu treba po ca primum mobile i spiritus movens na najbolji način, već prema tome čega ima najviše u njegovoj prirodi, tako da sportaš čak i „dril“ shva kao da je to njegova slobodna volja. Treba prepozna njihovu glavnu sposobnost jer u nekih ima više razuma, u drugih više hrabros , a u trećih više upornos i rada.

152


Sport je, osobito u fi ksu kada se lomi rezultat, bitna antropološka, a prvenstveno psihološka preslika za razumijevanje bi jedinstva naše psihe i našega jela. Koliko smo se suća puta naslušali: „Vodio sam sve do pred kraj, bio sam bolji, a izgubio sam.“ Glupost! Bolji je bio onaj tko je izdržao do kraja. Sport nam zato jača sarx i otvara ključanicu za razumijevanje i jačanje psihe. Akvinac je govorio: „Odličnija je snaga glave nego udova.“ Dobri ili loši rezulta- su vidljivi samo oku neiskusnih i nestručnih, a uzroci su vidljivi samo psihi. Kada vidimo da

je netko odigrao nelogično ili pogrešno, a ne znamo zašto, ne tražimo uzroke samo u jelu. Rem viderunt, causam non viderunt (Vidjeli su rezultat, ali nisu vidjeli uzrok). Puno se bolje vide mnogi odgovori i otkrivaju kroz malu ključanicu nego kroz širom otvorena vrata.

Sportskim svladavanjem agresivnos , smirivanjem tenzija, bijesa, frustracija i niskih uda-raca, težnje za nezasluženom slavom i moći da vladamo drugima pronalazimo modalitete izmirenja sa sobom i s drugima izbjegavajući konfl ikte u svojem okruženju i u svijetu. Men-talna čvrstoća treba bi jača od sportskih i svih vanjskih udaraca. Čistu glavu imaju uvijek psihički jake osobnos . Važno je da upoznamo same sebe, a onda ćemo lako doći o do ostalih spoznaja (cognosce te ipsum).

U sjećanju će mi osta polaganje ispita na raznim fakulte ma ili učiliš ma. Sportaši su sa zanimanjem promatrali nervozne reakcije nesportaša u hodniku prije ulaska u profesorski kabinet. Dok su se oni preznojavali, mi smo proučavali njihove smiješne reakcije i strahove koje su imali zato što ih sport nije naučio da se nose s takvim ekstremnim stanjima koja su za nas bila normalna. Mi smo sto nama puta igrali u fi ksu, pucali ili branili „penale“, često bili u situacijama „bi ili ne bi “. Znali smo to riješi i odgovarali smo na ispitu bolje nego što smo znali i naučili, dok su ostali zaboravili i ono što su znali jer su se naprosto zablokirali. Mi sportaši nismo znali kako se pada na ispi ma i kako se dobivaju slabe ocjene. Neću zaboravi jaku psihu jedne studen ce sportašice s kojom još uvijek drugujem svakodnevno, već desetljećima. Na ispi ma iz matema ke ili stranog jezika svatko je u ispitnoj dvorani na svojem stolu dobio pisani zadatak koji je bio okrenut naopako i nije se moglo vidje kakvi su zadaci i pitanja dok se ne otvori koverta. Ona se nikada nije žurila otvori pitanja sve dok nije u miru pojela svoju omiljenu kifl u. Tek tada, nakon desetak minuta, pogledala je pitanja i naravno, uvijek položila ispit s odličnim, a iz dvorane je izašla već nakon manje od sat vremena, a ispit je mogao traja puna če ri sata. Ne trebam navodi da su ostali panično i hitro otvarali koverte kako bi što prije saznali kakva su pitanja dobili, što im, naravno, nije pomoglo ako su bili nepripremljeni.

Viđao sam mnoge sposobne i inteligentne sportaše i druge ljude kada su bili na životnim raskršćima. Uvijek su znali koji je pravi put. Zašto nisu uvijek krenuli pravim putem? Samo zato što su mislili da je za njih pretežak. Mnogi manje sposobni, ali odlučniji od njih su

153


uspjeli jer su vjerovali u sebe ili su uspjeli zato što su imali podršku od drugih koji su vjerovali u njih. Kod sebe i kod okoline trebamo u pričuvi stvara dovoljne zalihe životnog op mizma i nauči se kako i kada ćemo ih najkorisnije upotrijebi . Ovdje je zato ponuđena i dostupna psihološka i mentalna nadogradnja.

Među m, stvaran život i okruženja nad kojima nemamo potpunu kontrolu ni veliki utjecaj čes su uzročnici globalnih, zdravstvenih, obiteljskih i naših osobnih kriza. Prije ili kasnije svatko se nađe u manjoj ili većoj igračkoj ili životnoj krizi, točki kulminacije iz koje se treba što prije izvući kako bi ožiljci ostali što manji ili kako bismo iz tog privremenog stanja izašli ojačani. Neki krize doživljavaju kao gubitnici, a neki postaju još čvršći. Važno je da u krizama ne reagiramo ishitreno, nepromišljeno i nekontrolirano.

Krize prvenstveno uzrokuju strahovi i tenzije koje u normalnim ili euforičnim stanjima kom-penziramo podrškom u klubu, stranci, umjetničkom društvu, a prvenstveno u obitelji. Kada te podrške nestane, javljaju se frustracije i krize kao urođene reakcije na novo neprirodno stanje jer su krize svojstvo svega što čini život. Krize su manjak, defi cit osobnih ili zajedničkih potreba, manjak svijes , nedostatak očekivane osobne moći koji ponekad trebamo posudi od nekoga drugoga izvan sebe. Što prije shva mo da nema izlaska i opstanka koji se temelji na liniji manjeg otpora ako se i koris mo tuđom pomoći, to ćemo prije prebrodi krizno stanje. Na raskrižju smo kada biramo permanentni strah ili prepoznavanje svojih snaga, mo-gućnos i auten čnih potreba. Pozi vna, umjerena doza straha je, doduše, poželjna ako ne paralizira, nego mobilizira i pokreće podsvjesno i svjesno latentno djelovanje u nama. Ako nismo ugroženi i ako živimo potpuno bez straha, tada u nama zamire inicija va i postajemo nepokretni i nepoduzetni. Razlikuju se oni koji će podlegnu masovnoj depresiji okruženja, kluba ili države od onih koji uzimaju sudbinu u svoje ruke prepoznajući svoje auten čne, ali do sada imobilizirane vrijednos i ideje. Nema ni osobnog ni zajedničkog boljitka ni prospe-riteta bez reakcije na nega vne aspekte krize.

Pojedini ljudi pripadaju takozvanoj primalačkoj skupini. Oni uvijek očekuju ili traže obavijes i savjete od drugih, jer im je to lakše nego da se sami potrude pronaći pravi odgovor. Nije najveće zlo ako se oslanjamo na drugog pametnijeg, ali on nije uvijek uz nas. Zato se trebamo sami nauči donosi važne odluke da budemo krea vni i samoinicija vni bez tuđe pozlate.

Najveća vlast je nad samim sobom, a posebno nad svojim slabos ma i nedostatcima. Možemo li ih prepozna ? Kako kontrolira psihoregulaciju? Kako najbolje i najatrak vnije odigra bo-dove u prijelomnim trenucima meča kada je najjači pri sak? Da bismo znali odgovori na ova pitanja, potrebno je da budemo i više nego samo sportski psiholozi. Psiholozi nemaju rješenja za specifi čne stolnoteniske probleme jer ne mogu u potpunos proputova kroz ličnost stolno-

154


tenisača i promotri je do najvećih dubina. Rezulta će bi op malni ako ćemo paralelno radi na psihičkoj izgradnji i na mijenjanju sta čke (izometrijske) i dinamičke (izotonične) snage. Pre-ma planu koordinirano moramo radi na jačanju mentalnog i muskulatornog sklopa sportaša (i ne samo sportaša). Dokazano je da se poslije vježbe jedne skupine mišića ista grupa brže oporavlja ako prijeđemo na opterećenje druge mišićne skupine. Isto se tako glava brže odmara poslije fi zičkih vježbi, i obratno. Trebamo pazi da kod maksimalnih izometrijskih podražaja broj ponavljanja ne bude veći od dva ili tri puta, a kod izometrijskih vježbi trajanje kontrakcije ne treba prelazi če ri ili pet sekundi. Kod srednjih i submaksimalnih opterećenja bitno je duže trajanje sta čkih i dinamičkih vježbi snage, ovisno u kojoj fazi priprema se nalazimo i kakve nam je kvalitete fi zički sklop. To su razlozi zbog kojih vrhunski rezulta mogu bi pos gnu samo ako se koordinirano i istovremeno radi na jelu i psihi, a to je najbolje ako je is trener stručnjak za oba područja. Psiholozi i psihijatri mogu s igračem (ili pacijentom) priča ili razgovara godina-ma, ali bez stručnih fi zičkih vježbi neće doći do željenih promjena kompletne osobnos . Mogu ga samo primiri kemijom. Ali ni jedan profesor ni doktor kineziologije neće napravi vrhunski rezultat ako se bavi samo jelom (lokomotornim, mišićnim, kardiovaskularnim, respiratornim, endokrilnim i eliminacijskim sustavom) bez psihičke nadgradnje. Iz iskustva znamo da je većina trenera u mogućnos vrlo dobro tjelesno pripremi sportaša, ali da imaju defi cit psihičkih priprema. Gdje ste vidjeli da se barem trećina treninga posvećuje jačanju psihe i intelektualne moći? Nigdje i nikada, kod velike većine trenera s tek solidnim rezulta ma. Zato oni ni ne znaju objasni zašto postoje oscilacije i padovi u igri i rezultatu. Nisu shva li ni naučili da je ulaganje u glavu teže i duže nego ulaganje u jelo kako bi se „nabildalo“ ili moglo otrča desetak kilome-tara, ali bez psihičkog pri ska da se baš tu i sada mora osvoji medalja jer nas gleda cijeli svijet i to od nas očekuje. Zato sam u ovom š vu težište stavio na psihu i intelekt.

Prije svakog važnog sportskog (i svakog drugog) nastupa do kojega nam je jako stalo, nervozni smo sve dok se u nama ne usklade naše ideje s mogućnos ma i realnos ma u izvedbi onoga što želimo pos ći. Svaki segment našeg nastupa mora ima svoju logiku i svoj karakter. Najgore je pri tome završi bilo koji posao ili nastup, a ne pokaza sve što se zna ili barem što je bilo dovoljno da se uspije. Ako pokažem barem veći dio uvježbanog, najprije sebi, a onda i ostalima, već je to velika stvar i stvara trenutačni, ali i trajniji mir. Loše je kada igrač u analizi urađenog ili odigranog sam sebi kaže: „Pokazao sam premalo od svojih mogućnos .“ Zato nikada nema previše psihološke analize.

Psihički i emocionalno stabilna ličnost na is događaj reagira sa sedam senzacija, a nesta-bilna osoba sa sedamdeset i sedam senzacija. Važno se i poslije izgubljenog meča što prije vra u igru. Porazi su sastavni dio igre (i života). Često se više nauči iz poraza, ako se on iskoris za psihološku izgradnju, nego iz pobjede. Koristan poraz nam tada neće dotući psihu, nego će je ojača . Mnogima koji su prošli životne teškoće i naučili savladava životne

155


prepreke, manje ili veće krize, pomažu u daljnjem sređivanju psihe, omogućuju bijeg od iluzija, nalaženje i rješavanje pravih uzroka. Idemo naprijed! Naučimo se zaboravlja loše dane, a pam uspješne. Tako ćemo učini kopernikanski obrat (revolu onibus orbium) u psihi, igri i u životu. Osposobit ćemo i ojača nadu koja će pokrenu tešku stvarnost prema željenim životnim ciljevima, bez obzira na sva iskušenja i sve probleme koji nas prate.

Objašnjavanje čovjekova bitka u svijetu zove se psihologija. Pri tome svoje ispi vanje i tumače-nje oslanjaju prvenstveno na čovječje iskustvo. Tako bi bilo da se radi o refl eksivnom iskustvu koje izvore nalazi u intui vnim spoznajama ili utemeljenoj percepciji koju treba provjeri či-njenicama. Zato je psihologija jedna od najtežih znanstvenih domena i područja, prvenstveno zbog toga što je pojam ličnos jedan od najkompleksnijih predmeta istraživanja. Još se uvijek čeka genijalni znanstvenik-psiholog koji će znanstveno objasni teoriju ličnos i vezu između psihičke i fi zičke uvjetovanos . Što je zapravo duševni bitak? Na to pitanje nemamo jasan i jednoznačan odgovor zbog neistraženog i kompliciranog mozga, ali psiholog to pitanje mora svakodnevno postavlja i traga za potpunijim odgovorom. Da odgovor na njega nastoji i sociologija, pa su stoga i područja istraživanja i proučavanja između sociologije i psihologije postale protočne (fl iessend). Psihologija je objašnjavanje i tumačenje svijeta. Ona je, prema Husserlu, znanost o činjenicama, o realite ma, o ma ers of fact.

Ako nekog čovjeka želimo shva psihološki, moramo ga uvijek nastoja razumje pro-matrajući ga iz njegova svijeta i okruženja. Ako želimo shva , primjerice, kineski način igre, razmišljanja ili postupaka, moramo „obući njihove cipele“, prouči njihov način života, njihovu sućgodišnju fi lozofi ju, njihovo shvaćanje svijeta, inače ih nećemo moći često po-bjeđiva . Isto je i s drugim nacijama koje po mentalitetu razlikuju od nas.

Psihička stabilnost i smirenost imaju najveću važnost u defi niranju uspjeha svakog indi-vidualnog sporta, a posebno stolnog tenisa i tenisa. Mnogi mlađi natjecatelji koji su brži, borbeniji, izdržljiviji, čak i tehnički bolji, imaju slabije rezultate od iskusnijih koji su stekli veću psihičku stabilnost. Ona je samo djelomično genetski nasljedna, a u velikoj mjeri se može izgradi , uvježba , odnosno može se sazrije psihički. Tijekom meča se, osim me outa, ne mogu dava savje pa se igrač mora oslanja samo na sebe (pomaže i bodrenje publike). Važna je stabilnost jekom cijelog meča jer se uglavnom ne igra na vrijeme. To se pos že manjim dijelom iskustvom, a većim dijelom stručnim radom na podizanju psihičke stabilnos . Za izgradnju psihičke stabilnos najvažniji je pozi van način razmišljanja. Za stabilno ili nestabilno psihičko stanje odlučan je način na koji razmišljamo. Ako pozi vno razmišljamo (s op mizmom i vjerom u sebe), ak virat će se i pozi vne emocije kao što su aponija i samopouzdanje. Dobro je da si igrač sugerira: „Odigrat ću servis dobro ili ću dobro napas tuđi servis. Gledat ću loptu. Bit ću strpljiv.“ Nega van način razmišljanja („Bolji je.

156


Sve mu ide. Više ne mogu. Izgubit ću.“) dovodi do ljutnje, pretjeranog uzbuđenja, bezrazlož-nog straha i serijskih grešaka.

Nikada ne treba prerano tugova (sinistrizam) ili se radova , jer su preokre mogući jako brzo. Važno je kontrolira svoje ponašanje bez obzira na rezultat. Samo na treningu, bez natjecateljskog adrenalina, ne može se steći jaka psiha. Sve krize se mogu lakše prevlada uz sustavan i stručan rad nego kroz samozavaravanje i gubitak samopoštovanja koje su teška intelektualna i duhovna poputnina. Koncentracija koja također utječe na psihičku stabilnost je obrađena, zbog svoje važnos , u posebnom poglavlju. Psihičkoj i mentalnoj stabilnos naročito pridonosi sređen privatni život, dobar uspjeh u školi na studiju ili na poslu i dobri odnosi u obitelji.

Sami sebe ponekad sabo ramo, najčešće na sljedeće načine: da odgađamo napravi ono što je važno, nego da radimo manje važne stvari i bojimo se obavi najvažnije i najhitnije jer nam je to teže. Ne prihvaćamo realnost koja je očita i svima jasna. Primjerice, uporno se ne odričemo raznih ovisnos , a svima je jasno da su one štetne, kao i neosnovana zabrinutost, bezrazložni strah, sinistrizam, odnosno an cipa vno tugovanje za onim što se uopće neće loše završi .

Bojazan od kri ke je neosnovana u 99% slučajeva, jer smo društvo koje kri zira sve i sva, do predsjednika države i najvećih umjetnika. Čak i kada u medijima čujemo, primjerice, najprizna je svjetske glazbenike ili učenjake, mnogi će lju to prebaci na drugi kanal „da ne slušaju te glupos “, umjesto da iskoriste rad i napore onih koji su toliko svojeg talenta i vremena utrošili prvenstveno za nas. Ne trebamo se boja raznih kri ka, nego vidje što su „kri čari“ napravili sami. Dive li im se svijet i javnost zaista i kakvu korist ili ugodu ljudi imaju od njih? Naravno da ćemo se korigira ako su kri ke učestale, ako dolaze i od najboljih iskrenih prijatelja, roditelja ili pravih stručnjaka.

Treneri i uprava trebaju vodi računa o krizi osobnos koja se javlja kod mladih u adoles-cenciji. Ta psihološka kriza često je praćena i krizom morala. U toj dobi se događa presudan trenutak za opredjeljenje prema treniranju i natjecanju, ali i prema školi i roditeljima. Kod djeteta postoji odgovornost kao kod subjekta koji se formira i usmjerava prema vlas tom osnovnom opredjeljenju. Na žalost, nismo stvoreni da živimo u okruženju sigurnos , iako nam je to najveća želja, jer je sigurnost najelementarnija potreba naše psihe. Zbog toga tražimo uporište, oslonce i osjećaj sigurnos u obitelji, klubu i šire.

Zato sam vam ponudio i Aristotelova razmišljanja kojima je sistema zirao prvu psihologiju u dijelu O duši (Peri psyches). Uvažavali su ga i najveći, kao što su Averroes, Maimonides,

157


Hegel i mnogi drugi sve do Bretana. Duša nije, dakle, locirana izvan svijeta, a ni samo u našem jelu. Ona je neraskidivo povezana s našom životnom stvarnošću na koju naj-snažnije djeluje, mnogo jače nego što djeluje „bildanje“ mišića. Nije pretjerano reći da je duša cjelokupno biće. Platon je, pak, jelo smatrao tamnicom duše zaključivši, kao i njegovi sljedbenici u orfi čko-pitagorovskoj struji, a kasnije u razvijenijoj misli i u kršćanstvu, da duša nije samo besmrtna, nego je i neprolazna i da se nakon smr jela mora vra tamo gdje je bila prije rođenja. Ne treba polemizira o tome da je Nietzsche govorio da je kršćanstvo platonizam za narod. Rasprave o duši i jelu i njihovoj međusobnoj povezanos i što je od toga važnije traju i dalje, sve od starogrčkog određenja jela kojega su zvali soma, pa do četvrtog, Ivanova evanđelja, gdje se grešno meso naziva kata sarx, slično kao i ranije kod Svetog Pavla, a besmrtna duša se, suprotno tome, zove pneuma.

Novo razdoblje takozvane racionalne psihologije utemeljio je I. Kant, a prevrat je otkrićem podsvjesnog i nagonskog (libido, eros) donio tvorac psihoanalize, S. Freud. Razvoju psiho-logije pridonijeli su i G. Jung i A. Adler, Sartre, Uslar i drugi. Mnogi su željeli da se izbjegne defi niranje duše kao nutrine, a jela kao vanjš ne psihološkog i fi ziološkog tvrdeći da se radi o nedjeljivom jedinstvu i mutaciji našeg bitka i opstanka.

Prema načinu kako se misli i ideje razvijaju i formiraju u duhu sportaša, isto se ostvaruju i uređuju afekcije u jelu, fi zičke ak vnos i sportski potencijali. Samo sinergija intelektualnih i fi zičkih sposobnos stvara kompletnu osobnost, a to je sreća za pojedinca, klub i za naciju.

Duševna se stvarnost manifes ra, prikazuje, događa i ispunjava kod svih ljudi u govoru i pisanju, a kod sportaša u pokre ma, potezima, reakcijama i tak ci. Čovjek, neodvojiv spoj tjelesnog i psihičkog, voli i mrzi, napreže se i opušta, junači se i strahuje, razmišlja i impro-vizira, raduje se, ali se i boji.

I kod najvećih talenata potrebno je izgradi fi lozofi ju poraza da se već za nekoliko dana, sa ili minuta igrač zna preporodi , rekuperira , u psihološkom ratu pobijedi sam sebe, nakon poraza ignorira javnost i medije koji priznaju i vole samo pobjednike, a ne uvažavaju čak ni šarmantne poraze. Kod nas se je već udomaćila nekultura poraženog i kultura pobjednika. S me se moramo zna nosi .

Sportaš u nastupu mora djelova kao da su riješeni svi njegovi sportski i životni problemi i kao da svi njegovi putevi vode kroz cvjetne livade, iako u životu nije baš sve idealno riješeno. Ipak postoji nada koja otvara široke horizonte. Treba nauči napamet najpametniju rečenicu koju ste ikada pročitali: „Nadom se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolje rađaju postoja-nošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom, a nada nas ne pos đuje.“ (Rim 5,3).

158


Autor rečenice je najprevođeniji i najčitaniji pisac svih vremena, a njegov je utjecaj na povijest čovječanstva ogroman. Njegovo ime u prijevodu s la nskog znači Maleni (Minutus). Budimo i mi sportaši (i svi ostali) maleni u skromnos , a veliki u djelima i rezulta ma. Poklonimo svijetu svu širinu svojih misli, umjesto da se zatvaramo u praznine svoje duše. I kada smo poraženi, ne prihvaćajmo konačni poraz ako postoje i minimalne izglede za uzvrat, odnosno za našu novu pobjedu ili barem neriješeni ishod.

Ožiljci na psihi su mnogo dugotrajniji i teži, naročito kod mladih ljudi u formiranju, i potrebna je veća stručnost, strpljenje i svekolika potpora kluba kako bi sportaš ponovo postao „onaj pravi“. Jaka sportska ličnost koja je prošla sve Scile i Haribde i sva euforična stanja koja prate sport, neće ima dugotrajna trauma čna stanja, neće često upada u duševne krize, bez obzira radi li se o fi zičkoj ozljedi ili o psihičkom stresu.

Izmijeni psihu drugome, a i sebi, jako je teško budući da je svaka osoba posebna za sebe. Ipak, dobri rezulta se pos žu pozi vnom psihologijom koja se bavi i istražuje pozi vne emocije. Do sada se psihologija bavila uglavnom popravljanjem najgorih životnih situacija. Sada se nastoji odmaknu od pesimizma i okrenu se onom što naš život čini prihvatljivi-jim i op mis čnijim te rješava probleme da život postane sretniji. Danas se djeca šalju pedagogu samo onda kada prave prijestupe, a psihologu ili psihijatru kada mislimo da su ludi. Stručnjaci moraju pronaći načine kojima će ljude učini veselijima i sretnijima, a ne tužnijima, depresivnijima i zabrinu jima. Na razgovore se pozivaju samo djeca koja prave probleme, a nikada ona koja su zadovoljna i sretna, što je sasvim pogrešno. Moramo zna da op mis lakše ostvaruju svoje želje i ciljeve, ak vni su kako bi ostvarili zamišljeno, dok se pesimis predaju, pasivno i depresivno promatraju svoju sudbinu kao da će netko drugi umjesto njih učini ono što je potrebno. Tako se njihova napetost pretvara u anksioznost, a preko toga utječe i na imunološki sustav i fi zičko zdravlje koje se mora uruši zbog nega- vnog razmišljanja. Usklađivanjem duha i jela, animusa i animae, stvari dolaze na svoje

mjesto. Mislim i na nešto više od ostvarenja epikurejskog aksioma hedone, odnosno ostva-renja unutarnjeg mira duše i jela.

Pesimizam trebamo suzbija na sve načine jer on zagađuje sve izvore napora i volje da se odupremo svim nega vnos ma i isušuje vrela svih ushićenja i životnih veselja. Sreća je što slabo materijalno stanje pojedinaca nije uzrok ni razlog za dugotrajan pesimizam. Op mizam ili pesimizam se formiraju jekom života, ovisno o faktorima okruženja i odgoju. Veliko razmišljanje o planetarno važnim stvarima može doves čovjeka do pesimizma i malodušnos jer još nemamo odgovore ni možemo shva najvažnija svemirska pitanja, tako da se nije potrebno suvišno se zamara s nerješivim problemima. Poznato je da ne smijemo preduboko roni iako su tajne na dnu mora izazovne, a voda je tamo najbistrija,

159


ali su također u dubinama i pri sak i tama sve veći. Pesimis zato ne smiju bi vođe jer kod njih uvijek postoji ono „ali“ koje sve napore dovodi u sumnju. Pesimizam se najbolje liječi produk vnim radom i korisnim djelovanjem. Nema razloga za trajni pesimizam, izlaza uvijek ima. Mudrac je rekao: „Nabrojite mi tri najgora iskustva koja ste imali u životu, a ja ću vam reći četvrto koje je puno gore nego sva vaša tri zajedno.“ Dakle, pozi vno op mis čno stajalište prema sebi i okolini dobra je osnova za sretnije i uspješnije življenje, bez obzira i na vanjske nega vne okolnos . Stabilne veze i dobra klupska, radna i obiteljska atmosfera pomažu da se dovedemo do op mizma, zdravlja i zadovoljstva.

Humor, vic i smijeh, pa čak ironija i sarkazam koji se rugaju lažnim vrijednos ma, imaju prevažni utjecaj na oblikovanje zdrave osobnos i na očuvanje mentalne ravnoteže. Prikla-dan humor umjestan je čak i pred smrt i na nekim sprovodima. Odmak od loših doživljaja najlakše se ostvaruje humorom i vedrinom. Iskreni smijeh (čak i osmijeh) je otklon bilo koje vrste nega vnog razmišljanja. Oni koji suviše često navlače tragičnu ili ozbiljnu masku na sebe, skrivaju se od svoje is ne, svoje razdražljivos i od svojih životnih poraza. Smrtno su ozbiljna lica čuvara logora, saduceja ili inkvizitora i drugih „limenih faca“ koje svojom krutošću žele istaknu da su jako ozbiljni i savjesni u svojem drama čno prevažnom poslu koji bi se mogao obavi i uz mnogo više iskrene ležernos . Treba izbjegava konstantno govori , ali i sluša o današnjim ili prošlim bolima, nepravdama ili problemima na koje se ne može utjeca . Jedan je mudri rekao: „Kako bi divno ljudsko društvo bilo kada bi svatko dodavao svoja drva u vatru umjesto da cmizdri nad pepelom.“ Ne treba bespomoćno kuka nad požarom nego svatko treba doda svoju kantu s vodom. Prelistajte današnji sak i po-gledajte neke televizijske kanale: same crne kronike ili „žu lo“, i to iz dana u dan, godinama nalaze i serviraju nam samo loše vijes . Prebacite na drugi kanal, jer oni su plaćeni da siju pesimizam i beznađe!

U vlaku života će netko bi vlakovođa, netko strojovođa, netko skretničar, neko kondukter, netko hostesa, i sve je to dobro, a naš je zadatak da nitko ne postane kočničar, barem ne onda kada kompozicija treba vozi najbrže. Besmrtnik je rekao: „Ako ne možemo bi veliki hrast, budimo grm, ali najljepši grm.“ Budimo najbolji u onome što možemo. Zašto provodi depresivno vrijeme kao namrgođeni liječnik ako nam se svaka rana gadi, a možemo bi cijenjen i uspješan mehaničar ili kuharica koje svi vole i poštuju?

Od stvaranja svijeta nije nikada postojao nitko potpuno jednak nama, a i nikada neće po-stoja . Čak da imamo 300.000 milijardi braće i sestara od is h roditelja, oni će bi različi od nas. To je rezultat sjedinjenja 23 majčina i 23 očeva kromosoma koji formiraju genetsko naslijeđe čovjeka. To su nam objasnili naš veliki nobelovac i prijatelj, stolnotenisač dr. Žarko Dolinar i kemičar Vladimir Prelog.

160


Ne smijemo zato nikoga imi ra jer je to nemoguće. Treba bi sasvim svoj, originalan, kao što nam je priroda ponudila. Tražio sam i potrošio desetljeća života ne bih li kopirao i posudio ideje najvećih svjetskih znanstvenika, umjetnika, sportaša i državnika i onda sve to primijenio u svom životu i vas oslobodio h muka sabravši najvažniju pamet svijeta u jednu knjigu koja bi svima objasnila sve. Kakva zabluda! Previše je vremena trebalo proći prije nego što se to saznanje probilo kroz moju tvrdu hrvatsku lubanju i da bih shva o da svaki čovjek treba bi samo ono što je, a nikako netko drugi. Treba samo nadograđiva i ulaga u sebe ono za što imamo afi niteta. Netko će bi eklek k ili enciklopedist, a drugi će bi uski specijalist i nikada se neće zna što je bolje. Sva viša matema ka, molekularna biologija, astrofi zika i druge egzaktne znanos lakše će i prije riješi planetarne probleme nego što će jedan čovjek drugome moći zaviri malo ispod kože ili u poneki skriveni zakutak mozga.

Psihičko stanje iščitava se i iz rukopisa. Rukopis je pretvaranje govora u pokret. Educirani trener, učitelj ili rukovodilac iz rukopisa može sazna mnogo korisnoga. Treneri bi ponekad trebali pogleda igračeve radne bilježnice, skice. Mnogo se toga može zaključi . Moj susjed Cinik je u srednjoj školi, kada su se itekako ponavljali razredi, imao godišnje samo jednu je-dinu oveću bilježnicu, a ni jednu knjigu. Tu bilježnicu nije nikada nosio kući, već ju je držao ispod klupe u školi sve dok ga nije „cinkao“ njegov susjed podvornik. Profesori, naravno, nisu vjerovali, pogotovo jer je jedini od 127 maturanata te generacije diplomirao s odličnim, a njegova djevojka jedina od maturan ca. Direktor škole ga je namjerno h o ruši , a nije mogao, iako ga je pitao ono što nije imalo nikakve veze s temom. Pretpostavljate da je Cinik stekao znatno veću formalnu školsku edukaciju, gospodarsku i svaku drugu karijeru od bivšeg direktora koji mu je konstantno sugerirao da se ispiše iz škole kako ne bi pravio probleme ni njemu, ni školi. Kriva procjena koja je kasnije priznata.

Kobno je ako se pod grafologijom smatra tumačenje karaktera iz rukopisa. Iako grafologija nije egzaktna znanost, kao matema ka ili kemija, psihička i uopće tjelesna zdravstvena stanja odraz su rukopisa (Ludwig Klages i Robert Heiss: Die Deutung der Handschri ). Griješe treneri, a još više suci koji donose zaključke i presude samo na osnovi eksper ze vještaka grafologa koji se služi samo kompara vnom metodom. Bez obzira kako sofi s cirane tehničke metode koris li, ako nisu zatražili stručno mišljenje iskusnih internista, a prvenstveno psihijatara i psihologa, ništa ne vrijedi. Čovjek kroz obilježja rukopisa izražava svoje psihičko i fi zičko stanje.

Moramo vodi računa da velika većina ljudi, osim izuzetno realnih i skromnih (premda skromnost nije vrlina jer ne proizlazi iz razuma), vole bi naklonjeni samima sebi, i u toj procjeni su jako blagonakloni. I najveći depresivci i pesimis su uglavnom uvjereni da sve teškoće i problemi dolaze od nekih drugih, a nikada od njih samih. Po njihovom mišljenju taj čudan svijet treba se već jednom prilagodi njima, a ne obratno. Svatko poznaje najmanje

161


sto nu ljudi koji su duboko uvjereni da mogu bi bolji predsjednici države nego što su bili svi dosadašnji. Svoje mane jednostavno ne vide ili misle da nisu presudne, dok osobine, znanja i vješ ne koje drugi imaju, ne drže važnima i potrebnima.

Neki sportaši i treneri ne samo što nikada nemaju osmijeh na svojem licu, nego ga brišu i s tuđih lica. To je loše. Gledao sam mnogo utakmica u kojima se pojedini natjecatelji nikada nisu nasmijali, a čak ni osmjehnuli. U sportu zaista ima mnogo mjesta za radost, veselje i smijeh. Neki su uvijek, i to bez razloga, nepredvidljivog izraza lica. W. S. je rekao: „S veseljem pogrebnim, a s tugom svadbenom.“ Smijeh (ne zlurado podsmjehivanje) je zaista eliksir za pozi van, zdrav i dug život. Šteta što je nega vac u romanu Ime ruže, redovnik „časni“ Jorge tako dugo živio. Smetalo ga je što se drugi smiju, a nigdje nije napisano da se Krist smijao. Takva izopačena tumačenja pro v smijeha uvijek dovode do teških posljedica. Onaj tko ne voli i ne podnosi humor, ironiju i sarka-zam, čak i na svoj račun, nije vrijedan plemenitog života. Treba ih što više preodgaja ili izolira u slučaju neuspjeha. Ne treba poš va limene nenasmijane i ukočene njuške koje svojom pozom glumataju ozbiljnost i stječu lažni autoritet savjesnos i radne stege provodeći idolopoklonstvo prema nadređenima ili jačima, a to isto traže od podređenih ili slabijih. Treba ih poduči da svojim ležernim držanjem šalju okolini pozi vnu i op mis čku „vibru“. Ta jedan je život!

Mislimo pozi vno i ulažimo u sebe i svoju okolinu i tako ćemo posta igrač koji će s pono-som nosi svoju klupsku i domovinsku zastavu i drža je vrlo visoko.


Prvi je upotrijebio i defi nirao pojam psihologije koji je još danas u uporabi (psychology) otac hrvatske književnos , Marko Marulić (1450. - 1524.).

Godišnja doba, a naročito početak proljeća, imaju snažno djelovanje na psihu većine ljudi, a posebno na meteolabilne i druge koji su predes nirani na njih. Porastom temperature i svjetlos stvaraju se velike fi ziološke promjene. Reagiraju serotonin, noradrenalin, dopomin i drugi životni sokovi preko neurotransmitera u hipotalamusu. Smanjuje se melatonin u hipofi zi. Sve te objek vne promjene se mogu kvan fi cira i dokaza , registrira snimanjem mozga i daleko su od apstraktnih. Većina ljudi su u proljeće ak vniji, živahniji i vedriji sve do pozi vnih i pojačanih emocionalnih ljubavnih fl uktuacija u mozgu. Srećom kod manjine postoji proljetni umor koji nastaje kod onih koji se ne mogu brzo prilagodi velikim klimat-skim proljetnim promjenama. Ako kod njih dođe do neprilagodbe tjelesnog adaptacijskog sustava i nesuglasja s prirodom, poremete se kompenzacijski mehanizmi i tada dolazi do manje ili veće boles . Zbog navedenih proljetnih oscilacija u promjeni psihe, treneri, poslo-davci, liječnici i pojedinci moraju poznava te zakonitos i na njih pravilno reagira .

162


Da su i stari Grci imali poteškoća s pesimizmom svjedoči i Schopenhauer koji ih je pro-učavao i iznenadio se: „Bijaše trački narodni običaj da čovjeka pri rođenju dočekuju sa žalošću i oplakivanjem.“

Oni koji baš moraju troši tablete za depresije neka ih nose uz sebe za svaki slučaj, kao da su njihov anđeo čuvar, ali neka ih troše što manje, a ne da posegnu za njima kod prvih znakova krize. Lijekovi nisu fast food za hitno, ali kratkotrajno poboljšanje općeg raspoloženja. Treba riješi pozadinu i uzroke poremećaja.

Najveći mislioci današnjice još nisu razriješili pitanje je li važnija materija ili duh, što su ga pred 2400 godina postavili grčki učenjaci. Veliki matema čar i fi zičar Bertrand Russel kaže da sve što u fi zikalnom svijetu izravno opažamo ulazi u našu glavu i sastoji se od psihičkih procesa i stoga je i duševnog karaktera. No sve to tvori i fi zički svijet. On je mislio da razlikovanje između duše i materije nema smisla. Teore k i Prak k pak misle da moramo shva i duhovni i materijalni svijet da bismo došli o is ne.

GSTK Vjesnik Zagreb - Šurbek, Čordaš i S pančić - klupski prvaci Europe 1973., 1974. i 1976.

163

TREMA I SMIRENOST

16. TREMA I SMIRENOSTSmirenost nipošto nije letargija ili hibernacija. Budimo smireniji od pro vnika, izvana (pre-ma fi ziognomiji), a i iznutra u sebi. To je obuzdavanje mentalnim faktorom. Mirnoća duha i staloženost, kombinirana s brzinom jela i pokreta, daje nam ogromnu prednost. Napro v, ukorijenjeni nemir može bi opasniji od teških boles . Vježbanje kardiovaskuralnog i lokomo-tornog sustava razvija u nama fi zis, a vježbanje nervnog sustava jača našu psihu. Poremećena ili oslabljena psiha, odnosno duševna neravnoteža, dovodi do raspada cjelokupnog tjelesnog i duševnog ustroja. Strpljivost, makrothimija kao posebno ponašanje u teškoćama se mora uči i vježba da ne budemo „svileni“, da u srdžbama i problemima i dalje budemo blagi, a ne da divljamo i da gubimo živce. Smirenost, uzdržljivost enkrateia, ako je imamo, važna je psihološka prednost koju nam psiha prenosi na cjelokupno jelo. U tom se slučaju nikada neće dogodi da nas zbog neizgrađene psihe obuzme fi zička nemoć, da publika i mi promatramo svoje „nabildano jelo“, mišićave ruke i noge, a da ne znamo zašto ne funkcioniraju kao što bi trebali ni kamo bi s njima jer su nam glavna osje la otkazala poslušnost.

Cilj nam je prodrije u tuđu psihu, a istodobno pro vniku ne dozvoli da nas pročita. Svjet-ska intelektualna klasa, E. Cioran, kaže da sve više shvaća beskorisnost i štetnost naglos , ali da je nemoćan pro v raspoloženja i ćudi. Njegovi su porivi silovi , popušta im i prepušta im se do bjesnila, do padavice… Stoga proizlazi da je mudrost u skep cizmu… Kakva greška takvog velikog mudraca! Kad bi samo znao kakve smo „živčenjake“ smirili i pripitomili njihov bed temper pomoću sporta, pedagogije i rukovođenja s ljudima slažu se Cinik i Prak k. Nije baš sve u naravi i u ćudi.

Svi smo više puta imali olovne noge, uvjerenje da ne osjećamo lop cu, da ništa ne možemo pogodi (ni vola), a još jučer nam je sve išlo kako treba. Problem je, dakle, „u glavi“, a to je devijacija mentalnog sklopa psihički nestabilnih osoba. Svi smo povremeno takvi, ali ne smijemo bi onda kada je najvažnije. Moramo bi sretni da smo uopće dobili priliku da igramo za ekipu, što mnogima nije uspjelo. Smireno, pozi vno držanje prema manjim i većim problemima moraju bitno pomoći u sportu, a i u cjelokupnom životu, jer je dokazano da smireni ljudi mnogo duže žive od onih koji ne vladaju sobom. Treba nastoja bi što više u okruženju ili društvu ljudi koji su vedrog duha i raspoloženja, a i nastoja unije vedrinu kuda god se čovjek kreće. Davno je pjevao naš ilirac: „Kuda god ideš, svud bacaj cvijeće, jer is m putem vra se nećeš.“ Pozi vizam čini ljude produk vnijim i učinkovi jim i sva vrata su im otvorena. Dobro raspoloženje i veselost uspješno nadziru hormone stresa i drže pod kontrolom krvni tlak i šećer. Ako živimo punim životom, bez nepotrebnih kočnica i bez pesimizma, živjet ćemo ljepše i duže.

164


Ne zaboravimo da postoji i neprirodna smirenost ili takozvana uvježbana mirnoća. Ona ne koris igraču, a na okolinu djeluje uznemirujuće. Postoje movi za uvježbavanje nekih poli čara, voditelja ili retoričara koji se ne mogu vlada prirodno, već su lažno smireni kao takozvane kineske maske. To se prije ili kasnije otkrije jer prije ili kasnije „puknu“. Doduše, usiljeni, umjetni osmijeh bolji je nego nikakav kod konobara, turis čkih radnika i djelatnika na „šalterima“. Barem se pokaže dobra volja.

Trajno stanje konačne duševne smirenos i imunost na uzbuđenja zove se ataraksija. Onaj tko je uspostavio takav potpuni mir i dalje je vrlo ak van i uživa u životu, iako za površne promatrače djeluje apa čno, bezvoljno i nezainteresirano. Taoizam takvu smirenost naziva ak vno nedjelovanje ili wu-wei. Nije dobar nauk skep ka koji tumače da se do ataraksije s že ako se suzdržavamo od prosudbi o bilo kojim spornim stavovima ili aksiomima. Propust je također grijeh.

Zašto se neki ljudi boje i imaju tremu, a drugi ne? Zašto strahujemo i kada nema realne opa-snos i zašto on ostaje u nama još neko vrijeme kada je prošla stvarna ugroza? Zašto nam se javljaju fobije čak i od bezazlenih pojava? Zašto su neki ljudi hipersenzi vni pa preuveličavaju svako, osobito nelagodno iskustvo, a drugi te senzacije smatraju sasvim normalnima te ih, primjerice, ne smeta slabo ili jače svijetlo, buka malo jača od dopuštene, neudobna obuća ili odjeća, loše vijes i slično. Zašto se pojedinci, podlegli i poremećeni opsesivnošću i kompulziv-nošću, ne mogu lako i brzo oslobodi i oduprije prisili teških misli pa im se javljaju nelagodna i uznemirujuća sjećanja koja su loše zaključana u prošlos tako da se javljaju pojedine nekon-trolirane motoričke pojave kao kovi, grčenja i nemiri ekstremiteta?

Stručno rečeno, trema je bojazan ili anksioznost prije ili za vrijeme natjecanja, najčešće prije javnog nastupa, a vrlo rijetko na treningu. Ona je bojazan i skrivena unutarnja blokada da se ne osramo mo pred drugima, ali i pred vlas tom predodžbom o sebi. Sportaš u stvari nije svjestan i ne zna čega se boji jer se gotovo nikada ne radi o životu ili smr . On samo osjeća posebno stanje psihičke uznemirenos . Ta uznemirenost može bi mobilizatorski adrenalin, ali se može pretvori u pasivnost, pa i u potpuni osjećaj nemoći. Kod izuzetno anksioznih, ali i nekih nepripremljenih pojedinaca može se pojavi i potpuna blokada pa natjecatelj nije u stanju provodi dogovorenu tak ku, zbog trenutnog mentalnog defi cita ili zbog toga što su mu u velikoj mjeri otkazale i fi zičke sposobnos . Tada samo čeka da se meč što prije okonča, bez obzira na unaprijed poznat nega van ishod.

Takav oblik treme je mnogo češći kod mladih i neiskusnih sportaša (i kod estradnih umjet-nika, govornika i slično) koji se, osobito u počecima karijere, nisu u stanju učinkovito nosi s m neugodnim duševnim osjećajem. Posljedice jake treme su slabiji rezulta nego što

165

TREMA I SMIRENOST

se pos žu na treningu ili na manje važnim natjecanjima. Kod psihički slabijih često dolazi do pada ak vnos na treninzima i do nesigurnos u sljedećim nastupima, do razočaranja, gubitka volje, sve dok se samopouzdanje ponovo ne uspostavi.

Trema je u sportu i oblik nervoze, odnosno prekomjerno uzbuđenje koje sputava igrača da ostvari rezultat koji imamo pravo očekiva obzirom na dos gnutu tehniku, razinu fi zičkih i intelektualnih sposobnos i stupanj mo vacije. Natjecatelj na velikim utakmicama ili na turnirima kada je najpotrebnije i najvažnije opetovano ne vlada svojim živcima pa ga oni sputavaju, umjesto da ga s muliraju da pos gne svoj maksimum. Pro v jakog pro vnika javlja se inhibicija koja nega vno djeluje na lokomotorni sustav i koordinaciju pokreta tako da ne može u cijelos primijeni stečeno znanje na natjecanju kao što može na treningu. Imamo dojam i privid da pojedini elemen nisu dovoljno naučeni, što nije točno. Već drugi dan na treningu, u smirenom okruženju, is igrač će pobijedi igrača od kojega je jučer izgubio na službenom natjecanju. Kod takvih natjecatelja zečje krvi trema raste što se više približava dan važnog natjecanja. Trema se također javlja kod ostalih profesija, na raznim audicijama, važnim ispi ma, javnim nastupima i slično. Pozna su slučajevi kada su neki poli čari izgovorili manje od pola napamet naučenog govora pred televizijskim kamerama. Zaista je nama koji smo naučili na visoke tenzije na natjecanjima bilo divno promatra psi-hičke reakcije, govorne i tjelesne, nedovoljno psihički pripremljenih studenata prije ispita. Mi smo gotovo svaki tjedan igrali fi ksne poene kada smo grizli produžetke u kojima se od-lučivalo bi ili ne bi . Za nas je to bilo samo normalno ili čak adrenalinom po cajno stanje, dok se drugima blokirao mozak pa su zaboravili i ono što su dobro naučili.

Koji su uzroci treme? Znamo da je ona, kao i strah, psihička kategorija. Izaziva je, između ostalog, bojazan od pogreške i njenih posljedica. Mnogi su zbog toga nesigurni, odgađaju važne odluke ili prepuštaju drugima inicija vu neka oni pogriješe. Svatko ima pravo na grešku, i to ne samo jednom. Bitno je da se greške ne čine namjerno i da se ispravljanjem svedu na najmanju količinu. Od pozi vnih razloga za nastalu tremu je odgovorna savjesnost i visoka odgovornost natjecatelja kojemu nije svejedno kako će njegov nastup djelova na ukupan ishod cijele ekipe. Daljnji uzrok može bi i previsoko postavljen zadatak od trenera, uprave kluba, obitelji, prijatelja ili javnos .

Stupanj treme je individualan, ovisi o psihičkoj i fi zičkoj pripremljenos , gene ci i strukturi osobe. Nitko nije bez barem malo prednatjecateljske treme. I treneri i uprava imaju tremu. Važno je da je to po cajna adrenalinska trema, a ne blokatorska kod koje se događa da puls prije nastupa dos že i blizu 160 otkucaja u minu , a sudionik ide na toalet ili povraća tri ili če ri puta u zadnjih 60 minuta prije nastupa, ne zna gdje mu je oprema, nerado se temeljito zagrijava i tuži se na sve i sva bez razloga i „svaka mu dlaka smeta“. Govori o

166


starim povredama, trenutačnoj boles , umoru, slabom ždrijebu, lošoj vidljivos , suđenju, smeta ga publika, znoji se u ugodnoj ili čak u prohladnoj prostoriji, i slično. Neki se stvarno i razbole i dobiju i temperaturu ili napad kašlja, drugi postanu agresivni, a treći se povuku u sebe. U većini slučajeva se radi o kombinaciji svih navedenih uzroka i razloga za tremu, ali je sigurno da stvarni ozbiljni razlozi ne postoje i da su gotovo uvijek plod pretjerane suges je ili predviđanja strašnih posljedica koje se nikada ne dogode.

Postoji i trema sportaša, ali i drugih u javnim nastupima, kojoj su razlozi u bojazni pred medi-jima na konferencijama za sak na kojima bi morali suvislo odgovara na neočekivana pitanja i to na stranim jezicima. Zato je potrebna jaka i kompletno obrazovana osobnost na čemu treba sistematski radi . Kod nekih mlađih sportaša evidentna je trema zbog neosnovanog i pretjeranog poštovanja prema treneru. Kada su igrač i trener nakon dugo godina srasli i obojica znaju da je uložen veliki trud, igrač se plaši da ne razočara trenera kojega poštuje.

Postoji trema od medija, trema od pozornice, trema od sudnice, trema na ispi ma i trema tamo gdje bi je najmanje trebalo bi , u vođenju ljubavi.

Pro v treme i strahova se borimo tehnikama opuštanja koje smo posebno opisali. Ponekad je dovoljan samo jednostavan, ali stručno vođen ljekovit mo virajući razgovor i dobro za-grijavanje. Ako nas nešto privremeno izbaci iz takta, trebamo se nastoja što prije sredi izvana i u sebi, u dubini duše. Držanje jela je zbir evolucijom i vježbom nataložene kulture, karaktera i poruka. Visoko podignuta glava i uspravna leđa iskazuju sigurnost i moć, a ele-gantno kretanje i neusiljeni osmjeh mogu prikri privremeni unutarnji nesklad i tjeskobu tako da nitko ne primjećuje našu tremu ili strahove. To baš uvijek nije tako lako i jednostavno ali se može usvoji kao s l ponašanja.

Trema je, dakle, posve normalna ljudska reakcija i pojava. Ona je, dapače, i poželjna jer u slučaju da ni malo ne postoji ili izostane znači podcjenjivanje gledatelja ili publike i defi cit odgovornos prema njima. Osjeća se omalovažavanje i nastup s visine, a to nije dobro. Umjerena trema prije nastupa po če najbitnije u nama, mo vaciju, inspiraciju i energiju, a isključuje indolenciju i nezainteresiranost.

Kao i sve u čovjeku, ona je rezultat djelovanja mozga. S sak ili otvaranje šake također su poslje-dica naredbe mozga. I ruke su sluge mozga i psihe. Ruku ili nogu možemo fi zički istrenira do savršenstva, ali njima će zapovijeda glava. Ruke će vodi prvenstveno mozak, a onda i srce.

Najbolji lijek pro v treme je savjesna pripremljenost. Kada vidimo da imamo bolje ili barem isto znanje i vješ ne ostalih, sve se u nama odjednom prelomi i nestaje trema, a ostaje samo

167

TREMA I SMIRENOST

lagano povišeni po cajni adrenalin. Tada više ne igramo ili ne djelujemo kao da smo zarobljeni u jesnim trapericama, već kako se meč odvija, tako trema nestaje, kod nekoga prije, a kod nekoga kasnije. Dobro je ima kontroliranu tremu jer se tako ne oštećuje sadržaj ili suš na igre ili izlaganja. To se pos že realnom procjenom mogućih stvarnih ili umišljenih posljedica.

Treme se ne možemo nikada u potpunos riješi , ali je možemo umanji i kontrolira . Jedan od najjednostavnijih, ali vrlo učinkovi h načina suzbijanja treme je poseban način disanja. Kada smo pod tremom, puls je ubrzan, a ubrzano je i disanje koje je vrlo plitko. Zato je po-trebno sjes negdje gdje je mirno i gdje je čist zrak, uspravi kičmu, zažmiri , stavi dlanove na po ljak i desetak puta duboko udahnu i izdahnu . Nakon toga se napravi stanka od jedne do dvije minute i ponovi radnja. Treba najprije pokuša udisa tako da napuhujemo i vrhove pluća, a u drugom ciklusu disa iz trbuha tako da se i on napuni zrakom. Dobro je o ći u toalet, umi se hladnijom vodom i ispra suha usta vodom ili prirodnom limunadom da se otkloni lažna žeđ i da se bubrezi i želudac ne opterećuju previše.

Transformirat ćemo kontroliranu tremu u stvaralačku energiju koja će posta temeljna sila verbalnog, ali i fi zičkog nastupa. Smiješak jako pomaže, trema je prikrivena i nestaje s prvim pljeskom već nakon nekoliko minuta. Bez obzira imamo li defi cit facijalnih mišića koji nam nisu skloni i sprječavaju da se zarazno smiješimo, a i psihološka struktura nam je kočnica za taj besplatni mamac, i najmanji osmijeh šalje veće simpa je i bolje vibracije od tmurne, namrgođene i smrtno ozbiljne njuške. Smijeh u organizmu smanjuje pretjerani serum adre-nalina i kor zola, a povećava produkciju limfocita, gama-interferona i endorfi ne, supstance koje ublažuju bolove. Smijeh i pozi vne emocije općenito jačaju imunološki sustav, a de-presivna stanja ga umanjuju.

Sreća je što se takvo stanje nega vne treme ipak može kontrolira , odnosno doves pod nadzor. To se pos že prvenstveno odgovarajućim fi zičkim opterećenjem u kombinaciji s po-dizanjem samodiscipline i samokontrole te jačanjem volje. O tome je bilo govora na drugom mjestu. Prije nastupa također pomaže jako zagrijavanje do znojenja i publika koja nosi i vuče za noge baš kao što divna melodija vuče na ples. Savjet trenera može pomoći, ali i odmoći, ovisno koliko povjerenja natjecatelj ima u njega. Dobro se brže kreta između bodova (kao nekada Šurbek, Samsonov i mnogi drugi), a ne se drža kao zavezana vreća ili bi ukočen kao podgrijani mrtvac.

Strah i tremu od nastupa treba iščupa u korijenu kao nezdravi, truli zub. Tako se onemogu-ćuje i uništava mogućnost njegove pojave. Važno je da trema i bojazan ne postanu obilježja našeg karaktera. Potrebno je da smo što jači tada kada je uzrok tenzije veći, a ne da smo slabiji kada nam je najpotrebnije. Ne bježi se od imaginarnih strahova i opasnos , već im

168


treba ići u susret kako bismo ih savladali. Problem nije u pogibelji, nego u nama samima. Ako je u nama, onda je to naša privatna svojina i imamo pravo s njom radi što želimo i što je za nas najbolje.

Kemija, odnosno sredstva za umirenje središnjeg nervnog sustava štete na dugi, a i na kratki rok. Refl eksi slabe, reakcije su prespore, a sport treba najbrže reakcije. Treneri su najsretniji s onim pom igrača koji gotovo uvijek na važnom natjecanju daje najviše, onom kojemu je razina tenzije, odnosno stanje živčanog sustava, potpomoglo u ostvarenju boljeg rezultata nego što je bilo za očekiva . To su psihički jake ličnos , dobro i kompletno pripremljeni sportaši (ili neki drugi javni djelatnici).

