Filozofija rocka s osobnog slušišta

Kristijan Krkač

Stjepan Mihovil Blažević – Vlastita naklada

Zagreb 2021.

2

IMPRESSUM Naslov

Pleme spiljskog zvučnika Filozofija rocka s osobnog slušišta Autor Prof. dr. sc. Kristijan Krkač Recenzenti Prof. dr. sc. Damir Mladić Doc. dr. sc. Stipe Buzar Davor Brusović, mag. phil. Emil Vujasinović, mag. oec. Urednik Stjepan Mihovil Blažević Vlastita Naklada Stjepan Mihovil Blažević ISBN 978-953-49099-4-2 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001113790.

3

Kazalo sadržaja Umjesto predgovora: Iz recenzije Davora Brusovića Dolazak §§ 01-08 Pink Floyd §§ 09-44 Nomeansno §§ 45-76 Primus §§ 77-93 Odlazak §§ 94-114 Za sve koji žele znati više §§ 115-118 Summary §§ 119-122 O autoru §§ 123-125

4

Umjesto predgovora

Iz recenzije Davora Brusovića Pred vama je 12. autorsko djelo prof. dr. sc. Kristijana Krkača, „Pleme spiljskog zvučnika“. Dotičnog gospodina jako dobro poznajem tridesetak godina, čak bi nas se moglo nazvati i prijateljima, kumovima, ukratko Krkač is „my buddy, my pal“ (NMN, Brother rat). Usprkos tome, od njegovih 12 autorskih djela posjedujem samo jedno. Ukazuje li ta činjenica na njegovu škrtost u poklanjanju svojih djela ili na moju krajnju nezainteresiranost za njegove skribomanske proizvode teško je reći. Međutim, „Pleme spiljskog zvučnika“ privuklo mi je pažnju tematikom slušanja rock glazbe te obradom djelovanja meni dva jako draga banda, Primusa i Nomeansno. Kada nam je Krkač u uvodu obećao kako u ovoj knjizi neće biti preseravanja (možda prvi put u njegovoj karijeri), jer je kako on sam kaže preseravanje zla anti-punkerska disciplina, odlučio sam mu dati šansu, upustiti se u avanturu i pročitati cijelu knjigu. Nakon završene avanture moram mu priznati, zaista nije bilo preseravanja. Uspio je vrlo intimno prikazati svoju ljubav prema rock glazbi, napose prema glazbi bandova čiju glazbu obrađuje u knjizi. Prvi puta nakon što je prestao robovati plišanim igračkama opet sam vidio Krkača kako poput malenog dječaka, znatiželjno stoji pred zvučnikom i uz nemušte plesne pokrete (tzv. čagicu) upija svaku notu, iako zapravo ni ne zna što su note. Stoga bih ovu knjigu preporučio svima pa i onima koji s Krkačem ne dijele isto pleme spiljskog zvučnika i ne vole bandove o kojima je riječ u ovoj knjizi poput mene. Možda će ova knjiga probuditi to dijete i u vama i podsjetiti vas na drage uspomene iz vaših glazbenih formativnih godina bez obzira o kojoj se vrsti glazbe radi. P.S. Usprkos svim pohvalama na kraju moram reći kako tvrdnja da je album „Wrong“ završetak prvog razdoblja djelovanja banda Nomeansno pokazuje potpuno nerazumijevanje djelovanja ovog banda, jer je svima jasno da to prvo razdoblje završava albumom „0+2=1“.

And there will be no other brother We're one in the same, you and me We're one in the same, you and me We're brothers, brothers in arms

We're friends, until the end We're brothers, brothers in arms

Until the end, your end

(NMN, Brother rat)1

1 Ovdje se kao autor knjige zahvaljujem svim recenzentima na ocjenama. Emil i Damir su dali cijeli niz konkretnih primjedbi i komentara koji su svi redom uzeti u obzir, a Štef je ionako suautor na mjestima analize skladbi Pink Floyda i Nomeansno-a što možda nije primjereno, ali njegov rock-blues duh uvijek je prisutan u tekstu. Ovu recenziju izdvojio sam zbog kritičkog tona koji je od iznimne važnosti.

5

Dolazak

In the 60s, the record companies seemed to sign anything with long hair; if it was a sheepdog, so what? (Nick Mason, Pink Floyd) I like songs that are simple. (Syd Barrett, Pink Floyd) That’s what jazz guys are doing all the time, they’re bending and twisting the song and we let that happen in our music. (John Wright, Nomeansno) Because nobody wanted to play bass, I was instantly in a band. (Les Claypool, Primus)

1. Nikad se nisam bavio glazbom. I bolje. Nemam sluha. Moje fućkanje para uši. Moj pjevački doseg je koncertno i navijačko urlanje ako izostavim falš obradu Moon Over Burbon Street koju sam izveo negdje sredinom 1990-ih tijekom koncerta Vegetable Soup (u kafiću u haustoru iza negdašnjeg kina Zagreb). Pogriješim čak i kad sviram početak Smoke on The Water. Moji djetinji pokušaji učenja klavira, gitare i trube završili su tinejdžerskim uvježbavanjem par blues klasika na usnoj harmonici Hohner Piccolo što sam u međuvremenu zaboravio. Nedavno sam na poklon ponovno dobio novu Hohnericu pa navodno učim. Ukratko, ništa. Možda ima nešto! Oduvijek sam volio slušati glazbu. A glazba koju najviše volim slušati je rock. Zašto rock ne znam. Nisam siguran koliko je to važno znati jer nije sve spoznatljivo vrijedno spoznaje. No nisam bilo kakav slušatelj rocka. Volim rock uživo. Koncerte. Ali star sam slušatelj. I čangrizav. To su oni: Zakaj je razglas loš? te Kakav je to tonac? te Zakaj su pustili previše ljudi? te Zakaj je gužva na šanku? Zakaj je razvodnjena piva? Zakaj se ne sme pušit? Kaj ni joint? itd. Blues. Čisti blues.2 2. Filozofija je osobna ili je nema, zapisao je Paul Valéry u djelcu Filozofija (Bilježnice). To da nije jedino osobna razvodnjava stvar u pitanju, ali neka se spomene. Ova filozofija nije samo osobna. Dakle, ne da ima samo ime i prezime. Osobenjačka je. Dakle, ima i nadimak. Učeniji od mene rekli bi subjektivna i kako je to objektivno što je dakako (inter)subjektivno jer trenutačno postoje na deseci tisuća ljudi na svijetu koji imaju ista ili vrlo slična iskustva, sjećanja, mišljenja i sklonosti slušanju rocka, sad manje ili više jasna, pregledna i opravdana i svi možemo biti u krivu. Nikoga od nas nije moguće izdvojiti nikad, nigdje, ni pod kojim vidom. Mi nismo kako bi rekli naši stari τὸ τί ἦν εἶναι ili quidditas. Mi nemamo uzroka, mi nemamo učinka. Mi smo pojave. A ni to nije sigurno. Gledajući sa stagea mi smo hrpa živahnih silueta od potpuno vidljivih naprijed od onih u pozadini i mraku. Mi volimo mračna, vlažna i topla mjesta. Mi smo pjevajući koncertni obrisi. I shvaćamo sebe vrlo ozbiljno. Je li to dovoljno za filozofiju ne znam. 3. Filozofija je aktivnost kako je u svim razdobljima inače raznovrsnog filozofskog opusa tvrdio Ludwig Wittgenstein. Slušanje je aktivnost, iako nejasno kakva. Pjevanje i sviranje zasigurno su aktivnosti. Pluća se pune i prazne, prsti prebiru žice. A što čini onaj koji sluša? Možda ima uši i sluša kroz njih; možda prilazi bliže kako bi mogao čuti? Možda naćuli uši poput psa ili mačke? Možda ne može vjerovati svojim ušima? Ne zaboravimo kako je glazba za uho isto što i hrana za crijevo jer evolucijski uši su se razvile iz crijeva pa su probaviti i poslušati bliske što nam nije drago za čuti. Čuti, slušati, a neki vele i aktivno slušati različite su stvari. Zdravo uho čuje uvijek i u snu, ali slušati znači biti svjestan čujnog. Aktivno ili djelatno slušanje zaista je i slušanje i motrenje svega vidljivog što prati sve slušljivo. Aktivno je ovdje besmislica, jer što bi bilo pasivno slušanje? Poredba onoga koji čuje, ali ne mari i predanog slušatelja dijelom je nalik poredbi Gilberta Rylea između Le Penseura i tenisača koji prima servis. Čujem, ali ne marim izgubljeno je umijeće ne obraćanja pažnje i istovremeno odavanje dojma naprednog slušatelja. Mi nismo oni koji slušaju, ali ne čuju i oni koji čuju, ali ne mare. Mi čujemo čin. Mi marimo za koncert. Mi smo publika.

2 Na naslovnici se nalazi frula vjerojatno od medvjeđe bedrene kosti pronađena u Cerknu u Sloveniji, par desetaka km sjeverozapadno od Ljubljane. Stara je oko 60.000 godina i drži se najstarijim otkrivenim instrumentom koji su vjerojatno koristili Neandertalci koji su živjeli na tom području i vjerojatno pripadaju istoj skupini Neandertalaca kao i Krapinski pračovjek.

6

4. „Glazba je umijeće proizvođenja zvuka kako bi se proizvela kompozicija sa svim svojim elementima“ (melodija, harmonija, ritam itd.) veli najčešća definicija. Je li pjev ptica glazba? Jesu li vrapci i komarci kompozitori? Cvrčci? Papige? Vukovi, hijene, slonovi, kitovi? Je li buka glazba? Je li tišina? Jesu li zvukovi strojeva i robota glazba?3 Glazba će ovdje značiti rock glazbu sa svim njezinim korijenjem, prije svega bluesom.4 Nije do mene pisati o stvarima koje nisam slušao i koje nisu najsnažnije utjecale na mene. Svakako su tu i drugi žanrovi popularne glazbe pa i nepopularne (poput jazza, klasične ili zabavne glazbe prije rocka i 2. rata), ali oni će biti spominjani u podnožnim napomenama. Dakako, pisat ću kao slušatelj i to sa svog osobnog i osobenjačkog slušišta ne jer sam smrtno uvjeren kako je imalo zanimljivo, nego jer drugo nemam, a želim ga opisati. Nemam tuđe uho. Možda bi o uhu imali što za reći Vincent van Gogh, David Lynch, Mike Tyson ili Pink Floyd s koricama albuma Meddle na kojem se nalazi fotografija uha pod vodom (iako je Storm Thorgerson prvo zamislio fotografiju babunovog anusa što nas vraća preslušavanju i probavljanju). Ukratko, rock glazba i njezin Kunta Kinte. 5. Filozofija glazbe je proučavanje temeljnih pitanja o naravi, vrijednosti i našem iskustvu glazbe. napisao je svjetski stručnjak za to područje Andrew Kania u natuknici Philosophy of music (SEP). Prvi dio proučavanja uopće me ne zanima. Postoje uvodi, priručnici, povijesti, rječnici i enciklopedije rocka i svih njegovih podžanrova. Jedino o čemu mogu govoriti je moje iskustvo glazbe. To iskustvo nije Bogznakakvo, nije čak niti upečatljivo, štoviše, na trenutke je generičko. Zašto bih onda uopće pisao o tome, zašto bi to bilo tko objavio i na koncu zašto bi to bilo tko čitao? Možda svatko može čuti što sam ja čuo. Možda može i slušati kako sam ja slušao. Možda i mariti. No može li imati ista iskustva? Možda i to. Kako god bilo ne namjeravam čak niti u podnožnim napomenama spominjati literaturu o rocku (osim tu i tamo). Ne znam čemu bi to služilo osim preseravanju o pročitanom, a preseravanje je zla anti-punkerska ambicija. Što se tiče literature o bandovima o kojima pišem ona će informacije radi biti navedena na koncu kao i niz online linkova na albume, natuknice itd. Tome također nije mjesto čak niti u fusnotama. Ponovno vrijedi isti razlog izbjegavanja preseravanja. 6. Filozofija iskustva slušanja rocka po definiciji ne može biti nikakva osobita filozofija. Čak niti u slučaju da se filozof kao filozof i kao slušatelj rocka bavi filozofijom slušanja i sluha. No rock glazba ostavila je trag na meni na način na koji su još neke stvari ostavile traga. Stvari kojima se nikad nisam profesionalno bavio, ali na koje sam potrošio dobar dio života. Tko zna zašto. A i vjerojatno je sve to skupa gubljenje vremena. Prva stvar bila je glazba, druga film, treća sport i četvrta poezija. Kako o svojim velikanima poput Becketta, Brechta, Kafke i Hamsuna pa i o američkoj ili njemačkoj poeziji druge polovice 20. st. zaista nemam i ne znam što reći i kako sam knjige o filozofiji filma i o filozofiji nogometa već napisao, jedino što mi je preostalo jest napisati knjigu o filozofiji glazbe. Knjigu o mom iskustvu slušanja rocka. Knjigu o filozofiji rocka.5 Filozof

3 Iako se ovdje neću spominjati industrial žanra rocka u kojem su Ministry (barem otkako su odlučili uključiti i gitare) svakako među popularnijima, a niti eksperimentalne grupe koje koriste zvukove strojeva, ipak ću kasnije reći koju o kolosalnom bandu robota Compressorhead i o tuzemnom eksperimentalnom bandu TeHÔM. 4 Pjesme američkih robova i zatvorenika, rani blues i počeci jazza (Ragtime itd.) i ostali utjecaji koji su doveli do rocka značajno su utjecali na moju sklonost bandovima u rocku. Za materijale o toj temi, a koje sam proučavao, zaslužni su mnogi stručnjaci, povjesničari i etnomuzikolozi koje sam čitao (poput Alana Lomaxa i drugih), iako je u njihovim prvim procjenama o vremenu, mjestu, autorstvu i prvim izvedbama mnogih najranijih blues klasika bilo podosta činjeničnih pogrešaka koje su na sreću kasnije ispravljene. Sjećam se kako sam u kolekciji ploča koju sam pronašao kod kuće našao LP Sonny Boy Williamsona One Way Out koji je bio moj prvi doticaj s bluesom. Na njoj su hitovi poput: Born Blind, Keep It to Yourself, Too Close Together, Let Your Conscience Be Your Guide, One Way Out, Like Wolf i Cool Disposition. 5 Ukratko Pleme spiljskog zvučnika je treći dio trilogije radnog naslova Unutrašnji diler o mojim ovisnostima. Prvi dio je Filozofija nogometa 2012., a drugi Krava na Mjesecu, Filozofija znanstveno-fantastičnih/horor filmova 2013., a Pleme spiljskog zvučnika o filozofiji rocka je treći dio. Time su te stvari

7

nešto filozofsko napiše o rocku i za to se vjeruje ne samo kako je filozofija rocka nego i kako mijenja našu sliku i doživljaj rocka što je itekako upitno. No, kad slušatelj rocka koji je igrom slučaja i filozof nešto filozofsko napiše o rocku za to se ne vjeruje kako je utjecaj slušanja rocka na njegovu filozofiju. Nema što rock utjecati na filozofiju! Možda zaista nema, ali to tek treba dokazati, a to je teško ako ne i nemoguće. Naime, za tako nešto glazbu je nužno razumjeti kao jezik, a filozofiju kao pjevanje ili možda fućkanje (kako bi rekao profesor Peter Hacker o Wittgensteinu: Was he trying to whistle it?). Također je važno razumjeti kako ću ovdje pisati samo kao slušatelj rocka, kao slušatelj prvotno live nastupa i to samo 3 banda i razmišljati o utjecaju njihovog rocka na filozofiju. Niti jedan od njih nije klasičan rock band, a svi kao snažne utjecaje primaju od žanrova glazbe koji nisu rock (blues, jazz, klasična glazba, atonalna itd., vidi skicu koja je više načelna i od oka).

7. Spomenute knjige o nogometu i sf-horor filmu napisao sam manjim dijelom zato što sam mislio kako imam nešto za reći o tim stvarima. One su samim time i pisane kao popularna, a ne stručna, znanstvena ili akademska filozofija pa tako i ova. Većim dijelom sam ih pisao kako bih se na neki način skinuo s ovisnosti o tim stvarima. Stvarima koje su mi odnijele pola života pri čemu njihova uloga u njemu, a još manje u mojoj filozofiji, vjerojatno nikad neće biti poznata jer je možda niti nema. Najmanjim dijelom pisao sam ih jer mi se učinilo kako postoje ljudi koji imaju točno onakva iskustva kakva i ja imam, ali koja nitko, nikad i nigdje nije prepričao, opisao i zapisao. Barem meni nije poznato.6 O filozofiji rocka ima pokušaja, ali sve je to skupa nakon pomnog čitanja članaka i knjiga koji pretendiraju ne samo na popularnu nego čak i na znanstvenu filozofiju rocka drek na šibici (najporazniji primjer je zbornik „Pink Floyd and Philosophy: Careful with that Axiom, Eugene!“; loš govor o Floydima i loša filozofija). Zato je najpoštenije započeti od tvrdnje kako filozofije rocka nema. Ako se kojim slučajem do konca teksta pokaže kako je ima, onda dobro, a ako se pokaže kako je nema, opet dobro. Ne treba imati pretenzije, jer „pretenzija je smrt misli“, kako je pisao Wittgenstein, a ne treba niti podcjenjivati snagu dokaza o tome kako nečeg nema (razbijanje iluzija najstarija je zadaća filozofije).

za mene riješene i nemam namjeru o njima dalje raspravljati. Dakako, knjigu o kavi i cigareti nikad niti nisam planirao napisati, ali o tome je sve rečeno u istoimenom filmu. 6 Jedina meni poznata slična knjiga je Myers, M. (2021) Rock Concert, An Oral History as Told by the Artists, Backstage Insiders, and Fans Who Were There, Grove Atlantic, Grove Press. Biti ili ne biti na koncertu, tj. biti viđen stvar je prigradskih seljačića i više prestiža nego koncerta i glazbe. Ići ili ne ići na koncert stvar je karaktera. Slušačka priprema za koncert, kupovina karte, okupljanje škvadre, rasprava o očekivanjima, dolazak itd. je poput odlaska na svetu misu. Uostalom, zar i sveta misa nije prošla mnoge žanrove; od tišine i skrovitosti u kojoj su dvojica ili trojica lomili kruh do živahnih crnačkih misa s puno pjevanja i sviranja?

8

Ponovimo: preseravanje je zabranjeno. Pod filozofijom rocka, ako je kojim slučajem ima, mislim samo i isključivo na onu filozofiju koja ne bi bila to što jest bez da na nju nije utjecao rock. Isključujem svaku filozofiju koja bi s filozofskim instrumentarijem pristupala rock instrumentima nastojeći pomoću prvih govoriti o drugima. To je ambiciozno preko granica mogućeg iskustva i sposobnosti, pretenciozno preko granica čak i filozofskih pretenzija i docirajuće preko granica dobrog ukusa i stila za koje su filozofi inače poznati po tome kako ih uglavnom nemaju. 8. Što bi to uopće bila filozofija slušanja rocka? Filozofija jednog žanra popularne glazbe? Filozofija rock glazbe? Filozofija rock stihova? Filozofija utjecaja društva na rock? Filozofija utjecaja rocka na društvo? Ontologija, epistemologija i etika rocka? Možda estetika, filozofija umjetnosti ili kulture? Čak i ako postoji, ništa od navedenog nije zanimljivo. Zanimljivo je kako rock utječe na ljude, a neki među njima su i filozofi pa dakle i na njih, uže na njihovu filozofiju. I to pod vidom da su samo slušatelji rocka. Ništa više. Utječe li? Možda utječe direktno u nekoj filozofiji rocka, možda indirektno u nekim finesama, a možda utječe poput duha ili atmosfere onako kako je glazba i inače utječe na ljudske živote. Neću puno okolišati. Idem oštro i na prvu, ali s finesom (nešto kao spoj brazilskog nogometa iz 1982. i nizozemskog iz 1988. ili kao spoj pesimizma horora i optimizma SF-a). Pisat ću o svoja tri omiljena banda: Pink Floyd, No means no i Primus. Dakako, spominjat ću vjerojatno još 20-ak bandova i žanrova glazbe, ali njima je u ovoj knjizi mjesto u podnožnim napomenama, a ne u glavnom tekstu.7 Možda se čini kako je ovaj složenac ili naramak bandova osebujan, ali ne treba podlijegati praznovjerjima. Vjerojatno postoji najmanje 1.000.000 ljudi na svijetu kojima su ista 3 banda najbolja. Oni bi možda ispričali svoje priče ne samo ako imaju različite načine ili povijesti njihovog slušanja nego i ako pripadaju različitim generacijama slušatelja. Zasigurno netko tko danas ima 60 ili 30 godina ne sluša te iste bandove onako kao i ljudi moje generacije. Štoviše, odnos slušanja tih bandova može biti različit. Netko je možda počeo s Primusima pa skočio na Floyde. Netko pak s Nomeansno pa skočio na Primuse zbog basa. Netko treći s Floyda na Primuse pa zatim na Nomeansno itd. Osobna povijest slušanja ima nekog utjecaja na formiranje ukusa i stila. Kakvog nije sasvim jasno.8 Dakako, ovdje se ne radi o mom slušanju glazbe općenito nego prije svega i u temeljnom smislu o slušanju rocka navedenih bandova i glazbenika na koncertima. Naime, mislim da je to vrhunac slušanja svakog banda. No ovdje se radi samo o mom osobnom slušištu jer drugog nemam. Iako nije Bogznakakvo. Slušam li cijelo vrijeme zaista samo jednostavan blues i jazz i kakve to veze ima sa mnom kao čovjekom i s mojom filozofijom? Ako i ikakve? Pretenciozna pitanja na koja, kako zasad stvari stoje, nisam uspio odgovoriti.9 No, pretpostavka

7 Što se tiče naslova knjige „Pleme spiljskog zvučnika“ aluzija je jasna na „Pleme spiljskog medvjeda“ pri čemu se analogija nastavlja i pod vidom sadržaja, radnje, promašaja i pogodaka. Tko kao mlad nije čitao knjigu neće znati o čemu se radi, ali niti nije nužno. Dakako, na sva tri primjera mojih bandova bit će pojašnjeno što to konkretno znači u konkretnom slučaju; uglavnom na koncu pojedinog dijela. Što se tiče podnaslova „Filozofija rocka s osobnog slušišta“ to je surogat nemogućnosti prepjeva po mom skromnom sudu najboljeg naslova neke knjige o glazbi, tj. one Barryja Kernfelda iz 1997. „What to Listen For in Jazz“. I doslovno i metaforički imamo stajališta, motrišta, gledišta, ali gle čuda Božjeg nemamo njušišta, doticajišta pa tako niti slušišta, a jako je važno s kojeg se slušišta sluša rock i doslovno i metaforički. Doslovno to znači gdje ste kad slušate u sobi, u klubu ili na velikom koncertu (zatvoreni i otvoreni imaju različita pravila, ali nikad nemojte zaspati ispred zvučnika tijekom koncerta), a metaforički to znači gdje ste u svom životu, situaciji, glazbenoj općoj kulturi i osobnom stilu i ukusu. Isti album ili isti band možemo slušati drugačije tijekom nekoliko desetljeća da ne spominjem raznolike prigode slušanja (od krstitki do karmina). 8 Ovdje dakako treba pretpostaviti kako sam davno usvojio abecedu, početnicu, temeljce ili anatomiju rock glazbe slušavši sve što se moglo slušati u tom žanru popularne glazbe posljednjih 40-ak godina. Niti pop mi nije stran. Pa čak niti klasična glazba. Sati, dani, mjeseci i godine provedene pred gramofonom, kazetofonom, CD-playerom i na YouTube-u učinili su svoje. Štoviše, dobar dio glazbe slušao sam putujući javnim prijevozom i u automobilu (prije koristeći walkman, a danas mp3 player; pametnom se telefonu još uvijek odupirem, ali kažu mi kako je itekako pogodan za slušanje glazbe). 9 Ovom prilikom zahvaljujem svima s kojima sam posjećivao koncerte, raspravljao o njima prije, za vrijeme i nakon njih, ali i raspravljao o glazbi. Najviše se zahvaljujem na komentarima bratićima i prijateljima s kojima sam posjećivao koncerte: Neven Pilski, Tomas Krkač (profesionalni glazbenik),

9

mi se čini smislenom. Ako glazba utječe na ljude, a ljudi utječu na filozofiju s kojom se bave, zar tad i glazba ne bi trebala utjecati na filozofiju? (vidi skicu).

Najočitiji utjecaj je onaj čovjeka-filozofa na njezinu/njegovu filozofiju glazbe. No to nije osobito zanimljivo, barem ne ovdje, sad i meni, iako se od toga sastoji 99% filozofije glazbe. Začudna mogućnost je uglazbljivanje filozofije. Meni drag primjer je finski glazbenik Mauri Antero Numminen koji je uglazbio Wittgensteinov TLP (M. A. Numminen sings Wittgenstein, 2003, https://www.youtube.com/watch?v=CGksgZKecKE). Iako to može završiti bizarno, ipak umjetnik može pogoditi duh djela tijekom uglazbljivanja i pokazati zvučno nešto što je iskazano tekstualno. No ono najzanimljivije je kako glazba utječe na cjelokupnu i prije svega ne-glazbenu filozofiju? Zbiva li se taj utjecaj? I kako bi se uopće pokazao? Skladba i tekst svakako mogu biti citirani u nekom radu ne-glazbene filozofije. No to je direktno i mora biti napravljeno vrlo precizno kako bi imalo učinak. Zanimljivije je implicitno i indirektno. Neka vrsta prešutnog utjecaja koji se osjeti u atmosferi filozofije. Je li tako nešto uopće moguće? Ili važno? I zašto? Možda su to pitanja koja ću ovdje postaviti i u najboljem slučaju sugerirati smjer odgovora.

Vjekoslav Komadina, Darko Limov, Damir Mladić (bivši glazbenik), Davor Brusović (bivši glazbenik), Emil Vujasinović, braća Ivša, Josip Lukin (amaterski glazbenik), Stipe Buzar (glazbenik) itd. Razgovori s njima tijekom 40 godina, slušanje glazbe na probama, na koncertima i komentiranje značajno je utjecalo na sadržaj ove knjige, a neki su ju i komentirali prije izlaska. Razgovarao sam i sa desetcima fanova na stranicama na društvenim mrežama koje su posvećene Floydima, Nomeansnou i Primusima. Zahvaljujem i njima. Zahvaljujem se Robu Wrightu iz Nomeansno-a na komentarima koji su uključeni u analizu skladbe „Rags and Bones“. Dijelove teksta o glazbenoj analizi skladbi Pink Floyda i Nomeansno napisao sam sa Štefom Buzarom dijelom u prethodno objavljenim tekstovima, a dijelom za ovu knjigu pa mu u tom svjetlu zahvaljujem za glazbenu pomoć. A propos, znam neke tuzemne filozofe koji su ljubitelj glazbe, neki klasične, neki jazza, a neki punka i HC-a. Koliko je meni poznata njihova filozofija dosad nisam primijetio kako se to njihovo slušačko iskustvo ikako odražava u njihovoj filozofiji pa tim slijedom možda i ja ovdje pišem gluposti. Možda je ovo što slijedi dokaz toga da takvog utjecaja nema. I to je neki dokaz.

10

Pink Floyd 9. Floyde sam prvi put čuo s 10 godina. 1980. godine. Tićbra Neven (de facto stariji brat) koji mi je dao nadimak Glista (po Glisti iz Kužiš stari moj) slušao je nešto čudno u svojoj sobi, a ja sam navaljivao da me pusti unutra (klasični dosadni mlađi brat) jer je u njoj imao hrpu čudnovatih stvari.10 Neke su bile čudesne, a neke čudovišne. Ova je bila čudovišna. I pustio me. I dečki su mi pustili The Dark Side of The Moon (DSOTM, 1973.)11 od početka jer su ga baš slušali. Nakon 10-15 minuta pustili su me van iz sobe jer sam pokušao pobjeći. Šok i nevjerica koje sam doživio i za koje je najbolje da ostanu vječno zakopani u najdubljim podrumima podsvijesti dijelom su odredili moj glazbeni ukus. Godinama kasnije sam shvatio da isti album ima kraj koji je poput uspona iz čudovišnog podruma na čudesan tavan k zvijezdama i Mjesecu. Mjesecu koji je zaista cijeli taman.12 Tog se događaja sve slabije sjećam, ali doživljaj mi je jednako snažan. Kako god bilo, trebalo mi je par godina da počnem ozbiljnije preslušavati Floyde. Naravno od, kako sam kasnije shvatio, kasnijih i gorih prema ranijim i briljantnim albumima. No, o ovome nema puno smisla govoriti dok ne poslušamo početak albuma DSOTM pa stoga poslušajmo barem 1min. i 7sek. koliko traje skladba Speak to Me (https://www.youtube.com/watch?v=sJ7XLKasyj4),13 inače suludo kratka skladba za to vrijeme i ujedno sažetak cijelog albuma. Tekst pjesme zaista ne postoji nego samo monolog, vjerojatno Nicka Masona i koji glasi:

I've been mad for fucking years, absolutely years.

I've been over the edge for yonks, been working with bands so long. I think 'Crikey'.

I've always been mad; I know I've been mad, like the most of us have.