Pozi vna trema uvijek je dobrodošla jer mobilizira sve tjelesne i duhovne resurse. Samo iz opasnos se rađaju velike ideje i velike pobjede. Važno je da nas u presudnim trenucima ne savlada ideofobija, strah od mišljenja, da ne dođe do privremene blokade u glavi. U sportu može i mora bi samo rados , a za bojazan nema potrebe ni razloga. Sport je ipak prvenstveno igra. Kada čak ni najsavjesniji igrač ne može unije elemente nadahnute igre, tada nema vrhunskih rezultata.

Strah od neuspjeha je najčešći uzrok treme. On je i najlogičniji i najčešći oblik bojazni. Svatko normalan želi uspje u nadmetanju jer život po sebi je svakodnevno natjecanje pojedinca i pro v sebe i pro v neprijatelja, ali i prijatelja. Svi želimo bi zdraviji, pametniji, ljepši, jači boga ji, dugovječniji, slavniji, plemeni ji. Moguća je trema i kod već afi rmiranih ličnos koje se ne znaju nosi ili se nisu na vrijeme pripremili za svoju silaznu putanju zbog utjecaja starenja ili zbog povreda. Takvi se logično boje i smanjenja prihoda i privilegija na koje su navikli. Neuspjeh umanjuje ugled i popularnost. Strah od neuspjeha je pičniji za starije nego za mlađe uzraste. Igrači uz pomoć trenera ili psihologa trebaju otkri uzroke i is ne koji gospodare njihovim suvišnim strahovima i bojaznima od poraza. Eliminiranjem h nestvarnih umišljenih uzroka će se otpus kočnice, a u većini slučajeva čak doves do

toga da nema straha od poraza ili loše igre, nego da pojedine poraze gotovo zavole ako su dali sve od sebe i časno izgubili od boljeg pro vnika. Suigrači zato s pravom dlanom daju „pe cu“ poštenom borcu.

Na žalost, postoji i fenomen koji se naziva strah od uspjeha ili strah od pobjede. Pojedinci, srećom izuzeci, ne mogu se suoči s me da postanu veliki pobjednici. I tu ima sasvim dovoljno posla za trenere i psihologe. Češće se javlja kod mlađih koji se nastoje afi rmira i koji se žele što prije, prebrzo probi među uspješne. Strah od uspjeha je najnerazumniji i najteže objašnjivi osjećaj. Osobito se javlja kod prijelaza mladih sportaša iz niže u višu kategoriju. Mladi ili manje uspješni su navikli stalno bi u sjeni kvalitetnijih i više rangiranih.

169

TREMA I SMIRENOST

Kada im se ukaže prilika i ponudi im se neki, za njih veliki rezultat za koji misle da nisu dozreli ili da ga nisu zaslužili jer im se je sve idealno poklopilo ili su stvarno napredovali, uplaše se. Ipak neki i sa strahom od uspjeha dođu do pobjede. Do problema može doći ako se nije dobro radilo na psihičkim pripremama. Položaj novog pobjednika se iznenada promijenio. Ugled i popularnost su mu porasli, primanja su veća, počinje drukčiji život, h o to on ili ne. U natjecanju je također došlo do promjene, čak i do obrnute situacije. Do sada je on bio lovac na skalpove jačih, a odjednom je postao lovina. Ima osjećaj da su svi pro v njega jer svima pobjeda pro v njega nešto znači. Treba se zna nosi s ulogom favorita kada svi stalno grizu, a on bi se ipak malo opuštao.


„Bog nam nije dao duha bojažljivos , nego snage, ljubavi i razbora.“ (2 Tim 1,7).

Brat i sestra Ivica i Janica Kostelić - jedinstveni rekord: Osvojili su ukupno 4 zlatne i 5 srebrnih medalja na Olimpijskim igrama te još pregršt ostalih medalja

s najvećih svjetskih natjecanja do 2011. godine.

170


17. STRAH, TJESKOBA, PESIMIZAMJe li strah samo intenzivan osjećaj koji nam ne može ozbiljno našte ili nam može i koris ? Oprez je početak mudros , ali strah nikako ne. Ne smijemo dopus da strah i kukavičluk misle i odlučuju umjesto nas. Naši strahovi su ala u rukama pro vnika ili neprijatelja. Na žalost, danas je preko 80% ljudi podložno nekom obliku straha, bilo da se radi o boles , gubitku nekog od dragih osoba, nesreća, egzistencijalne neizvjesnos , neuspjeha na poslu ili u školi ili je to strah od samog straha. U m okolnos ma ciljevi i vrhunski sportski i život-ni rezulta dostupni su nam samo ako se usudimo doseći te i druge strahove, s njima se izravno suoči , razumje ih i pobijedi . Legendarni kauboj Gary Cooper je u fi lmu Točno u podne glumio čovjeka koji je bio vrlo hrabar, ali ga je bilo i strah. Strah su osjećali i svi njegovi mještani jer mu nitko nije h o pomoći u borbi pro v brojčano nadmoćnih nega vaca osim četrnaestogodišnjaka koji je to želio radi plemenitos , a i neiskustva i nedostatka osjećaja za realnu opasnost. Moramo zna odgovore na pitanja imamo li pravo i kada imamo pravo na svoje strahove treme, bojazni i paranoje.

Anksioznost (strah) možemo defi nira kao emocionalno stanje koje prate tenzije, zabri-nutost, nesigurnost i porast fi ziološke ekscitacije. Strah je naslijeđeni, genetski ugrađeni odgovor naše psihe na stvarnu ili imaginarnu opasnost. Unutrašnja uznemirenost i pre-tjerani oprez drže nas stalno u stand by stanju kao da moramo bi pripravni na neku opa-snost. Manji je problem ako se radi o trenutačnoj ili povremenoj pojavi čije uzroke znamo i zato ih možemo otkloni , a veći je problem ako se radi o permanentnoj osobini koja je posljedica predispozicije (urođenos ) osobnos . Potrebno je upozna svoj i partnerov ili suradnikov psihološko-moralni volumen. Fiziološki možemo dijagnos cira strahove ubrza-nim disanjem, pojačanim tonusom muskulature, naglim porastom arterijskog tlaka, većom frekvencijom pulsa, skokom adrenalina, suhim us ma i mokrim dlanovima, ali i nemirnim pogledom i nekontroliranim gestama. Apsurdno je što u strahu srce ubrzano kuca, ali krv kao da je prestala cirkulira u jelu, kao da se sledila u žilama.

Otkud genetska urođenost za strahove? Već nas od malena kao djecu uče da nemamo pravo na greške, da težimo savršenos , da budemo bolji od drugih. Plaše nas okolinom i njezinim mišljenjem, dojmom kakav će drugi ima o nama. Mi samo lažno uvjeravamo druge i sebe da nam nije stalo do tuđeg mišljenja, ali nam je stalo. Takvi stavovi nam oduzimaju jednu od najvećih i, na žalost, sve rjeđih vrijednos mirnoću. Zašto se rode i lastavice ne boje čovjeka? Zašto grade gnijezda u našoj blizini? Zato što im je genetski urođen osjećaj sigurnos da ih ljudi čuvaju i š te i da ih neće ubija . Tu sigurnost one prenose s generacije na generaciju.

171

STRAH, TJESKOBA, PESIMIZAM

Emocije straha vladaju planetom jer je strah reakcija na razne opasnos : od napuštanja, gubitka, nerazboritos , sve do straha od smr . Negacije ljudskos vrebaju u svako vrijeme i na svakom mjestu. Anksioznos se rješavamo bijegom, prihvaćanjem borbe (fi ght or fl ight) ili prihvaćanjem suvislog objašnjenja. Djelotvoran način da se oslobodimo anksioznos je da se uvjerimo kako su svi mogući gubici samo darovi koje smo od nekoga dobili. Ako nam je nešto poklonjeno, tada je i bojazan od gubitaka manji nego kada izgubimo nešto što smo sami stvorili. Teško se ipak uvjeri da se ne trebamo boja za život jer on ionako nije naš, već nam ga je netko poklonio. Darovatelje zaboravljamo, prešućujemo ili ih skrivamo. Sve je zavisno od naše prosudbe i našeg mentalnog, fi lozofskog, religijskog ili fi zičkog sklopa. Život nije ni izdaleka tako opasan kakve su nam percepcije o njemu i kakve nam katastrofe svakodnevno servira žu sak ili pojedini mediji čije se vijes uglavnom sastoje od eksplo-zija, požara, potresa, prometnih nezgoda, ubojstava i razbojstava, epidemija, gladi, boles , pronevjera i tome slično, a da oni ništa konkretno unaprijed ne poduzimaju.

Strahova kao emocionalnih reakcija se ne možemo zauvijek i u potpunos riješi , ali ih mo-žemo nauči kontrolira , izbjegava i s njima uspješno živje kako nas ne bi zarobili, u nama izazvali razne boles ili suvišne nervoze. Strahovi su snažne emocije koje nas izbacuju iz želje-nog komoditeta, koče naše djelovanje i ne daju nam da postavljamo vlas ta životna pravila.

Dobro je da ponekad padnemo, tako da vidimo kako brzo ćemo se podignu . Tu je zamka takozvane sretne krivice – felix culpa, koja to nije ako se poslije padova ne podižemo što je mo-guće brže. Tada postajemo nega vno tvrdoglaviji i bespomoćniji te sebi i drugima želimo zlo. Pozna su slučajevi kada su pojedinci u različi m natjecanjima voljeli namjerno gubi (agere contra) kako bi kaznili sebe ili iz samilos prema pro vniku (Sve Maksimilijan je namjerno gubio u šahu od suigrača u samostanu). Paradoks je što su mnogi uvjereni da je strah njihov čuvar, njihov osigurač koji ih š od neke štete i na takav način im pruža sigurnost.

Svi su ljudi, pa tako i sportaši, u većoj ili manjoj mjeri anksiozni ili agresivni. Potrebno je od-vagnu je li ta njihova emo vna razina štetna ili možda korisna za sport ili djelatnost kojom se bave, što ovisi i o kompletnoj strukturi njihove osobnos , ali i o zahtjevima i zadacima koji se pred njih postavljaju. Za preciznije sportove, koji traže fi nije pokrete i detaljnije nijanse, trema treba bi manja. Individualni sportovi također ne dozvoljavaju višu anksioznost koja bi kod kolek vnih sportova mogla proći. Kod kolek vnih kontaktnih sportova je važno zna je li sportaš u ključnim trenucima igre spreman ukliza u noge pro vnika da spasi gol ili mu se baci glavom među kopačke da ga zabije.

Općenito, anksioznost nije dobra osobina i uglavnom dovodi do loših ili neujednačenih rezultata u natjecanju (i u ostalim segmen ma života). Mnoge važne životne odluke nismo

172


donijeli zbog straha koji u našoj nutrini stvara unutarnje nerede. Koliko bismo lijepih trenu-taka doživjeli da nismo bili pod utjecajem straha? Mjerenjem fi zičkih osobina anksioznost se može gotovo akribički izračuna (puls, promjene psihogalvanske reakcije kože koja je bolji vodič elektriciteta u slučaju veće treme). Op malno je da se puls prije nastupa poveća do 33% od normalnog u mirovanju, a ako naraste na dvije trećine (66%) više od normale, to će se odrazi kao loš rezultat. U jeku natjecanja je normalno da puls poraste, ali ne smije ras previše bez fi zičkih napora prije natjecanja. Psihogalvanske (elektrodermalne) vrijednos ne bi prije natjecanja smjele bi veće od 300% nego što je uobičajeno. Na sličnom principu radi i poligraf za ispi vanje is ne i laži, samo što on registrira srčanu frekvenciju, arterijski tlak, ritam disanja i znojenje. Među m, psihički spremni i uvježbani mogu pobijedi poligraf pa je on samo pomoćno, a ne i dokazno sredstvo u pravnim postupcima. U nastavku ćemo pod is nazivnik stavi anksioznost, strahove i jaku tremu (anxiety, anxious).

Strah nas upozorava na opasnost i omogućuje nam da je izbjegnemo, da je presretnemo ili pobijedimo. Strah nam pojačava osje la i čuva nam opstanak. On je blizanac nade jer za-jedno misle na budućnost. To su pozi vne strane straha. Loše su strane što su ta upozorenja prečesto nerealna, a mi samo umišljamo da je zaista ugrožen naš opstanak ili da prije neka opasnost. Prema istraživanjima dubinske psihologije svega 0,5% prijetnji se ostvari i to ne u tako strašnom obliku kao što si je prestrašena osoba predviđala. „U strahu su prevelike oči.“ Nema razloga za neke ozbiljne ili česte strahove jer se stvarne prijetnje i posljedice ostvaruju vrlo, vrlo rijetko. Obratno, kobne posljedice se događaju tamo gdje nije bilo straha, primje-rice, kod prometnih nesreća. Pjevamo u autu ili se raspojasano društvo razigra u dobrom „š mungu“, a nakon nekoliko sekundi se dogodi najgore. Nesreća najčešće dolazi kada ne mislimo na nju. Poskliznut ćemo se ili spotaknu baš onda kada ne mislimo na mogući pad. Budimo oprezni, ali nikako ne strahujmo!

Strah uništava svaku kreaciju, razigranost i op mizam već u samom začetku, jer se ukočimo, grčimo, tresemo, jednom riječju: zablokiramo. Kada strah ovlada nama, moramo ga se zna riješi i pobijedi ga. Većina od nas to ne zna. Straha se moramo oslobodi na sve načine jer nam on oduzima najvažnije u životu, a to je sloboda. Ako se ga ne oslobodimo i on se u nama dugotrajno taloži, tada je njegova najgora manifestacija strah od straha. Najučinkovi ja formu-la za oslobađanje od straha je da se najizravnije i što prije suočimo s njegovim uzrocima i tako mu poručimo da ga se ne bojimo. Ne treba s ovom patološkom pojavom miješa najobičniju tremu pred nastup. Ona može ima samo pozi van učinak jer nas po če na pažnju i podiže dozvoljenu dozu adrenalina koji dovodi do briljantnih poteza i razmetljive igre.

Važno je i da nemamo straha od ponovnog pokušaja ako u nečemu nismo uspjeli od prve, premda je točno da pametan čovjek nikada ne ponavlja svoje greške. Ponovni pokušaj je

173


neka vrsta traganja, i to je dobro jer je suprotno od logike čekanja i pasivnos . Mnogo bolje je da ne odustajemo sve dok ima i najmanje izgleda, nego da nas strah paralizira i primora na bijeg u nerealne maštarije, u opsjenarstvo. Već i odvažni ponovni pokušaj je svojevrsna pobjeda nad strahom. Rezultat neće doći sam od sebe. Ne treba se boja kri ke ako ne uspijemo. Iskreni kri čar neće kri zira onoga ako nije prošao barem jednom njegovim putem. Zbog bojazni od takve kri ke javljaju se mnogi koji ne žele neizvjesno i nepoznato, nego samo ono što je staro i viđeno, pa makar poznato i nije neko dobro. To je korištenje zastarjelih metoda i rješenja iz prošlos . Takvi se boje ući u novi poslovni pothvat ili steći nova saznanja i spoznaje. Oni idu po inerciji i pro ve se svakoj novoj akciji. Prekasno pri-mijete da su se okolnos i prilike oko nas promijenile. Loše je što takvi strašljivci u vlas tu intelektualnu paučinu pletu i svoju okolinu.

Ako nas je već strah, onda se trebamo kvalitetno boja , što prije riješi problem, a ne „umira “ više puta. Strah je osjećaj koji nastaje uslijed neke stvarne prijeteće ili umišljene opasnos . No, strah je lakše savlada i objasni nego tjeskobu koja ima uzroke u cijelom na-gonskom životu. Teroris se zato koriste tjeskobom kao najsnažnijim nasilničkim sredstvom. Svjesni su da su u tom stanju prsa pre jesna da podnesu izazvani pri sak.

Strah je, na žalost, uz mržnju, brige, tjeskobu, tremu i depresiju naša najčešća i najjača emo-cija i veliki problem u mrklinama današnjeg vremena i nevremena i može se reći da živimo u kulturi strahova. Osjećaji straha i treme imaju nega van odraz na fi ziološke promjene u radu cijelog našeg organizma. Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće raznih strahova, a početak dvadeset i prvog stoljeća je, kao što su eksper i predviđali, već najavilo da će bi stoljeće depresije. Ako je u procesu evolucije i bilo neke koris od strahova zbog opreza, danas nam, u civiliziranom životu, ne bi trebao kao mentalna kočnica. Premda je jedna od najnepoželjni-jih emocija, strah je koristan jedino ako je signal ili upozorenje za stvarnu ugrozu od koje nas može čuva . Zbog toga je imao važnu ulogu u našem opstanku. Moramo prepozna uzroke i naći rješenja da se oslobodimo iracionalnog i racionalnog straha. Iracionalnog straha ili tjeskobe najlakše se rješavamo ako ćemo se otvoreno suoči s njima, jasno objasni da živimo u najsigurnijem okruženju do danas. Nije dobro ako je strah posljedica samo naših opsesivnih misli ili uobrazilja, a ne stvarnih opasnih situacija. Ništa nam se neće dogodi ako nestane struje u pustoj neosvjetljenoj ulici ili u li u. To je tek trenutačna urođena neo-dređena strepnja od nove situacije, mraka i šine i samoće.

Sasvim je drugo ako smo ovisnici o adrenalinu i želimo emocionalna uzbuđenja koja neće doves do dezintegriranja jela ili do ožiljaka na psihi. Preveliki oprez pri odlučivanju koji graniči sa strahom nikada ne djeluje krea vno i pokretački. Zbog anksioznos strepimo, mišljenje nam je suženo, psihički smo po šteni, a kretnje se usporavaju i grče. Osjećamo se

174


bespomoćnima, usporeni smo u djelovanju, nape smo i nemirni, ponekad se javlja i pani-ka, a redovno imamo pomanjkanje koncentracije. Ona nas slabi i pravi nam smetnje i zato je treba što prije prepozna , ukloni joj uzroke i eliminira je. Strahujemo i zbog rodbine, prijatelja, kluba i domovine. Važno je ustanovi čega se u stvari bojimo ili o čemu brinemo, a ne da to po skujemo u sebe, da pobjegnemo u unutrašnju emigraciju.

Zašto je psiha ljudi različita pa istu emociju ili vanjski podražaj doživljavamo različito? Navodim slučaj kolegice koja je duže tugovala radi smr svojeg poznanika nego što je za njime tugovala sva njegova bliža rodbina koja je već davno zaboravila na taj događaj. Radi se o genetskim obi-lježjima i duhovnim osobinama koje smo stekli jekom života. Ni pesimizam ni op mizam nisu grijeh, a nisu ni pobjede i porazi, nego su prirodan ciklus kao rados i strahovi koji imaju pravilan i neizbježan ritam, kao izmjena ljeta i zime. U vječnom ljetu nastala bi pus nja, a u stalnoj zimi bi bilo kao na polarnom krugu. Zato mora bi i jednog i drugog. Naše srce i nervni sustav ne vole monotoniju, nego im najviše odgovaraju povremene, ali ne presnažne promjene.

Dobro je prisje se kada su strahovi počeli pa ćemo lakše sazna i njihove uzroke. Ako se suo-čimo s uzrocima, u većini slučajeva ćemo lakše uvidje da razloga za takvo naše stanje u stvari nema i čak i da se bojazni i tjeskobe ostvare, posljedice su jako male. Vrlo su rijetki slučajevi da ćemo uskoro mi ili naši najbliži bi osuđeni na smrt, na tešku dugogodišnju robiju ili da ćemo bi trajno osakaćeni ili osta doživotni teški bolesnik. Drugih ozbiljnih razloga za zabrinutost nema. Sve ostalo je rješivo. Trebamo nauči upravlja svojim mislima (važnije su od osjećaja) jer o njima najviše ovisi. Pozi vne misli i samopouzdanje se mogu dozva uz nešto truda. Ipak, neopravdane brige nam se uporno javljaju jer nismo pronašli modalitete da ih maknemo od sebe. Neki od načina da se riješimo anksioznos je da o m problemima ne razmišljamo prije spavanja, da se maknemo iz okoline koja nas podsjeća na takve neugodnos , da pročitamo stručnu knjigu ohrabrenja ili poslušamo pozi vnu glazbu. Pomaže i razgovor s osobom kojoj se možemo povjeri i koja je imala slične probleme i uspješno ih riješila. To su neki načini pomoću kojih ćemo se, bez terapije kemijom, riješi psihičkih i motoričkih kočnica, tenzija, fobija i stresova tako da omogući-mo da nam se duh oslobodi iz oklopa. Najčešći simptomi su veća ili manja panika, defi cit pažnje, koncentracije i strpljenja, manjak mo vacije, nega vno razmišljanje, nesanica, preopterećenost crnim mislima i boles ma, povlačenje u sebe, usporene misli, smanjena snaga, osjećaj manje vrijednos , smanjenje libida. Jedan komičar je rekao: „Seks je najzabavnija ak vnost koju možeš radi a da se ne smiješ.“ Od tjelesnih simptoma vidljivi su: znojenje dlanova, bol u prsima, jaka bezrazložna žeđ, pojačano lupanje srca, porast krvnog tlaka i šećera i najcrnje misli o suicidu. Ovdje su potrebna duža liječenja, a tugu vrijeme liječi mnogo brže i uspješnije.

Psihijatri i kvalifi cirani iskusni treneri anksioznost (strahove) mogu prepozna po vanjskim simptomima: po držanju, gestama, mimici, izgledu, sniženoj ili ekstremnoj psihomotornoj

175


ak vnos sve do teške motoričke uzbuđenos koja dovodi do nemogućnos da se izvedu složenije kompozicije pokreta i radnji. Čes pra telji su povišena afek vna stanja i nemir kao obvezni suputnik manjeg stanja povišene emocionalne tenzije, osobito od uplašenos i strahova. Kod sportaša se najčešće prepoznaje po usporenim pokre ma, općenitoj sniže-nos motoričke ak vnos , sve do ne pične tromos koja inače nije karakteris čna za tu osobu. Osobito je pogubno smanjenje inicija ve i spontanog interesa da se vlada i kontrolira situacijom zbog bezrazložnog straha. Neugodan je strah pred nečim što se ne vidi, što ne postoji i što još nije tu.

Vlažnost dlanova je pokazatelj da je anksioznost (strah, bojazan) kod sportaša vrlo velika. Srčana reakcija je veća, srce u mirovanju ubrzano kuca što trener može provjeri dodirom na bilo, često samo pogledom na žile kucavice, a i učestalo je i treperenje očnim kapcima. Iskusan trener sve ovo može zapazi i na vrijeme popravi trenutačnu psihičku nestabilnost. Kod mjerenja refl eksa bilježe se lošiji rezulta zbog zakašnjele reakcije i neodlučnos .

Velike sistoličke i dijastoličke amplitude te ubrzani puls znakovi su opće anksioznos koja je izravno povezana sa stanjem nedovoljne fi zičke pripremljenos . To se naročito pokazuje ukoliko se puls sporo vraća u normalu. Za takvo mjerenje svima su pozna jednostavni testovi. Treneri ne bi smjeli dolazi na trening bez dobrog tlakomjera.

Kod svih h duševnih pojava svijest funkcionira kao stanje kod kojeg se normalno mogu prima u sci iz okruženja i iz vlas tog jela, ali je reducirana tako da je smanjena moguć-nost pravog odgovora na takvo psihičko stanje. Dolazi do iznenadnih i naoko neobjašnjivih obrata u rezultatu igre, u velikim serijama, jer se jasnoća svijes , koncentracije i mo vacije koleba pod utjecajem psiholoških i fi zioloških faktora. Pojedince možemo uvježba da su na treningu, na manje važnim utakmicama i sa slabijim pro vnicima sigurni „kao robo “, ali kada se radi o presudnim trenutcima, dolazi do blokade i do podbačaja. Fizički trening ne vrijedi puno bez psihičkih priprema jer je uzbuđeni i preplašeni čovjek sličan olujnom moru u čijim se valovima ne mogu ogleda ni vedrina ni plavetnilo neba ni zelenilo okoliša, a kamoli da se zrcali sunce. Ovakvi organolep čki znaci su dobri da se može pravovremeno reagira i smanji ih ili ih pretvori u prednost.

Strahovi, razne fobije i nemiri su psihički problemi kojih se prestrašena mašta, koja ih uve-ćava i širi, mora oslobodi . Očekivani strahovi i bojazni su sto nama puta veći od stvarnih čiji se pravi uzroci rijetko događaju. Mnogi se svaki puta bespotrebno boje avionskog leta, a avion je najsigurnije prijevozno sredstvo. Mnogi se unaprijed boje sjes za volan automobila misleći kako će vožnja loše završi , kako će se auto pokvari na putu i slično, a to se također rijetko događa. Prijetnje se bojimo više nego zlog događaja kojega, tek kada se dogodi,

176


znamo sves na pravu mjeru i vidimo da nije tako strašan. Ako strah ne možemo obuzda , moramo ga kontrolira i usmjeri u pravom smjeru da djeluje kao pozi van adrenalin ili produk vna trema. Kod psihički stabilne ili dobro trenirane osobe hrabrost i odlučnost se povećavaju s porastom opasnos i psihičkog pri ska.

Neki takvi ili slični an cipa vni strahovi vremenom otupe i više nemaju nikakvu vlast nad nama. Primjerice, ako više puta nekoga ili nešto pobijedimo uz jaku tremu, shva t ćemo da je bojazan bila nepotrebna i ona će s vremenom nesta . S druge strane, ako više puta izgu-bimo od podjednako jakog pro vnika, a kriva je trema, tada treba ili odigra više mečeva sa slabijim pro vnikom ili ojačanom psihom poboljša svoju igru. Poslije toga trema će se uzalud pokuša vra , ali je više neće naći u nama jer smo drukčija, jača osobnost. Nitko i ništa ne može jakog kompletnog čovjeka napravi zaista nesretnim ako on čvrsto želi bi sretan. Dobro je da se naučimo prilično otrpje i propa bez gunđanja.

Anksioznost je manja kod kolek vnih sportova jer se igrač može osloni pa i skriva , „šlepa “ iza suigrača, a kod individualnih sportova je za sve zaslužan sam i za sve je kriv sam. Sva slava ili neuspjeh više ovise o pojedincu. Tenis i stolni tenis su zato atrak vni i u igri parova (dubla) jer je tu potrebno uparivanje suigrača i drukčija tak ka pa dva slabije rangirana pojedinca često pobjeđuju jače od sebe. U paru je stanje anksioznos uvijek manje, zabrinutost, strah od pogrešaka, napetost, ali i fi ziološka pobuđenost su smanjene. Čak se, štoviše, događa da pobuđenost bude preniska pa je potrebno da trener ubrizga dodatni pozi vni stres jer se tu radi o hipostresu (premalom stresu). Treneru i igraču je cilj da za svaki pojedini meč i za svakog različitog pro vnika odredi op malnu dozu pozi vnog stresa, odnosno pobuđenos i mo vacije. Pojedinac se u grupi ponaša drukčije nego kada je sam, nema bitnog osjećaja zajedništva. Mnogi su submisivne osobnos koje se daju vodi drugima kako bi prikrili svoju nesigurnost. Na žalost, takvi ljudi vjeruju i onima koji ih vode u nevolje, pa i u zločin. Na ne-sreću, psihološki i psihijatrijski profi li mnogih vođa su tajna umjesto da su otvorena knjiga. Kada su u skupini, mnogi pojedinci često izbacuju sve nega vno što se godinama taložilo u njima od napetos i anksioznos pa do mržnje i agresije. Isto je i s ideologijom ili religijskim fana zmom. Ako je netko usamljen, ostaje nepriznat i prezren, ali ako je dio milijunskog stada, ima pravo na kolek vnu is nu. Čim su svi u pravu, tada je u pravu i pojedinac, pa makar svi griješili. Sje mo se milijuna ljudi koji su hodočas li na Lenjinov (i druge) mauzolej i grobove dok se is ne ili ideologije nisu barem djelomično izmijenile. Slično je s masovnim tučnjavama na stadionima i oko stadiona. Pojedinci su mirni kao bubice sve dok ne postanu dio raspojasane i divlje rulje. Rulja ih ohrabruje i skriva njihov osobni kukavičluk. Mnogi od njih znaju da su u krivu, ali se boje promijeni svoje mišljenje i svoj stav sve dok im ga drugi, intelektualno jači, ne promijene. To nije uvijek lako jer se u grupi osjećaju sigurniji nego jedan na jedan.

177


Poseban je problem ima igrača s urođenom anksioznošću kao osobinom. Ako je strah dio strukture ličnos koja se svega nepotrebno boji, koja je stalno u tjeskobi, koju smeta bučna publika, ali i pjesma slavuja, tada je potrebniji i ozbiljniji rad na tehničko-tak čkom „brušenju“ te dodatni stručni psihološki rad. Već smo naveli neke provjerene metode relak-sacije kao što su autogeni trening, meditacija, biofeedback, progresivna relaksacija i slično. Savjetujem da klubovi uz dvoranu za natjecanje imaju manju prostoriju gdje bi se igrač mogao udobno smjes u relax naslonjač, zatamni prostor, isključi se od vanjske buke i relaksira se između mečeva na opisane načine. Trener mora pazi da ne relaksira nekoga s niskom pobuđenošću koji ima živce kao konj, da ne počne kunja ili čak ne zaspe.

Nakon uvježbane relaksacije, igrač se može „rekupera “ već nakon samo nekoliko minuta. Naučimo sami sebi naređiva mir, bez obzira na probleme ili opasnos . Zato je i Vječni pozdravljao sa „šalom“, mir vama. Duboki i trajni smiraj nije posljedica površne odluke na startu, nego je rezultat iskušenja i pozi vnog života na poodmaklom životnom putu ili na samom cilju.

Natjecatelj s osjećajem sugerirane bespomoćnos , bio on dijete ili odrastao, ne nalazi uzroke neuspjeha u sebi, nego u slaboj sreći, lošem suđenju ili greškama trenera. S takvima tre-ba radi na samopouzdanju i na ukazivanju da realno sagledaju uzroke neuspjeha, baš kao što su korijeni neuspjeha u školi najčešće u neznanju učenika, a ne u slabim udžbenicima ili uvje ma za učenje. Iako se samopouzdanje kod svakoga mijenja, ipak se kod ljudi s visokom razinom samopouzdanja mijenja puno sporije nego kod nestabilne osobe. Samopouzdani ljudi su svjesni svojih vrijednos , prihvaćaju sebe bez ostatka, a povremeni neuspjesi ili krize ne utječu na njihove životne stavove i na trajna neraspoloženja jer su svjesni da će se njihovo vrijeme ponovno vra i da će nesta nega vne misli. Kompletne, snažne osobnos nikada ne umišljaju da je svaka siva mačka koja je pretrčala preko ceste još crnija nego što stvari jest.

Straha se najbolje oslobađamo realnim sučeljavanjem s njegovim uzrocima i posljedicama te analizom i usporedbom što se najgore dogodilo drugima u sličnim situacijama. Vidjet ćemo da je više u od 99% slučajeva bojazan bila bezrazložna. Pobijedimo iracionalne strahove! Obratno, nesreće se događaju najčešće onda kada na njih ne mislimo (prometne nesreće, padovi, elementarne nepogode i slično). Bijeg u iluzije i maštanja samo je privremeni lijek za strah jer uzrok nije objašnjen i uklonjen. Samo nas akcija oslobađa, ona sve rješava (L’ac on seule libere. Elle denoue tout.), govorio je Blaise Cendras.

Nada je pravi odgovor i suprotnost strahu. Ali ne nada u neko buduće dobro, nada koja će doći sama po sebi jer bi bila samo očekivanje, pomoć od drugoga ili iščekivanje bez pokrića, nego je nada ono dobro koje ćemo ostvari uz naše znanje, upornost, teškoće i

178


napor. Pouzdanje je kada smo uvjereni da možemo nešto pos ći i nešto slično smo zaista već ostvarivali. Pouzdanje je također učinkovito pro v straha. Pozi vno iskustvo učvršćuje nadu i pouzdanje. Iskrena ljubav je ona koja potpuno pobjeđuje strah, ljubav prema sportu, prema nekoj osobi ili prema domovini. Ona amalgamira, sublimira i simbolizira najveću snagu, obnavlja i učvršćuje život i u planetarnim mjerilima. O njoj ovisi jek svijeta.

Pesimizam je nega vno razmišljanje koje ne usrećuje nikoga i guši sva veselja i životne rados , a op mis mnogo uspješnije mogu mijenja sebe i svijet na bolje. I jedno i drugo duševno stanje nisu odraz stvarnos , nego su uglavnom posljedica dojmova, percepcije. Skep k je pročitao pesimis čnu misao E. Ciorana: „Suncu se nikada nisam mogao prila-godi ; nemam u sebi dovoljno svjetla da se uskladim s njim. Ono samo budi i uzbunjuje moje mrakove. Deset dana plavetnila i ja sam u stanju bliskom ludilu.“ Kako pametan, a kako mračan um koji zavisi od mutnog neba! Poznato je da u životu imamo mnogo više doživljaja nego stvarnih događaja. Prijetnje i crna predviđanja se rijetko događaju. Ako smo preoprezni, nama se može lakše manipulira crnim kronikama i još crnijim vijes ma na komercijalnim televizijama. Prikazuju se uglavnom senzacije u vidu loših vijes , a dobre vijes su postale rijetkost. Cilj im je da se stekne dojam da ništa ne valja, od pojedinca pa do vrha države i do svjetske poli ke, kako bi se mogli pojavi „spasitelji“ koji nude i znaju sva rješenja. „Spasitelji“ su jedino naučili dubinsku psihologiju i sociologiju kako bi ušli u patologiju našeg ega i kako bi mogli manipulira pojedincima, obiteljima i cijelim narodima. Lakše je manipulira siromašnijim pojedincem i siromašnijim narodima kod kojih je smanjen socijalitet, a narastao je nega vitet koji stvara pesimizam i pasivnost. Lažni pozi vitet i op- mizam bez pokrića također nisu dobri, iako su uvijek bolji od pesimizma, jer mogu povući

mase da prionu pravim vrijednos ma. Čim vidimo prvo svjetlo na kraju tunela, odmah nesvjesno ubrzamo korak ili dodamo brzinu automobilu. I kada nestane struje, zapalimo svijeću dok ne popravimo struju.

Tjeskoba je zarobljena sloboda i prvi nega vni afekt očekivanja i baš kao i bojazan se mani-fes ra i javlja kao nemir, najčešće onima koji su zacrtali određene rezultate i ciljeve i kojima se najednom javlja neizvjesnost da će se oni ostvari . Tjeskoba se dakle najčešće javlja kao posljedica nega vnih razmišljanja da će nam se u budućnos dogodi nešto loše. Nazivamo je sinistrizmom ili an cipa vnom bojazni. Visoka očekivanja često nameću mediji ili okolina. Previše se misli i opterećuje budućnošću, a sadašnji događaji gotovo nikada nemaju baš tako presudan nega van dugoročni utjecaj da bi se moralo strahova . Dok kod strahova postoji prijetnja od nekoga ili nečega, kod tjeskobe gotovo nikada ne možemo pronaći vid-ljivu prijetnju, nije vezana za neku određenu osobu ili predmet i često je teško reći zbog čega su pojedine osobe podložne tjeskobi i zašto u svemu problema čnom i neizvjesnom uvijek očekuju najgori mogući rezultat. Osim raznih fobija i paničnih poremećaja postoji i

179


free fl oa ng anxiety. Freud je tjeskobu vezao uz prvo odvajanje, odnosno napuštanje no-vorođenčeta od majke. Suprotnost (pandan) tjeskobi je nada iako ju kao ljudski egzaktni afekt i kao ontološku kategoriju, isto kao i tjeskobu, karakteriziraju neizvjesnost, nesigurnost i nedefi niranost. Ako je pak nada proizvod uma, tada se ne radi o lažnoj nadi, kao što je tumačio E. Block. Tjeskoba i nada su neizbježne jer ako postoje planine, moraju postoja i ravnice. Nada je protuefekt i liječnik tjeskobe i straha. Pro v tjeskobe je vrlo učinkovita fi lozofska Kierkegaardova terapija koja nudi rješenja za bitne životne probleme. Zaista je korisno inves ra u jačanje kapaciteta svoje psihičke energije.

Moramo prepozna i depresiju koja također uzrokuje smanjenu ak vnost zbog umanjenih tenzija važnih funkcija središnjeg živčanog sustava. Ona vodi u pesimizam, povlačenje u sebe i osjećaj manje vrijednos , smanjenje sna i želje za kretanjem i seksom. Suprotna joj je hipomanija ili još teža manija kada se radi o povećanoj razini ak vnos , takozvanoj hiperak vnos zbog povećanih tenzija što opet uzrokuje umanjeni nadzor svih reakcija.

Strahovi se mogu objek vno fi ziološki znanstveno izmjeri . Analizom kotekolomina se izmjeri razina adrenalina i noradrenalina kako bi se vidio stupanj ekscitacije, odnosno po-dražaja, UKG-om se mjeri električna ak vnost srca, puls se može izmjeri tlakomjerom i ručno, a mišićna tenzija se očitava EMG-om elektromiogramom, galvanska reakcija kože se utvrđuje GRK-om, sistolički i dijastolički arterijski krvni tlak se mjeri tlakomjerom (no tlak nije sigurna informacija ekscitacije jer je povezan s općim zdravljem, a ovisan je i o autonomnom živčanom sustavu), a znojenje dlanova možemo ustanovi i organolep čki.

Kada smo u strahu, tjeskobi i depresiji, možemo si učinkovito pomoći fi zičkim vježbama i korisnim fi zičkim radom u prirodi koji ubrzava rad srca, tehnikama relaksacije, izbjegavanjem previše kofeina, teina i umjerenom zdravom dijetom. Najučinkovi je je ako se možemo rije-ši suvišnih ili prevelikih obaveza koje nam ne čine zadovoljstvo te se druži u pozi vnom op mis čnom okruženju. Najbolji je lijek pro v straha, osobito kada se osjećamo ugroženi, iskrena ljubav, jer je ona an teza svih anksioznos . Ako posegnemo za lijekovima, raznim an- depresivima i anksioli cima kojima bi se izravnala kemijska neravnoteža u mozgu, budimo

sigurni da ćemo se liječi dugotrajno ili ćemo čak vječno bi pod lijekovima, zbog kronične prirode stvarne ili virtualne boles , ali i zbog farmaceutskih lobija koji najprije otkriju lijek, a onda nam marke nškim trikovima sugeriraju od čega bolujemo. Čovjek je, prema njima, tek privremeno u zdravom stanju i samo je pitanje vremena kada ćemo obolje .

Razloga za strahove i njihove popratne manifestacije imaju samo oni koji ne vjeruju u nadu, a za one koji u nju vjeruju postoje samo neopterećeni životni afek vedrine i rados . Slabi su samo oni koji zaista ne žele bi jaki, a oni koji duboko vjeruju u sebe su najjači.

180



Aleksandar Veliki se čitavog života borio pro v straha vjerujući da će pobijedi i samu smrt onaj tko uspije pobijedi strah (još jedna zabluda!).

Moram vas ukori ! Danas ste nekoliko puta o šli do toaleta i kupaonice. Zašto se niste do tamo i nazad dobro istegnuli? Koris lo bi i vama i drugima. Zašto niste ništa pametno pročitali, barem u toaletu, podcrtali ili zapam li?

Marijo Možnik:- Pobjednik na tri Svjetska kupa - Montreal, Osijek i Glasgow

- Prvi na Svjetskoj rang lis 2010.

181

HRABROST I KUKAVIČLUK

18. HRABROST I KUKAVIČLUKŽivje hrabro ne znači živje i opasno, a kamoli beznadno, jer hrabrost je darežljivost prirode i rezultat odgoja. Ona nije nikakva „donkihoterija“, premda mnoge sitne dušice misle da je gotovo uvijek nerazborita. Smjelost nije urođena, ona se kod mudrih i iskusnih stvara, razvija, njeguje i čuva na sigurnom kao najpotrebniji lijek. Nitko se nije u potpunos rodio ni kao hrabar ni kao kukavica jer ta svojstva ne zavise od fi ziologije, nego smo takvi zbog toga što smo se sami učinili takvima ili što su to od nas napravili drugi. Zato se događa da se hrabrost može javi i zbog srama, s da pred sobom i pred drugima. Ne postoje kukavički temperamen , postoje smireni, nervozni, osjetljivi ili strpljivi ljudi. Kukavica ili junak se određuju djelom kojega su učinili ili su ga propus li učini . Kukavica nije za cijeli život kukavica, a heroj to također nije zauvijek. Kukavice, oprezniji i „ziheraši“ su skloniji čekanju, a hrabriji, odlučniji i hazarderi idu u susret rješenjima, biraju vrijeme odluka. Onaj koji nije upoznao strah ne zna ni što je hrabrost. Važno je da strahovi ne koče odlučno reagiranje onda kada je potrebno i razumski opravdano. „Tko se ničega ne plaši, jednako je moćan kao onaj koga se svi plaše.“ (F. Schiller) Nitko točno ne zna u kojim životnim situacijama ili u kojoj životnoj dobi će on ili netko drugi, bi više ili manje hrabar ili će bi veća ili manja kukavica. Hrabrost i kukavičluk su najbolja formula da se izvučemo iz neugodnih situacija i raznih neprilika. Što ćemo izabra , ovisi prvenstveno o našim psihičkim senzorima, dok snaga i mišićna masa odlučuju mnogo manje. Mlađi su hrabriji jer nisu iskusili mnoge životne opasnos . Nakon što iskusni vojskovođe obiđu bojna polja poslije bitaka, uvijek će zaključi da je ostalo leža mnogo smjelih mladih, a malo sijedih glava. Hrabrost je drugi pol jednako važnog pola straha. Često mijenjaju svoje strane. Svjedoci smo prividnog paradoksa. Mnogi koji su često i bez ustezanja ulijetali u kavanske tučnjave nisu bili hrabri na bojišnici. Obratno, mnogi koji se nikada nisu javno potukli, bili su neobično hrabri i ulazili su u prvi u napad bez mnogo razmišljanja, a u povlačenju su ostajali sve do zadnjega. Sve ovisi o temperamentu, kulturi ponašanja, mo vaciji i stupnju odgovornos . Slično je u sportu gdje smo svjedoci kako očigledno mnogo slabiji igraju vrlo oštro, uklizavaju u noge i ne izbjegavaju „duel“ igru s mnogo jačima koje se izvan terena ne bi usudili ni oštro pogleda . Obratno, mnogi razbijači se izvan sportskih terena pretjerano čuvaju eventualnih ozljeda na utakmicama. Da ne govorimo kako se mnogi „štemeri“ boje sjes u avion, skoči padobranom ili u vodu s poveće skakaonice. Zanimljivo je kako se neki boje ljudi koji imaju autoritet vlas , a kada vođe izguve autoritet, svi su hrabri. Dojučerašnji sabornici klanjali su se svojim nadređenima sve dok nisu o šli s vlas , a tada je preko noći nestala servilnost podređenih, a i najmanju količinu poštova-nja prema bivšim nadređenim koje su toliko puta javno hvalili i dodvoravali im se poltronski.

Hrabrost je vrlo važna osobina, osobito za samopotvrđivanje. Ona je prethodnica i moralnoj hrabros . Znamo da život nikada nije siguran. Uvijek živimo pod prijetnjama i opasnos ma.

182


Budućnost je svima neizvjesna, koliko god to mi ili poli ka planirali. Ne možemo zna što će bi u bližoj i daljoj budućnos s nama samima, a kamoli s našom državom ili s cijelim planetom. Često se naš intelekt i fi zis nalaze u stanju većih ili manjih krupnih problema ili čak krajnje nužde. Ni junaštvo uvijek ne jamči uspjeh do kojega se ne dolazi prohodnim čis nama, ali već sam pokušaj, pa i upornost najslabije volje, svakako je veličina koja je potrebna svakoj egzistenciji.

Ne postoji čovjek koji voli bi kukavica, čak ni da postoji percepcija da nije hrabar. To potvrđuje i dijalog iz drame jednog nobelovca. Nakon smr , u paklu, kukavica želi da mu neka griješnica koja je upoznala cijenu zla potvrdi da je on ipak hrabar čovjek. Među m, iako su u paklu, ona mu odgovara protupitanjem: „Misliš li da bih mogla volje kukavicu?“ Uis nu, hrabrost i kukavičluk intenziviraju i umnažaju i neke druge osjećaje i senzacije. Jesu li kriminalci hrabri ljudi? Nisu! Hrabrost je uhva se u koštac sa svim nedaćama i zamkama života, a ne pokušava do dobara ili do osvete doći na lakši način.

Hrabri smo tek tada kada pobijedimo strah. Onaj tko čini hrabra djela i ne boji se nije doista hrabar, nego je ravnodušan ili je lud. Da bismo bili hrabri, moramo se najprije boja i tada pobijedi strah. Za sportaša život i borba trebaju bi skoro posve isto. Hrabrost je mnogo puta jedini način da se izvučemo iz bezizlaznih situacija ili iz velikih neprilika. Muta s mu-tandis hrabrost ili smjelost mogu posta i mana, pa i avanturizam, ovisno o stupnju rizika koji treba zna procijeni i odvagnu , prema tome koliko je siguran ili neizvjestan pozi van rezultat ili zadani cilj. No rizik uvijek postoji i kod naoko najlakših i najjednostavnijih zadata-ka. To je objek vna neizvjesnost s kojom se uvijek moramo zna nosi . Ono što želimo da bude hrabro mora bi energično i odlučno, ali sve što je energično, nije nužno i hrabro.

Nema razumne zrele osobe koja ne gleda u budućnost života, koja se ne zapita što će se do-godi i koju ne obuzima manji ili veći konstantni strah od života. Među m, kod hrabrih je i te kako moguće da se strah pred životom pretvori u životnu odvažnost koja je u stvari životna hrabrost. Samo se iz opasnos može rodi i ras hrabrost. Hrabrost se također često javlja kao središte između drskos i straha. Strah je iščekivanje nekog realnog ili imaginarnog zla ili problema. Zato je smrt za nevjernika najveći strah jer za njega predstavlja defi ni van kraj. Hrabrost je djelotvorna i opravdana samo ondje gdje postoji realna mogućnost obrane, a kukavičluk je sramotan ako se pojavi zbog onoga čega se ne treba boja , dok je slabost izbje-gavanje nevolja koje se trebaju i moraju rješava . To sve nije lako i jednostavno razazna tako da se slažemo da je hrabrost znanje. Nije hrabar onaj koji povlači ekstremne poteze samo zbog očaja, gnjeva, osvete, stras ili alkoholiziranos . Oni su tek nekontrolirano i povremeno borbeni, ali u suš ni nisu hrabri. U nerazboritos nema izvrsnos jer se ona nalazi samo u znanju, umijeću i samokontroli.

183


Ako događaje u jednom satu, danu ili godini gledamo kratkoročno, događa se da imamo do-voljno hrabros jer mislimo da je sve sigurno i izvjesno, no na duži rok ni u što nismo sigurni. S m pri skom se moramo zna nosi . Primjerice, ako s vremenske udaljenos gledamo da je neki sportaš prije nekoliko godina igrao kukavički, može se dogodi da je danas to svima nejasno, čak i glupo. Kome je danas važno zašto je neki njemački igrač podbacio prije dvije godine u njihovoj prvoj ligi? Tko se toga još sjeća? To nikome nije važno, čak ni tom igraču. Puno igrača prije važnih utakmica ima odsječene noge, stegne im se grlo, nemaju smisla za humor, dobiju proljev, gube ape t, znoje im se ruke, ubrza im se puls i imaju blokadu uma. Sve je to nepotrebno kada se promatra s vremenskog odmaka, ali i neposredno prije i za vrijeme utakmice. Dres se oblači samo ako nam natjecanje pričinja veliku radost. Iskoris mo priliku za natjecanje jer je ima vrlo malo sretnika. Većina će osta kod kuće i taj dan neće ima primjerenog sadržaja ni kvalitetnog života.

Postoje ljudi koji se ničega ne boje jer su duboko uvjereni da je ovaj život prolazan. Što su naše žrtve veće, to će budući zagrobni život bi sigurniji i nagrada veća. Oni se pouzdaju i duboko vjeruju u krajnju pravednost u zagrobnom životu. Nisu to svakodnevna i trenutačna razmišljanja pojedinca prije i jekom neke utakmice ili krupnih odluka, iako su poznate i ka-mikaze i mnogi koji nisu fana ci, ali su spremni žrtvova svoj život za bližnje ili za domovinu. Kršćanima je duboko usađena nada. S tog stajališta nastup na sportskoj utakmici uis nu predstavlja samo radosno nadigravanje, a sve bojazni su nepotrebne. Da nije onog „ali“…

Bili smo svjedoci neustrašivih boraca u Domovinskom ratu koji su više puta ranjavani u jurišu, ali su imali jako veliki strah (ne samo tremu) kada su trebali reći nekoliko rečenica s javne govornice. Nije se radilo o opasnos za život, ali je blokada za govornicom totalno paralizirala „plašljivca“ kojemu je bilo stalo kakav će dojam kao govornik ostavi u javnos . Tako je i u umjetnos , poli ci, sportu, i slično. Mnogi bi mogli posta izvrsni pjevači da su imali hrabros pojavi se na sceni. Mnogi bi doktorirali samo da su se odlučili, jer su imali kapacitete, ali nisu imali odlučnos da pokušaju. Poznate su nam mnoge, više nego priklad-ne djevojke za zvanje stjuardesa, ali su uspjele njihove kolegice s puno manje potencijala jer se prikladne nikada nisu odlučile za audiciju. Mnogi nemaju hrabros da se oprobaju na raznim kvizovima iako imaju veliko obrazovanje i enciklopedijsko znanje. Nemaju ono što je potrebno snagu hrabros kojoj je potreban pravac ili netko tko će pravilno i pravovremeno usmjeri i pomoći talen ma i kapacite ma koji su sami zakočeni iz nekih skrivenih razloga.

U Baden-Badenu postoji zanimljiva visoka s jena karakteris čnog imena: Schlangenberg. Kada se izgube veliki novci u kockarnici, poneki se odluče na samoubojstvo skačući s nje u provaliju. Ona je posebna i zbog provjere trenutačne psihe ostalih šetača i turista. Na ravni vrh s jene može se lako skoči i vra se nazad na šetnicu. Psihološki problem je u tome što

184


je između tog vrha i sigurnog tla duboka provalija. Da nje nema, svatko bi se od prosječno fi zički sposobnih ljudi odlučio skoči na nju. Ali problem je u provaliji. Zanimljivo je tes ra samog sebe, ali i promatra mnoge koji provjeravaju sa strane bi li mogli preskoči provali-ju. Iako su se više puta uvjerili da to za njih nije nikakav problem i da mogu preskoči puno veću udaljenost nego je skok na s jenu, ipak velika većina odustaje. Razloge svatko skriva u svojoj glavi. Opravdano su odustali oni kojima se nije prohtjelo zadivi svoje prijatelje ili gledatelje ludim rizikom i očuvanjem svoje taš ne.

Najveći strah nastaje kada mislimo da ćemo pred voljenima ili pred poznatom javnošću ispas kukavice bojeći se da ćemo upas i u moralnu depresiju. Nije poželjna ni glumljena hrabrost jer služi kao smokvin list, a on nije zimzelen i lako otpada i otkriva golu is nu.

Sličan izazov smo imali smo na dimnjaku naše ciglane koji je bio visok pedesetak metara. Izvana su, sasvim okomito, jedna iznad druge, bile ugrađene metalne stepenice, od podnožja do vrha. Stručno su se zvale stupaljke. Da bi se moglo penja , trebalo se kod svakog koraka drža rukama za stupaljke iznad glave. U čemu je bio psihološki problem? Mnogi smo penjanje gore i dolje uspješno trenirali na najnižih pet ili šest metara dimnjaka i uspješno svladavali trostruko veće napore nego što je bila visina do vrha, ali pope se izravno odjednom do samog vrha i gleda oko sebe sa sve višeg mogli su samo rijetki i odabrani. Zadatak je bio još izazovniji kada smo saznali da je jedan od naših stolnotenisača noću prije 1. svibnja postavio hrvatsku zastavu u vrijeme kada su takve proslave bile zabranjene. Takav izazov je za neke samo poželj-no buđenje adrenalina, za druge je ispit hrabros , a ostali se pitaju čemu i kome treba suvišan rizik i dokazivanje. Opravdana hrabrost mora služi nekoj sasvim određenoj korisnoj svrsi ili rezultatu, baš kao što i svako djelovanje mora ima posve konkretan cilj, a spoznaja mora doves do vrijednos . Ako je hrabrost samoj sebi svrha, onda nema pozi van predznak.

S naročito nestabilnim igračima ponekad prije meča nije loše održa kompletan trening sa su-parnicima koji su slični kako bi se igrač oslobodio i uvjerio da može. Ponekad sam prak cirao održavanje treninga nakon izgubljenog meča s igračima koji su podbacili zbog treme ili drugih zakočenos kako bi se uvjerili da nisu zaboravili igra . Bilo je vrlo dobrih rezultata. Prak cirao sam i posebna uvjeravanja ako se radilo o nesigurnoj igri u prvom meču. Tada bih istog igrača odveo u posebnu prostoriju ili za drugi stol i u stanci mu nabacivao lopte kakve je malo prije promašivao pod utjecajem tenzije, sve dok ne proradi i ne uvjeri se da može odigra onoliko koliko zna. Važno ga je uvjeri da nije tako loše igrao zbog stvarne opasnos , nego samo zbog percepcije (dojma), odnosno umišljenos da se radi o opasnos , dok objek vne bojazni nema. Radi se o fobijama kao što je strah od letenja ili hodanje po rubu visokog objekta ili s jene. Sjećam se dobro kako smo u mlados izazivali adrenalin i dokazivali se na visini. Na poznatom vodotornju visokom preko šezdeset metara hodali smo sasvim po rubu, desetak cen metara od provalije, i nikome

185


od sportaša se nije ništa dogodilo. Logika je bila sljedeća: ako možemo hoda sto nama metara po željezničkoj tračnici, onda je također moguće hoda i po rubu građevine koja je barem s jedne strane sigurna. Ne predlažem to i zabranjujem jer se radilo o izuzetno psihički stabilnim i trenira-nim sportašima. Lakši oblik provjere „tko nosi hlače“ i „tko ima muda“ bilo je sjedenje na rubu te građevine, što također ne valja radi jer je to glup način dokazivanja i jer ljudi nisu spremni. To su sve izuzetni ad hoc pothva koje ne treba čini jer se ne radi o sistematskom planskom treningu. Navodim ih samo iz kurioziteta ili da bih ponekoga uvjerio da nema nikakve životne ili druge opasnos ili da je nepotrebna trema ako se igramo bilo kojom sportskom disciplinom.

Dokazano je da hrabrost ima izvorište u većem stanju uzbuđenja koja je mogu potaknu . Hrabrost mogu izazva gnjev, ljubav i nada, a osobito preziranje opasnos . Opasnost u određenim slučajevi-ma može i koči hrabrost. Zato je odvažnost disciplina duha, ali i opravdanje i potvrda života.

Neke ljude na hrabrost po če patološki neizlječiv op mizam. Straha kod takvih ljudi nema zbog posebnog oblika naslijeđene ili ugrađene anestezije. Za njih se ne može reći da su im hrabrost i junaštvo vrhunske kvalitete života. No nisu dobri ni ekstremi kod kojih postoji bojazan od toga što nikada i ni od čega nemaju straha pa upadaju u nepotrebne nevolje i probleme, često i s kobnim krajem. Ne radi se tu samo o suludo brzoj vožnji ili djelovanju pod utjecajem alkohola ili opijata, nego o urođenom načinu života koji ne razlikuje objek- vnu opasnost. Važno je da ni strahovi ni pretjerane i nepotrebne hrabros nemaju ne-

kontroliranu vlast nad nama. Hrabrost, strah ili trema moraju bi rezultat našeg temeljitog razmišljanja, a ne da se guraju ispred rezonske analize.

Hrabrost se češće javlja kod mlađih i nedozrelih jer kod njih još nisu razvijeni kriteriji rizika. Kao nezreli nejdžeri smo noću često pored naoružanog vojnog stražara iz bunkera s mu-nicijom krali razne eksplozive koje smo koris li kao pirotehniku na sportskim priredbama. Stanje tadašnje pame isključivalo je pomisao da smo u smrtnoj opasnos . Uzdali smo se u noć i brze noge, a rizik nije bio bitan. U starijim godinama smo to prepričavali samo kao glupost i nedozrelost. Iskustvom se objek vno procjenjuje je li moguće ili nemoguće izves ono što osoba bez iskustva ne može procijeni . Zato iskustvo starijih može čak guši nadu, a kod mlađih ima puno više nade jer raspolažu s više srčanos i eksplozivnije su naravi. Sasvim je drugo kod pripi h ili pijanih osoba kod kojih se povećava hrabrost zbog djelovanja alkohola i podcjenjivanja opasnos i krive procjene svojih slabos .

Kod mlađih su uzroci hrabros u krivoj ili nedovoljnoj procjeni opasnos . Is nit je događaj vožnja nas petorice na Badnjak na utakmicu u Sisak. Bili su izrazito zimski uvje za vožnju, automobil Citroen (žaba ili ajkula) s ljetnim gumama, a vozio je jedan od najboljih bjelo-varskih stolnotenisača, budući ugledni liječnik D. G. Tek smo krenuli i nakon dvjesto njak

186


metara smo se našli na pločniku. Naravno, nastavili smo dalje. Nakon dvadesetak kilometara auto je na jednom zavoju jednostavno s ceste odsklizao u oranicu. Bili smo u kondiciji pa smo izgurali auto na cestu i nastavili put. Nitko se nije uzbuđivao ni smo se bojali. Nakon više godina mogli smo ocijeni stupanj moguće opasnos .

Is nske sportske i ljudske veličine potvrđuju se u podnošenju fi zičkih bolova i psihičkih stresova, ali i u hrabros da se izlože opasnos ma i od smr , strahujući istodobno i od nje. Iako se to odnosi samo na fi zički ekstremno opasne sportove, ne treba nikada zanemari i psihički zahtjevnije i odgovornije sportove kao što je i stolni tenis gdje su velike stras i velike hrabros rijetke kao i veliki sportaši. Zato i ih treba poš va i pravilno vrednova .

Kukavice neka se i dalje zadovoljavaju s malim ili s osrednjošću, neka budu zadovoljni samo s kozme čkim preinakama, neka se dodvoravaju i uvlače mediokrite ma kakvi i sami žele bi , a hrabri će ih zato uvijek lako prepozna i prezira . Podsjećam na Čehovljevu priču. Plovilo se čamcem po nevremenu i nabujaloj valovitoj sibirskoj rijeci gdje su putnici negdje na sredini većinom glasova odlučili da se ne vraćaju, premda su se prije desetak minuta utopila dva konja, nego da ipak nastave vesla do druge obale. Kada su se ipak nekako spasili, Čehov je razmišljao: „Dobro je kada je čovjek kukavica! Vrlo je malo potrebno da se odjednom jako obraduje!“

Primjer je iz prakse kada smo igrali važnu odlučujuću utakmicu, a rezultat je bio izjednačen, 4:4. Trebalo je odigra zadnji pojedinačni meč. Pogreškom sam na psihički najopterećenije mjesto stavio dobrog, ali nestabilnog i anksioznog igrača koji se trebao sasta s pro vnikom kojega se inače boji i pro v kojega na službenim turnirima ima vrlo male izglede zbog odgovor-nos . Obratno, kada se igraju prijateljske ili pripremne utakmice, tada ga može vrlo lako dobi . Preostalo mi je da se poslužim trikom. Simulirao sam razgovor s delegatom i rekao svojem igraču da smo dobili meč bez borbe jer pro vnički igrač nema uredno propisanu natjecateljsku registraciju. Prijateljski meč bi trebali odigra radi publike, radi treninga i radi toga da nismo uzalud putovali. Što se dogodilo? Kada je moj igrač saznao da se radi o egzibicijskom meču, a nepresudnoj utakmici, zaigrao je ležerno, nadahnuto i pobijedio je. Prije meča je imao glavo-bolju, povraćanje, proljev i sve druge manifestacije jake treme kao što su hiperven lacija, suha usta, ubrzani puls, vlažni dlanovi i izjave da nema izgleda za pobjedu. Što je moć suges je! Naravno, to je samo jednom upalilo i u dogovoru s drugim članovima naše momčadi.

Budimo odvažni i hrabri kada donosimo najvažnije životne odluke jer tada se radi o samo-potvrđivanju. Sami sebe stavljamo na kušnju. I onda kada nam ponestane dovoljno snage, neka još uvijek smognemo dovoljno hrabros . Nitko se ne boji odradi ono u što je uvjeren da je dobro naučio i što zna bolje nego njegovi suparnici. Nije hrabar tko se ne boji, nego je hrabar onaj tko zna pobijedi bezrazložan strah.

187



Hrabrost smijemo izgubi tek povremeno pred defi ni vnom bolešću, smrću, prirodom, nesavršenim umom, ali pred pro vnicima, pred dostojanstvom i poštenjem nikada.

Kukavice je Dante u svojoj Božanstvenoj komediji smjes o u prvi krug Inferna (Pakla). Na vra ma pakla crnim slovima je pisalo: „Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite!“

Zašto su se službenici bojali totalitarnih komunis čkih režima? „Zbog straha od privilegija koje su ostvarili samo zbog svoje ideološke izopačenos , a znanje nisu stekli naukovanjem, nego su im ga ucijepili razni komite .“, kaže Cinik. Na granicama bi njihovi carinici sa ma pregledavali putnike bez ikakvog pravog razloga. Nikada nismo znali što traže po našim koferima kada se njihova privreda nije mogla nikako spasi tako da nam nešto oduzmu ili da nešto ne smijemo iznije izvan njihove države. Svakoj pametnoj vlas bi cilj trebao bi da se proda ili izveze što više robe. „Robe nisu imali dovoljno ni za sebe.“, prisnažio je Teore k.

Freud je rekao da se iza maske heroja obično krije čudovište.

Jadno je vidje gra koji je počeo laja . (V. Hugo)

Da bi se mogao pobijedi strah, moramo ga osje . Strah je uzvišen, a njegova suprotnost je nedostojnost kukavičluka. U opasnos se dobro boja , ali je važno da zagospodarimo strahom, da ga porazimo. Ljudsko dostojanstvo počiva na strahu ili na zebnji. Kukavičluk će u prvo vrijeme bi nekažnjen, ali kasnije će bi višestruko kažnjen vlas tom nečistom savješću, prezirom drugih i prezirom samoga prema sebi.

Hrabri sportaši i ratnici nikada nisu osvetoljubivi i krvoločni, već su plemeni i čis . Kr-voločnost sportaša i ratnika proizlazi iz njihova kukavičluka i straha. Kukavice su uvijek divlji, nisu smireni zato što su plašljivi. Iznutra neka vlada veliki nemir, ali izvana neka se ne vidi ništa. „La procesion va por dentro“, kao što kažu vrsni toreadori. Ili: „No pasa nada.“ – ništa se ne događa, a ipak se sve događa. Ne lišavajmo se e čkog ulaganja u svoju osobnost.

188


19. EMOCIJE, AGRESIVNOST I NJIHOVA KONTROLAJesu li emocije nagli bijeg iz svijes u magiju, kao što sugerira Sartre? Jesu li emocije slučajne ili su tek način na koji izražavamo svoje postojanje na svijetu?

Emocije su jedan od glavnih indikatora ljudskog intelektualnog i moralnog vrednovanja. Me-đu m, snažne i nekontrolirane emocije koje proizlaze iz podsvijes smanjuju objek vnost prosuđivanja i kontrolu ponašanja. Često emocije potpuno nadvladaju naš razum i naše lijepe manire budući da su posljedica nekontroliranih psiholoških stanja i raznolike palete čovjekovih osje la. Emocije su automa zirani nagonski postupci, slučajne reakcije koje svo-jim s hijskim erupcijama kvare racionalne poteze i ponašanje. Emocijama su slični afek koje također ne možemo uvijek kontrolira jer se oni jednostavno događaju kao odgovor na iznenadne neugodna situacije. Bez emocija ne bismo bili ljudi od krvi i mesa, ne bismo bili zavodljivi, a ne bismo bili u stanju ni moralno prosuđiva . Snažna emo vna stanje odavno su poznata, a možda ih je najbolje opisao Homer u čuvenoj Ilijadi. Njegov glavni lik, tesalski kralj Ahil koji je besprijekornog izgleda, plemenit i bezgranične hrabros , koji je čak i dobar retoričar, ima ipak jednu manu, a to je da ne može kontrolira svoje snažne i neobuzdane emocije srdžbe zbog toga što mu je Agamemnon oteo robinju i osvete Hektoru koji mu je ubio prijatelja Patrokla. To je najhrabrijeg heroja pod Trojom koštalo velike tragedije. Jesu li zaista emocije kao sila gravitacije, postoje li bez razloga da ne znamo objašnjenje zašto? Mo-žemo li na emocije ipak djelova ili ih fenomenološki objasni kao bitan dio naše svijes ?

Očito je da smo stvoreni i da moramo živje u nesavršenoj tjelesnoj i duhovnoj areni iz koje se ponekad pokušavamo sakri u emo vno izbjeglištvo ili trenutačno pribježište. Nije is na da su emocije naš psihofi zički nered koji nema zakonitos svojeg pojavljivanja i intenziteta reakcija. Mentalno dobro organizirana osoba ovladat će i kontrolira svoje rados i tuge, ali i najsnažnije emocije koje su korela v fi zioloških tegoba. To je moguće ako ćemo pronaći nji-hovo značenje, uzroke i svojstva kako bi se što manje razvijale prema svojim nekontroliranim zakonima. John Keats, uz Byrona najveće ime engleskog roman zma, pisao je: „Ah, da mi je život osjeta, a ne misli!“ Suvisle misli su nam itekako potrebne. Keats vjerojatno nije u to doba znao da današnju rasprostranjenu bolest (ne stanje), depresiju, ne uzrokuju emocije, već crne misli. One su uzrokovane neuravnoteženošću transmitora nervnih impulsa i njihovih receptora. Čes pra lac depresije je tjeskoba, a oboje možemo ublaži zbližavanjem i komu-nikacijom u prirodi, širokim otvorenim vidicima, ljekovi m razgovorom ili po cajnim š vom te odgovarajućom glazbom. Važan je i boravak na mjes ma s više sunčanih dana, a manje

189

EMOCIJE, AGRESIVNOST I NJIHOVA KONTROLA

jesenje i zimske magle, oblaka, jakih vjetrova i tmurnih dana (jug Jadrana). Vrjednije su osun-čane kuće ili apartmani s lijepim vidicima i pitoresknim okolišem. Čak i zamjena prirodnog svijetla indirektnim umjetnim osvjetljenjem u mračnim stanovima pomaže i smiruje.

Emocije ili osjećaji odgovor su na ugodan ili neugodan događaj. Nega vne emocije su mr-žnja, strah, ljutnja tuga, zavist, jal i slično, a neke od pozi vnih emocija su sreća, zadovoljstvo i nada. I bez kontrole emocija putem nagrađivanja ili kažnjavanja emocije su same po sebi važan mo vacijski čimbenik i treba ga iskoris . Između ostalog, zato što su se formirale kao naslijeđeni rudiment s ciljem da preživimo.

Emocije raspoznajemo po boji i jačini glasa, mimici i izrazu lica, pokretu i ges kulaciji dijelova -jela, a posebno po cjelokupnom držanju ili dojmu koji ostavljamo na druge. Emocije su produkt društvenog i socijalnog okruženja, biološkog i genetskog naslijeđa. Pogrešno je ili je barem za žu karton kada treneri viču: „Razvali ga!“, „Ubij ga!“, „Razbij ga!“ ili slično s ciljem da izazovu trenutni bijes ili po caj kod svojeg igrača. Dugoročno to sigurno dovodi do vrlo nega vnih rezultata i kontraproduk vno je. Treneri ipak mogu pus da igrači povremeno otpuste ven le i near kulirano vrisnu tradicionalne uzvike kao „To!“, „Šo!“, „Yes!“ ili slično. To je znak da je igrač u meču, da je sa sobom, u borbi i da hrabri sebe i svoje. Važno je da nema „bujne krvi, oskudnih misli i neizvedivih ideja“. Pametne i kontrolirane ljude čude postupci igrača koji su se oteli dobrim sportskim običajima pa nakon sučeve odluke prigovaraju sucima, prijete im, trče prema gužvi, nalijeću na njih, naguravaju ih, verbalno ih vrijeđaju i slično. Jako su glupi jer suci najprije š te sebe, dijele kartone, pamte takve ekscesne sportaše za druge utakmice pa oni dođu na zao glas i drugi puta stradaju i zbog manje kazne jer se stvorio stereo p o njihovom nega vnom ponašanju i ne mogu kontrolira svoje emocije. Mnogi suci misle da sport u prvom redu ima odgojnu funkciju i nije ih briga za rezultat utakmice i za novac igrača i trenera. Važno im je samo da su ukro li i preodgojili „prznice“ i me povećali ili sačuvali svoj autoritet. No zbog nepotrebnih igračevih kazni i njihovog isključenja iz igre strada i ekipa. Puno je bolje i kulturnije ako se u kontaktnim sportovima ponašamo kao prijatelj Cinik koji igra vrlo oštro, čak i grubo, ali se uvijek smiješi sucu nakon prekršaja, pokloni mu se, podigne povrijeđenog ili „fauliranog” pro vnika ili mu pruži ruku za rukovanje. Uvijek prođe s manjom kaznom jer djeluje civilizirano, kulturno i časno, barem po izvanjskim gestama i dojmu koji je ostavio. Savjet je da ne treba igra samo pod utjecajem jakih emocija, samo srcem, nego i svojim umom koji svjesno i kon-trolirano upravlja živcima i mentalitetom. Hladan i smiren čovjek uvijek je nadmoćan nad onim koji se lju . Ljutnja je oblik nasilja nad samim sobom i nad okolinom. Njeni uzroci se trebaju otkloni , a ako se ipak pojavi, treba je zna kontrolira i prikoči .

Kada bismo izgubili emocije, to bi značilo kao da nam je nastupila prijevremena smrt. Naime, nikada nas ne smiju stvori bešćutnim, hladnim, a pogotovo ne ogorčenim čak ni velike neda-

190


će i životni problemi. Manje vrijedi jelo bez emocionalnih impulsa nego izgubljena borba u organizmu koji gori od duhovne energije. Emocije su specifi čan odnos čovjeka prema drugim ljudima ili pojavama, ali i naša reakcija prema nama samima. Višak emocija neizbježno reme i naše objek vne moralne rasudbe. Vladanje emocijama je bitno kako bismo ovladali stresnim stanjima i uspostavili duševnu ravnotežu što dovodi do zadovoljstva nas samih i naše okoline. Ako želimo posta emocionalno stabilni, dobro je, osim sebe, poznava i tuđe emocije osobito labilnih osoba koje često bez važnog uzroka mijenjaju svoje raspoloženje.

Ljudi u sebi, u svom genetskom kodu nose posesivne i agresivne ins nkte pa ih zato treba-mo nauči suspreza u odnosu na druge, ali i u odnosu na sebe. Ovo poglavlje autorov je doprinos kontroliranju agresivnos , prevažne ljudske osobine, koja je uzrok i bit će uzrok najvećih i nepopravljivih zala.

Trebamo se čuva bujne krvi, a presušenih ideja i misli. Ne smeta ako smo za glavu niži, bitno je da smo za srce i ideju viši. Ne uvijek, jer su mudrost i suzdržanost viši stupnjevi pame , a nekontrolirane emocije i agresija stanuju na nižim katovima mudros i svijes . No visoka mudrost, čista savjest i jasna svijest čak su ponekad važniji i od inteligencija (IQ i EQ). Dakle, mozak je, a ne srce izvor emo vnih ak vnos . Emocije određuju smisao i ciljeve života. U srcu je samo simbolika zbog njegove važnos . Naredbodavac svih reakcija je ipak mozak, pa je prikladnije reći da netko ima veliku dušu nego da ima veliko srce. Na žalost, još i danas je mozak jedini organ koji nije do kraja istražen. Emocije, kao osobito važna komponenta naše osobnos , djeluju na naš razum i na ponašanje. Da bismo razumjeli događaje i reakcije raznih osobnos kao posljedice njihovih psiholoških stanja, moramo poznava emocije. Sasvim iste okolnos različito djeluju na razne osobe. Kod nekih se zbog manjeg problema javlja defe zam ili malodušnost, a drugome će to bi izazov da se iskuša u rješavanju problema. Jedne od najsnažnijih urođenih emocija, straha, najlakše se možemo oslobodi ako se izravno suočimo s njegovim razlozima.

Neki su ljudi, na žalost, agresivni samo zbog toga što ih je priroda (genetski genom) u startu zakinula ili čak ošte la. Nije im urođena ugodna narav, op mizam, smijeh. Nasilje čovjeka, odnosno njegova agresivnost, jedan je od najvažnijih problema današnjeg svijeta, bez obzira na civilizacijski napredak. Posljedice mogu bi velike, sve do kataklizmičkih ratova. Vidljiva ili latentna agresivnost, baš kao i privrženost, požrtvovnost i pohlepa usađeni su u nama još od početka ljudske evolucije. Još nije pronađen gen odgovoran za agresivnost ili za kvo-cijent bilo koje inteligencije, na čijem se dešifriranju intenzivno i uspješno radi. Osobito su u životnom defi citu oni kojima nisu ugrađene pozi vne emocije poput rados , povjerenja, vjere i nade. Psihoneuroimunologija je utvrdila da te emocije djelovanjem kroz smijeh zbog vazodilatacije povećavaju cirkulaciju i ak viraju brojne mišiće. Obratno, nega vne emocije

191


iscrpljuju cijeli organizam, a posebno nadbubrežnu žlijezdu. Za pozi vne emocije je zaduže-na lijeva strana mozga (LH), a za nega vne emocije je odgovorna desna strana (DH). To se osjeća i poslije moždanih inzulta. Sustavnim radom s ljudima koji imaju takav problem se u pozi vnom okruženju može ublaži ova velika mana. Kod agresivca je najvažnije da izbjegne nalet prvog adrenalinskog šoka tako da odgodi reakciju. To je potrebno za ekstroverte, a introvertni ljudi se povlače u sebe. Potrebno je stabilno klupsko, radno i socijalna okruženje da bi se neutralizirali stresovi, frustracije ili agresije kako bi nas što manje razarao adrenalin, noradrenalin, kor zol. Oni se najbolje razgrađuju fi zičkim djelovanjem. Ipak, poželjna je osrednja razina pobuđenos jer dovodi do najboljih rezultata.

Za otresito ponašanje i nervozu nejdžera je odgovorna kemikalija koja se naziva HTP. Ra-zvija se u mozgu. Dok odrasle smiruje od stresa, na nejdžere ima obratan učinak. Postoje i lijekovi blokatori kojima bi se mogli smiri mladenački ispadi, ali se za sada ne ide pro v prirode. Nikada se, uz treniranje mišića, ne smije zaboravi i na treniranje glave kako čovjek ne bi postao emo vno izobličen iako je rođen bez biološke greške. Još nisu otkriveni ni objašnjeni geni koji kontroliraju naše emocije, reakcije. Na tome radi, između ostalih, i naš uspješni dr. Miroslav Radman, koji se slaže da je Bog taj koji je dopus o evoluciju. Ako se objasne geni, hoće li se moći kontrolira čovječja narav, temperament i reakcije?

Autoritet i ugled ne pos žu se samo snagom mišića, visokim položajem, vanjš nom, nego i snagom uvjeravanja, zaraznim djelovanjem govornih formulacija i širokim osmjehom. U tome je snaga ili slabost diplomacije. Vrlo je lagan prijelaz od sukoba riječima do sukoba šakama pa i oružjem. Slično je i s manjim ili većim verbalnim sukobima u okvirima sportskog kolek va. Suprotno od toga, mnogi sukobi se mogu izgladi ili izbjeći tak čkim i uglađenim govorom ili gestama. Kod prosudbi se treba koris i usavršava ne samo umijeće govora, nego i umijeće slušanja.

Treba govori i pisa o zaš okoliša, ali je najvažnija zaš ta čovjeka od samoga sebe, pa tek onda od drugih ljudi. Zaista mnogo trpe i još više gube ljudi koje ne znaju za pravu stvar i u pravo vrijeme upotrijebi višak snage koncentriran u nega vnoj agresivnos .

Nije točno da sport ne može mijenja nasilje u svijetu. Utjecaj sporta je svakim danom sve veći. U sportu su barem pravila jasnija i više se poštuju nego u međunarodnim sukobima. Virtualno je još slavni Dante agresivce, gnjevne, bijesne i srdite zatvorio u pe krug Pakla, u močvarnu i smrdljivu rijeku S x, gdje su se morali bez prestanka tući.

Emocionalno zdrav sportaš se i izvan borilišta uvijek ponaša korektno, druželjubivo i pravi je prijatelj. U areni se transformira u pravog borca, stalno grize i daje sve od sebe pro v

192


svakog pro vnika, ali na častan i sportski način. Čak i trenutačna ljutnja i bijes povećavaju njegovu energiju koju koris u povećanoj borbenos . Izvjesna dozvoljena doza agresije je potrebna u svim granama stvaralaštva. Potrebno je „malo nasilje nad sobom“ kako bi se stvorilo vrijedno umjetničko djelo, vrhunski rezultat ili upornost znanstvenika. I za visoke sportske rezultate je potrebna atmosfera umjerene agresije, jer su emocije ipak svečanost osje la. Ona ne smije dovodi do destrukcije samoga sebe, a pogotovo ne smije razara pozi vno ozračje okoline.

Karakteris ke emocionalno zdravog sportaša i kompletne osobe su: smirenost duha, oslo-bođenost od suvišne napetos i anksioznos , sposobnost da se namjera prema pro vniku „kojega treba zgazi “ usmjere krea vnim, konstruk vnim i učinkovi m potezima i bodovi-ma. On je sposoban volje nadigravanje i sport kao igru, a ne kao teret, kao emocionalnu ukočenost ili obvezu. Onaj tko je u mogućnos kontrolira svoje emocije neka zaigra i pu-nom epskom strašću. Ima sposobnost volje ili barem poš va i pro vničke dobre strane i od najljućeg neprijatelja nauči nešto korisno. Sposoban je volje i simpa zira i pos ći da njega zavole ili barem simpa ziraju ili poštuju. Lako se prilagođava svim promjenama. Osjeća se vrijednim, ali to ne is če i ne podcjenjuje nikoga. Raduju ga odnosi s novim spor-tašima, ljudima i prijateljima. Uvijek je spreman pomoći i zrači op mizmom kojega prenosi na suigrače, upravu i publiku. Uvijek ima jasne i čvrste ciljeve za budućnost, ali i sposobnost da uživa u sadašnjem trenutku.

Emocije su naš odnos prema ljudima iz okruženja, doživljajima, događajima i postupcima. Najčešća emocionalna stanja su mržnja i ljubav, veselje i žalost, an pa je i empa je, ljutnja i osveta, ponos i sram, zabrinutost i nada. Sve su emocije potrebne, baš kao i depresija, radi biološkog napretka. Nije dobro previše osjeća sreću, ali ni nesreću. Problem je u tome što su naše jelo i psiha, ako nisu poremećeni, konstruirani tako da im bude ugodno i komotno. Nije točno da je ljutnju bolje ispoljava agresivno nego je kontrolira . Amigdala u prednjem režnju mozga ne smije se ote nadzoru, bez obzira je li posljedica gena, temperamenta ili odgoja. Djeca i mladi se odgojnim metodama trebaju nagrađiva za primjerene reakcije, a kažnjava za ekscesne radnje. Treba im dozvoli da tek ponekad budu lju , ali nikako i agresivni, čak ni cinički ili verbalno agresivni.

Ak vni natjecateljski sport svakako je način za susprezanje suvišne agresivnos , bez obzira je li to ponašanje posljedica ins nkta ili je reakcija na podražaje iz okoline, takozvana uvje-tovana agresivnost. Ako se ne sublimiraju, obje agresivnos dovode do raznih emocionalnih poremećaja. Intelektualne i emocionalne ćelije mozga odgovorne su, svaka u svom segmen-tu, za način i modalitete na koje se ponašamo i na koji djelujemo. Udaljenost između h dijelova mozga uvjetuje da je čovjek sve napredniji u rješavanju tehničkih znanos , a na

193


emocionalnom planu je još uvijek agresivan i ne može riješi čak ni elementarno jednostav-ne i najprimi vnije duhovne zadaće. Ta će se razlika svakim danom povećava još više pa se postavlja pitanje je li čovjek za sada samo poluproizvod prirode, a naš potpuni razvojni doseg ćemo pričeka još koju milijardu godina. Koliko taj evolucijski hod mogu ubrza mo-lekularni biolozi i ostali znanstvenici genetskom modifi kacijom mozga, odnosno izmjenom našeg genoma takozvanim humanim GMO? Naša znanost se razvija u dva oprečna pravca ili da čovjek postane bog ili da se u tom nastojanju uniš . Srednjeg puta nema. U našoj je nezadrživoj urođenoj zna želji i ins nktu da vladamo svim onom što nije naše. Želimo upravlja svojim (a i tuđim) životom, a za njega nismo ni malo zaslužni. Današnji primi vni emo vni dio mozga ne može kontrolira tajne znanos . Nas mnogo više zanima kako ćemo ima što sofi s ciranije aparate, instrumente i oružje, kako ćemo što dalje u svemir, a isto-vremeno nismo u stanju donije pravilnu presudu u sporu između dva susjeda, a kamoli između dviju država, dvaju poli čkih sustava ili različi h religijskih orijentacija. Jedini spas za budućnost čovjeka vidimo u tome da humanitarne znanos uspiju toliko napredova da mogu u potpunos kontrolira tehničko i biološko znanje i spoznaje.

Agresija je primarni oblik staničnog poremećaja koju karakteriziraju asocijalna i destruk vna ponašanja sve do reakcija gnjeva i bijesa koje spadaju u nega vne emocije. Ona može bi verbalna ili fi zička. Agresivnost može bi neizravna, bez nekog određenog cilja, „u prazno“, ili izravna koja ima sasvim određeni cilj ili pos zanje određenog rezultata sportskog ili kojeg drugog pozi vnog cilja.

Potrebno je podsje da postoji i pozi vna, takozvana instrumentalna ili reak vna agresija, čiji cilj nije prvenstveno nanošenje zla ili nepravde pro vniku, već pos zanje unutarnjeg zadovoljstva pobjedama ili dobrim igrama. Kod nje ne postoji doživljaj emocionalnog bijesa ili ljutnje, već samo radovanje radi pobjede ili barem dobre igre pro v jačeg pro vnika zbog pohvala ili nagrada koje će dobi , a i zbog zadovoljstva samim sobom. Pozi vnom agresijom uvijek se nešto može popravi ili učini još boljim tako što ćemo koris svoje naslijeđene sposobnos , a ne samo očekiva pomoć od drugih. Ako se prepuštamo da nas voda nosi, a sami ne rješavamo svoje probleme, radi se o nega vnoj ili benignoj agresiji. Ins tucije sustava su uglavnom same po sebi trome tako da je pozi vna agresija poželjna. Promjene mogu ostvari samo svjesni i ak vni pojedinci koji imaju zavidne intelektualne sposobnos , obrazovanje i informiranost koji su na spoznajnoj visini, skloni su umjetnos i kulturi, koji prate i analiziraju opće priznato š vo, koji imaju naglašenu potrebu da jačaju unutarnje vrijednos . Takvi ljudi posjeduju višu razinu duhovne izgrađenos i visoku razinu svijes . Snažne osobnos ne može za sobom povući nikakva zastranjena ili ekstremna ideologija, uvijek su ispravno opredijeljeni i ne slijede slijepo ni prave, a još manje lažne autoritete, jer znaju da osim njih postoje i drugi veći. Često i sami postaju „lideri-induktori“ koji iskaču

194


iz mase te svojim autoritetom i vizijom vuku druge naprijed. Svjesni su da se nismo rodili s razvijenim obiljem ins nkta, već da, za razliku od raznih živo nja, trebamo nauči i kontroli-ra svoje ponašanje. Kontrolira emocije nije uvijek lako, osobito kada dolazi do disonance, odnosno kada čovjek osjeća jedno obično ljutnju, a pokazuje drugo smirenu, zamaskiranu vanjš nu. To opterećuje i ostale organe, a ne samo nervni sustav. I to je kulturnije nego se istresa na okolini.

Prilikom ovakvog pozi vnog izražavanja agresije oslobađa se nagomilani suvišak energije, smanjuje se napetost i unutarnje tenzije, a pojedinac se bolje osjeća i bolje funkcionira. Sve to ga dovodi do učvršćenja emocionalnog zdravlja i do poboljšanja općeg zdravlja.

Kako je moguće da je instrumentalna agresija benigna, odnosno pozi vna, za razliku od maligne, reak vne agresije? Uzrok tome je kontrola pomoću poš vanja općenito prihva-ćenih pravila igre u društvu i okolini. Bez prihvaćanja opće usvojenih pravila igre i življenja čovjek bi postao običan razbijač, destruk vac koji na svaki, najmanji razlog „kezi“ svoje trule požutjele molare i očnjake i umjesto svakoga vidi crvenu krpu. Moramo analizira svoje postupke i prebroji koliko puta na dan smo suvišno opsovali, a koliko puta smo nasmijali druge, jesmo li svojim postupcima iri rali okolinu ili smo bili poželjni u društvu zbog preno-šenja osjećaja smirenos i blagos . Koliko puta smo čuli da su nam drugi iskreno rekli da su se došli duševno odmori kod nas?

Ako nam krene loše, prečesto optužujemo druge. Kad bismo se pravilno postavili prema kri-vicama drugih ili prema takozvanim problemima, kad bismo imali samopouzdanja da sami učinimo prilično toga pozi vnoga, kad bismo bili spremni preuze odgovornost na sebe, ali i za druge, kad bismo pozi vno mislili, tada bi liječnici i farmaceu , koji se prvenstveno bave psihijatrijom ili proizvode an depresive, jedva preživljavali ili bi postali nepotrebni. Maligna reak vna agresija pripada bolesnim osobama koje nisu sposobne pravilno razmišlja ili se pak svjesno služe lažima kako bi pos gli loše namjere i ciljeve ili omalovažili druge. Oni neprihvatljivim načinima i sredstvima sve uporno uvjeravaju u nešto što nije is na ili što ne postoji. Stalni su kri zeri i lošega i dobroga. Bez kriterija i provjere neopravdano napadaju ispravne ljude, njihove ideje ili djela, a takvim napadom, koji je nevolja za druge, ne može se pos ći ništa valjano. Za takve ljude je dobro da se ne opterećuju onim što je bilo jučer ili pretpostavkama da će se nešto loše dogodi sutra. Trebali bi današnji dan proves bez agresije ili napada na druge pa će se uvjeri da će bi sretniji i zadovoljniji.

Razlučili smo da se sve navedene forme agresije mogu sves na primarnu i sekundarnu. Primarna agresija se manifes ra kao izravan fi zički napad bez razmišljanja i oklijevanja, kao kada bi se morski pas uvukao u kavez u kojemu se uzgajaju lubini ili orade. Sekundarna

195


agresija se prepoznaje kao verbalni napad, neprimjerena psovka ili neizvršena prijetnja. Kod primarne agresije se luči hormon nadbubrežne žlijezde, noradrenalin (norepinefrin), a kod sekundarne agresije se izlučuje hormon poznat kao adrenalin (epinefrin). Važno je okruži se pozi vnim ljudima, ne izaziva ili potencira konfl iktne situacije i u najkri čnijim situacijama se „zaveza za jarbol“ sve dok nismo u stanju vlada sobom ili okruženjem.

Ako ukro mo najteži segment ljudskog života i ponašanja emocije, svladali smo i odredili konačnu granicu ljudske i društvene kontrole. Raspojasane emocije prepus mo pjesnici-ma koji su se za njih specijalizirali, primjerice, Goetheovom Wertheru koji se pojavljuje u jednom od najznačajnijih ljubavnih romana i u kojemu nalazimo eksploziju svih stras odjednom, a ne pojedinačno, kako to bude u životu. Slično je i kod Prévostovih junaka kod kojih osjećaji uvijek nadvladavaju razum. Lijepo su to uglazbili J. Massenet i G. Puccini, svaki u svojoj operi, u sopranskoj ulozi Manon Lescaut.

Tko može odgodi reakcije na neugodne iznenadne situacije, vlada i kontrolira emocije i me dokazuje i svoju zrelost. Nagomilane i odgođene reakcije moraju se izbaci iz sebe (čak

i plačem ili vikanjem) jer predstavljaju svojevrsnu energiju koja bi zarobljena izazvala razne frustracije, nezadovoljstva i stresove. U nape m stanjima je dobro odradi trening, fi zički radi ili oštro prošeta kako bi se otpus li ven li ili izbacili otrovi kroz auspuh. Moramo se školova kako da kontroliramo ili odgađamo jake emocije. Stras se trebamo postupno rje-šava , a ne eksplodira u trenu. Dok se kogni vna inteligencija (IQ) može poveća samo do 20%, EQ se može povisi puno više. Emocionalna inteligencija je važnija i ona je gospodar racionalne IQ jer je uglavnom odgovorna za sve naše životne uspjehe i neuspjehe. Povećava se s godinama, ali ovisi o tome bavi li se starija osoba intelektualnim naprezanjem ili se zapus la.

Na žalost, većinu pozi vne agresije ljudi vole potroši odmah, kao fast food, a trebali su je nauči odgodi i pretvori u nešto djelotvorno, konstruk vno, primjerice, napravi stručan vrhunski trening, uzgaja ruže, ubrzano pješači ili se bavi znanošću ili zanatom. Ako ne znamo odabra korisne sadržaje, agresija nam služi za emocionalno pražnjenje vlas te energije. To ostavlja ožiljke, stvara u duši prazninu i osjećaj opravdane krivnje. Loše je što i djeca prihvaćaju model ponašanja odraslih agresivaca, jer bi odrastao za njih znači bi nasilan. Odrasli se masovno ubijaju na televizijskim ekranima, puše i slično. Susjed Cinik je dobro rekao: „Čim djeca počnu sliči na nas, treba ih poče tući!“ Voltaire je napisao: „Treba obrađiva svoj vrt!“.

Na žalost, terminologija koja je u uporabi u sportu naginje agresivnos : napad, obrana, pobjeda, poraz, „Razvalio sam ga!“, „Iskundačio sam ga!“, „Rasturio sam ga!“, „Rastočio sam

196


ga!“ i slično. Često se nekontrolirane reakcije izražavaju i neprimjerenom psovkom. Psovka je u prvom redu manjak opće kulture, odraz oskudnog vokabulara, nemogućnost nadzora svojeg vlas tog psihičkog stanja i zrcalo unutarnjeg neraspoloženja. Devedeset i pet posto psovki nije upereno pro v sve nja (ili Boga) koje nastojimo vrijeđa psovkom. Psovka je nekulturan, agresivan, ružan i destruk van stav prema onima koji je slušaju i prema onome kome je upućena. To je stav koji oslikava psovačevo nedovoljno izgrađeno duševno stanje. Psovka je negacija nekih od osnovnih moralnih vrijednos .

Brutalnost prema pro vniku nastavlja se sve do netrpeljivos prema drugoj naciji ili dru-gom poli čkom sustavu. U sjećanju mi je ostao napis u novinama bivšeg SSSR-a kada je jedna ekipa iz bivše Jugoslavije u nogometu pobijedila jednu zapadnoeuropsku momčad. U tadašnjem naj ražnijem listu, moskovskoj Pravdi, osvanuo je naslov Pobjeda istočnog bloka! Jugoslavija je tada bila jedna od perjanica takozvanih nesvrstanih zemalja, nikako iza željezne zavjese, kao što su tvrdili u istočnom bloku.

Kod psiho čne ili neuro čne osobe destruk vni kapacite su veći od konstruk vnih. Za takve sportaše, ali i navijače, od pobjede je važnije da je pro vnik pobijeđen, potučen i ponižen. U velikoj su prednos sportovi koji nisu kontaktni, kod kojih nema dodira s pro v-nikom.

Zloća i nemoral poremećenih osobnos uis nu nam oduzimaju silnu životnu energiju koja nam je potrebnija za produk vno i krea vno djelovanje. Radi se o otklonu ponašanja takvih ljudi od prihvaćenih očekivanja zajednice. Treneri i pedagozi moraju na neki način bi alke-mičari da agresiju pretvore u snagu, energiju i ustrajnost.

Obrazovanje ne utječe na stupanj nekontroliranih i neprimjerenih reakcija. Ono im, na žalost, može samo posluži da usavrše sofi s cirane i lukave metode maligne, zloćudne agresije. Prisje mo se ratnih, serijskih ili drugih vrsta zločina. Pro v takve nega vne agresije se možemo bori pozi vnim odgojem i razvijanjem pozi vnih odnosa na svim razinama, od rođenja do smr . Maligna agresija nije uvjetovana i zapisana u genima, već se može steći ili izbjeći. To je osobina koja se uči razvijanjem samopouzdanja i povjerenja u sebe i u život. Oni koji su pronašli smisao života nemaju razloga bi maligno agresivni.

Kod agresivca postoji „nabrijanost“. Neuroanatomi su utvrdili da je ona smještena u dijelu mozga gdje nema sive kore, nego se nalazi u limbičnom sustavu, tamo gdje su jake emocije, bijes, srdžba, a gdje ima premalo razumnog. Tamo su nataloženi generacijski konfl ik i pro-blemi zbog kojih su takve osobe u okršajima sa svima oko sebe. Među m, tu ne spadaju ljudi koji će napada samo onda kada treba i onoga koga treba. To znaju razlikova zrele osobe

197


koje brane svoj stav ili zajedničke auten čne izvorne, a ne derivatne pravice. Ako agresivac hoće izaći iz takvog lošeg stanja ili krize i nesigurnos , ako se želi iskreno otkopa , treba pogleda u vedro nebo, a ne gleda samo u mali oblačić koji je trenutačno zaklonio sunce. Slično je i s op mizmom i pesimizmom. Kako se odredimo i postavimo prema određenom problemu ili situaciji, tako ćemo se i osjeća . Ako izaberemo i čvrsto odlučimo da nam bude dobro, tada će nam i bi dobro. To potvrđuje da nam je ugodnija skromna večera ili ručak u divnom okolišu s dragim osobama nego glamurozna „fešta“ kod nekog tajkuna gdje vlada loša atmosfera i gdje se spletkari. Život je i op mizam i pesimizam, ovisno kakve naočale stavimo, na kakav način ih stavljamo i kada ih stavljamo. Važno je da pesimizan i agresija ne budu destruk vni. Svoje misli možemo oblikova i doziva , a preko misli možemo djelova i na emocije.

Zašto ne razmišljamo o posljedicama koje ćemo izazva neprimjerenim reakcijama, čak ni ne pomišljamo na njih? Je li to urođeni nekontrolirani mehanizam u nama ili rezultat previše trenutačno nakupljenog adrenalina ili pak nesvjesna refl eksna reakcija? Zašto razni ljudi različito reagiraju na istu pojavu? Više je razloga i uzroka. Ako smo uzdrmani nekim nega vnim iznenađenjem, refl eksno ćemo odreagira pogrešno ili nepromišljeno. To se vrlo lako može popravi . Ako toga dana nismo sretni dok nekoga ne povrijedimo, ako smo lju ili bijesni od zavis , ako u lijepoj prirodi vidimo samo korov, a u divnom interijeru samo paučinu i muhe, tada imamo veliki problem. Razlog je i naslijeđena gene ka, zla ćud ili loša narav. No i to se može djelomično popravi , ali na vrijeme, odnosno ako se dijete pozi vno odgaja između pete i petnaeste godine, kada je još moguće postavi potrebna ograničenja koje mladi žele kako bi se pravilno orijen rali. Samoorganiziranje i samodisciplina koju mo-žemo nauči također ima korisno terapijsko djelovanje.

Postoji još jedan stanični poremećaj poznat kao impulzivnost. Radi se o blažoj formi emo-cionalnog defekta nego što je agresivnost, a manifes ra se nepromišljenim i prebrzim reakcijama koje impulzivna osoba nije u stanju kontrolira , odnosno odgodi . Takvim je ljudima najbolje savjetova da prije svake nepromišljene reakcije u sebi nabroje barem do deset, da se malo priberu kako ne bi kasnije zažalili. Za njih je bolje da razmisle nego da naglo nešto loše učine.

Emocije poput gnjeva ili jake ljutnje su mjerilo transgresije. One se mogu i izmjeri i to preko suza. Suze su obilježje naše ljudskos jer samo ljudi plaču kako bi izrazili trenutne emocije. Suze koje su uzrokovane emocijama sadrže mnogo više bjelančevina i mangana nego one koje su uzrokovali bolovi. One su, dakle, objek van pokazatelj naših osjećaja. Djevojke su spremnije odgovori suzama umjesto neprirodnom agresijom koju od njih tražimo. Zato kod njih mo vaciju za borbenost trebamo potraži manje „drilom“ i vikanjem, a više dobrom

198


uzajamnom komunikacijom, dobronamjernim, iskrenim, otvorenim razgovorom punim povjerenja poslije kojega će bi uvjerena da su vam njene vrijednos važnije od medalja. Generacijski odgoj koji govori da trebaju bi uljudne i dame razlog je zašto je to u principu tako. Među m, još ponegdje na sprovodima postoje profesionalne babe narikače koje plaču bez ijedne suze, no to nema nikakve veze s bolovima ili emocijama.

Emocije su osnovni način i sredstvo komunikacija među ljudima (vrlo često i bez riječi). Teže prihvaćamo loše emocije nego emo vno stanje koje nam godi, a velika je mudrost prihva realnost. Od svih međusobno ispremreženih relacija najlakše ćemo uspostavi dobar odnos sa samim sobom zato što sebi najlakše popuštamo i izmišljamo sto ne izgovora, teže se suo-čavamo sa stvarnošću, a najteže nam je uspostavi trajne međuljudske odnose s drugima.

Agresivnost pro vnika također može bi uzrok treme prije i jekom nastupa. Naročito se to odnosi na kontaktne sportove i kada su agresivni pro vnici pozna od ranije, a od sudaca nema primjerene zaš te. Moguć je i strah od vlas te osobne agresivnos kada je natjeca-telj svjestan svoje zle ćudi pa je opterećen da ne dođe do sankcija od strane sudaca ili od svojeg trenera ili suigrača jer postoji bojazan da će pro vnička strana uzvra agresivnošću u uzvratu na svojem terenu.

Agresija se lako otkriva i kod vozača automobila i svih motornih vozila. Upoznat ćemo vozača za jedan dan kao suvozač više nego za godinu dana svakodnevnog druženja. Nepotrebno snažni motori kompenziraju druge slabos , želi se prikri psihičko i fi zičko zdravlje, defi cit u seksualnos , nemoralna rastrošnost. Vidimo vozačev odnos i brigu prema suputnicima, brigu o samom autu, brigu o pješacima, agresivnost u vožnji, koncentraciju na znakove i na promet, jačinu tona radija, izbor glazbe, reagiranje na autostopere, kompletaciju opreme, alata i dokumenata, čistoću auta, odnos prema policiji (arogancija, nuđenje mita) i slično. Za agresivnog vozača ne postoji prometni jezik ni prometni pravopis koji je normiran pro-metnim znakovima. Za njega postoje samo ergele konja ispod „haube“ automobila koje koris za bezobzirnu žurbu kako bi s gao nekoliko minuta ranije i sjeo ispred televizora. Ne shvaća da se vozačka natjecateljska disciplina zove tko će duže vozi , a ne tko će brže vozi . Psiholozi su zaključili da vozači imaju položaj fetusa kao što su imali u majci pa se zato osjećaju sigurnijima nego što to u prometu zaista jesu.

Uzroci agresivnos i čovjekovog asocijalnog ponašanja su duboko ukorijenjeni u nama. Već u našim najsitnijim dijelovima nema sloge i vlada svojevrsna svađa. Elektroni se međusobno ne podnose. Oni žele bi sami i zato su asocijalni, nedruštveni. Tome pridonosi činjenica da je atom jako šupalj. Praznina je u 99,99% atoma i po tom prostoru se gibaju elektroni. Dvije čes ce ne mogu bi u istom stanju i otuda se razvila cijela kemija, cijela atomska fi zika,

199


neutronske zvijezde. Ekstremno asocijalne čes ce koje su takvog ponašanja, dakle, ne mogu bi u istom stanju (stanu), baš kao ni dva čovjeka. Uvijek moraju bi sami i nikoga ne puštaju u svoju blizinu, u svoj stan. Takve elektrone zovemo fermioni. I ljudsko jelo se sastoji od protona s pozi vnim nabojem, neutrona u jezgri koji nemaju električnog naboja i elektrona koji imaju nega vni naboj i nalaze se u vanjskim dijelovima atoma i molekula. Neki kemijski elemen se mogu spaja (druži ), a neki ne. Društvo i okolina mogu samo primiriva ljude i prirodu, ali ih nikada neće moći u potpunos ukro ili kontrolira .

Mudri su ljudi koji su osjećajni, ali koji ipak mogu kontrolira svoje stras , a ne da svaku sitnicu smatraju napadom na njihovu osobnost. „Svi ispaštamo agresivnu animalnu prošlost svojih predaka“, rekao je Cinik, „ali je ona tako daleka da je bilo mnogo prilika i vremena da je ispravimo.“, dodao je Prak k.

Sportaši trebaju bi pozi vno agresivni kako bi pos gli nadprosječne rezultate, ali samo uz uvjet da se ta agresivnost može homeostatski regulira i nadzira , a ne troši energiju na epizodne i marginalne slučajeve kao što su ljutnja na sudce, na publiku, na okruženje ili najgore na poraz.

Bijes ili ljutnja su nega vne emocionalne reakcije koje mogu bi izazvane stvarnim događa-jima, ali mogu bi i neracionalni odraz izazvan suges jom. Dugoročne posljedice mogu bi osveta, a ona baš nikada nema opravdanja i još nikome nije pomogla, nego je svima šte la. Nikada nije dobro pravdu uzima samo u svoje ruke, naročito ne prepirkom ili galamom. Nobelovac Solženjicin je napisao da bismo trebali neprekidno vika iz sve snage 75 godina samo da bismo skuhali jednu čašu vode. Toliko je, naime, slaba energija vikanja. Moramo i sebe i druge oslobađa od frustracija. Frustrirani čovjek u svim nevoljama koje ga pogađaju vidi samo tuđu krivicu ili nalazi uzroke u slučaju i sudbini za koju misli da nije kriv. Uvijek misli da se grana koja se slomila i pala pogađa samo njega. On ne zna, baš kao ni kockar koji gubi, koji je pravi uzrok njegove nesreće i bijesa. Bori se pro v virtualnog neprijatelja kojega je sam napravio. Ako trenutačno svojim dodvoravanjem ili popuštanjem frustrira-noj osobi učinimo neke ustupke, samo ćemo ukloni njegovu trenutačnu zloću, ali ćemo i dalje ostavi korijen iz kojega će ponovo izbi još jače frustracije. Samo dubinska i stručna psihijatrija može pomoći jer će ga usmjeri da uzaludno i uludo potrošene emocije i snage usmjeri na svladavanje samoga sebe i na svoje prikriveno samoljublje na koje njegov razum ne reagira prikladno da se ljutnja ili bijes ne pretvore u nasilje, okrutnost ili u sadizam. Cinik je podsje o da je Dante nasilnike smjes o u sedmi krug Pakla, znači skoro na dno, gdje su osuđeni da vječno udišu nesnosan smrad.

Ljutnja i brzopletost temeljni su uzroci poraza. Pobjeđuje onaj tko kontrolira svoje emocije,

200


a ne onaj tko igra usijanom glavom. Vrhunski igrači nikada ne postaju bijesni ni su lju na suce, publiku, sebe ili na uvjete za igru. Ljutnja je glavna emocija koja po če sukobe.

Pra teljice ljutnje su frustracije, tjeskobe i grižnja savjes , naknadna pamet, kajanje zbog krivnje. Trebamo izbjegava izražavanje ljutnje ili je suspregnu da ne bude učestala i pre-jaka kako ne bi došlo do nepotrebnih konfl iktnih situacija. Konfl iktna stanja proizišla kao posljedica ljutnje javljaju se najčešće između trenera, roditelja ili učitelja s jedne strane i mlađih nejdžera s druge strane. Trebamo odbaci stereo pe da su mladi uvijek krivi. Ro-ditelji koji imaju dobre namjere, ali evidentno promašen život ili dio neostvarenih ambicija, trebali bi poče tući svoju djecu čim počnu sliči na njih.

Mnogi roditelji nisu dobri odgajatelji i bolje da taj dio obveza prepuste kvalitetno i stručno organiziranom sportskom društvu ili školi. Naime, adolescen ulaze u razdoblje osamosta-ljivanja, formiraju svoj iden tet, učvršćuju svoja uvjerenja i svoje stavove koji imaju gotovo snagu nepromjenjive dogme. Neizbježno je da počinju primjećiva da njihovi roditelji nisu baš idealan uzor kao što su mislili, nisu čak uvijek i nepogrešivi. Kada se s pravom posumnja u poljuljani roditeljski autoritet, nejdžeri počinju traži svoja prava i pravdu. Tada dolazi do sukoba oko najbanalnijih i najtrivijalnijih životnih situacija, samo da se pokaže tko je tvrdo-glaviji i nepopustljiviji. Dobrom pedagogijom i obilaznim putem može se tada pos ći ono što se želi. Važno je da se nitko ne osjeća poražen nakon h neizbježnih obostranih uvjeravanja, a da je cilj pos gnut. Lijek za ljutnju je da se javno i iskreno ispričamo pro vniku, treneru ili publici i medijima.

Mržnja nije osobno iskustvo, prenosi se genetski, ali ne znači da se uz velike napore ne može izliječi . Mržnja nega vno utječe na zdravlje cijelog organizma, a najviše na mozak, odnosno na psihu. Mržnja je veliki teret i izvor je velikog ljudskog zla zbog kojeg dolazi do preziranja, omalovažavanja i ratovanja. Mržnja je strast, kao i želja za osvetom, a mrzovo-lja, baš kao i gnjev, samo je afekt i oblik nega vnog ponašanja. Mrzovolja, ljutnja, gnjev i bijes nisu dugotrajni i kon nuirani kao što je mržnja. Mržnja je uis nu posljednji vagon na zadnjoj stanici e ke. Problem je što se ovo najnega vnije ljudsko nasljeđe, vezano za duge generacijske predrasude, teško iskorjenjuje, pa je ni mileniji ljudske civilizacije nisu uspjeli razriješi . Zamka je to u koju znaju upas mnoge etničke skupine, cijeli narodi i skupine is h rasa. Ona je presnažan ljudski osjećaj. Klasifi cirana je u epicentar nega vnih emocija. Crpi energiju iz agresije, a i ona je iz našeg biološkog potencijala. Kuje se u vatrama osvete, jakih nega vnih emocija i nekontroliranih stras , a kali se u slabom karakteru, lošoj naravi i pogrešnom odgoju.