10 Pretpostavljam kako malo ljudi danas zna za Kužiš, stari moj pa evo poveznica prvo na skladbu Jimija Stanića (https://www.youtube.com/watch?v=i6g67J5Qur0), zatim i na cijeli film Vanče Kljakovića iz 1973. godine s I. Vidovićem kao Glistom (https://www.youtube.com/watch?v=e8kEFJvzRKM). 11 Kratice albuma Floyda neka budu sljedeće: TFR = 1965: Their First Recordings, TEY = The Early Years 1965–1972 (Box set), PGD = The Piper At The Gates of Dawn, ASOS = A Saucerful of Secrets, MO = More, UM = Ummagumma, AHM = Atom Heart Mother, RE = Relics, ME = Meddle, OC = Obscured by Clouds, LAP = Live at Pompeii, DSOTM = The Dark Side of The Moon, WYWH = Wish You Were Here, AN = Animals, TW = The Wall, TFC = The Final Cut, WO = Works, AMLR = A Momentary Lapse of Reason, DST = Delicate Sound of Thunder, TDB =The Division Bell, PU = Pulse, TER = The Endless River, TLY = The Later Years. 12 To dakako nije prva glazba koju sam čuo. Iz tog doba pamtim djedovo pjevanje (koji je između ostalog bio i licencirani kinooperater koji je puštao filmove na Brestovcu) starogradskih i kajkavskih popevki uz gemišt. Zatim glazbe bečkog Novogodišnjeg koncerta, San Rema, Eurovizije i sl. kao što pamtim očeve poticaje (koji je igrao nogomet i stolni tenis dok je majka rekreativno skijala) na bavljenje raznim sportovima, na gledanje tisuća crno-bijelih filmova i fotografiranje (amaterski je fotograf) koji su odredili spomenute ovisnosti. Sjećam se kako je i baka znala zapjevati (imala je vrlo lijep glas, a tijekom školovanja naučila je svirati harfu i klavir koji je bezuspješno pokušala prenijeti na mene). Sjećam se i navijačkih pjesama kad me tata kao klinca vodio na Dinamo. Drugi deda bi bez obzira na vrijeme tijekom utakmice stajao sa štapom u svom smeđem baloneru na uglu Maksimirske i Bukovačke i gunđao kako to nije niti sjena od Dinama kakvog se on sjeća (mislio je na 1967. i generacije prije i poslije 2. rata). Istovremeno roditelji su me davili s klasicima talijanskih kancona, Presleyjem, Beatlesima i Stonesima. Kasnije, spomenuti buraz Neven, s klasicima rocka od 1965. do 1975. itd. Dakako, početkom 80-ih sam bio uvjeren da su Boney M. i ABBA super bandovi sve dok frend iz kvarta i ja nismo u Bogovićevoj kupili ploče AC/DC Dirty Deeds Done Dirt Cheap i Motörhead Another Perfect Day koje smo bezuspješno pokušavali puštati na školskim tulumima u 7. i 8. razredu (u podrumu pokraj učionice iz tehničkog). One Track Mind i danas mi je kolosalna blues stvar. 13 Slušanje DSOTM savjetujem noću, u samoći i mraku. Maksimum je jedna upaljena svijeća u sredini prostorije. To je dovoljno za prvo slušanje, a kasnije se mogu dodati dodaci i prije svega mašta, ali nije nužno. No, ako nikad niste slušali Floyde, ne savjetujem da započnete od DSOTM. Album je prepun specijalnih efekata, eksperimenta, miješanja žanrova i naglih obrata. To može izazvati stres. Možda je bolje s nekim presjekom, npr. neki greatest hits nije loša opcija, tim više ako su hitovi poredani povijesno jer se može steći neki dojam cijelog opusa, a opus je jedini važan.

11

Very hard to explain why you're mad, even if you're not mad.

Zatim slijedi umirujući Breathe in the Air, ali odmah poslije kolosalno uznemirujući On the Run koji završava eksplozijom i sve tri skladbe su u samo 7 prvih minuta albuma (ovdje neću ulaziti u pretjerane opise skladbi osim kad to nije vezano uz temu, iako ne znam koja je tema). 10. Na neki način može se reći kao što je Pink Floyd desetljećima bio nevidljiv tako i ostao nevidljiv nakon što je sve razotkriveno. Na koricama albuma nije bilo fotografija članova banda (inače uobičajeno), a na nekima nije bilo niti imena banda ni naziva albuma (iako su na prvom albumu bile fotografije članova banda malo tko se toga sjećao 1970. ili 1973. kad su stekli svjetsku slavu). Najpoznatiji poster banda su korice njihovih 6 albuma narisane na leđima žena koje sjede na rubu bazena (vidi ilustraciju). Lom svjetlosti s DSOTM postao je neformalni logo, ali formalni nikad nije imao. Najraniji logo na način roza stiliziranih riječi Pink Floyd napušten već 1970. (koristili su ga uglavnom na plakatima za koncerte). Dobar primjer nevidljivosti je DSOTM koji je u izvornom izdanju imao crne korice i ilustraciju koja se sastoji od prizme (koji su slušatelji mogli vidjeti u laserskoj izvedbi u Zagrebu na Watersovom koncertu turneje Us and Them) kroz koju se lomi zraka svjetlosti. Kasnije je dodana okrugla naljepnica s imenom banda i nazivom albuma. Na unutarnjoj strani korica boje u koje se zraka lomi postaju valovi poput valova EKG-a ili EEG-a koji su stilizirani tako da vjerojatno sugeriraju razlike i sklad članova banda. No, među bojama nedostaje indigo. Moguće kako se radi o Sydu Barrettu. Na koncertima je band često bio u pozadini pri čemu je u prvom planu bilo osvjetljenje, kasnije veliko sunce, a još kasnije složen sustav projekcija i specijalnih efekata. Nakon sviranja po klubovima (1965.-1967.) i porasta popularnosti nakon prvih albuma i velikih koncerata malo je ljudi uopće znalo kako članovi banda izgledaju. Nakon što se sve saznalo, napose nakon posljednjeg zajedničkog albuma The Final Cut (TFC), ostala je jedna, vrlo važna stvar nevidljiva, a to je Barrett koji je band napustio de facto nakon drugog albuma (1967.-68.). Daleko od toga kako su članovi bili normalni i zdravi, ali nakon odlaska Barretta, njegove bolesti i posljedica (svega i svačega, vidi intervju: https://www.youtube.com/watch?v=otyfo2KuaNQ) albumi su uvijek u nekoj mjeri bili i o njemu (prije i poslije djelomično, a s albumom Wish You Were Here (WYWH) u potpunosti), ali njega u bandu nije bilo (bio je u studiju tijekom snimanja navedenog albuma 1975., ali nije pokazivao nikakve reakcije), a na koncu je preminuo 2006.14 Iz najranije postave živi su Bob Klose, Roger Waters i Nick Mason, a iz kasnije i David Gilmour. Richard Wright preminuo je 2008. Waters i Gilmour još uvijek izvode skladbe Floyda na svojim solo koncertima, a Mason ima band Nick Mason's Saucerful Of Secrets s kojim izvodi prvi album Floyda. Točno 50 godina nakon nastanka 1965. Floydi su službeno prestali postojati 2015. Postali su doslovno nevidljivi, ono što su oduvijek i željeli biti. Važan je glazbeno-vokalno-vizualni doživljaj, a ne glazbenici s njihovim instrumentima u prvom planu.15

14 Većina glazbenika preminula je prirodnom smrću, ali dosta ih je preminulo nasilnom smrću, tj. ubijeno (vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_murdered_musicians). Prvi poznati ubijeni muzičar je skladatelj klasične glazbe Alessandro Stradella u Genovi 1682. godine u dobi od 42 godine, a najpoznatiji je vjerojatno John Lennon. Najveći broj ubijenih glazbenika su reperi i to najčešće pucnjem iz ručnog vatrenog oružja, a za njima slijede jazz i blues glazbenici. Najrjeđe su ubijeni punk i metal glazbenici. 15 Iz tog glazbenog razdoblja kasnije sam slušao Hendrixa, Genesis (pogotovo rane albume s Gabrielom), Tangerine Dream, ELP itd., ali The Doors su mi se najviše dopali (pogotovo prvi i zadnji album). Tek sam puno kasnije shvatio da se ono što me privlačilo bandovima iz tog doba može sažeti u dva povezana elementa: blues + eksperiment (najbolji blues-rock band svakako su mi bili The Doors pogotovo s njihovim albumom L. A. Woman kojem nema ravnog, a na njega u odnosu na prethodne u opusu podsjeća album Nuspojave Majki). Možda zanimljiva napomena može biti i ona o odlasku na koncerte u nedostatku koncerata na koje netko želi otići. Postoje dobri i usvirani žanrovski bandovi na čije se koncerte odlazi u takvim situacijama (eto već godinama nastoji svake sezone odslušati barem 1 blues, 1 jazz i 1 rock koncert, a ako su među njima i moji bandovi iz šireg kruga, tim bolje). Od starijih, da spomenem i neke domaće, u posljednjih više od 30 godina sigurno više od 15x slušao sam Psihomodo Pop (od neusviranih

12

Poster s 6 omota 6 albuma iz 1996. s kolekcije koja je izašla prije turneje 1997. kao promotivni materijal. Fotografija je postala opće mjesto rocka i citirana je čak i u animiranim filmovima.

11. Oko 1985. počeo sam intenzivnije slušati Floyde. Iznenadio me album The Final Cut (1983.) kojeg sam možda prvog kupio i koji je bio potpuno različit od DSOTM, iako se odmah čuje da su to Floydi jer nema drugog banda koji tako zvuči.16 U godinu-dvije pokupovao sam sve njihove albume. Neke je bilo teško naći, ali moj prodavač u Bogovićevoj (ljudi koji su na nogostupu u kutijama prodavali rabljene ploče) na koncu mi je pronašao i pričuvao i najrjeđe do kojih tad nije bilo lako doći (npr. Ummagumma ili Relics), a i trebalo je skupljati sredstva od džeparca. Samo tri godine kasnije, 1988., čuo sam ih prvi put u Beču i bio sam spreman (A Momentary Lapse of Reason tour). Kako sam u to vrijeme podosta slušao punk, post-punk i dark glazbu nalazio sam puno sličnosti s Floydima.17 U razdoblju 1985.–1988. detaljno sam preslušao sve albume Floyda. Takozvane zlatne godine Floyda od DSODM do albuma The Wall (TW) tad su mi bile hit. Ipak, slutio sam barem dva velika loma u opusu koji su mi bili nerazumljivi. Do albuma Meddle (ME) jedan je dio opusa, zatim do albuma WYWH drugi i do TFC treći. Prvi je na ovaj ili onaj način obilježio Barrett, drugi Waters i Gilmour, treći skoro dominantno Waters, a nakon TFC Gilmour, ali bez Watersa u bandu. Puno godina kasnije, a prema izdanju tek 2015. i dalje kad su objavljeni rani radovi čovjek shvati cjelinu opusa počevši od EP-a 1965: Their First Recordings (TFR), no o tome kasnije. Wittgenstein u Raznolikim primjedbama piše: „Kultura je poput velike organizacije koja svakom članu propisuje njegovo mjesto na kojem može raditi u duhu cjeline i njegova snaga može se mjeriti njegovim uspjehom unutar te cjeline.“ (RP 8). Cjelinu se ovdje može čitati ili slušati kao njihov opus. 12. 1988. bila je godina prvog susreta s Floydima live, ali bez Watersa. Tek su izdali A Momentary Lapse of Reason (AMLR) (1987) i šibali su na istoimenoj turneji. Koncert je bio u dva

koncerata u Jabuci 1980-ih do besprijekornog na krovu MSU-a) ili Majke (od Vinkovaca do Saxa i Šalate u Zagrebu; promocija Nuspojava u Saxu je bila vrhunac bluesa). 16 Čak i najbolji tribute bandovi Floyda uz sve nastojanje (boje glasova, pjevanje, sviranje, specijalni efekti itd.) još uvijek ne zvuče kao Floydi, čak i oni koji ih besprijekorno skidaju. No, to ne znači da ih ne treba poslušati jer oni daju naslutiti kako su Floydi zvučali live u najboljim danima. Najbolji su The Australian Pink Floyd Show, Brit Floyd (koje se moglo čuti i u Zagrebu 2013. i još jedno, ali sam zaboravio kad je to bilo) i In The Flesh. Postoje i hrvatski bandovi koji izvode Floyde (Floydian Split). 17 Naravski da sam kao i svi slušao Seks Pistols i Ramones (s tim u vezi i slušanje tek nekoliko domaćih bandova poput Psihomodo Popa i Majki, a od mlađih i u novije vrijeme izvrsnih EoT i Jeremiah’s), a i poneku stvar od punkera za cure The Clash, ali ta faza brzo me prošla i prešao sam na drugačiju glazbu. Svakako bih izdvojio Joy Division koji su mi bili izvrsni još od prvih punk singlova (frend još iz osnovnjaka Vjeko bio je zagriženi fan tako da sam kod njega doma preslušao detaljno sve albume i singlove), ali i Einstürzende Neubauten kao velikane eksperimenta, zatim The Jesus and Mary Chain kao kraljeve distrozije (pogotovo na prvom albumu Psychocandy iz 1985.). Bilo je tu i drugih čudnih Škota. Volio sam Simple Minds, ali kad sam kupio njihove prve albume to me šokiralo (Life in a Day iz 1979. je svakako njihov najveći album). Ipak, ovdje bih izdvojio The Cult s njihovim albumom Love (1985.) koji je na mene najviše utjecao (na sreću imali smo ga priliku cijelog, a i najveće hitove, čuti u Zagrebu).

13

seta. U prvom je bilo otvaranje sa Shine On You Crazy Diamond (I-V), zatim nove stvari i drugi set. Drugi set u potpunom mraku započeo je s One of These Days. Taj bas, taj početak. Istina, to nije bio Waters, a ni zvuk nije bio sasvim isti onome s albuma, ali u tom trenutku sam se zaljubio u snažan i monumentalan bas.18 Moraju te trnci proći. Zatim se prolazilo kroz plejadu hitova s DSOTM, WYWH, Animals (AN) i The Wall (TW). Završetak je bio Run Like Hell s TW. Kad je počeo One of These Days ostao sam ukipljen. Igrom slučaja nisam bio daleko od zvučnika koji mi je izgledao kao višekatnica i od basa mi je vibriralo cijelo tijelo. Pod tim utjecajem sam ostao cijeli drugi set, a niti dan danas još uvijek nisam skroz svoj. Kasnije ću opisati kako me baš ta stvar kasnije privukla k preostalima od moja tri najbolja banda, tj. No means no-u i Primus-u. Kako god bilo, tad sam shvatio. Nikakvi Floydi doma na gramofonu, na slušaonicama ili na slušalicama walkmana koliko god sve to dobro bilo, samo live se broji. 13. Floydi su modelski organizam važnosti opusa banda. Svaki od članova je solidan, ali niti jedan u solo karijeri nije napravio ništa posebno, čak niti Barrett. Jedini album na kojem je par stvari kolosalno je Watersov Music From The Body (1970.) s najboljom skladbom Our Song koju se i danas isplati poslušati (https://www.youtube.com/watch?v=9XefPICms3U). Opus Floyda ima vidove, dijelove, male cjeline ili kako hoćemo i svaki član odradio je svoj radni i kreativni dio. Većina albuma do MD je nastala pod neposrednim ili posrednim utjecajem Barretta. Od MD do AN pod nizom međusobnih kompromisa pod utjecajem Watersa i Gilmoura, od AM do TFC pod snažnim utjecajem Watersa, a kasnije pod utjecajem Gilmoura jer Watersa više nije niti bilo u bandu. Samo 1967./68. band je imao 5 članova s Barrettom i Gilmourom. Klose je napustio band još 1965., a Waters nakon 1983. i TFC. Pravo ljepilo banda bili su de facto bubnjar Nick Mason i Wright (vidi intervju s: https://www.youtube.com/watch?v=crRtKHa94iQ). Dok je Mason čudan sam po sebi, ali sklon smirivanju strasti, dotle je Wright zaista povezivao band tamo gdje je trebalo; u glazbi. Koliko je i sam bio nadaren možda je najbolje vidljivo prema skladbi Sysyphus (https://www.youtube.com/watch?v=nTgQIEqd5Ac) s albuma Ummagumma (UM) koju potpisuje i s kojom se može mjeriti jedimo Watersova skladba Several Species of Small Furry Animals Gathered Together in a Cave and Grooving with a Pict (https://www.youtube.com/watch?v=GpWJv7alqQE) s istog albuma što studijsku ploču UM čini među najboljim radovima Floyda. Svaki album je priča za sebe. Nikad nisu iskorištavali uspjeh prethodnog za razvoj sljedećeg albuma. Ipak, svaki novi album bio je album Floyda. To se može pojasniti jedino pojmom opusa i temeljnom zamisli njihove glazbe koja je prije svega rock s manje-više snažnim utjecajima eksperimenta, elektronike, jazza itd., ali u srži predloška opusa je, uvijek mi se činilo, jednostavan blues kakav su svirali na počecima 1965. i 1966. (treba imati na umu kako su Floydi od 1965. do 1968. bili klasični underground band). I o tome kasnije. 14. Ima tome danas već sigurno 10 godina. Išao sam na neki Floyd tribute band, možda na Brit Floyd, nisam više siguran (vjerojatno nakon 2010.). Stojim tako na autobusnoj stanici spreman kao Ivica Kostelić: znam play listu, sviraju moj omiljeni band, popratni sadržaji su spremni, neku siću za 6-7 piva imam. To je to. Dolazi polako smetlar sa svojim bicikl-kolicima i pomeće uz rinzol stanice. Vidi me u Atom Heart Mother majici (s legendarnom kravicom na pašnjaku) i pita kaj slušam Floyde? Velim da, baš idem na koncert. Čovek je bil dosta star, možda pred penzijom ili ga život nije mazio. Malo smo raspredali o najboljem albumu pri čemu sam ja odgovorno tvrdio kako su mu AHM i UM dva bez premca. Zatim je on počeo o Dark Side of The Moon turneji tijekom koje je bio na jednom koncertu, mislim na predzadnjem ili zadnjem u Beču 1973. Pričao je kako je bilo kolosalno, možda jedan od najboljih koncerata na kojem je bio. Zatim i o tome kak je pola života, vremena i novca potrošio kako bi otišao na koncerte mnogih bandova svuda po svijetu. Kad me pitao kakvi su mi Floydi na stadionima rekao sam da više volim male klupske

18 Iako sam to znao kao klinac tek sam puno kasnije otišao na koncert klasičnog rocka 1970-ih banda Telefon Blues Banda u kojem je bas svirao moj bratić Tomica Tomas Krkač (nakon puno nagovora). S njim sam redovito razgovarao o basu, rocku i bluesu. Inače prije TBB-a i banda Call 66 Tomica je svirao u progresivnom triju ni manje ni više nego Nirvana, još davne 1975. Bratići su očito značajno utjecali na moj glazbeni ukus (Nirvana: https://www.youtube.com/watch?v=QdtdFKFAWQU).

14

koncerte za najviše 200-300 ljudi. Zatim mi je ispričao kako je na tom koncertu u Beču susreo ljude iz Engleske koji su slušali Floyde na legendarnim klupskim koncertima još od 1965. nadalje, tj. prije nego su postali veliki band, možda već 1967., ali zasigurno 1973. Većina ih je žalila za Barrettom koji je tijekom dugih koncerata svirao blues klasike usred kojih bi ubacio 20-ak minuta svoje psihodelije, eksperimenta i dječjih pjesmica ili pak već tad u srži neke kasnije stvari Floyda u koje bi ubacio blues klasike.19 Pričali su mu kako je to bilo suludo, ali kako se slabo sjećaju tih koncerata, no kako ih se vjerojatno većina slabo sjeća. Zaista mnogi ne znaju niti da su bili na tim koncertima. Takva su bila vremena. Još smo malo raspredali o velikim koncertima, a zatim smo se razišli. Ja na koncert, a on dalje s metlom uz rinzol. Mislio sam si, imaš ti mali još puno žganci za pojest; viš kakvi velikani žive oko tebe.20

19 O blues klasicima ne mogu previše pisati, ali evo skraćene kolumne iz 2015. Na današnji dan prije 80 godina, 31. 10. 1935., snimljena je skladba i objavljen singl Big Joe Williamsa (1903.-1982.) „Baby Please Don't Go“. To je jedan od 50 blues klasika koji spadaju u temelje današnje glazbe. Da se prisjetimo samo nekih među stotinama koji su nastali oko te, annus mirablis, 1935. godine: Crossroads, Every day I have the blues, Good Morning Little School Girl, Sitting on Top of the World, Sweet Home Chicago, itd. Bez bluesa ne bi bilo jazza. Bez bluesa ne bi bilo rocka. Pojavom novih smjerova blues nije nestao. Iako je imao svoje uspone i padove, postoji i dan danas, a glazbenici koji sviraju i pjevaju blues uvijek će biti izvrsni muzičari, a često i isto takvi tekstopisci i zabavljači. Ako poslušamo čak i najmlađe generacije današnjih bluzera koji su tek zakoračili u treće desetljeće života, osjetit ćemo, u novoj formi i novom ruhu, isti onaj blues od prije 100-150 godina. Tome je tako zato što uz sve važnosti bluesa, on ipak iskazuje nešto elementarno ljudski, čovječno, pa čak i tragično (često s primjesama vica, ironije, cinizma i parodije). Iako već 33 godine Williams više nije s nama, njegov hit i nakon 80 godina zvuči živo, ljudski, važno, tragično, smiješno i prije svega osobno. No, svako zlo za neko dobro. Iako se povjesničari ne mogu složiti, najvjerojatnije je sve započelo s narodima u dolini rijeke Kongo. Njihova vesela afrička glazba, uz dakako mnoge druge, središnji je dio uzorka većine popularne i manje popularne glazbe koju danas slušamo. U određenom trenutku stvar postaje turobna i mračna. Bijelci porobljuju crnce i u okovima ih odvoze na svoje plantaže u SAD-u. Samo najjači preživljavaju. Između ostalih stvari spašavaju ih pjesma, glazba i ples. Putem čuju mnoge različite glazbene izvore (karipske, španjolske, francuske, britanske, itd.) i njihova afrička glazba postepeno se mijenja. Na koncu se razvijaju najranije pjesme afroameričkih robova i zatvorenika, a iz njih se razvija najraniji blues. Povijest, kako kaže povjesničar glazbe Gerard Herzhaft (u svojoj Enciklopediji Bluesa iz 1992.), te „možda najizvođenije blues skladbe ikad“, donekle prožima samu povijest bluesa. Vjerojatno je nastala iz starije skladbe „Long John“ iz doba robovlasništva, ali bliska je i drugim skladbama. Sam Williams je izjavio kako je pjesmu napisala njegova supruga Bessie Mae Smith (ne treba ju poistovjećivati s Bessie Smith). Skladba je skladana u tipičnoj formi Delta bluesa. Tekst pjesme izražava jednostavnu bojazan čovjeka da ga njegova ljubav ne napusti prije nego što se on vrati s dugotrajnog i napornog posla. Williams je skladbu obradio na malo drugačiji način i s malo izmijenjenim tekstom 1941. godine i ta je verzija poznata većini ljudi. Nakon njega tu su pjesmu obrađivali velikani svjetske blues, rock i pop glazbe, a među njima Lightnin' Hopkins, Pink Anderson, John Lee Hooker, Muddy Waters, Big Bill Broonzy, Clifton Chernier, B. B. King, Them, AC/DC, Aerosmith i U.K. Subs. Zašto je sve ovo skupa važno? Prije svega zbog toga što je ta skladba vrijedna sama po sebi. Zatim zato što obilježava cijeli glazbeni žanr koji je značajno utjecao na dobar dio glazbe koju danas slušamo. 20 Od koncerata velikih bandova u Zagrebu od starijih koncerata izdvojio bih recimo Bowieja (mislim Sound & Vision Tour) na Maksimiru i svakako Deep Purple mislim na onom u Domu Sportova na kojem je Ian Lord imao svoju 20-minutni kolosalan solo na klavijaturama (mislim da se radilo o Masters and Slaves turneji). Od novijih koncerata mlađih bandova koncerti The Culta su bili izvrsni usprkos svemu, ali i koncert Simple Mindsa (mislim u Maloj dvorani Doma). Od sasvim mlađahnih bandova nikako ne treba izostaviti oba koncerta Rammsteina. Od koncerata manjih bandova svakako bih izdvojio sve koncerte Sick Of It All prepune hitova i potpunog nereda kak i treba, Jello Biafre solo, ali i Dead Kennedys, Crowbara, SNFU itd. Niz stoner rock bandova je isto izvrstan. Na žalost ne mogu se sjetiti svih punk i HC koncerata tzv. Malih bandova koje sam odslušao. Znam samo kako mi se znalo događati kako sam bio uvjeren da sam otišao kući, a sljedeći dan su mi rekli da sam viđen na koncertu. Možda najmanji band kojeg sam slušao bio je neki kanadski eksperimentalni glazbenik koji je u SC-u negdje koncem 1990-ih unapređujući dječje instrumente svirao šokantno izvrsnu kombinaciju atonalne glazbe, jazz fusiona i psihodelije. Ne znam kako bih nazvao koncerte Hugha Lauriea u Ljubljani i Zagrebu, ali na blef bih rekao kako su to bili izvrsni blues koncerti. Jazz koncerte od klasičnog do suvremenog ne mogu niti krenuti nabrajati, ali svakako bih rekao kako sam ponovno počeo slušati domaći jazz band uglavnom zahvaljujući bandu Kozmodrum koji je na koncertima barem duplo bolji nego na albumima ne samo zato što na momente

15

15. No, kako je vrijeme prolazilo i ja sam došao na svoje. Klinac koji si je umislio da kuži Floyde. Kako nisam čuo Watersa s Floydima, čuo sam ga solo. The Wall 2011. je bio izvrstan, bez greške, ali Us and Them 2018. je bio kolosalan, duh Floyda je bio s nama. Kako se Arena popunjavala nekako sam se osjećao starim jer je bilo puno mlađih pa i djece, ali netom prije početka počela je pristizati stara garda, očito iskusni koncertaši. Najstariji po mojoj slobodnoj procjeni imao je više od 70 godina, a najmlađi slušatelj oko 15. Veliko finale s Eclipse s DSOTM jedan mi je od najljepših doživljaja (isplati se barem pogledati: https://www.youtube.com/watch?v=-g1yQXQU6qw). Mislim da je publika tako glasno urlala tekst da se čak i izvrstan razglas lošije čuo. Kako je Nick Mason's Saucerful Of Secrets trebao nastupiti ako se ne varam u Zagrebu; mislim da nije zbog Korone, nadam se kako će ga Bog poživjeti pa će ipak gostovati. Slušati Masona kako izvodi prvi album Floyda zasigurno je iskustvo koje mora biti dobro kad ga već nisam slušao 1967. što je teško jer sam se rodio tri godine kasnije. 16. Sve ovo pričam jer glazba živi u izvođenju, sad na malom klupskom koncertu na početku karijere pred 200 ljudi ili na velikom stadionskom koncertu pred 60.000 ljudi u godinama najveće popularnosti, načelno je svejedno. Kad se staneš pred stage pokraj zvučnika, onda je to jedina istina glazbe ili kako pjevaju No means no:

This is true, this is true, the sound of my voice touches you.

(Why Do They Call Me Mr. Happy? 1993) ne samo fizikalno i slušno, ne samo glazbeno i izvođački, nego ljudski. Neke pjesme Floyda urlao sam, pjevušio i ponavljao u sebi u najveselijim i najtragičnijim trenucima svog života. Floydi su autori jednog od najpoznatijih koncerata na otvorenom bez publike, tj. Live At Pompeii (LAP) 1972. koji je vrijedan jer se čuje i vidi kako su im tad koncerti izgledali ili barem kako su željeli da im izgledaju, ali kao što znamo uglavnom nisu (https://www.youtube.com/watch?v=y-E7_VHLvkE&list=PLymOIrgVyApRTDwGeQXGDrrRZJmncJSCn). No, neću duljiti o live nastupima. Mislim da je dovoljno. Neka dođu stariji i kažu svoje ili još bolje mladi koji to shvaćaju na nov način (ne zaboravimo da je DSOTM jedan od najprodavanijih albuma svih vremena i da je bio među 10 najprodavanijih na svijetu nedavne 2015. godine). 17. Nemam nikakvog razloga ponavljati stavove kritike, publike, mjesta na ljestvicama singlova i albuma. Sve to lako je dostupno i provjerljivo. Štoviše, uspjeh Floyda sugerira kako su možda i podilazili trendovima koji su se zbivali oko njih. U jednom trenutku prestali su ih stvarati i počeli su ih slijediti. Velim možda. Stvar je za raspravu. Uzevši to u obzir ovdje nudim najbolje skladbe. Ovdje ću navesti 10 skladbi od 10. do 1. redom koji meni odgovara i predstavlja moj top 10 Floyda. Objektivna glazbena ljestvica je drugačija, napose ako se gleda najveće singlove, ali Bože moj, koga briga.

10. SHINE ON YOU CRAZY DIAMOND (WYWH 1975. 25:33 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=8UXircX3VdM&t=203s Stihovi: https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/shineonyoucrazydiamondiv.html https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/shineonyoucrazydiamondviix.html O skladbi: Skladba sa zadnjeg slušljivog albuma Floyda. Kako sam spomenuo, veli Mason da je Syd došao u studio tijekom snimanja, samo je šutio u kutu i vjerojatno uopće nije kužio da je pjesma o njemu. Pjesma je u pravilu slavljenje Barrettovog genija, žal za odlaskom i krivnja jer nisu previše poduzeli da mu pomognu.

vuče na psihodeliju, elektroničku i eksperimentalnu glazbu nego i zato što sam prije dosta godina radio zajedno u XIII. gimnaziji s gitaristom Kapecom (još iz vremena Trija i mog klasika Rakitje Lake). Kako god bilo, blues, jazz i atonalna glazba igraju vrlo važnu ulogu u odabiru mojih bandova.

16

9. ECLIPSE (TDSOTM 1973. 2:34 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=9wjZrswriz0 Stihovi: https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/eclipse.html O skladbi: Zadnja skladba s DSOTM. Veli Waters da u skladbi nema ničeg mističnog niti zagonetnog. Radi se samo o tome da nam priroda (svjetlost) omogućuje sve što nam treba, ali kako nas neka mračna sila u nama sprječava da to i ostvarimo. 8. ONE OF THESE DAYS (MD 1971. 5:57 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=Nw1643T0RD0 Stihovi: https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/eclipse.html O skladbi: Klasičan flojdovski horor sudnjeg dana. Prva stvar na albumu Meddle. Odmah u glavu. Vjetar. Duplo snimljeni bas. Zavijanje gitare. I za kraj jedini stih kojeg izgovara Mason: „One of these days, I'm going to cut you into little pieces.“ Remek djelo. (poslušaj također: Careful With That Axe, Eugene). 7. ECHOES (MD 1971. 23:31 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=53N99Nim6WE Stihovi: https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/echoes.html O skladbi: Stravično kompliciran postmoderni „regresivni“ blues (Štef Buzar et moi svojevremeno smo napisali tekst u kojem smo analizirali tekst i glazbu do detalja). Pingovi na početku i završni stihovi su neusporedivo najsnažniji blues kojeg su ikad napravili. 6. ATOM HEART MOTHER (AMH 1970. 23:44 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=Fku7hi5kI-c&t=30s Stihovi: (instrumental). O skladbi: Skladba od 6 dijelova koja se njima samima nikad nije dopala zbog monumentalnosti i pretjerivanja. Ipak, spada u sam vrh psihodeličnog, kozmičkog i progresivnog rocka. Stanley Kubrick ih je tražio prava na tu stvar za A Clockwork Orange, ali mu nisu dopustili.21 Stvar je prekomplicirana za prepričavanje pa kao i za većinu stvari od Floyda savjetujem slušanje u mraku i samoći. 5. SYSYPHUS (UM 1969. 13:28 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=nTgQIEqd5Ac Stihovi: (instrumental). O skladbi: Remek djelo u pravilu Wrighta koji je ovime dokazao uz to da je ljepilo koje povezuje band i genijalan izvorni skladatelj. 4. ASTRONOMY DOMINE (1967. 04:12 min) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=pJh9OLlXenM Stihovi: https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/astronomydomine48400.html O skladbi: Kolosalna skladba Barretovog progresivnog rocka s prvog albuma The Piper at the Gates of Dawn. Neprepričljivo. SF/horor atmosfera je vrlo precizno odsvirana i otpjevana.

21 Zanimljivost vezana uz Kubricka i njegov izvrstan izbor glazbe u filmovima je sljedeća što se tiče Odiseje (prenosim dio kolumne iz 2017.) Pjesmu „Daisy Bell“ / „Bicycle made for two“ je 1892. napisao H. Dacre, a inspiracija je prema jednoj hipotezi bila Daisy Greville, jedna od mnogih ljubavnica engleskog kralja Edwarda VII, a prema drugoj carina, jer kad je Dacre iz Engleske doputovao u SAD, službenici su mu naplatili carinu za bicikl koji je nosio sa sobom što je on komentirao rekavši: „Dobro da nije bicikl za dvoje.“. Pjesma je prvi put snimljena 1894. i izvodi ju Edward M. Favor. 1961. godine IBM-ovo računalo IBM 704 programirano je da izvede prvu pjesmu u povijesti i to je bila Daisy Bell. Tom je događaju svjedočio i A. Clarke i tu pjesmu ubacio 1968., u svoj roman „2001: Odiseja u svemiru“ u kojem računalo HAL 9000 pjeva tu pjesmu dok ga Dave ubija. Iste godine Stanley Kubrick snima istoimeni film u kojem istoimeno računalo izvodi istoimenu pjesmu. Kasnije je pjesma izvođena i u 2 epizode serije Doctor Who (jednom ju izvode roboti), u jednoj epizodi Midsomer Murders i 2002. u 4. epizodi animiranog filma Futurama u kojoj Bender (robot) pjevuši tu pjesmu tijekom svoje romanse s antropomorfnim svemirskim brodom Planet Express Ship.

17

3. INTERSTELLAR OVERDRIVE (1967. 09:41 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=4o2sA0vpA-4 Stihovi: (instrumental). O skladbi: Najbolji psihodelični instrumental Floyda ikad. Ovo je dakako kratka verzija za LP, dok su na koncertima stvar izvodili u punom sjaju čak do 20 minuta s Barretovim upadicama s klasičnim blues temama. 2. I'M A KING BEE (1965. 02:55 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=1HR4GOlUdSk Stihovi: https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/imakingbee.html O skladbi: Obrada hita Slima Harpoa iz 1957. s albuma The Early Years 1965–1972 objavljenog 2016. Ovdje su sasvim jasno vidljivi dominantni blues korijeni Floyda. 1. DOUBLE O BO (1965. 02:57 min.) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=fwW040TqszE Stihovi: https://www.azlyrics.com/lyrics/pinkfloyd/doubleobo.html O skladbi: Pjesma je šašava Barretova sprdnja na Bo Diddleyja (usporediva je s kolosalnom skladbom Lucifer Sam). Inače, u toj i još nekim stvarima s albuma The Early Years 1965-1972 nalazi se sjeme većine skladbi do DSOTM na kojem Gilmour polako preuzima dominantnu ulogu kao i Waters u The Wallu itd. Tu se vidi ne samo Barretov genij nego i kako je za Floyde presudna suradnja svih članova banda.

Zašto baš ovih 10 skladbi i zašto baš ovim poretkom? Nisam sasvim siguran, ali čini mi se da sve one manifestiraju blues predložak, od paradoksalnog (Echoes) i namjernog anti-blues predloška (Atom Heart Mother), preko složenog blues predloška (Sysyphus, Astronomy Domine i Interstellar Overdrive), pa do čistog blues predloška (Double O Bo i I am a King Bee). One pokrivaju 10 godina stvaranja od početka 1965. do 1975. što je vrijeme nastanka većine najboljih albuma i stoga su tematski važne. Pitanje je dakako što je blues predložak i po čemu je toliko specifičan kod Floyda? 18. Pjesma Echoes jedna je od najpopularnijih pjesama Floyda usprkos svojoj duljini (posebno verziji uživo) i neobičnosti.22 Mnogi obožavatelji Echoes smatraju najboljom pjesmom Floyda ikad skladanom. Odjeci su započeli kao zbirka mnogih nepovezanih glazbenih ideja, što je dovelo do radnog naslova Nothing, (1-24). Daljnji razvoj tih ideja doveo je do radnog naslova The Son of Nothing. Kad je bend osjetio da je komad spreman za izvedbu, nazvan je (kao u pravom B horor filmu) Return of the Son of Nothing. Kratka povijest bila bi sljedeća: snimanje 4. siječnja 1971. u Abbey Roadu. Rezultat je zbirka fragmenata ideja pod nazivom Nothing, dijelovi 1-24 (često pogrešno označeni kao Nothing, dijelovi 1-36, zaista je bilo samo 24 komada, a ne 36). 22. travnja 1971. prva izvedba uživo. Zove se Return of the Son of Nothing. Pjesma zadržava ovo ime do kolovoza 1971. Krajem srpnja 1971. iz pjesme je ispušten prvi stih (Planets meeting face to face). 6. kolovoza 1971. na japanskoj turneji pjesma se naziva Echoes. 27. kolovoza 1971. završeno je miksanje pjesme. 17. listopada 1971. Album Echoes pušta se za novinare u Roundhouseu, ali quad mix nikada ne izlazi. 30. listopada 1971. Meddle je objavljen u SAD-u. 5. studenog 1971. Meddle je objavljen u Velikoj Britaniji. Echoes (23:31) treća je najduža pjesma Floyda, nakon Atom Heart Mother (23:44) i Shine On You Crazy Diamond (26:01). Pjesma je poslužila kao početna i završna stvar koncerta i filma Live at Pompeii (LAP). 19. Osim ovih činjenica Echoes također kombiniraju mnoge elemente iz različitih razdoblja, tj. iz Barrettova, Waters/Gilmourova i Watersova. To je jedna od nekoliko pjesama koja istovremeno

22 Dijelovi ovog teksta prethodno su objavljeni na engleskom u članku Krkač, K., Buzar, S. (2013) „What to listen for in Pink Floyd or Why dark, infinite, and alone? Because it is blues“, The New Antaios, The Journal of Studies in Hellenism, Neoplatonism, and Hinduism, Culure, Philosophy, online journal, May 7th, 2013, URL: http://www.new-antaios.net/2013/05/what-to-listen-for-in-pink-floyd/. (Ukratko: „When you hear Pink Floyd and feel Pink Floyd, you also hear and feel the blues. Christopher Hughes, “Floyd is blues in sound and spirit”, Spare Bricks, The Pink Floyd webzine, Issue 26, 2006).

18

pokazuje čisti blues oblik i ono što će u nastavku biti označeno kao „regresivni blues“ ili „razvijeni blues“. Čini se prikladnim spustiti se na razinu određene pjesme i pokazati blues predložak. Pjesma predstavlja razliku između recimo „klasičnog“ blues pristupa i onoga što se može nazvati „razvijenim“ blues pristupom i kao takva prilično je lijep primjer onoga što ću predložiti. U Echoes jedinstvo Floyd zvuka potpuno je razumljivo na pozadini raznolikosti između blues i ne-blues aspekata uzorka njihove glazbe, te u aspektu promjene između klasičnog blues dijela (glavna tema) i razvijenog bluesa dio (Echoes dijelovi) koji koketira s eksperimentom i prog-rockom. Stoga treba započeti s osnovnom analizom pjesme (kao što je prikazano u tablici), a potom na temelju te analize iznijeti neke refleksije u vezi s cijelim opusom, ako i samo ako rečeno vrijedi za prethodno navedenih 10 pjesama pa time i za cijeli opus. To što je odabrana baš Echoes stvar je privatne idiosinkrazije, a dodir sa stvarnošću može biti niz objektivnih pokazatelja koji kažu kako je to zasigurno jedna od 10-15 njihovih najboljih skladbi oko čega se slaže oko 90% kritičara. 20. Pogledajmo početnu strukturu skladbe (vidi ilustraciju). Ovdje odlazim pomalo u detalje, ali mislim da su oni važni za razumijevanje onoga što želim prenijeti. Tablica je ovdje kako bi pojednostavnila, a ne zakomplicirala stvar (barem za okulocentrične čitatelje). Podjela u tablici ne odgovara u potpunosti dijelovima ranijih verzija skladbe, tj. spomenutih Nothing i The Son of Nothing.

21. Okrenimo se glazbi skladbe. Dio (1) 0:00-3:00. Eksperimentalni početak (0:00-1:10) ispunjen je pingovima koji se mogu derivirati iz klasičnog klavira. Uvode se svemirske asocijacije koje mogu uzrokovati osjećaje slične dugom promatranju noćnog neba, načelno osjećaj izgubljenosti u svemiru, nedostatak prostornih koordinata i najsnažniji osjećaj bivanja svjetlosnim godinama daleko od doma bez mogućnosti povratka. Okoliš je hladan, neljudski, pomalo mehanički, ako ne i mehanicistički i strojni na udaljenim grančicama Profirijevog stabla. Od 1:10 do 3:00 situacija se korjenito mijenja. Neljudsko hladno okruženje ispunjava najljudskiji mogući element, Gilmourov Stratocaster. Sav blues u Echoes pa i ovaj početni imitacija je ljudskog jaukanja i zavijanja (note-bending). Kao što Waters lirski (tekstualno) Echoes iskazuje kao temeljni obrat od kozmičkih do ljudskih tema, tako to čini Gilmour glazbeno (na gitari). Beživotni prostor koliko god se lijep može činiti odjednom je ispunjen životom i svime što ga okružuje ili što mu je konstitutivno (ovo je tipična struktura središnjih i/ili uvodnih glazbenih tema SF/horor serija i filmova, tj. zanimljiva, ali hladna melodija i zatim uvođenje ljudskog glasa ili računalne/robotske poruke).

19

22. Dio (2) je u cjelini (3:01-7:03) dominantno blues ili bluzolik. To je ujedno i prvi od dva dijela skladbe u kojem su stihovi vrlo kratko uvedeni. Glavni riff je sviranje gore-dolje po ljestvici i iako je vjerojatno slučajno, čini se kao da oponaša morske valove, ali i uspone i padove ljudskog života, tj. ciklično shvaćanje života. Ovdje se smije načiniti opaska o blues elementu u cijeloj skladbi pa i cijelom opusu kao što će i biti učinjeno, ali treba biti uzeto cum grano salis. Blues je ljudski element. Čovječja ribica u mračnoj i stranoj spilji u kojoj ljudski glas beskonačno odjekuje. Blues omogućuje povratak temi, početku i predlošku najčešće nakon pomno planiranog eksperimenta. Dio (3) (7:04-11:19) donosi prvu veliku promjenu aspekta teme. Živahnost, djetinjastost i zaigranost trećeg dijela u smjeru funky riffa i psihodelično-jazz improvizacije na gitari i klavijaturama predstavlja buđenje ljudskog. Ipak, već ovdje naslućuje se sljedeći dio i kako je svršetak igre blizu. Dio (4) su de facto odjeci Odjeka. Krajnje eksperimentalan dio skladbe istovremeno je hladan i pesimističan, ali i primjer hrabre teme kakve volimo kod Floyda. Sve je mogao ostati pjesmuljak s predivnim riffom, čak i pijevnim recitalom, ali ne. To je samo uvod i kontrapunkt pravoj temi koja je zastrašujuća. Hrabro je usred skladbe staviti 2 i pol minute odjeka. Što oni govore? Jesu li odaslana poruka koja ne nailazi na odgovor? Ništa tu više nije neposredno i čisto blues. Samo prazan prostor. Hladan, dalek i slutnja apokalipse. Praznina svemira je ista ona praznina koju otkrivamo u sebi samima. Samo odjeci praznim prostorom. Ničeg nema u nama. Mi smo oklop oko ničega. Disonantnost i atonalnost (4) dijela daje naslutiti kaotičnost situacije. Nema ničeg lijepog, uzvišenog, kozmičkog ili toplog i ljudskog u tome. Situacija je elementarni nered. Odjeci u (4) dijelu odjeci su usamljenog čovjeka, samim time odjeci (3) dijela i vrlo udaljeno odjeci (2) dijela. Početka se više nitko niti ne sjeća. Blues je razvijen i doveden do vlastitog paradoksa. Postaje potpuno neprepoznatljiv. Vraćamo se iz praznog hladnog svemira k nama samima, ali ovdje susrećemo isto tako prazne i hladne sebe. Usamljene s nizom privida. Nismo sami jer nema drugih pa samo solipsistički jesam. A ne, ne. Čak niti to. Pomislimo da smo prazni poput svemira, ali tad shvatimo kako nismo niti to, nego smo tek odjek davno mrtvih predaka. 3. U dijelu (5) postoji skoro neprimjetan prijelaz s dijela (4). Atonalni kaos (14:51-18:16) polako se pretvara u melodiju i ritam koji postepeno postaje snažniji i puniji, životniji, na neki način pokušaj pobjede kozmičkog logosa nad kaosom. Ipak, i dalje sve skupa proizvodi barem nelagodu ako ne i strah kod slušatelja. Dio (6) (18:17-19:14) zajedno s dijelom (5) predstavlja drugu veliku promjenu aspekta time što je glazba sve glasnija i repetitivnija u blues duhu (koji oponaša besmislenost ponavljanja svakodnevice). Dio (7) (19:15-21:20) predstavlja povratak glavnoj temi skladbe i stihovi se ponovno pojavljuju. Čovjek nakon svega ponovno progovara, recitira, štoviše pjeva. Dio (8) (21:21-23:35) složenac je blues instrumentala na gitari koji se postepeno gubi u pingovima i pomiješanim odjecima prethodnih dijelova skladbe čime ona završava čudno kako je i počela. 24. Okrenimo se nakratko i stihovima. Nekoliko desetljeća ljudi su razbijali glavu što tekst znači. Svakako se radi o poetičnom tekstu, ali što točno znači ne znam. Stoga nagađam kao i dosad. Jedno od pojašnjenja ponavlja Watersov stav o tome kako se radi samo o tome da je sve povezano i štogod mi učinili to vječno odjekuje u vremenu i prostoru pa je na koncu najbolje biti empatičan prema drugima. No tekst ne odgovara nego samo postavlja pitanje, ponovno kako veli Waters: Može li se čovjek identificirati s drugim, zbližiti se umjesto da se sukobljava, predaje se čarima nepovjerenja i međusobnog iskorištavanja za vlastite ciljeve? Odgovora nema. Ono što čujemo samo su odjeci. I ti odjeci nisu obećavajući. Čini se kako se ljudi ne mogu zbližiti i postati empatični. Prvi stih je doslovno točan jer albatros može dugo letjeti preko oceana bez velikog umora i potrošnje energije. Dok lete mirno raširenih krila na pozadini neba bez oblaka iznad oceana mogu djelovati potpuno nepokretni jer mogu dugo letjeti bez mahanja krilima. Tako je potrošnja energije albatrosa koji leti skoro ista potrošnji energije albatrosa koji sjedi i ne radi ništa. Postoji i mitski element, ali nije previše važan. 25. Sljedećih osam stihova nalikuju na kretanje života iz oceana na kopno, možda nekog našeg odurnog pretka. Sljedeći dio smješta nas stotinama tisuća godina kasnije u prostor užurbanog

20

gradskog života u kojem se doslovno ista drama i dalje ponavlja. „Nešto“ iz prvog dijela je „ti“ iz drugog (pa i „ja“). Na koncu drugog dijela odlazimo u svemir čak do Sunca, u svemir. Blues forma je ekstremno očita. Svi mi doživljavamo to iskustvo svakog jutra pokušavajući stupiti u kontakt sa svijetom i s drugima, ali ne ide nam baš najbolje. Misleći da ipak uspijevamo teško nam je razlikovati druge pa i sebe same od odjeka albatrosa ili bića koja su davno iz mora izašla na kopno, u spilje, u naše sobe, na ulice, u urede. Naš jučerašnji ja. Samo odjeci iz prošlosti, iz zvučnika. Moguće je da su to odjeci i sasvim konkretnih ljudi jer „nikoga nema tamo vani“ (Waters) ili „nikoga nema niti ovdje unutra“ (Barrett). Najvažniji dio skladbe je dio Odjeka u kojem je blues doveden do paradoksa atonalne glazbe. Na koncu prvo lice jednine doziva drugog, ali ne dobiva odgovor. Postoje samo odjeci. Potjera za drugim i empatijom ostaje otvoreno pitanje bez odgovora. Ovdje se ne radi o nekoj usiljenoj empatiji temeljem moralnih, psihičkih, socijalnih ili bioloških razloga, ne radi se o preseravanju. Možda prije o potjeri za drugim jer ja sam ti, ali drugi je samo odjek i to nas vraća nama, ali svi mi pa i ja sam samo sam odjek davnog pretka kojeg više nema. Vjerojatno niti nas samih nema. No nikad nećemo prestati dozivati i zavijati.

Omoti albuma Pink Floyda 26. Sva rock glazba je fusnota na blues. Na ovaj ili onaj način, u ovoj ili onoj mjeri i s ovim ili onim primjesama koje donose vrijeme, moda, mašta, inspiracija i sposobnost glazbenika. Floydi nisu iznimka. Raspon procjena njihovog opusa varirao je kroz vrijeme i kroz žanrove. Neki od njih su: psihodelični rock (većinski), ali i progresivni ili prog-rock, space-rock, rock, pop-rock, eksperimentalna glazba, rock/jazz, rock/blues itd. (manjinski). Mnogi primjećuju kako su Floydi pod ponekad puno nespojivih utjecaja; npr. klasična glazba, atonalna glazba, blues, jazz pa i hard rock (The Nile Song je izvrstan primjer: https://www.youtube.com/watch?v=MduQlWUoyhI). Nasuprot rečenom čini se kako je glazba Floyda sigurno mješavina, ali također podosta izvorna i neponovljiva mješavina. Mješavina varira od pjesme do pjesme i od albuma do albuma, ali ono što ih sve čini dijelovima istog opusa, a ne nekog drugog, je blues utjecaj. Svaki album ima

21

najmanje jednu skladbu koja je čisti blues i najmanje jednu koja je „regresivni blues“ (u tablici su pruženi neki primjeri, tablicu sam preuzeo kako smo ju Buzar i ja objavili na engleskom).

27. Ne zaboravimo trivijalnu, ali važnu činjenicu. Band se zove Pink Floyd, a ne npr. Cosmic Spaceship LSD1, tj. prema dva poznata blues glazbenika, Pinku Andersonu i Floydu Councilu (čak postoji band Anderson Council). Iako ime Pink Floyd na prvu zvuči avangardno, ono je zaista glazbeno tradicionalno pa i pomalo konzervativno (prvo ime banda je bilo Pink Floyd Sound 1966., ali je skraćeno u Pink Floyd 1967.). Jedna od ranih pjesama Biding My Time bila je čisti blues kao spomenute I am a King Bee i Double O Bo, ali su izostavljene s prvog albuma (kao i Arnold Layne o čovjeku koji je sa štrikova krao ženski donji veš i odijevao se u njega). Ljudi s ruba često su tema bluesa.23 U kasnije albume su ipak uvrštene čiste blues skladbe poput

23 Evo još jedne skraćene kolumne iz 2016. o još jednom blues hitu i ženi s ruba. U utorak 22. 11. 1951. časopis „Jet, The Weekly Negro News Magazine“ u rubrici „Smrt tjedna“ objavio je vijest kako je u 82. godini života preminula „Minnie The Moocher“ pravim imenom Minnie Gayton. (No. 4, Vol. 1) Tijekom rekordno hladnog nevremena njezino je tijelo pronađeno pokriveno snijegom na trijemu kuće, a ironično je od izloženosti niskoj temperaturi preminula u toplom bolničkom krevetu. Minnie je bila najpoznatija prosjakinja u centru Indianapolisa. Prosila je hranu po dućanima u centru grada, a spavala je na trjemovima. U utorak 03. 03. 1931. jazz glazbenik Caleb „Cab“ Calloway III snimio je skladbu o njoj pod naslovom „Minnie The Moocher“, poznatu po pozivu i odgovoru. Skladba je postala hit i prodana je u 7.000.000 primjeraka. Glazba skladbe se temelji na starijim skladbama, a tekst pjesme snažno je obilježen opisima iskustva s drogama. Primjerice, navodi njezinog dečka „Smokeyja“ za kojeg kaže da ga je voljela iako je bio „Cokey“ što je tadašnji redoviti naziv za ovisnika o kokainu. Koristi se i izraz „kicking the gong around“ koji se koristio za pušače opijuma. Pjesma ima i dužu verziju u kojoj Calloway opisuje iskustva Minnie i Smokeyja u zatvoru i kako ju on napušta nakon što mu je platila jamčevinu. Calloway je snimio još barem 7 pjesama u kojima se spominje Minnie, a u nekoliko i stvarna osoba Smokey Joe, pa je za naslutiti da je on bio njezin dečko koji ju je i upoznao s drogama. U samom tekstu prve verzije pjesme Calloway ne daje za naslutiti kako priča završava, ali završetak riječima „Poor Min. Poor Min.“ sugerira da joj se ne piše dobro što će se i zbiti isto tako u utorak 20 godina kasnije. Iza velikog jazz hita koji je ušao i u „Grammy Hall of Fame“ 1999. godine skriva se podosta tužna priča koja je vidljiva jedino u animiranom filmu „Minnie The Moocher“ (1932.) godine, dok se u kasnijim izvedbama u filmovima, poput „The Blues

22

Seamus, Fearless, Fat Old Sun i More Blues). Njihova glazba je mješavina (gemišt, složenac ili čušpajz), ali blues je ono što mješavinu drži na okupu. Blues je središte njihovog predloška i sve se gradi iz njega i manje-više završava u njemu. Ako postoji najmanje pet razdoblja banda različit utjecaj blues predloška u njima može se predočiti sljedećom ilustracijom (o ranom bluesu vidi intervju s Watersom: https://www.youtube.com/watch?v=hI0lFi1JFHQ).

28. Što slušati u glazbi Floyda? Baš tu mješavinu koja ih čini specifičnima, izvornima i kreativnima. U svakoj od najmanje 5 cjelina opusa ona je različito manifestirana.

PF I Rani radovi od 1965. do The Piper at the Gates of Dawn 1967. PF II Saucerful of Secrets i Ummagumma PF III Atom Heart Mother, Meddle i Dark Side of the Moon PF IV Wish You Were Here i Animals PF V The Wall i The Final Cut PF VI Kasniji radovi do 2015.

Svaki album postavlja pitanje i niti jedan ne odgovara na njega. Svi vuku slušatelja da si sam postavi pitanje i da sam odgovori. Takoreći dijaloški albumi. Dijalog i poziv-i-odgovor (call-and-response) temeljni su blues predlošci još od vremena glazbe robova i zatvorenika u crnačkim američkim zatvorima (vidljiv ne samo u stihovima nego i u glazbi). Nasuprot često spominjanom opisu „progresivni rock“ (progrock) ovdje bih rekao kako se prije radi o naličju iste stvari koju bih nazvao „regresivni blues“ (recimo regblues, koji naravno nema veze s Ragtime jazzom). Skladbe često počinju kao jednostavan blues, ali zatim počinje regresija na primitivne elemente (eksperiment, atonalnost, psihodelija itd.), dolazi se do paradoksa jer s bluesom više nemaju veze i slijedi povratak u jednostavan blues (ponekad je ovaj poredak drugačiji). Da ponovno parafraziram Wittgensteina: Ne misli nego slušaj! 29. Što se utjecaja članova banda na albume tiče nije loše razumjeti kako je kao i u svakom drugom bandu bilo kojekakvih razmirica; osobnih (jer su se znali i prije nego što su oblikovali band, a čak je i Gilmour poznavao članove dok još nije svirao s njima), glazbenih, producentskih, koncertnih, tematskih na razini albuma pa sve do onih koje su se ticale omota albuma, turneja, koncerata, set lista itd. Dominacija određenog člana u određenom razdoblju je sasvim očita pa ju niti ne treba posebno opisivati. Nju se čuje i u glazbi i u tekstu. Ono zanimljivo je kako postoji kontinuitet između razdoblja i kako je očuvan Pink Floyd zvuk usprkos svemu. Iako je odlazak Boba Klosea još 1965. utjecao na band jer je puno toga palo na leđa Barretta, ipak je baš njegov

Brothers“ (1980.), prikazuje neutralnije. Ovo pišem jer je jedan poznanik postavio post na društvenu mrežu u kojem se vidi kako čovjek koji boluje od Alzheimerove bolesti kad čuje glazbu Caba Callowaya na trenutak se potpuno oporavi i sasvim svjesno i jasno komunicira i govori o tome kako je u svoje vrijeme najviše volio njegovu glazbu. No kad mu maknu slušalice s glazbom svi simptomi se vrate.

23

odlazak 1967./1968. dotukao band koji je bio pred raspadom jer je on bio glavna kreativna snaga. Opus nakon toga dobrim je dijelom hommage Barrettu kao glazbeniku, ali prije svega prijatelju. No, prepirke između Watersa i Gilmoura koje su tinjale i prije albuma Animals dosegle su vrhunac nakon albuma TFC 1983. Tad se zbio rascjep banda, pri čemu Gilmourov Pink Floyd egzistira do smrti Wrighta, a zatim službeno prestaje postojati 2015., dok Waters i u zadnje vrijeme Mason i dalje sviraju njihove albume, sad manje ili više uspješno. Utjecaj sam po sebi ne bi bila tema da nije proizveo različite manifestacije blues predloška u glazbi. Kako bi se razumjele kasnije manifestacije, napose od 1968. do 1975. potrebno je razumjeti prethodnu, a to je Barrettova. Njegovo razumijevanje bluesa u ranim radovima i kasnije na prvom albumu i to nije loše prikazati na dva slučaja skladbi.

30. Slučaj 1: Interstellar Overdrive (1967. Barrett, Waters, Wright, Mason). Skladba Interstellar Overdrive dijelom otkriva elemente nastanka i ključa prvog razdoblja Floyda kao regresivnog bluesa. Poslušajmo (http://www.youtube.com/watch?v=aHNQCdWOfdM). Započnimo s par činjenica koje mogu biti važne pri razumijevanju skladbe. Ona ima jednostavnu strukturu tj. sastoji se od dva dijela u formi A-B-A (početak-0:52, 0:52-7:12 (središnji dio) i 7:12-svršetak). A je kratak dio, dok je B glavni i dugi dio. Ponavljanje dijela A nije sasvim jednostavno jer se u trećem dijelu nastoji postići neka vrsta sastavljanja dijela A unatrag. Pjesma je u stvari prelet nad ili kroz međuzvjezdani prostor. Započinje na način rocka, pomalo koketirajući s nekim proto punkom kroz zvuk gitare. Već nakon minute to se gubi, bas gitara preuzima glavnu riječ, dok gitara polako odlazi u jazz vode. Nakon dvije minute klavijature povezuju sve instrumente i odvode ih u eksperimentalno free jazz soliranje. Gitara se vraća nakon minute sa svojim snažnim zvukom i instrumental ponovno poprima prizvuk nečega između bluesa, free jazza i atonalne glazbe. Sad čak i bubnjevi odlaze u jazz, a gitara i bas vraćaju nas temi instrumentala. 31. Peta minuta skladbe nastoji povratiti harmoniju ali ne uspijeva i ponovno se odlazi u atonalnost i eksperiment, no osjeća se da je finale blizu iako harmonija neće biti onakva kakvom smo ju slutili još minutu prije. Sedma minuta potpuno napušta melodiju i gitara ju pomalo vraća u prvi plan u suradnji s klavijaturama. Finale je nadomak ruke. Iščekujemo s napetošću. Napokon se pojavljuje tema s početka. Ne zvuči kao na početku. I konac je čudnovat. Skladna harmonija s početka se ponavlja. Povratak u rock i blues ali na atonalan način. Posljednje ali ne i najmanje važno svojstvo je „eksperimentiranje s bukom“ kako su ga zvali oni koji u buci tada nisu čuli glazbu. Buka je vrlo važan element jer glazba završava i rađa se iz buke i iz tišine i to je

24

podosta korišteno u ranim singlovima i na prva dva albuma pa čak i na albumu Ummagumma. Blues koji je bio Barrettova glavna potka u vremenu prije prvog albuma na samom albumu se jedva osjetio. Štoviše pod utjecajem Wrighta osjetile su se klasika i jazz. 32. Slučaj 2: Astronomy Dominé. Ova skladba mogla bi baciti drugo svjetlo jer posjeduje tekst. Poslušajmo (https://www.youtube.com/watch?v=pJh9OLlXenM). Jesmo? OK. Skladba očito ima psihodelični prizvuk, ponekad se ova i neke srodne skladbe nazivaju Floyde svemirskim rockom. Započinje tako reći porukom Morseovim kodom i bubnjanjem. Ubrzo započinje i tekst.

Lime and limpid green, a second scene A fight between the blue you once knew.

Floating down, the sound resounds Around the icy waters underground. Jupiter and Saturn, Oberon, Miranda

And Titania, Neptune, Titan. Stars can frighten.

Blinding signs flap,

Flicker, flicker, flicker blam. Pow, pow! Stairway scare, Dan Dare who's there?