Agresija može bi i pozi vna kada želimo savlada neke prepreke, primjerice, kada se

201


zbog vezanos majke dijete želi i mora osamostali . Agresivnu energiju imamo kada se ona pretvori u mržnju. Mrzi čovjek koji je slab. U stalnom strahu je onaj koji mrzi jer su mržnja i strahovi korelacijski čvrsto povezani, bez obzira radi li se o svjesnoj ili podsvjesnoj endemskoj mržnji. Problem je u tome što mržnja sama sebi inicira nega vnu snagu koja stremi destrukciji ili samodestrukciji. Tko mrzi, često to prikriva, nastoji zavara drugoga, ali i svoj um, pokazuje drukčiju vanjš nu, samo da bi prikrio ono unutarnje, pogotovo ako sprema osvetu. Ako je mržnja tako latentna, samo čeka pogodno vrijeme kako bi izbila. Bez obzira je li ona prikrivena ili otvorena, uvijek uništava mrzitelja više nego onoga kojega se mrzi. Mrzitelj može sebi priskrbi kratkotrajno zadovoljstvo, ali njegove frustracije mogu osta cijeli život. Mržnja je i neka forma ljubomore i zavis prema onom tko je bolji od nas. Ona je odraz naše slabe osobnos . Moramo se uvijek postavi iznad mržnje. Neka oni koji nas mrze pobuđuju u nama prezir, a mi im ne bismo smjeli uzvraća mržnjom. Ako dovolj-no volimo sebe, nikada nećemo mrzi drugoga. Mržnja ograničava naš život koji je inače skučen, a treba ga rasprostrije do najširih horizonta tako da ne postane neizdrživi teret, osobni, kolek vni i društveni problem, prvenstveno zato što mrzitelj ulaže svu svoju energiju i vrijeme u mržnju, zapostavlja zanimanje, obitelj, sve oko njega se raspada, samo da sve kapacitete ak vira prema osve i patnji osoba koje mrzi, prema destrukciji, razgradnji. Ako u tome ne uspije, pa zbog svojih snažnih frustracija.

Mržnje se možemo riješi i izgubi je jačanjem samopoštovanja ili samopouzdanja. Ona se s jedne osobe širi i na okolinu. Stvara se nega vno ozračje i na kraju nastaje loša atmosfera, čak i među čitavim narodima i rasama. Sloboda i unutarnja snaga formiraju tolerantne i sretne ljude, a slabost, poltronstvo i spletkarenje jedino mogu stvori zle ljude koji mrze druge, ali i sebe. Mržnje se može riješi samo onaj tko shvaća svoje defektno stanje i koji želi pomoć. Na žalost, velika većina odbija pomoć jer mrzitelji su nesretni ako žrtva njihove mržnje ne trpi i ne pa . Uživaju u torturi i patnji drugih jer ih mržnja ne zadovoljava. Onaj koga se mrzi, ako je nekompletna osobnost, također uzvraća mržnjom i tako u krug sve do uništenja. An teza mržnji su kreatori pravih duhovnih vrijednos .

Prava je odluka da onoga tko je bolji od nas ne trebamo mrzi , nego ga trebamo intelektualno i fi zički pres ći, bi od njega bolji. Sloboda duše nestaje s mržnjom koja ju je zarobila. Oni koji u drugome izazivaju osjećaj manje vrijednos , često kod tako inferiornih izazivaju mržnju.

Osobina mržnje je da ju je teško liječi jer nije simptom ni jedne, pa ni duševne boles , odnosno ne spada u područje psihijatrije. Kada bi bila simptom bilo koje boles , tada bi se ta bolest zaliječila ili potpuno izliječila. Mržnja je osobina ljudi teških naravi koji nisu sretni dok drugome ne nanesu neku dugotrajnu psihičku ili fi zičku bol ili kakvo drugo zlo. Pate i mrzitelji i oni koje se mrzi ako se uhvate u zamku tuđe mržnje.

202


Prava vjera i mržnja ne idu skupa. Iskreni vjernik ne mrzi jer je rečeno: „Ljubi neprijatelja.“ Vjera je povjerenje i u nas same da postanemo bolji. Vjera je ono što razum ne može pre-vlada . Osjećaj ugroženos stvara mržnju i zato se vjernici utječu Bogu da nisu sami. Vjera kod njih rastapa mržnju i oni s pravom čekaju da se mržnja riješi i u njima i u njihovom mrzitelju. Slabost nije ako opraštamo neprijatelju. Opraštamo i malom djetetu. To je dobra pedagogija i pozi van stav. Mrzimo onoga čiju duševnu kvalitetu ne možemo doseći. Ako mrzimo mrzitelja, opet se nećemo izvući iz zatvorenog kruga mržnje.

Mase se ne smiju da instrumentalizira ni zaves . Mogu nasta veliki problemi ako mase imaju premalo samopoštovanja, kao što su Nijemci imali nakon 1. svjetskog rata. Hitler je to iskoris o i tako je usmjerio svoju retoriku. Govorio im je ono što su htjeli ču . To je paradoks. Što je Hitler prema masama? Ništa! Problem je bio što njemački narod nije bio dobro educiran pa je nasjeo. Hitler i Staljin su jednako nega vne ličnos i jedan nega vac je zara o pro v drugog nega vca. Druga je stvar što je SSSR bio napadnut i narod se morao brani . Staljinove nega vnos su druge prirode. Više je zla nanio vlas tom narodu nego ne-prijateljima. Takve diktatore i slične zadojene ljude koji imaju veliku moć, ali i inteligenciju, zovemo induktorima mržnje. Oni šire i siju mržnju čak i na visoko obrazovane osobe jer su psihički jači i agresivniji, takozvani opinion leaderi.

„Mržnja je nuklearno oružje našega uma.“ (američki teore čar) Ona je slična ovisnos o alkoholu ili drogi. Iz te ovisnos mržnja crpi svoju snagu. Mnogi ljudi uživaju u lučenju adre-nalina. Mržnja se pojavljuje ako ljudi nisu zadovoljni u prvom redu sa sobom.

Tolerancija je suprotna mržnji. Trebamo konstruk vno uživa , a ne izaziva nega van adre-nalin koji se stvara uzbuđenjem izazvanim mržnjom. Onaj tko mrzi kao da priznaje: „Ja sam slab. Nemam razuman, mudar odgovor na nastali problem.“ Sve revolucije su oblik mržnje i veliko zlo. Malo je zemalja koje, poput Švedske, nisu rušile vlast oružjem.

Zašto se lakše infi ciramo mržnjom nego dobrotom? Zato što smo čangrizavi i lijeni! Iz-građiva sebe je teže, treba zasuka rukave. Za mržnju lako nađemo opravdanje jer smo inferiorni u odnosu na druge pa ih počnemo mrzi ako nismo dovoljno izgrađeni. Korijeni mržnje mogu bi u ljubomori, zavis i lakomos . Mogu se javi već i kod jako mladih uzrasta ako su djeca emocionalno defi citna, deprimirana zbog toga što misle da drugi imaju nešto bolje ili više, a pogrešno su odgajana u pravcu egocentrizma. Usađene mržnje odjednako ima kod intelektualaca i kod običnih ljudi, samo što je mržnja obrazo-vanijih opasnija jer imaju uglavnom veću moć za osvetom i zato je njihova odgovornost veća. Kada ne možemo riješi problem, već se javlja mržnja u nama. Primjerice, kada nas netko nešto pita, a ne znamo odgovor. Ljudima su najčešći izgovori da ih drugi ne

203


razumiju i da ih mrze. Tako nastoje riješi svoje slabos . Mržnja je podsvjesna, a najčešće je nesvjesna.

Superego je najveći izvor mržnje. Uvjerenje onih koji mrze je da su zli svi oni koji ne misle isto. Ako znamo kada je nešto dobro i kada je zlo, to je glavni regulator morala („I vidje bog da je dobro.“) U dobrome nema mržnje.

Hrvatski jal je hrvatski fenomen zato što nemamo samopoštovanja. Neki uvijek krivo misle da su drugi u nečemu bolji, primjerice susjedi. Mi nismo svjesni koliko vrijedimo, a vrijedimo više nego što mislimo, samo se trebamo probudi i otvori bravu koja nas vodi u široki svijet. Do tada će taj jal i dalje osta pična hrvatska bolest.

Mržnja i srdžba su povezani. Mržnja oštećuje sve, ali najviše mozak gdje dolazi do struk-turnih promjena. Centar za strah je u sredini mozga, a centar za mržnju je u čeonom dijelu mozga. Trebamo razvija kočnice za mržnju koje se nalaze i u prednjem dijelu mozga. To možemo učini vlas tom voljom i pozi vnim djelovanjem okoline na naše stavove. Ne smijemo dozvoli da se naša energija prazni mržnjom koja stvara neki oblik uživanja. Tu agresiju možemo drukčije, konstruk vnije upotrijebi gradnjom mostova, sadnjom voćaka, intelektualnim napornim radom, sportskim naporima i slično.

Kakva je terapija pro v mržnje? Naša mržnja potječe ako sumnjamo u sebe. Trebamo se popravi i napredova da budemo bolji od neprijatelja kojega mrzimo. Tada ćemo ga ža-li , a ne mrzi . Ako je on ipak i dalje zadojen mržnjom, trebamo se izolira i maknu od takve osobe koja se mora liječi . Pro v mržnje je djelotvoran smislen i otvoren razgovor s povjerljivom osobom da se to breme skine ili barem podijeli i usmjeri se prema novim, plemeni jim iskustvima. Dobro je da se mrzitelj ne opterećuje poli kom mržnje, fi lmovima ili umjetnošću koji po ču mržnju. Treba ignorira okruženje ljudi koji su induktori mržnje, a prikloni se onima koji zrače pozi vnom energijom.

Mržnja je najsmrtonosnija emocija zato što nja u svakom od nas i čeka da eksplodira. Svi se možemo uvući u nju. Za savladavanje mržnje ne treba samo ljubav, nego i tolerancija. To je također jedna forma ljubavi. Moramo ima kapacitet da volimo. Moramo mrzi svoju mržnju i zna da se je teško možemo oslobodi jer nije regularna bolest, ali djeluje razornije od mnogih boles . Treba ima na umu: ako je čovjek malen i slab, nikakav, nitko ga neće mrzi (a žali ?), a ako ga netko mrzi, znači da vrijedi, da je bolji od njega.

Kajanje, na žalost, ne oslobađa od mržnje zato što onaj tko mrzi ne prihvaća krivnju. Ipak, auten čno i iskreno kajanje koje proizlazi iz duše onih koji su zli ili loši može oslobodi od h

204


i drugih nega vnih emocija jer je kajanju zadatak poboljšanje samih sebe. Mržnje i ostalih zala se možemo riješi tek pročišćenjem, katarzom (chatarsis) te potpunim priznanjem i iskrenim pokajanjem.

Mržnja je u stvari ranije po snu i probuđeni gnjev i nema uporište ni kod jednog pri-znatog mislioca, e čara, fi lozofa ili kod mentalno zdrave osobe. Sigurno je da ne postoji pozi vna mržnja jer je to nega vna emocija kojoj je cilj da pro vnik trajno pa i da mu se nanese dugoročna bol ili zlo. U slučaju da se došlo do faze odbacivanja vlas tog bića, u takvom bezizlazju moguće je zamrzi i samoga sebe.

Pozi vne emocije su se počele obrađiva u pozi vnoj psihologiji. Na žalost, njih ima puno manje od nega vnih. O njima se manje govori i piše. Epicentar najpozi vnije emocije je radost, veselje, tek s dljivo okružen sa srećom, zadovoljstvom i nadom. Nega vnih emocija je če ri ili pet puta više od mržnje, straha, ljutnje, tuge, zavis pa do ljubomore. Zbog njih se ne odlazi liječnicima zato što igraju veliku i prevažnu ulogu u našim i tuđim živo ma, zbog stvaranja ugodnije atmosfere i našeg učinka i boljih human rela ons. Prema nekim procjenama, desetak puta se više govori o nega vnim emocijama. Možda je to zato što nas nega vne informacije i čuvstva jače pogađaju pa njih rješavamo više dana i noći, a ugodne vijes tek nakratko pam mo. Zbog tog fenomena je potrebno dobiva mnogostruko više ugodnih i pozi vnih emocija nego nega vnih kako bismo došli u psihičku ravnotežu. Pri-mjerice, ako netko kaže golmanu: „Bio si najbolji na terenu, ali si slučajno primio nespretan i nesretan gol.“, on će mnogo više razmišlja o svojoj nega vnoj reakciji nego o desecima pozi vnih intervencija kada je spašavao pogreške svoje ekipe. Moramo trenira pozi vne emocije da na njih mislimo više nego na nega vne. Neki to nazvaju treniranjem sreće. Ne pamte se trenutci u kojima nismo imali snažnih emocija, nego su bile neodređene, neu-tralne i ru nske i ostaje dojam kao da nismo ni živjeli u toj ru ni. Novinari uglavnom pitaju poznate o najsretnijem i najnesretnijem iskustvom u karijeri ili životu te čega se rado, a čega nerado sjećaju.

Bez emocija život ne bi imao toliko različi h sadržaja i izgubio bi važnu dimenziju. Ne treba pretjeriva kako ne bismo dobili ukor kakav je Philinte dao Alcesteu u s hu: „Mene vam, naime, čudi što vi, baš svakom zgodom, u svađi ste s cijelim ljudskim rodom.“ Takvi i slični ljudi su zaista neizlječivi i žučljivi mizantropi.


Što je plemeni ji i sofi s ciraniji sport, ali i znanost i umjetnost, na žalost, ima manje gle-datelja i poštovatelja. Vrhunski je to izrazila nobelovka W. Szymborska: „Dvanaest osoba

205


je u dvorani, vrijeme je da počnemo. Pola je došlo jer pada kiša, a ostali su rođaci, Muzo.“ („Dwanaście osób jest na Sali, już czas, żebyśmy zaczynali. Polowa przyszla, bo deszcz pada, reszta to krewni, Muzo.“). Ni na njenoj književnoj večeri nije bilo Dantejskie sceny (prizora iz Danteova pakla), kao na boksačkom susretu.

Na agresivnost i razdražljivost mnogih ljudi, ne samo meteolabilnih, djeluju i pojedini sezonski vjetrovi (fen). Utjecaj te pojave u obzir uzimaju liječnici i pravosudni organi pri-likom tre ranja takvih ljudi. Napro v, nije dokazano da puni mjesec ili ravnina sunca, mjeseca i zemlje djeluju na agresivnost ljudi.

Najnovija medicinska istraživanja u sekvencioniranju genoma, u bihevioralnoj gene ci i dekodiranju „knjige života“ potvrđuju ono što je bilo očigledno. Muškarci su agresivniji i nasilniji od žena zahvaljujući činjenici da su vlasnici kromosoma Y s puno testostero-na. Tvrdi se da nećemo pronaći točan gen koji je odgovoran za inteligenciju ili za našu agresivnost. Kakve će bi daljnje intervencije u ispravljanju defektnih stanica genskim inženjeringom, za sada možemo samo pretpostavlja .

Neka ponašanja ovise i o trenutačnim klimatskim promjenama jer je čovjek dio prirode. Neki su više, a neki manje metrolabilni.

Iskusan stručnjak može organolep čki, promatranjem i mjerenjem raznim instrumen ma ustanovi tko je agresivan, tko je hrabar, a tko je kukavica, tko je u euforiji ili depresiji, u strahu ili u tjeskobi, tko ima tremu, tko je sređeniji i koncentriraniji i ostala emocionalna i psihička stanja, ali točno, akribički to ne možemo sazna i napravi komparaciju (stupnje-vanje) između različi h osoba tko je u kakvom stanju i to izrazi brojkama ili u postotku. To bismo mogli samo ako bi nečiji organizam ili tvar bili na apsolutnoj nuli. Tada govorimo o stanju potpune sređenos . Mjera za stanje sređenos zove se entropija. Što je veće stanje sređenos nekog bića, sustava ili tvari, to je manja njegova entropija. Dakle, na apsolutnoj nuli entropija svake tvari jednaka je nuli. Među m, poznato je da se ne može pos ći apsolutna nula temperature, 273,2OC. Tada bi kine čka energija i brzina svih atoma bila također nula. Ne kaže se uzalud: „Hladan je kao špricer.“ Što smo „hladniji“, to smo sređeniji i bolje držimo stvari pod kontrolom. „Ali ne previše hladni.“, dodaje Cinik.

206


20. ZAŠTO NE MOGU IZDRŽATI ONDA KADA JE NAJPOTREBNIJE?Često čujemo kada sportaš na utakmici, na turniru ili susretu kaže ili vikne: „Ne mogu! Danas nije moj dan!“ Što to znači? Zašto ne može baš kada je najpotrebnije? Zašto je mogao sve cijeli prethodni tjedan i još jučer na treningu ili na prijateljskoj utakmici, a danas je zakočen i smrznu ? Ne može odigra ili odradi čak ni ono što inače zna izves čak do automa z-ma. Zašto nestaje borbenost? Zašto se počnu pravi serijske neprisiljene pogreške? Zašto dolazi do apa je i bespomoćnos ? Zašto mozak baš onda kada treba ne obavlja najbolje svoje dužnos ? Zbog čega doživljavamo takve neugodne psihičke dekonstrukcije koje mogu doves i do fi zičkih destrukcija? Je li glavni problem igračeva ravnodušnost prema svojoj ekipi, prema samome sebi, ili bi ipak h o pobjedu, ali noge ne slušaju, ruke čine nelogične poteze, a izraz lica je poprimio izgled tragične maske? Zašto je pobjegla visoka koncentracija od najvažnijeg cilja na misli koje samo blokiraju rezultat? Shva mo i objasnimo zašto se to kod mnogih događa i na kraju odredimo djelotvornu terapiju.

U pomoć ćemo pozva znanost i struku. Problem iznenadne nemoći susrećemo i u drugim područjima života. Student najednom ništa ne zna na ispitu, a zaista je naučio gradivo, vojnik se zablokira kada je najpotrebnije, govornik je rekao samo dio onoga što je h o reći pred auditorijem, svjedoci na sudu su zbunjeni. Iskustvo nemoći je intelektualne naravi nema ničeg fi zičkog. Nema ništa tako poraznog u nama kao što je klonulost duhom.

Eklek k se sjeća što je svjetski prvak i stolnoteniski genije A. S pančić rekao nakon što je osvojio jedan međunarodni turnir: „Nikada više neću osvaja prvo mjesto ako bum moral govori pred kamerama.“ Bilo je tu šale, ali i zbilje. Nije se radilo samo o njemu i ne samo o nekoliko rečenica govora. Problem je kada se čovjek zablokira upravo u onom što zna, i svi znaju da zna, ali to ne može uvijek izves , osobito onda kada je najpotrebnije. Ne treba moći izves baš uvijek rekordno i najbolje, ali ne smije doći do neshvatljivog podbačaja od dvadeset ili trideset posto, a baš tada bi trebalo da više nego na treningu ili na manje važ-nim natjecanjima. Tu je S pančićev razlog fatalnog gubitka odlučnih bodova na kraju meča nakon dobivena prva dva seta i vodstva pri kraju petog seta u završnici svjetskog prvenstva u Calcu . Može se analizira i Jonjerova dobra igra i pogrešni savje trenera, ali reket je ipak bio u Tovinoj ruci! Ćiro Blažević, „trener svih trenera“, imao je najbolje pojedince na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, ali je osvojio samo treće mjesto. Prividno je to ogroman uspjeh, ali ne s tako izuzetnom momčadi koja je imala sve pobjedničke odlike, bez ijednog slabog pojedinca. Zašto je domaćinstvo Francuza bilo baš toliko presudno?

207

ZAŠTO NE MOGU IZDRŽATI ONDA KADA JE NAJPOTREBNIJE?

Mnogi treneri ili klupski psiholozi nisu u stanju spozna sve sastojke koji pokreću ili koče sportaša ili drugu osobu u ključnim trenutcima ni racionalno odredi prave mo ve pre-daje, a pogotovo nisu u stanju razumnom analizom formulira uzroke koji bi djelovali da se blokada prekine i meč okrene na pozi vnu stranu.

Jedan od problema je u tome što nemoćan igrač nije izgubio ni jedno od svojih e čkih kvaliteta. On može bi itekako moralno osjetljiv i odgovoran, želi ostvari pobjedu i čak osjeća svojom velikom dužnošću da napravi dobar rezultat. Među m, njegove psihičke i fi zičke blokade su ga zakočile u tome da upotrijebi sve svoje naučeno znanje i svoju energiju, a čak su ga zakočile u pokušaju. On bi rado sve učinio da se pokrene, da djeluje, a i sam vjeruje da ga je nešto nasilno prikovalo za pod, za teren, ne može se otrgnu silama koje su ga sputale da se hitro pomakne, a dao bi sve da može brzo iskoči , hitro reagira i snažno i precizno zamahnu rukom ili nogom. Programirana podsvijest ga je okovala i nemoćan je poput djeteta da se pridigne prije nego što zaplače i pričeka pomoć.

Zato svojeg sportaša moramo pozna i sazna prima li on namjerno, dobrovoljno i mazohis č-ki iskustvo nemoći, i u sve većim dozama, samo zato da se pokaže žrtvom. Čega? Radi osvete upravi ili treneru, radi toga dokaže da „dril“ na treningu nije dao rezultate te da drugi puta ima više „popusta“ na treningu te da traži lakše vježbe. Mo v nemoći može bi i osveta suigračima u ekipi da se dokaže da se ne može bez njegove dobre igre. To je mazohizam uživanja u porazu. Mnogi su poslije gorkih neočekivanih poraza iskreno priznali da su prije nastupa bili uvjereni da su u dobroj formi i da će sve dobro završi . Što se znalo dogodi ? Odjednom više nisu bili spremni za djelovanje. Žive slike iz prošlos , iz podsvijes , opsjedale su njihovu imaginaciju, njihov sadašnji trenutak, pa je njihov duh prošlos ušao u konfl ikt sa stvarnošću i postao je bespomoćan, dezorganiziran da riješi sadašnji problem, da bude ak van u trenutačnim okolnos ma, da se otkoči i da pobjeđuje. Uloga trenera je velika kada osje da igrača treba prebaci iz svijeta imaginacije, iz svijeta suges vne bespomoćnos u stvarnost.

Može se radi i o tome da se igrač baš usred meča počne emocionalno prazni jer se osje-ća žrtvom okolnos , kućnih, školskih ili drugih nepravdi, pa je sada podsvjesni trenutak osvete prema sebi ili drugima. Mazohis vole patnje i vole ispas žrtve. Postoje seksualne devijacije, od bičevanja do lisica i pronalaženja gazde koji treba vlada žrtvom. Poznate su povijesne i ratne činjenice kada su čitave vojne formacije izvršile samoubojstvo. Razlozi su bili u najmanju ruku iracionalni. Ako ostanemo i bez zadnjeg metka, ipak se koliko-toliko možemo oduprije neprijatelju. Ako nemamo više municije, još uvijek imamo zube, nokte, um i lukavstvo. Tako je i u sportu. Sportaš kaže: „Ne mogu više!“ i preda se, a pro vnik je minutu iza toga isto to mislio reći i preda se. To su samo neke od intelektualnih gladi kojima smo djelomično utažili uzroke sindroma „ne mogu više“.

208


Intelektualnoj nemoći (jer se radi o psihičkom poremećaju, iako bezopasnom za život) po-mažu i manihejska rješenja kada se uzroci zamijene s posljedicama, crno s bijelim, a mi to ne vidimo iako je očito. Više nema prave mogućnos prepoznavanja uzroka, istančanih dis nk-cija ni potpunog prepoznavanja povoda takvoj defe s čkoj pojavi. Pogrešno je zaključi da se radi samo o elementarnoj pojavi, o povremenom bujanju nasilja nad samim sobom (a i nad ekipom, jer svi imaju posljedice), o trenutačnoj nepogodi naravi koja stvara obrambene refl ekse i psihološke protuotrove pro v pravih ili umišljenih uzroka ili neprijatelja. Nije to samo privremeno. Ne treba se zavarava da će se to samo od sebe riješi odrastanjem ili čarobnom formulom „Treba više mečeva pa će se stanje popravi .“ Svjedoci smo silnih ulaganja velikih novaca i mnogo truda u pojedine sportaše i sportašice, a nije se došlo dalje od prosjeka. Sve je govorilo da se radi o čudu od djeteta i od juniora, no ono je krivo sportski odgajano. Nisu se na vrijeme ispravljale pogreške, ostarilo se, a malo se naučilo o odgovornos , o hrabros i o samodisciplini. Tek nakon godina neuspjeha ustanovi se da treneri ili stručni stožer nisu ni sami bili jake, stabilne i odgovorne osobe koje nisu mogle doves u red ni svoj privatni i sportski život, a kamoli bi uzor drugima.

Fizička nemoć je neugodna, ali stručnim jačanjem kondicije jača i psiha. Fizička nemoć je posve nevina u usporedbi s dubokom moralnom nemoći. Najdostojanstveniji odgovor na „ja ne mogu više“ je najprije prava fi zička sprema i uložen trud. Ako se sportaš temeljito fi zički pripremi i potroši silno vrijeme i energiju da bi uspio kada treba, odnosno na natjecanju, onda je i njemu glupo glumi nemoć i mazohizam. Bio sam svjedok i drugih pedagoških mjera koje su imale trenutačni učinak. Inače dobar trener je na jednom turniru u stanci ispljuskao kasnijeg državnog prvaka, a budući prvak se odmah preporodio i dobio izgubljeni meč i sve ostale par je. U drugom slučaju je moj igrač imao prednost u odlučujućem setu kada je vodio sa sedam bodova razlike pro v izvrsnog internacionalca koji je doslovce cvilio i plakao da ne može ništa. Što se dogodilo? Otac je ispljuskao gubitnika koji je preokrenuo važan meč u svoju korist. Na žalost, ja nisam našao pravi odgovor, mislio sam da pobjeđujemo jer je moj igrač bio u nadahnutoj igri, a pro vnik na rubu poraza. Nikada nisam udario ni jednog igrača jer smatram da to nema veze ni s čim dobrim (a žene ne treba udari ni ljekovitom travkom, a ni s cvijetom). Ima puno drugih pravih pedagoških mjera i boljih rješenja.

Sljedeći pravi odgovor na pojavu „ja ne mogu više“ jamačno je razvijanje hrabros , ko-lek vne odgovornos i poš vanje velikog uloženog truda trenera i uprave. Neborbenu primadonu ili umišljenu zvijezdu treba nauči što znači njegova sabotaža pro v suigrača, grada ili domovine. Kinezi su svojima govorili: „Poginite za domovinu, a pojedinačno igrajte kako hoćete.“ Naravno da su uvijek dali sve od sebe, baš kao i Japanci, Koreanci i svi vrhunski igrači. To mora bi usađeno, baš kao i spremnost umiranja i pogibije za dobru i pravednu domovinsku stvar. Krivi je stereo p da se radi o urođenom genetskom kodu, nego se to uči.

209


„Ta ni sinovi“ su razmaženi i obratno, sinovi mnogih kraljevskih obitelji idu na vojne akade-mije i u rat samo da bi očvrsnuli. Nagon za preživljavanja se samo tako zove, preživljavanje se mora trenira i „drila “.

„Ja to mogu“ je osjećaj koji je glavni i najjači motor koji pokreće pozi vne promjene u nama. Napredujemo i učimo u onoj mjeri u kojoj smo mo virani. Moramo bi obuze onim svojim vrijednos ma koji će nas doves do našeg čvrsto zacrtanog ostvarivog cilja. Svatko ima svoje specifi čne vrijednos . Teško je pomiri teoriju i praksu, a važne utakmice nam se kod nekih igrača ponekad upravo izruguju velikim i pate čnim oscilacijama između želje i ostvarenja, između igre na treningu i na pravom meču. Ne smije bi velike razlike između kvalitete igre na treningu i na utakmici. U stvari, razlika mora bi , i to u pozi vnom smislu, na utakmici se mora igra puno bolje nego na treningu. Što je važnija utakmica, mora se bolje igra . Kada, ako ne sada? Tko, ako ne ja?

Ne smijemo rela vizira moral i odgovornost. Treneri ne bi smjeli govori : „Samo igraj, nemaš što izgubi !“ Svi porazom gube novac, vrijeme i zdravlje. Moramo se nauči živje , radi i pobjeđiva i pod jakim pri skom i stresom, čak i kada smo bolesni. Razvodnjavanje i gubljenje mo va slabi pojedinca i ekipu. Bilo bi nezamislivo kada bi se u najstresnijim životnim situaci-jama (primjerice ratnim) govorilo: „Pobjeda nije važna, nemamo što izgubi .“ I poslije takve psihičke pripreme očekiva pobjedu o kojoj ovisi naš život i opstanak obitelji i domovine.

U većini slučajeva veliki napori na treningu i utakmicama donose i velike rezultate. Ipak ćemo objasni natjecatelju da se neće dogodi smak svijeta nakon njegovog poraza da ga pri sak obavezne pobjede ne slomi i ne zakoči, ali da se mora pobjeđiva i pod visokim adrenalinom i uz veliku osobnu i ekipnu odgovornost. Moramo ga tome nauči , pogotovo onda kada ima dosta velikih i najvažnijih mečeva. Cilj je velikih i važnih natjecanja da se igra, skoči, trči ili pliva bolje nego na treningu. Veličanstveni ambijent i važnost natjecanja samo nadahnjuju prave veličine.

Na vječno pitanje zašto naš natjecatelj danas igra vrhunski, smireno, nadahnuto i atrak- vno, a već sutra će podbaci , može odgovori i da dobar savjet trener ili stručni stožer

koji dobro poznaju psihologiju, koji su prošli sva moguća životna i natjecateljska iskustva i koji poznaju svoje natjecatelje u dušu. Odgovori trenera uglavnom su nepotpuni pa nakon ponovljenih razočaranja upotrebljavaju univerzalnu formulu: „Problem je u glavi natjeca-telja.“, ma što ona značila. Teško je naći odgovore na različite prolazne ideje rođene u glavi natjecatelja. Problem je što treneri nisu dovoljno plaćeni da bi izvan treninga inves rali u sebe, u dugogodišnji mukotrpni rad, kako uz noćnu lampu tako i u samostalno praćenje strane stručne literature iz raznih područja znanos . Teško je naći trenere koji imaju iskustva

210


u rukovođenju s ljudima u poduzeću ili u vojsci (ratu), koji imaju ru nu u izlaganju i pisanju i koji imaju neophodna poli čka iskustva i znanja, jer se, na žalost, bez toga danas ne može daleko. Na prvom mjestu mora bi struka. Ona može da odgovore na glavninu pitanja, ali klub neće moći dugo i dobro funkcionira barem bez minimuma neophodnih sredstava i ostalih propisanih uvjeta za natjecanje, prihvat gos ju, sudaca i delegata.

Pra o sam bezbroj puta pripreme i natjecanja vrhunskih sportaša, a ovo mi se jako usje-klo u pamćenje. Pozna bivši državni prvak u bacanju kugle (T. Šuker) trebao je ostvari još bolji rezultat i pos ći novi rekord. Upitali smo ga, neposredno prije natjecanja, hoće li uspje . On nas je u čudu pogledao i rekao: „Zato smo se okupili svi na stadionu, zato smo trenirali. Jasno je da ću baci rekordan hitac.“ Tako je i bilo. To je jaka psiha i profesionalna odgovornost. Nije ni čudo što je kasnije njegov rođak postao najbolji strijelac Svjetskog nogometnog prvenstva, odgajan je u takvom pobjedničkom okruženju. Izuzetnu psihu su imali i bjelovarski rukometaši: Raban, Albin, Cveba, Jakša, Zec, Nimš, Gaco, Čane i svi drugi iz slavne generacije europskih prvaka te oni koji su bili prije njih. Svaki od njih je govorio, mislio i znao da baš on mora riješi utakmicu, a ne traži alibi i očekiva da drugi rade za njih. Sve je bilo podređeno momčadi. Zato su i nasljednici trenera Seleša mogli i trebali od njega puno više nauči , jer je sve manje važno od rezultata. On je imao velike rezultate.

Još jedan primjer govori o različi m pristupima utakmici samo zbog različite psihe. Bilo je to na otočiću Badiji kraj Korčule, tadašnjem državnom sportskom centru. Skupili su se vrhunski sportaši iz cijele bivše Jugoslavije. Održavala su se natjecanja u raznim sportovima za prak čni dio trenerskih ispita. U njima su mogli sudjelova i sportaši iz drugih sportskih grana. Prirodno je i razumno bilo očekiva da su uvijek pobjeđivali oni čiji je taj sport bio uža specijalnost, jer je bilo nemoguće, primjerice, pobijedi boksače u boksu. Ta natjecanja ocjenjivala su se i za trenersku školu, od suđenja do organizacije, fi zičke spreme i slično. Najveća je konkurencija bila u nogometu. U završnici su se našli nogometaši Dinama iz Zagreba i još nekih prvoligaških klubova i stolnotenisači koji su iznenadili ulaskom u završnicu. Dinamovci su do tada svaku eki-pu pobjeđivali sa sedam i više golova razlike. Većina je stolnotenisača govorila da se trebamo povući u bunker i izvući častan poraz s manje od pet „komada“ u mreži. Srećom, pobijedila su bjelovarska razmišljanja i naš pobjednički mentalitet. Napadačka i hrabra igra donijela nam je pobjedu od 3:1, na opću radost publike koja je u potpunos navijala za nas. Mi smo prilikom sastavljanja koncepcije igre vodili računa da smo psihički spremniji, da imamo faktor iznenađenja, a kod njih je bilo malo podcjenjivanja, bili smo nešto viši i teži i zato smo bili jači u „duel“ igri. Za Dinamo i ostale prvoligaše su tada igrale mnoge međunarodne zvijezde. Pobjedničku tortu, koja je bila nagrada, pojeli smo na zajedničkoj večeri. Da smo igrali još koju utakmicu, sve bismo izgubili, ali samo je jedna završnica, jedno iznenađenje i jedan jak mo v da se pobijedi objek vno bolji, ali ne uvijek bolji.

211


Sljedeći primjer govori o ulozi psihe i pobjedničkog mentaliteta. Na početku Domovinskog rata svi stariji iz našeg sportskog kluba su proizvodili oružje ili su stražarili, žene su plele kape i rukavice, a natjecatelji su se javili kao dragovoljci, bez obzira na naciju, jer su svi osjećali i smatrali da je Hrvatska njihova domovina u kojoj su se rodili, odrasli i za čije su selekcije neki i igrali. Kada smo ih pra li na bojišnice, neki su se sje li da se sa zbornog mjesta mo-raju vra kući po uže ili konop za vezanje neprijatelja koje će zarobi . To je ostalima koji nisu poznavali njihovu jaku psihu izgledalo kao utopija budući da su bili slabo naoružani, u tenisicama, s nekoliko metaka. Tumačili su sigurnost i uvjerenost u pobjedu me što su neprijatelje uvijek pobjeđivali u sportu, bili su fi zički spremniji, obrazovani, a intelektualno i psihički jaki. S takvima se rat morao dobi .

„Naša generacija“, priča Teore k, „u početku nije imala stalnu dvoranu za treninge i utakmice tako da smo se često selili. Preko ljeta su škole i neka poduzeća bili zatvoreni zbog praznika pa nismo imali gdje trenira . Preostalo nam je da sami napravimo stolove. Trebalo nam je dasaka pa smo noću krali daske, gredice i ‘štafl e’ s nekog željezničkog stovarišta. Čuvar je bio pod oružjem, a Prak k i ja smo prebacivali daske i gredice preko žičane ograde. Sve je dobro završilo, napravili smo stolove s primi vnim ručnim ala ma iako smo bili tek srednjoškolci.“

Igralo se po cijele dane. Neka se ne zaboravi da smo krpali puknute lop ce, i to s ace-tonom. Izrezala bi se celuloidna krpica u veličini napukline, zalijepila se s acetonom i izbrusila „šmirglom“ (glas papir). U školi su učionice mirisale po acetonu. Nije bilo novaca za nove lop ce. Glavno je bilo da se igra, nije bilo važno što je lop ca katkada bila kao jaje i što je bila kvrgava. Na red za igranje čekalo se i po više od sat vremena, jer je najbolji uvijek ostajao na stolu. Igralo se i kod kuće udaranjem u zid i dodavanjem jedan drugome bez stola ili je daska služila umjesto mrežice. Svima su to bili najsretniji dani, pa nije čudno da smo i Nove godine dočekivali u stolnoteniskoj dvorani, ali uz zvuke „spinova“, „kontri“ i „rekontri“, a ne uz prasak šampanjca ili petardi, a jelo se i pilo između par ja i tako do jutra. Zvuk lop ce i reketa bio je najljepša glazba koju smo mogli poželje , ugodnija od Balokovićeve gvarnerke, Petrovićeva ksilofona, Sverakove violine, Pribanićeve cug-pozaune, Vojtekovog klarineta, Robićevog Morgena i ostalih bjelovarskih glazbenika međunarodnog ugleda.

Zavidjeli su nam oni koji su znali da nam je ritam lop ce važniji od ritma srca, da su naši koraci za stolom virtuozniji od najboljih plesača. Zato smo krali materijale i sami izrađivali stolove. Ako postoji plemenita krađa, onda je to bila naša, baš kao što je i plemenita krađa neke znanstvene knjige za koju se nema novaca, a koju nitko ne čita jer ne razumije njenu vrijednost. Sve smo obilno vraćali ili pla li kada smo zaradili novce na istovaru kamena ili cementa iz vagona.

212


Naša generacija srednjoškolaca je jekom školovanja radila fi zičke poslove od šest do de-set sa ujutro, a poslije toga na kupanje, u školu, navečer trening i „komadi“, a vikendom utakmice. Ni naši kućni ili agrarni poslovi nisu bili zaboravljeni ni su nam djevojke bile zakinute. Sreća je bila što smo svi ustajali najkasnije u pet sa , a mnogi se nikada u životu nisu budili poslije če ri sata ujutro. Bili smo uvjereni, a to smo i danas, da nitko nije imao sretniji život od nas.

Sljedeći slučaj je bio kada smo „posuđivali“ daske i s vojnog skladišta. Svi su uspjeli pobjeći osim Teore ka koji je držao drugima bodljikavu žicu da mogu pobjeći. Stražar ga je uhapsio nakon što je ispalio nekoliko bojevih metaka dok je bježao između borova u obližnjem Bo-riku. Proveo je noć u vojnom zatvoru u lisicama, izgubio honorarni posao kao srednjoškolac u Mlinu i skoro je bio izbačen iz škole. Nikoga nije izdao od onih koji su pobjegli iako su ga cijelu noć ispi vali zloglasni KOS-ovci. Svi sudionici su još živi i uglednih su zanimanja. Poslije nam je vojska dozvolila da kod njih igramo kao nagrada za hrabrost. Pitanje je da li je to bila potpuna kontroli svijes ili samo refl eksna radnja. Svijest je najsloženija ljudska (samo) psihička osobina kao funkcija cjelokupnog psihičkog ustrojstva. Odrastao čovjek nema hrabros jer previše misli. Ni G. P. Benda se vjerojatno u kasnijim godinama ne bi popeo na vrh tvorničkog dimnjaka na ciglani, i to izvana, kako bi postavio hrvatsku zastavu za 1. svibnja.

U sjećanju mi je također i epizoda kada smo stolove i sportsku opremu vozili po snijegu, vijavici i studeni s kraja na kraj grada, u posuđene prostorije drugog sportskog kluba, na običnim ručnim kolicima. Svaki dan ih je trebalo vraća tamo odakle smo ih posudili i tako je to trajalo gotovo cijelu zimu.

Ove is nite epizode su zapisane kako bismo odgovorili na pitanje je li moguće da se nakon svih h, a i mnogo težih događaja, ne trenira do kraja ozbiljno i ne daje sve od sebe na utakmicama.

Odgovor je jasan. Igralo se srcem i dušom i potpuno amaterski jer je vrijedila parola: „Kao što u staroj Grčkoj nije bio potpun čovjek koji nije bio fi lozof ili vojnik, tako i danas nije kompletna osoba koja nije sportaš ili umjetnik.“

Našoj je generaciji neshvatljivo da je dvorana makar i na trenutak prazna, da se ne igra s „gasom do daske“. Bi li današnja mladež uopće vjerovala da su naši sportaši, kada su odlazili na vikend, nosili sa sobom vrlo težak uteg preko 5 km udaljenos , samo da mogu trenira i da ne ispadnu iz forme jekom tri ili če ri dana (između ostalih, bio je i rukometaš i izvrstan pedagog, dobitnik mnogih nagrada za umjetnost, profesor Ivan Pinter)?

213


„Meni je, kao treneru“, priča Teore k, „moja ekipa poslije utakmice u Zagrebu pobjegla i dobrovoljno otrčala u jednom dahu do Dugog Sela najmanje dvadesetak kilometara (i to po asfaltu, po noći i uz sav promet).“

Jednom su članovi našeg kluba, nakon odigranog turnira i osvajanja prvog mjesta, otrčali do našeg prenoćišta oko tridesetak kilometara iako su se svi drugi vraćali autobusom. Bilo im je ljepše trča nego se vozi .

Na turniru u dvorcu Brezovica kraj Zagreba, naš član, inače enfante terrible (N. D.) spavao je s nama na podu, samo da se uštede novci za novu opremu. Podijelili smo s njim pokrivače. Bilo je tako mnogo puta. Ne samo on i ne samo kada se spavalo u prizemlju, nego smo se morali izvana penja na katove i ulazi u spavaće sobe u hotelu kroz prozore.

Nikada nećemo zaboravi epizodu kada smo kao srednjoškolci radili na omladinskim radnim akcijama na autoces Beograd Skopje. Poli čki običaj je bio da u našem naselju radi podiza-nja morala gostuje tada proslavljena ekipa beogradskog Par zana i igra u raznim sportovima pro v brigadira egzibicijske utakmice. Sve redom su pobjeđivali jer su bili profesionalci. Ipak, u našem naselju su naletjeli na mlade rukometaše i stolnotenisače iz Bjelovara. Izgubili su jedino te dvije utakmice iako su igrali pro v brigadira koji su prije mečeva fi zički odradili cijelu radnu smjenu s lopatama i krvavim žuljevima. Imali smo zaista vrlo jak mo v za pobjedu.

Danas toga neće i ne mora bi , ali dolaze iskušenja drugih vrsta. Bitno je da lomimo sve pred sobom (ali ne laktovima) i tada ćemo sigurno uspje .

Nemoć ne postoji! Spreman sam o moći i radu razgovara s bilo kime dan i noć, a o neradu i o takozvanoj nemoći ni jedne minute. Nitko nema pravo lju se na treningu ili na utakmici da glumata ili „folira “. Malo je životnih prilika i one se moraju iskoris . Oni koji ovo čitaju imaju veliku priliku jer im je omogućeno da treniraju, natječu se i nauče što je častan poraz, da uživaju u pobjedama, da shvate puninu života i pripreme se za dostojanstvenu i duboku starost.

Ako i nismo u stanju ponekad odgovori na problem „ne mogu više“, čak i kada se više ne može psihofi zički izdrža , ili ga nismo u stanju intelektualno pokori ili objasni , ostaje nam odgovor u obliku unutarnje stvaralačke srdžbe ili bijesa, ali bez mržnje. Tada se sami u sebi trebamo zakle ili zavjetova da ćemo trenira još bolje i još više da samog sebe pobije-dimo. Onda padaju i pro vnici, onda više ne postoji „ne mogu“ nego se daje zadnji atom snage da se borbenošću nadoknadi trenutačni tak čki ili fi zički defi cit. Tako se nadmašuje nemoć, nalazi se izlaz iz privremenog tjesnaca i pronalazi putokaz s druge strane tjeskobe, stekne se pravo na novu snagu da se dolično uzvra pro vniku. Sportaši nemaju prava da se

214


uvuku u začarani krug apa je i predaje jer je tada nemoć i „ne mogu više“ najteže ukro i drža pod nadzorom. Uostalom, to je jedan od naših zadataka, a naši sportaši su ga uvijek ispunjavali i dalje će ga izvršava s uspjehom za još veću slavu i korist kluba i domovine.

Mnogo je natjecatelja, umjetnika, eksperata i uopće nadarenih osoba koji imaju velikih potencijala, ali su strašno s snu u sebe, zatvoreni, zakopčani, a sami ne znaju kako da se oslobode stege. Struka im treba pomoći da tu krea vnu energiju oslobode i izbace iz sebe, jer ni jedan čovjek ne može sam iskoris sve svoje mogućnos bez pozi vne klime i dobrog po cajnog okruženja.

Krea vna igra, krea vno pisanje ili govorenje je pretvaranje unutarnje fi kcije u stvarnost, izbacivanje frustracija i trauma iz sebe, ali ne na račun uprave, pro vnika, nego to mora bi interni obračun sa samim sobom.

Zapam mo: pobijedimo li sami sebe, slobodni smo, a ako smo poraženi od našeg „drugog ja“ (alter ega), onda smo sami svoji zarobljenici. U tom slučaju moramo promijeni etološki program koji postoji od ranije u nama. Mijenjanje sebe u pozi vnom smjeru (metanoia) je poznato još od mudrih starih Grka, a i od ranog kršćanstva.

Jedino što se u životu ispla odgađa je trenutačno zadovoljstvo i treba se nauči strpljenju, upornos i požrtvovanju. Moramo prihva trenutačni gubitak radi kasnijeg većeg dobitka. Trebamo se priviknu na situacije da nismo savršeni, baš kao ni drugi. Ne bismo smjeli pridava preveliku pažnju događaju koji moramo odradi , pa bio to važan ispit, javni nastup ili važna utakmica. Dobra fi zička forma i tu sigurno pomaže kao i objek vna procjena što sve možemo dobi , a što izgubi . Vidjet ćemo da život ide uspješno dalje.

PODSJETNIK:

Zašto niste napravili drugu izometrijsku vježbu? Moram vas opet ukori ! Gubili ste silno vrijeme. Njome se jača i fi zis i spiritualnost. Kada sjedite pred neodoljivim televizijskim programom ili bilo gdje drugdje, prihva te dlanovima obje ruke obje noge u predjelu ko-ljena s vanjske strane. Upirite svom snagom rukama kako biste sastavili koljena, a koljena nastojte što više razdvoji drugom silom. Trajanje, disanje i intenzitet vježbe je is kao i kod prve vježbe (koju, naravno, premalo izvodite).

215

UMOR, ZAMOR I PRETRENIRANOST

21. UMOR, ZAMOR I PRETRENIRANOSTUmor je pozi vna reakcija i kočnica intelektualne ili fi zičke ak vnos čovjeka. On je sasvim efi kasan kontrolni ven l da trebamo presta i odmori se. Događa se vrlo često da se i nakon vrlo naporna treninga ili rada osjećamo ugodno umorni jer smo uspješno obavili neki koristan i zanimljiv posao ili odradili uspješan trening. Zamor osjećamo kod obavljanja nekog depre-sivnog posla ili treninga koji nema svoj prirodni jek i razrađenu koncepciju od početka, preko kulminacije do opuštanja na kraju. Zamor osjećaju i bolesne osobe iako ništa ne rade ni fi zički, a ni intelektualno. On je obrana organizma, pobuna jela. Zamor nastaje i zbog nedovoljnog sna ili naporne okoline. Riječima kemičara, umor se javlja kada se potroše pričuve glikogena, a nakupi se mliječna kiselina. Ne smijemo zaboravi da je neak vnost pogubnija od preve-like ak vnos . Treninzi ne smiju bi poput rekreacije. Psihička premorenost i situacija kada netko „pukne“ je ozbiljnija i teže se „rekuperamo“ nego od fi zičke pretreniranos ili tjelesnog zamora. Simptomi pretreniranos su oštećenja ligamenata, hrskavica u zglobovima, puknuća mišića, redukcija glikogena i defi cit dobrog raspoloženja. Ako se radi samo o privremenoj pretreniranos , treba prepozna pretjeranost u ukupnoj ak vnos .

Sustavnošću i savjesnošću te izbalansiranim radom i odmorom trebali bismo si priuš najvažni-ju stvar u životu, stanje u kojemu je jelo zadovoljno i imamo duševni mir. Tek kada pos gnemo unutarnji mir, kada smo uravnotežili um, jelo i dušu, tada možemo svu svoju životnu energiju koris za donošenje ispravnih odluka, za dobre odnose s ljudima, uspješnu komunikaciju i životne rados . Potreban nam je odmor, odnosno relaksacija. Njime ćemo pod nadzorom drža svoje mentalne procese i promijeni „prebukirani“ životni ritam. Ako se ne izlučuju svi potrebni hormoni za kontrolu metabolizma, ni kvalitetnim snom se često ne možemo vra u op malno stanje, odnosno u životnu ravnotežu. Maksimalni napori nisu uvijek op malni. Povećanje opterećenja iznad op malne granice ne povećava rezultate, nego ih umanjuje.

Terapija je jednostavna ako se umor ili zamor uoče na vrijeme promjena oblika načina ak v-nos , treninga ili smanjenje h ak vnos na podnošljivu mjeru. Nekima je dovoljno odmora već nakon nekoliko dana, ali mnogima je potrebno i nekoliko tjedana liječničke intervencije i terapije, čak i duže. Sportaši i ljudi koji se bave teškim psihofi zičkim radom, a koji su „jači u glavi“ i bolje pripremljeni u baznom periodu, lakše i nezamjetnije podnose te oblike tjelesnog i psihičkog zamora. U teoriji postoje, ali su u praksi teško prepoznatljve tri faze neuspješnih prevelikih psihofi zičkih napora istrošenost, pretreniranost i na koncu izgaranje. Ovo zadnje zah jeva potpuno povlačenje iz takvog okruženja, promjena načina treniranja, utakmica ili rada općenito ako se želi spasi ono što se još dade spasi ili se povra na ranije op malno stanje organizma. Treba to zna prepozna i privremeno odusta na vrijeme.

216


Takozvani sportski ili životni darvinizam događa se kada kroz iste ili slične napore prolazi ista generacija sportaša ili djelatnika, ali mnogi od njih malo po malo padaju, zamaraju se i ne daju rezultate, skloniji su povredama i podbacuju, na kraju i odustaju ili se razbole, a u vr-hunskoj formi ostaju samo oni koji najstabilniji, najmanje skloni povredama, virusima, aler-gijama ili raznim epidemijama te oni s najvišim stupnjem ekstraverzije. Poznajem desetke ljudi iz svojeg bližeg okruženja koji nikada ne mogu dobi gripu, astmu, visoku temperaturu, mučninu, glavobolju, proljeve ili slične boles , a bili su izloženi velikim životnim iskušenjima i torturama. Takvog su čvrstog uvjerenja da im se ništa ne može dogodi vezano za standar-dne i obavezne boles . To je dokazano do njihovih časnih godina. Uvjereni smo da će zdravi i umrije . Recept za takvo zdravlje možete pronaći u ovoj knjizi ako je pažljivo pročitate i, naravno, primjenjujete. Za izravne, kontaktne sportove je jako važno da se odaberu oni koji nemaju sklonost povredama (rukomet, nogomet, borilački sportovi, skijanje i slično).

Sustavnim ak vnim dnevnim i godišnjim odmorom rješavamo se umora i zamora tako da ne dođe do premorenos , odnosno akumuliranog umora. Stručnim planiranjem i provedbom treninga ili rekreacije neće doći do pretreniranos ili zamora materijala. Naučili smo da se volumen opterećenja ne smije povećava iz dan u dan beskonačno, već se radi progresivno, diskon nuirano nekoliko dana povećavamo opterećenje pa ga za m smanjujemo, pa pono-vo povećavamo dok ne napravimo jednodnevni potpuni odmor i tako sve do prepokrivanja, jer čovjek može više nego što misli. Ovo ovisi o uzrastu, povredama i općem stanju svakog pojedinca čije ukupne sposobnos poznamo u dušu.

Čovjek se ponekad mora ugasi , poput žarulje, da duže traje, inače je biološka greška ili navika mentaliteta čemu nema spasa sve dok se ne jave ozbiljne posljedice. Ne treba zaboravi da tjelesne muke i napori, grčevi i iscrpljenost nisu samo korisni za ponovno uspostavljanje fi zisa, prirodne energije i opće snage, nego služe i za jačanje psihe i vode nas do duhovnog spasa. Igrači i treneri ipak trebaju zna kada moraju „ferma “, zakoči jer će se dogodi da će savjesni ili pošteni radoholičar ili oni koji su željni preranog uspjeha ili previše uspjeha potroši zadnju kap krvi, čak se i iscrpljiva do zadnjeg eritrocita. Dobrovoljna patnja ima svoju svrhu samo ako pridonosi jačanju samopoštovanja, samokontrole i u konačnici jačanju, a ne slabljenju imunološ-kog sustava. Poželjna je i odgoda trenutačnog zadovoljstva kako bi se kasnije pos gli potpuniji i važniji zadaci, poput štednje da bi se kasnije korisnije trošilo. Zato je potreban kvalitetan san.

Znanost san defi nira kao fi ziološko cikličko sniženje i prirodno suženje svijes različitog intenziteta, od lagane pospanos , letargije, preko življih snova, pa sve do duboke REM faze, poslije koje se nakon buđenja ne sjećamo sadržaja sna. U snu se smanjuju frekvencija disanja, puls i krvni tlak. San je potreban da se mozak „rekuperira“ oslobađanjem suvišnih ili starih informacija.

217


San je (u pozi vnom smislu) zdravo odricanje od svijes , odnosno njeno reduciranje. Svijest je najmlađa i najsloženija čovjekova duševna funkcija. Razumijevamo je kao sveukupnost psihičkog života, a kao psihičko stanje svojstvena je samo ljudima. Bez svijes ne djeluju ni ostale dušev-ne funkcije iz čega proizlazi da je svaki poremećaj svijes također i degradacija ostalih psihičkih kvaliteta. Potrebno je čuva zdravu svijest što je moguće duže i u što kvalitetnijem stanju.

Ak vnim sportašima i zdravim ljudima je potreban san od sedam do osam sa dnevno. Mlađi trebaju duže spava od starijih. San prije ponoći učinkovi ji je i korisniji od spavanja poslije ponoći. Tako je priroda uredila kod svih živih bića. Manjak melatonina koji se brine o našem životnom satu uzrok je što stariji manje spavaju. Nije zdravo reme biološki sat i neradne dane mijenja radnim noćima.