Lime and limpid green The sounds surround the icy waters underground.24

33. Tumačenja citiranog teksta i glazbe su manje-više ujednačena iako ima razmimoilaženja s obzirom na verzije koje su Floydi izvodili uživo. Tekst je manje-više jasan. Prva četiri stiha su jasan opis iskustva pod utjecajem opijata koje nalikuje na odlazak u svemir. Zatim imamo nabrajanje planeta i njihovih satelita koji izazivaju strah. Drugi dio teksta opisuje susret s nekim u svemiru ili u mikrokozmosu vlastite svijest – sa samim sobom. Ukratko, hladnoća i neprijateljsko okruženje svemirskih prostora koji „užasavaju“ dobro je mjesto za samospoznaju. Skladba započinje s navođenjem imena zvijezda kroz megafon (to čini njihov menadžer Peter Jenner). Smisao je dočarati osjećaj svemirskog prostranstva s Jennerovim tekstom i glasom koji zvuči kao onaj astronauta kada se javlja putem intercoma. Druga činjenica jest ta da se iz zvijezda koje se nabrajaju može shvatiti otkuda se kreće na putovanje. Gitara Syda Barretta polako dopire iz daljine i postaje sve glasnija. U 19-oj sekundi pojavljuje se sve glasnije i učestalije bipanje i tako se pojačava dojam velikog udaljenog hladnog svemirskog prostora. U 26-oj sekundi Masonovi bubnjevi postaju sve glasniji a prati ih pomalo blues gitara Barretta. Wrightove klavijature u pozadini na određen način podržavaju harmoniju skladbe. Na koncu i Barrettov tekst i njegov i Wrightov vokal u kojem se nabrajaju planeti podržavaju kontinuitet. Nakon toga slijedi repetitivna bas dionica Watersa, Wrightove klavijature i Barrettova uporaba slidea dominiraju i ponovno se pojavljuje Jennerov glas. 34. Što je tema pjesme? Dočarati svemirska prostranstva. S jedne strane hladnoću svemira, ali i neku harmoniju nalik mantri, određen čudnovat ritam svemirskih prostranstava. Ima li tu

24 Ovdje treba spomenuti scenski nastup Floyda. Uz spomenuto vizualno odvajanje banda od albuma (bez fotografije na koricama, bez imena banda i albuma) na prvim koncertima to su bila tek 2-3 specijalna svjetlosna efekta, kasnije je to bilo veliko sunce koje ih je pratilo tijekom karijere, a koje je najviše koristio Gilmour nakon 1983., dok je sustav lasera i projekcija koje na svojim turnejama nakon 1983. koristi Waters nešto što je teško opisati (ljubitelji su imali prilike vidjeti dio toga u Zagrebu u sklopu spomenutih turneja „The Wall“ i „Us and Them“). Dakako, najpoznatija izvedba albuma „The Wall“ je ona u Berlinu 1990. što je do danas ostala jedna od najsloženijih koncertnih scenografija svih vremena u rock glazbi. Može se spomenuti i igrano-animirani film The Wall (1982.) s Bobom Geldofom u ulozi Pinka (koji je dakako dobrim dijelom još jednom inspiriran životom Syda Barretta jer svi znamo odgovor na pitanje: By the way, which one is Pink?).

25

ikakve filozofije? Možda astrologije, astronomije, kozmogonije, kozmologije, filozofije znanosti, prirode ili čega sličnog? Čini se da ne. Ovdje se radi samo o jednom osebujnom prikazu svemira kako ga Barrett doživljava. Moguće je u tekstu nazrijeti određeno dvojstvo između ljudskog doživljaja svemira kao hladnog, stranog i istovremeno uzvišenog s jedne strane, te s druge strane kao nečeg neprijateljskog i istovremenog skladnog, ritmičnog i harmoničnog. 35. Klasična, atonalna i eksperimentalna glazba i jazz također su utjecali na Floyde. Elementi skladbe Pow R. Toc H. skoro su klasični s primjesama atonalne glazbe. Barrett i Wright preuzeli su utjecaj atonalne glazbe od Keitha Rowea (gitarista iz AMM), ali i od Schönberga i Stockhausena koje su intenzivno slušali. U širem smislu riječi kasnija eksperimentalna klasična glazba 50-ih i 60-ih nije im bila nepoznata. Jazz je također odigrao snažan utjecaj. I tako dolazimo ponovno do bluesa koji je sveprisutan. Tako sve skupa ispada vrlo tradicionalno i konzervativno glazbeno govoreći. Dva su bluesa prisutna: jedan je tradicionalan, a drugi je regresivan koji omogućuje eksperiment, npr. atonalni. Prijelaz iz prvog u drugi i iz drugog nazad u prvi je najzanimljiviji. Tradicionalan blues element opisuje tragediju i pesimizam ljudskog stanja, a regresivan nastoji dati nadu i bitno je optimističan, ali nade nema i vraćeni smo u tradicionalan blues. Napetost optimizma i pesimizma, nade i straha srž je bluesa pa i ljudskog života. 36. Napetost ili nerazrješivost ljudskog stanja je ono što sviraju i pjevaju. Uglazbljeni i otpjevani paradoks. Skladba Astronomy Dominé izvrstan je primjer: Floating down, the sound resounds. Around the icy waters underground. Jupiter and Saturn, Oberon, Miranda. And Titania, Neptune, Titan. Stars can frighten.25 Ili kako je pisao Wittgenstein: Description of my state of mind: the alternation of fear and hope, e.g. in the morning I was full of hope, and then…. (…) Anxiety borrows the pictures of fear. I have the feeling of impending doom (RPP I). Radi se o mješavini primordijalnih naglih emocija nade i straha, o trajnim raspoloženjima optimizma i pesimizma, o SF-u i hororu. No mješavina kod Floyda je ne samo istinita, nego i stilski besprijekorna. Glazbeni stil bez istine je nijem (kao kad bi buku u glavi proizvodila nečija šutnja), a glazbena istina bez stila je sirova (mentalno nejestiva, želučano neprobavljiva). No ta mješavina nije napadna, prenatrpana i kičasta nego odmjerena. Kako kaže vic: The Smurfs asked Muddy Waters to join their clan. He refused. He said he was way too blue, a slično vrijedi i za Floyde. 37. Stvar „Jugband Blues“ (02:28) je zadnja stvar koju je Barrett napravio s Floydima (1967.) za njihov drugi studijski album „A Saucerful of Secrets“ (1968.). Ne želeći ulaziti u glazbene finese, a još manje u povijest skladbe, želio bih reći nešto o osobnom dojmu i zašto je to ipak na koncu samo blues. Jugband je izvorno grupa od jednog člana koji nema proizvedene nego samo priručne instrumente. Dolazi od riječi jug što je boca u koju glazbenik puše i proizvodi zvuk nalik trombonu (koji se rabi u samoj skladbi) uz što recitira i/ili pjeva. Grupa može uključivati i druge glazbenike i pjevače koji također koriste priručne instrumente poput „rifljače“ za pranje rublja, žlica i sl. Jug bandovi su bili poznati crnački bandovi s konca 19. i početka 20. st. u vremenu kad su iz pjesmi robova nastali blues (cca. 1870.), ragtime (cca. 1895.) i jazz (cca. 1900.). Nastali su jer crnci nisu imali novca za instrumente. Naslovom skladbe Barrett čini se

25 Pogledajmo za usporedbu stihove iz dvije skladbe, prve No means no-a, druge Primus-a: “The day everything became nothing, I was standing underneath a streetlight, Wishing I’ had a cigarette. I can't recall anything unusual about it. If there was something in the air, if the skies had clouded over, I wasn't aware; I was too bored to care. No thunder roared. No lightning cracked. No missiles rained from the sky. This was no sneak attack. There was just suddenly this awful lack. Things had changed, that's for sure. The day everything became nothing, you couldn't put your finger on what had gone wrong. The alleys were still dirty; the garbage still smelled; There was no panic in the streets; Just a lot of grief. In people's faces, in their eyes, a mixture of horror and total surprise.” (No Means No, The Day Everything Became Nothing) “From the middle of nowhere. He rides it all alone. From the edges of somewhere. He's grindin' flesh and bone. From the fringes of darkness. He breathes a steady hand. And the tinges of poison. Come seeping from his glands. Tragedy's A' Comin'. And I cannot step aside. No I cannot step aside. There's no place to run and hide.” (Primus, Tragedy's A' Comin').

26

aludira na početak suvremene popularne glazbe i njezine blues izvore, ali i početak i temeljne izvore Pink Floyda (danas imamo objavljene njihove rane radove 1965.–1967. „Early Recordings“ koji su dobrim dijelom obrade blues klasika). Možda time aludira na očuvanje blues elementa u glazbi Floyda što je svakako očuvano. Moguće je kako za rastanak opominje Floyde da ne zaborave da su samo jedan običan jugband i ništa više. Moguće je kako sam sebe shvaća kao jugband koji nikad niti nije imao ništa osim sebe samog i svog glasa. 38. Početak skladbe je recital prvih stihova:

It's awfully considerate of you to think of me here. And I'm most obliged to you for making it clear.

That I'm not here. uz zvuk gitare i slabo čujan bas u pozadini. Započinje kao i svaka klasična jugband skladba u vodvilju, tj. ironično govoreći bandu kako je iznimno brižno to što su ga se sjetili i kako je zahvalan na tome što su mu učinili jasnim da ga zaista (više) nema među njima. U tom trenutku već je postojala zamisao da se Gilmoura uključi u band za stalno i tad su imali 5 članova (Bob Klose je otišao 1965., a David Gilmour se priključio te 1967., a 1968. napustio ih je Barrett). Uz sljedeće stihove polako se probija jugband zvuk i tekst:

And I never knew the moon could be so big. And I never knew the moon could be so blue.

And I'm grateful that you threw away my old shoes. And brought me here instead dressed in red.

And I'm wondering who could be writing this song. Ovim stihovima kao prvo izražava stanje u kojem se nalazi, a to je mrak. De facto je u to doba rijetko viđen na dnevnom svjetlu. Zatim izražava i svoju tugu. Treći redak nije sasvim jasan. Naime, nejasno je što su „njegove stare cipele“; njegov izvorni blues utjecaj ili to što su podlegli ranoj popularnosti? Četvrti možda osvjetljava treći jer aludira kako je ovdje doveden kao neka vrsta klauna ili dvorske lude. I posljednji je presudan jer se pita tko bi mogao skladati baš tu pjesmu? Nije jasno pita li to sam sebe pod utjecajem obilnog korištenja LSD-a, pita li to ostatak banda ili sve zajedno? Glazba u ovom dijelu poprima presudan zvuk jug banda i početni blues dovodi se pred prag vlastitog paradoksa. 39. Zatim glazba poprima skroz veseli i cirkuski ton vodviljske glazbe s početka 20. st., a tekst postaje potpuno mračan, tj. stihovi su sljedeći:

And I don't care if the sun doesn’t shine. And I don't care if nothing is mine.

And I don't care if I'm nervous with you. I'll do my loving in the winter.

Jasno je kako je konačno odustao i više ne mari niti zato što ne vidi sunce koje sja (poslušaj prve stihove „Shine on you crazy diamond“), niti zato što više ništa nije njegovo (nije jasno aludira li se tu na glazbu banda ili na njega samog) i što je nervozan uz ostale članove jer su mu postali strani. Što znači zadnji stih ovdje nije jasno (moguće kako se odnosi na solo nastavak karijere koji nije završio najbolje). Nakon tog stiha ponovno slijedi jugband glazba koja je vrlo vesela, ali također koja polako ali sigurno, skoro ritmično napušta svoj temeljni predložak i raspada se u atonalnu glazbu, a jedno što ju drži na okupu je neko vrijeme pjevušenje la-la-la-la, la-la-la-la (aludirajući možda na rasap prvotnog zvuka Floyda). Na koncu se i to gubi i svaki instrument svira svoje. Zatim i to staje i nastaje tajac.

27

40. Ponovno se čuje gitara s početka s istom jednostavnom melodijom i započinje posljednja kitica:

And the sea isn't green. And I love the Queen.

And what exactly is a dream. And what exactly is a joke.

Što znače prva dva stiha nije jasno, ali treći i četvrti su zanimljivi. Pita se – Što je to točno san i što je to točno vic? Moguće kako se pitanje sna odnosi na njegovo trenutačno stanje, kratko sudjelovanje u bandu (1965.–1968.) ili oboje. Pitanje vica je zanimljivo jer se možda odnosi na njegovo razumijevanje bluesa i kako ga inkorporirati u njegove kasnije utjecaje (pop glazbe, psihodeličnog rocka, jazza i eksperimentalne glazbe). Moguće kako baš zadnji stih predstavlja pitanje o paradoksalnoj naravi bluesa koji u glazbi Floyda nekako završava u vlastitom paradoksu istovremeno napuštajući blues i cijelo vrijeme ostajući samo priprosta blues skladba. 41. Posljednje, ali ne i najmanje važno, ne treba smetnuti s uma i sklonost vicu, šali i općenito humoru. Iako je to bilo prisutno uvijek, ipak je bilo najizraženije u prvom razdoblju banda s Barrettom kojeg su zanimali paradoksi, kontradikcije, inkonzistentnosti i autoironija, dok su Watersa više zanimale kako je sam rekao „filozofske i političke teme“. Na koncu, baš Barrett pjeva: “And what exactly is a dream. And what exactly is a joke.” (Syd Barrett, Jugband Blues, A Saucerful of Secrets, 1968.). U tom svjetlu spomenimo i neke iz cijelog niza viceva na račun Pink Floyda i nekim članova banda (vidi ilustraciju).

42. Nakon svega rečenog o Floydima možda napomena o filozofiji rocka pod vidom Floyda nije na odmet. Ako je filozofija rocka prije svega filozofija određenog glazbenog žanra, stila i ukusa kao i svaka druga filozofija glazbe (od filozofije afričkog i oceanijskog bubnjanja po vodi do najsloženijih skladbi atonalne i eksperimentalne glazbe i jazza), onda je i filozofija rocka pod vidom Floyda baš to; filozofija rock žanra, stila i ukusa. Sad, što je specifično za Floyde nije jasno. Ako je jasno kako je glazba uživo glazba, a sve ostalo su derivati (možda je jedino sjedenje u studiju tijekom proba i stvaranja skladbi bolje),26 onda su Floydi uživo tema. Kod njih se prije

26 Imao sam tu sreću biti na nekoliko proba nekoliko (različitih) bandova (tipično po garažama i atomskim skloništima) i čuti ne samo uvježbavanje nekih meni dragih skladbi, neke virtuoze na nekim

28

svega radi o poticanju određenih emocija (ne zagovaram nikakvu emotivističku teoriju glazbe). Te određene emocije su mješavina nade i straha (raznoliko na raznim albumima). Stihovi tome pridonose i emocije se razvijaju u raspoloženja, ovdje optimizma i pesimizma, tj. njihovu mješavinu u kojoj se stalno mijenja jedan vid u drugi. To mi se čini prvotnim, primarnim ili čak primordijalnim. Ako netko puno sluša Floyde mogao bi razviti takva ili takvo trajno raspoloženje (ili možda obrnuto pa baš zato sluša Floyde).27 Posebnost tog raspoloženja je da nije emotivno jasno nego mutno, ali „možda je baš mutna fotografija ono što nam treba“ (Wittgenstein FI) jer jedino kad škiljimo jasno vidimo ili osjetimo obrise predloška i detalji nam ne odvlače pažnju. Ako je tako i ako stavovi koje imamo, ako ih uopće imamo jer nije lako imati stav za razliku od mnijenja ili mišljenja, nas čine ljudima jer ljudi imaju stavove koji im omogućuju snalaženje, onda glazba Floyda na način navedenih emocija i raspoloženja pridonosi našim stavovima u najmanju ruku na način da uz njihove kognitivne i voljne elemente dodaje emotivni element, a ti elementi trebaju biti u skladu kako bi stav bio stavom (u suprotnom imamo sukob elemenata stava (kognicija, motivacija i emocija) i razne poteškoće poput kognitivne disonance koje nas sprječavaju u imanju stavova). Ima tu i osobitih stavova napose estetskih (Barrett, Wright), ali i političkih i filozofskih (Waters) i životnih drama (Gilmour) i oni sudjeluju u predlošku cijelog opusa (vidi https://www.youtube.com/watch?v=osR4wcZ4Hnw izvrstan dokumentarac o povijesti banda). 43. Sad, kako filozofija utječe na rock glazbu pišući o njoj uopće me ne zanima. To je najdosadnija moguća filozofija. Ne toliko dosadna, ali svakako zadivljujuće dosadna je i filozofija koja nastoji pronaći filozofiju u glazbi i stihovima, ovdje Floyda. Filozofičnost glazbe i stihova, nastupa, objašnjenja skladbi itd. Čisto preseravanje. Da su se htjeli baviti filozofijom napisali bi filozofsku knjigu, a ne objavili LP (LP su one stare crne ploče koje roditelji i općenito stari ljudi kad se napiju stavljaju na one stare strojeve koje nazivaju gramofon). Istina, glazba Floyda nije laka. Teška je. Zabrine čovjeka. Da mu misliti. Poput Becketta, Brechta ili Kafke ili pak poput Lyncha, Carpentera ili Cronenberga. Moraš čitati dvaput. Gledati dvaput. Slušati dvaput. I dalje ti nije jasno. No to je standard svih koji vole zahtjevnu umjetnost. Ono zanimljivo je pitanje na koji način, ako i na bilo kako, glazba Floyda utječe na njihove slušatelje ako su filozofi i baš pod vidom da su filozofi; čini li njihovu filozofiju, onu glazbe, rocka ili Floyda specifičnom; pridonosi

instrumentima, nego i stvaranje novih skladbi. To je jedino slušačko iskustvo koje nadmašuje koncertno. To je čin i trenutak stvaranja. Tad je moguće shvatiti što koja skladba znači. Sve ostalo je preseravanje. 27 Suvremena ambijentalna dark glazba podosta korijenja vuče između ostalog i od Floyda. Pokojni kolega filozof i prijatelj Siniša „Charlie“ Očuršćak koji je između ostalog bio pasionirani biciklist i glazbenik bio je član banda TeHÔM (kojem je dao i ime) pa sam se kod njega doma tijekom 1990-ih u Dugavama naslušao ranih radova i sate i sate čudnih zvukova koje je snimao po Zagrebu i kasnije koristio u skladbama. Floydi, ali i Doorsi podosta su utjecali na dark glazbu 1980-ih, prvi na ambijentalnu, a drugi na rock.

29

li drugim pitanjima filozofije; onih estetike, umjetnosti i ostalih na način da su drugačija i da donose nešto novo što drugi izvori ne mogu? Naravno, na ovo pitanje nemam odgovor, ali niti nije do mene odgovoriti na njega. Meni je dovoljna slutnja kako je odgovor potvrdan. Neka dođu mlađi koji se slažu s mojom slutnjom odgovora (pa čak i ako se ne slažu i tim bolje) i učine to bolje jer: (https://www.youtube.com/watch?v=bPPkOdnM9Sk) no, you shouldn’t build a wall, „you miserable son of a bitch, Roger”. 44. Uz emocije koje se prve javljaju u susretu s glazbom uživo, samim time i s glazbom Floyda ako je to uopće glazba, a ne zvučni eksperiment, tu su i spomenuti stil i ukus. U čemu se sastoji konkretna sklonost rocku, uže bluesu i eksperimentalnoj glazbi prepunoj efekata i čudnih razvoja radnje nije jasno, ali ako netko u jednoj rečenici opiše glazbu Floyda, onda je opisao taj stil i ukus kakav god on bio. O tome kako taj ukus i stil specifično oblikuju opći glazbeni pa i svaki drugi stil u životu ne treba posebno govoriti. Svatko tko je bio na bilo kojem velikom koncertu Floyda i vidio, upoznao i razgovarao s fanovima Floyda iz cijelog svijeta (ljudi koji štede cijelu godinu i prelaze kontinente samo kako bi čuli njihove koncerte) brzo shvati kako su to specifični ljudi koje puno više povezuje njihovo obožavanje glazbe Floyda (glazbeni ukus, stil i estetika) nego što ih razdvaja bilo što drugo. Ako to dosad nisu bili, te ako smijem završiti kako sam i počeo, u 21. stoljeću ti fanovi zasigurno čine pleme spiljskog zvučnika (Prethodna ilustracija: ulični svirač izvodi Floyde na tramvajskoj stanici kod Glavnog kolodvora u Zagrebu, konkretno Wish You Were Here).

Nomeansno 45. Nakon koncerta negdje koncem 1990-ih ili početkom 2000-ih u KSET-u znojan od glave do pete pokušavajući obući potpuno znojnu majicu i ne baš svoj gledam unaokolo kako bi mi netko pomogao pronaći drugi rukav i ugurati ruku u njega (klasično alkoholno odijevanje). Na stage izlazi John Wright isto tako sav znojan pokušavajući rastaviti i spakirati svoje bubnjeve. Nešto mu padne, opsuje i sjedne na rub stagea. Izvadi frulu i pokušava pronaći upaljač. Gleda unaokolo i vidi mene preostalog u dnu dvorane kako se mučim s majicom. Pita imam li vatre? Velim, imam. I tak pomalo. Dim on, dim ja. Pitam ga malo o utjecajima. Govori mi o jazzu iz svoje perspektive i one oca koji je njega i brata mu Roba tesao s jazzom i klasikom. Govori mi o D.O.A. i kanadskoj i američkoj punk, HC i post-punk sceni. Sjećam se da se jako rugao izmišljenom pojmu „matematički punk“ koji struka ponekad pripisuje bandu. Na koncu je zaključio – Čovječe, sve ti je to samo rock, čak niti punk, rock i ništa više. Nakratko se pojavio i Rob i potvrdio zaključak. Frula je bila pri kraju i zahvalio sam im se na još jednom kolosalnom koncertu i dobio potpise na majicu Wrong. To su bili oni. NMN. Tom Holliston (nakon Andyja Kerra) na gitari, John Wright na bubnjevima i Rob Wright na basu. Meni najčudniji post-punk band svih vremena. Nomeansno. (nije loše poslušati intervju: https://www.youtube.com/watch?v=OAB85ghzhIU)28 46. Hardcore je posljedica punka. Možda i verzija punka. Puno bučnija, agresivnija, brža, kraća i snažnija verzija punka. No među njima postoji razlika. Hardkoraš je postojan, čvrst ko stijena. Ne možeš ga srušiti sve da Boga moliš. Dok se punkera lako sruši. Ali problem je u tome što se svaki put iznova ustaje. I tako unedogled i čovjek u jednom trenutku pomisli: Pa ovo više nema smisla, ovaj se ustaje bez obzira na sve. Hardkoraš je ambiciozan, kreativan i ima stav. Jer vjeruje u izvornost, u autentičnost i ima nešto za reći. Dok punker odustaje i nema nikome ništa za reći. Jer vjeruje samo u izbjegavanje preseravanja. Hardcore je ambiciozno, kolerično i kriminalno derište punka. A punk je samo melankoličan, vjerojatno nezakonit otac hardcora. (Tako sam zapisao 2014. nakon nekog polu-punk/polu-HC koncerta). Danas mislim kako postoje i sličnosti, ne samo one roditelja i potomka, tako reći „obiteljske srodnosti“, nego još nešto. Punk je minimalistička, uskogrudna i bitno borbena reakcija na main stream napose

28 Iako ime banda znači jednostavno „Ne znači ne“, tj. engl. „No means no“, ime banda se najčešće piše Nomeansno, ponekad stilizirano NoMeansNo, a vrlo rijetko No means no. Kratica banda je NMN.

30

1970-ih. Jednostavno su biti protiv i šlus. Kratko i jasno. John Lydon (Sex Pistols, PIL itd.) poznat po svojoj mržnji prema Floydima (kao Johnny Rotten nosio je majicu s natpisom „I hate Pink Floyd“) Bila je to mržnja u vrijeme ravnodušja. 2010. je priznao „da ne mrzi Floyde“ (The Guardian). HC je naslijedio kratkoću punka, bez puno uvoda i zaključka nego direktno i u glavu. Što kraće to bolje. Sad, u onoj mjeri u kojoj je NMN HC band ili barem punk-rock ili post-punk band, u toj mjeri ima smisla ono što imam o njima reći, reći kratko, brzo, direktno i u glavu. No, ako nisu samo takav band nego ako imaju i specifične NMN stvari, one koje ih izdvajaju i čine izvornima, kreativnima i na koncu genijalnima, a koje nisu samo brze, kratke i direktne, nego čine njihov zvuk, onda je možda dopušteno reći i nešto više o njihovoj glazbi. Možda. 47. Nomeansno sam prvi put uživo čuo 1990-e ili tu negdje (u društvenom domu na Vrbiku), mislim godinu-dvije nakon koncerta Floyda u Beču.29 Tad su već bili na turneji sa svojim hit albumom Wrong (W) koji je promijenio ukus i stil punkera i hardkoraša.30 Izvrsno usvirani, s jasnom play listom, nizom hitova i planom kako odsvirati izvrstan koncert (vidi fotografije). Mislim da mi je sljedeći koncert bio 1996. u OTV Domu. Ta dva koncerta pružila su mi uvid u razliku između istog zvuka u malom klubu i u relativno velikoj dvorani. Mislim na razliku između 200 i 2.000 posjetitelja. Već s Wrong albumom su se mogli prodati, ali nisu. Ostali su vjerni klupskoj sceni i malim koncertima s oko 200 ljudi. To nije bio samo glazbeni i stilski izbor, nego radnički. Živjeti od koncerata u malim klubovima znači raditi ogromne kontinentalne turneje i svaki ili svaki drugi dan svirati u drugom gradu. I na svakom od njih publika očekuje izvedbu kao da im je baš taj koncert jedini na turneji. Živjeti tako znači krvavo zaraditi kruh. Ovdje se ne radi o turneji po hrvatskim gradićima, selima i zaselcima nego o turneji npr. cijelom kontinentalnom Europom. I uvijek kad mogu NMN nađu vremena za publiku prije i poslije koncerta. To nešto govori o glazbenicima (Wrong mi je početkom 1990-ih Emil snimio na kazetu (i još ju negdje imam), a 1998. Brus mi je poklonio isti LP koji ima počasno mjesto među svetim pločama; zvuči starozavjetno i na neki način jest).

No means no, Zagreb, 1990.

29 No means no mi je bio stran band početkom 90-ih. Znao sam za neke druge bandove poput D.O.A., Sick Of It All ili Black Flag (kasnije Henry Rollins Band) i slične. HC mi je općenito bio ambiciozno dijete punka. Nisam tu nalazio neku novu izvornost. NMN su mi bili osvježenje. Imali su 100% punk stvari, imali su i HC stvari, ali imali su i zastrašujuće komplicirane NMN stvari, one po kojima su bili poznati. Iako je HC koketirao s HM, nikad nisam osobito cijenio HM bandove i glazbu. Ipak neke podžanrove, tj. neke bandove koji su im pripadali i danas volim poslušati; barem neke albume (bandove kao što su Sepultura, Crowbar, Cathedral, Ministry i slične). Glazbu NMN ponekad se naziva post-hardcore, math-rock (mathematical rock) pa i punk-jazz pri čemu ih se drži utemeljiteljima tog podžanra. 30 Kratice albuma NMN-a neka budu sljedeće: BFAH = Betrayal, Fear, Anger, Hatred (1981), MA = Mama (1982), YKM = You Kill Me (1985), SM = Sex Mad (1986), SP = Small Parts Isolated and Destroyed (1988), TDEBN = The Day Everything Became Nothing (1988), W = Wrong (1989), TPPT = The Power of Positive Thinking, (1990) 021 = 0 + 2 = 1 (1991), MRH = Why Do They Call Me Mr. Happy? (1993), TWTW = The Worldhood of the World (As Such) (1995), WW = Would We Be Alive? (1996), ITF = In the Fishtank (1996), DHB = Dance of the Headless Bourgeoisie (1998), ONE = One (2000), GS = Generic Shame (2001), AUS = All Roads Lead to Ausfahrt (2006).

31

48. Iz zadimljenog, zamračenog, neuglednog i premalog kluba nenamijenjenog za koncerte dopire samo urlanje publike: Nomeansno! Nomeansno! Nomeansno! I tako od početka 1990-ih do 2010-ih s ne znam koliko koncerata u Hrvatskoj (većina u Zagrebu) pri čemu je najveći bio onaj u OTV Domu 1996. s dva bubnjara. Koncerti Nomeansno nešto su nezaboravno i čudesno. Koliko 3 čovjeka mogu napraviti buke, svirati 2 do 2,5 sata i odsvirati 90% hitova potpuno je nepojmljivo za današnje standarde. Ponekad su doslovno krvarili na stageu da o lokvama znoja i ne govorimo. Zvuk koji su uspjeli izvući u malim klupskim prostorima iz malog solidnog razglasa (s dakako dobrim toncem) nešto je neshvatljivo i svaka stvar koju bih znao s albuma nakon izvedbe uživo činila mi se kao prava baš uživo, a ona s ploče, kazete ili s CD-a činila se kao blijeda kopija. Jedim dijelom to dočaravaju sirove snimke s njihovih koncerata. Drugim dijelom naravno da ne. NMN sviraju na gornjem pragu slušljivosti koliko im omogućuju dva plućna krila, glasnice, usta, instrumenti i razglas (poslušajmo: Two Lips,Two Lungs and One Tongue iz KSET-a 2012. https://www.youtube.com/watch?v=o4SiLn_zHME). Prostor doslovno vibrira dok sviraju. Glazbu čuješ ušima, ali i stopalima i kožom. Teško je to točno opisati.31 Uz to ne zaboravimo i vizualni kontakt u malom klubu, razgovore s publikom između stvari, ali i osjećaj jesu li došli na pravo mjesto ili ne, a koliko su tvrdili u intervjuima, u Zagrebu su uvijek imali publiku s kojom su bili na neki način vezani. To je ostvarilo malo bandova jer vjerojatno je malo njih sviralo u Zagrebu toliko puta koliko NMN (većina bandova bliske glazbene orijentacije možda najviše 2-3 puta, dok NMN možda i 10 puta u 30 godina, prosječno 1 koncert svake 3 godine, iako kasnije puno češće ako se dobro sjećam).32 49. Rob Wrigh basist i lead vokal NMN-a poznat je po svojoj izjavi: “Music should make people feel alive.”. Što to točno znači nije jasno, ali ako pogledamo njih i publiku tijekom koncerta, moglo bi nam biti jasno što to znači (1990. https://www.youtube.com/watch?v=v5_8G5KKD_M, 2013. https://www.youtube.com/watch?v=lsw2S9aCtsI) u razmaku od 23 godine. Refleksivni stihovi (prva stvar zajednička Floydima i NMN) koji su bez daljnjeg pijevni natjeraju člana plemena spiljskog zvučnika da ih urla i istovremeno biva svjesnim (koliko je to moguće) toga što znače. Kako je glazba NMN-a vrlo glasna i snažna (škripava gitara nalik na Barrettovu, snažan i dominantan bas nalik na Watersov i nerijetko vrlo složeno bubnjanje koje varira od jednostavnog rock bubnja do suludih jazz dionica usred punk skladbe), ona tjera da uz sve to član plemena konstantno pleše, skače, maše, baca se sa stagea itd. I tako 2 do 2,5 sata. Kako je glazba vrlo glasna čovjek ju čuje u glavi i ušima još satima. Kako se tako ponaša tijekom koncerta čovjek je nerijetko fizički potpuno iscrpljen (čak i ako ste pod gasom na početku koncerta, otrijeznit ćete se do kraja; naime, veliko je umijeće uz sve to u potpunoj gužvi još stići popiti 6-7 piva i čavrljati s prijateljima). Ukratko, ako vam to ne uzrokuje osjećaj da ste živi, onda možda trebate probati sa Stockhausenom ili Hancockom. Nije daleko. 50. Moje početno pitanje o glazbi NMN-a je kad sam već ispred zvučnika – Za čime da naćulim uho? (What to listen for in NMN?). Uzmite u obzir kako nisam niti glazbenik, ni kritičar, a niti povjesničar rocka nego samo fan. Napomenut ću dvije stvari koje su mi izvrsne u njihovoj glazbi. (a) Prvo, njihova glazba ima razne utjecaje (blues, jazz, rock, punk, a osobno mi se čini i atonalna glazba). (b) Drugo, njihov specifičan zvuk kakav nikad nije proizveo niti jedan drugi band, čudesno složene kompozicije koje nije lako za svirati i svakako intelektualno poticajni stihovi. Ova dva elementa, ako im se pridoda glasan, štoviše bučan i predan nastup, čine predložak njihove glazbe. Dakako, u punom sjaju samo i isključivo na klupskom koncertu. I to jednako na

31 Netko mi je jednom pričao, možda Brus, o nekom čovjeku koji je bio gluh. No kako ga to nije sprječavalo da odlazi na koncerte. Stavio bi dlanove na stage i osjetivši vibracije plesao u ritmu. 32 Ne treba smetnuti s uma kako je za Zagrebačku publiku prije 1990-e broj bandova i koncerata bio vidno ograničen. Ako ih je većina i dolazila nekamo, onda su dolazili u Ljubljanu i tu bi stali. Stvar se počela razvijati dominatnije tek nakon Domovinskog rata. Paradoks je u tome da je zagrebačka publika činila dobar dio ljubljanske publike, a kad su ti isti bandovi prestali zaobilaziti Zagreb najčešće su prošli svoj zenit (neki su čak i godinama nakon najvećih hitova zvučali svježe, npr. Sick Of It All, pa i nedavno SNFU). Tko je prije 1990. želio čuti dobre bandove trebao je potegnuti do Italije, Austrije i Njemačke.

32

koncertima u razmaku od nekoliko desetljeća. I to podjednako pred 200 ljudi u klubu i 2.000 ljudi u relativno velikoj dvorani. 51. Prije nego što napravim popis ili top ljestvicu meni najdražih 10-ak stvari NMN-a i malo detaljnije opišem jednu od njih kako bi pokazao što mi je u cijeloj toj stvari kolosalno (prije (a) i (b) i na koji način), možda nije loše spomenuti što oni kažu o njihovoj glazbi. U intervjuu 2007. Rob Wright (bas) rekao je kako je „sve počelo s Ramonesima i Sex Pistolsima“. Samim time punk podrijetlo njihove glazbe ne može biti dovoljno istaknuto koliko god to netko želio izbjeći što nije pametno (http://www.youtube.com/watch?v=j6QsCmNTeck). S druge strane, ne treba zanemariti niti njihovu jasno i nedvojbenu tvrdnju kako „istražuju granice glazbe“ (http://www.youtube.com/watch?v=x-GTPR6HFeE). To dobro opisuje dio podrijetla koji spada pod jazz i eksperimentalnu glazbu. Toliko o tome koliko je rečeno pod (a) točno. Što se tiče (b), John Wright (bubnjevi) stalno ističe „rock“, „punk-rock“ i hardcore (HC) što je najprisutnije u većini skladbi (http://www.youtube.com/watch?v=gcSKoied6Wg, od duljeg i pjevnijeg punka do brzog, kratkog i snažnog HC-a). Tako, najkraće i najbrže moguće rečeno, to je dominantan dio predloška njihove glazbe.

NMN (1981., 1991., 2001.)

52. No dijelovi tog predloška koji ga drže na okupu nemaju ta svojstva. Jazz, blues i eksperimentalni elementi pa i višeglasno pjevanje (Joy je komedija od skladbe). Pod tim utjecajima je nastala njihova glazba (u početku samo bas i bubanj) i njima je pridodan snažan utjecaj tad dominantne alternativne glazbene scene; svakako punk, ali prije svih D.O.A. koje Rob često spominje (http://www.youtube.com/watch?v=6VU0Hk1wO5c). Odnos kričave i škripave gitare, bučnog basa i suludih bubnjeva u čudnom je odnosu prema stihovima skladbi. Čovjek bi pomislio – što se uz to ima za pjevati, a zatim dobije cijelo predavanje koje ga ostavi zamišljenim. Ironija, cinizam, humor, isticanje paradoksalnosti i proturječja, raznih iluzija i privida pa i crni humor (“pointedly warped lyrics”) služe za opis toga što stvari i pojave nisu, a ne toliko što jesu (http://www.youtube.com/watch?v=omucw9LmZcc). U njihovim meni izvornim NMN skladbama stihovi su u direktnoj suprotnosti s glazbom. Ponekad glazba parodira stihove, a ponekad obrnuto (20-ak sekundi vesele polu-dječje punk dionice uz stihove koji opisuju glupost, patnju ili smrt nije rijetkost). Uz klasične teme poput seksa, smrti i propasti, što je vidljivo već iz naslova albuma, njihove klasične teme su socijalne, političke i kulturne. Rijetko propuštaju priliku u duhu najboljeg HC-a pjevati o konkretnim svakodnevnim i životnim problemima nerijetko ih podižući na univerzalnu razinu ne samo tekstom, nego i glazbom. Tradicijska blues repetitivnost ovdje je skrivena u jazz varijaciji, ali pojavljuje se u iznenadnim ponavljanjima kako stihova tako i glazbe. Također, a to mi se možda samo čini, tradicijski blues poziv-i-odgovor (call-and-response) ovdje se pojavljuje ili kao razgovor u višeglasnom pjevanju ili kao „razgovor“ stihova i glazbe ili oboje u najsloženijim skladbama prepunima prijelaza i jazz varijacija. 53. I glazba i stihovi puno su agresivniji i tematski oštriji (bliži HC-u) na ranijim albumima, dok su puno blaži i tematski promišljeniji na kasnijim (bliži pijevnom punku, jazzu i eksperimentu). Recimo da oko Wrong završava ranije razdoblje i s 0+2=1 počinje kasnije. Naime, teško je zamisliti kako bi se na ranijim albumima mogle naći istovremeno obrade Bitch's Brew Milesa Davisa i Beat on the Brat Ramonesa kao što su se našle na One. Ponekad mi izgleda kako su

33

stihovi skladbi dovoljno dobri za objavu u knjizi poezije. Ipak, kasniji albumi nisu ništa lošiji od ranijih. Predložak njihove glazbe i dalje je prisutan. Na koncu, na svakom kasnijem albumu nađe se barem po jedna punokrvna punk i HC skladba. Iako su NMN skladbe, one specifične za njihov zvuk, prepune prijelaza, čudnih dionica i virtuoznih brzih i kratkih solaža, ipak postoji neshvatljiva harmonija svih dijelova skladbe, ali i skladbe i teksta. 54. Postoje bandovi i opusi za koje se žanrovski bez greške može reći kako potpadaju pod određeni žanr ili podžanr rocka. Nema tu puno rasprave. Njihove posebnosti kudikamo su manje od njihovih generičkih svirki kakve izvodi i recimo 5-10 sličnih bandova. Postoje bandovi koji nose žanrove bivajući paradigmatski primjer žanra. No postoje bandovi koje nije moguće klasificirati usprkos svemu. NMN su možda takav band. Istina, može ih se dijelom smjestiti u rock načelno, zatim uže u punk ili u HC itd. Ipak, kad ih se sluša u usporedbi s bandovima tih žanrova nekako previše odskaču. Spadaju svuda pomalo, ali nigdje potpuno. Nisu čak niti mješavina tih utjecaja i žanrova. Uspjeli su proizvesti ne samo svoje hitove nego i svoj zvuk i svoj tekst. Nešto što se automatski prepoznaje kao NMN. Čak i kad se radi o instrumentalu bez prilike da se čuju glasovi članova, kao iz topa uho člana plemena spiljskog zvučnika veli – NMN. 55. Rob i njegove bas dionice ponekad vuku na Charlesa Mingusa, Johnovo bubnjanje ponekad nalikuje na ono Elvina Jonesa ili Arta Blakeyja. Štoviše, utjecaj takvog načina sviranja uspješno se prenio dalje (npr. bubnja na Davea Grohla iz Nirvane ili Tima Solyana iz Victims Family). Kako su bas i bubanj presudni ne samo instrumentalno nego i Rob i John vokalno s čestim dvoglasnim pjevanjem i razgovornim stihovima, bubnjar je smješten do basa, a ne iza kao u klasičnoj rock postavi na koncertu, dok je gitara također na strani. Bas je uvijek u sredini. Gitara nije sporedna, ali njezin utjecaj je suprotan klasičnoj rock postavi gdje je dominantna, dok su kod NMN bas i bubanj dominantni, tim više ako braća i pjevaju. Time je osebujnost zvuka pojašnjena. Štoviše, ona više nalikuje jazz nego rock bandu. Bas i bubanj su glazbeno dominantni, dodaje se tekst i zatim se na to što već postoji dodaje gitara, a ne obrnuto. 56. Navedeno glazbu i stihove NMN-a čini svakako dijelom njihovog nasljeđa, ali uzaludnim pokušajima kritike da imenuje njihov zvuk. Najčešći izrazi koji se spominju su „progresivni“, „post“ i „matematički“ pri čemu se dodaju riječi poput rock, punk, hardcore, jazz i sl. Definicija „matematičkog rocka“ s engleske Wikipedije vrijedna je donošenja u izvorniku (a pojavljuje se i u nekoliko ozbiljnih kritika njihove glazbe), iako joj se NMN rugaju.

“Math rock is a rhythmically complex, often guitar-based, style of experimental rock and indie rock music that emerged in the late 1980s, influenced by progressive rock bands like King Crimson and 20th century minimalist composers such as Steve Reich. It is characterized by complex, atypical rhythmic structures (including irregular stopping and starting), counterpoint, odd time signatures, angular melodies, and extended, often dissonant, chords.” (…) “Whereas most rock music uses a basic 4/4 meter (however accented or syncopated), math rock frequently uses asymmetrical time signatures such as 7/8, 11/8, or 13/8, or features constantly changing meters based on various groupings of 2 and 3. This rhythmic complexity, seen as “mathematical” in character by many listeners and critics, is what gives the genre its name. The sound is usually dominated by guitars and drums as in traditional rock, and because of the complex rhythms, drummers of math rock groups have a tendency to stick out more often than in other groups. It is commonplace to find guitarists in math rock groups using the “tapping” method of guitar playing, and loop pedals are occasionally incorporated. Guitars are also often played in clean tones more than in other upbeat rock songs, but some groups also use distortion.”

Načelno, mislim da je krajnje nevažno kako ćemo klasificirati glazbu NMN-a tako dugo dok ju prepoznajemo kao iz topa i u njoj uživamo (neka to učine teoretičari i povjesničari rocka, mene ne zanima, ali zabavno mi je provocirati sve koji se ne slažu s mojim neukim stavom). Reći kako u njoj uživam jer je punk, HC, jazz, eksperiment, izvorno, progresivno ovo ili ono ili matematičko ovo ili ono nije toliko važno niti za užitak, a ni za prepoznavanje. Možda jedino za preseravanje. 57. Kao što sam rekao, čini mi se kako se specifičnost zvuka i stihova NMN-a može čuti u barem 50% njihovih skladbi na vrlo izražen način (tad se mogu upotrijebiti izrazi poput „post-punk“ ili

34

„matematički rock“). Zbog toga ovdje donosim 10-ak, točnije 12 skladbi koje su prije svega meni najbolje. Jesu li zaista najbolje dragi Bog zna. O tome neka odluče glazbenici, teoretičari i kritičari NMN-a. Od 1. do 12. mjesta skladbe sam poredao abecednim redom jer mi se teško odlučiti koja mi je bolja ili lošija od drugih. Recimo da ako neku od tih 12 ne čujem u 2,5 sata koncerta, nešto mi nedostaje.

1. BODY BAG (You kill me, 1985, Sex mad, 1986) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=uV1aADFl2XM Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “All praise for corporal flesh; the smell of love the smell of death from the body bag.” 2. CATS, SEX, AND NAZIS (Why do they call me Mr. Happy?, 1993) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=xbNthA7Uplc Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “Do you know why they call me Mr. Happy? Because I'm so fucking … smart.” 3. DARK AGES (Small parts isolated and destroyed, 1988) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=vmBDkYGVqGQ Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “And free men are free to subjugate under mega shadow, under nine to five. Still it's self-extinction that keeps us alive.” 4. IT’S CATCHING UP (Wrong, 1989) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=zPyAii6f-hc Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “You can‘t ignore it. You can’t talk it away. You can’t drink it away. You can’t fuck it away. It’s catching up.” 5. METRONOME (Sex mad, 1986) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=9iBNx-TgASo Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “You know one thing that I think attracts people. To a steady beat, to a steady beat, is the certainty. Of where it will be, of where it will be, in the next. Moment, its inevitability with no variation. The comfort and security of knowing what and who you are, you hear that beat, you hear that beat, it's. Beating on you, it's beating on me...” 6. MONDO NIHILISSMO (All roads lead to Ausfahrt, 2006) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=r4oQECb6Viw Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “Nothing means everything, everything's permitted. Nothing is forbidden, so anything goes.” 7. RAGS AND BONES (Wrong, 1989) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=ppR6LcGnkUY Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “If I could choose to believe. Or not to believe. You know I would choose not to. If I could choose to believe. Or not to believe. You know I would choose not to. But I can’t choose.” 8. REAL LOVE (Small parts isolated and destroyed, 1988) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=w60v_O_8VpY Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “It's like thunder. Like lightning the way. You love me the way you love me. The way you love me it's frightening.”

35

9. SEX MAD (Sex mad, 1986) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=u8Vpcjiy60o Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “I have to have you far too much. I have to grab I have to touch. I have to feel your every curve. I have to stir each little nerve. I want the pleasure I want the pain. I want to overload my brain.” 10. THE DAY EVERYTHING BECOME NOTHING (The day everything become nothing, 1988) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=gbS4Caymdo4 Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “The day everything became nothing, you couldn't put your finger on what had gone wrong. The alleys were still dirty; the garbage still smelled. There was no panic in the streets. Just a lot of grief. In people's faces, in their eyes ... a mixture of horror and total surprise.” 11. THE TOWER (Wrong, 1989) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=D1ujT8ZYbOQ Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “I see red. I see a tower against the sky. Beneath a red unblinking eye. The tower.” 12. VICTORY (Small parts isolated and destroyed, 1988) YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=bf3ypHNwDRU Lyrics: http://www.no-means-no.de/lyrics.html Stih: “So maybe I should just tell you what I hope and believe. For every defeat there will be a victory. For every defeat there will be a victory. In defeat, victory.”

58. Ovaj popis je ujedno i moj odgovor na pitanje – Za čim ćulim uho kad slušam NMN? Nekoliko napomena o popisu nije na odmet. Prvi cilj mi je bio odgovoriti što mi se sviđa kod NMN? Igrom slučaja među 12 skladbi najviše iz je s albuma iz 1988. i 1989., iako variraju od 1986. do 2006. možda 20 najkreativnijih godina banda. Za početak predlažem da preslušate svih 12 (ne 13 kao Fugazi) skladbi kako biste stekli dojam o čemu se ovdje radi. Za barem 8 skladbi s ove liste većina slušatelja NMN čim čuju prve taktove kreće pljesak, pjesma i ples. Neke možda nisu među hitovima, ali su meni super. Ne mogu si pomoći. Što reći osim: „In defeat, victory.”.33 Nakon što ste stekli barem neki dojam, a ovisno o tome koja vam je skladba bolja predlažem slušanje cijelog albuma na kojem se nalazi. Iako nisu tematski, njihovi su albumi ipak nekakve cjeline i manje-više se osjeti kad neka skladba pripada nekom albumu, ne samo prema razlikama u načinu sviranja i temama stihova, nego i prema razlikama u općim porukama albuma, ako tako nešto uopće postoji. 59. Za razliku od bluesa koji je kod PF čist ili regresivan, kod NMN je posredan. Naime, repetitivnost koju susrećemo u njihovim skladbama nema direktno podrijetlo u bluesu nego u jazzu, a preko jazza u bluesu. Ne znam, ali ja tu čujem blues, jazz, eksperiment, inovaciju, invenciju. Možda griješim. Okrenimo se barem jednoj skladbi kako bismo možda čuli i vidjeli ono što želim reći. To neka bude Rags and Bones (s albuma Wrong). Za početak nije loše još jednom poslušati skladbu s albuma (https://www.youtube.com/watch?v=ppR6LcGnkUY). No proučimo i čudesne stihove.

33 Ako izostavim Floyde u glazbu NMN-a ušao sam iz svoje omiljene glazbe 80-ih i punka. Tek toliko da bude jasnije koliko su NMN na mene šokantno djelovali navest ću što sam slušao u drugoj polovici 80-ih. Evo nekoliko hitova: Warsaw – Joy Division (An Ideal for Living, 1978), She’s Lost Control – Joy Division (Unknown Pleasures, 1979), Ice Age – Joy Division (Still, 1981), Hair of the Dog – Bauhaus (Mask, 1981), Kollaps – Einstürzende Neubauten (Kollaps, 1981), Halber Mensch – Einstürzende Neubauten (Halber Mensch, 1985), Sand – Einstürzende Neubauten (Strategies Against Architecture II, 1991), Rain – The Cult (Love, 1985), She Sells Sanctuary – The Cult (Love, 1985) itd.

36

Christ was married on the cross My father was married to my mother And I’m married to a cigarette butt

Lying in the gutter Rags and bones

Are we finally alone?

White man, you You just started to get the blues

White man, you You just started to get the blues

Rags and bones Are we finally alone?

The beast has arisen The sins are forgiven

In the belly of the beast I shall be released She raises captain! Captain dive! Dive!

If i could choose to believe

Or not to believe You know i would choose not to

If i could choose to believe Or not to believe

You know i would choose not to But i can’t choose Rags and bones

Are we finally alone?

Who would’ve thought that I would be A sailor on the deep blue sea

Any old rags and bones? 60. Rags and Bones (engl. također Rag and Bone, Ragman, Junkman, Junk dealer) je čovjek koji skuplja odbačenu robu (kopa po smeću, nešto što sam oduvijek volio raditi, napose kao dijete po krupnom otpadu; kakva se čudesa skrivaju u tim hrpama!) i druge stvari i zatim one za koje vjeruje da nešto vrijede prodaje trgovcima. Ti ljudi žive u ekstremnom siromaštvu i preživljavaju jedino zahvaljujući tome što tijekom dana skupe i prodaju. Jedina analogija s našom situacijom bili bi ljudi koji prekopavaju po odbačenom krupnom otpadu i kasnije pokušavaju prodati pronađene predmete ili možda ljudi koji skupljaju plastične boce po kantama za smeće i kontejnerima i kasnije ih prodaju za 50lipa/kom. Ovdje to možda znači doslovno otpad ili ostaci. Možda je pjesma nastala od ostataka koji su ostali od drugih pjesama. Možda se radi o egzistencijalnoj krizi bilo kojeg čovjeka. Možda o stvaralačkoj krizi.

(1) Početak je monumentalan. Srozavanje egzistencije od Boga do prosjaka. Čovjek koji leži u jarku i puši opuške koje pronađe unaokolo jer nema novca za kutiju cigareta, a ovisan je o nikotinu. Refren nije jasan jer nije jasno govori li sam sebi ili mu govori netko drugi? Zatim slijedi napomena o tome kako to nije najgore što mu se zbiva u životu. Najgore ga tek čeka (pravi blues). Vjerojatno sve nas. (2) Drugi dio uvodi temu. Referiranje na Moby Dicka je izvrsno tim više jer se na početku te iste B strane LP-a nalazi skladba Big Dick. Zvijer se uspinje i on treba zaroniti i završiti u utrobi zvijeri kako bi svi grijesi bili oprošteni. Podnošenje žrtve je ovdje možda ironično.

37

(3) Treći dio označava nećkanje. Nije siguran u što da vjeruje, štoviše, vjeruje li uopće u cijelu situaciju? No, čini se kako je prisiljen vjerovati u to što mu se zbiva. Kad bi mogao birati, ne bi vjerovao, „ali ne može birati“ ne vjerovati. (4) Posljednji dio opisuje stanje koje u stvari spada na početak i čudi se vlastitoj sudbi kletoj mornara na oceanu.

Sad je možda najbolje poslušati cijelu pjesmu u live izvedbi na koncertu kako bi se stekao dojam kako se skladba izvodi (https://www.youtube.com/watch?v=yv3FERdmfUo) i kakva je reakcija publike. 61. Što se tiče glazbe, rifovi su zaista kolosalni. Mnogi bandovi cijelu karijeru provedu tražeći ovakve rifove, a NMN ih naguraju brdo u samo jednu skladbu. Štoviše, možda se ovdje radi o čak tri skladbe u jednoj. Odnos basa i bubnjeva je na najvišoj razini koji NMN proizvodi i to je srž skladbe. Bas dionice su čisti genij Roba Wrighta. Pjevanje stihova je također vrlo važno. Prvo višeglasno pjevanje koje pruža dojam razgovora ili razgovora sa samim sobom, a zatim i naglašavanje određenih stihova, tako reći pjevanje na sasvim različite načine. Na stranu genijalnost gitare Toma Hollistona, ali gitara Andyja Kerra je ovdje kolosalna. 62. Rags and Bones34 se ne opire preciznoj analizi, ali istovremeno na nju ne poziva. Pri tome se misli da je pored jasne i ukusne strukture koja bez poteškoća slušatelja drži animiranim 5 minuta i 9 sekundi, R&B (Rags and Bones) toliko nakrcana (iako ne opterećena) teološkim vokabularom da je teško razlučiti koji njezini izrazi trebaju služiti kao usporedbe s nekim suvremenim događajem, ili kao alegorije, a koje slobodne od čvrste navezanosti na nekog konkretnog referenta nude univerzaln(ij)u pouku. Osim složenijih rifova, koketiranja s elementima klasičnog rocka, metala i hardcora, već trajanje pjesme je dijelom smješta u post-punk. Naime, klasična punk pjesma nikad se duljinom ne bi usudila tražiti od svojih slušatelja toliko pozornosti. 63. Rags and Bones svirana je na bas gitari, gitari i bubnju, kao i većina (ako ne i sve) pjesama Nomeansno. Struktura pjesme/skladbe je sljedeća: uvodni riff, 1. kitica, 1. refren, 2. kitica, 2. refren. Nakon toga se pjesma mora završiti ili mijenjati, kako ne bi došlo do zamora. Mijenja se sa zasebnim dijelom koji bi u duhu moderne glazbe bio označen kao most (engl. bridge), a u nekim ranijim vremenima možda kao 2. stavak. Nakon bridgea slijedi dobrodošli povratak na poznato: 3. kitica i 3. refren glazbeno su gotovo identični ranijim kiticama i refrenima. Na kraju čujemo završni riff. Pjesma u studijskoj verziji završava prestankom sviranja, tj. jasnim i namjernim posljednjim tonom u kojem sudjeluju sva tri instrumenta, a što je za ovu pjesmu izvrstan izbor, za razliku od mogućeg fade-out (ili stišavanja) koji bi promjenom glasnoće i intenziteta pokvario ukupni dojam. 64. Kao kod svakog klasičnog trio sastava (bas gitara, gitara, bubnjevi), kod Nomeansnoa nema previše prostora (ili u glazbenom smislu radije vremena) za šalabajzanje. Iako tekstualna poruka može ostaviti prostora za prepirke i rasprave oko njezina značenja, glazba jest i mora biti jasna i centrirana, tj. mora u čujnom spektru naći sredinu (kao na imenima pod potenciometrima pojačala, bas gitara mora biti bliže middle nego bass), jer će u suprotnom izgubiti željeni intenzitet. U Rags and Bones gitara i bas gitara katkad sviraju unisono (iako uglavnom razdvojene za oktavu), a katkad (uz pomoć bubnja) gotovo u kontrapunktu, što će najvrsniji trio sastavi upotrijebiti kako bi kompenzirali za skučeni dio čujnog spektra koji uspijevaju popuniti bez većeg broja instrumenata. Potonje se upriličuje u kiticama, dok se prethodno radi čvrstoće, eksplozivnosti i (hajde, recimo) sabiranja upriličuje u refrenima. Postignuti učinak je u tome da nas kitice “ljuljaju”, a refreni “guraju” i “nose”.

34 Za paragrafe od 62. Do 67. zahvaljujem se kao i prije u slučaju Pink Floyda Stipi Buzaru. Ovaj put tekst je napisan specifično za ovu knjižicu.

38

65. Navedenim elementima trio sviranja odgovara i ime pjesme – takav način sviranja “ogoljen je do kostiju”, a zato i zahtjevan. Pino Palladino opisao je to riječima “No safety net, nowhere to hide.” (John Mayer Trio (2005), Trying, https://www.youtube.com/watch?v=WTQdzk-66r0). Rupe neće biti popunjene moćnim zvukom Hammond orgulja. Nema orgulja, ne smije biti ni rupa. Da bi slušatelj bio animiran punih pet minuta, ključno je pitanje ritma, a na to pitanje Nomeansno odgovaraju sjajno. Bubanj je divno zaigran s čestim odlaganjem doboša do kasnijih doba u taktu tijekom kitica, što stvara ritmičku tenziju koja se rezolvira u refrenima. Slušatelj je prisiljen odgađati zadovoljstvo rezolucije i zato je intenzitet skladbe u konačnici snažniji (Nomeansno u tome nisu samo trio, već glazbeni Ménage à trois.). 66. Bas gitara je distorzirana (Na vječnu hvalu Ian Frasier “Lemmy” Kilmisteru (1945-2015)), što utječe na njezine tonalne karakteristike i smješta je na željeno mjesto u čujnom spektru. Gitara hrabro prepušta središnje mjesto bas gitari i pleše oko nje tijekom kitica, da bi odigrala ključnu ulogu u brzom postavljanju zida zvuka (wall of sound) u refrenima. Glasovi su… glasni. Tijekom kitica glas je pripovjedački, između govorenja i pjevanja (iako ne reperski), a u refrenima vrišti nekoliko glasova zajedno. U suradnji s ranije opisanim instrumentalnim radom, vokalni dio izvedbe doprinosi iščekivanju koje donosi kitica i ispunjenju koje donosi refren. Pomaže “ljuljanju” i “guranju”. Konačno, valja primijetiti i dobro uštimano preklapanje jezičnih figura s vokalnom izvedbom. Dok u kitici čujemo jedan glas u tekstu nam se obraća pojedinac (“I am married”, “I said”, “I shall be released”, “I would choose”, “I can’t choose”), a kroz višeglasje refrena obraća nam se mnoštvo (“Are we finally alone”). Može se primijetiti da je riječ o mnoštvu (gomili) koje pita je li sāmo? Zbunjuje to i zabavlja kao i naslov jazz laganice iz 1932. Alone Together. 67. Album Wrong slovi za najbolji album NMN-a. Ne budi lijen, neke od najboljih skladbi su na starijim albumima. Album ima 11 skladbi (6 na A i 5 na B strani LP-a). Trajanje varira od 1:34 min. do 6:27 min. Tematski pokriva punk, HC i dakako NMN-zvuk. Nije sigurno koja skladba nije hit na albumu. Da je objavljen kod prestižnog velikog diskografskog nakladnika vjerojatno bi imao najmanje 7 hit singlova. Album planski počinje sa super hitom It's Catching Up i završava s All Lies koje zaokružuju cjelinu kako glazbeno, tako i tekstom i s općom zamisli. Smrt, seks, socijalne, političke i ekonomske teme kao i refleksija na njihov sam rad prisutni su kao i na ostalim albumima. Kako god bilo, nije loše početi slušati NMN od albuma Wrong i zatim se kretati paralelno unazad i unaprijed kako bi se shvatilo što je dovelo do tog albuma i kamo ih je on odveo kasnije. 68. Nomeansno su punk-rock band iz Vancouvera u Kanadi. Vancouver je grad na zapadnoj obali Kanade u provinciji British Columbia. Smješten je na obali oko 100 km sjeverno od Seattlea u SAD-u. U Vancouveru su od 1978. djelovali D.O.A. koji su uz Black Flag, Bad Brains i druge započeli hardcore punk. Samo 100 km južnije u Seattleu 1985. započet će nastanak podžanra koji se naziva grunge (u engl. slangu „nešto odbojno“ ili „smeće“) ili tzv. Seattle sound kojeg najbolje opisuje album Nevermind grupe Nirvana (1991.). Grunge je ukratko gemišt HC-a, HM-a i indy rocka (više bučni pop nego punkerski HM).35 Pod HM ovdje se uglavnom misli na thrash

35 HC je u svojim počecima, a i tijekom vrhunca bio povezan s lokalnim bandama, kriminalom i svim mogućim oblicima nasilja. Hrpa ljudi je dolazila na koncerte jer su željeli čuti buku i sudjelovati u dobroj šori. Neke od najrazvijenijih scena sastojale su se od bandova pri čemu je svaki pripadao području neke bande (njujorški HC ili NYHC dobar je primjer takvog stanja (prema svjedočanstvu iz prve ruke)). Samim time te su scene predstavljale ne samo glazbu nego i supkulturu i način života. NYHC svoje podrijetlo vuče iz HC scene Washingtona D.C. gdje su djelovali Minor Threat i Bad Brains. Seljenje Bad Brainsa iz Washingtona u NY 1981. de facto je pokrenulo NYHC. NYHC-a dobrim dijelom ne bi bilo bez CBGB kluba u kojem su odsvirali svoje prve koncerte, ne samo HC bandovi nego i neki koje se danas slavi kao heroje main streama (film CBGB to lijepo prikazuje). Nakon 1983. i prvog albuma Metallice Kill 'Em All NYHC počeo je prihvaćati elemente thrash metala. No, pitanje podrijetla i nastanka punka i HC-a ostavljam povjesničarima. To su komplicirane stvari za koje treba puno više znanja koje nemam. Primjerice, podrijetlo njemačke eksperimentalne, alternativne, elektroničke, punk i HC scene je abnormalno

39

metal koji je svojom brzinom utjecao blaže na grunge, a snažnije na HC. NMN su zaista utemeljeni u gradu Victoria koji se nalazi na južnoj obali otoka Vancouver koji im je preko puta, a kasnije su se preselili u Vancouver („jer se u Victoriji nikad ništa nije događalo“). NMN osnovani su 1979., a 2015. primljeni su u Glazbenu Dvoranu slavnih (Music Hall of Fame) Zapadne Kanade. Prestali su postojati 2016. 69. John Wright (mlađi brat) u školi je svirao bubnjeve u jazz bandu, a Rob Wright (stariji brat) 1979. vratio se u Victoriju kako bi studirao u Calgaryju. 1981. izdali su prvi EP Betrayal, Fear, Anger, Hatred, a 1982. sami su izdali prvi LP Mama koji bez daljnjeg ima sve sastavnice njihovog zvuka. Puni NMN zvuk razvija se tek 1985. i EP-jem You Kill Me i 1986. kad im je već bio priključen gitarist Andy Kerr (sa svojom škripavom gitarom i u najmanju ruku osebujnim scenskim nastupom; gledajući samo njega tijekom nastupa čovjek bi pomislio da ima sam svoj koncert) kojega je 1993./94. zamijenio Tom Holliston (koji je nastojao imati svoj stil, ali i nalikovati Kerru kad su svirali starije stvari; Kerru kojeg mnogi nikad nisu prežalili) i čega je dokaz prvi punokrvni album Sex Mad 1986. You Kill Me sadrži klasik Body Bag i punk obradu Hendrixa Manic Depression, a Sex Mad dakako hit Sex Mad, ali i hitove poput Long Days, Hunt The She Beast i Metronome. 70. Taj trojac zaslužan je za najbolje albume banda uključeno s albumom Wrong (iako se Hollistona desetljećima nazivalo „onaj novi tip na gitari“). Uz dominantnu braću Wright i njihovim glazbenim izumima, iako je sam sebe nazivao „no one particular“, Andy Kerr i njegov zvuk gitare postao je zaštitni znak cjelokupnog NMN zvuka. Usred skladbe uz snažan bas, tekst za zamisliti se i luđačke jazz bubnjeve odjednom ulijeće Kerr sa svojim brzim škripavim sviranjem i 1001 grimasom, gestama i posturama tijela koje je teško opisati, ali koje su se nekim čudom savršeno uklapale u zvuk banda. Prije Wrong albuma stvorili su neshvatljivo dugu i sporu stvar Victory koja je postala jedan od 10 njihovih najvećih hitova s LP-ja Small Parts Isolated and Destroyed (1988.) s kojeg nam dolaze i Teresa, Give Me That Knife i Real Love. Iste 1988. Izlazi i EP The Day Everything Became Nothing (1988.) sa istoimenim hitom, ali i skladbama za pamćenje poput Forget Your Life i Brother Rat/What Slayde Says. Zatim dolazi vrhunac s LP-jem Wrong. 71. Vizualni dio NMN-a u najmanju je ruku neugledan. Ako ste prvi put došli na koncert NMN-a i niste znali kako izgledaju članovi vrlo lako ste ih mogli zamijeniti za ostarjele fanove. Ljudi sasvim normalnog izgleda, uredno podšišani, u starim hlačama ili bermudama i s majicom nekog banda koji uzgredno odlaze do šanka po piće i čavrljaju s gostima. Na stageu doslovno bi se poredali gledajući iz publike: Kerr/Holliston na gitari lijevo, Rob u sredini na basu i John desno na bubnjevima. Bez osobitog osvjetljenja (možda jedan-dva reflektora tek toliko) stali bi se vrlo blizu publici i počeli s nekim velikim hitom. Punina njihovog nastupa, prije svega glazbeno govoreći, zatim i individualna izvedba svakog od njih i na koncu blizina publici s kojima su takoreći jedno, svaki dodatni element vizualnog nastupa cijelu bi stvar učinio kičem. Nedopustivo. Uostalom punk element ne dopušta previše scenskog preseravanja. Ipak, a možda i nasuprot rečenom, omoti njihovih LP-a, EP-a i CD-a sasvim dovoljno ispunjavaju vizualni identitet banda (vidi ilustraciju).36 Kad su primljeni u Hall of Fame Rob je izjavio kako je to čudesno jer vjerojatno „nitko tamo neće znati tko su i kako izgledaju“.

komplicirano i nerijetko se treba vratiti do bandova kao što su Can, Tangerine Dream, Kraftwerk, Amon Düül II i sl. kako bi se mogao razumjeti razvoj do punka i alternativne 1980-ih i na koncu do 1990-ih i Neue Deutsche Härte podžanra s najizvrsnijim predstavnicima poput Rammsteina ili Megaherza. 36 Neshvatljiva popularnost NMN u Njemačkoj pa samim time i brdo turneja i koncerata dovela ih je do toga na 10. album (CD) nazovu All Roads Lead to Ausfahrt (Sve ceste vode prema Izlazu) jer su na prvim koncertima mislili da koliko gradova u Njemačkoj ima isto ime: Ausfahrt što su stalno viđali kao znak na autocesti.