Ako se utakmice ili javne ak vnos održavaju poslije podne, ne treba spava prije nastupa. Što ranije ustajemo, učinkovi ji smo u radu, učenju, pamćenju i razmišljanju. Tako je odre-dila priroda. Učinak je u ranu zoru je puno veći jer su jelo i mozak odmoreniji, a duh je preporođen. Ono što je jučer izgledalo zamorno, drugo jutro je lagano.

Sanjarenje nas može odmori i relaksira , a pokatkad se može pretvori u meditaciju. Zašto da u sanjarenju ne postanemo „misice“ i „misteri“, prvaci i predsjednici? Neka naš duh povremeno odlebdi na energiji mašte. Kada se trgnemo i skupimo nove snage, stvarno krenimo prema čvrstom cilju. Kada snivamo budni, nazivamo to i snatrenjem kojim želimo nadoknadi nešto što nam se za sada ne može ostvari . Snatrenje su snovi o boljem životu. Ako spavamo, neka sanjamo, a ako sanjamo, neka i dosanjamo. To je puno bolje nego da nas progone noćne more ili nečista savjest.

Mnogi sportovi po svojim zahtjevima bitno skraćuju život, u prvom redu biciklizam, maraton ali i sportovi kod kojih se prečesto i nestručno primjenjuju intervalni treninzi. Dolazi do pre-jake oksidacije i hiperven lacije nastale zbog velikih i dugotrajnih napora. Troši se višestruko više kisika nego što je organizam navikao pa se stvara više slobodnih radikala koji razaraju genetsku strukturu života.

Ako treneri odmaraju sportaše izvan pogodnog vremena, odnosno kada to ne odgovara sportašu, taj prekid ih umara. Trebaju se odmara u pogodno vrijeme, a ne bilo kada. Ne trebaju se svi odmara u isto vrijeme. Odmor je individualan i trener to mora zna i osje ako pozna svoje igrače. I dobar liječnik treba liječi bolesnika, a ne bolest. Trener treba poznava natjecateljeve fi zičke kvalitete, ali i privatni život, način prehrane, samosvijest, razinu mo vacije, stupanj volje, samokontrolu, samosažaljenje, savjest, sklonost povreda-ma i boles ma te životnu fi lozofi ju.

218


Neupućenima je nelogično da se profesionalni sportaši moraju odmara od sporta, no to je neophodno. Ono što gledatelji vide na utakmici, samo je vrh sante leda. Naporni fi zički i psiho-loški treninzi, edukacija i praćenje literature, monitoring i analiza pro vnika samo su neizbježna pozadina onoga što se zove utakmica. Nije mudro ako se razmišlja koliko je tko zaradio za samo dva ili tri sata igre. Stručnjak za popravak računala je za samo sat vremena rada klijentu napla o sto eura, a njegovo je objašnjenje glasilo: „Moj rad košta 10 eura, a 90 eura košta to što ja to znam, a vi ne znate“. S pravom se naplaćuje dugogodišnje ulaganje u znanje.

Dugotrajno naporno i nestručno vježbanje može smanji snagu i otpornost organizma na sve boles . Samo op malna razina treninga i natjecanja pridonosi otpornos na boles i jača imunitet. Nega vne biološke i psihičke posljedice rezultat su prekomjernog vježbanja. Pretreniranost dovodi do defi cita fi zičkog i psihičkog stanja organizma. Ne smije se dogodi da se jelo samo pobuni. Nakon korisnog zamora se napreduje se i u odmoru. Iako se ne radi ništa konkretno i određeno, vege ra se i u tome se pronalazi sreća, sazrijeva se razmišljajući, a poslije se ak vira ojačan.

Tijelo se samo brani, inače bi mnogi fana ci trenirali i po dvanaest sa dnevno, no to dovodi do izgaranja organizma i ličnos sportaša, u znanos poznatog kao sindrom pretreniranos . Budući da uspjeh ovisi i o količini treniranja, potrebno je održava osjetljivu ravnotežu između treninga i odmora, a tjedni broj sa treninga ovisi o vrs sporta, životnoj dobi, spolu i intenzitetu treninga. Za najmlađe u školi to je tri puta tjedno po sat, s me da se barem 30% treninga upotrijebi za sportske igre i fi zičku spremu. Stariji neće ima uspjeha bez najmanje dva sata vježbe pet dana u tjednu i nastupa na natjecanjima. Potrebno je izdvoji nekoliko sa tjedno za psihološke vježbe kroz raz-govore, komen ranje stručne literature, praćenje snimaka i analizu. Profesionalci moraju trenira dva puta dnevno po dva efek vna i stručno vođena sata, utakmice i vježbe za psihičke pripreme, teorijske analize, vježbe relaksacije, proučavanje stručne literature, briga o sportskoj prehrani i osobnom općem obrazovanju bez kojega ne može bi vrhunskog sportaša i kompletne pozi vne ličnos . Osim rekrea vno, ne treba vježba bez prisustva i uputa i savjeta trenera ili liječnika.

Pretreniranost je pogreška u vođenju treninga i odabiru nastupa na turnirima i utakmicama, ali je i posljedica egzogenih čimbenika izvan sporta. Lako je prepozna njene simptome: pojačana preosjetljivost na sve i svakoga, često lutanje misli na treningu i utakmicama, povećana anksioznost, usporeni tempo na treningu, bezvoljnost, apa ja, sve do depresije. Objek vni pokazatelj je i ubrzaniji rad srca u mirovanju nego što je uobičajeno, sporije vra-ćanje u normalu nakon opterećenja te povišeni krvni tlak po sistoli i po dijastoli.

Osim odmora jela, potrebno je odmori i misli. Misli nas umaraju, posebno one teške o bijesu, mržnji, životnim teškoćama, zavis , dvoličnos i boles ma. Zato je važno ovlada mislima tako da ne razmišljamo samo o problemima i brigama, pogotovo ako su misli opte-

219


rećene nepotrebnim i suvišnim strahovima jer nas oni vode nega vnos ma. Ljubav, empa ja i razmišljanja o njima razvijaju u nama pozi vne procese. Moramo uvježbava i način na koji mislimo kako bismo se riješili teških i nega vnih misli i što brže se odmorili. Mišljenje je samo naš instrument i alat, a nikako smisao i svrha postojanja. Misao ne postoji jer ostaje u nama, ali mišljenje itekako postoji, pogotovo ako je javno, jer ono može često ima snagu veću od za-kona. Kaže se da je misao nadgradnja materije. Ona je osnova svega što nas dijeli od živo nja, otkriva nam odnose, veze i pojmove jer jedino mi imamo svijest, a ostala živa bića odgovaraju dresirano i refl eksno. Ne smijemo dozvoli da i nama drugi nametnu dresirano mišljenje, bilo u sportu, poli ci ili u prak čnom životu, bez obzira što će zbog te različitos ponekad put od čovjeka do čovjeka bi udaljeniji nego put od planeta do planeta.

Osim klasičnog uobičajenog odmaranja u obliku rekrea vnih ak vnos ili izostanaka napornih treninga i preskakanja nekih mečeva i turnira, osobito su učinkovite vježbe za rekaksaciju, autogeni trening, meditacija, a za neke ljude i vježbe joge. Oblici regeneracije pro v „pražnjenja“ i „punjenja baterija“ organizma posebno su opisani. Korisno je uzimanje pojačanih doza minerala i vitamina, pogotovo onih koji su prirodnog porijekla iz voća i povr-ća i onih od kojih se ne možemo predozira jer su topivi u vodi, a izlučuju se urinom (kao što su B kompleksi i C vitamini). Nedostatak minerala može se ustanovi kemijskom analizom u laboratoriju, osobito nedostatak željeza koji usporava organizam.

Napetost je navika, ali je i opuštanje. Možemo stvori dobre navike, ali i zaboravi loše ako smo ih stekli pogreškama. Zato se naučimo opušta . Trebamo se opušta i kad radimo, kad učimo ili dok treniramo, čak i kad se natječemo. Novi napor rješava nas prijašnjih tegoba. Fizičkim naporom oslobađamo se ranijeg umnog napora. Ako su nam umorne ruke, vježbaj-mo noge pa će nam se ruke lakše odmori . Vježbanjem jednog organa odmara se drugi. Sve u životu treba promatra kao zabavu, nadigravanja, tes ranje samoga sebe i drugih kako bi se vidjelo koliko možemo. Nije strašno ako ne uspijemo, strašno je ako nismo pokušali.

Ako šećemo ili sjedimo uz kavu s napornom osobom, to može bi zamornije nego ukoliko radimo neki težak fi zički ili umni posao u okruženju ljudi s kojima smo na istoj valnoj dužini. Važno je s kime se družimo, odnosno da se družimo sa srodnim dušama.

Autogeni trening je psihička i fi zička ak vnost pomoću koje se pos že potrebno opuštanje--relaksacija. Autor mu je Nijemac J. H. Schultz koji je u tu metodu uveo i elemente indijske joge, metode samoudubljivanja, prilagođavajući je i kombinirajući s današnjim psihoterapijskim metodama. Ne primjenjuje se samo na osobe sa psihosomatskim smetnjama, nego i kod najšire populacije i kod zdravih osoba koji žele spriječi nastajanje nervnih problema ili napetos . Sasto-ji se od vježbi kojima se pos že psihičko opuštanje zahvaljujući psihosomatskim promjenama.

220


Suges ja i placebo-efekt ovdje imaju veliki utjecaj. Kada bismo jeli sočni limun ispred svirača puhaćeg instrumenta, bilo bi mu nemoguće svira zbog količine sline koja bi mu smetala. Vama je sada također sigurno povećana količina sline iako samo zamišljate jedenje limuna. To je dokaz za postojanje jake suges je. Zato se kod autogenog treninga svjesno i sustavno koris misao ili predodžba koja je pojedincu korisna. Suges vnost je kod svakog pojedinca mnogo veća nego što se misli. Vježbači potpunije i brže usvajaju efekte autogenog treninga ako im trener glasno izgovara suges vne formule za vrijeme vježbi. Autogeni trening je dovoljno provodi jednom tjedno na službenom treningu, a vježbač može sam radi i kod kuće dopunski ako se ustanovi da je potrebno. Važno je napomenu da umjesto žive riječi kod većine ne pomažu snimljene razne kasete, CD-i i slično, jer je vježbač uključen u heterosuges vni proces.

Svatko ipak može pokuša snimi svoj vlas nosač zvuka za autogeni trening i isproba djeluje li. Sve ovisi o senzibilnos i stupnju suges vnos vježbača. Autogeni trening spada u domenu autosuges je i suges je, odnosno utjecaja na samoga sebe s ciljem popuštanja napetos .

Ako trener nije psihoanali čki educiran, neće bi uspjeha s autogenim treningom jer je to i svojevrsna autoanaliza. Autogeni trening je privremeni prekid do caja s realnim svijetom, neka vrsta privremenog bijega iz realnos . Na drugi, ali nega vni i neprirodni način, to je i cilj opijata. Među m, opija ostavljaju vrlo teške posljedice, a kod autogenog treninga se radi o prirodnom načinu opuštanja i on je predmet harmoničnog i sretnog življenja i djelovanja. Sprječava različite psihičke devijacije te dovodi u čvrstu duševnu stabilnost. Za to je i najdjelotvorniji kvalitetni sportski trening.

Nisam zapazio veće sportske dosege uz pomoć autogenog treninga, možda zato što mi nije trebalo, ali je opuštanje pro v napetos i stresa svakako djelotvorno i dokazano. Slično tome dobro je organizira i provodi treninge formirajući igračke sparing partnere koji se međusobno slažu prema karakternim i drugim obilježjima. Na trening utakmicama bit će više adrenalina, ali i koris od vježbi, kada će igra jedni pro v drugih oni koji se baš neće slaga u svemu jer će htje jedni drugima dokaza da su bolji. Na treningu je dobro organi-zira utakmice između djevojaka i dječaka (s „forom“ ili bez „fore“) ili prema nekim drugim kriterijima koji izazivaju veću borbenost i želju za pobjedom. Stvara se pozi vna konkurenci-ja i uvijek se igra s jakim mo vima, brže se napreduje jer je atmosfera slična pravom meču. To je takozvani situacijski trening u kojemu se sve vježbe odvijaju kao u stvarnos .


Ne vjerujte Euripidu koji je rekao da bi bio razborit kada bi mogao bi dokon (besposliča-ri ). To nije ni dobar odmor, a nije ni životni ni kakav drugi cilj.

221

PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE

22. PAMĆENJE I ZABORAVLJANJEU čovjeku postoji više različi h načina pamćenja. Duh pam misao, a jelo pam ono što je odrađeno na treningu ili na bilo kojoj drugoj fi zičkoj ak vnos . Poznato je da um nikada potpuno ne zaboravi naučeno ili intenzivno proživljeno, bez obzira na suće naknadnih događaja i doživljaja koji žele prostrije zavjesu između sadašnje svjesnos i tajnih zapisa koji su se dogodili. Ti zapisi ostaju zauvijek, samo što imamo privid, baš kao i kod zvijezda koje nam danju nestaju, ali su ipak tu. Dobro je da prošle događaje i ranija učenja nosimo što duže u sebi, ne samo radi toga da ih ne zaboravimo, da ih se podsje mo radi pouke i iskustva, nego i radi toga da nam zapamćena prošlost ostane kao oslonac i čvrs temelj za nastavak naše životne povijes i uspješnije mogućnos daljnjeg opstanka.

Utjecaj mogućnos pamćenja, ali i zaboravljanja na cjelokupan život je vrlo velik. Prisje mo se najvažnijih oblika pamćenja. Za ovu temu je najvažnije motoričko pamćenje. Nećemo govori o gubitku pamćenja poslije većeg ili manjeg moždanog inzulta nakon kojega se neki vrlo brzo oporave i svega se sjećaju, a drugi sve zaborave i moraju potpuno sve ponovo uči jer ne znaju ni „čemu služe gaće“. Za govorne mane je odgovorna ozljeda zadnjeg donjeg dijela frontalnog režnja lijeve polovice mozga što dovodi do dezintegracije „motoričnos riječi“ pa tako umanjuje sposobnost govora. Pamćenje je odgovorno da što duže sačuvamo i ne zaboravimo one pokrete i poteze koje smo svladali. Važno je i da u što kraćem vremenu obnovimo i prisje mo se h is h pokreta nakon kraće ili duže stanke. Verbalno pamćenje nam omogućuje da što duže zadržimo tekst, brojke ili govor koje smo čuli, pročitali i upam li s ciljem da zapamćeno prema potrebi možemo prenije i drugima. Pomoću mentalnog pamćenja uskladištavamo, čuvamo i obnavljamo naša razmišljanja, ideje, opažanja i različite intelektualne doživljaje.

Iako je potrebno za sve ak vnos uma, dvojbeno je koliko samo pamćenje ima izravne veze s mozgom. Ono je prasvojstvo, jer čovjek sa sobom nosi pamćenje svih prethodnih generacija. Ipak, memorija je temeljna energija verbalne dijalek ke. Bez dobrog pamćenja gube se bodovi na svim javnim ili privatnim sučeljavanjima.

Zanimljiv primjer popularnog analizatora ponašanja, odnosno potvrda da pojedine živo nje čuvaju svoju etologiju u skladu sa svojim milenijskim navadama i s njihovim kolek vnim pam-ćenjem je slučaj žabe. Ako bacamo udicu s dobrim mamcem za žabe, nećemo moći uhva ni jednu, čak i ako najbolji mamac samo stoji ispred nje. Ako pak zanjišemo praznu udicu ispred nje, ona će odmah skoči i uhva t će se samo zato što se udica micala, makar i prazna. Radi se o nekoj vrs žablje globalizacije pamćenja i razmišljanja. One su generacijski naučile

222


brzo zaboravi kratkotrajna nevažna pamćenja, a korisna dugoročno pospremi u svoju me-moriju koja se pretvara u ins nkt. Rode i lastavice se ne boje gnijezdi uz ljudska staništa jer su naučile da je čovjek bezopasan. Slično je i s mladim mačkama: ako im bacimo bilo kakav sta čki mamac, neće se pokrenu , ali kada taj mamac pomaknemo, odmah će poskoči jer su po prirodi lovci. Utjecaj globalizacije i kod ljudi unifi cira mišljenje i način pamćenja.

Žabe bi uginule od gladi pred sto nama mamaca koji bi ležali ili spavali ispred njih. Mogli bi ih gleda i smija joj se, ali ih one ne bi prepoznale. Žaba u svom živčanom sustavu ima program ponašanja, zabilježene navike svojih predaka, baš kao što pčela ima obrazac za cvijeće ili za medun na lišću ili iglicama crnogorice. Slično i muškarci „moraju“ reagira na žene koje se kreću pokre ma koje je Eva naučila od zmije (ne samo kras jabuke, nego i njiha bokovima). „Glupe žene“ se u čudu pitaju kada ustanu, a muškarci se okrenu za njima: „Zašto se okreću za mnom?“ Može joj se jedino odgovori protupitanjem: „A zašto se ispred njih šećeš?“ Čovjek bi trebao nauči selekcionira što će od današnjih ogromnih naplavina aktualnos i gomila informacija povjeri svojem pamćenju, a što treba odbaci .

Kod žena je razvijenija lijeva strana mozga koja je odgovorna za racionalnost, logiku, verbalni nastup, preciznost, anali ku, brojeve i slično, a desna, „muška“ strana, jača je u krea vno-s , impulzivnos , fi lozofi li i religiji, emocijama, umjetnos i slično. Ako želimo više razvi desnu stranu mozga, pomažu vježbe kao što je pisanje i risanje lijevom rukom, stajanje na lijevoj nozi zatvorenih očiju i slično. U učenju ili na treningu podjednako je važno optereći-va obje strane mozga, da se jedna strana ne ulijeni, jer su nam obje potrebne. Mozak je najkompliciraniji i najsofi s ciraniji sustav koji poznamo. Na sto ne milijardi elektroničkih elemenata koji nam dozvoljavaju da mislimo, da osjećamo, budemo krea vni i da rješavamo najsloženije logične zagonetke služe i za uskladištenje prije doživljenih podataka i događaja, ali i omogućuju stvaranje ideja i ak vno mišljenje. Da bi bilo dovoljno prostora za krea vno i ak vno mišljenje, mozak sam u zaborav izbacuje nepotrebne podatke koji se duže vrijeme ne koriste. Mozak također moramo vježba , moramo ga trenira da ne atrofi ra, baš kao ni mišići i kos koji se ne koriste i ne opterećuju, pogotovo zbog novih stanica (ima i novih dioba!) koje će izumrije ako se ak vno ne rabe.

I neke p ce, primjerice lastavice i rode, imaju ugrađeni čip pamćenja da ih čovjek neće ubija i zato su povjerljive prema ljudima i ne bježe od njih. Srećom, ljudi mogu brže nego žabe ili druga bića izmijeni svoj biološki program, a muški se mogu nauči uljuđenom ponašanju prema podatnijem spolu. Isto je i u sportu. Kada igrač uprogramira određeni potez ili shemu u svoj biološki program, on ostaje zauvijek zabilježen baš kao što se nikada ne može zaboravi vozi bicikl ili pliva . Ako je jednom naučio pravilan potez, neće ga zaboravi ni nakon desetak godina. Nedostajat će samo sigurnost i brzina i kondicija.

223


Motoričko pamćenje se razlikuje od ostalih oblika memoriranja i ima sasvim druga svojstva i uporabljivost. Pozna su virtuozni potezi raznih žonglera, plesača i akrobata koji su u tom području ostvarili briljantne karijere, ali je pitanje zašto nisu mogli ili znali napravi karijere u znanstvenom, poslovnom ili umjetničkom području. Vrijedi i obratno.

Još kao djeca igrali smo se raznih igara i igrica. Srećom, tada još nije bilo računala pa smo trebali upotrijebi motorička znanja i lukavstva kako bismo se dokazivali. Trebalo je skaka , trča , skriva se, penja se, pogodi „špekulu“ (kliker), pogodi praćkom ili lukom i strijelom, uhva ribu golim rukama zaronivši ispod panjeva, iskoči ili uskoči u vlak koji je u pokretu, vadi se ispod leda ili barata , tehnicira s loptama… Bilo je velikih talenata, ali i an talenata. Zanimljivo je da je podjednaki broj talen ranih i onih drugih uspio u kasnijem životu (gledano po građanskim mjerilima škola, posao, imovina, obrazovanje, obitelji). Kada smo bili mladi, podcjenjivali smo an talente, odnosno one koji nisu bili spretni u fi zičkom smislu. Smatrali smo ih drugorazrednim osobama koji neće pos ći nešto značajno u životu. To što su bili štre-beri u školi koji su pokušavali svira glasovir ili violinu ili plesa balet, što je za nas također bio minus. Kao vječne rezerve talen ma ili fi zički spretnijima podnosili su velika ismijavanja i doživljavali razne frustracije. Neki su kasnije morali i otputova iz našeg grada da im se cijeli život ne podsmjehuju zbog njihove inferiornos u ranoj mlados . Tada su bila druga mjerila. Na cijeni su bili sportaši i „mačo“ povi, baš kao što je u an ci bilo poželjno bi vojnik ili fi lozof. Kasnije su se vrijednos promijenile pa je također bilo in umjetnik ili tajkun.

Poznavao sam dobro jednog od najvećih i najuspješnijih poduzetnika (neki kažu tajkuna) još dok je još bio KV radnik (Z. P). Kada je zaista uspio i stekao veliko bogatstvo i veliki ugled, zvao je neke od svojih bivših kolega s posla da dođu radi kod njega, jer ih je poznao kao dobre stručnjake. Neki su prihva li posao, a neki nisu. Među onima koji nisu prihva li bolje plaćeni posao bilo je i onih koji su to odbili samo iz taš ne. Govorili su mu da nikada ne bi kod njega radili jer su ga poznavali još iz vremena kada su zajedno radili u socijalis čkoj tvornici. Znali su ga samo kao prosječnog radnika od kojega su oni bili bolji i stručniji, a neki su mu tada bili i rukovoditelji. Nisu mogli podnije da im je on sada „gazda“ jer su bili uvjereni da su bolji od njega pa se neće da podcjenjiva . Takvo razmišljanje im je bilo velika zabluda. Oni su, doduše, bili bolji mehaničari, poslovođe ili rukovoditelji, ali nisu bili bolji poduzetnici. Naš tajkun je u presudnom trenutku stavio svoju glavu na panj i o šao u neizvjesnost i rizik pri-vatnog poduzetništva, a oni su i dalje birali sigurnos socijalis čkog poduzeća sve dok se nije priva zirala. Ostali su cijeli svoj vijek ono što su i bili, osrednje plaćeni majstori ili rukovoditelji i ništa više. To je također u redu i sasvim časno. Među m, njihov odnos prema bivšem kolegi kojega su pogrešno smatrali manje pametnim od sebe nije bio ni pošten ni logičan, naročito u slučaju kada se radilo o postupnom razvoju, bez privilegija i bogaćenja preko noći, ulaganjem svojeg rada, svoje upornos i pame i svojih vlas h, u početku skromnih sredstava.

224


Krhka ljudska psiha i kod pamćenja ima svoje poremećaje. Paramnezija je uvjerenje da se nekome nešto dogodilo, da se nešto proživjelo premda se to nije moglo uopće dogodi . Ne radi se o izmišljanju (konfabulaciji) koja je posljedica kroničnog alkoholizma i rezultat alkoholičarske demencije zbog oštećenja mozga (talamusa). Postoji i nesvjesno pamćenje koje vreba trenutak da nešto zapam , pa zaboravi, a onda se ponovo iznenada vra da bi oživjelo trenutke koje smo otpisali.

Mnoge stvari su u ljudskoj povijes i znanos davno otkrivene, ali i zaboravljene ili zagublje-ne, jer zaboravan čovjek ne pam dugo i tada uz vrlo velike napore i troškove mora ponovo otkriva saznanja koja je ranije spoznao. Čovjek ne bi trebao napredova samo od manje spoznaje prema većoj, nego i od velike pogreške prema punoj is ni.

Teško opterećenje može bi i hipermnezija koja uzrokuje da nismo u mogućnos nikada zaboravi neke činjenice, a naročito neugodne detalje iz prošlos koji nam se ponovno vraćaju sa svim pojedinos ma iako bi ih najbolje bilo zaboravi jer nas samo opterećuju, a nema bojazni da će se ikada ponovi u bilo kojem obliku.

Potrebne informacije trebaju se što duže zadrža u pamćenju. Na to utječe nekoliko čim-benika, primjerice, različitost već prije zapamćenih prak čnih ili teoretskih vježbi. Sličnost između naučenog i novog trebala bi bi što manja jer veća sličnost dovodi do bržeg zabo-ravljanja. Ponekad je to teško pos ći na treningu budući da se na svakom idućem treningu sa sličnim vježbama nastoji utvrdi ono što se već zna. Učinkovi je je radi različite vježbe pa kasnije stjeca sigurnost onoga što se zna. Veća sličnost vježbi ili učenja gradiva rezul ra većim zaboravljanjem.

Kod primanja savjeta igrač upam samo osnovnu ideju, a detalje izgubi asimilacijom jer se u podsvijes vodi procesom racionalizacije i odbacivanja viška. Treba izbjegava savjete koji govore što ne treba radi . Važno je savjetova ono što treba odigra . Takva je psiho-logija memoriranja. Sjećanja su nepouzdana, čak i u kratkom vremenu. Važno je iskoris činjenicu da nam je urođeno da najbolje pam mo ono što je rečeno ili pokazano na samom početku ili na kraju. To je takozvani faktor rubova. Ono važno treba savjetova ili kaza na početku ili na samom kraju.

Prije govora o fenomenu zaboravljanja, dajem pregled koliko sadržaja od onoga što smo znali zaboravljamo nakon određenog vremena (prema Ebinghausu): 20 minuta nakon uče-nja zaboravimo već 42%, sat nakon učenja zaboravimo 56%, 9 sa nakon 64%, dan nakon zaboravimo 66%, dva dana nakon zaboravimo 72%, a 6 dana nakon zaboravimo 75% nau-čenih besmislenih slogova. Primjer se odnosi na prosječne ljude.

225


Postoje fenomeni, takozvani mnemonis , koji ne zaboravljaju suće složenih nizova, rečenica ili brojeva ni nakon desetak godina. Oni misle sinestezijski i obdareni su kompleksnim pom osje lnos . Jedan od takvih je bio i ruski kompozitor Skrjabin, kako navodi psiholog Lurija. Mnemonis pamte tako da svaki zvuk koji čuju pretvaraju u osjet boje i svijetla, a ponekad i okusa i opipa. Ne postoji jasno razgraničenje između sluha, okusa ili opipa. Na taj način sintetske komponente unutarnjom vizualizacijom pomažu točnom prisjećanju, novi podaci se ne po skuju, ne brišu one stare. Misao pri tome nije ključno važna, važnija su druga osje la, njihovo preneseno značenje. Lurija je jednog mnemonista zapitao kako može podignu i spus svoj puls ili tjelesnu temperaturu a da potpuno miruje. Dobio je odgovor da je to vrlo jednostavno: neka zamisli da trči za vlakom koji upravo kreće. Ako želi uhva zadnji vagon, mora potrča i puls se podiže. Kada se zamisli u krevetu kako miruje, puls i temperatura mu se smanjuju. „To je moguće i kod ‘normalnih’ ljudi.“, objašnjava Prak k. Prije nego se sportaši počnu fi zički zagrijava , dobro je da se zagrijavaju i u mislima, krea vnom imaginacijom, da prođu sve vježbe. Maštovi ji i sanjari će se brže i jače zagrija . Suges ja djeluje. Isto je i s intelektualnim radnjama. Govornik sam sebe može „napali “ ako neposredno prije izlaganja „preš ha“ u glavi najvažnije segmente izlaganja. Danas se već može kontrolira preciznim in-strumen ma može li si tko suges jom smanji bol. Za razliku od krea vne imaginacije postoji i „pasivna“ koja zamjenjuje stvarno djelovanje, a to je svakako veliki nedostatak. Takvi maštovi sanjari sugeriraju si da su riješili neki problem, a nisu. Nekada je to dobro. Umišljaju si da će se nekima osve kada narastu ili ojačaju, ali to se nikada ne događa.

Kada se radilo o pamćenju nacrtanih likova ili fi gura, memoriranja su se bitno razlikovala kod is h ljudi. Oni koji su tekst pam li najbrže i najduže, nisu bili i najuspješniji kod pamćenja raznih geometrijskih likova ili fi gura. Očito je da se je razlike pojavljuju zbog toga što neki imaju jače razvijeno vizualno pamćenje, drugi lakše pamte tekst, treći lakše pamte brojeve, a najbolji su oni koji pamte razumijevanjem i logikom.

U znanos je poželjnije i korisnije smisleno mišljenje nego mehaničko memoriranje. U spor-tu je, kod većine vježbi i poteza, bolje i mehaničko automatsko upamćivanje. Kao kod vožnje automobila, automa zam koji se stječe sućama ponavljanja ispravnih poteza i pokreta.

Na žalost, neki odlični učenici, brzi trkači, dobri skakači, izvanredni plesači i ritmičari, akrobat-ski fl eksibilni, nikada nisu mogli zapam elementarne pokrete reketom, bez obzira jesu li im bili prikazani uživo ili su ih vidjeli na seriji slika ili na usporenim snimkama. Samo iskusni znaju da netko lakše i brže može nauči perfektno dva strana jezika i savlada višu matema ku nego jedan jedini potez reketom koji je dugačak svega pola metra. Takav potez neki mogu nauči za pola sata. Drugi su opet vrlo brzo shva li i mogli kopira sve poteze i pokrete iako su njihove lokomotorne i mentalne predispozicije pokazivale mnogo nižu razinu.

226


Trivijalna defi nicija zaboravljanja je da je to ono što smo izgubili iz pamćenja. Prije smo znali, a sada više nemamo sposobnost prepozna ono što smo vidjeli ili ponovi ono što smo naučili. Najveći uzročnik zaboravljanja je odumiranje mozga, a na drugom mjestu je dekoncentracija. Daljnji uzročnik je zakrečenje žila i žilica. Brzo zaboravljanje je uzrokovano biološkim procesom, ali većim dijelom i slabom koncentracijom. Kroz mozak dnevno prođe fascinantnih sto njak litara krvi hraneći ga kisikom koji je jamac mentalnih funkcija, pod uvjetom da su svih oko 2.400 km žila i žilica dovoljno protočne. Ako se dotok prekine, gu-bimo svijest, odnosno ne osjećamo više ni sebe ni okolinu. Iako smo mentalno zdravi, ipak neke neugodne dojmove po skujemo u podsvijest. Neke stvari bismo željeli zaboravi , ali ih podsvijest lako može dozva . Neke djevojke i momci su pokušali samoubojstvo zbog neke ranije velike neuzvraćene ljubavi, a kasnije su pronašli još veću ili najveću ljubav života. Prva nesretna ljubav želi se zaboravi , ali je podsvijest ponovno dozove i to onda kada nam najmanje treba. To mora riješi psihoterapija kako ne bi došlo do većih boles .

Zaboravljanje ima i dobrih strana: a) ne sjećamo se više neugodnih iskustava koja su nas zastrašivala ili izazivala neugodne emocije, b) zaboravljanje nas može selek vno brani od neugodnih događaja, c) oslobađa nas bespotrebnih zastarjelih podataka i napravi mjesta u mozgu za nove informacije.

Korisno je mozak vježba pro v zaboravljanja. Intelektualna naprezanja su lijek pro v de-mencije. Mozak koji se ne koris brže atrofi ra. Kondicioniranje mozga i pamćenja se može uspješno uvježba . Lijeva strana mozga je odgovorna za logično razmišljanje, za motoriku i anali ku, a desna strana je određena za inven vnost, krea vnost i umjetnost. To je doka-zano i moždanim inzultom tako da znamo koje kvalitete smo izgubili udarom u lijevu, a koje desnu stranu mozga, pogotovo ako se nije brzo i efi kasno pristupilo sanaciji i oporavku.

Proak vna inhibicija je stanje gdje ranije naučeno smeta pamćenju novih podataka, novih poteza ili vježbi. To je dosta veliki problem u učenju, a osobito u sportu. Treneri dobro znaju kada netko novi dođe u klub i kaže da je već igrao i da nešto zna. Treneri se toga najviše boje. Samouki su naučili nepravilne poteze, nepravilan rad nogu, krivo držanje reketa i slično. To je jako teško ispravlja . Puno bolje je kada novi član ništa ne zna.

Pamćenje je vrlo nepouzdano i nakon izvjesnog vremena se bitno razlikuje i odstupa od naučenih lekcija ili od izvornih doživljaja. Dolazi do komponiranja sasvim nove konstrukcije kojoj ne smijemo vjerova u cijelos . To je vrlo značajno za psihologiju svjedočenja na sudu, bilo kod prenošenja događaja „od uha do uha“ ili „s koljena na koljeno“. To znaju „dobri“ poli čari jer se uzdaju u neizbježnu zaboravnost birača pa mogu mnogo više obećava nego ispunjava , osim onima koji pišu ili snimaju. Razne medijske vijes također se zaboravljaju.

227


Sve prirodne i vremenske nepogode, ratne scene, prometne nesreće koje svakodnevno pra mo u medijima zaboravljaju se nakon nekog vremena, osim onih koji imaju neke veze s nama i koje su zaista ekstremne. Neizbježna rečenica „Istraga je u jeku.“ znači da većina ljudi više nikada neće moći poveza na što se odnosi rezultat istrage kada se objavi pravo-moćna presuda nakon nekoliko godina. Ako se brzo nakon neke velike prometne nesreće ne objave njeni uzroci, sve odlazi u zaborav. Isto je i nakon otkrivanja velikih količina droge ili velikih pljački. Tko je od prosječno obaviještenih ljudi u stanju nabroji imena barem desetorice „najvećih“? Baš nitko! A svakodnevno nas bombardiraju vijes ma iz crnih kroni-ka. Naš život je uglavnom sjećanje i pamćenje, a rezultat je ono duhovno i materijalno što smo ostavili iza sebe. Ne samo smrt, nego i zaborav rješava sve (Ivo Andrić). Novi događaji po skuju stare. Ako nam poštar javi da podignemo velike novce koje su nam poslali, to sigurno nećemo zaboravi , ali neku uslugu, koju nas je netko zamolio da učinimo, nećemo odradi jer smo je brzo zaboravili. U prirodi čovjeka je da misli uglavnom samo na svoje probleme, a to nije dobro. Baš tu se zrcale karakteri, mentalite i manire. Vrednuje se samo ono što smo učinili drugima.

Dobro pam doista znači i dobro misli . Treneri i struka trebaju natjecatelje poduči kako da nauče zaboravlja nega vne i loše slučajeve, loše poteze i traumatske mečeve koji mogu ostavi ožiljke na psihi igrača. Važno je izbrisa slike koje nam više nisu potrebne i nauči da se neka ružna slika ili događanje više ne pojave i da se neće više pojavi . Pamćenje je vješ na, a zaboravljanje je umjetnost. Život se na kraju svodi uglavnom na sjećanje. Taj problem nije lako riješi budući da su nas uvijek učili kako poboljša svoje pamćenje, a nitko se ozbiljno i znanstveno ne bavi problemom zaboravljanja. Naučili smo pam samo ugodne događaje, metode i postupke kako smo pobjeđivali i kada smo pobjeđivali. Treba prekri debelom koprenom i zamrači ono kada defi ni vno nije bio naš dan. Raznim mne-motehničkim mjerama treba izblijedje i izgura u pozadinu sve ono kada nam nije išlo. Ako pro v nekoga, primjerice, imamo nega van rezultat 0:3, to ne znači da će nas pobijedi i četvr put. Ali ako nas ta misao proganja prije i za vrijeme meča i u sebi govorimo da je on i do sada bio bolji, onda smo već na početku napola poraženi.

Cilj pamćenja je da se što bolje prilagodimo okruženju. I zaboravljanje ima sličan zadatak, jer mozak koji bi bio preplavljen s previše suvišnih informacija ne bi mogao usvaja nove potrebne informacije. Moramo razlikova zaboravnost koja znači da nismo ni zapam li ono što je trebalo od zaboravljanja kada smo izbrisali ono što smo nekada znali. Pažnja nam je uvijek usmjerena na ono što nam je zanimljivije ili zabavnije. Mladi će prije zapam sportski rezultat svojeg omiljenog kluba nego matema čku formulu. Sjećanje je uvjet za mišljenje, a mišljenje je pretpostavka za misao. Zato je logično da se u semitskim jezicima rabi is izraz za glagole misli i sjeća se.

228


Kvaliteta pamćenja ovisi uglavnom o stupnju obrazovanja, jer ćemo lakše zapam ono što bolje razumijemo tako što ćemo nove informacije poveza s onima koje već znamo. Lako je nauči treći strani jezik ako već znamo druga dva jezika. Isto je i s drugim znanos ma ili potezima u sportu. Lakše pam mo sadržaje koji su bili povezani s jakim emocijama nego one prema kojima smo ravnodušni. Zato ćemo često zaboravlja ključeve, olovke i naočale jer postupamo kao robo , bez razmišljanja i bez koncentracije. Kod nekih starijih se javljaju razni oblici demencije, propadanje saznajnih funkcija, radi čega se zaboravljaju jučerašnji događaji, a pamte se davni. To ovisi i o gene ci, ali i o „gimnas ci mozga“. Intelektualci će duže pam , a fi zički radnik će bi duže u snazi i kondiciji. Zato treba vježba oboje. Prokrvljenost mozga i sprječavanje stvaranja plakova i ugrušaka i zakrečenja žila pos žu se pravilnom prehranom koja sadrži EPA i DHE (nezasićene masne kiseline: ribe koje žive u ja ma, maslinovo ulje, orasi i bademi) i sistematskim fi zičkim vježbama ili tjelesnim ak vnos ma.

Nega vne doživljaje moramo nauči po snu jer se zaboravljenog možemo sje , a po snutog ne. Dobro je što se češće zaboravlja ono što nam ne ide u prilog, a pamte se ugodne uspomene. Vrijeme je zaista lijek. Zaboravljanje nega vnih doživljaja nas oslobađa i od odgovornos . To je psihička obrana. Koliko dugo pam mo kada nas je netko povrijedio? Taj je to zaboravio. Za zaboravljanje je potrebna neka tajna podsvjesna naredba ili prikriveni mo v, kao što nas je učio Freud. Za bolje zapamćivanje korisno je ponavljanje, povremena šetnja kroz sjećanje.

Pravi intelektualci postavljaju prava pitanja u pravo vrijeme. Na njih vlast nerado odgovara, a te odgovore bi većina ipak htjela ču i zna . Među m vlast (čitaj: moć) nastoji bi što netransparentnija, što prikrivenija, jer na taj način lakše manipulira ljudima i vlada s puno manje problema. Vlast računa na slabo pamćenje naroda. Mnogi čes i pošteni su se povukli iz vlas kada su čuli da predsjedavajući govori u kuloarima da će sve puno bolje ići ako su oni koji dižu ruke što nesposobniji. Nisam sreo poli čara koji sebe ne smatra intelektualcem, jer svi to žele bi iako ne znaju čak ni povući granicu, odnosno odijeli mudrost, intelekt, pamet i razboritost od lukavos . Ovo se u prvom redu odnosi na pamćenje i zaboravljanje verbalnih ili brojčanih podataka, a kod bilježenja i brisanja pokreta je nešto sasvim drugo. Jednom naučeno plivanje ili vožnja biciklom nikada se ne zaboravljaju. Zato je baš i veliki problem ispravlja krive poteze. Moramo budno pazi na prve poteze početnika i sistematski ih ispravlja .

Pamćenje svega i svačega, a naročito beskorisnoga ili onoga što nas bespotrebno opterećuje, nije dobra osobina. Psihijatrijske bolnice su pune ljudi koji su pretrpani teškim sjećanjima i koji gotovo ništa ne zaboravljaju od nelagodne prošlos . Zato je dobro katkada nekome reći: „Ja sam zaboravio više nego što ćeš ikada zna . ‘Bilješke’ se ipak mogu ponovno prizva u pomoć kada zatrebaju jer znam gdje sam ih spremio.“ Zato memoriju ne treba brisa , nego je treba pročis , mudro i korisno zadrža , a suvišno odbaci .

229


U učenju i svladavanju vješ na, a osobito u sportu, važno je koris kontrolu uma tehnikom vizu-alizacije, mnemotehničkim mjerama, memorijskim kukama, kako bi se mnemonički impregnirale na duže vrijeme. Onaj tko ih nauči koris , lakše zapam i brže nauči poteze. To je razlog zašto netko nauči jedan udarac ili potez za tri dana, a netko ne može nauči is takav potez ni za čitav život. To je djelo uma supervizora. Ako nešto s vremena na vrijeme ponavljamo, dogodit će se da se toga samo trenutačno ne možemo sje , a to je nešto sasvim drugo od potpunog zaborava. Postoji razlika između pamćenja i prisjećanja. Dobro naučeni pokre ili potezi nikada se ne mogu zaboravi ako se ubace u memoriju koja se zove mentalni ekran. Nitko tko je jednom dobro nau-čio vozi bicikl, plesa ili pliva neće to nikada zaboravi . Radi se o početnoj maloj nesigurnos i kondiciji. Naše jelo i um stvorili su tu naviku. Umu moramo dozvoli da putem imaginacije obavi svoj posao. Slično se događa kada sućama ponavljanja uvježbavamo jedan udarac ili potez. Od h suću ponavljanja barem 75% mora bi ispravnih i tehnički dotjeranih. Nakon toga, drugi

dan će jelo i um zapam sve više i više ispravnih poteza, a nepravilne će odbaci i zaboravi . U tome je sva sreća. Važno je da se već u početku nauče pravilni potezi s op malnom postavom cijeloga jela, od stopala pa preko nogu, trupa, ruku sve do položaja vrata i glave.

Kuća je korisna ako je prazna. Kada bi bila prepuna, u njoj se ne bi moglo stanova . I u mozgu koji je ispunjen svaštarijama nema mjesta za mudrost. Učimo najprije ono što je najbitnije. Krenimo od nobelovaca iz svih područja, proučimo važne znanstvene discipline, sam vrh, u umjetnos , pravu, arhitekturi, matema ci, vojnoj znanos , sportu i slično. Pro-učimo i sve važne religijske knjige i najvažniju fi lozofi ju. Škola, fakultet, magisterij i doktorat nisu dovoljni. Spašava nas noćna svje ljka, u samoći, uz brižno odabranu literaturu, glazbu, ve to samo uz teška životna iskušenja i apsolviranje prak čnog života. Sve pada u vodu ako se nismo znali organizira i posta materijalno neovisni da možemo i smijemo izrazi svoje mišljenje i stavove. Ako smo ljudi režima ili stege u poli čkoj stranci, onda nemamo svoje samostalnos i naši iskazi i ponašanje moraju bi lažni.

Nudim vam dva is nita karakteris čna događaja u vezi zaboravljanja i zapamćivanja. Kada je Teore k polagao ispit iz tehnologije (dio iz anorganske i organske kemije), nije se mogao odmah sje jednog stručnog naziva kod dobivanja čelika. Među m, na opće iznenađenje profesora i slušalaca, rekao je da se taj naziv nalazi na 852. stranici, na drugom odlomku, na lijevoj strani knjige. Radilo se o vizualnom, a ne logičnom pamćenju. Profesor je odmah provjerio tu činjenicu koju ni sam nije znao iako je napisao taj udžbenik. Kada je baš tamo pronađen traženi izraz, Teore k je objasnio o čemu se točno radi i potkrijepio taj stručni naziv i na još nekim stranim jezicima.

Na drugom ispitu, na kojem je profesor tražio stroga nabrajanja po točkama, Teore k je zastao na dvanaestoj točki koja je bila prilično važna. Privremeno je zametnuo list dvanaeste

230


točke koja se u kalendaru memorija preselila u neko drugo poglavlje. Srećom, bacio je dis-kretan pogled u stranu gdje je bila njegova kolegica. Ona mu je još diskretnije „šapnula“ što treba odgovori . Kada je Teore k odgovor pročitao s njezinih usana, zastao je i zamišljeno odglumio razmišljanje, dao točan odgovor i objasnio sve važne detalje te „inkriminirane“ dvanaeste točke. Profesor je u čuđenju konsta rao i rekao: „Vi, kolega, dugo mislite, ali na koncu pametno kažete. Uobičajeno je da drugi nakon predugog razmišljanja ‘bubnu’ veliku glupost.“ Ipak, nakon upisivanja odlične ocjene u indeks, Teore k je profesoru priznao da ne bi pametno odgovorio da mu njegova „zakonita“ nije ostrugom šaptanja podbola njegovo ponovno razbuktalo pamćenje.

Još je jedna nepravda koja se u sportu događa zbog zaboravljanja. Nitko se više ne sjeća, primjerice, koga je pobijedio Dragu n Šurbek kada je postao prvak Europe u „singlu“. Nitko se ne sjeća koga je pobijedio Mate Parlov kada je osvojio obje najvažnije svjetske tule. Od koga je sve bolji bio Ivan Gubijan koji je osvojio srebrnu olimpijsku medalju koja je značajna jer je bila prva koju smo osvojili? Nepravda je što se bilježe i pamte samo pobjednici, a redo-vito se zaboravljaju drugi koji su tako teško osvojili bilo koju medalju. A tek četvr , pe …


Na žalost, razvoj tehnologije uništava pamćenje. Računala i mobiteli pamte činjenice i brojeve umjesto nas, a to dovodi do slabljenja kapaciteta mozga. Ne samo mlađi nego i stariji trebaju uči nove podatke, nova saznanja i prak cira intelektualnu gimnas ku. Poznato je da su vrhunski stručnjaci, koji su bili samo fah-idio , razočarali i druge i sebe kada su se prestali bavi svojom užom specijalnošću, a za drugo nisu imali interesa ni talenta. Nisu povezivali svoje uže znanje s općim obrazovanjem i širinom razmišljanja.

Prijatelj Pragma k kaže da mrzi društvo s kojim pije i koje se svega poslije sjeća i da mrzi kada žena pam ono što joj je rekao kada se s njima vra o kasno kući, a drago mu je da je zaboravio sve što je ona rekla njemu.

Kada su bili u životnoj formi za učenje, Teore k i njegova „zakonita“ su se znali okladi , čisto iz hobija, tko će prije napamet nauči desetak stranica iz rječnika na stranim jezicima koje još nisu znali. Prvi dan su s lakoćom svladali gradivo, ali ne i drugi, treći i svaki sljedeći dan po novih 10 stranica, jer su se zaboravljale riječi koje su bile naučene prije tjedan dana. Za trajno zapamćivanje moralo se ponavlja ili koris sasvim druge metode učenja.

Zaboravljanje je dobro i kada koris opraštanju. Opraštaju li nam mrtvi? Mislim da je ta plemenita osobina kod njih lakše provediva nego kod nas, živih zlopam la.

231


Kladim se da se niste razgibali jutros hodajući od postelje do kupaonice. Ne služi vas pamćenje. A mogli ste iskoris i to kratko vrijeme da istegnete obje ruke nekoliko puta što više u zrak. Kod svakog koraka trebali ste hoda tako da naizmjenično petama do-dirnete stražnjicu. Zabacite ramena više puta što više unazad pa naprijed, kružite samo ramenima, a ruke neka miruju uz jelo. Na taj način samo dobivate idete do željenog cilja, ne gubite vrijeme, a korisno vježbate. Ponavljajte svaki puta kada god se krećete po kući iz prostorije u prostoriju. To ne zaboravljajte prečesto. Uostalom, kao što znamo, u semitskim jezicima za riječi misli i sjeća se koris se is glagol.

Bilo bi dobro kada bismo, kao Dante u Božanstvenoj komediji, mogli naše grijehe uroni u Letu, rijeku zaborava, ali ne bi bilo ni loše kada bismo svoja sjećanja na dobra djela mogli osvježi u vodi Evnoje. Da smo barem napravili toliko mnogo dobrih djela da nam ih se teško sje i sve ih nabroji (napomena: kontrolirat ću vas nakon sljedećih 50 stranica jeste li zaboravili Letu i Evnoju. Ako jeste, tada vam je prošao rok trajanja ili vam je već istekao životni jamstveni list)!

Ivica Kostelić, kompletna osobnost i svestranost - najbolji skijaš svijeta 2011. godine- Prvak svijeta u slalomu 2003.

- Osvajač tri srebrne olimpijske medalje do 2010.- Pobjednik Svjetskog kupa 2011.

- Osvajač Malog globusa 3 puta do 2011.

232


23. AMBIJENT ZA DVORANSKE SPORTOVEOtac tjelesnog vježbanja, Nijemac Jahn zapisao je još 1815. godine da je duša tjelovježbe u narodnom životu, a on uspijeva samo na zraku i na svjetlu. Od tada su se prilike bitno promijenile i jasno je da je zdravije vježba u dobro zračenoj i klima ziranoj dvorani s točno izračuna m luksima, nego igra nogometnu utakmicu po snijegu, kiši, blatu ili po buri. Sportske dvorane su nekim sportašima i gledateljima svojevrsne kolijevke, a drugima i klinike u kojima treba smiri uznemirene, a uznemiri smirene, a sve na kraju treninga ili utakmica nauči nečemu korisnome tako da svi odlaze kući uravnoteženi i raspoloženi. Zato će ona mnogima osta poput velike zipke, a mnogima će bi i poželjna klinika u kojoj sprave i rekvizi lojalno i stoički čekaju na uporabu kao medicinski instrumen kako bi korisnike iscijedili fi zički i emocionalno, sve u cilju otpuštanja stresnih životnih ven la ili stvaranja rezultata. Ali i oprema je zlopam lo i osvetnik ako je se zanemari i ne koris redovito. Poslije im se dugo mora ispričava težim treninzima i većim naporima.

Na žalost, danas se uglavnom rade velike višenamjenske komercijalne sportske dvorane koje nemaju dušu za pojedine specifi čne sportove. Dvoranski sportski prostor bi trebao bi prostor opstanka i kretanja sportaša prilagođen u prvom redu pos zanju vrhunskih rezulta-ta. To mora bi ne samo prostor gledanja i slušanja nego prostor za nadmetanje. Točno je da ne smije bi ni premalen, jer u skučenom prostoru i ideje često postaju skučene. Kako bi se pravilno uspostavio dobar odnos između gledališta, borilišta, komunikacija, sanitarija, svlačionica (zašto se zovu svlačionice kada se ne radi samo o svlačenju, nego i oblačenju?), klupskih prostorija i zajedničkih potrebnih komercijalno-ugos teljskih sadržaja, uz dobro zračenje i grijanje, važan je raspored i raspodjela masa. Stolnoteniske, odbojkaške badmin-tonske i slične dvorane ne smiju bi prevelike jer su to precizni sport, sve je umanjeno i mjeri se cen metrima i milimetrima, a odgovori na takvu preciznost je nemoguće u ogromnom prostoru. Ne smije bi ni suvišnoga i neiskorištenoga, samo je potrebno toliko prostora da se može izves i najširi akrobatski zamah. Na zbijenom prostoru se stalno ubrzano djeluje i skače (footwork), nema vremena za odmor i šetnje kao u nekim drugim sportovima gdje neki drugi svako malo odrađuju za nas, a mi se povremeno pomalo odmaramo.

Važne su i boje u dvorani. Neke po ču na ak vnost, a druge nas usporavaju. Zidovi moraju bi obojeni tako da se lopte u njihovom kontrastu što jasnije vide. Osvjetljenje je uglavnom pravilno jer su propisi jasni i točno određuju koliko luksa je potrebno nad prostorom za igru, zavisno od stupnja natjecanja. U prirodi je tama anđeo čuvar svjetla, a u dvorani je primjereno svjetlo čuvar vida i dobre igre. Za podove je bitno da su ravni, da su bez sjaja, da se ne skližu, a poželjno je da se lako održavaju. Estetski je prihvatljivije da su boje opreme,

233

AMBIJENT ZA DVORANSKE SPORTOVE

sprava i stolova, ponekad i dresova, u suglasju sa zidovima, tako da se jaki kontras ne grizu međusobno. Poznato je da žuta boja ide brzo, siva stoji, crvena je borbena, narančasta je plašljiva, smeđa je tužna, crna je bez nijansi, zelena umiruje, plava je najljepša, ljubičasta trne, bijela se predaje (također je bez nijansi i zabranjena jer je iza nje slab kontrast lop ce), zlatna raste, bež umanjuje, „drap“ se razvlači, ružičasta je nervozna, a srebrna se skliže. Prema m saznanjima svako odabire prigodne dresove koji pro vnika iri raju, umrtvljuju ili po ču. Bojom odjeće šaljemo specifi čne poruke ciljanoj okolini.

Psihologija sportske arhitekture mora razumje prostorne forme kao izražaj psihičkih zada-nos . Pri tome je najbitnije da je kod dvorana primjereno zastupljena funkcija, konstrukcija i forma (u litas, venustas, fi rmitas, cognicitas) kako nas je podučio nedos žni među arhi-tek ma Vitruvije.

Moramo ima u vidu da funkcionalnost i ambijentalnost današnjih sportskih borilišta (i zgrada i gradskih četvr ) ne smije ovisi samo o nama, nego i o našim potomcima. Gradi se i za iduće generacije. Nema funkcije bez vrijednos , ali vrijedi i obratno. Urbanizam nije samo struka, znanost, već je i umjetnost, tehnologija, ekonomija, a i poli ka. Na taj način najlakše, prak čno, korisno i lijepo u sklad dovedemo ambijent i čovjeka. Arhitektura je i ekspresija „is sak“, ali i impresija „u sak“. Ona je zato sublimacija svih (plas čnih) umjetnos .

Dvorane koje imaju dobru akus čnost su one koje imaju dobru čujnost dodira lop ce s reketom. Po pičnom zvuku za rezanu lop cu lako možemo prepozna koliko jaku rota-ciju je poslao pro vnik, koje jačine je „spin“, je li „serva“ „fl ah“ ili rezana, odnosno kamo vuče. Naravno da je presudno budno i oštro promatranje pro vnikova poteza, ali i zvuk itekako pomaže. Dvorane koje imaju dušu imaju i toliko dragi zvuk, ljepši i od Balokovićeve „guarnerke“. Dvoranska arhitektura (arh = luk) otvara se svojim op čkim perspek vama i zvukovnim odnosima koje nam daruju čisto projek rani prostori.