40

72. Ne treba zaboraviti kako su u najboljem nasljeđu post-punka i HC-a mnoge od tih korica otisnute na naljepnice, majice, hoodice, kape, šalove itd. Za razliku od main stream bandova s ogromnim globalnim publikama koji sviraju stadionske koncerte, NMN, koji su si ime uzeli prema sloganu pokreta koji se borio protiv silovanja, „mali“ post-punk i HC bandovi živjeli su od dugih klupskih turneja (na kojima su karte za koncerte nerijetko bile smiješno jeftine) i od prodaja samoizdatih ili kod malih nakladnika objavljenih nosača zvuka, ali i od prodaja odjeće, kapa, šalova itd. Nošenje tih majci na koncerte stvar je prestiža, ali i stilskog identiteta obožavatelja. Naime, već sam album na iznošenoj majici govori ne samo koliko je fan star (jer majica pokazuje godine slušanja), nego i koji joj/mu je album najbolji. 73. Je li glazba NMN-a filozofija? Ne! Nema tu nikakve filozofije. Ipak njihove teme u skladbama; bitno političke, društvene, životne i svakodnevne i pristup u stihovima koji je najintelektualniji pristup u punku i HC, ako ne i šire čovjeka tjera da si postavi njihova pitanja. Oni ti postave pitanje, pokažu ti paradoksalnu situaciju, nerijetko ju i odsviraju i ostave te tako da se gombaš sa svojim problemima i da odgovoriš sam za sebe samom sebi. Dovoljno je otići na stranicu s njihovim stihovima (http://www.no-means-no.de/lyrics.html) i pročitati ih ili po albumu ili po pjesmama abecednim redom i sve će se to pokazati vrlo brzo. Najbliže što možemo doći filozofiji je početak skladbe Sex is Philosophy: „Sex is philosophy, philosophy is sex. Porno Video. Sex is Politics, politics is sex. Porno Video.“. Kako god bilo, tek kad pomno zapamtite stihove i počnete ih pjevušiti ili urlati, odjednom se pitate što to zaista znači, jer najčešće ne znači ono što na prvi pogled znači. Ipak, njihove su pjesme sasvim jasni stavovi o politici, društvu, gospodarstvu, seksu, smrti, prijateljstvu, besmislenoj svakodnevici, sudbinama nevidljivih ljudi, glazbi i njima samima. Možda netko tko se u to razumije jednog dana objavi knjigu s njihovim pjesmama, značenjem, ali i s načinom pjevanja pa posljedično i s glazbom. 74. Ne sjećam se više koji je to koncert NMN-a bio, ali sjećam se kako su 2x izlazili na bis jer publika doslovno nije željela otići. Već je sam koncert bio dug. Mislim dva seta po minimalno 50 min. s pauzom od 15 minuta. I zatim dva bisa. I tu su odsvirali 4-5 najvećih hitova i ako se dobro sjećam završili s Victory. Koncert je možda bio u KSET-u jer su tamo održali najviše koncerata. Svakako previše naguranih ljudi i loša ventilacija, ali i puno skakanja, divljanja, čagice itd. pridonijeli su tome da su ljudi polu goli s mokrom odjećom izlazili nakon koncerta. Sjećam se kako mi se znoj cijedio niz noge ispod mokrih traperica i kako sam cijedio Wrong majicu. Zvuk je dakako bio kolosalan. Odsvirali su 90% hitova i nešto novijih stvari. Nije bilo puno priče, ali sjećam se da su udovoljili publici koja je tražila određene skladbe. 75. Bio je to paradigmatski primjer besprijekornog rock koncerta. Sve na svom mjestu. Izašao sam sa škvadrom van, možda smo otišli na još jednu cugu i nešto si pojesti jer čovjek je mrtav umoran nakon koncerta i izgubi kilu-dvije ako se potpuno odaje čarima glazbe. Pleme spiljskog zvučnika otišlo je na zaslužen san. Ono najvažnije je to da mi je kao i svaki drugi njihov koncert i ovaj odjekivao u glavi još par dana. Na pragu posljedica mističnog iskustva. Serem gluposti.

41

76. Ono što barem na razini novih slučajeva postaje stvarnost je koncert robota. Band Compressorhead je band robota koji izvode glazbene uspješnice (npr. Ace of Spades Motörheada, https://www.youtube.com/watch?v=9gMX_hR-RoM). Band su 2013. godine utemeljili berlinski umjetnici Frank Barnes, Markus Kolb, Stock Plum i John and Rob Wright (Nomeansno) kao glazbeni direktori, pisci skladbi i pjevači. Članovi banda (vidi ilustraciju) su: Mega-Wattson – pjevač (glas mu daje John Wright; izgrađen 2017.), Fingers – gitara (dvije ruke i 78 prstiju; izgrađen 2009.), Hellgå Tarr – ritam gitara (izgrađen 2017.), Bones – basist (umjesto nogu ima gusjeničara; izgrađen 2012.), Stickboy – bubnjar (poznat po svojoj Irokez punk frizuri, izgrađen 2007.) i Junior – pomoćnik bubnjara (izgrađen 2007.). Njihovi koncerti su vrlo posjećeni. Neki ih nazivaju „najmetalniji metal band svih vremena“. Prvi hit im je bio Compressorhead, a poznata skladba im je i My Girlfriend is a Robot. Nastupaju u klubovima i na open-air koncertima. Eto kuda ide taj svijet.

Compressorhead

Primus

77. 31/04/2012. Koncertna dvorana L’Aéronef, Lille. Dolazim nakon pripremljenih predavanja za sljedeći tjedan i dakako štreberskih pola sata prije početka. Ipak sam tu kako bih čuo jedan od svoja 3 najdraža banda (tad nisam znao, ali tri godine kasnije (2015.) Floydi su službeno prestali postojati, a samo godinu nakon toga (2016.) i NMN; ostali su mi jedino Primusi). Čudom se čudim kako je dvorana možda na 3.-4. katu zgrade. U nju stane sigurno 2-3.000 ljudi. Ventilacija je izvrsna. Šankovi su strateški raspoređeni s dovoljno iskusnih konobara. Razglas se činio ekstremno dobrim, a i akustika dvorane je bila dobra zbog vrlo visokog stropa (poput tvorničke hale). Mislio sam kako ću biti prvi, ali unutra je već bilo oko 200-300 ljudi naprijed do stagea, naravno oko šankova i introvertiranih iza. Do 10 dvorana je bila puna. Band je malo kasnio. Nikad nisam saznao zašto. Turneja je bila nakon dugo očekivanog albuma Green Naugahyde

42

(2011.) s kako se kasnije ispostavilo hitovima uz bok njihovim najvećim, poput Eyes of the Squirrel, Tragedy's a' comin i Lee Van Cleef.37 78. Koncert je počeo u 10 i nešto navečer i imao dva seta po oko sat i 15 minuta i pauzu od 30 minuta tijekom koje su puštali Popajeve crtiće. Išli su odmah u glavu s hitom Those Damned Blue-Collar Tweekers, zatim nove stvari i završetak prvog seta s još hitova. Drugi set je bio pomno isplaniran the greatest hits. Čisto uživanje, čagica, urlanje i skakanje. Otišao sam se malo bacati naprijed, ali u 42. godini to više nije bilo za mene. Povukao sam se među introvertne. Pauza od 30 min. bila je izvrsna jer čovjeku treba odmora od skakanja, vrijeme da na miru Božjem popije 2-3 pive bez da mu se pola prolije, porazgovara s fanovima iz cijele zapadne Europe i reflektira o novom albumu kojeg sad čuje live. Kako god bilo, čuo sam Primuse live i potvrdilo se da dobar band live mora zvučati barem duplo bolje nego na bilo kakvom nosaču zvuka (vidi ilustraciju). Primusi su zvučali zastrašujuće. Tonac je bio majstor. Bas je odjekivao dvoranom, a bubnjevi i gitara čuli su se baš koliko je trebalo. Možda se glas čuo malo lošije, ali brzo sam pronašao savršeno mjesto za slušanje.38

79. Primus je rock band koji svira „psihodeličnu polku“ tvrdi Les Claypool vođa i bas gitarist banda. Njihov stil, nešto po čemu su prepoznatljivi, različito se opisuje kao „alternativni rock“, „eksperimentalni rock“, „funk metal“ ili „progresivni metal“, a najzabavniji opis veli kako se radi o „post-punk Rushu začinjenim senzibilitetom i humorom Franka Zappe“ (o tome koliko je ovaj dio s Rush točan nešto kasnije). Dijametralno suprotno dominantnom zvuku banda, Pink Floyd, Nomeansno i Primus nikad nisu imali dominantan logo banda. Imali su natpise na albumima i na plakatima za turneje i koncerte i to razne tijekom godina, ali nikad nisu imali ustaljeni logo (vidi ilustraciju). Neki su postali zamjena za logo, neki nisu.

37 Kratice albuma Primusa neka budu sljedeće: SUCK = Suck on This (1989), FRIZ = Frizzle Fry (1990), SAIL = Sailing the Seas of Cheese (1991), MIS = Miscellaneous Debris (1992), PORK = Pork Soda (1993), TALE = Tales from the Punchbowl (1995), BROWN = Brown Album (1997), RHINO = Rhinoplasty (1998), ANTI = Antipop (1999), ANI = Animals Should Not Try to Act Like People (2003), GREEN = Green Naugahyde (2011), CHOCO = Primus & the Chocolate Factory with the Fungi Ensemble (2014), SEVEN = The Desaturating Seven (2017). 38 Pronalaženje pravog mjesta za slušanje na koncertu osobito je umijeće. Na takvom mjestu kad ga se jednom pronađe sluša se ono što se došlo čuti. Postoje i druga mjesta. Mjesto naprijed za skakanje. Mjesto iza za čavrljanje sa škvadrom. Taktičko mjesto blizu šanka. Itd. Sve su to vještine iskusnih članova plemena spiljskog zvučnika. Cijeli esej mogao bi se napisati o ovoj prevažnoj temi, ali niti je ovo mjesto, niti je sad vrijeme.

43

80. Danas je skoro nepojmljivo da band nema logo (ili još gore da se uopće ne zna tko su članovi i kako izgledaju ili da ime banda ili albuma ne piše na ploči ili CD-u). Ono što gornja ilustracija prikazuje nije logo niti jednog od tih bandova. Prvi logo je zaista samo stilizirano ime PF-a koje se pojavljivalo uglavnom na plakatima za koncerte do 1970. godine, zatim NMN je pokušaj loga povezan samo s albumom Wrong, a logo Primusa je ime s Brown albuma koje je prije imalo crvenu-bijelu-plavu inačicu i ne pojavljuje se uvijek (pojavljuje se na plakatima za koncerte, turneje i na majicama i kapama). Ono što je važno nije njihov osobni identitet, fotografije na koricama albuma i sl., nego njihov zvuk. Sva tri banda imaju specifičan zvuk kao niti jedan band prije njih, a vjerojatno niti nakon njih. Zvuk sva tri banda vrlo je specifičan, prepun mnogih utjecaja izvan rocka i istovremeno progresivan ili čak eksperimentalan i regresivan ili čak tradicionalan (utjecaj bluesa i atonalne glazbe kod PF, jazza kod NMN i funka i R&B-a kod Primusa). Koliko god sam posjećivao i posjećujem najrazličitije koncerte od eksperimentalne glazbe, preko jazza, do rocka, punka, HC-a itd. još uvijek mi nedostaje koncert Primusa u Zagrebu i nadam se kako ću ih čuti (iako rijetko imaju europske turneje). 81. Primuse sam i prije znao po hitovima Too Many Puppies s prvog albuma Frizzle Fry (1990.) (https://www.youtube.com/watch?v=j2zQKqgNAeE) i nekima s drugog i trećeg albuma de facto sam kao i jedna podosta velika skupina bio privučen detaljnije njihovoj glazbi nakon njihovog najpoznatijeg hita svih vremena, tj. uvodne špice crtića South Park (negdje 1997.), tj. u vrijeme Brown Album (1997.). Sjećam se da mi je Brus spržio Brown Album, a došao sam i do prva tri i ponovno ih studiozno slušao. Sve je bilo izvrsno, ali falio mi je koncert. Primusi rijetko nastupaju po Europi, a još rjeđe blizu Zagreba. Primuse bi imalo smisla slušati prve zar ne. Naime, Primus se prvotno zvao Primate, pa Primates no kako priča Les Claypool, nazvao ih je odvjetnik Primatesa i rekao kako je njihov odvjetnik i kako više ne mogu koristiti to ime. Zatim je saznao kako je Primus korijen riječi Primate i tako je nastalo ime Primus. To se zbilo netom prije nastanka banda 1984. No trebalo je pričekati na prvi album Suck on This (SUCK) 1989. s hitovima John the Fisherman i Tommy the Cat. Zanimljivo je kako je hit Too Many Puppies nastao u to vrijeme i bio prvi snimak Primusa, ali našao se tek na drugom albumu 1990. (SUCK je bio live, a FRIZ je bio studijski album). 82. Nema albuma na kojem Primusi nisu stvorili barem jedan bezvremenski hit. Spomenuo bih samo neke: John the Fisherman i Tommy the Cat (SUCK 1989), To Many Puppies (FRIZ 1990), Those Damned Blue-Collar Tweekers i Jerry Was a Race Car Driver (SAIL 1991), Intruder (MIS 1992), My name is Mud (PORK 1993), Wynona's Big Brown Beaver (TALE 1995), Shake Hands with Beef (BROWN 1997), Behind my Camel (The Police cover, RHINO 1998), Lacquer Head, Dirty Drowning Man, Antipop (ANTI 1999), The Devil Went Down to Georgia (Charlie Daniels cover ANI 2003), Tragedy's a' comin, Eyes of the squirrel, Lee Van Cleef (GREEN 2011), Candy Man, Pure Imagination (CHOCO 2014), The Seven, The Scheme (SEVEN 2017). Ovo su ujedno i meni njihove najbolje stvari o kojima ću nešto reći kasnije. Kao što sam spomenuo većinu sam imao priliku čuti uživo pa to potvrđuje kako su mi najbolje. Ove stvari su rasprostrte u skoro 30 godina i možda lijepo prikazuju predložak glazbe Primusa i razne vidove njihovog opusa. Iako se taj predložak čuje na svakom albumu, ipak on je jedan do Antipopa ili malo kasnije (1999, 2003), a drugi od Green Naugahydea (2011) kad postaje puno više eksperimentalniji i s manje utjecaja funka i HM-a. Na koncu između ta dva predloška opusa postoji barem 8 godina nedjelovanja, tj. neobjavljivanja. Nakon Antipopa 1999. ljudi su mislili da su prestali djelovati, no 2003. počinje reformacija banda s Animals Should Not Try to Act Like People, a pravi povratak zbio se 2011. s Green Naugahyde koji je pokazao kako Primusi još uvijek imaju što za odsvirati. Štoviše, taj album bio je veliki povratak. I to stanje traje do današnjih dana. Zbog Korone 2x je odgađana turneja Tribute To Kings na kojoj su planirali svirati cover cijelog albuma A Farewell to Kings (1977.) kanadskog banda Rush (to govori o utjecaju Rusha). U slučaju PF i NMN nije nužno prikazivati Timeline banda jer su promjene bile rijetke i koliko god važne ipak jasne u kontinuitetu banda (iako je jedini kontinuirani član svih 50 godina bio samo Mason), dok kod Primusa postoji prekid koji se može označiti i promjenom u aspektu opusa (vidi ilustraciju).

44

(Timeline Primusa, free use, Wikipedia)

83. Za razliku od Floyda koje slušam više od 35 i NMN koje slušam 30, Primuse slušam tek oko 25 godina i mišljenje mi još nije formirano. Jedan koncert prije 10 godina sigurno nije dovoljan za procjenu banda, ali je dobar znak. Treba uzeti u obzir i to da bandovi i slušatelji stare, opus se razmata i vrijeme prolazi. Kako za druge tako i za Primuse. Možda je najbolje da kronološki spomenem neke meni omiljene skladbe koje sam ujedno čuo uživo pa imam osjećaj o tome kako zaista zvuče live. Neću ih redati po svom ukusu jer se zaista ne mogu odlučiti o poretku.

1. JOHN THE FISHERMAN (Suck on this 1989, Frizzle Fry 1990) YouTube: https://www.youtube.com/watch?v=lkFMJ4-ai1I Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/johnthefisherman.html O skladbi: „John the Fisherman was written so long ago. I like to write about things I know about so that I don’t sound like a dipshit talking over my head. I fish. Some dads take their kids to football games or baseball games. My dad took me fishing. That’s what we did, almost every weekend. My uncle, my grandfather, that’s what we did. It’s a big part of my history. So, for me, it was always easy to write about. These fishing songs kept popping up, themes about the ocean, and it made it like a chronicle, a subdivision of our body of work.“ (Les Claypool) Skladba je dio Ribarevih kronika koje se sastoje od još 3 skladbe. Sljedeća je Fish on. Inače, to im je prvi single i karakterizirana je žanrovski kao funk-metal. Tema je Claypoolova ribičija s ocem i koliko mu je to bilo važno kao djetetu. 2. TOO MANY PUPPIES (Frizzle Fry 1990) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=j2zQKqgNAeE Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/toomanypuppies.html O skladbi: Ovo je prva skladba koju je Claypool komponirao i ispala je bezvremenski hit. Puppies su štenci rata i time parodija sintagme psi rata, tj. ruganje. Pjesma tematizira činjenicu kako previše ljudi odlazi u ratove i tamo pogiba poput bespomoćnih štenaca. Kontekst su dakako ratovi SAD-a u dalekim zemljama i ekonomska dimenzija rata. Vrlo angažirani stihovi. 3. TOMMY THE CAT (Sailing the Seas of Cheese 1991) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=r4OhIU-PmB8 Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/tommythecat.html O skladbi: Skladba je metafora upucavanja prepričana iz perspektive mačaka. Početni monolog izvodi Tom Waits (na studijskom albumu). Video za tu skladbu jedan je od prvih Primusa koji uključuje izvrsnu animaciju koja će tijekom godina postati zaštitni znak Primusa u vizualnom smislu koliko i Claypoolov bas u zvučnom. Ova skladba pokazuje kako se relativno visok i pomalo kreštav glas Claypoola uklapa uz isto takav zvuk gitare, dok se njegov snažan i virtuozan bas uklapa s bubnjevima. Vrlo rijetka i osebujna kombinacija koja čini glazbeni predložak Primusa ili barem njegov dio. Ovdje se kao žanr navodi uz funk-metal i eksperimentalni rock. 4. THOSE DAMNED BLUE-COLLAR TWEEKERS (Sailing the Seas of Cheese 1991) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=YWMhrGf2ylw Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/thosedamnedbluecollartweekers.html O skladbi: Blue-collar je oznaka za fizičke radnike. Plavi ovratnik je izraz koji datira iz 1920-ih (Iowa) koji je bio dio plave odjeće koju su nosili fizički radnici u poljoprivredi i industriji. Tema pjesme su suvremeni fizički radnici (vozači šlepera) koji koriste metamfetamin kako bi preživjeli dan, ali i kako bi se uklopili u svijet oko njih. Claypool veli: „I was born in a suburb by the East

45

Bay, a rural, almost redneck environment. I grew up on the blue-collar side of town. My father was a mechanic, both my uncles are mechanics, my grandfather was a mechanic. That song is not derogatory at all. It’s very much me. A tweaker is someone who is strung out on methyl amphetamines, otherwise known as crank. There’s a reference in there to a guy who hung Sheetrock, and that’s how he got through the day. He’d snort up speed to keep up with the younger guys.” 5. MY NAME IS MUD (Pork Soda 1993) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=953PkxFNiko Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/mynameismud.html O skladbi: To je prvi single s albuma Pork Soda. Stihovi su napisani u prvom licu jednine fizičkog radnika Aloysiusa Devandandera Abercrombiea nadimka Mud. Radi se o tome kako Mud ubija čovjeka s kim je u svađi i to aluminijskom baseball palicom i sad pokušava pokopati leš. Na koncu pjesme stoji stih „Where are you goin', city boy?“ koji je citat iz filma Deliverance (Oslobađanje s legendarnim Dueling Banjos). Mud je riječ kojom se može označiti i osobito glupog čovjeka pa tako Claypool i nastoji zvučati, ali i izgledati u videu. 6. WYNONA'S BIG BROWN BEAVER (Tales from the Punchbowl 1995) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=aYDfwUJzYQg Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/wynonasbigbrownbeaver.html O skladbi: Pjesma fakat nije o Winoni Ryder. Pjesma je prepuna dvoznačnosti i ne postoji konsenzus o temeljnom značenju; niti tko je Wynona, a niti što je dabar (može biti ljubimac, a može biti i drek). 7. SHAKE HANDS WITH BEEF (Brown Album 1997) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=hoelrngvKPs Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/shakehandswithbeef.html O skladbi: Skladba je vjerojatno o obožavanju roštilja. Ipak, nije sasvim jasno pod kojim vidom band svira i pjeva. Radi li se o perspektivi obitelji koja roštilja ili o perspektivi muha koje lete oko smeća i roštilja. Naime, band je poput muha koji izvodi pjesmu na poklopcu kante za smeće. 8. THE ANTIPOP (Antipop 1999) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=q3yoe73mrBc Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/theantipop.html O skladbi: Početak je pod utjecajem grupe Rush. Zatim slijedi tekst za koji nije jasno što znači osim ako znači točno to što stihovi kažu. Poznatiji single s istog albuma Lacquer Head sasvim jednoznačno govori o tri klinca koji snifaju lijepilo. 9. TRAGEDY'S A' COMIN' (Green Naugahyde 2011) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=kQv8zNQX578 Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/tragedysacomin.html O skladbi: Les kaže: „Musically, it’s upbeat, but lyrically, the song is all about impending doom... But to depict that would have been the cliché thing to do, so we’ve got lobsters.” Zaista, cijela pjesma je o sudnjem danu, ali iz perspektive jastoga koji završavaju u restoranu. Udaljeno i ova je pjesma vezana uz Claypoolove morske, vodene i ribarske teme. Glazbeno, tema propasti i sudnjeg dana izvrsno je odsvirana. 10. CANDYMAN (Primus & The Chocolate Factory With The Fungi Ensemble 2014) Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=5C9jJ2O79XI Lyrics: https://www.azlyrics.com/lyrics/primus/candyman.html O skladbi: Pjesma je cover istoimene skladbe napravljene 1971. za film Willy Wonka & the Chocolate Factory. Skladali su ju Leslie Bricusse and Anthony Newley. Ta pjesma kao i ostale s albuma su psihodelične verzije soundtracka filma iz 1971.

84. Ovaj popis skladbi za koji svakako savjetujem da ih poslušate izostavlja neke hitove koje nisam želio spominjati jer ih nisam čuo uživo. Candyman je iznimka isto kako bi iznimka mogle biti i skladbe Pure Imagination s istog albuma ili The Scheme i The Seven s albuma The Desaturating Seven (2017.) jer se radi o tematskim albumima. Radi se naime o tome kako želim istaknuti razliku između albuma od 1989. do 2003. kao jedan vid opusa i albuma od 2011. do

46

2017. kao drugi vid opusa. Ne mogu točno reći u čemu je razlika. Glazbeno je prvi vid agresivniji, tj. ima više metala pa je više funk-metal, a drugi je blaži i ima više eksperimenta pa je više funk-eksperiment. Stihovno je prvi vid više povezan uz osobnu povijest i pojedine priče, socijalne teme i svakodnevne situacije, a drugi vid više je prepušten mašti i fantastičnom svijetu. Ta mi se razlika čini važnom. Ipak, kako sam imao prilike čuti uživo skladbe iz ranijeg i kasnijeg dijela opusa, mislim da ju ne treba prenaglašavati. Primus zvuk i Primus tekst je prisutan cijelo vrijeme i to je ono što je važno za band koliko god se pojedina razdoblja ili albumi razlikovali. 85. Koliko god ljudi vjerovali, možda s dobrim razlogom, da su Primusi de facto Claypool, u tome ima istine. Primusi bez njega ne bi bili to što jesu. No, ako poslušamo Claypoola solo ili s njegovim drugim bandovima, onda se može reći da je Claypoolov bas i tekst nužan za Primuse, ali nije i dovoljan. Kako sam rekao, čini mi se, ali fakat mi se samo čini, kako je sklad njegovog glasa i gitare Primusa s jedne strane i sklad njegovog basa i bubnjeva Primusa s druge strane (i nesklad ta dva sklada) lice i naličje zvuka Primusa. Možda griješim, ali tako ih slušam i čujem. Razlika u razdobljima, tj. HM aspekt ranijih Primusa i eksperimentalna glazba kasnijih Primusa očito se može čuti ako se naćuli uho, ali ona pridonosi raznolikosti predloška i opusa, a nije takva da ga lomi na dva nespojiva dijela.39 86. PRIMUS SUCKS! Ovo je jedan on najsmješnijih načina pohvale nekom bandu. Naime, tijekom jednog od prvih nastupa kad su se predstavili netko je uzviknuo „Primus sucks!“ i nakon toga band je prihvatio tu kritiku i počeli su se predstavljati kao „We are Primus and we suck!“. Danas, kad netko komentira Primuse reći će „Primus sucks!“ i to znači pohvaliti band.

Scene iz videa Primusa

39 Fanovi uvijek pretjeruju. Čuju i vide stvari kojih nema. Sanjare i sanjaju o bandu, glazbi i značenjima kojih nema jer prema riječima autora nikad ih niti nije bilo. Parafrazirajući Kierkegaarda može se reći: Lakše je probuditi onoga tko spava i sanja kako je budan nego onoga tko je budan i sanja kako je u stvarnosti. Tako je i s fanovima. Lakše ih je probuditi u surovu stvarnost nego im pokazati kako stvarnost o kojoj maštaju ne postoji. No rock stih ako je dobar, uvijek je otvoren za tumačenje. Naime, ili je dovoljno općenit kako bi se svatko pronašao u njemu jer se radi o paradigmatskoj temi ili dovoljno je konkretan kako bi ga svatko analogijom mogao povezati sa samim sobom ponaosob. Takva je i rock glazba. Ipak, kompliciranija rock glazba pod puno različitih utjecaja koja je uz to i izvorna, kreativna i nesputana rock mjerilima često zbunjuje slušatelja. Potrebno je puno više barem slušalačkog iskustva kako bi se razumjela takva glazba.