Monotonija i klaustrofobičnost zidova (budući sunčevo svjetlo da ne smije bočno prodira ) može se razbi raznim posterima i biranim reklamama koje su u suglasju s vidljivošću lop ce jer jedan od glavnih problema može bi slabo ili neprikladno osvjetljenje. Za različite spor-tove je količina luksa različito propisana pa je jasno da za dizanje utega nije toliko presudna jačina rasvjete kao, primjerice, za stolni tenis gdje je lop ca mala, a brzine su velike. Problem je ako je svjetlo na prostoru za igru slabije od 500 luksa i ako nije ravnomjerno disperzirano. Nad stolovima za igru svjetlo treba bi za 25% jače nego uz rubove borilišta. Treba izbjega-va fl uorescentne svje ljke starijih izvedbi koje zbog tranja i treperenja uznemiruju oči i podsvijest. Svako žmiganje, blinkanje ili oscilacije svjetla podsvjesno upozoravanu na neku opasnost, osobito ako nisu sasvim is h nijansi boja. Slabo ili trepereće svjetlo iri ra i zamara

234


oči i mozak pa se mogu očekiva slabiji rezulta na treningu i na meču. Na duže vrijeme sigurno oštećuju vid. U dvoranama su poželjnija hladnija osvjetljenja radi jače koncentracije jer imi raju jutarnji dio dana kada je tjelesna i radna ak vnost po prirodi najveća. Kada se rade vježbe opuštanja, relaksacije ili je kondicijski trening, jaka svijetla treba smanji . Zbog ekonomije troškova i veće dugotrajnos treba ugrađiva štedna rasvjetna jela. Treba vodi računa o troškovima održavanja, ekonomizaciji (oikos nomos = upravljanje kućom). Baš kao i u zajednici, treba izbjegava bi raspikuća i brižljivo troši . Dobre rezultate treba pos ći s najmanje sredstava.

Sve ovo treba bi cilj, ali stvarnost je još uvijek drukčija, jer su dvorane takve kakve smo ih za-tekli. No uvijek možemo da neki svoj „š h“ ili „poboljšicu“. Bolji ili lošiji ambijent ne smije bi izgovor za neuspjeh. Svako mjesto za borbu je ravno drugome mjestu, a rezultat ovisi o načinu na koji ćemo iskoris prednos i mane da h okolnos , dok pomoć možemo naći samo od ponuđene stvarnos . Ni značenje ni rezulta života i postojanja ne određuju se prema onome gdje smo se slučajem zatekli, nego prema tome što smo izvukli iz zadanih okolnos .

Učinimo sportske ambijente našim tjelesnim i duhovnim gnijezdima!

ORK Par zan Bjelovar - tri puta osvajač Kupa i 10 puta državni prvak SFRJ, Osvajač Kupa europskih prvaka 1972.

Stoje: Vidović, Horvat, Bradić, Jakšeković, Pečina, Hasan i Đuranec.Čuče: Pribanić, Smiljanić, Dolenec, Z. Jandroković, Čuković i Ž. Jandroković

235

POLITIKA I SPORT

24. POLITIKA I SPORTIs nski i pošteni sportaši se nikada ne klanjaju moći ili poli ci. Onaj tko bespogovorno služi vlas , nedostojan je već i zato što svoju prirodnu nadarenost, koju imaju tek malobrojni, pre-tvara u sluge moćnika koji nemaju taj talent i upornost i ne mogu ga nikada pos ći ni sanja ono što sportaš može. Poli čarima nije najvažniji novac ni popularnost. Važna im je moć iz dva razloga: da upravljaju tuđim sudbinama, ali i zato što se boje da ne bi drugi upravljali njima.

Mnogi uspješni sportaši neopravdano zavide poli čarima koji su uspjeli, a da ništa konkretno ne znaju i koji smatraju poli ku košem za otpatke u koju se može sve trpa . Poli čari si pak umišljaju da su za sve mjerodavni pa si prisvajaju i ona specijalis čka područja života za koja nisu kompetentni. Poli ka se gura u sva područja života i u tom osvajanju, na žalost, i uspijeva. U poli ci uspijevaju vješ pokvarenjaci (većina), is nski domoljubni zanesenjaci (sve ih je ma-nje kako odmiče rat) i medijsko-marke nški genijalci (manjina). Malo je časnih čiji put do vrha nije vodio kroz moralnu i interesnu kaljužu koja je upravljala njima kako bi mogli i morali, kada se dočepaju vlas , upravlja ljudskim sudbinama. Poli čari uglavnom odbijaju korisne savjete od struke iako bi nam trebalo mnogo više laboratorija nego oratorija. Naša tragedija je u tome što neki od h ljudi ništa korisno i konkretno ne znaju osim obećanjima pobijedi na izborima, a drugi, koji bi bili spas za gospodarstvo, za vanjsku i unutarnju poli ku, zdravstvo, školstvo i kulturu, obranu i druge bitne vladine resore, nemaju nikakve mogućnos kao nestranački eksper ili kao članovi manjih stranaka. Dok se taj obrazovni, časni i moralni minimum zakon-ski ne defi nira, poli ka će uglavnom bi manipulacija neprovjerenim podacima, balansiranje s lis čkim fi gurama i enigmatskim rečenicama, s posljedicama koje nikoga ne obvezuju.

Poli ka se osobito zanima za sport jer se preko njega itekako promoviraju i poli čari i nacija. Činjenica je da poli ka određuje alokaciju sredstava, odnosno koliko će koji segment života dobi novca, tako da i sportaši, baš kao i svi drugi, moraju kleča da bi dobili minimalno potreban novac. Ne postoji ni jedan uspješan sport koji ne treba novac iz dotacija i potporu poli ke. Sport i sportaši ne mogu bi neutralni i izvan poli ke jer se ona itekako bavi spor-tom. Posebno je važna promocija mladih i manjih država koje se etabliraju preko sportskih rezultata. Sport pomoću dobrih rezultata podiže nacionalnu svijest i pozi vnu masovnu psihozu, jer se narod poistovjećuje s vrhunskim rezulta ma svoje zemlje (ili svojeg grada). Nega vno je ako sport postane cilj nacionalizma ili iracionalnog ponašanja navijača, a vlast to mora radikalno razriješi .

Sportaši su postali homo metrum, oni čiji se rezulta mogu mjeri . Što bolji rezulta , to više novaca, što je u redu. Šteta što i sve ostale djelatnos nisu komparabilne i mjerljive.

236


Potrebno je vodi računa i o mladima, rekreaciji, invalidima jer ulaganje u sport u konačnici znači manje izdataka za zdravstvo i veću produk vnost rada. Mens sana in corpore sano, kao što je davno dokazano.

Povijesni problem je odgoj mladih i preodgoj starijih koji su zastranili. Poli čari uglavnom ne žele dobre, pametne ljude oko sebe, već one kojima mogu manipulira . Zato moramo ima svoj stav, a ne da nam drugi ispiru mozak. Razvijajmo slobodu svojeg izbora. Trebamo određiva prave vrijednos , a ne da nam ih propisuju neki lažni i privremeni autorite , jer će se nakon desetak godina is autorite promijeni i doći će na vlast druga doktrina. Možda ćemo ustanovi da su nas krivo učili i postat ćemo zbunjeni. Sje mo se Marxovog učenja. Cijelo stoljeće se u školama i na fakulte ma učilo o tome što je Marx rekao o svemu i svačemu, a za m se sve srušilo i sada se uči da je to bilo pogrešno. Danas se ne smije događa da se nedemokratska poli ka i nekonkurentna privreda sakrivaju iza pojedinačnih slučajnih medalja koje nisu rezultat sustavno dobro vođene poli ke u sportu.

Ne postoji ni jedna lokalna vlast, a kamoli država, koja bi bila ravnodušna prema rezulta -ma nekog olimpijskog sporta, ako rang natjecanja tog sporta prelazi granice lokalne vlas , što je dobro. Dobri rezulta uporno podmeću zrcalo takvom sportskom društvu i vlas da se pokažu onakvima kakvi zaista jesu, kao u Snjeguljici, osim što se u ovom slučaju ogledalo neće razbi . U vremenima kada su energen i hrana sve skuplji, životni standard pada, najučinkovi ji saveznik vlas su sportski uspjesi nacije, ne toliko u individualnim koliko u kolek vnim sportovima. Kolek vni sport je iden fi kacija za cijelu naciju, dok je uspjeh Kostelića, Blanke Vlašić, Ivaniševića i drugih pojedinaca dobrim dijelom uspjeh njihovih ro-ditelja, njih samih i njihovih trenera. Poli ka i sponzori se uključuju tek kada je najteže već učinjeno. Zašto ne znaju na vrijeme prepozna talente? Sport je područje u kojem poli čari zaista mogu dobi mnoge moralne bitke. Uvijek će osta ponešto dobroga, bez obzira pod kakvim protektoratom držali pojedine klubove, koliko „jamili“ u izgradnji sportskih objekata ili prilikom organizacije velikih prvenstava.

Oni koji se ni s kim ne natječu, ne mogu ima neprijatelja. Ova stara kineska mudrost je is nita, ali sportaši se ne mogu odreći natjecanja. Na žalost, natječu se međusobno i oni koji za to zaista nemaju razloge: susjed sa susjedom čija će kuća bi ljepša, tko će završi više škole, čija će grobnica bi skuplja, tko će posta direktor ili tajkun, tko će vlada i manipuli-ra ljudima, tko ima jači auto, koja je zastupnica vitkija, tko ima bolje društvo i prijatelje oko sebe, tko ima jače veze i poznanstva, ali i tko može popi više piva odjednom i pojes više „jančevine“, tko će ima više ljubavnika ili ljubavnica (i to bez diskrecije), tko pripada drugoj seksualnoj orijentaciji i slično. Nedostatak pravih vrijednos je doveo do toga da je naš čitav život konstantno natjecanje samoga sa sobom i sebe kontra omnes (pro v svih).

237

POLITIKA I SPORT

Čudimo se kada „puknemo“ ili „prolupamo“. Izgube se kriteriji i standardi vrijednos . Primje-rice, poli čari (a i drugi su slični ili još gori) se zubima i nok ma, a i preko leševa bore da budu gradonačelnici, čak i u gradovima koji su u gospodarskoj komi, da budu zastupnici, a još nismo u zadnjih 20 godina čuli suvisli gospodarski, kulturni, zdravstveni, a ni poli čki program, a kamoli da smo ga pretočili u stvarnost. Program je najlakše napisa . Teško je napisa i ostvari provedbu programa. U tom programu ne smije bi beznađa, jer ga je u elektoratu najteže izdrža , pa se zato nečasni poli čari služe obećanjima i prijevarama, laskavim i pokvarenim serviranjem nade bez pokrića, jer to uvijek pali, puno bolje nego oprezni ili realis čki pesimi-zam. I u ovoj teškoj situaciji u državi svi misle da mogu bi zastupnici, ali su i uvjereni da mogu bi i predsjednici EU. Nema realnos ! Trebamo vjerova , sluša , čita i glasova za one čiji su život i praksa provjereni, dokazani i koji su preživjeli takozvani aetas.

Mnogo puta je Teore k slušao i čitao pisma dvostrukog doktora znanos i svjetskog stolnoteni-skog prvaka, dr. Žarka Dolinara, koji je učio Švicarce medicini i čitav život bio okružen nobelovcima. Kada su mu dolazili vrlo mladi i boga tajkuni iz cijeloga svijeta (ili u ins tut i kliniku gdje je radio), imali su samo jednu želju: ozdravi . Pri tome su nudili enormne količine novaca samo da spase život. On i njegovi kolege liječnici su uvijek davali is surovi, ali is ni odgovor: „Kasno je. Vi ste žrtva tempa rada i života, bolje reći gramzivos za bogatstvom i za moći koju ste tražili u poli ci. Imali ste desetak tvornica i mnoge poli čke funkcije, a htjeli ste ima još više. Imali ste desetak puta veća primanje nego prosječni građani. Niste imali vremena za obične ljude, za rješavanje njihovih problema, za kontemplaciju i za duhovnu izgradnju. Znali ste samo kako steći bogatstvo i poli čku moć, ali ništa vrednije“. Naravno, „izraubani“ tajkuni i lakomi poli čari koji nisu dorasli svojem poslu umirali su za nekoliko mjeseci ili su trajno obolijevali, a iza sebe nisu ostavili ništa mudro ni trajno ostavili, samo su svojim radnicima, svojim biračima, pa čak i djeci nametnuli nehumani izrabljivački rad. Nisu shva li svrhu života. Lisica zna sto lukavstava, a kornjača i gavran znaju samo dvije mudros , ali prave (između ostaloga znaju kako se dugo i zdravo živi).

Ako nemate vlast, morate se čuva malo, a ako je imate, morate se čuva više (Prak k kaže da nije siguran). Sigurno je da se najviše treba čuva ljudi koji više mogu nego što znaju (kada bi im barem okruženje bilo pametno). Poli čari nas neće prevari samo onda kada ćemo vjerova da su odabrali najgori od ponuđenih prijedloga, ali to trebamo zna prepozna . Njihova savit-ljivost i prevrtljivost je neizmjerna pa svoje stavove mogu ukomponira pod bilo koju potrebnu ideološku ili dnevnopoli čku parabolu koju transformiraju po želji, u sinklinalu ili an klinalu.

Neki dan sam čuo od znanca Cinika da se mnogi poli čari ne moraju brinu o svojoj budućnos jer imaju prošlos za barem još jedan lagodan život. Oni se ne brinu previše o svojoj rastrošno-s državnim novcem, izgubili su kriterije, misle da sve mogu u interesu svoje visoke misije jer su izvanserijske ličnos , a takvi izuzetni ljudi, naravno, imaju pravo na izvanserijske privilegije i na

238


ne pične činidbe i reakcije. Sve to opravdavaju takozvanim napoleonskim principom: posebni ljudi trebaju ima i posebna prava, pa makar se ona kosila i s moralom i pravnim normama. Važni su jedino njihovi veliki rezulta , a narodu je sve teže. Mnogi iz diplomatskih predstavni-štava nisu prodali ili izvezli ništa od naših proizvoda ili usluga jer se opravdavaju da je njihova dužnost samo da naprave okvir za kontakte privrednika. Poslije se vidi da u zemlje gdje su bili veleposlanici ili drugi dužnosnici ništa ozbiljno nije prodano, ali se zato i dalje sve više uvozi.

Poli ka uglavnom treba one kojima se može manipulira , koji nemaju svoje mišljenje. Ve-ćina poli čara pogrešno misli da bi demokracija bila savršena samo da se narod ne miješa. Skep k se u čudu pita zašto pojedine poli čke stranke ne dopuštaju svojim članovima da i ne znaju nešto što zaista ne mogu shva , nego ih njihove vođe dogmatski uvjeravaju da je to tako i da tako moraju glasova , čak i za ono što uopće ne razumiju ili nisu sigurni. To se zove defi cit unutar stranačke demokracije.

Ne treba pisa ili govori previše opširno poput poli čara, jer tada skribomani i brbljavci zlorabe pristojnost i strpljenje sugovornika ili čitatelja. Pisci, predavači, a osobito poli čari su katkada bez kriterija u vezi opširnos jer misle da su zabavni ili poučni, a u stvari su mučitelji i gnjavatori. Očekujemo govor, a oni samo pripovijedaju. Kod knjige i televizije ima spasa, može ih se zaklopi ili uze daljinski upravljač, čak i u Saboru se može u kafi ć ili se može dobro naspava , ali na mno-gim sastancima, okruglim s lovima, „panelkama“ ili predavanjima na kojima uzaludno čekamo izlaganje nekog pametnog, brbljavci uvijek pobjeđuju. Oni koji nisu koncizni i kratki u pisanju ili izlaganju kasne za vremenom vlas tog življenja i gubitnici su u konkurenciji s modernim trendom ponašanja i brzim načinom života. Nitko ne bi trebao čita silne sto ne stranica ili sluša mara-tonska izlaganja iz jednostavnog razloga što is ne, znanos , spoznaje i mudros ima malo.

Glavni zadatak civilnog društva je da prisile stranke na vlas i državu da zakonski ograniče samu sebe, da ih spriječe da ne određuju granicu naših razmišljanja i otkoče misli onih koji kod nadležnih idu tek samo zato da im se poklone i lupe petama. Za sada ne uspijevaju.

Poli čka borba je borba za moć, za vlast, za slavu, za privilegije, pa tek onda borba za do-movinu, za odgovornost i za izbjegavanje posljedica prethodnih promašaja. Zato su poli čki putovi, kao i oni Gospodnji beskonačni. Samo neupućenima nije jasno kako netko tko ima nekoliko stupnjeva nižu fakultetsku i znanstvenu kvalifi kaciju vlada doktorima znanos , do-kazanim gospodarstvenicima, vrhunskim umjetnicima i kulturnjacima. Njihov je problem i poniženje zašto si to dozvole i zašto su inferiorni.

Kod nas sport još uvijek previše ovisi o poli ci koji objek će se gradi , za koja natjecanja ćemo se kandidira i tko i što će se „forsira “. Na Zapadu, a već pomalo i u „tranziciji“ i na Istoku,

239

POLITIKA I SPORT

sport više ovisi o pojedinim tajkunima koji kupuju kompletne klubove. Kako navija za svoj gradski m u kojemu je većina stranih državljana, a europske „repke“ i klubovi se ponose, primjerice, stolnotenisačima iz Kine, nogometašima iz Brazila ili atle čarima iz Afrike.

Pragma k je davno čuo i zapisao: „Hitler je rekao da je u sportu važna rasa, Staljin da je presudna klasa, a danas je najvažnija kasa.“


Krleža je rekao (svi znamo): „Ako se ne baviš poli kom, poli ka će se bavi tobom.“ Poli- ka se uvijek bavi nama (ali i sama sobom), samo neka se najvažnije smjernice ne donose

tek na užim stranačkim sastancima, a sakrivaju iza stegovnih parlamentarnih odluka.

Korumpirani poli čari trebaju se sje da ih je besmrtni Dante virtualno strpao u osmi, skoro najgori krug Inferna i da su tamo njihovi kolege bili zarobljeni u rijeci vrele smole. Danas im je popularnije mjesto pritvor u Reme ncu, ali to nije dovoljno velika kazna jer su prljavi novac „zaradili“ ne samo za sebe nego i za svoje iduće generacije. Osim toga, kada i odu u zatvor, opet imaju privilegije o kojima sitni benigni lopovi ne mogu ni sanja , kao što je potvrđeno u praksi.

Robert Seligman - specijalnost konj s hvataljkama. Autor: Nils B. Bohl- Zlatna medalja na Svjetskom kupu 2005. i 2006.

- Zlatna medalja na Univerzijadi 2005.

240


Antun Šafarić, mr. sc. sa svjetskim prvakom Žarkom Dolinarom, nositeljem triju doktorskih tula (jedinstveni rekord) i najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća.

241

STOLNI TENIS

STOLNI TENIS

242

Antun Šafarić - STOLNI TENIS

Karakteris čan Šurbekov servis

243

UNAPREĐENJE IGRE

25. UNAPREĐENJE IGRE25.1. Općenito

Griješe svi oni koji misle da je u bilo kojem sportu (ili u znanos ) sve završeno i da napredak nije više moguć. Ne radi se samo o promjeni pravila ili rekvizita, već o napretku koji nam pružaju spoznaje ili dokazane provjere. Ne treba vjerova dogma cima u sportu, „hermeneu cima“ i „egzege ma“ koji tumače da ne treba ništa novo uči , da se sve već zna i da bez razmišljanja samo treba provodi već naučeno i ono što je do sada napisano i viđeno. To je fosilizacija igre koju nam nameću „teretni“ bezidejni treneri i stručni stožeri. Samorodni fantazis i imagina- vci mogu izdići igru na višu razinu nego što to kruta ins tucionalizirana i fosilizirana pravila

dopuštaju. Za takve krea vce je grijeh svaka radoznalost prema novim spoznajama i svježim idejama. Itekako ima mjesta za napredak i razvoj svakog pojedinog sporta, a i pojedinca koji sudjeluje u njemu. Na prvom mjestu djelomično mislim na fi zička poboljšanja jer tu postoje ograničenja. Na stručnom treningu, kao operatoru transformacije, mijenjamo čovjeka na bolje. Pretpostavljamo da smo ga na bazičnim pripremama podigli na zadovoljavajuće komparabilnu razinu eksplozivnu i repe vnu snagu, brzinu, kapacitet pluća, kardiovaskularni sustav i loko-motoriku pripremili za napore i neizbježne povrede. Is na je da nikada nitko neće moći trča ili pliva sto metara u jednoj sekundi, ali psiha i „glava“ nisu ni približno istraženi ni iskorišteni, posebno ne u sportovima koji se ne suprotstavljaju sili teži ili gravitaciji. U sportovima koji su pojedinačne ili kolek vne „igre“ mogućnos su gotovo neograničene. Takav napredak neće bi moguć kod sportova koje ograničavaju fi zički zakoni. Kada se pojedini rekordi neće moći ruši po 50 i više godina, postat će dosadni ili nezanimljivi, samo zato što se pojavio neki prirodni fenomen od 150 kg mišićne mase i visine od 2,5 m (a to će se kad-tad dogodi ) koji će baci kuglu preko 30 metara. Borba za srebrnu medalju neće bi atrak vna.

Sportske igre će se svakako poboljša pomicanjem fi zičkih mogućnos i jačanjem psihičke stabilnos . Naravno, samo uz sistematski rad na duže staze. Trošenje fi zičke snage također ima svojih granica, pogotovo na dužim turnirima ili zahtjevnijim sportskim susre ma ili na kondicij-skim pripremama. S vlas tom energijom također treba postupa štedljivo, bolje reći racional-no. Ne trebamo se uvijek troši bez koris da ne „ubijamo“ već gotovi kadaver. Ne smijemo ni hibernira kao u polusnu jer to lako prelazi u naviku, a nije pošteno ni podcjenjiva pro vnika. Taj smišljeni raspored kojim se ne rasipa nego čuva snaga zove se ekonomija tjelesne energije. Tada ćemo se moći „razgoropadi “ sačuvanom snagom na najvažnijeg pro vnika onda kada će to bi najpotrebnije. U mnogim fazama sportskog susreta moguće je iscrpljiva pro vnika, a da on ne pos gne cilj. Nasrtljiva i neracionalna energija nije korisna. Griješe mnogi treneri i igrači koji is m ubitačnim tempom opterećuju jelo i psihu dugi niz godina.

244


Cjelodnevni ili višednevni turniri zah jevaju dodatne, specifi čne, stručne fi zičke i psihičke pripreme koji će ih kapaci ra da zadrže znanje i dugotrajniju svježinu. Unatoč tome, velike turnire očekujemo s nestrpljenjem, baš kao i velike blagdane. Oni usmjeravaju i određuju ritam našeg života i predstavljaju nezamjenjivo tjelesno i duševno uzbuđenje, uz ak viranje velikih tenzija i doživljavanje nezaboravnih emocija u gotovo nadnaravnoj zbilji. Uspjeli tur-niri i velika natjecanja prostrani su rezervoari naših tjelesnih i psihičkih napitaka s kojima se ponovo osvježavamo i mo viramo za još veće sportske napore i rezultate. Ne dozvolimo da nas početak turnira dočeka nespremne kao što nas iz letargije iznenađuje zakašnjela budilica. Idemo napredova .

Refl eks se može poboljša treningom, a lako ga je kontrolira „Žiginim štapom“. Poznato je da je naša generacija stolnotenisača imala na objek vnom mjerenju refl eksa uvjerljivo najbolje rezultate, ispred svih sportaša. Među njima su bile i mnoge svjetske klase: ruko-metni vratari, prvaci u borilačkim vješ nama i slično. Refl eks se posebno može trenira žongliranjem s dvije ili tri lop ce, hvatanjem ispuštenih novčanica (kada nam je netko drugi pušta između palca i kažiprsta), tehniciranjem lopte na nozi ili na glavi, itd. Refl eks je važan jer ćemo prema njemu odredi koncepciju igre. Ako je netko sporijeg refl eksa, neće bi uspješan bloker (štoper), igrač blizu stola ili igrač na mreži, vratar i slično.

Stolnoteniske lop ce koje napadač upućuje brzim reketom prelete tri metra (malo više od dužine stola) za svega 0,6 sekundi. Važno je da igrač reagira već za manje od 0,1 sekunde kako bi na vrijeme mogao kvalitetno vra lop cu. U znanos o sportu neizbježno je una-pređiva brzinu reagiranja, brzinu zamaha ruku i hitru, ali op malnu postavu nogu. Brzina ruku se može vježba u pripremnom razdoblju opterećenjem ručnog zgloba posebnim utegom i serijskim situacijskim potezima vjernim stvarnim pokre ma. Dobro je i ubrzano kruženje ruke u ramenu u pravcu spina. Pri tome je važno da šaka bude zatvorena da se spriječi nasijedanje krvi u prste.

Brzina se pos že maksimalnim skraćenjem poteza tako da je ipak dovoljno tehnički ispravan. Sve što je suvišno u pokretu i potezu treba reducira i konačno potpuno odbaci . Promjene zato moraju uslijedi na vrijeme, pod čvrstom rukom stručnijih i iskusnijih.

Već nakon prve selekcije jako je bitno uskladi ciljeve, zahtjeve i mogućnos na relaciji klub, igrač, trener, roditelji, škola. To nije lako, ali ako svatko vuče na svoju stranu, napretka neće bi . Svi trebaju vjerova jedni drugima. Osobito se mora vjerova treneru. Bolesnik koji ne vjeruje liječniku, ne može ozdravi . Liječnik koji ne vjeruje bolesniku, ne može ga ozdravi .

245

UNAPREĐENJE IGRE

25.2. Serviranje i vraćanje servisa (Serve execu on and receiving serves)

Najbrže se može unaprijedi ili poboljša igru ako se svlada izvođenje nekoliko efi kasnih trik servisa i ak vno vraćanje pro vničkih. Upravo su na području servisa stari ukopani međaši koje moramo pomaknu kako bi se oslobodio prostor za napredak. Najbolje servise koje imamo u svom inventaru trebamo najčešće upotrijebi u prijelomnim trenutcima, a to su uglavnom početak i sam kraj igre. Ako naučimo dobro vra ili napas pro vnički servis, brzina napretka će bi još oči ja. Kod servisa je bitno pravilno izbacivanje lop ce, kontakt s lop com na pravoj visini i na pravoj udaljenos od stola i jaka rotacija lop ce koja se uglav-nom pos že zglobom. Izuzetno kratki servisi k iza mrežice i izuzetno brzi dugački servisi k uz zadnju liniju stola omogućuju da se odmah dobije poen ili se pripremi za „napad na treću loptu“ (third ball a ack). Svi vrhunski svjetski treneri se slažu: „Long serves near the line or short serves near the net are most eff ec ve ones.“ Odabir mjesta na koje upu servis, od-nosno mjesta odakle se upućuje servis, u „singlu“ se odigrava uglavnom s krajnje „bekend“ strane kako bi vraćenu lop cu mogli odigra „forhendom“. Važne su dobre gume na reketu koje snažno vuku (ili zavaravanje s drugom stranom reketa na kojoj je drukčiji materijal), a najvažnije je da naučimo gotovo is potez, no da su različite rotacije koje pro vnik ne može primije zbog sporos oka. To je drugi važan faktor kod serviranja. Podsjećamo na naoko is pokret kod servisa „šarmera i roman čara“ A. S pančića s „bekend“ stranom, a ipak je lopta imala različite rotacije koje je znao vješto prikriva kod kontakta reketa s lop com sa svojom slobodnom desnom rukom (bio je ljevak). No sadašnja pravila to ne dopuštaju.

Penholder držanje reketa (asian grip) omogućava veću gibljivost (fl eksibilnost) ručnog zglo-ba nego klasični europski grip. Zbog toga europski igrači kod serviranja mijenjaju položaj svojih najvažnijih prs ju, palca i kažiprsta kod obuhvata drške reketa (between the thumb and forefi nger) radi što veće amplitude kretanja reketa. Također je važna snaga zgloba. Stolnotenisačima fi zički mnogo jači nisu mogli svinu ruku samo zato što je naš zglob bio mnogo jači zbog svakodnevnog treninga.

Kombinacijom servisa „bekend“ ili „forhend“ stranom reketa s rotacijom, brzinom i dužinom te odabirom na koje pro vnikovo mjesto će pas lop ca se pos že gotovo bezgranično mnogo varijacija i bogatstvo raznih servisa (što kod tenisa nije moguće jer dobar servis ovisi samo o brzini i mjestu na koje će pas lopta i ničemu više).

Bitna je također i visina izbačene lop ce budući da pro vnik ins nk vno pogleda njezin let. Kod visoko izbačene lop ce pos že se veća brzina „serve“, a pro vnik teže može odredi količinu ro-tacije. Onaj tko to svlada, omogućuje pravu sportsku gozbu svima koji se razumiju u stolni tenis.

246


Vrhunski serveri biraju kojim dijelom reketa će udari lop cu. Ako je kontakt reketa s lop com bio pri vrhu reketa, pos že se veća brzina jer je amplituda veća. Ako se kontakt ostvari blizu drške reketa, lop ca će pri istom zamahu sporije putova , a i rotacija će bi manja radi manje amplitu-de. Dakle, veća ili manja rotacija „serve“ ovisi i o tome s kojim dijelom reketa smo servirali.

Pro vnika također možemo zavara i nastavkom pokreta reketa i ruke nakon kontakta s lop -com. Mnogi primatelji „serve“ procjenjuju jačinu rotacije gledajući gdje je završio reket nakon „serve“. Ako je reket dolje nisko, radi se o rezanoj, donjoj rotaciji, a ako je reket podignut gore, tada se radi o „fl ah servi“ bez rotacije ili s malom rotacijom. Među m, kod dugačkih pokreta ruke i reketa nakon serviranja treba procijeni možemo li se vra brzo u osnovni položaj radi sljedećeg poteza za koji moramo bi spremni. Kvaliteta postraničnog pokreta (aside movement) kod „serve“ ipak igra najvažniju uloga kod serviranja. Taj pokret kod vrhunskog servera mora bi britak poput najjačeg golf udarca, a brži od vrhunskog „šibicara“ (na jakuševačkom sajmu).

Znamo da ćemo pro vniku koji je blizu stola posla brzu dugačku „servu“, a onomu koji je dalje od stola upu t ćemo kratku „servu“. Naravno, osim u slučaju kada želimo iznenadi . Jednostavni su i djelotvorni savje kako da ne gubimo poene na svojim servisima jer je to najveća glupost koju možemo učini budući da pro vnik ništa ne radi, a broje mu se poeni zbog naše promašene „serve“. Evo zašto:

Kod izvođenja servisa se često događa da server lop cu nabije u svoj najbliži osnovni rub stola i tako izgubi poen „bez zrna baruta“ za koji pro vnik nije ni malo zaslužan jer lop ca do njega nije ni došla. Kod serviranja se ne smije staja predaleko od stola jer postoji opasnost da se udari u svoj rub stola pa uopće nema izgleda da lop ca prijeđe na naše, a kamoli na pro vničko polje. To je najčešća greška kod serviranja. Mnogo je rjeđa pogreška da lop ca preskoči cijeli stol i izađe preko pro vničkog polja. Nema mnogo pogrešaka na način da se vlas servis pošalje u mrežu.

Kod vraćanja servisa (receiving serves) je dobro zapam i do automa zma izvodi sljedeće radnje: treba zapam da je vraćanje servisa jednako važno kao i serviranje pa mu treba posve jednako toliko vremena na treningu i ugrijavanju prije meča. Ako je igrač napadač, tada se treba postavi na sredinu „bekend“ polja tako da što bolje može napas što više pro vničkih servisa „forhendom“, koji je važniji udarac, a u cilju preuzimanja inicija ve. U očekivanju servisa, igrač se treba lagano pognu u osnovnom stavu, zapet kao strijela, vrhom reketa u pravcu srednje crte stola polagano se njiha u stranu, stopalima malo raširenijim od ramena, nikada s težištem jela na petama. Vrhunski igrači u očekivanju servisa imaju osebujne, mekane i pažljivo odabrane kretnje, kao da stoje u staklani prepunoj nevidljivog skupocjenog kristala. To je samo da se pro vnik zavara i uspava. Kada igrač „pročita“ kakvu rotaciju ima servis, tada eksplodira i munjevito bljesne – kao vrhunski sprinter sa starta.

247

UNAPREĐENJE IGRE

Ako je pro vnički servis dugačak, odnosno odskok lop ce ide izvan zadnje ili bočnih linija stola, odmah ga treba napas „spinom“ i lop cu po mogućnos posla na poziciju pro vni-ka do koje treba dva ili više koraka. Naravno da je efi kasniji „spin“ koji se izvodi i uz pomoć „fi nte“ cijelim jelom, tako da se jelom krene na lijevu stranu, a lop cu upu na desno (za ljevake obratno). Na dobro izvedeni servis sigurnije je odgovori visokim „spinom“ u luku, tanko poput sunčeve zrake, ali što bržim zamahom „liznu “ lop cu (igrači bilijara imaju izraz: francuskim „lizom“). Brzi zatvoreni „spin“ je riskantno izves kao odgovor na kratki servis zbog prepreke koju stvara rub stola putanji reketa prema naprijed.

Slabije izvedeni servis treba bez milos poen ra ili odgovori brzim, zatvorenim spinom. Ako je servis kratak, a prepoznali smo rotaciju, napada se „fl ipom“ (fl ick return), što dublje na pro vnikovo manje pokriveno polje ili na njegovu slabiju stranu, budući da je server kod kratkog servisa blizu stola. Samo pravi tehničari vraćaju kratki servis još kraćim niskim „riternom“ k iza mrežice.

Ako je pro vnički servis izuzetno kratak, a rotacija nije „pročitana“, vraća se kratkim tvrdim rezom („slajsom“) na sredinu stola, jer nismo sigurni vuče li rotacija na desno ili lijevo. Ne treba odmah vraća jako ro rani servis vraća i prenaglo. Nakon što je lop ca tek započela uspon, slobodno pus mo da se rotacija malo uspori, a ostat će nam više vremena za pro-cjenu kakva nam rotacija dolazi i kamo upu povratnu loptu.

Na dugačke i brze servise iznenađenja, bez obzira na koju stranu idu, treba se brzo op mal-no postavi i svakako ih napas , a nikako i nikada ne vraća rezanom loptom. Jasno je da će lovac „odreza “ takav servis budući da inače stoji dalje od stola, a za lovca ni najbolji servisi ne smiju bi veći problem za vraćanje, zato što oni imaju sporije obloge na reketu i zato što si mogu dozvoli da vrate servis i malo višom loptom i bilo kuda jer će sljedeću lop cu zna i moći vra defenzivnim potezom udaljenijim od stola.

Ne zaboravimo da je kod koncentriranog i uvježbanog igrača servis veliki kapital i zaliha ne-potrošive energije i mogućnos . Samo kod servisa u vlas tom jelu i vlas tom umu imamo pod kontrolom sve tri faze: naponsku, izvršnu i završnu - vidimo dolazi li odmah do rezultata ako nam pro vnik ne vra servis ili nam je naša „serva“ tek pripremila poen ranje. Najgore što nam se može dogodi je ako pro vnik poen ra na naš servis.

Kod vraćanja servisa je najvažnije budno promatra i uoči trenutak kontakta reketa igrača koji servira s lop com, odnosno u kojem pravcu se nastavio kreta reket nakon udarca. Tako ćemo točno otkri kamo vuče rotacija i radi li se o rezanoj ili „fl ah“ lop ci. Pri tome se ne smijemo da prevari i zapam samo položaj gdje je pro vnički reket završio svoju puta-

248


nju, već je odlučujući pravac reketa u trenutku kontakta s lop com jer pro vnik, primjerice, može odigra rezani servis s donjom rotacijom, ali poslije kontakta može fi ngira kao da se radi o gornjoj rotaciji ili „fl ah“ servisu.

U „doublu“ (parovima) je moguć mnogo manji izbor servisa, već i zbog toga što se može servi-ra samo na jednu polovicu stola. Tehnika serviranja je ista kao i u „singlu“. Najdjelotvorniji je i najčešće izvođen kratki, niski servis k iza mrežice, ali što bliže srednjoj cr . Jasno je da je kod takvih kratkih servisa vrlo teško izves jaku rotaciju za koju je potreban snažan i brz kontakt s lop- com. Kada u paru servira dešnjak (right handers), učinkovi je je da servira „forhend“ stranom

reketa jer lakše iskoči na lijevu stranu stola da se što prije dokopa igre „forhendom“. Ako servira „bekend“ stranom reketa, server je već postavljen više na desnu stranu, a i inercija zamaha ga odvlači udesno što otežava povrat na lijevu stranu stola, što je cilj, budući da se s te strane bolje kontrolira cijeli stol „forhendom“ kao glavnim udarcem. Kada ljevak prima servis u „doublu“, treba sta sasvim izvan desne strane stola, na poziciju odakle može poen ra odmah izravno ili stvori veliku prednost za suigrača. Očito je da se baš kod primanja servisa vidi najveća prednost parova koji imaju ljevaka (le handers). U igri parova treba nastoja servira vrlo kratko uz srednju crtu ili treba servira brzu dugačku „servu“. Treba ima na umu da je pregledom snimki sta s čki dokazano da su u „dublu“ vrlo učinkovite brze dugačke ro rane serve, a to nije slučaj u singlu.

Ne treba zaboravi da je u stolnom tenisu (i tenisu) najvažnije serviranje i vraćanje servisa, a to se uporno zaboravlja, izbjegava i premalo se vježba. Servis i vraćanje servisa se ne može izbjeći jer se to najčešće događa. Tek poslije toga je tek važno svlada drugu loptu, treća se puno manje igra, a četvrta lopta je u modernoj igri napadač pro v napadača goto-vo rijetkost. To omogućavaju sadašnja pravila, u prvom redu rela vno niska mrežica ili još uvijek mala i prebrza lop ca koja ne pogoduje defanzivnim igračima. Zato rijetko dolazi do atrak vnih poena s više akrobatskih izmjena lop ca. IITF će bi prisiljen, prije ili kasnije, mijenja pravila s ciljem da se produži poen koji sada završava prerano, uglavnom u prva 2-3 poteza. Kod tenisa su izmjene lop puno duže, a publika to voli.

Dobri servisi se mogu i trebaju kopira , ali je ipak važno da svaki igrač pronađe svoje servise, sa svojim idejama. Upravo se kvaliteta uma manifes ra u idejama. Ideje su putokazi i svje-tlost uma, rasvjetljavaju nam put. Ako igrač ne može izmisli sasvim novi servis, tada treba modifi cira neki „posuđeni“ koji najviše odgovara njemu i njegovom reketu.

Samo najveća koncentracija i iskustvo otkrit će kuda „vuče“ rotacija servisa i kako se vraća dobar servis. Obratno, poslije servisa igrač mora ima veliku prednost i pro vnik ne smije zna kamo i koliko vuče njegov servis. Kada igrač servira, sve je u njegovim rukama. Može se pripremi , odahnu , izabra stranu reketa, odredište lop ce, a pro vnik mora čeka

249

UNAPREĐENJE IGRE

samo njegovu „milost“ jer nikada ne može zna kakav će servis u zadnji čas izves .

Kod serviranja je važno da se reket drži lepršavo, gotovo labavo, tako da je moguće ručni zglob, a i lakat, pokreta na sve strane što većim amplitudama. Na taj način se mogu izves jake i različite rotacije („felševi“). Velika pokretljivost zgloba i lakta omogućuju „trik serve“ kod kojih je potez samo naizgled is , ali se ipak radi o različi m rotacijama. Oko je presporo, baš kao kad gledamo mađioničara, da bismo primije li dobro izveden servis. U prednos su kod primanja servisa oni koji mogu točno uoči kamo ide reket odmah nakon dodira s lop com. Naime, kamo ide reket, tamo vuče i rotacija.

Uvijek ispod oka treba pogleda gdje se pro vnik nalazi (periferno gledanje). Ako je preblizu stola, uglavnom je uspješan dugi servis na nepokriveno mjesto, i obratno: ako je dalje od stola, tada je bolji kratki servis. Kratki servisi su puno efi kasniji. Nema vrhunskog igrača, pa ni solidnog, koji nije svladao nekoliko dobrih najkraćih servisa. Kratak servis znači da lop ca pada odmah iza mrežice, najdalje 27 cm, i to nisko iznad mrežice, da ima što niži odskok. Zato točka sudara reketa i lop ce kod servisa ne smije bi iznad visine mrežice. Osim toga, cilj je da lop ca pada što bliže srednjoj cr stola. Ako je čak i kratka „serva“, ali lop ca odskoči sa strane izvan stola, opet nije dobra jer se može napas raznim udarcima (side spinom i sl.). Poslije kratkog, jako ro ranog servisa igrač će uvijek ima prednost ili će čak odmah dobi poen.

Ako napadač ni nakon dvije ili tri godine ne može svlada efi kasno serviranje ili prihvat servisa, neka odabere neki drugi sport ili ga treba specijalizira za defenzivnog igrača. I lovci moraju ima druga specijalna znanja i osobite vješ ne. Svaki igrač treba izmisli i usavrši svoju osobitu „servu“ po kojoj se prepoznaje i razlikuje od drugih. Treba pus maš da djeluje. Nije slučajno da sam o servisima govorio odmah na početku.

In summa: „Spin“ je namjesnik „serve“, „zicer“ je nasljednik „spina“, a završni udarac (smash) je baš nik „zicera“. Onaj koga sluša servis i vraćanje servisa sigurno je u samom vrhu kvalitete.

CURIOSITAS I DESTILIRANE MISLI:

Za dobre servise potrebno je razvi gibljivost (fl eksibilnost) ručnog zgloba. Važno je po-s ći što veću amplitudu. Stariji igrači neka čuvaju zglobove mažući ih raznim gelovima i trošenjem kapsula na bazi školjki.

Stariji rekrea vci i veterani neka više vremena pri zagrijavanju i održavanju kondicije posvete rastezanju (streching).

250


Tamara Boroš, 3. mjesto na svijetskom prvenstvu 2003. u Parizu, zlatna medalja u igri parova na Europskom prvenstvu u Zagrebu 2002.,

tri zlatne medalje s europskih prvenstava u igri parova.

Zoran Primorac, sedmerostruki olimpijac. Osvajač srebrne olimpijske medalje u paru (Lupulesku). Srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva u mixu 1998.

Osvajač Svjetskog kupa 1993. u Kini i 1997. u Francuskoj. Prvak Europe u miksu 1994. Osvajač kupa Europe 1994. i 1996. Osvajač Europske lige prvaka 2001. i 2002.

Najbolji sportaš godine 1998. (Sportske novos ).

251

RAD NOGU FOOT WORK

26. RAD NOGU FOOT WORKŽivot znači i pretpostavlja živost i zato nitko ne voli „umrtvljene“ ljude jer više volimo dina-miku i brze pokrete cijelog jela, a osobito uživamo i cijenimo hitrost nogu. Dobar rad nogu ne vole ni „zavezane vreće“, a još manje ga vole „trupla“. Kada nekome baš dobro ne ide, obavezno se uz borilište čuju povici: „Noge, noge!“

Rad nogu je jedan od najvažnijih aspekata u svim sportovima, a posebno u stolnom tenisu. Vježbama na unapređenju rada nogu treba započe već u najranijim dobnim kategorijama. Ako se na početku steknu loše navike, kasnije će se teško ispravi koordinacija, agilnost i izdržljivost koje su izravno ovisne o radu nogu. Sportaši koji imaju slab rad nogu pokušavaju bezuspješno taj nedostatak ispravi raznim nekontroliranim rastezanjem i propinjanjem pri čemu dolazi do gubljenja balansa, do nestabilnos ili do teturanja do lop ce. Možemo ima najjači udarac, ali ako nismo op malno postavljeni, tada ćemo promašiva željeno mjesto. Poznato je da ni boksač ne može zada završni knock out udarac ako nije op malno postavljen tako da se cijela njegova težina, a ne samo snaga ruke, prenese na taj odlučujući udarac. Slično je i u stolnom tenisu i sličnim sportovima. Dobar rad nogu omogućuje nam da s gnemo brže do lop ce, da manje promašujemo, osobito u egzekuciji (zabijanju). Obratno, loš rad nogu daje prednost pro vniku, a nas stavlja na nemilost pro vnika. Dobar rad nogu omogućuje nam da poene dobivamo sa što manje potrošene snage i sa što manje udaraca. Također nam omogućuje da se više koncentriramo na gledanje lop ce i položaj pro vnika.

Naredbe za rad nogu, hodanje i trčanje idu iz glave, ali kontroliraju se pomoću ruku i ostatka jela. Akceleracija dolazi iz ruku, kao i dobar dio snage nogu. To je takozvana neurofi ziologija

kretanja. Čovjek se kreće prema zabilježenom neutralnom, genetskom nacrtu koji smo zadržali od pradavnih vremena. Dijete hoda četveronoške jer je naslijedilo živo njski nacrt, pradavnu matricu hodanja. Kada se podigne na noge, nacrt se ne gubi, po njemu dijete i dalje miče ruka-ma. To je saznanje kod stručnjaka promijenilo način treninga trčanja i rada nogu. Akceleracija lijeve ruke ubrzava desnu nogu i suprotno, desna ruka ubrzava lijevu nogu. Zamah ruke pojačava zamah noge suprotne strane. Zato je u sportovima u kojima se uglavnom igra jednom rukom (reket, bacačke atletske discipline) važno da slobodna ruka pomaže kretanju nogu, s zanju i op malnom postavljanju. U mnogim drugim sportovima je jedna ruka ili noga važnija od druge. Nikako uz jelo ili na bedru ne smije bi slobodna ruka bi , ne smije mirova ili slabo „radi “.

Problem je kod usklađivanja ruku i nogu kada se izvodi udarac iz trka pa je oslonac nepri-rodno na desnoj nozi, a igra se desnom rukom. To se također može uvježba da se zadrži ravnoteža. Osnovno pravilo (u sportovima s reke ma) je da se napravi prvi korak udesno

252


s desnom nogom ako dobivamo lop cu u tu stranu i ako stabilno stojimo. Zavisno od uda-ljenos igrača i lopte koriste se „šase“ koraci kod kraćih udaljenos , ali i dugi koraci, pa i skokovi ako je pro vnik loptu upu o daleko od nas. Bez dobre kondicije sve je uzaludno. Problem je u hedonis čkom pristupu koji je svima urođen u svakodnevnom životu, da ula-žemo samo onoliko napora koliko nam je minimalno potrebno. U vrhunskom sportu treba „inves ra “ u sebe mnogo više nego u ru nskom životu. Ako se igra, na primjer, sedam setova ili tri runde, is m intenzitetom moramo izdrža dvostruko više. Isto se odnosi i na turnire. U sportovima koji se igraju na vrijeme mora se izdrža barem 50% duže nego što traje utakmica. To se zove „prepokrivanje“. Ne smije se dogodi da se pojedinci vuku po terenu zadnjih petnaestak minuta „sporo kao magla“, a skokovi im budu sve niži, umjesto da u završnici daju sve više. Dobra kondicija otklanja nervozu i jača psihu.

Na treningu od samog početka treba ispravlja držanje i pokrete obje ruke, a ne samo one u kojima je reket. Pri tome je osnovno da se ruka kojom se ne igra ne drži već kod početnog stava prenisko, skoro na bedru ili visoko, skoro na prsima. Držanje jela je rezultat i nakupina evolucijom nataložene kulture držanja i odraza karaktera. Tijelo želi bi uspravno, a glava visoko zabačena, jer ih tako vodi kralježnica, ali borbenom stavu to ne koris , već koči snagu i skladno disanje. Elegantnim sportskim kretnjama, a osobito radom nogu, možemo sakri tjelesni nesklad, unutarnju tjeskobu i tremu.

Sve dok se igra lijevom nogom naprijed kod forhend spina neće bi problema, jer ta noga daje akceleraciju desnoj ruci, ali kada treba odigra iz trka, tada taj udarac treba posebno uvježbava zbog „urođenog biološkog nacrta“ pro v kojega se također moramo bori . Zato nije čudo kada se „križnom“ postavom nogu uspješno pogađa kod izvođenja udaraca iz trka. Lijeva noga je naprijed i to daje zamah desnoj ruci. Važna je, dakle, koordinacija kretanja i rada nogu s pokre ma ruku tako da se ta sinkronizacija dovede do automa zma, da se može misli na ostale elemente igre. To je kao u vožnji automobila: ne smijemo ima problema s naredbama koje izvršavaju ruke i noge (automa zam) tako da možemo najbolje reagira prema trenutačnom stanju u prometu.

Karakteris čni su položaji konjskih nogu na spomenicima. Primjerice spomenik banu Jelačiću u Zagrebu poznatog kipara Fernkorna iz Austrije. Noge konja su u sasvim prirodnom položaju kakav je kod svakog konja. Ispred zgrade Ujedinjenih naroda nalazi se rad našega Antuna Au-gus nčića čuveni konj iz najave Croa a fi lma koji ima sasvim drukčiji neprirodan, ali uvježbani hod. On ima postavu, odnosno raspored nogu kao krava, obje lijeve noge su mu naprijed, a desne su odostraga. Tako se taj konj i kreće, jer su se tako dresirali specijalni plemeni konji za osobite konjanike. Naravno, svrha je sasvim drukčija nego kod treninga sportaša, no to je dokaz da se poseban rad nogu može, naravno, još lakše uvježba i kod čovjeka.

253

RAD NOGU FOOT WORK

Ne bismo trebali igra i kreta se usporeno kao u „ jesnim trapericama“ ili u „prema-loj obući“. Trebamo se oslobodi i pokrenu noge u „nečemu lakšem, pokretljivijem“. Nekada je u istočnim zemljama trebalo nosi traperice kao znak pobune pro v režima i njegovog istočnoblokovskog sivila i barem se po tome razlikova od totalitarizma. Nama su traperice, pa makar i poderane, potrebne samo kao modni detalj. Dopus mo da nas ritam lopte, reketa i publike povuku za noge. Noge su život sportaša. Važno je da se mladima od samog početka ne dozvoli da igraju „rovovski“, kao da su usidreni, ukopani ili „ušančeni“ na jednom mjestu. Lanac koji drži sidro treba što prije presjeći. Svi se slažu da sport kroji najljepše noge, a i to je važno. Većina mudrih pregovarača je najprije pogledala tuđe noge i ako su one u redu, tek tada su nastavili pregovara s glavom. Znaju da su ljepota i brzina nogu odraz ne samo gene ke i slučaja već i upornos , stručnog i sustavnog rada. Točno je i da je dobrota samo zrcalo ljepote, ali samo one koja je stvorena upornim i strpljivim radom.

Rad nogu se može uspješno poboljša vježbama s vijačom preskakivanjem konopca kojega sami okrećemo rukama preko sebe, raznim brzinama i raznim varijantama. Učinkovi su i skokovi uz stepenice s dvije i s jednom nogom pod dodatnim opterećenjem. Djelotvorni su i serije short run - kratkih trčanja na svega nekoliko metara, naprijed i nazad. Serije spuštanja i dizanja na samo jednoj, pa na drugoj nozi, obaveza je bez koje ne smiju bi završene bazične pripreme. Uostalom, sve te vježbe davno smo apsolvirali, treba ih samo zna u pravo vrijeme dozira i održava kasnije stečenu kondiciju.

Rad nogu treba trenira i izvan stola, na slobodnom prostoru. Djelotvorne su sljedeće vježbe: 1. skakanje preko položenog štapa na podlozi naprijed – nazad i bočno preskaki-vanje štapa jednom pa za m s dvije noge. Vježbe se izvode u sve bržem ritmu tako da se sačuva ravnoteža. Broj ponavljanja ovisi o uzrastu, o fazi priprema i željenom tempiranju forme za određene turnire; 2. postavimo na tlo desetak štapova (ili drugih prepreka) i preskačemo ih bočno (sideway), istovremeno s dvije pa za m s jednom nogom, najprije polako, a za m u što bržem ritmu, zadržavajući pri tome ravnotežu. Preskače se lijevom nogom naprijed i u drugoj varijan desnom nogom prema naprijed; 3. Iste prepreke se preskaču lijevom pa za m samo desnom nogom prema naprijed i unazad. Sljedeća va-rijanta je da se prepreke doslovce pretrčavaju s m da se u početku postavimo bočno uz prvu prepreku lijevom nogom, a skakanje (trčanje) preko prve prepreke započnemo desnom nogom, drugu prepreku preskačemo lijevom nogom, za m sljedeću desnom i tako do kraja. Kod toga pazi na slobodno i prirodno kretanje ruku budući da se jelo zakreće. Razmak između prepreka treba prilagodi zavisno od uzrasta i spremnos poje-dinih skupina vježbača.

254


CURIOSITAS I DESTILIRANE MISLI:

Tko ima dobar rad nogu, ne bori se ni na prs ma ni na petama (osim u iznimnim situaci-jama), nego se kreće stabilno i čvrsto stopalima na podnoj podlozi. Ne smije bi usiljenog neprirodnog držanja, ne naginje se nepotrebno unazad. Čak i u izmacima i varkama nastoji održa ravnotežu, pokretljivost i stabilnost.

Vježba „ tranja“ (tehniciranja) loptom na jednoj nozi da ne padne na tlo preko suću puta dokaz je da netko ima čvrste noge, dobru koncentraciju, izvrsnu koordinaciju i upornost. Djelotvorno je i žongliranje s dvije noge, za m prebacivanje na glavu i druge varijante. Bitno je da lopta ne padne na tlo u vremenu kraćem od pola sata. Vrsta lopte nije bitna, ali je prikladnija ona koja je što lakša, otprilike rukometnih dimenzija.

Brzina je važna u sportu. Znamo li koliko brzo bismo s gli kroz zamišljeni tunel prokopan ispod zemlje od bilo kojeg drugog grada na Zemlji na suprotnoj strani našeg planeta? Uvi-jek bismo putovali 42 minute, bez obzira putujemo li od Osla do Sidneya, New Yorka do Tokija. Tako je zahvaljujući sili gravitacije. Ako bismo se željeli ote sili gravitacije, morali bismo letje najmanje 11 km u sekundi ili oko 40.000 km na sat. Poslije te brzine više se ne bismo mogli vra na Zemlju bez pomoći neke druge energije. Sportaši, ne budite baš toliko brzi da nam ne pobjegnete s prelijepe Zemlje!

Kolika je “brzina bijega” da bi neka letjelica napus la Zemljino okruženje i u nepovrat od-letjela u svemir? Potrebno je da le najmanje 11,2 kilometra u sekundi. Uz lansirnu brzinu od točno 7,9 km/s satelit će potpuno obići Zemlju i nastavi kruži po istoj putanji zato što su se izjednačile sila teža s centrifugalnom točkom pa se drže u ravnoteži. U drugom slučaju je potrebno da se ispali vodoravno, usporedno s površinom Zemlje.

D. Šurbek je bio fi zički najspremniji sportaš u Europi prema objek vnim mjerenjima kinezio-loških fakulteta.

255

KAKO I KAMO GLEDATI LOPTICU I PROTIVNIKA?

27. KAKO I KAMO GLEDATI LOPTICU I PROTIVNIKA?Iako je stolni tenis najbrži i najdinamičniji sport ipak ima u većini slučajeva vremena da se pažljivo gleda u lop cu kako ne bi došlo do kardinalnih i nepotrebnih grešaka u čisto mirnim dijelovima poena. Zašto neki često promašuju cijele lop ce a da ih uopće nisu ni dodirnuli reketom, kao da dobro ne vide ili kao da je reket šupalj, a ne radi se o snažno poen ranoj lop ci pro vnika? To spada u jako velike greške jer nismo ni blizu cilja. Osim toga, pro vnik dobiva poene bez napora. To je čis , boga poklon kojim nepotrebno čas mo suparnika. Da bi se izbjegle te trivijalne i banalne greške čak i oni koji imaju dobar dar opažanja trebaju obra pažnju na sljedeće:

Mora se fokusirano pra let lop ce i kontakt s reketom sve do potpuno izvedenog pro- vnikovog servisa. Pro vnik se gleda tek periferno, „ispod oka“ da se vidi njegov položaj

i eventualna slabost u pokrivanju njegovog polja. Koncentrirani igrač ima dosta vremena pogleda pro vnikov kontakt reketa i lop ce i odluči se sa kojom stranom reketa i kakvom rotacijom i snagom će vra ili napas „servu“.

Kod kontri se ne smije gleda izravno u lop cu i u svoj reket. Treba gleda mjesto na koje će se upu lop ca. Nema vremena da u brzoj kontri, kada smo blizu stola, gledamo u lop cu. S druge strane, nema bojazni, ako gledamo na mjesto na koje ćeš upu lop cu, da će nas pro vnik „pročita “. Takvo promatranje lop ce igrač mora usvaja i automatski odigrava od početničkih dana.

Ako vučemo spin, tada treba gleda izravno u lop cu, „u oči“, jer ju je tako najlakše pogodi tankim „štrajfom“. Na taj način se pos že najjača rotacija i ne događa se da se promašuje cijela lop ca. Istovremeno se periferno, ispod oka, pogleda silueta pro vnikove pozicije tako da se spin pošalje tamo gdje se pro vnik najmanje nada. Drugi razlog zašto treba gleda izravno u lop cu kod spina je taj što vidimo kakva je rotacija došla od pro vnika. To je po-sebno važno kod pro vnika s različi m oblogama na reketu. Zato ni mi ne upotrebljavajmo alate, odnosno opremu iz prošlog milenija jer smo već dugo u dvadeset i prvom stoljeću.

Kod „pimpla“ se također gleda izravno i vrlo pažljivo u lop cu, a pro vnik se vidi ispod oka.

Iz iskustva znamo gdje se nalazi mrežica. Oštro oko čak vidi kakve brzine je rotacija. Kao što je govorio A. S pančić: „Ako barem malo nazirem ‘štambilj’, odnosno marku lop ce, tada se radi o sporoj rotaciji ili o ‘fl ah’ lop ci, a ako se ništa ne vidi, tada je rotacija vrlo jaka.“

256


Mnogi talen su propali jer nikada nisu naučili gdje treba gleda kod različi h „returna“ pro vnika, a pogotovo zato što nisu budno pra li na potez i završni položaj reketa kada pro vnik servira.

Trebamo se nauči gleda „periferno“. Svako intelektualno gledanje treba bi kao i kod astronoma, gleda malo iskosa, sa strane, ispod oka, da se ne otkrijemo i da nam to ne zasmeta. Kao kada mijenjamo žarulju - ne treba gleda ravno u nju jer ćemo manje vidje nego kada gledamo s izvjesnim odmakom. Gledanje i vid nam omogućuju više spoznaja i uočavanja razlika od svih drugih osje la, samo je pitanje znamo li taj dar uvijek najbolje isko-ris . Nevježama promakne mnogo toga, drugi vide tek percepciju, a samo koncentrirani umješnici i iskusnici vide pravu is nu jer znaju uzroke, a drugi ne.

Moramo poš va i volje svoj reket i zajedničku lop cu, ali i pro vnički reket prema čijim potezima moramo bi pažljivi. Naučimo se prepoznava njegove znakove, osluškiva nje-gove zvukove i zna prima i odgovara njegovim porukama. Ne pazi na pro vnički reket bi bilo pogrešno kao kada bismo u šahu razmišljali samo o svojim, a ne i o pro vničkim potezima.

Pro vnički reket nikada ne treba zaboravi pregleda neposredno prije meča, da se vidi s kakvim gumama igra.

Ako se pro vnički igrač, koji će igra sljedeći meč, zagrijava iza leđa pro vnika s kojime se igra i na taj način dekoncentrira jer se gleda i njega, neka trener intervenira kod suca i upu igrača koji se zagrijava na neko drugo mjesto u dvorani.

257

KONCEPCIJA I TAKTIKA IGRE

28. KONCEPCIJA I TAKTIKA IGREKoncepcija je način igre za koji su se opredijelili natjecatelj ili par, primjerice, napadač, „defanzivac“ (obrambeni, lovac), „štoper“ (bloker), all round (svestrani) igrač itd. Premda ne postoje dva iden čna pojedinca i dva potpuno jednaka načina igre kod pro vnika jer se razlikuju po stasu, fi zičkoj i psihičkoj spremi, reketu, opremi, s lu igre i ostalom, ipak je potrebno izabra osnovnu koncepciju i tak ku. Odabir koncepcije i prave formule igre je bitan tako da o tom izboru ovise mnoge igračke i klupske perspek ve i sudbine. Prak čne greške mogu se lakše ispravi vježbanjem, ali teorijske, misaone, odnosno koncepcijske i tak čke greške stvaraju dugotrajne probleme.

Tak ka je način ak vnos i djelovanja po unaprijed pripremljenom planu sa svrhom da pos gnemo nadmoć nad pro vnikom. Dobra tak ka stvara preduvjete kako bi kvaliteta pojedinaca ili ekipe došla do punog izražaja. Bit je da op malno iskoris mo tehničke, fi zičke i psihičke prednos našeg pojedinca ili ekipe pro v pro vnikovih najslabijih strana. Pri tome u obzir treba uze uvjete za igru, vrstu reketa, vrstu stolova i lop ca, način rasvjete, redo-slijed igranja, pa i kvalitetu suđenja i korištenje pravila igre. Uspješno provođenje tak ke, koncepcije ili strategije igre je ponajprije uvjetovano tehničkim znanjem, fi zičkom i psihič-kom pripremljenošću pojedinaca i ekipe. Izraz ima svoj korijen u grčkoj terminologiji – od stratos = vojska i agein = vodi , što je značilo vođenje vojske.

Dobrom tak kom igre možemo svlada jednako jakog, pa i jačeg pro vnika. Napoleon je rekao da se ne pobjeđuje samo vojskom, nego i strategijom. Ne pobjeđujemo samo dobrom koncepcijom (napadom, obranom ili opremom), nego i dobrom tak kom. Uz dobro izabranu tak ku uvijek je potrebna snažna mo vacija i volja za pobjedom, bez suvišnog respek ranja pro vnika jer pro vnik ima više slabos nego što se u prvi mah ili taj dan čini. Svaki se pos gnu rezultat mora mjeri veličinom suparnika.

Igrači uglavnom imaju dovoljno tehničkog znanja. Pod dobrom tehnikom se podrazumijevaju umijeća i vješ ne, skup racionalnih i estetskih poteza i pokreta koji igraču omogućuju efi kasnu igru, a gledateljima užitak. Pitanje je samo hoće li tehničko znanje na najbolji način zna , htje i moći iskoris onda kada je najvažnije, odnosno na natjecanju („Nije gazda tko riđana preže, već je gazda koji može vazda!“). Da, vazda, a osobito pro v jakih i visokorangiranih pro vnika koji su u formi, jer je tek tada pobjeda najvrjednija. Pobjeda nad psihički, fi zički i tehnički unaprijed deklasiranim i indisponiranim pro vnikom ne može stvori kod pobjednika pozi vne emocije zato što su taj meč i pro vnik bili samo fi kcija, pa takva pobjeda ostaje bez osobite cijene. Trebali bismo se veseli mečevima sa što jačim pro vnicima.

258


Koncepciju igre ćemo odredi vodeći računa i o psihofi zičkim izvorima pojedinaca koji bi tre-bao bi pronositelj vlas tog mentaliteta, osobne duševne krvi, svojeg urođenog klimatskog podneblja. Određivanje sebe i svrstavanje uz pojedinu koncepciju igre čvrsto bi trebalo bi vezano uz psihički kompleks i mentalni sklop svakog pojedinog natjecatelja. Teško ćemo, na primjer, Azijatu uspješno nametnu nordijski s l igre ili obratno. Postali bi otuđeni „stranci“ u vlas toj urođenoj imaginaciji. To bi bilo slično i neuspješno kao da su Maradonu ili Pelea razvijali kao tvrde i disciplinirane germanske braniče.

Važno je da se mladim igračima što prije odredi defi ni vna koncepcija, bez obzira na moguća lutanja, sazrijevanja, traženja i zablude. Ako će mu se svakih nekoliko godina mijenja kon-cepcija igre ili vrste reketa, tada je takva hibridnost veliki gubitak vremena. Potrebno je tek mijenja nijanse, ovisno o igračkoj evoluciji, ili izbjeći „zaleđivanje ili konzerviranje“ preživjele konfekcijske igre. Danas se, na žalost, koncepcije i tak ke kopiraju od „najboljih“, umjesto da se kreiraju svoje vlas te, jer igra može napredova , nije dovršena. Na žalost, postoji mnogo više koncepcija i tak ka nego teorija potvrđenih u praksi, previše neprovjerenih stavova, ali premalo stručnih teorema, previše selektora na tribinama i u medijima, a premalo dobrih rezultata izraslih na konformizmu specifi čnih uvjeta rada i mogućnos pojedinaca.

Ukratko, tak ka je plan kako ćemo pobijedi pro vničkog pojedinca, par ili ekipu. Da se ne zavaravamo, tak ka ne pomaže tamo gdje se radi o igračima ili ekipama koji se dokazano razlikuju u klasi. U stolnom tenisu naime nema izgleda da zadnji m na tabeli u uzvratnom susretu pobijedi vodeću ekipu, bez obzira gdje se igralo, ukoliko nastupaju u is m sastavima i nema velikih povreda ili boles . Među m, igrači i ekipe su svrstani u kategorije i stupnjeve natjecanja pa se najčešće međusobno natječu oni koji su po kvalite i rang-lis podjednaki. I tu je tak ka itekako važna.

Pro vniku treba nametnu svoj s l igre i usmjeri je u sebi povoljni jek. Kod ekipa isto tako ne trebaju uvijek igra rangirano najjači igrači. Bitno je da naš igrač ima kod pro vničke ekipe svoju „mušteriju“ koju redovito pobjeđuje zato što pro vniku ne odgovara igra našeg igrača. Bitna je i trenutačna forma i trenutačno zdravlje. Kod ekipa treba također vodi ra-čuna o tome tko je najspremniji odigra prvu i posljednju igru koje su psihički najzahtjevnije. Igrač koji ima najmanje kondicije treba ima veće stanke između nastupa nego što treba onome tko je fi zički bolje pripremljen. Trener također treba poznava način razmišljanja pro vničkog kolege kako bi dobro postavio redoslijed igranja. Tak čko nadmetanje počinje već i prije samog natjecanja.

Ako je moguće, našem obrambenom igraču treba osigura mekši stol, mekšu lop cu, dobro napetu mrežicu i dovoljno prostora za igru. Nije u redu da se ispod nogu stola neprimjetno

259


stave neprimjetno komadići gume ili kakvog elas čnog materijala kako bi odskok lop ce bio nešto slabiji. Nije ni svejedno na kakvoj podlozi u dvorani stoji stol. U psihološke igre spada i mogućnost da zagrijavamo jednog igrača, a nastupi sasvim drugi koji se zagrijavao u drugoj pomoćnoj dvorani.

Također nije ispravno nakon odabira lop ca neprimjetno ubaci svoju lop cu kojom se treniralo zadnje dane. Treba pazi da to pro vnici ne učine, što nije teško, budući da lop ca često pada i izvan arene.

Kod biranja servisa dobro je izabra da u odlučujućem dijelu zadnjeg seta naš igrač ima zadnje servise. Sve nabrojeno za naivne su tek beznačajne sitnice, ali „vrag leži u detalju“. Lakše je sjedi na vrhu planine nego na vrhu igle.

Kod izabiranja strana dobro je da naš igrač također bude okrenut prema svojem treneru u odlučujućem zadnjem dijelu seta kako bi mogli u kriznim trenucima komunicira , makar i dogovorenim signalima.

Ako nastupamo u „gerilskim“ uvje ma za igru, moramo primijeni i „gerilsku“ tak ku. Čak i na višim razinama natjecanja se događa da prije završnih natjecanja moramo nastupa uz lošiju rasvjetu, problema čnu podnu podlogu, agresivnu publiku, loše suce, neodgovarajući s l pro vnika i slično. Svemu tome se trebamo i moramo prilagodi i upotrijebi „gerilsku“ tak ku. Radije predlažem takvu tak ku, nego dosadnu „konfekcijsku“ kojom treneri i igrači opravdavaju igru u kojoj nema velikih grešaka, ali ni velikih rezultata, pa se zadovoljavaju tek solidnim uspjehom: „Nismo bitno griješili pa se ne trebamo ni opravdava .“ Zanemarili su najvažnije: da je sport atrakcija, rizik, iznenađenje i nadigravanje.

Osim pravovremenog me-outa dobro dođe ohrabrujući osmijeh trenera ili članova ekipe, kao i suges vna mimika i unaprijed dogovorene tajne šifre za komunikaciju.

Kod igre parova redoslijed treba postavlja tako da u zadnjem odlučujućem dijelu seta jači igrač igra pro v njihovog slabijeg. U mješovi m parovima u postavi svakako treba nastoja da na kraju meča kod odlučnih poena naš muški član igra pro v njihove žene. Izgleda jed-nostavno i logično, ali smo svjedoci da to mnogi zaborave. Kada igrači igraju parove, moraju bi jedna duša u dva jela. Igrač svom suigraču mora bi samo polovica jela u vlasništvu jedne psihe i istog razmišljanja.

Nije dovoljno da igrač ima elegantne i racionalne poteze i pokrete, čak ni da ima dobru koordinaciju i povezivanje svih elemenata i zauzima uvijek povoljan početni stav, ako nema

260


probojnost i sigurnost udarca, siguran i ak van „lov“ i dobru tak ku koja najmanje odgovara pro vniku. Problem je ipak u tome što nije dovoljno zna koje su najslabije strane pro v-nika ako naš igrač nije u mogućnos primijeni takvu protuigru zbog slabe tehnike, zbog nesigurnos , izdržljivos , nedovoljne upornos , krivog tempa ili ritma same igre, u poenu i jekom cijelog meča.

Općevažeće pravilo u tak ci je da su „bekend“ strane slabije od „forhenda“. Napadač treba visokim sigurnim spinovima po dubokoj „bekend“ strani ili u „lakat“ čeka visoku ili pogod-nu lop cu za poen ranje koje može bi na bilo koju stranu, samo neka je probojno. Visoki, lagani, ali jako ro rajući spinovi su pogodni jer su sigurniji, a ima i više vremena i predaha da se napadač pripremi za sljedeću lop cu. Lovcu treba kra više na „forhend“ jer je manja mogućnost da lovac zabije lop ce s „forhend“ strane koje su samo prividno lakše. Naime, za „bekend“ mu je dovoljan kraći potez koji je lakše izvediv kada se lovac vraća nad stol da bi poen rao. Naravno da to ne vrijedi ako lovac ima nezgodan materijal na „bekendu“ ili ako jedino zna zabija „forhendom“. Napadač treba sam odluči koju pro vničku oblogu reketa će češće isključi iz igre.

Tak ka i koncepcija se uvježbavaju i razrađuju prvenstveno na treningu, a kada počne meč, igra se ono što najbolje znamo, naravno, koristeći najslabije strane pro vnika. Moramo bi sigurni da to nisu samo prividno najslabije strane. Neki u zagrijavanju neće pokaza sve što znaju i u čemu su napredovali u zadnje vrijeme.

Treneri bi igračima trebali da savjet već i prije prvog seta jer se pro vnik mora pozna od ranije. Najbolji savjet je da naš igrač koris svoje najjače oružje pro v suparničkog naj-slabijeg, a to zna iskusan i stručan trener. Trener mora bi koncentriran i točno i anali čki secira pro vnikovu igru.

Posebna tak ka priprema se pro v unaprijed poznatog pro vnika koji već ima defi niran i izgrađen svoj s l igre, sa svim slabos ma i manama. U tom slučaju pronalaze se sparing partneri koji „glume“ budućeg pro vnika i odigravaju se potezi koji mu najmanje odgova-raju. Pro v posebnih materijala na reketu (obloga) treba uvježba odgovarajuću efi kasnu protuigru. Svi znamo da su najdeblje obloge i najbrže te da odgovaraju ofenzivnim igračima, dok tanje obloge više odgovaraju obrambenim igračima. Uporaba raznih an spin obloga i „trava“ mogu bi prividno korisna kod mlađih dobnih kategorija samo u početnim godinama kako bi se pos gli brži rezulta , dok vrhunski igrači ne koriste takve materijale zbog malog koefi cijenta trenja koji ne dozvoljava da se lop ca duže zadržava na površini reketa, što ne omogućava jake rotacije. Rat materijalima će se i dalje nastavi jer proizvođači opreme ne miruju, unatoč ograničavajućim pravilima.

261


Vrstu reketa treba uskladi i s temperamentom i osobnošću natjecatelja. Iako je reket jako važan, igrač je presudan. Ne treba zaboravi da kod svih obloga dolazi do uništa-vanja ili do zamora materijala pa ih je potrebno na vrijeme mijenja . Iskusni znaju kada je potrebno „zamijeni gume“. Trajanje ovisi o tvrdoći lop ca, o temperaturi dvorane, čišćenju „guma“, o jačini udaraca. Pohabanost „guma“ se lako ustanovi ako je ona na sredini više izlizana nego na rubovima, a i drukčija je nijansa boje, svjetlija na sredini koja je odradila više udaraca. Bitno je da svaki igrač sam vidi vuče li mu još reket rotacije i ima li silinu udarca ili je već sklizak kao staklo. Za napadača je važno da su gume još toliko dobre da može odigra brzi zatvoreni spin s manjom rotacijom, ali velikom sna-gom, ali i spori otvoreni spin u visokom luku s jakom rotacijom i takozvanim francuskim „lizom“ - tanko zahvaćenom lop com - honni soit qui mal y pense („S d ga bilo tko krivo pomisli!“).

Način lijepljenja „guma“ i vrsta ljepila, iako su propisima ograničeni i određeni, daju po-seban zvuk i specifi čan odskok lop ce koji je potreban da igrač dobije uvjerenje da reket dobro „surađuje“.

Zato igrač treba sam lijepi gume, kao što padobranac sam priprema svoj padobran, jer sebi najviše vjeruje.

Kod nabave treba obra pozornost na to koliko je guma stajala na skladištu prije prodaje, odnosno treba traži datum njene proizvodnje. Poznato je da su čak i auto-gume neu-porabljive nakon dužeg skladištenja iako nisu korištene. Tu su vrhunski igrači u prednos jer ih njihovi sponzori snabdijevaju uvijek s novim gumama dok u „provinciju“ idu stare, dotrajale zalihe. Bolji igrači obavezno radi sigurnos uvijek imaju najmanje dva potpuno ista reketa. No nije dobro da pričuvni reket (drvo i gume) čekaju neiskorišteni i da se igra samo s jednim reketom. Nakon nekog vremena reke će posta različi , ne samo zbog guma, nego i zbog drveta kojim je udareno na desetke suća puta. Drvo kojim se ne igra neće doživje promjene i adaptacije u ruci premda su u početku bili is kao blizanci. Zato je potrebno igra približno jednako dugo svim reke ma. Slično je i s vrhunskim glazbenim instrumen ma. Ako se ne bi duže vrijeme upotrebljavale vrhunske „stradivarke“ , „guarnerke“ ili „ama jevke“ - violine, zvuk bi se promijenio. Zato se i Balokovićeva violina barem jednom godišnje daje na uporabu diploman ma, „da instrument ostane u formi“.

Upozoravam na nepošteni trik koji znaju izves nečasni igrači nakon me-outa. Neprimjetno zamijene reket s drugim mogućnos ma rotacija (ali prividno is ) u zadnja dva-tri poena, ukoliko sudac dozvoli da je reket barem na tren izvan njegovog vidokruga. Zamjenu je mo-guće izvrši ukoliko reket namjerno zapne za stol, za arenu ili drugdje i potrga se.

262


No zamjena reketa nije uvijek uspješna i preporučljiva jekom meča. Jedan je igrač u završ-nici prvenstva bivše Jugoslavije za kadete (S. N.) slomio već prije rasklimani reket i nakon zamjene za drugi klupski reket izgubio je već gotovo dobiveni meč. Treba zato u pričuvi ima potpuno is reket.

Ako su „gume“ po kvalite potpuno iste s obje strane reketa, dobro je kod igrača koji nisu vrhunski jednostavno zamijeni gume, tako da ona koja je bila na „bekendu“ i manje je potro-šena sada dođe na „forhend“ jer će bolje „vući“. Efekt je sličan kao kada nakon nekog vremena stavimo zadnje automobilske gume na prednji pogon jer su ipak znatno očuvanije i sigurnije.

Specijalne obloge („gume“), kao što su „trava“, an spin, so i slične treba koris tek kada se dobro svlada tehnika i čistoća poteza sa standardnim „beksajd“ materijalima. Slično je i s izbo-rom drva za reket kako se ne bi trošilo suviše vremena na ispravljanje neprirodnih poteza.

Ispravljanjem poteza do perfekcije popravljamo i sebe u cjelini, jačamo samodisciplinu, upornost i sistema čnost, izbjegavamo površnost, a me posredno popravljamo svoju okolinu, pa i čitav svijet.

Postoje takozvani psihološki važni poeni, nakon dugačke izmjene udaraca, obično najatrak- vniji, majstorski poeni, rješenja kakva nitko nije predvidio. Njih treba posebno nastoja

osvoji jer podižu energiju kod igrača, kod ekipe i kod publike. Najvažniji su ipak zadnji poeni koje treba dobi čak i uz „dobro utovljene prasice“. Evidentno je da se „prasice više spašavaju u fi xu“ nego na početku seta. To je zbog pojačane koncentracije. Moj kolega Cinik bi nakon nekoliko učestalih „prasica“ duhovito rekao: „Polovicu ‘prasice’ ću pojes za Božić, a drugu polovicu ću nastavi i dalje tovi “. Prema zakonu vjerojatnos i zakonu velikih brojeva, sreća je ravnomjerno raspoređena da duži rok. Ona je imaginarna zamjenica za vješ nu. Kao i u lutriji, gube uvijek mali igrači koji igraju malo ili na sitno igraju, drugim riječima – koji su „sitne dušice“ pa tek povremeno igraju za sitne novce.

Važno je da tak ka pro vniku bude povremeno nepredvidiva, da namjere budu skrivene do zadnjeg časa, da potez bude neočekivan tako da pro vnik ne može unaprijed pripremi odgovor. Treba nastoji da potezi budu tajanstveni sve do konačnog udara reketa u lop cu.

Prvi korak u odlučivanju kakvu tak ku treba primijeni je promatranje, snimanje i bilježenje svojih i pro vničkih slabih, jakih i sumnjivih strana. O tome treba vodi sistematske bilješke (evidenciju) i ažurira sve promjene koje se događaju u razvoju ili padovima pojedinaca ili parova. Tak ku i koncepciju treba prilagodi psihičkom sastavu i fi zičkoj strukturi svakog pojedinog igrača. To se odnosi an general, ali su prilagodbe potrebne i u odnosu na svakog

263


trenutačnog pro vnika. Ru nsko igranje nije uvijek dobro jer se neophodna stvaralačka invencija zamjenjuje automa zmom i šablonom, kopiranjem prije „nabubanih“ radnji. U izmijenjenim okolnos ma je potrebna elas čnija prilagodba. Nije dobro provodi istu tak- ku pro v igrača pro v kojega smo igrali pred dvije, tri godine. I on i mi smo se možda bitno

promijenili – fi zički, psihički, opremom, uvje ma za igru.

Dobro je ustali „šifre“ za nužne komunikacije između trenera i igrača koje će se koris u trajanju meča, a naročito u kriznim fazama kada više nema me outa. Izriču se u obliku prenesenih značenja: metonimija, sinegdoha, antropopa ja ili sličnih metaforičkih tvorbi. Oni se mogu, naravno, koris samo na domaćem terenu radi istog jezika ili ukoliko strani pro vnik poznaje i naš jezik.

Djelotvorna napadačka igra treba bi takva da je pro vniku teško odredi jednu te istu uspješnu tak ku jekom cijelog seta ili meča. Ako svaki poen igramo potpuno isto, pro vnik će nas „pročita “, uigra se i neće mora mijenja svoj način igre i tako će posta sve sigurniji. Napro v, svaka serija poena treba bi barem u najmanjem detalju nepredvidiva za pro vnika, tako da se on ne s gne uigra i da izbjegnemo ulaženje u njegovu šablonu. Dogma k sam ofenzivnog „forhenda“ jer sve drugo smatram više ili manje pomoćnim udar-cima, svakako manje djelotvornim. Smatram da se pro vniku, koji nam uporno gura na duboki „bekend“, može pročita ta igra, iskoči i nastavi poen s našim „forhendom“ pro v njegovog „bekenda“. Tu mora bi dobitna tak ka. Naravno da „forhend“ mora povremeno bi raznovrstan, a ne štreberski predvidiv. Isto tako povremeno, kada je to najbolji izbor, treba i „bekendom“ završi pro vničku kontraakciju.

Napadač pro v lovca ne smije igra konstantno ili naizmjenično na izrazi „forhend“ pa za m na „bekend“ jer to lovcu najviše odgovara. Lovac ne voli lopte u jelo ili u lakat. Dakle, dobra tak ka napadača nije gađa što dalje od lovca, nego treba pogađa upravo u njega. Naravno, ne stalno jer će napadač bi pročitan i lovac će se moći unaprijed pripremi . Napadač pro v lovca mora igra ne samo da konstruk vno gradi poen ranje nego da igra ekonomično jer iskusan lovac ne troši toliko snage u dugoj par ji. Ako je moguće, postava meča treba bi da se izbjegne da naš napadač sa slabijom kondicijom igra odlučujući zadnji meč pro v njihovog lovca. Vrijeme radi za lovce na dugim mečevima i dugim turnirima.

Lop ce napadača trebaju bi raznovrsne – brzi spin, pa visoki spin. Treba bi i dosta kra-ćenja lop jer je za lovca teže kretanje naprijed nazad nego lijevo pa desno. Ali najgore je ako pro v lovca igramo tako da jednu loptu u poenu vučemo spinom, a drugu kra mo i tako naizmjenično. To lovcu odgovara jer on se ima priliku odmori kod kratke lopte, a

264


ako nije dobro kraćena, lovac jedva čeka da zabije taj „zicer“. Dakle, radi promjene ritma napadač treba u većini poena serijski povući 4 do 5 dobro plasiranih različi h dugačkih spinova, izradi loptu za „zicer“ i poen ra . Drugi način je da jednostavno dobije poene čis m raznolikim spinovima bez zabijanja čekajući pogrešku lovca, ali ne dajući mu priliku za protunapad. Vidimo da su u napadačevim rukama „i škare i sukno“, ali se on može vrlo lako poreza na tvrdi ili lažni (fi ngirani) lovčev rez. Ofenzivni igrač ide ususret rješenju, prenosi odluke na sebe, ak vniji je u izboru kako i kada će završi poen.

Uspješna obrambena igra treba bi takva da pro vnik ne zna kako najefi kasnije napas .

Pro vniku treba dekonstruira igru i pripremljenu tak ku, pokuša natjera napadača da proba „pimpla “, da mu se otupi i omekša napad i razlaže tak ka. Kada napadač vidi koje je najjače oružje lovca, tada će pokuša s „drajfom“, pa spinom, pa mješovitom igrom, ali se neće uigra . Za lovca je jako bitno da vra prvih nekoliko jakih serijskih napada pro vnika tako da napadač počne mijenja način igre, i to onaj koji mu je samo prividno jači.

Važno je da defanzivac povremeno uznemirava napadača svojim iznenadnim napadom tako da on ne može mirno priprema završni udarac ili da ne može bezbrižno, lagano ili visoko, lovcu izvlači različite rotacije. Cilj lovca je da dobiva od napadača jednolične lop ce i to na jednu ili na drugu stranu, a da što manje dobiva lop ca u jelo ili naizmjenično naprijed pa nazad. Tako će pos ći da napadač prihva obamrlost i sporiji ritam u igri. I što je najvažnije, lovac će izbjeći najgore, a to je da ga napadač razbija jakim završnim udarcima.

I defanzivac također mora dobi nekoliko poena izravno na svoj servis ili neposredno prvim udarcem nakon servisa, posebno zbog toga što ima različite obloge na reketu, a to je velika prednost ako se umješno koris . Defanzivac može povremeno dozvoli da se „ušanči“ u si-gurnost ako je nepogrešiv u „pimplu“ s različi m rotacijama i vraćanju servisa s iznenadnim okretanjem strana reketa.

Lovci se moraju brani ak vno tako da ih pro vnik ne može napas završnim udarcem bez velikog rizika. Jedan od ciljeva lovaca je da umrtve igru, da navuku pro vnika da s njime „pimpla“ ili da mu osrednje jakim udarcima izvlače spinove. Lovac tada strpljivo čeka pri-liku da dobije „zicer“ i da poen ra. Koncentrirani lovac i njegov trener znaju dobro pra tempo igre napadača, stanje njegove kondicije, odnosno ubrzava li igrač ili usporava ritam igre, učestalost i „tajming“ njegovih završnih udaraca. Ako to dobro procijeni, lovac može nametnu svoj ritam i primijeni tak ku koja će usporava i izluđiva napadače. Lovcu je cilj da napadač igra spore, ali i duge poene. Dugi poen fermen ra mogućnost da napadač podigne lop cu blizu mreže, a to će bi početak kraja takve utopijske tak ke napadača jer

265


će tada lovac preći iz najpasivnije pasivnos u najak vniju ak vnost, jednom riječju bez milos će zabi poklonjeni „zicer“.

Če ri su najveće mane lovaca – prvo, gubitak neprisiljenih ili „pimpl“ poena od napadača, jer to im je struka, drugo, ne vraćanje svih servisa, a imaju obloge na reketu koje su pogodne za vraćanje servisa. Osim toga, lovcu je dopušteno i slabije vra servis jer mogu polovi sljedeću napadačevu loptu. Treća, česta mana lovaca je što imaju premali izbor servisa poslije kojih će odmah poen ra , a baš lovci imaju gotovo uvijek različite obloge na reketu pa mogu bi krea vniji u servisima nego napadači. Po vokaciji lovci ne vole trenira servise pa ih tre-neri jednostavno moraju natjera da ih više vremena vježbaju. Četvr nedostatak lovaca je sklonost trenera da ih kao igrače zadatka drže u ekipi samo za pro vnike kojima ne leži takva igra ili za vlas to „spariranje“ u klubu kako bi se suigrači znali pripremi pro v takve igre.

Opasnost je u tome što publiku hvata muka kada se susretnu takva ista dva „dosadna“ i usporena igrača. Tako se mnogi lovci pretvaraju iz korisnih klupskih igrača u marljive i nemaštovite impotente. Takva igra postaje senilna i zamorna, dolazi do svojevrsnog nasilja nad atrak vnom igrom, jer se izgubio svaki kontakt između gledatelja i natjecatelja, osim ako se ne radi o odlučujućem meču. Zato treba nastoja da igra ne sliči hrčku koji okreće kotač, da se svaki poen ne igra potpuno isto, što ubrzo postane dosadno i bez šarma. Uži-tak je gleda kada lovac promjenom ritma dekonstruira prave, rasne razbijače kojima nije preostalo ništa drugo nego da obamrlo hiberniraju i kada ih lovac razbija njihovim glavnim oružjem - završnim udarcem.

Do igre na vrijeme treba doći kada napadač ispuca svu svoju napadačku municiju i osje da je došao do zadnje crte svojeg otpora. Tada će ofanzivac strpljivo „pimla “ i pričeka istek vremena da dođe do svoje igre. Ako zaostatak u poenima nije velik, tada je napadač razbio kukavičje jaje defanzivca već u samom gnijezdu, jer lovac koji mora napada zbog pravila vremena, u pravilu gubi.

Reke (gume) defenzivnog igrača trebaju bi kao mač dvorezac. S jedne strane guma je glatka („beksajd“), a s druge nazubljena, što je ne samo psihološka nego i prak čna pred-nost. Onaj tko zna spretno okreta strane reketa u jeku samog poena ili neposredno prije servisa, ima istovremeno dva željeza u vatri, dva aduta u rukavu.

Kada lovac dobije manje perfektno skraćenu lop cu na „bekend“ stranu, jedina je očita prednost „bekend“ udarca. Lovac s gne okrenu reket na onu stranu kojom bolje poen ra. Kod zabijanja skraćene lopte je za lovca „bekend“ udarac prirodniji od „forhenda“. Raspali se brza i odlučna „zidarska“, kao kod žbukanja zidova (ni jedan pravi majstor ne nabacuje

266


malter „forhend“ potezom zidarske „fangle“). To je prirodna lokomotorna zakonitost i uro-đenost. Zato bi oni koji skraćuju lovcu trebali više skraćiva na „forhend“ stranu.

Lovac se prividno tak čki povlači da bi namamio pro vnika da pokuša zabi „zicer“ koji to baš nije. Napadači su po svojem temperamentu nestrpljivi i nemaju živaca mnogo puta vući zamorne spinove samo da bi izradili loptu za „zicer“. Ukoliko je lovac utreniran, napadač će gotovo uvijek dobiva niske, dugačke i različito ro rane lop ce s različi m oblogama. Napadaču preostaje, ukoliko nije vrhunski fi zički pripremljen, jedino da se odmara povre-menim skraćivanjem ili „pimplom“ što je prilika za lovca da poen ra visoko skraćenu ili previše podignutu lop cu. Lovac to zabijanje mora izves odlučno, brzo i najjače što može. Još je efi kasnije ukoliko je lovac uvježban pa krene is m pokretom na „zicer“ kao da će je i dalje reza , a onda u zadnjem času zabije dobiveni „zicer“. Treba pazi da mu jelo bude op malno postavljeno u odnosu prema lop ci. Dobar lovac je samo prividno „progonjen“. To je takozvani paradoks bijega, jer upravo on svojim smjerom, visinom i dubinom vraćanja lop ce određuje koji će potez odigra napadač, kakav će bi tempo napadačeve potjere, sve dok ga ne uhva u klopku.

Sposobnost da se dobivaju poeni promjenom i adaptacijom igre u samom jeku poena tako da se ne igra šablonski, nego se koris svaka i najmanja neopreznost ili najmanja greška pro vnika, zove se izrazi talent ili natjecateljska inteligencija. Kao što bi rekli evolucionis , inteligencija je SOS mehanizam s pomoću kojega se genski aparat prilagođava izvanrednim okolnos ma. Inače sportaš postaje dehumanizirani automat koji ne zna misli svojom glavom. Tehnički ispravne poteze, kondiciju i sigurnost u igri mogu nauči i svi marljivi i iznadprosječni natjecatelji, ali odigra nekoliko puta u presudnim trenucima neočekivane, ali rezonske poteze kojima se pro vnik ne nada mogu samo izvanredni talen , i to ih upravo i izdvaja od onih koji su tek solidni. Svima je jasno da se tu ne radi o štreberu ili tek o priučenom majstoru, nego o maštovitom umjetniku koji osjeća i oplemenjuje igru, a ne radi nasilje nad igrom.

Dobri, vrhunski lovci uvijek podsjećaju na dvije stvari. Prva je silina mora jer ono nikada ne miruje, a uvijek prije . Druga pojava je bura, najčišći hrvatski proizvod. Nikada nitko ne zna kada će i koliko će jako udari (jedino se zna da je treba očekiva na Radićevom mostu na Maslenici ili kada dođe „vrime za redovite tri marčanske bure“). Dakle, dobar lovac treba bi pasivno superiorniji od pro vnika po skivanjem i primirivanjem snažnih vanjskih napadačevih traja u njegovu unutrašnjost tako da ga dovede stanje deziluzioniranost prema pobjedi.

Zašto je većina igrača sklona obrani, pogotovo kada vraćaju servis ili kada im pro vnik čvrsto i nisko zareže lop cu na „bekend“ stranu, čak i kada su po vokaciji napadači? Zato što bi najradije čekali da pro vnik pogriješi nego da se prije od pro vnika odluče za „neprirodni“

267


napad. Zato što je to pitanje našeg mentalnog sklopa, kućnog i „državnog“ odgoja. Zato što nas od malena u životu uče da budemo oprezni i uče nas nekoj defenzivi. Na taj način s pesimizmom očekujemo i život u kojem nas uglavnom podučavaju kako izbjeći razne rizike i probleme i kako podnosi teškoće. Uče nas kako bi servilan prema strancima i kako ih bez potrebe respek ra . Zato mi kroz sport moramo naše nauči da smo im superiorni, da s rizikom idemo ususret novim mogućnos ma, da nismo „ziheraši“ i da u život idemo s čvrs m op mizmom. Čak i defanzivan igrač u svakom trenu mora provodi „ofenzivnu“ tak ku, odnosno vreba i najmanju pogrešku pro vnika za poen ranje tako da dođe do potpunog raspada ritmičkog toka napadača.

Pojedinačno slabije rangirani parovi često pobjeđuju jače pojedince. Dvojica ili dvoje jakih individualaca nisu jamstvo da će uspješno funkcionira u paru, kao da smo dvije vrsne p ce zavezali zajedno. Neće moći letje daleko. Važno je da budemo hipostatsko sjedinje-njeni kada s drugom osobom igramo parove. Parovi moraju djelova sinkronizirano kao kompletni prs u istoj šaci. Iako su pojedinačno različi , kao cjelina trebaju uvijek odlično obavlja zadatke. Tako treba djelova i m. Prvo pravilo u tak ci parova je da se paralizira ili maksimalno isključi najjači i najsigurniji udarac pro vničkog jačeg igrača. O tome ovisi jek cijelog poena i par je. To se najefi kasnije pos že napadajući pro vničke najslabije točke.

Jasno je da u igri parova server nakon svojeg servisa treba najkraćim putem zauze „for-hend“ poziciju, a pri kretanju ostavi dovoljno prostora za zamah svojeg suigrača. Može se kreta kružno ili poslije „serve“ iskoči ispred suigrača na „bekend“ stranu stola. U parovima su ljevaci u velikoj prednos . Nakon svoje „serve“ mogu osta na istoj strani a da poslije iz te pozicije kontroliraju gotovo cijeli stol „forhendom“. Kada primaju „servu“, prednost je još veća jer se mogu postavi , zavisno od „serve“ pro vnika, sasvim na desno, odnosno mogu svaku „servu“ dohva „forhendom“ i nametnu inicija vu koju bi inače trebala ima strana koja servira, a ne koja „reternira“.

Napadač i lovac nisu najsretnija kombinacija u paru. Uspješniji su ili dva napadača ili čak dva lovca. Ako napadač započne dobrom „servom“ i dobije se „zicer“, to ništa ne koris ako lovac ne može probojno završi poen. Slično se događa i u samoj igri. Lovac treba napada prisiljeno, a to mu nije specijalnost. Parovi se, baš kao i servisi, premalo treniraju i uvježba-vaju, a to se odmah vidi i po neuigranos i na semaforu. Igrači i igračice moraju surađiva , a moraju si pomaga , a ne si smeta i djelova antagonis čki. U parovima ima najviše prostora za napredovanje. Nema razloga da je pojedinac bolji od para, a ipak je to najčešća činjenica, jer on nema ni trena predaha, dok uigrani par ima više vremena za pripremu i poen ranje. To je i test za provjeru kvalitete parova. Ako je par barem ravnopravan u igri pro v pojedinca slične kvalitete, tada se radi o zaista dobro odabranoj kombinaciji parova.

268


Moguća je dilema: što biste usavršavali kao trener da imate na raspolaganju dva različita pa napadača? Igrač broj jedan ima dobar servis, jaki i kvalitetan „forhend spin“ i siguran

i razbijački završni udarac s „forhend“ stranom. Spin i smash su mu jači od svih konku-rentovih poteza. Ako se dokopa h poteza, dobiva meč. Ukoliko uspije odigra tri ili če ri lop ce „forhendom“, dobit će većinu poena i meč. Igrač broj dva je slabiji ako se nadmeće navedenim pro vničkim udarcima, ali je izrazito jači ako odigrava „bekend blok“, „bekend kontru“ ili „bekend spin“ na pro vničku „bekend“ stranu. „Forhend“ udarci su mu dobri, ali ne i najbolji. Servis mu je jednako dobar kao i pro vnikov. Ako nametne allround igru po cijelom stolu ili se igra uglavnom po „bekend“ paraleli, sigurno dobiva meč. Prvi igrač je strogi specijalist s izvanrednim svim „forhend“ udarcima, a drugi je podjednako dobar u svim elemen ma, ali mu je „forhend“ strana slabija od najboljih igrača, u ovom slučaju od igrača broj jedan.

Jasno je da se ne nameće pitanje tak ke jer je ona kristalno jasna: svaki igrač nastoji odigra ono što pro vniku najmanje odgovara. Pitanje je kako trenira kojeg igrača kada se zna da igrač broj jedan nikada neće nauči „bekend“ udarce bolje od većine vrhunskih igrača, a igrač broj dva će uvijek bi mekši s „forhend“ udarcima od većine suparnika, ali će zna dobro odigra sve što se može vidje na repertoaru. Nema dileme da je zahvalnije trenira igrača s manjim repertoarom, ali savršenih udaraca, nego najraznovrsnijeg igrača koji nema ni jedan udarac bolji od svoje konkurencije. Zašto? S igračem broj jedan je tak ka uvijek jasna. Drugo, on ne treba trenira mnogo različi h poteza pa ne gubi suvišno vrijeme na treningu. Jednostavno, neka zapus ono što mu ne ide da ne gubi silno vrijeme na treningu, a opet neće napredova koliko napreduju drugi. Na treneru ostaje dilema je li igrač broj jedan dovoljno brz i kondicijski kapaci ran da može pokriva gotovo cijeli stol „forhendom“ a da odigrava „bekend“ samo u krajnjoj nuždi kao pomoćni udarac. Igrača broj dva ćemo razvija ako ima smisla da nauči vrlo dobro sve udarce, ako ih zna poveza , ako je dobar tak čar i tehničar da nametne svoj najbolji potez pro vničkoj najslabijoj strani i ako nije izu-zetno brz i nema visoki kapacitet pluća. Dakle, igrač koji je uvježbao šest ili sedam različi h udaraca uvijek je u prednos ako svi potezi oba igrača imaju istu ili podjednaku kvalitetu, ali ako se radi o različi m vrijednos ma udaraca, tada je stvar tak ke, psihičke i fi zičke spreme tko će pobijedi . Skloniji sam manjem repertoaru najjačih udaraca na tržištu znanja nego onima koji imaju mnogo vrlo dobrih udaraca, ali nemaju 2 –3 zaista najbolja, najrazornija i najsigurnija udarca.

Treneri i igrači ne smiju zaboravi da osim svih tak ka, strategija i šablona postoji u svakome od nas i intuicija. Bez nje nema krea vnog mišljenja ni „atrak viziranja“ igre. Nije uputno da se držimo samo koncepta logike. Mnogo je lakše izves ili slijedi nešto uhodano, ne-čije gotovo mišljenje, nego stvori svoju vlas tu kreaciju. Tu, doduše, ima i mogućnos i

269


odgovornos za pogreške, ali i is nskih talenata. Moramo ponekad izves i nešto što je izvan logike, što je intui vno. Najprije intuicija ide prema genijalnos , a onda tek logika. Logika nas usmjerava da budemo oprezni, ali oprez nije hrabrost, baš kao što to nije ni kukavičluk. Raduje me elegantna gradnja poena i meča prepunog variranja tematskog obilja i dinamički fundiranog izražaja. Nisam sklon monotonim pobjedama kao samosvrsi i zato više volim sportski raznoliki izričaj koji čak i u porazu za mene nadmašuje dosadni šablonski pobjednički rezultat. Uostalom, sport je najprije radosna igra – sui generis gdje ne smije bi stroge regulacije i čvrste zakonitos , tupih nemaštovi h aktera.

Potrebno je nauči sve važne pro vničke sheme i šablone kako bismo im se mogli lakše suprotstavi , ali sam pro v dogmatske tak ke s kru m pravilima i točno određenim pote-zima koji se odigravaju po unaprijed određenom redoslijedu. To je duhovna dresura koja dovodi do praznine u razmišljanju i do defi cita kreacije. Bilo bi dobro ima rezervni način igre ako rezultat krene po zlu, ali za stvaranje još jedne, pričuvne koncepcije potrebno je jako mnogo vremena i talenta, kao da treniramo dva sasvim različita igrača. Nisam pristalica da su koncepcija i tak ka trenutačno pobjedničke, ali robo zirane, shematske, bez duše i nadahnuća. Katkada je nepravda kada takvi „štreberi“ dobivaju „fantaziste“. Na dugi rok krea vci i fantazis ipak pobjeđuju.

Kako u praksi provjeri igra li netko dobro tak čki? Odigravaju se turniri samo po pojedi-nim elemen ma, primjerice kontra pro v kontre – po jednoj strani, pa po drugoj strani, pa po cijelom stolu, za m se igra spin pro v spina – također u svim varijantama, pa kontra pro v bloka i obratno – također u svim varijantama što se če pokrivanja površine stola. Odigraju se sve moguće kombinacije svih pro v svih. Uglavnom se događa da igrači koji su dobili najviše mečeva po pojedinim elemen ma ne dobivaju nikada mnogo mečeva kada se igraju svi elemen po cijelom stolu, kao na pravom meču. Znači da imaju sigurnost, ali im nedostaje povezivanje elemenata ili prava tak ka. Obratno, onaj igrač koji ne pobjeđuje kada se igraju samo elemen pojedinih udaraca po ograničenoj površini stola, a pobjeđuje kada se igra kompletna par ja, ima dobru tak ku i koncepciju igre. Jasno je da trener treba uze u obzir i kondiciju i rad nogu, jer su neki puno sigurniji i bolji kada ih se ne razvlači po čitavom stolu.

Oprimjerit ću to stvarnom životnom situacijom. Za vrijeme služenja vojnog roka bio je obi-čaj da uprava posjećuje naše vojnike na odsluženju vojnog roka. Uvijek smo razgovarali s njihovim starješinama da vidimo kakvi su vojnici i došli smo do sigurnog zaključka da su svi oni koji su u mirnodopskom vojnom roku bili vrlo disciplinirani, uzorni i pohvaljivani, nisu kasnije bili tako hrabri i uspješni ratnici kao oni koji su kršili mirnodopska pravila vojna službe i suprotstavljali se nelogičnoj i zastarjeloj vojnoj doktrini. Njima je bio besmislen sav

270


taj „dril“ koji nije vodio ničemu, kao što je naporno uvježbavanje „strojevog koraka“, razna bespotrebna spremanja i čišćenja, ispiranja mozga na poli čkoj nastavi i sve ostalo što se učilo. Oni pak koji su shva li da o dužini kose, blistavo čis m cipelama i precizno spremlje-nom krevetu ne ovisi ishod rata, nego da su presudni kondicija, ovladavanje tehnikom, stupanj domoljublja i humani odnosi, bili su bolji ratnici. Kada su mi se sinovi vra li kući na kratak odmor s ra šta rekli su samouvjereno: „Ljudi, mi dobivamo sigurno ovaj rat.“ Pitali smo ih zašto su tako samouvjereni. Odgovorili su nam da im je puno lakše sada u ratu, u kojemu vide svrhu i cilj, kada imaju mo v, nego kada su bili nepotrebno drilani u mirnodop-skoj vojsci JNA. Više su se plašili mirnodopskog služenja vojske uz hirove starješina, nego što su se bojali rata gdje se ginulo. Osim toga su rekli da imaju veću mogućnost kreacije, razmišljanja i inicija ve, nego tamo gdje se izvršavaju slijepe i nepotrebne zapovijedi. Pored toga su proučili njihovu vojnu doktrinu iz zarobljenih neprijateljskih udžbenika iz kojih su saznali da čovjek za njih ne predstavlja ništa vrijedno, dok se kod nas vodila briga o svakom ranjenom bojovniku. Dobri odnosi među ljudima čine mnogo, ali nama je u prak čnom svakodnevnom životu teško učini h nekoliko sitnica iako je poznato da je lakše sjedi na vrhu planine nego na vrhu igle.


„Pimpl“ ima la nski korijen, a kolokvijalno znači – cjelina, ispunjenje. Nepogrešivi „pimpl“ znači osta u sigurnom mravinjaku ili osinjaku, no bez izlaza iz mravinjaka nema bitne koris .

Važno je da shva mo kineska, korejska i japanska naučavanja, jer su ona službeno š vo njihovih sportaša, u suprotnom ih ne ćemo moći suš nski razumje , a ni ih „pročita “ ako ne poznamo odakle crpe svoju duhovnu energiju.

„Je li se napravila velika greška kada je nekoliko vrhunskih kineskih stolnotenisača otvorilo put Kini u svijet? Da je Kina ostala zatvorena, njihovi proizvodi ne bi preplavili svijet i sada dras čno ukidali naša radna mjesta.“, pita se Skep k. Ne, treba se natjeca u svemu!

271

KONCENTRACIJA

29. KONCENTRACIJAAnalizama i izračunima je utvrđeno da prosječan prvoligaški igrač gubi preko 40% bodova ili lop ili napravi toliko neprisiljenih pogrešaka zbog pomanjkanja koncentracije, fokusiranja (usredotočenja). Slabiji gube i mnogo više, a vrhunski natjecatelji gube puno manje. Zbog toga je ovo prevažno poglavlje. Ako se popravi koncentracija, ima mjesta za veliki napredak. Uključivanje u sadašnji trenutak jedno je od najvažnijih pravila za uspjeh. Slično ili isto je u svakom drugom poslu ili ak vnos . Prihva mo defi niciju koncentracije da su misao i djelo-vanje jedno te isto.

Najbolje bi bilo kada bi se svi ostali problemi mogli ostavi pred ulazom u borilište i kon-centrira se samo na sadašnji trenutak, shva sport kao igru. Među m, to u stvarnos uspijeva samo najboljima, onima koji u važnoj utakmici koriste svoju najbolju koncepciju, tak ku i psihičku čvrs nu. Oni pak čije misli, ideje i koncentracija lutaju, izmiču, bježe i nestaju tek što su zacrtane, koje su urušene zaboravom, kojima više ne upravljamo i gurnute su prema drugim mislima koje ovaj tren nisu najvažnije, neće pos ći dobre rezultate. Tu morfologiju izgradnje sadašnjeg trenutka treba uvježba , a to nije uvijek lako. Osim fo-kusiranja na najvažniji trenutak i događaj važno se uvježba da ignoriramo nevažno. Za vrijeme treninga, a pogotovo jekom natjecanja, ne smijemo primjećiva sa strane hoda netko tko nam je nevažan, ulazi, šapće, govori, „navija“ za pro vnika i slično. Prisje mo se koncentracije čuvenog violinista koji je dalje svirao ne primije vši da se u gledalištu na prolaz za publiku srušio dio lustera.

Nemogućnost koncentracije spada među neurastenične sindrome i psihoneurotske reakcije poput brzog zamaranja i obilnih vegeta vnih smetnji. Danas pad koncentracije možemo mjeri i posebnim apara ma, što nam daje dragocjene podatke radimo li dobro ako nekome želimo podići i zadrža usredotočenje. Važno je podići stupanj visoke pažnje, ali i koliko dugo možemo zadrža tako visoku koncentraciju.

Podsje mo se da imamo velikih problema kada slušamo i gledamo prognozu vremena. Jedva čekamo da čujemo kakvo će bi vrijeme, ali kada sinop čar počne nabraja kakvo su vrijeme i temperatura bili jekom dana, što sve utječe na takvo stanje klime, a tek nakon dugog izlaganja kaže kakvo ćemo vrijeme bi sutra, dokazano je da većini pobjegne pažnja i više nisu sigurni što je prognos čar rekao. Slično je s igračima. Treba zna čuva usredotočenost i izdržljivost jekom 3, 5 ili 7 setova, izdrža svih 90 minuta ili sve runde. To se treba uvježbava i na „situacijskim“ vježbama koji su najsličniji pravim sportskim susre ma.