47

87. Okrenuo bih se nakratko već spomenutim videima Primusa (vidi ilustraciju). Za razliku od PF koji de facto nisu imali spotove jer ih tad nije bilo (štogod bio filmić za singl Arnold Layne), a i kasniji singlovi su im u sjeni albuma i za razliku od NMN koji nemaju spotove nego samo snimke s koncerata što je izvrsno, a ne nedostatak, dotle Primusi ne samo da imaju spotove nego pridonose nečim izvornim i u tom području. Iako je to bilo prisutno i prije, tj. animacija u spotovima i korištenje maski (npr. Genesis), Primusi ipak koriste maske i razne vrste animacije i kombinaciju animacije i snimaka uživo kako bi pridonijeli samom sadržaju skladbe. Kombinacija glazbe, stihova i animacije u videu čini njihove pjesme potpunim glazbeno-vizualnim doživljajem (koji dakako ne može nadomjestiti live nastup). No ostavimo se vizualnog doživljaja Primusa i okrenimo se glazbi koja je najvažnija. 88. Rado bih pojasnio što slušam kod Primusa na primjeru neke kasnije stvari, npr. Tragedy's A' Comin', ili možda Eyes of The Squirrel s možda najluđim eksperimentalnim uvodom jer nisam sasvim na ti s eksperimentalnom glazbom (kako s klasičnom, tako i s jazzom, bluesom i rock eksperimentom) pa bih vjerojatno dobro pogriješio. No, ako odaberem jedan rani hit, mislim da tu ne bi trebalo biti problema. Pa neka bude Too Many Puppies (1990). Tekst je sljedeći:

Too many puppies are being shot in the dark Too many puppies are trained not to bark

At the sight of blood that must be spilled so that We may maintain our oil fields

Too many puppies Too many puppies

Too many puppies are taught to heal Too many puppies are trained to kill

On the command of men wearing money belts that buy Mistresses sleek animal pelts

Too many puppies Too many puppies

Too many p-p-p-p-p-p-pup-puppies Too many puppies

Too many puppies with guns in their hands

Too many puppies in foreign lands Are dressed up sharp in suits of green and

Placed upon the war machine Too many puppies are just like me Too many puppies are afraid to see

The visions of the past brought to life again Too many puppies, too many dead men.

89. Što se teksta tiče, riječ „puppies“ tj. štenci je ne toliko parodiranje koliko kritika navodno neironične uporabe izraza psi rata tj. „the dogs of war“ (skladba „The Dogs of War“ (1987.) Floyda ima isti prizvuk i poruku iako je čisti Gilmourov blues). Izvorno psi rata pojavljuju se iz usta Marka Antonija u Shakespeareovom Juliju Cezaru (3, 1, 273), tj. Cry 'Havoc!', and let slip the dogs of war. Havoc! doslovno znači dopuštanje pljačke i pustošenja nakon pobjede, a let slip znači pustiti s uzice. I sad ti „psi rata“ percipirani kao hrabri vojnici koji pobjeđuju i nakon pobjede dobivaju zasluženu nagradu u skladbi Primusa postaju štenci; mladi i nespretni psi potpuno nespremni za borbu. Zatim kreće opis štenaca rata. Jako je važna direktna veza između nemoćnih štenaca koji odlaze u daleke ratove i moćnih političara i biznismena koji gospodare tim ratovima. Na što se odnose „vizije ili slike prošlosti“ koje su ponovno „oživljene“ nije jasno,

48

ali moguće na neke prethodne ratove SAD-a i završni stih je o tome kako je previše štenaca i previše mrtvih ljudi. Tekst je očito vrlo angažirana anti-ratna pjesma koja je prije svega usmjerena na vanjsku politiku SAD-a, ali dovoljno je neodređena kako ju se može čitati i kao univerzalnu anti-ratnu pjesmu. 90. Glazba započinje kratkim uvodnim bubnjanjem kojem se priključuje bas i gitara, a svi kao jedan nakon par sekundi započinju glazbenu temu koja čini mi se izvrsno imitira stupanje vojne pješačke postrojbe. Tema je jednostavna, ali snažno dočarava psiće ili štence rata kako odlaze u neku udaljenu i besmislenu vojnu akciju. Zasad još nije jasno o čemu se radi, a niti s prvim stihovima Too many puppies are being shot in the dark ne razjašnjava se situacija. Tek kasnije s Too many puppies are trained to kill stvar postaje jasna i tema je očita. Pjevanje refrena Too many puppies na djetinji (uz lagano bubnjanje) i zatim na ljutit pa i gnjevan način (uz bučni bas, gitaru i bubnjeve) vrlo je važno za skladbu. Time je u potpunosti stvoren dojam koji skladba želi proizvesti. Zamuckivanje riječi puppies dodatno doprinosi opisu štenaca rata. Svi instrumenti čine se u potpunosti u službi jednostavne anti-ratne poruke, tj. nema predugih solaža gitare, basa ni bubnjeva. Uostalom, skladba traje 4 min. i 10 sek. 91. Ako treba spominjati katastrofične situacije koje opisuju skladbe Primusa, onda je ova svakako jedna od njih, bilo da se radi o katastrofi pojedinca (npr. ovisnika ili ubojice), društvene skupine (npr. radnika) ili cijele generacije (vojnika). No, najbolji opis katastrofe je svakako skladba Tragedy's A' Comin'. Iako bi bilo suludo, a i nema nikakve posebne veze s vezom, spominjati više od slučajne sličnosti, ipak ću spomenuti kako Floydi s Atom Heart Mother (Suite)40 i s Eclipse, zatim Nomeansno s The Day Everything Became Nothing i Primusi s Tragedy's A' Comin' načelno opisuju katastrofu, propast i sudnji dan. Već je sam opis i uglazbljivanje te teme rijetko u rock glazbi, još je rjeđe ironiziranje te situacije (kod Floyda „cijeli je Mjesec taman“, kod Nomeansno „everything had somehow quitely died“ i kod Primusa „Do you fade away softly, or go out in a ball of flames?“), a rijetko parodiranje. 92. Ima još sličnosti između ta 3 banda, dakako potpuno slučajnih. Rani Floydi s jakim Watersovim basom, Barrettovom škripavom gitarom i šašavim Masonovim bubnjanjem imaju sličnosti s basom Wrighta i Claypoola (iako se ovdje sasvim razilaze prije svega stilovima sviranja onoliko koliko se možda razlikuju jazz i funk) itd. Ne treba pretjerivati sa sličnostima koje samo ja vidim jer volim igrom slučaja ta 3 banda. Činjenica jest primjerice kako su Primusi podosta obrađivali Floyde, čak odsvirali i cijele albume, ali obrađivali su i The Police itd. (mislim da im je Copeland (bubnjar The Police) producirao Dirty Drowning Man, inače izvrsnu stvar). Inače, Copeland je zaslužan za čudnovat zvuk glazbe The Police, barem u dijelu bubnjanja jer se kod njega osjete utjecaji bubnjanja koje je kao dijete naučio u Kairu i u Bejrutu.41 No niti tome ne treba pridavati važnost. Na koncu teme propasti, ali i teme narkomanije, mentalnih bolesti, smrti, ubojstva i nasilja kao i političke, ekonomske i socijalne teme koje su im svima zajedničke također su to sasvim slučajno.42 Niti tome ne treba pridavati na važnosti. Rock se na koncu

40 Naziv albuma Atom Heart Mother uzet je iz jednog članka iz novina Evening Standard (tj. „Atom heart mother named“) u kojem je opisana i imenovana žena koja je imala pacemaker na atomski pogon. Članak je uočio Ron Geesin s kojim je Waters napravio izvrstan album Music from the body (1970). 41 Nisam ovdje želio previše govoriti o bandovima koje također volim poput Simple Minds, Talking Heads i The Police, ali oni su svakako bandovi o kojima bih govorio više da sam se odlučio pisati i o njima. Otprilike u istoj mjeri u kojoj bih pisao o npr. Joy Division, Einstürzende Neubauten, Bauhaus, The Cult, The Jesus and Mary Chain ili od mlađih Rammstein. No, oni neka ostanu spomenuti u ovim napomenama. O estetici njihove glazbe, pogotovo nekih albuma, dalo bi se štošta reći, ali zasigurno postoje njihovi obožavatelji koji ih vole kako i koliko ja volim Floyde, Nomeansno i Primuse i bilo bi dobro poslušati što nam oni imaju za reći iz perspektiva svojih plemena spiljskih zvučnika (recimo Talking Heads s ranih albuma znam samo po pričanju starijih koji su bili na njihovom koncertu u Zagrebu, itd.). 42 Primjerice album Atom Heart Mother ili još više skladba Mother s The Wall-a PF-a, cijeli album Mama i skladba Mama’s little boy NMN-a ili skladba Mama didn’t raise no fool Primusa, a takvih tematskih primjera ima podosta, no svi su sasvim slučajni. Uostalom postoji više od 100 rock skladbi koje u naslovu i

49

razlikuje od ostalih žanrova popularne glazbe i po tome što otvara teme koje drugi žanrovi ne rade ili to rade vrlo rijetko. I to radi jasno, direktno i agresivno. Primusi to rade na sebi svojstven način koji nitko drugi nema i zato su jedan od najinventivnijih bendova svog vremena. Oni su danas srž eksperimentalnog rocka oplemenjenog s najčudnijim korištenjem mašte koje se danas može susresti na rock sceni. 93. Uz svu moju najbolju volju da nastavim trabunjati svoje gluposti o Primusima, ipak ću se suzdržati jer zaista nemam što više za reći. Rekao sam što sam imao i što vjerojatno nije Bogznašto. Onima koji su bili na njihovim koncertima nemam što za reći jer su bili, a onima koji nisu isto tako ništa jer nisu bili (isto vrijedi i za Floyde i za Nomeansno). Ljepota njihove glazbe je nenadmašna, stihovi ostave čovjeka zamišljenog i na koncu, a možda i najvažnije od svega, nastup ostavlja bez komentara. Osim možda Primus Sucks!

Odlazak 94. Kraj svakog dobrog koncerta je tužan trenutak. Povratak iz inventivnog i inovativnog svijeta zvuka, glazbe i popratnih aktivnosti u svijet u kojem toga nema. Ničeg sličnog nema. Ako klub još radi nakon koncerta ili ako postoji još koja otvorena krčma ili barem klupica u parku, onda se odlazi na jednu rundu, burek i razgovor o koncertu. To je oblik ublažavanja naglog loma između koncerta i turobnog i samotnog teturanja doma. Raspušta se pleme spiljskog zvučnika do sljedeće prilike.43 Slijedi povratak u stvarnost. Stvarnost svakodnevice koju ne može previše popraviti niti super-glasna glazba s MP3-a. Ljepota, estetski vid svijeta umjetnosti, glazbe, pogotovo rock glazbe, obilježi čovjeku život.44

tematski govore o mami (primjerice skladba Mama grupe Genesis ne govori o majci nego o potrazi za omiljenom prostitutkom). 43 Ovdje prenosim skraćenu kolumnu iz 2016. samo zbog zadnjeg stiha skladbe, ali priča je zanimljiva. 1928. godine Gus Cannon i Noah Lewis iz banda Cannon’s Jug Stompers skladali su i snimili blues klasik Viola Lee Blues (https://www.youtube.com/watch?v=ClC_KizCpQk). Tekst pjesme je sljedeći: The judge he pleaded, clerk he wrote it. Clerk he wrote it down indeedy. The judge he pleaded, the clerk he wrote it down. If you miss jail sentence you must be Nashville bound. Some got six months, some got one solid. Some got one solid year indeed, Lord. Some got six months, some got one solid year. But me and my buddy both got lifetime here. Fix my supper, Mama, let me go to. Let me go to bed indeed, Lord. Fix my supper, let me go to bed. I been drinking white lightning, it's gone to my head. I wrote a letter, I mailed it in the air. I mailed it in the air indeedy. I wrote a letter, I mailed it in the air. You know by that I have a friend somewhere. Najpoznatije obrade skladbe Viola Lee Blues su one Grateful Dead i Ry Coodera za film Crossroads. Lewis u izvedbi pjeva i melankolično svira harmoniku, dok Cannon prati na banjou koji zvuči kao da je nezainteresiran i distanciran. Cijela skladba zvuči dakako tako da se manifestira doživotna robija. Godina za godinom sve do smrti. To je ujedno i mjesto s kojeg se pjesma pjeva. No, to kome se ona pjeva nije jasno. Jedna mogućnost je da se pjeva Violi Lee čije je ime u samom nazivu pjesme. No, to nije sigurno. Pjesma završava riječima „I po tome znaš da negdje imam prijatelja“. Je li taj prijatelj Viola Lee ne znamo. Niti znamo bilo što o tome tko je Viola Lee? Znamo da je pjesma zaista blues o njoj. No, možda je u tome i poanta, jer niti pjevač više ne zna tko je Viola Lee. Sjeća se samo njezina imena, a i to jedva, jer ju ne imenuje u pjesmi, nego pjeva „prijatelj“. Također ne znamo tko je Viola Lee bila Cannonu ili Lewisu. 44 Koncerti na kojima nisam bio također su me obilježili. Recimo, imao sam priliku poslušati The Doors s Ianom Astburyjem (iz Culta) u Londonu, čak i prvi album Joy Divisiona u Zagrebu itd. Jedan u nizu koncerata na kojem nisam bio je koncert Lou Reeda. Slijedi skraćen tekst kolumne iz 2015. Zaista ne trebate znati kako je Loureedia rod baršunastih (engl. velvet) paukova koji žive u podzemlju (engl. underground), ali ako vam riječi, izrazi i rečenice poput heroin, vicious, dirty Blvd., sweet Jane, perfect day, Venus in furs, satellite of love, Sally can't dance, there she goes again, walk on the wild side, all tomorrow's parties, I'm waiting for the man i shiny, shiny, shiny boots of leather, whiplash girlchild in the dark ne znače ništa, onda patite od kroničnog nedostatka opće rock kulture. U subotu 19. travnja 2015. u Clevelandu u Rock&Roll Kući slavnih, najveća zvijezda večeri bio je Lou Reed koji je posthumno „uveden“ u kuću skoro 20 godina nakon što je u istu uveden bend kojem je bio frontmen, Velvet Underground 1996. godine. Naime, u kuću slavnih se ne ulazi. Biva se uveden. Razlog za uvođenje konkluzivan je što se navedene institucije tiče: With the Velvet Underground, Lou Reed created music that ranked him among the Beatles

50

95. Za čudo Božje život mi je obilježila podjednako glazba koju slušam i glazba koju prezirem, ali čujem svuda unaokolo. Osobito me iritira radijska glazba (da, postoji žanr smeća koji se pušta 90% vremena na radijskim postajama) ili pozadinska glazba u no name i generičkim kafićima ili na njihovim terasama. Ako već netko voli puštati i slušati smeće, neka to zadrži za sebe. Čak niti ja ne dijelim sav svoj drek. Na svu sreću još uvijek postoje kafići i pivnice u kojima ako ste stalni gost, možete ubaciti svoj mp3 i organizirati slušaonicu koja često završi sveopćim plesom na radost svih nazočnih koji nerijetko cupkaju, a i zapjevaju si koju tu i tamo. To je nerijetko priprema za dobar koncert. 96. Kraj koncerta i odlazak uz to što je tužan je i zen moment. Čovjek osjeća, možda pogrešno, kao da je stekao iskustvo koje joj/mu je važno u životu. Nisam se jedanput nakon koncerta pitao gdje sam bio? Istina slušao sam instrumente (glasove i ostale), vidio sam njihovo korištenje i sudjelovao sam u koncertu (pjevao, plesao, dovikivao, dobacivao, aplaudirao, fućkao, razgovarao s izvođačima i prijateljima). Bio sam na rock koncertu. S koncerta se najčešće odlazi u kasan noćni sat. Vlada mrak i tišina. Rijetko se čuje ikakav zvuk. Ali u glavi odjekuje glazba koja sprječava meta-zen kič, tj. prenatrpanost odsutnošću koncerta. 97. Uz sve iznimke, rijetko je tako na koncertima drugih glazbenih žanrova; klasične glazbe, atonalne, eksperimentalne, jazza pa i bluesa. Ipak, nisam želio opisivati mnoge rock koncerte na kojima sam bio nego samo ova tri banda. No niti jedan od njih ne svira čisti rock. Štoviše, svira

and Bob Dylan in terms of both importance and influence. Every alternative movement that arose from the late 60s until his death in 2013 – from punk to grunge and beyond – owed Reed an essential debt. Njegova je glazba dio nečega što se naziva Njujorški zvuk. Mnoštvo je elemenata koji čine uzorak njegove glazbe jedinstvenim. Ipak, početak i kraj karijere obilježavaju Rhythm & Blues i Blues; prvi jer je slušajući tu vrstu glazbe u formativnim godinama kao tinejdžer pretrpio ključni glazbeni utjecaj, a drugi jer se njemu vratio pred sam konac karijere i to u čišćem blues obliku. Počeci su obilježili učenje sviranja gitare i pokušaje pjevanja. No, već sa 16 godina odao se čarima droge što je završilo nekom vrstom živčanog sloma zbog čega je uz pristanak roditelja podvrgnut terapiji elektro-šokovima (elektro-konvulzivna terapija). Nakon škole dao se na studije gdje je između ostalog studirao i kreativno pisanje. Sve to skupa rezultiralo je tekstom i zvukom njegovog ranog benda The Primitives i hitom The Ostrich (1964.). Kasnije se stil razvio tijekom razdoblja Velvet Undergrounda. Velveti su plijenili pažnju. Kao što je rekao Brian Eno: Prvi album Velveta prodan je u 30.000 primjeraka, a svi koji su ga kupili utemeljili su vlastiti bend. O čemu se zaista radi malo ljudi može sa sigurnošću tvrditi i rasprave još uvijek traju. Utjecaj koji je Reed izvršio kao glazbenik, kao tekstopisac, kao privatna i javna osoba na glazbeni svijet, kulturu i društvo općenito nije lako mjerljiv. „Reed je bio poznat po specifičnom načinu štimanja gitare, poglavito u skladbi The Ostrich po kojoj je takav štim dobio naziv. Riječ je o vrsti alternativnog štima (za razliku od standardnog E-H-G-D-a-e), podvrste trivijalni štim, u kojem je svih šest gitarskih žica uštimano na isti ton, (ili njegovu oktavu), npr. E-E-e-e-e-e. Ovakav štim Reed je u navedenoj pjesmi prvi put upotrijebio 1964. godine s The Primitives prije osnivanja famoznih Velvet Underground. Ostrich štim daje gitari, a time i ostatku benda, specifičan zvuk, sličan zujanju roja pčela ili zamućenom pjevanju većeg zbora, što je itekako doprinijelo psihodeličnom učinku kojeg je Reed htio postići.“ (Na pojašnjenju zahvaljujem S. Buzaru). Uz glazbu tu su i izvorni tekstovi koji su nerijetko vrlo iskreni, otvoreni, direktni, ali istovremeno vrlo odmjereno senzibilni, napose u slučajevima kad dodiruju mnoge tabue. Komponiranje i cjeloviti stil izvođenja i scenskog nastupa pridonosi toj glazbeno-tekstualnoj srži. Velike teme glazbe Lou Reeda su opsesija s mračnom stranom, eksplicitno, a ne eufemističko opisivanje raznoraznih perverzija, iskustava s drogom i nasiljem. Korištenje buke kao instrumenta kod Reeda nije samo povremeni izlet u nepoznato kako se rabilo prije, nego modus operandi. Sam nastup nije zabavan događaj, nego sukob. Kako god bilo, ako je započeo s rhythm & bluesom, onda je s istim i završio. Štoviše, skladba The Ostrich iz 1964. u mnogočemu je usporediva s najvećom skladbom Lou Reeda ikad Venus in Furs iz 1967. i s obradom blues klasika Blind Lemon Jefersona iz 1927. See That My Grave Is Kept Clean u izvedbi iz 2011., dvije godine prije smrti. (https://www.youtube.com/watch?v=-Bb-VTyXNDQ). Otkad je blues pretvoren u rock, postoji čudan odnos rock glazbenika prema bluesu. U Reedovoj obradi Jeffersonovog hita možemo čuti najbolje finese, tj. Ostrich gitaru i način pjevanja iz doba vrhunca solo karijere i kompoziciju koja unaprjeđuje Jeffersonov predložak, ali istovremeno uspijeva očuvati čistoću, direktnost i okrutnost bluesa, iako traje skoro 12 i pol minuta.

51

svoj vlastiti zvuk. Floydi tijekom 1960-ih i 70-ih, Nomeansno najviše tijekom 1980-ih, a Primusi tijekom 1990-ih, tj. kad su im nastajali najbolji albumi pa su im i koncerti bili najbolji. Bio sam dakle na koncertima rock bandova koji su imali i imaju svoj osebujan zvuk i stihove. To je u srži rock, ali ne rock mojih starijih bratića i roditelja, nego čudan rock. Rock koji ima neku udaljenu vezu s bluesom (preko punka, funkyja, jazza, rocka 60-ih itd.) i koji ima direktnu vezu s eksperimentom na svaki mogući način i time proizvodi svoj zvuk. Dakako, slušao sam kudikamo eksperimentalnije bandove, ali njima je nedostajala veza s bluesom (direktna kao kod Floyda ili posredna preko punka, funka i jazza kao kod Nomeansno ili Primusa). Slušao sam i rokerskije bandove, ali oni su mi uvijek pripadali drugom vremenu. Dakle, nisam bio samo na rock koncertu nego na rock koncertu bandova koji imaju vrlo inventivan i inovativan zvuk. 98. Ipak, izdvojio sam ova tri banda jer mi je njihov zvuk najugodniji mom beslušnom uhu. Puno toga im se može prigovoriti i ne treba ih dizati u nebesa, ali teško kako im se može prigovoriti da im svaki sljedeći album ne donosi nešto novo u zvuku i stihovima. No i to su radili mnogi drugi inovativni bandovi. Ima li bilo što drugo osim činjenice da mi se ova tri najviše sviđaju, a što bi se moglo provjeriti? Ne znam i nije mi previše važno. Meni su beskrajne varijacije snažnog i dominantnog basa, škripave i blues gitare i super-suludog bubnjanja uz stihove za zabrinuti se nad samim sobom sasvim dovoljni, a ako je sve to začinjeno eksperimentom i paradoksom (u glazbenom i stihovnom smislu), onda je to meni to. Dakle, nisam bio samo na rock koncertu vrlo inovativnih bandova nego samo bio na koncertu takvih bandova koji su proizveli svoj osebujan zvuk koji ima neku glazbenu vrijednost u žanru. Možda žanr ne bi bio isti bez njih. Koju točno vrijednost prepuštam biografima, povjesničarima, teoretičarima i statističarima rocka. 99. Imaju li ta tri banda nešto zajedničko osim morbidne činjenice kako su meni tri najbolja banda? Mislim da imaju, ali to je sporedno kao i to da su to meni tri najbolja banda. Mislim da mi je slušanje njihove glazbe formiralo rock ukus i stil. Možda čak i širi glazbeni ukus i stil, a možda i preko granica glazbe u onoj mjeri u kojoj glazba predstavlja dio ljudskosti. Ne mislim samo na spomenutu činjenicu kako se radi o kulturnoj općosti jer svi ljudi svih vremena proizvodili su glazbu pa čak i instrumente (nikad ne zaboravi da su glasnice, dlanovi i tabani instrumenti). Možda hoću reći da rock ovih bandova utječe na to kakav sam čovjek. Ni na koji način mistično nego trivijalno. Trošio sam prije svega vrijeme na slušanje rocka i ovih bandova. Ako sam svaki album preslušao najmanje 100x i ako svaki ima (ili je nekad imao) oko 45 minuta, stvar je jasna, a ako se tome pridodaju koncerti, slušaonice, čak i jasnija. Unutar trivijalnog utjecaja postoje i iznenađujući. Već samo slušanje glazbe, da ne spominjem bavljenje glazbom, u formativnim godinama ima i popratne učinke, a to možda znamo iz nedostatka tog bavljenja. Kao što je npr. smanjenje satnice likovnog odgoja u osnovnoj školi pokazalo vrlo vjerojatan utjecaj na lošije usvajanje geometrije u matematici, tako možda i malo do nikakvo slušanje glazbe, pogotovo na koncertima, vrlo vjerojatno utječe na mnoge druge stvari. Postoje istraživanja koja daju naslutiti kako slušanje glazbe utječe ne samo na mentalno zdravlje, sposobnost apstraktnog mišljenja, gestikularnu komunikaciju, nego i na emotivni i socijalni razvoj. Ako tako glazba utječe općenito, onda i žanrovi nekako utječu pa među njima i rock glazba. No kako konkretno neka vele oni koji se time bave. Meni to ovdje nije presudno. 100. Sve što sam trebao čuti u svojoj slušačkoj glazbenoj formaciji čuo sam do početka 1990-ih. Na koncertima nešto kasnije. U posljednje vrijeme istražujem i preslušavam kad mi se pruži prilika najraniji jazz i blues, pjesme afroameričkih zatvorenika i robova što me već pomalo dovodi do afričke glazbe (glazbe naroda doline rijeke Kongo) itd. Ipak ovo nije bio samo tekst o mom slušačkom iskustvu, nego možda prije svega o mom koncertnom slušačkom iskustvu.45

45 Koliko mi nedostaju rock koncerti shvatio sam tek tijekom 2020-e i 2021. Prije puno više, ali zadnjih 10-ak godina svakako, godišnje bih otišao na prosječno 10-ak koncerata i planski sam nastojao svake godine čuti neki rock, zatim punk, pa HC, pa jazz, pa blues itd. Ako bi se tu otvorila mogućnost za kakvu eksperimentalnu glazbu, tim bolje. Također, ako bi se pojavila mogućnost slušanja nekog velikog banda kojeg sam propustio čuti, onda bih i to odradio. No, zadnji koncert na kojem sam bio, mislim da se radilo o

52

Vrijeme solo ili zajedničkog preslušavanja novih LP-a, snimanja i presnimavanja kazeta pa i CD-a prošlo je na isti onaj način na koji je kad sam bio mali već odavno prošlo vrijeme snimanja glazbe na magnetofonske trake i preslušavanja (sjećam se BASF-ovih magnetofonskih traka staraca i natpisa na njima, Presley, Beatles, Rolling Stones, San Remo itd.). Formativne godine imaju i svoj glazbeni pa time vjerojatno i slušački dio. Tko se propustio formirati, ostaje neformiran. Možda zaboravljamo koliko na prvi pogled zanemarivih vidova oblikuje našu ljudskost, neki ovako, neki onako, neki slabašno i sporo, neki snažno i brzo. Navodna razlika između našeg fluidnog i neodlučnog ja (Hume i dalje) i našeg mislećeg predanog i ustrajnog ja (Descartes i dalje) u slučaju glazbe dobiva začudan prigovor. Glazbeni ukus i stil kao dio naše opće i individualne ljudskosti razvija se dugo. Ponekad postepeno, ponekad naglo. Taj razvoj nalikuje na bezglavu rotaciju koja s vremenom okošta na mjestu svoje osi. Ta os svakako uvjetuje rotaciju, ali rotacija konstituira os. Okoštala srž na koncu prijeti ostatku usporavajući rotaciju i treba ju ispljunuti poput koštice ili tvrde jezgre kako tvrdi Peter-Paul Zahl (inače njemački poslijeratni pjesnik) jer je nejestiva, a na koncu iz nje u dobrom tlu izraste novo drvo (pišem po sjećanju). Tako se formira glazbeni ukus i stil i glazbeni dio ljudskosti. 101. Danas je YouTube pomeo sve to skupa. Retro priče o pločama i gramofonima koji su danas ponovno in, smislene su mi i kao retro priče o kazetama i walkmanima koje danas nisu in, ali tko zna. Priče o super-kvalitetnom zvuku sa super gramofona, pojačala i svemirskog ozvučenja koje poremeti statiku trokatnice toleriram samo ako se netko bavi glazbom ili ako sluša npr. atonalnu glazbu ili jazz gdje je to ponekad važno. Ostalo je preseravanje. Potjera za zlatim dobom je u srži ove pojave. Sve počinje od pretjerane apstrakcije sredovječnog iskustva „prije je sve bilo bolje“. Zatim dolazimo do odgovora „Eto, tad je sve bilo bolje.“ i umišljamo si kako je tome stvarno tako. Kao da to nije dosta. Još i s te uzvišene pozicije pljujemo sve drugo. Je li bolje živjeti u tom prividu ili priznati kako se stvari mijenjaju, ponekad mjerljivo na bolje, ponekad na gore, ponekad malo napreduju, ponekad malo nazaduju koliko god nam te promjene odgovarale ili ne? „Nema više … (punk, rock itd.) koncerata kao što su nekad bili!“ možda je više napomena o tome kako nema više mene s negdašnjih koncerata. Rotacija iskustava ispljunula je košticu i nastavila dalje. Ali sjećanje na košticu urezalo se u rotaciju i ona je drugačija. No to je finesa, a koga danas zanimaju „proklete nijanse“ (Beckett). Primjerice, ima nešto u lošem koncertu dobrog banda koji se trudi najviše što može. Te se svade s publikom. Te dociraju toncu. Itd. Ali naprave ono po što su došli najbolje što mogu.46 102. Ovdje sam mogao pisati o svojim iskustvima slušanja koncerata bluesa, jazza, eksperimentalne glazbe, čudnih metal, dark i alternativnih bandova itd., ali to ne bi bilo to. Sve te bandove nikad nisam slušao kao što sam slušao Floyde, Nomeansno i Primuse. Pobožno. No, to su samo 3 banda, a ja sam samo fah idiot koji pogrešno vjeruje kako njih nešto povezuje (činjenica kako su npr. Primusi ne samo izvrsno obraditi nekoliko stvari od Floyda, nego je Claypool odsvirao i cijele albume ništa ne mijenja na stvari nego je u najboljem slučaju pitoreskna crtica). Postoje ljudi koji slično obožavaju npr. The Doors ili Tangerine Dream, zatim Iggy Popa ili Ramonese i konačno Nirvanu ili Pearl Jam i njih mogu razumjeti, ali čovjeka mojih godina koji obožava npr. Presleyja, Rolling Stonese ili Metallicu ne mogu (namjerno ne velim

nekom rock bandu iz SAD-a početkom 2020-e, bio mi je zadnji posljednjih godinu i pol dana. Nastupila je velika glad, lišenost, nedostatak i niz surogata koji još pogoršavaju tragediju svakoga tko voli koncerte. Sad ne treba srljati i odlaziti na sve i sva. Treba pomno isplanirati koncerte e kako mi se pogrešne stvari ne bi urezale u pamćenje Po.K. (= Poslije Korone). Treba stati na loptu pogledati gdje su veznjaci i odigrati pametno i inventivno. 46 Ne zaboravimo koncerte mladih neafirmiranih bandova. Ulaznice za njih su često simbolične jer inače nitko ne bi niti došao osim možda obitelji, prijatelja, rodbine, susjeda i školskih prijatelja. Tad je potrebno popiti nešto više pića jer će dijelom zarade biti plaćen i sam band. Majke prije više od 30 godina u Vinkovcima (negdje oko prvog albuma) i prije par godina u Saxu na promociji Nuspojava dobar su primjer takvih koncerata. Pratiti band od nastanka preko prvih hitova do zrelosti osobito je iskustvo.