272


Jako je bitno izbjeći takozvane jednostavne neprisiljene pogreške koje su rezultat nedovoljne pažnje zbog odlutalih misli ili nedovoljnog fokusiranja na pro vnika, bod ili na igru koja se odvija „baš sada, ovaj tren“. Nemoguće je dobro igra s jelom u sportskoj areni, a mislima i duhom bi izvan borilišta. Nikada ne treba dozvoli da naše misli postanu misli nekoga drugoga. Pro vnika treba dekoncentrira tako da on ne misli na našu igru, nego na poprat-ne efekte i učinke naše igre, ponašanja, tak ke... Pažnja na la nskom znači protegnu misli prema nečemu određenom, a ometanje pažnje vuče korijen od riječi raskinu . U životu su potrebni ritmovi misli, kao što su sistole i dijastole u krvotoku. No kao što poneki izvježbani zen-budis čki monasi ili jogiji mogu ovlada srčanim otkucajima, mnogo lakše je da sami ovladamo koncentracijom misli. No za koncentraciju je potreban i mo v. Sje mo se kako kao suvozači slabije pam mo put kojim smo prošli, nego što pam vozač. On će se lakše vra is m putem zamršenim ulicama jer ima razlog, mo v da pam .

Koncentracija je u manjem slučaju ovisna o prirođenoj sposobnos , a većinom je rezultat psihičkih i fi zičkih vježbi i pripremljenos sportaša. Ona dolazi s velikom borbenošću i željom za pobjedom. Poučan je primjer koncentracije, odnosno dekoncentracije, u kultnom fi lmu Daleki horizon s Tomom Cruiseom i Nicole Kidman. Boksao je za novac i tumačio i potvrđivao svoje pobjede svojom koncentracijom. Među m, u presudnom meču izgubio je koncentraciju bacivši pogled na nelogično ponašanje Nicole u publici, i naravno, pro vnik ga je prebio zbog dekoncentracije, jer nije uopće u tom trenutnu mislio na borbu, mislio je na Nicole.

Treneri ne smiju prečesto zadava dugotrajne, jednolične i dosadne vježbe. To se posebno odnosi na mlađu generaciju koja bi se još igrala. Is je ili sličan problem kod radnika koji depre-sivno vrijeme provode na pokretnoj traci ponavljajući uvijek jedan te is pokret. Treneri moraju ima maštu. Svaki je sportaš jedinka za sebe. Dokazano je da su djevojke zahvalnije od muških jer lakše podnose monotoniju, a i strpljivije su jer su biološki jači spol. Uspješnije ovladavaju borbom i lakše pobjeđuju u dijalogu s osamljenošću i s monotonim i „dosadnim“ vježbama.

Kod vježbi koncentracije vrlo je važno ukaza na serijske greške, naročito u meču. Tada treba na vrijeme uze me out (gdje se to može) i ponudi igraču nekoliko kratkih ljekovi h savjeta.

Igrači ne smiju trenira bez duše kao robo . Svaki bod, potez i pokret trebaju bi mala kreacija za sebe iako se igraju is ili slični elemen . Ako trener vidi da popušta koncentracija, treba odmori igrača ili mu da njegovu omiljenu vježbu da se „vra u trening“, a tek potom mu ponovo da vježbu koja mu je bila dosadna, koja je važna, a do sada je nije mogao svlada . Ako ništa ne pomaže, onda treba prekinu trening i zada fi zičke ili relaksacijske vježbe ili nastavi s teorijskim raspravama. Zadnje minute treninga trebaju bi najugodnije, tako da igrači s treninga odlaze s radošću pa će se s radošću i željom na trening vraća i drugi

273

KONCENTRACIJA

dan. To je prokušana psihologija. Nije slučajno da vjerski liturgijski obredi (mise) završavaju pjevanjem i izlazi se s pjesmom. Isto je i sa stranačkim poli čkim skupovima. U podsvijes ostaju „dobre vibracije“. To se također osje kada igrači odlaze s treninga. Motrimo njihove geste i reakcije. Preporučljivo je na kraju treninga odigra nešto što većina voli ili neku drugu kolek vnu sportsku igru u dvorani ili na vanjskim terenima.

Koncentracija (usredotočenje) je drugim riječima pažnja koju treba nauči da bi se odbacile nega vne misli i da se koncentriramo samo na pozi vne. Dobar sportaš svakom treningu, a pogotovo meču, pristupa s dubokim uvjerenjem da će pobijedi . Taj način odbacivanja ili bar zaustavljanja loših, tmurnih misli, a ubacivanje dobrih lijepih misli zove se „uključivanje pozi vnih misli“. Važno je da se misli zaustave na onom što je najvažnije po načelu selek v-ne pažnje. Važno je upravo sada uspje jer na jučer više ne možemo utjeca , sutra možda nećemo ni ima , a samo sada je naše vlasništvo.

Kada se odlučuje, ne treba se osvrta na prošlost, ne gleda u budućnost, nego djelova sada. Sposobnost upravljanja koncentracijom se uči i tako se razvija. Cilj je da se zaustavlja-njem misli usredotočimo samo na jedan, najvažniji zadatak i cilj. Ostali, pomoćni ciljevi se moraju razvi do automa zma tako da se na njih ne treba posebno koncentrira . Primje-rice, kada se servira, već je unaprijed određeno hoće li serva bi kratka ili dugačka, kamo će se upu i kojom brzinom. Ostaje da se koncentracija usmjeri na dobar izbačaj lop ce rukom (da nije preblizu ili daleko od stola) i na brzinu, odnosno na „liz“ (štrajf) sudara reketa s lop com. Isto vrijedi kod pucanja ili obrane jedanaesterca, dodavanja zadnjim dobačajem i slično.

Principom selek vne pozi vne pažnje rješavamo se osjećaja nesigurnos , a jačamo samopo-uzdanje. Ako natjecatelji imaju zadnje odlučujuće servise, a boje se servira jednu od svojih najučinkovi jih „servi“, bilo jako kratku ro ranu ili pak dugu brzu „servu“ iznenađenja, često kroz glavu prolaze misli: „Bit ću oprezan. Samo da ne promašim. Zato ću servira osrednju ‘alibi’ servu.“ Naravno da na takvu slabu, kukavičku servu, pro vnik povuče snažan fi n ra-ni top-spin i pripremi si zicer za poen ranje ili u još goroj varijan , odmah poen ra našu traljavu, kukavičku, „alibi“ servu. Slično je i kod serviranja za meč loptu u tenisu, odbojci ili kada treba puca na gol kada su već suci digli ruke zbog cajtnota. Mora se bi promišljen, ali i odlučan, jer to traže i sport i publika.

Ispravno je razmišlja (ako to već nije automatski naučeni potez): „Zašto da serviram sigur-niju ‘alibi’ servu poslije koje će pro vnik ima prednost? Ja sam do automa zma naučio odlučne i za pro vnika neuhvatljive serve. Nitko to ne zna bolje od mene. Čak ako i proma-šim, nisam ispao kukavica, i nitko mi neće ništa predbaci , pa ni sam sebi, jer sam odigrao

274


ono što treba, razborito, pa makar i ne uspijem. Najgore je ako serviram neodlučno, a opet izgubim!“ Treba se fokusira na zadatak, a to znači dobro servira i odlučno, ali s razlogom, završi pripremljeni bod u svoju korist. Isto vrijedi i kod drugih sportova u sličnim situacija-ma. Hrabrost nikada ne izlazi iz mode, uvijek je in, a nikada out.

„Ja sam prilično brz, imam dobar refl eks, ja to znam i ja to mogu!“ to je pozi vno razmišlja-nje, tj. „uključivanje pozi vnih misli“ u zamjenu za „alibi misli“. Sve je to moguće, dakako, ako se redovito treniralo, ako se to moglo izves i na prethodnim treninzima i ako igrač ima dovoljno kondicije da to izvede. Bez h pretpostavki o tehničkoj sigurnos i dobroj fi zičkoj spremi ne treba ići na natjecanje. U svim teškim trenucima, kao i u važnim poslovima, naš duh će bi nesretan i neće da op mum ako je rastrgan ili razapinjan raznim brigama ili teškim mislima. Ne dozvolimo si čak ni trenutke sirenskog zova opuštanja. Oslobodimo psihu od h suvišnih tereta, ne obiljem dodatnih napornih rečenica izrečenih blještavilom riječi, već unošenjem op mizma u realnost sadašnjeg trena igre.

Najuspješnija i najlakša metoda učenja, usvajanja znanja i pos zanja vrhunskih rezultata pos -že se apsolutnom koncentracijom. Suprotno, rastreseni, nefokusirani, zaboravljivi igrači imaju velikih problema s dobivanjem neprisiljenih bodova, krivim dodavanjem kojih je mnogo, a bodovi i zgoditci jednako vrijede kao i atrak vni. Postoje igrači koji poslije utakmice ne znaju gdje su ostavili svoju opremu, koji na treningu zaboravljaju trenutačni rezultat, koji čak i na meč dođu bez dijelova važnih rekvizita ili natjecateljskih iskaznica. Slično su rastreseni i oni koji u kartanju ne znaju tko je na redu za miješanje i dijeljenje karata, koje karte su već odigrane, što je bilo u talonu i slično. Bolje da se ostave tog posla jer će radi omaške u slušanju, čitanju i izlaganju, sviranju pogrešnih nota, a one nisu posljedica umora nego sustavne dekoncentracije koja se ugnijezdila u jek svijes . Zato nije čudo da igrač samo misli da vodi igru, ali što se meč više odmiče i postaje stvarniji, to sve manje počiva na volji našeg igrača. Takva tak ka nikako nije rezultat naše dogovorene koncepcije, već postaje volja pro vnika u čiju shemu smo se zapleli i čiji je nesretni jek i loš završetak lako predvidljiv.

Kod mnogih je dokazano da brzina i oštrina igre utječe i na veći stupanj koncentracije. U životnoj matema ci to se iskustvo može izrazi dvjema temeljnim jednadžbama: stupanj koncentracije upravno je razmjeran stupnju brzine i visoke razine naprezanja, a stupanj sjećanja upravno je razmjeran stupnju sporos . Naime, poznato je da su brzi vozači koncen-triraniji od sporih, ma koliko to nekome paradoksalno zvučalo, ali uz uvjet da je automobil siguran, cesta suha i rela vno prazna, vidljivost dobra i vozač dobar. Spori vozači „razgle-davaju“ okolicu ili im misli odlutaju, a brži (ali ne divlji), čak i kada stoje na semaforu, trube onome tko je usporen i čeka ispred njih jer je zaboravio na semafor. Druga je stvar što je trubljenje stvar nekulture. Obratno, dokazana je urođena veza između prisjećanja i sporos .

275

KONCENTRACIJA

Primjerice, kada svojemu sugovorniku u šetnji želimo spomenu neki podatak ili neko ime, a ne možemo se sje , automatski i nesvjesno usporavamo korak ili čak stanemo da bismo se lakše prisje li onoga što želimo reći. Kada nam se žuri na neki sastanak ili na autobus jer kasnimo, tada ne samo da ubrzavamo korak, nego su nam misli jako usredotočene na cilj sastanka ili na autobus koji će krenu bez nas. Naše misli tada ne lutaju. Natjecatelj koji se u zagrijavanju ili meču napreže do znojenja sigurno misli na igru, a onaj tko je usporen u zagrijavanju, znači da nije dovoljno koncentriran jer misli na ishod meča ili ga muče druge teške misli kojima nije vrijeme.

Na jaču koncentraciju može utjeca i poznata publika, važno i drago lice koje su primije li natjecatelj, trener ili neki drugi sudionik. Bez obzira što je možda manji broj gledatelja, došli su „kvalifi cirani“. Ne radi se o bezimenoj gomili, već je u publici malena družina koju igrač osobno poznaje i cijeni. Osobito je tako ako je među publikom netko tko je došao iz drugog kluba s ciljem da igrača angažira za sljedeću sezonu. Svaka nova mogućnost ili prilika može mu izmijeni život ako se iskoris na pravi način. Potreban je opret jer je pogrešno ako se prelazi u drugu sredinu hirovitom i nadnaravnom odlukom, samo da se dokaže da netko drugi za nas pokazuje zanimanje, a u staroj uhodanoj sredini je vjerojatno bolje. To je iluzija da možemo bira , da možemo bi izabrani, da bi sebi i drugima pokazali da ne pripadamo općenitoj običnos . Kao digresiju navodim posebno lijepog i inteligentnog prijatelja koji je namjerno uvijek išao plesa s djevojkama koje su imale najmanje kandidata. Zbog toga je Pragma k bio sretan jer je znao da će često pronaći veći užitak nego da je izabirao „raspro-dane“ ljepo ce na koje se čekalo u redu.

Kada se koncentriramo, važno je da to bude na prirodan način. Pri tome nikada ne treba poseza za raznim sredstvima da bi se došlo do mis čnog ushita i da bi se bilo izvan sebe, što doslovno znači ex-stasis (ekstaza). Na žalost, bili smo mnogo puta u prilici vidje kako neki igrači prije utakmice popiju „duplu ljutu“ ili na brzinu popuše nekoliko cigareta u pauzi između utakmica. To škodi na duži rok.

Užitak koji donosi uspjeh kojemu bi svjedočile poznate ili važne osobe veći je od pobjede pred nepozna ma. Napro v, nepoznata publika koja djeluje kao amorfna masa, čak i u velikom broju, na mnoge izvođače uopće ne utječe mobilizatorski, odnosno po cajno. Pro-mućuran trener može sve ove činjenice iskoris za veći učinak.

Kada počne igra, trening ili se donose neke presudne odluke, moramo se prikova samo za sadašnji trenutak, usredotoči se za minute ili sekunde koje trebaju bi otrgnu iz jeka vremena, bi izvan prošlos i budućnos . Treba bi u takvom zanosu i i takvom stanju duha da ne znamo ni za kakve brige, probleme u obitelji, ljubavne probleme, materijalne

276


probleme, ne misli na ono loše što bi se moglo dogodi (sinistrizam). Ne bismo trebali misli na budućnost jer je tamo izvor svih strahova i bojazni, a ne u sadašnjos . Ne treba misli na budućnost kada igramo. Čak i kada bismo se koncentrirali na ugodnu budućnost, opet ne bi bilo dobro, jer nam je potrebna koncentracija vezana upravo uz sadašnji trenutak. O budućnos i posljedicama sadašnjih poteza trebamo sustavno misli na drugi način i u drugo vrijeme, kada završi naša sadašnja igra koja traži stopostotnu pažnju, a ne da nam misli odlutaju. U jeku borbe, sportske ili životne, treba se liši budućnos ali, i prošlos . „Svakom danu je dosta zla njegova.“ (Mt 6,34) U utakmici i ratu, baš kao i u ljubavi, ništa nije važnije od pobjede, naravno, poštenim sredstvima.

Važno se koncentrira prema najbližem i najvažnijem cilju, dekoncentrira se prema okolini i kasnijim ciljevima i završenim potezima, a suprakoncentrira se prema sebi na sadašnji najbliži potez. Kada naša borba završi, opet ćemo ponovno uključi svoje razmišljanje tako da budemo još svjesniji sebe i prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena svog života. Tada misli i maštanja mogu slobodno odluta u analizu prošlih događaja i budućih planova. Ne moramo sebe više drža na okupu. U fazi utakmice ili bilo kakve presudne borbe naše jelo i naša psiha trebaju bi izvan igre, u prošlos i u budućnos . Treba razmišlja na način: „Kada, ako ne sada? Tko, ako ne ja?“ Dekoncentracija razvodnjava i raspršuje fi zičke i umne kapacitete i energiju jer sto ne suvišnih, nepotrebnih, nepoželjnih i nepozvanih posje telja uznemiruju naš um, a koncentracija umiruje sve ono što je uskomešano i uzburkano te drži na okupu, prikuplja i obnavlja sve raštrkane snage i misli koje bi htjele odluta i pobjeći od nas.

Izbjegavajmo bi biće koje previše misli o onom što je bilo ili što će bi . Nemojmo bi zaroblje-nici misli iz prošlos ili budućnos , budimo vlasnici sadašnjos ! Ne vjerujmo mnogo E. Blocku koji kaže da svaki čovjek, budući da nečemu teži, živi ubuduće, a da prave sadašnjos gotovo i nema. Sadašnjos ima, samo se koncentrirajmo tako da si u glavi ne stvaramo gužvu od previše različi h misli u istom trenutku. Najvažniji trenutak je upravo sadašnjost, najvažniji čovjek sada je upravo čovjek sam, a tek tada je važan pro vnik koji ovisi o koncentriranoj odluci. To je moć trenutka u glavi i mišićima. Najuspješniji je igrač onaj tko dos že najveće domete upravo onda kada se one od njega traže i očekuju. Zato treba dos ći ono što je upravo u ovom trenutku najvažnije, za m ono što se ne može izbjeći, a tek onda ono što se prividno čini nemogućim.

Dekoncentracija ovisi i o unutarnjem i vanjskom stresu, premalo pobuđenos (ekscitacije) prije i za vrijeme meča ili turnira, o nedostatku kondicije i o niskoj razini šećera u krvi.

Najvažniji savjet za poboljšanje koncentracije je: „Budi u sadašnjem trenutku! Ne misli ni što će bi prije ni što će bi poslije odigranog boda, seta ili meča, obrane ili pucanja jeda-naesterca. Just now! Važno je kako ćeš igra upravo ovoga trenutka!“ Uvjerenja Ramakrišne

277

KONCENTRACIJA

i Pavhari Babe su da duh može pomoći drugima i sebi bez pomoći jela i da je najsnažnije djelovanje u potpuno usredotočenoj koncentraciji.

Tri su psihološka stupnja koncentracije uma: isključenje kada organe sluha i vida i instru-mente misli isključimo iz okoline, usmjeravanje kada uz pomoć „sužene svijes “ sve osje lne organe usredotočimo samo prema našem cilju i kontrola unutarnjeg stanja kada sva osje la prolaze kon nuirano i izravno od našeg uma samo prema određenom odabranom cilju prema kojemu usmjeravamo svu našu, do sada raštrkanu mentalnu i fi zičku energiju (zato se cigle ili daske mogu lomi koncentracijom, a ne dlanom ili sirovom snagom).

„Uvjerio sam se“, kaže Eklek k, „da zaljubljeni kao i mis ci pos žu svoje ‘neredovito stanje’ usredotočujući svoju pažnju na neki predmet koji ima zadatak isprazni um i odvra pa-žnju od svega ostaloga što ne želi.“ Takva je koncentracija moguća i poželjna kod vrhunskih i sportaša. No ako se želimo čvrsto koncentrira , ne smijemo sanjari .

Djelotvorno je povremeno trenira sportaše uz snimku glasnog navijanja, a kasnije i uz insce-nirano stvarno navijanje na treningu jer se vide mogućnos koncentracije igrača u stresnim stanjima koje će za njega posta normalna, a za nepripremljenog bi to moglo bi neizdrživo i on će misli na stres, a ne na igru. Sportaši i ljudi koje redovito vježbaju i tjelesno su spremni manje su podložni utjecaju životnog stresa, akumuliranog svakodnevnog uzrujavanja koje se taloži u organizmu. Organizam pam sve kroz što je prošao, bilo dobro ili zlo. Ljudi koji su pod dugotrajnijim stresom su „istrošene“. Ako nekom natjecatelju situacija sasvim izmakne kontroli, stalno se okreće tražeći pomoć sa strane, sve ga smeta i traži „tuđi kišobran“ da ga netko drugi zaš , neuspjeh je neizbježan. Može ga spasi jedino pro vnik koji je još lošiji pro vnik.

Koncentraciju je lakše pos ći i održa u setu ili meču jer kraće traju, ali je problem bi koncentriran cijeli trening iz dana u dan ili cijeli turnir, budući da koncentracija bez posebnih vježbi traje tek pet minuta. Pomaže i poboljšani ambijent, kao i kod učenja. U dvorani je efi -kasan diskretan miris osušene lavande, ružmarina, kadulje ili kojeg drugog ugodnog mirisa. Češće pijenje zdrave negazirane vode također pomaže, budući da se naše jelo, a posebno mozak, većinom sastoje od vode. Ne treba zaboravi ni na često i dobro prozračivanje.

Koncentracija se može uspješno uvježba ako na nekoj šarenoj slici ili zidu označimo točku i nastojimo je što duže fokusirano promatra , ali i mislimo samo na nju, bez da nam misli pobjegnu na nešto drugo, sporedno. Oni koji ovu vježbu mogu izdrža preko deset minuta ovladali su svojim mislima i njima koncentracija nije problem. Uspjeli su ukro um koji po svojoj prirodi želi doživljava što češće nešto novo, iznenađenja, avanture ili otkriva barem nešto nepoznato. Drugi djelotvoran način uvježbavanja koncentracije je ako zamislimo, od-

278


nosno zadamo da ćemo misli 5, 10 ili 15 minuta samo na jedan pojam ili bilo koji događaj iz prošlos . Probajte mjeri koliko dugo ste mislili samo na to i ni na što drugo. Nije lako, mozak se mora riješi svaš ca i napetom pažnjom se fokusira samo na zadano. Kada uspi-jemo, promijenili smo koncentraciju na bolje, a to se zove poboljšanje neuroplas čnos .

Trivijalan, ali uspješan način vježbanja i podizanja stupnja koncentracije je kada stavljamo stvarčice (ključeve, novac, razne papiriće) po džepovima ili u torbice, uvijek nastojmo zapam- u kojem džepu je koja stvar spremljena. Uvježbajmo je li to što tražimo u lijevom stražnjem

džepu hlača ili u unutarnjem desnom džepu kaputa ili trenirke, bez nagađanja, izravno rukom samo u taj džep ili pre nac torbice. Koncentracija se vidi i uvježbava po tome je li igrač za vrijeme ili poslije treninga točno složio sve svoje stvari i nije ništa zaboravio. Najsigurnija kon-trola je da se broje komadi ostavljenih i pokupljenih stvari. Cinik nam je posvjedočio da Prak k ima toliko jaku koncentraciju, ali i pamćenje, da je u stanju u roku nekoliko minuta pronaći svaki dokument, alat ili knjigu koju je zadnji puta vidio prije deset i više godina. Sve nas je me izluđivao jer se osvjedočio da poneki od naših tajkuna i poli čara nisu znali ni približno

koliko deviza imaju u kojoj od stranih banaka, a kamoli mogu nabroji sve svoje nekretnine, a o ljubavnicama da se ni ne govori. Prak k kaže da neke sponzoruše i glumice čak ne znaju u koliko su službenih i neslužbenih brakova živjele. Neka plate vrsnog eviden čara.

Razina koncentracije može se podići i kemijskim sastojcima, psihos mulan ma kao što su amfe-tamin-dekstroamfetamin i važni transmiteri u mozgu norepinefrin i dopamin. Njihovo uzimanje je strogo ograničeno liječničkim i sportskim kodeksima, a u kontroliranim dozama uzimaju se na recept i to samo određene skupine. U sportu ih ne treba nikako i nikada uzima .


Prvi preduvjet svakog znanja je potpuno ovladavanje umom, a to se pos že koncentracijom.

Dr. sc. Žarko Dolinar, profesor na Medicinskom fakultetu u Švicarskoj pričao je da je ovako svojim studen ma objašnjavao koncentraciju i pozornost: „Radit ćemo danas s osnova-ma obdukcije. Dvije su stvari od presudne važnos : prvo morate pobijedi odbojnost i gadljivost, a drugo morate bi koncentrirani.“ Nakon tog uvoda profesor je mrtvacu, koji je ležao na stolu, gurnuo prst u anus, izvadio ga i oblizao. Posije toga je rekao studen ma da su sada oni na redu, jedan po jedan. Kada su jedan za drugim ponovili profesorov postupak, jedni s gađenjem, a drugi uz povraćanje, profesor im je kazao: „Odbojnost i gadljivost ste svladali, to je za vaše buduće zvanje bitno, ali na žalost drugu važnu stvar, koncentraciju, još niste apsolvirali. Ja sam, naime, malo prije stavio u mrtvačev analni otvor srednji prst, ali sam u usta stavio kažiprst. Niste bili dovoljno koncentrirani!”

279

KONCENTRACIJA

Mr. sc. Branka Ba nić osvojila je 16 medalja na svjetskim i europskim prvenstvima.- Najbolja je sportašica Hrvatske 1975. i 1984. te Jugoslavije 1975.

- 22 puta je bila prvakinja Jugoslavije (SFRJ)- 42 puta je bila prvakinja Hrvatske- 11 puta je bila prvakinja Balkana

-2 puta je bila srebrna na EP u pojedinačnoj i brončana na SP u miksu- Prvo mjesto u Europskoj ligi - ekipno s “Mladost” Zagreb

- 3 puta osvajala je 1. mjesto u Europskoj super ligi- 3 puta je nastupala za reprezentaciju Europe

- osvojila je 10 međunarodnih prvenstava- prvakinja svijeta za veteranke preko 40 godina i 3 puta srebrna

- bila je vrlo uspješna trenerica u Njemačkoj, a sada je glavna trenerica Europe za mlade do 13 godina- 3 puta prvakinja Europe za veteranke preko 40 godina

Dokazala je da vrhunski sport i znanost, za talen rane i uporne, mogu ići zajedno.

280


ZAHVALE

Hrvatski stolnoteniski savez

Hrvatski rukometni savez

Hrvatski gimnas čki savez

Zahvaljujem onima koji su podijelili i ponijeli sa mnom teret i radost ove knjige kao plod moje životne jeseni u ovom turbulentnom, dinamičnom i sretnom vremenu, a to su:

Hrvatski skijaški savez

Hrvastski vaterpolski savez

Grad Bjelovar koji podupire najbolji sportski klub u gradu i županiji STK Bjelovar

Bjelovarsko-bilogorska županija koja također pomaže stolnoteniski sport

Zagreb, Preradovićeva 27 - prodavaonica stolnoteniske opreme

Zagreb, Vogelska 6, sportska oprema

Radovan Kavur, +385 (0)95 535 06 05, e-mail: [email protected]

Tibhar, Zagreb, sportska oprema

www. bhar.com

Hrvatski olimpijski odbor

281

ZAHVALE

Ivanu Pinteru, prof. peripate ku, koji me je izvukao iz unutarnje emigracije, dao mi prvi po caj da se javim, da pišem i upotrijebim svoj slabašni glas za neko drukčije mišljenje, da ga čuju oni koji odlučuju. Znao je potroši uz mene sav sunčev sjaj, a često i svu mjesečinu da ovo š vo ukoričim a ne da ga bacim preko palube.

Nikolini Marinić, prof., lektorici, koja me je uvjerila da nam je potrebna reforma školstva, ali da su nam Ćiril i Metod još potrebniji. Osim toga, ovaj moj tekst je spasila od lingvicida.

Damiru Benceku, dipl.ing., grafi čkom uredniku, koji je usprkos mojim čes m i pretjeranim "izmjenama i dopunama" imao strpljenja i znanja da se u ovoj knjizi nađu objedinjene likov-ne i grafi čke vrijednos umjesto mojih neizvedivih ideja i trivijalija.

Dr. Vladimiru Strugaru koji mi je pomogao kako stručnim savje ma, tako i uputama, da knjiga bude što sustavnija, da ima „glavu i rep“.

Libera Zagreb, Lidiji Zafi rović koja mi je dala informa čku i drugu logis čku podršku.

282


Kontak za narudžbu knjige “FILOZOFIJA SPORTA” i priručnika “STOLNOTENISKE VJEŽBE”:

Antun ŠafarićMob.: 091/538-1405 099/802-8102Fax: 043/246-195e-mail: [email protected]

ili

Amanita d.o.o.P. Biškupa 343000 Bjelovar043/246-236e-mail: [email protected]

NARUDŽBE

Antun Šafarić

STOLNOTENISKEVJEŽBEpriručnik

1

UVODNIK

UVODNIKSvrha ovih vježbi je unapređenje igre poboljšanjem i vraćanjem servisa, izvođenjem najvažnijih poteza i udaraca iz trka, povezivanjem i koordinacijom različi h poteza u cjelinu, podizanjem koncentracije i razbijanjem monotonije u svakodnevnom treningu. Izvođenjem grafi čki dizajni-ranih i lako shvatljivih shema drama čno će se jača ne samo fi zis igrača, već i ven lacija psihe i gimnas ka njegova duha.

Vježbe su koncipirane i da budu otporne na budućnost tako da su primjenjive za različite s lo-ve, koncepciju i tak ku igre, različite vrste reketa, za različite uzraste, od najmlađih pa sve do vrhunskih profesionalaca, ma koliko se stolni tenis brzo razvijao. Rezultat je suradnja s vrhunskim svjetskim trenerima i igračima, kao i originalnim idejama autora provjerenih u praksi. Na žalost, do sada ih nije ih bilo moguće naći u knjižnicama ni na internetu. Namijenjene su trenerima i stručnim stožerima, ali i svim natjecateljima koji bi ih trebali s vremenom nauči „napamet“ radi lakšeg izvođenja složenijih vježbi. Trebaju svakako bi svakodnevni podsjetnik za što kvalitetnije treninge.

Trajanje pojedinih skupina vježbi ovisit će o tehničkoj i fi zičkoj pripremljenos igrača i specifi čnim pripremama pro v određenog pro vnika. Prikazane sheme su dizajnirane kako bi situacijskim vježbama što vjernije oponašale stvarnu igru za poene. Bitno je kontrolira i uživa u činjenici da se s vremenom povećava preciznost, brzina i snaga udaraca.

Vježbama će se svakako razvi izdržljivost i točnost što su bitne pretpostavke za jesnu vezu između tjelesnih i psihičkih sposobnos . Usvajanjem vježbi razriješit će se mnoge dileme u psihi igrača, posebno u stjecanju odlučnos da se izvode naizgled nemogući potezi i pokre . Tek kada se savladaju vježbe do automa zma, ojačat će se i hrabrost koja je mnogo više od fi zičke snage i tehnike. Baš stjecanje i održavanje samopouzdanja uvjet je za stjecanje i održavanje dobre forme i za lucidnu igru punu inicija ve i korisne nepredvidivos . Važno je da sparing partneri budu podjednake kvalitete ili slične razine znanja, barem u nekim bitnim elemen ma baratanja s reketom. Iako pro vnik zna kamo će mu približno dolazi lop ca i kakva ga rotacija očekuje, ipak će više poena i u m shematskim vježbama dobiva onaj sudionik koji igra punim plućima pro v onoga s praznom glavom. Nadigravanje je i tu moguće i potrebno.

Usvajanjem najsloženijih vježbi pomaknut će se atrak vnost stolnoteniskog sporta čije granice nisu ni izdaleka zadane ni dovršene. Maštovi m trenerima i igračima prikazane vježbe mogu bi nadahnuće za stvaranje sličnih ili modifi ciranje prikazanih shema, ali i težih vježbi, kako bi se što lakše dobivali poeni na načine na koji su za neutrenirane nezamislivi.

Zaključimo da se sve te vježbe korisne pri oplemenjivanju i usavršavanju treninga, a tako i za samu igru razbijanjem monotonije i podizanjem koncentracije discipliniranjem uma i jela, jer je trening bez određenog ciljanog sadržaja tek napola oprana čaša, uglavnom samo izvana. Pročis mo svoju igru!

2


O AUTORUVlasnik imena Antun Šafarić, mr. sc. je svoj životni interes našao u gospodarstvu, sportu, znanos , umjetnos , kul-turi, poli ci, putovanjima i stranim jezicima. Magistrirao je ekonomske znanos u Zagrebu. Završio je u Zagrebu školu stranih jezika i školu za stolnoteniske trenere. Živi i djeluje u Bjelovaru, Zagrebu i na Pelješcu.

Rukovodio je velikim gospodarskim sustavima, obavljao je poslove stečajnog upravitelja u više fi rmi. Za svoj rad na razvoju gospodarstva i sporta nagrađivan je s više najviših na grada. Radio je u životu sve pogrešno i sve što ne valja, pa se djelomično h o iskupi ovom knjigom.

3

SADRŽAJ

UVODNIK 1

VJEŽBA 1. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV NAPADAČA 4

VJEŽBA 2. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV LOVCA (za napredne) 6

VJEŽBA 3. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV LOVCA (za napredne) 8

VJEŽBA 4. SKUPINE - SERVIRANJE 10


VJEŽBA 6. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV NAPADAČA (za napredne) 14

VJEŽBA 7. SKUPINE - LOVAC PROTIV LOVCA 16

VJEŽBA 8. SKUPINE - ZA RAD NOGU I ISKAKANJE 18

VJEŽBA 9. SKUPINE - ZA KADETE I JUNIORE 20

VJEŽBA 10. SKUPINE - ZA BOČNI RAD NOGU I KRETANJE NAPRED-NAZAD 22

VJEŽBA 11. SKUPINE - TAKTIKA 24


SADRŽAJ

4


NAPOMENA:Vježbe se izvode nakon zagrijavanja za stolom nakon 15 min, uz obvezno zagrijavanje prije toga izvan stola.

CILJ VJEŽBE JE ZA PRVOG IGRAČA:- izvođenje spina iz pokreta - trka nakon serve, ujedno i s canje specifi čne kondicije i rada nogu te vježba igre pro vniku po paralelama uz povezivanje “forhend” i “bekend” spinova

CILJ ZA DRUGOG IGRAČA:- kontrola lop ce blokom ili kontrom te vježba koncentracije i sigurnos držanjem lop ce u igri što je više moguće

DRUGA VARIJANTA ISTE VJEŽBE:Sve je isto, samo igrači mijenjaju strane i uloge.

VJEŽBA 1. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV NAPADAČA

5

STOLNOTENISKE VJEŽBE

LEGENDA:F - forhendB - bekendp - pimpl

Fsv - forhend servisBsv - bekend servisb i š - blok ili štop

b i f – bekend ili for-hend blok ili štopd - dugačka lopta

k - kratka loptaS - spinK - kontra

“IGRAČ/IGRAČICA A”

1 Fd 3 FS 5 BS 7 FS

4 FK 2 BK 6 BK

“IGRAČ/IGRAČICA B”

Poslije 7 FS igra se bez sheme.

6


OPIS VJEŽBE:1. Počinju servira bilo igrač A ili igrač B po paraleli.2. “Pimplaju” naizmjenično s obje strane reketa oba igrača po paraleli

(lovac s “bekend” strane, a napadač sa svoje “forhend” strane).3. Nakon nekoliko izmijenjenih, obostrano rezanih lop , napadač vuče dva

“spina” na F stranu lovca (igrača A).4. Lovac prvi “spin” vraća na F stranu napadača, a drugi spin vraća na B stranu

napadača.5. Napadač (igrač B) i dalje vuče “spinove”, ali samo s F stranom reketa po

cijelom stolu sve dok ne izradi “zicer” koji zabija.

VARIJANTA II ISTE VJEŽBE:“Pimpla” se po drugoj paraleli stola naizmjenično sve dok NAPADAČ NE UĐE “SPINOM” na B stranu LOVCA. LOVAC vraća prvi spin na B stranu napadača koji i s te strane vuče F “spin” opet na B stranu lovca. Lovac vraća na napadačevu F stranu, a napadač iz trka do kraja poena vuče “spinove”, ali samo sa svojom F stranom reketa po cijelom stolu.

SVRHA VJEŽBE:Uvježbavanje čvrstog niskog “pimpla” na različite materijale za napadača. Vježba brzog kretanja nogu. Vježbanje ulaza nakon “pimpla” i zalovljenih lop . Napad iz trka. Pokrivanje cijelog stola sa F napadom. Razvlačenje lovca po cijelom stolu. Povezivanje raznih elemenata. Vježba koncentracije.

VJEŽBA 2. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV LOVCA (za napredne)

NAPOMENA:IGRAČI VJEŽBU IZVODE POTPUNO ZAGRIJANI.

7


“IGRAČ/IGRAČICA A“ - LOVAC

1 (F i B p)

2 (F i B p), 4 S

3 L 5 L

6 S

“IGRAČ/IGRAČICA B” - NAPADAČ





8


SVRHA I CILJ VJEŽBE:- treniranje niskog i raznolikog “pimpla” s izmjenom materijala- vježba rada nogu- ulaz sa “spinom” nakon rezane lopte- vježba lova iz trka (iz pokreta)- pokrivanje cijelog stola (igrača B) samo sa “forhendom”, tzv. Šurbek shema- povezivanje elemenata i držanje koncentracije i sigurnos u igri.

VJEŽBA 3. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV LOVCA (za napredne)

NAPOMENA:VJEŽBATI NAKON ZAGRIJAVANJA IZVAN STOLA I ZA STOLOM.MODIFICIRANA II. VARIJANTA OVE VJEŽBE SE SASTOJ U TOME DA NAPADAČ NAPADA SREDINU STOLA LOVCA ILI JOŠ BOLJE, TAMO GDJE SE LOVAC NALAZI, TJ. GAĐA LOVCA U LAKAT RUKE U KOJOJ DRŽI REKET.

9


1p, (F i B p)

5 FS po cijelom stolu

4 L - 6 L po cijelom stolu

2 p, F i B - 3 FS

“IGRAČ/IGRAČICA A“ - LOVAC

“IGRAČ/IGRAČICA B” - NAPADAČ





10


VJEŽBA 4. SKUPINE - SERVIRANJE

NAPOMENA:NEMA VRHUNSKIH IGRAČA SA SERVAMA KOJE PROTIVNIK ODMAH NAPADA!

PROSTORI ZA DOBRO SERVIRANJE I “ZABRANJENA” MJESTA ZA SERVIRANJE

- UVIJEK NASTOJ SERVIRATI KRATKO, ODMAH IZA MREŽICE, A DA BI TO MOGAO, PRIBLIŽI SE ŠTO VIŠE STOLU KADA SERVIRAŠ!POGLEDAJ GDJE STOJI PROTIVNIK!

- SERVE IZNENAĐENJA (BRZE I DUGAČKE) SERVIRAJU SE ŠTO BLIŽE NA KRAJ STOLA!

Serve iznenađenja se rjeđe izvode s ciljem da se pro vnik uznemirava neočekivanom promjenom. Samo onaj tko pra servera, njegovu točku kontakta s lop com i vidi na koju stranu ide njegov reket, može “pročita ” na koju stranu “vuče serva” i može razlikova fl ah od rezane serve. Najbolje serve su kratke serve s različi m rotacijama i s različi h mjesta servera na najslabije mjesto primatelja serve. Kod primanja serve uvijek mora zna s kakvom oblogom reketa je servirano.

VRHUNSKI IGRAČI(CE) ČESTO STOJE IZVAN STOLA, SA STRANE, PRILIKOM SERVIRANJA KAKO BI ŠTO VIŠE POVRŠINE STOLA POKRILI “FORHENDOM” I POČELI S NAPADOM.

VRLO JE BITNO KOD SERVIRANJA BITI ŠTO BLIŽE STOLU I DA JE VISINA KONTAKTA REKETA S LOPTICOM OKO 2O CM. IZBACIVANJE LOPTICE RUKOM U VISINU KOD SERVIRANJA IMA SVOJE PREDNOSTI ZBOG “ODVLAČENJA” POGLEDA PROTIVNIKA, A I ZBOG JAČEG KONTAKTA REKETA S LOPTICOM.

11


UDALJENOST LOPTICE

OD STOLA KOD KRATKOG

SERVISA

UDALJENOST LOPTICE

OD STOLA KOD KRATKOG

SERVISA







ZABRANJENA ZONA

PROSTOR ZA BRZE SERVE IZNENAĐENJA

PROSTOR ZA KRATKE SERVE, UVIJEK S ROTACIJAMA!



ZABRANJENO SERVIRANJENA SREDINU STOLA !!!








12



NAPOMENA:Vježbe izvodi potpuno razgibani i zagrijani za stolom zbog složenos vježbe i izbjegavanja mogućih povreda kod brzih promjena pozicija za izvođenje udaraca. Ako su partneri podjednakog znanja, tada treba promijeni uloge nakon što je vježba usvojena ili nakon što je došlo do popuštanja koncentracije ili zamora.

NAPOMENA:Samo napredni i vrhunski igrači mogu do kraja odigra ovu vježbu. Zadovoljavajuće je ako se odigra kvalitetno barem treći ili četvr udarac.

1. Kratka serva s B stranom reketa, a u II. varijan sa F stranom2. Return (rite:rn) - povrat rezanom, na F stranu igrača A3. F “spin” na duboki F igrača B4. F kontra na B stranu igrača A5. B “spin” na B stranu igrača B, ili kontra ako igrač ima “so ” na B strani 6. B igrač nastavlja dalje bez sheme

Cilj vježbe igrača A je: kratko serviranje na B stranu i poslije “returna” (povratka) serve, povući dobar “spin” na duboki F igrača B koji je bio blizu stola kada je vraćao servu. Uvježbavanje B “spina” nakon povratka nazad na B stranu stola. Povezivanje elemenata i vježba pokretljivos i koncentracije.

Cilj vježbe igrača B je: vraćanje kratke serve što je moguće niže i što dalje od servera s B stranom reketa. Brzo vraćanje igrača u nazad radi izvođenja F kontre po paraleli na B stranu igrača A. Povezivanje različi h elemenata igre i vježba pokretljivos i koncentracije.

VARIJANTA II ISTE VJEŽBE: nakon kratke serve igrača A na B stranu igrača B,igrač B sada mijenja povrat serve na istu serverovu stranu B. Igrač A vuče “spin” sa svoje B strane na B stranu igrača B. Igrač B blokira ili kontrira lop cu po paraleli na F stranu igrača A. Dalje se igra bez sheme.

13


1 Bsv, 5 SB 3 S

6 bez sheme4 FK

2 Bp







14


VJEŽBA 6. SKUPINE - NAPADAČ PROTIV NAPADAČA (za napredne)

NAPOMENA:Nakon procjene trenera igrači mijenjaju uloge.

1. Kratka serva igrača A na F Igrača B sa F stranom reketa2. Igrač B vrača rezanim “pimplom” što dublje na F stranu igrača A3. Igrač A vuče spin igraču B po paraleli4. Igrač B odigrava kontru ili blok na B stranu igrača A koji nastoji odigra na

tak čki najbolje mjesto.

SVRHA VJEŽBE:

Uvježbavanje kratkog servisa igrača B i pripreme za ulaz “spinom” poslije “returna” igrača A.

Pokrivanje cijelog stola igrača B nakon njegovog servisa.

Uvježbavanje vraćanja kratkog servisa igrača B i razvlačenje pro vnika B na duboki forhend.

Blokiranje spina igrača B da se neutralizira prednost njegovog servisa.

15


1 F, 5 BS bez sheme 3 S

2 F

4 B







16


VJEŽBA 7. SKUPINE - LOVAC PROTIV LOVCA

NAPOMENA:Bolje je “pimpla ” duže lopte nego kraće da se pro vniku ne dozvoli poen ranje i nastoja isprovocira pro vnika da “ulazi” na prividne “zicere” kako bi ih promašio. (ZAPAMTITE) SVI MORAJU NAUČITI “PIMPLATI” DO ISREKA VREMENA! “Pimpl” koris svima, pa i napadačima, da ne rade neprisiljene pogreške, da znaju vra teške serve, a i da mogu malo “predahnu ” ako im napad trenutno ne ide, a pro vnik je također nesiguran s “ulazom” pa mu treba da šansu da radi za nas. (Inače, to ne smije bi glavna i stalna tak ka!)

VARIJANTA I IGRA “OSMICA”:1. Vježba rezane na rezanu loptu - “pimpl”.2. Igrač A igra stalno po dijagonalama, a igrač B igra samo po paralelama. Igra

se što niže, sa što kraćim potezima.

VARIJANTA II:Nakon što su uvježbali prvu varijantu igrači zamjenjuju uloge, tako da sada igrač A igra po paralelama, a igrač B igra po dijagonalama.

VARIJANTA III I IV:Igrači kod izvođenja udaraca okreću strane reketa radi drukčijih rotacija

VARIJANTA V:Igra se po cijelom stolu rezanim lop cama, ali pretežno na slabiju stranu pro vnika, s ciljem da se dobije “zicer” i da se poen ra. Zabijanjem treba završi poen jakim i rezolutnim smashom prije kojega se igrač op malno postavio. Zabija treba stranom reketa koja je sigurnija.

VARIJANTA VI:Igra se “na vrijeme”, tj. do isteka vremena poslije kojega server mora poen ra . Ovdje je preporučljiva logična tak ka da to pos gne lovac koji je bolji napadač.

17


4 F, 8 F 2 B, 6 B, 10 B itd.

1 B, 5 B, 9 B itd. 3 F, 7 F, 11 F







18


VJEŽBA 8. SKUPINE - ZA RAD NOGU I ISKAKANJE

NAPOMENA:IGRAČI VJEŽBU IZVODE POTPUNO ZAGRIJANI!

VARIJANTA I:1. Igrač A servira dugačku servu iznenađenja sa svoje F strane stola i

sa F stranom reketa na B stranu igrača B.2. Igrač B vraća jaku rezanu loptu na “B” stranu igrača A3. Igrač A iskače nazad i vuče F “spin” na B stranu igrača B4. Igrač B blokira, kontrira ili odigrava kontraspin bez sheme na slabo mjesto

igrača A.

VARIJANTA II TEŽA :Slična vježba, samo što igrač A počinje s “bekend” servisom sa svoje F strane stola.

VARIJANTE III I IVZa igrača A je promjena s me što F servu sa svoje F strane odigrava na F stranu igrača B, a igrač B vraća tu servu na B stranu igrača A koji opet iskače i vuče “spin” na B stranu igrača B, koji taj “spin” blokira, kontrira ili vuče “kontraspin” bez sheme.

Cilj vježbe je da igrač B nakon što je rezanim “returnom” vra o dugačku servu iznenađenja, obavezno povuče “spin”, a igrač A da vježbom rada nogu iskoči na svoju B stranu i povuče op malan “spin”.

19


2 Br, 4 S bez sheme

3 FS 1 Fd




k - kratka loptaS - spinr - rezana



20


VJEŽBA 9. SKUPINE - ZA KADETE I JUNIORE


Igrač B dobiva sve lopte na F, a vraća na mjesta koja su označena brojevima.Mijenja strane svojeg reketa kako je napisano u raznim varijantama.Igrač A počinje s dijagonale gdje igra sve s F stranom reketa.

UPUTSTVO:Brojkama su označena ona približna mjesta s kojih igrač A vuče F “spinove” ili F napad s “drajfom” na poziciju F igrača B. Ako igrač A nije još savladao “spin” udarac, neka igra čis m “drajfom” ili kontrom. Bitno je da se kreće po cijelom stolu F stranom.

VARIJANTA II ZA JOŠ MLAĐE IGRAČE :Ukoliko igrač A još nije spreman nakon odigrane svoje lopte br. 3 preskoči loptu na sredini stola, tada treba igra igrač B uvijek povezano na sve tri točke stola igrača A kako s lijeva na desno tako i s desne strane na lijevu. To je tzv. “Šurbek shema”.

VARIJANTA III:Igrač A igra isto, ali igrač B u III. varijan igra sve sa svojom B stranom reketa.

VARIJANTA IV:Igrač A igra isto, ali igrač B sada igra naizmjenično sa svojom F ili B stranom reketa.

21


Igrač B dobiva sve lopte na F, a vraća na mjesta koja su

označena brojevima.Mijenja strane svojeg reketa

kako je napisano u raznim varijantama.

Počinje se sa dijagonale gdje “A” igra sve sa F stranom reketa

3 2 16 5 49 8 7







22


VJEŽBA 10. SKUPINE - ZA BOČNI RAD NOGU I KRETANJE NAPRED-NAZAD


UPUTA ZA VARIJANTU I:Igrači ili A ili drugi puta B - poslije op mplane lopte brzo trče bočno da dodirnu s lijevom rukom rub stola i vrate se da odigraju lop cu koja dolazi uvijek na istu stranu stola. Nakon nekog vremena igrači zamjenjuju uloge. Igrač koji ne trči mijenja stranu reketa kod svake lopte.

UPUTA ZA VARIJANTU II:Igrač A poslije odigrane lop ce kreće unazad do postavljene stolice koju dodiruje i brzo se vraća odigra slijedeću loptu koja mu dolazi uvijek na istu stranu. Kod naprednijih igrača može lop ca dolazi i na različite strane. Vježbe se primjenjuju uglavnom kada se “pimpla” ili kada igra jedan lovac. Igrač koji se ne kreće mijenja udarce svaki puta drugom stranom reketa - B ili F.

23








24


VJEŽBA 11. SKUPINE - TAKTIKA

NAPOMENA:Ovo nije slika za pično vježbanje elemenata, ali je treba uvježba radi provođenja tak ke. Može se vježba tako da jedino IGRAČ A ima striktni zadatak da pogađa slaba polja IGRAČA B.

OBJAŠNJENJE:Igrač A treba nastoja odigrava svoje lop ce na slaba polja igrača B, zbog toga što su polja lijevo i desno od igrača B najbolja da taj igrač s njih pošalje jaki udarac, jer je već postavljen op malno prema lop ci.

Dakle, igrači vole dobiva lop ce na čis “forhend” i na čis “bekend” jer se ne moraju kreta , a u brzom kretanju se čine i pogreške. Isto tako igračima ne odgovara kada dobivaju lop ce na sredinu stola gdje obično zauzimaju početni stav. Tada se moraju brzo odluči s kojom stranom reketa će vra lop cu, a to je već kolebanje i gubljenje dragocjenih sto nka sekundi, pa opet može doći do pogrešaka. Ako i ne naprave odmah pogrešku, ipak će malo izgubi i ravnotežu - balans, a to će im oteža da dobro odigraju sljedeći udarac.

Ako igrač B u početnom stavu ne stoji na sredini stola nego je pomaknut više prema sredini svoje “bekend strane”, tada igrač A treba nalazi sredinu i slaba polja u jelu igrača B a ne na geometrijskoj sredini stola, tj. oko srednje crte na stolu. To se odnosi na dešnjake, a za ljevake je obratno.

Isto tako ako igrač A šalje svoje lop ce još više u stranu stola, tj. da lop ca nastavlja svoju putanju što dalje od pro vnika, onda takve side (sajd) lop ce zah jevaju od igrača B da se rastegne i pomakne sa svojeg op malnog položaja a to opet omogućuje igraču A da ga ponovo “rastegne” na suprotnu stranu ili odigra na istu stranu, ako je igrač B krenuo napamet na nebranjeni dio stola. To je slično kao kada se pucaju “penali” u nogometu ili rukometu, a golman napamet krene u stranu. Ako se zaista pomaknuo, onda se ne može uspješno vra na vrijeme jer se “našao na krivoj nozi”. A to je također i naš cilj, tj. da fi ntom izbacimo pro vnika iz ravnoteže.

25


IGRAČ A odigrava na slaba polja pro vnika bez obzira gdje je dobio lop cu.Znači, on neće ni dobi lop cu na isto mjesto.

JAKOPOLJE

JAKOPOLJE

SLABOPOLJE

SLABOPOLJE

SLABOPOLJE

SLABOPOLJE







ZABRANJENA ZONA

26



NAPOMENA:Reke s napadačkim oblogama. Mijenjaju se strane kada se donekle uvježba ta shema. Igrač koji ima na bekendu “so ”, jasno je, ne vuče “spinove” nego kontrira.

NAZIV VJEŽBE: DVA JEDAN KONTRE NA KONTRE, KONTRE NA “SPINOVE” I “SPINOVI” NA “SPINOVE”

VARIJANTA I:Igrač A udara kontrama iz svog “bekend” kraja stola dva puta “bekendom” na “bekend” stranu igrača B, a on kontrira prvu lop cu s “forhendom” a drugu sa “bekendom”. Igrač A svoju treću lop cu upućuje opet “bekendom” na “bekend” stranu pro vnika B. Sada dolazi najteži dio za igrača B koji treba sa svoje “forhend” strane stola s ći na “bekend” stranu i odigra “bekend” kontru. To je vježba rada nogu.

VARIJANTA II: Igrači mijenjaju uloge i strane stola

VARIJANTE III, IV, V, VI itd.:Započinje se igra s “forhend” strane stola - igrač A prvi počinje (mladi igrači sa običnim “fl ah” servama, a bolji igrači s ro rajućim servama koje ne trebaju bi prekratke da se može na njih odgovori s kontrom). Kada trener uvidi da su igrači dovoljno dobro uvježbali, prelazi se na daljnje varijante 11. skupine vježbi. Može se varira da se na kontru odgovori “spinom” ili da se na “spin” odgovori također “spinom”. Sve ovisi koliko su igrači/ce već uvježbani. Tako da je ta skupina vježbi prikladna za početnike i za vrhunske igrače.

CILJ JE VJEŽBANJE RADA NOGU ZA IGRAČA B, POVEZIVANJE ELEMENATA TE KOMBINIRANJE KONTRI SA “SPINOM”.

ZA NAPREDNE:NAJTEŽA VARIJANTA JE KADA IGRAČ B MORA ISKOČITI SA SVOJE F STRANE NA SVOJU B STRANU STOLA I ODIGRATI “FORHEND SPIN” ILI KONTRU.

27








1

2

3

28


B ILJEŠKE

29

BILJEŠKE

B ILJEŠKE

30


B ILJEŠKE

31

BILJEŠKE

B ILJEŠKE

32


Kontak za narudžbu knjige “FILOZOFIJA SPORTA” i priručnika “STOLNOTENISKE VJEŽBE”:

Antun ŠafarićMob.: 091/538-1405 099/802-8102Fax: 043/246-195e-mail: [email protected]

ili

Amanita d.o.o.P. Biškupa 343000 Bjelovar043/246-236e-mail: [email protected]

NARUDŽBE

Filozofija sporta

Documents

Transcript of Filozofija sporta