53

Beatlese da mi se frend Mirda ne nafuri).47 Štoviše kako su njihovi koncerti nekako povezani s mojim životom samo zato jer sam eto slučajno bio na njima. Bože moj!48 No, tako nekome može biti nerazumljivo i moje obožavanje Floyda. Vjerojatno mnogima i je. I zbog toga nisam pisao previše o drugim bandovima, o bluesu i jazzu osim dakako tu i tamo u podnožnim napomenama. Ne zato što ne bih želio nego zato što ne znam što bih rekao. 103. Jedino što povezuje 3 banda o kojima sam pisao, a to mi vele profesionalni glazbenici jer ja nisam toliko pametan niti iskusan, je to što volim originalnu glazbu, eksperiment i nešto neponovljivo, a gnušam se ponavljanja stalno jednih te istih predložaka. „Ti stari moj voliš harmoničnu cjelinu sastavljenu od disharmoničnih dijelova“ (…) „voliš ono što će te glazbeno i intelektualno zaokupiti“ jedan je od komentara iz niza razgovora.49 Istina volim jaki bas, živčane i blues gitare i genijalno bubnjanje.50 Volim eksperiment, inovaciju i izum, ali i to imaju mnogi. Dakle, ništa. Samo osobna povijest slušanja. I to je to. Mislim si kako bi bilo dobro ovaj tekst oplemeniti nizom fusnota koje bi napisali drugi o njihovim glazbenim ukusima i koncertima. Mislim da bi prije svega moji frendovi i poznanici iz našeg plemena spiljskog zvučnika ovdje imali što za reći, nerijetko učenije od mene. Možda ću im dati tekst da napišu koju u smislu njihovog iskustva ili recenzija i to dodati ovdje negdje. Vidjet ćemo. 104. Ukus i stil u slušanju glazbe nemoguće je kupiti, iznajmiti ili ukrasti. Nemoguće ga je steći tijekom vikend ili ubrzanog tečaja. Potrebno je potrošiti dobar dio života na te gluposti i tad kad nekog iskusnog pripadnika mog ili nekog drugog plemena spiljskog zvučnika pitaš o nekom bandu vidiš prvo onaj nostalgični pogled u prazno, čuješ dugu neugodnu šutnju i zatim riječ-dvije.51 Ima li to neku svrhu? Ili sve to skupa ničemu ne služi? Jesmo li zbog toga bolji ljudi? Jesmo li čak i drugačiji? Jesu li na životi kvalitetniji? Nije sigurno i vjerojatno nismo.

47 Mislim da me Mirda Dićmla odvukao na Morisseyja na Šalatu, ali više nisam siguran. Mislim kako je bio dobar koncert s brdom hitova („There is a light, and it never goes out.“). Moj odnos prema pop glazbi podosta je ambivalentan tim više jer sam zadnji put slušao pop s 12 godina (Boney M i ABBA). 48 Iz sličnog razloga nisam ovdje dodao čak niti spomen nekih koncerata koji su mi bili super, osim u podnožnim napomenama, npr. Simple Minds, Talking Heads, Sisters of Mercy, The Jesus and Mary Chain, Ministry, Sonic Youth, Mike Watt and the Missingmen (kolosalan eksperiment), SNFU, Crowbar, Voivod, Randy Hansen, Egypt, Jello Biafra, Sick Of It All, Rammstein itd. da navedem neke od starijih i neke od novijih poznatijih bandova, tj. barem onih kojih se sjećam. Nisam siguran kako bih o njima imao što pametno za reći. A tek o koncertima koje sam propustio iz gluposti, predrasuda ili spriječenosti. O tome bi se dao napisati sličan tekst, npr. Koncerti na kojima nisam bio. Na puno koncerata kao mlad nisam bio jer sam se bavio sa stvarima koje mi nisu dopuštale puno odlazaka iz Zagreba (sport i studij rijetko su se poklapali s koncertima ili ostavljali mjesta za njih). Zaista, tek su mi se predavanja u Lilleu prvi put poklopila s koncertom Primusa. 49 Na razgovorima i pojašnjenjima mog glazbenog ukusa hvala Marku Firstu. Njegova su mi pojašnjenja ponekad bila prekomplicirana i prestručna, ali mislim da sam shvatio osnove. Zahvaljujem se i jazz gitaristu i skladatelju Iveku Kapecu s kojim sam o jazzu razgovarao godinama. Također, vrlo poučan razgovor vodio sam nedavno i sa Sašom Borovcem koji mi je nadugo i naširoko govorio o suvremenom jazzu. 50 Iako su rock bubnjari najčešće daleko od jazz bubnjara koji su uglavnom virtuozi, ipak cijenim rock bubanj kao važan instrument u smislu u kojem bez snažnog bubnja nema rocka. No, bubnjari koji su koketirali s jazzom i raznim starijim načinima bubnjanja osobito su mi dragi (od starijih svakako Ginger Baker iz Creama i Stewart Copeland iz The Police). Jednom prilikom bili smo povodom nečega u BP-u na nekom američkom jazz triju. Bili su izvrsni. Ogromni bubnjar od 100kg, 2m s metlicama je plijenio pažnju. Tijekom neke solaže u pauzi naravno da sam pljeskao i fućkao i u jednom trenutku sam vjerojatno preglasno napomenuo Pa ovo je Pink Floyd! što je bubnjar čuo i mrtav hladan raspalio par sekundi iz TDSODM. Majstorski. Sumnjam kako bi Nick Mason mogao odbubnjati koju njihovu stvar.

51 Kako sam posjećivao koncerte bandova podosta različitih žanrova nije nikakvo čudo da škvadru s jazz koncerata nisam viđao na punk koncertima i obrnuto, ali nisam ju viđao niti na blues koncertima i obrnuto. Naravno, škvadru s punk koncerata rijetko se vidi na HM koncertima, ali HC koncerti povezuju metalce i punkere pa ih ima raznih. Punkeri svakako rjeđe idu na PF koncerte, ali metalci odu tu i tamo pa i ljubitelji Primusa zbog opisanih razloga. Ljubitelji Primusa biti će i na NMN koncertu, ali rijetko na PF

54

105. Ipak, jedno je možda sigurno (da ponovim):

This is true, this is true, The sound of my voice touches you.

Konkretnije, dok smo bili na izvrsnim koncertima nismo radili puno drugih kudikamo većih gluposti koje smo bez daljnjeg mogli raditi. Imali smo priliku, znanje-kako i motiv za sasvim druge stvari (vjerujte mi na riječ). Ipak, preslušavali smo glazbu sate i sate, štedjeli novac i odlazili na koncerte. To smo radili. Zato jer su nam stariji rekli kako je to važno. Biti pripadnik rock sekcije plemena spiljskog zvučnika (koja je dio možda i šireg muzičkog plemena) čovjeka razlikuje od ostalih koji nisu dio tog plemena i to tako da je ta razlika često snažnija od mnogih drugih sličnosti. Oni koji ne vole slušati rock ili čak oni kojima glazba predstavlja samo slučajnu zanimaciju, pozadinsku buku ostalih aktivnosti i sl. nama su stubokom nejasni, strani, hladni i ogoljeli. Na njima nema mesa, krvi, sluzi i znoja. Samo suhi uredni kosturi. Jedino što nas, u tom moru razlika koje nas dijelu i koje nije moguće preplivati, može privući njima je isto ono što nas privlači bilo kojoj čudesnoj stvari; u ovom slučaju ne toliko čudnovatoj koliko čudovišnoj.

Neke od svetih majici s koncerata. (Ulaznice i majice nerijetko su jedina memorabilia s koncerta. Današnje fotografiranje i snimanje videa s mobitelima uglavnom šteti. Uništava iskustvo, ali i sam

koncert.)

106. A mi? Možda smo ponavljanjem stekli naviku koja možda i nije sasvim loša. A navike navodno oblikuju karakter (ako tako nešto uopće postoji). Glazba pa time skladanje, izvođenje i najobičnije slušanje glazbe, da ponovim, je kulturna općost (univerzalija) što znači da vrijedi za sve ljude ukoliko su ljudi i bez obzira na bilo koju razliku. Čak i za nas bez imalo sluha. Ili možda

koncertu. Jedini koncerti na kojima sam vidio i metalce i punkere i šminkere i ostale bili su koncerti Vatrogasaca. To je osobito pleme spiljskog zvučnika. Razina zabave i vica na tim koncertima je zavidna. Ne sjećam se kako sam tako raznorodnu publiku susreo na ijednom drugom koncertu.

55

baš i za nas bez imalo sluha. Ovi pak prije spomenuti na drugom su kraju spektra. Nama potpuno strani. To su „oni koji ne slušaju glazbu“.52 107. Ima li tu neke filozofije? U toj samoj glazbi? Biramo li glazbu jer smo određenog karaktera, senzibiliteta i raspoloženja ili birajući glazbu gradimo određen karakter, senzibilitet i raspoloženje? Možda oboje. Jesmo li dobrim dijelom odgojeni u određenom glazbenom stilu i ukusu? Ja vjerojatno jesam. Jesmo li dijelom sami odabrali određen glazbeni stil i ukus? I to vjerojatno jesam. Jesmo li na neke bandove naletjeli slučajno slušajući mlade, neafirmirane i tad još loše bandove? Sigurno (možda bolje da ne spominjem koje sam sve tad mlade bandove slušao 80-ih), a danas sviraju besprijekorno. I dosta zanimljivo pitanje, odražava li se sve to skupa nekako u našim životima, privatnim i javnim, dokoličarskim i profesionalnim? Ako ne, kako to? Ako da, kako se odražava? Jesu li ti aspekti naših života odijeljeni i nepovezani ili se nalaze u nekim blagim i mutnim prijelazima iz jednog u drugi? Formira li glazba ljude? Formira li ljude kao profesionalce? Kako? Napisati ovakvu dosadnu knjigu i postaviti filozofska pitanja ne znači da taj utjecaj postoji i ako postoji, kako je imalo važan. Možda je štetan. Možda odvlači od posla i teme. No ako je netko pomalo depresivan ili barem pesimističan pa sluša i takvu glazbu ili obrnuto (tako svejedno), zar se taj pesimizam ne može pomiješati ili blago pretopiti i u ne-glazbene aktivnosti čovjeka?53 Ovdje borim s postavljanjem pravog pitanja, ako ono uopće postoji. 108. A filozofija glazbe kako sam ju pokušao opisati na početku nije previše izgledna. Svakako su obje navedene mogućnosti vrijedne za razmisliti; prva kako slušamo određenu glazbu jer smo njoj skloni pa dalje ona utječe i na ostale naše aktivnosti i druga kako imamo sklonosti određenim raspoloženjima, stavovima i načinu života pa i slušamo glazbu koja tome odgovara. Moguće je kako su obje pojave na djelu. Kako se to zbiva kod samih glazbenika sasvim je drugo pitanje jer oni žive od svoje glazbe i za svoju glazbu (da parafraziram meni dragog Webera). Njima bez glazbe nema života. Ali nema niti bez publike. Glazba svakako blagotvorno utječe na čovjeka, a možda i život čini ljudskijim, iako nije nužno potpuno ljudska. Svemir također proizvodi zvukove. Poslušajte ih. Vrlo su neljudski. Barem oni koje možemo čuti. Ako glazba tako utječe na ljude načelno i općenito, onda vjerojatno utječe i na filozofe. Što znači da utječe na filozofe kao filozofe? 109. Sad, raspravljati o odnosu filozofa i glazbe na razini pojedinačnih filozofa nije pretjerano zanimljivo i u najboljem je slučaju sadržaj za fusnotu. Neki su voljeli neke vrste umjetnosti, neke žanrove, skladatelje, redatelje, glumce, glazbenike itd. (Wittgenstein je primjerice volio filmove, pogotovo kriminalističke; neki su se suvremeni filozofi okušali u slikarstvu; neki su obožavatelji nekih bandova itd.). No, ako je to utjecalo na njihovu filozofiju, onda je vrijedno spomena. Sad, je li utjecalo ili ne nije sasvim jasno (to bi ih trebalo pitati). S glazbom i s filozofijom koje sam ovdje spominjao upoznao sam se u formativnim godinama, ali često su tu, ili možda samo meni, potrebne godine iskustva i pogrešaka iz kojeg je potrebno i nešto naučiti. Postoji i nešto što se

52 Na više mjesta u više prilika pisao sam o mogućoj posljedici toga kad se ne sluša glazba. Tad je uho neodgojeno pa i nepristojno. No najgore je što mu se može podvaliti bilo što tako dugo dok se radi o sredstvu za neki daljnji cilj. Daleko od toga da rock koncerti nisu prilika za mnoge stvari koje se zaista čine prije, za vrijeme i poslije koncerta, ali uvijek su ovisne o koncertu. No ako je glazba sporedna i samo sredstvo za različit cilj koji je središnji, onda cijele generacije završe slušajući ono što sluša npr. 90% adolescenata pa i starijih u Hrvatskoj. Ova knjiga ne bi pretrpjela ni spomen tog žanra popularne glazbe koja služi uglavnom kao zvučna kulisa za cijukanje, cupkanje na stolovima i razbijanje čaša. 53 Kako sam posljednji 25 godina zaposlen na poslu u kojem sam u kontaktu s mladima ne samo da mogu pratiti promjene njihovog glazbenog ukusa koji se srozava ispod granice slušljivosti (iako u svakoj generaciji ima najmanje 1 student koji na prvu prepoznaje Floyde, Nomeansno i Primuse što me čudi, primijetio sam kako i sam imam blage prijelaze iz ne-koncertnog u koncertno stanje i nazad. Nabrijavanje na koncert, kupovina karata, pripremno slušanje i rasprave prije samog koncerta ovdje nisu tema, ali ponekad bih na koncu nastave pustio djeci koju skladbu banda na čiji koncert idem da vidim reakciju. Ponekad bih poslije koncerta i raspravljao sa studentima ako su bili, a i takvih često ima, iako malo. Itd.

56

zove stil mišljenja, pisanja i filozofiranja. Koliko je izvanjski, a koliko unutarnji samoj srži filozofije (pojmovima, opisima, analizama, argumentima itd.) nije jasno, ali vjerojatno je povezan na neki način. No stil i ukus su univerzalni i ponavljaju se svuda pa vjerojatno i u filozofiji. Koliko se glazbeni stil i ukus mogu implicitno, a koliko eksplicitno osjetiti u filozofiji i činiti njezinu atmosferu također nije jasno. Osobno volim vjerovati; možda sam stravično praznovjeran, kako uz brdo nedosljednosti, proturječja i paradoksa ponekad postoji i dosljednosti pa tako primjerice u utjecaju mog slušačkog iskustva glazbe na moje slušačko iskustvo filozofije, a možda i na filozofske aktivnosti. Kakav je točno taj utjecaj nije jasno. Spomenuti neku skladbu negdje, postaviti link na YouTube te skladbe, citirati stihove i sl. može biti poučno i zanimljivo, ali to treba značajno utjecati na sadržaj filozofije kako bi uopće bilo vrijedno spomena. Direktan utjecaj uvijek mi se činio nepotrebno eksplicitnim, brutalnim i suvišnim, a indirektan; implicitan nasuprot eksplicitnom, nešto što pomaže razumjeti ono što sam rekao ili napisao. Na koncu, možda je sve ovo skupa samo „umišljeni zamišljaj“. 110. Ako sam uspio opisati svoje osobno slušačko iskustvo i ako ono uopće ima ikakvog smisla, onda je time svrha ovog teksta ispunjena.54 Naravno, tek nakon što sam napisao glavninu teksta postavila su mi se pitanja: zašto, čemu i kome? Ne znam. Mene su uvijek zanimale priče starijih s koncerata na kojima su oni bili, a ja ne (čak i prije mog rođenja ili dok sam bio sasvim mali). Sjećam se njihovih priča kad bi se vratiti s koncerta. Toliko oduševljenja sam rijetko čuo. Mislio sam si, to je sigurno nešto čudesno. Moram i ja to probati. Na sreću imao sam oko sebe starije koji su me s vremenom vukli na koncerte. Bio sam dio njihovog plemena. Kasnije sam pronašao svoje. I stekao svoje slušačko iskustvo. Posebno mi je zanimljivo bilo kad sam njima kao zaljubljenicima bučnog i eksperimentalnog rocka pustio NMN i Primuse kako su reagirali, „Ideš lima, ovi su ti jaki.“, „Dobro frajer pere po basu.“ i sl. 111. No, to je samo moje slušačko iskustvo. Nema ničeg višeg, većeg, dubljeg u svemu tome. „Umišljeni zamišljaj.“ Ako će taj opis potaknuti nekoga da opiše svoje iskustvo, tim bolje. Ako ne, ne. Iako, bilo bi lijepo za pročitati štogod slično iz neke druge perspektive. Tek toliko da vidimo iste stvari na drugi način ili možda različite stvari na sličan način. Niz čudnih i ponekad iznenađujućih obiteljskih srodnosti. Kako sam već par puta spomenuo, to što filozofija ima za reći o glazbi ne zanima me previše. Time se bavi „filozofija glazbe“. Zamislimo ju kao Vennov dijagram „Filozofija“ koji se postepeno sve više preklapa s dijagramom „Glazba“. Sad će filozofija glazbi reći nešto što ona nije znala o sebi, nešto novo, presudno i nužno bez čega glazba nije glazba. Filozofija kroz to preklapanje (sad manje ili veće) ili filozofiju glazbe postaje neizostavan dio glazbe. Mislim da je to prije svega dosadno jer glazbi ne treba filozofija, ali filozofiji treba glazba (kao što joj treba poezija ili kiparstvo). Neka vrsta glazbene filozofije. To da glazba utječe na ljude je jasno, a to implicira kako utječe i na ljude koji su filozofi jer dokaz o ne-utjecaju nemamo. Tako reći dokaz o imunosti filozofije na glazbu. Glazba utječe na ljude pa i na filozofe prije svega estetski, zatim emotivno, a na koncu možda i kognitivno čemu bismo se najmanje nadali. U kojoj mjeri utječe nije jasno jer imamo puno slučajeva kad uopće ne čujemo utjecaj, ali i neke kad čujemo neki šum, zvuk ili čak melodiju. Neke filozofske rečenice treba izgovoriti kako bi se čula njihova glazba. Stil kojim su pisane. Način na koji su ispravno izgovorene. Itd. Sve to pridonosi glazbenosti filozofije. 112. Emotivni utjecaj glazbe na filozofiju je drugačiji. Glazba nam može puno jasnije opisati emocije i raspoloženja nego filozofija, jer je umjetnost i po definiciji to bolje čini. Štoviše, odakle zamisao kako nas glazba nema čemu podučiti po pitanju osjećaja. Emotivni dio naših stavova, pa i filozofskih, često ostaje skriven. Filozofi, napose u zadnje vrijeme u kojem se nastoje sljubiti sa znanošću koliko god mogu, rijetko pišu o emotivnim komponentama svojih filozofskih stavova.

54 Ono što mi je bilo zanimljivo i što se godinama gomilalo u hrpi nesuvislih napomena o koncertima, kasnije u natuknicama na društvenim mrežama i u pričama kojima sam već i Bogu i vragu dosadan, pogotovo u posljednje vrijeme o podrijetlu blues klasika ovdje je dodano samo u fusnotama ako se ne tiče glavnih bandova.

57

Oni su navodno vidljivi. No nisu. Duge i slabe emocije ili raspoloženja dio su stavova, npr. u vrlo gruboj i nestvarnoj podjeli pesimizam i optimizam. Ta raspoloženja često su beskrajno bolje iskazana umjetnošću pa time i glazbom nego znanošću. Sklonost filozofije književnosti i poeziji rijetko dolazi od jasne umjetničke vizije kako su to nadmoćne vrste umjetnosti, a puno češće od prikrivene filozofske vizije kako se književnost i poezija sastoje od riječi kao i filozofija. No pjesma se prvotno pjeva, a ne piše ili čita. Poezija je bliža glazbi u odnosu na književnost. Štoviše, nastojanje filozofa da nešto kažu o poeziji često završava ne samo kao kič pokušaj poezije nego i kao vrlo loša filozofija. Glazba je sparena sa stihovima, a ne s poglavljem romana. Stihovi su žanr instrumenta koji je glas. Iako stih kao pijevna forma na prvi pogled olakšava prijenos i kognitivnog vida glazbe, možda ga više zamućuje nego pojašnjava. Velika je razlika između stihova koji su popratni šum uz glazbu i uglazbljenih stihova (skladbe nastaju na različite načine). Kako god bilo, stihovi često neshvatljivo pašu uz glazbu i obrnuto. Naravno da postoje i trikovi jer npr. gitara imitira ljudski glas (smijeh, plač, naricanje, jauk itd.), a glas imitira instrument ili je de facto instrument (doziv, odziv, fućkanje, bubnjanje). Stoga ne treba pretjerivati o odnosu glazbe i stihova. Nisu stihovi ovdje kako bi donijeli dotad nepostojeći kognitivni element glazbi, nego kako bi opjevali ono što glazba već svira. Kognitivni element glazbe često je skriven, a pomalo paradoksalno, često je to skriveniji što ga se stihovima nastoji više eksplicirati. I tako glazba utječe na ljude i na filozofe. Već spomenuti eksplicitni utjecaji nisu mi zanimljivi. Zanimljivije mi je kad se duh neke glazbe pokazuje u duhu neke filozofije, u njezinoj atmosferi, u stilu i raspoloženju. Nerijetko je dovoljna jedna igra riječi koja aludira na neku glazbu i tad cijeli filozofski tekst poprima drugačiji ton. Puno siroviji način je doslovan citat neke skladbe najčešće na početku filozofskog teksta. Direktnost i otvorenost takvog citata često je previše sirova, nekuhana, nepečena i na koncu suvišna, jer koja je uloga tog načina? Indirektan i prikriveniji način puno je bolji jer jasnije opisuje ulogu glazbe u filozofiji. Spomenuta igra riječi s nekom skladbom koja nedvojbeno aludira baš na nju na početku teksta dobra je jer se odmah prepoznaje duh u kojem je pisan, ali puno je bolja pri kraju jer se tad tekst čita kao da nema taj utjecaj, a na koncu se shvati kako ga je imao cijelo vrijeme pa ponovno čitanje postaje poput čitanja sasvim novog teksta. Postoje i drugi načini. Primjerice stilsko poigravanje sa stihovima neke skladbe u rečenicama filozofskog teksta često može biti poticajno pa i smiješno. 113. U svojim najjednostavnijim i primordijalnim oblicima zvuk izgovora filozofske rečenice može biti već sam po sebi referenca na glazbu (ritam i tempo izgovora npr. nekih Heraklitovih rečenica presudan je za razumijevanje njihovog značenja), iako se takav način pisanja izgubio u suvremenoj filozofiji (pisanje u kratkim paragrafima, kao Wittgenstein, tome pomaže). Kao što je gledanje filma u svojoj srži slušanje priče i zamišljanje njezinog sadržaja (tj. gledanje nečijeg zamišljanja) tako je i slušanje glazbe i stihova u svojoj srži ista stvar. Slušanje nekog ritma i tempa koje netko čuje i reproducira (ne zaboravimo kako sve u prirodi i čovjeku ima ritam i tempo, dakle, načelno je neka glazba). Cijelo vrijeme prisustvujemo osebujnim koncertima. Udaljeni zvuk tramvaja pruža temeljni ritam. Tu je zvuk automobila. Jurnjava autobusa niz ulicu. Ne staje na stanici. Staje. Škripa guma, mijenjanje brzina. Kočenje. Dodavanje gasa. Trube. Dovikivanja vozača. Šum lišća na ulici i u krošnjama nošenih vjetrom. Ne šušte sve krošnje jednako. Svađe malih vrabaca u gnijezdima ispod oluka. Borba s ostalim pticama. Mahanje krilima. Vijorenje Dinamove zastave na balkonu. Grmljavina. Kiša. Vjetar. Zvuk upaljača. Lupanje prstiju po tipkovnici. Klikovi miša. Listanje papira. Listanje stranica knjige. Pisanje bilježaka na papir. Gužvanje papira. Gađanje koša za smeće. Zujanje muhe, komarca. Taj utjecaj glazbe na filozofiju me ovdje zanimao. Ima li ga? 114. Osobno volim vjerovati kako tog utjecaja glazbe na filozofiju može biti, kako ga ponekad ima i kako on filozofiju čini ne boljom ili potpunijom nego možda, iako znanstveno lošijom jer čemu uplitanje osobnih motiva, raspoloženja i stavova filozofa u filozofskom članku, ipak ljudskijom, ne na način da smo tim utjecajem ljudskiji ili bolji ljudi, nego prije na način da smo tim utjecajem manje neljudski. Nije mi se jednom dogodilo kako sam nakon nekog koncerta, napose nekih o kojima sam ovdje govorio, išao čitati radnu verziju nekog teksta. Čitao sam ju

58

sasvim drugačije. Ispravljao sam ju sasvim drugačije nego kad sam to činio a da prethodno nisam bio na koncertu. Svakako sam bio pod utjecajem koncerta, ali pustio sam da se taj utjecaj prirodno prelije u tekst. U nekim člancima to je vidljivo, u nekima ne. Mislim to se zbivalo samim činjenicama da sam bio na puno rock koncerata i da sam skriboman pa je velika vjerojatnost kako ću nakon koncerta čitati i pisati nešto. Na koncu, ovdje sam pisao o svom slušalačkom iskustvu i samo sam postavio pitanje o utjecaju tog iskustva na filozofiju na način pitanja: Postoji li taj utjecaj i kako utječe na filozofiju? Prečesto mi se učinilo da utječe, a možda utječe i na druge stvari. Zašto bi utjecao samo ili isključivo na filozofiju? Zašto ne i na druge stvari koje radimo i kojima se bavimo? No zasigurno neće utjecati ako ne radimo te stvari i ako ne odlazimo na koncerte. Ako ne slušamo glazbu koju volimo ili ako ne volimo glazbu koju slušamo. Na koncu, a to je možda trebalo biti rečeno na početku, sve to skupa oduzima jako puno vremena da druge resurse i ne spominjem. Netko slobodno može reći kako je to gubitak fokusa. Razvodnjavanje profesionalnog života na uštrb privatnih hobija i idiosinkrazija. Nešto zbog čega ćemo biti lošiji profesionalci. Naime, vrijeme potrošeno na te gluposti mogli smo iskoristiti na bolje načine i biti kvalitetniji u tome što radimo, a ti utjecaji privatnog na profesionalno ionako su dvojbeni, nadasve sumnjivi i samodostatno podložni surovom skepticizmu koji kaže kako je sve ovo skupa samo blentavi umišljeni zamišljaj koji ni sa čim nema nikakve veze. Istina, sve je to moguće i nemoguće je isključiti. No kako je govorio učitelj, čak i ako u najglupljem stajalištu naslutiš i zrnce istine kojeg nema nigdje drugdje, ono je već samim time vrijedno bavljenja. Pa sam se eto pozabavio. Ali ne bih se mogao pozabaviti da nisam slušao glazbu. Možda ću sad slušati drugačije. Kako god bilo, nadam se da se vidimo na nizu zanimljivih koncerata narednih godina. Lijepo bi bilo preminuti na koncertu. Negdje iza u kutu kluba uz prijatelje s pivom u ruci i s osmjehom na licu. Čujem sve slabije. Sluha i dalje nemam.

Izbor iz karata s koncerata 1990.-2020. Neke sam izgubio. Na neke sam se koncerte prošvercao. Na nekima sam bio i to saznao dan kasnije.

59

Za sve koji žele znati više

• Za većinu natuknica na bandove na engleskoj Wikipediji postoje daljnje natuknice na sve albume i dalje na hit skladbe. Poveznice na tim natuknicama vrlo su pouzdane i mogu služiti kao izvor. Nerijetko se radi o kritikama, recenzijama, komentarima pa i člancima i knjigama.

115. Pink Floyd (1965-2015 prestanak postojanja) Podaci Official website: https://www.pinkfloyd.com/home.php Entry: https://en.wikipedia.org/wiki/Pink_Floyd Fandom: http://www.pinkfloyd.net/ Knjige Blake M. 2007 Pigs Might Fly: The Inside Story of Pink Floyd, Aurum Press. Dallas K. 1994 Pink Floyd: Bricks in the Wall, Perseus. Fitch V. 2001 Pink Floyd: The Press Reports, 1966-1983. Collector's Guide Publishing. Harris J. 2005 The Dark Side of the Moon: The Making of the Pink Floyd Masterpiece, Da Capo Press. Hearn M. 2008 Pink Floyd, Reynolds & Hearn. Hodges N., Priston I. 2000 Embryo: A Pink Floyd Chronology, 1966-1971, Cherry Red Books. Jones C. 1996 Echoes: The Stories Behind Every Pink Floyd Song, Omnibus Press. Jones C. 1997 Another Brick in the Wall: The Stories Behind Every Pink Floyd Song, Broadway Books. Manning T. 2006 The Rough Guide to Pink Floyd, London, Rough Guides. Miles B. 2007 Pink Floyd: The Early Years, Omnibus Press. Reisch G. A. (ed.) 2007 Pink Floyd and Philosophy, Careful with that axiom, Eugene! Peru, Open Court. Sahner P., Veszelits T. 1980 Pink Floyd, Heyne.

60

Sanders R. 1976 The Pink Floyd, Futura Publications. Watkinson M., Anderson P. 2001 Crazy Diamond: Syd Barrett & the Dawn of Pink Floyd, Omnibus Press. Albumi Their First Recordings 1965

https://www.youtube.com/watch?v=4fFpqEl75_o&list=PLZ4JbF9rN12j4W2RnfGfYtbuEijkiJtoB

The Early Years 1965-1972 https://www.youtube.com/watch?v=OL_82YyVBC4&list=PLP59Fs_hB7C2T1EfrEhTiVAM5hk-FkBRi

The Piper at the Gates of Dawn https://www.youtube.com/watch?v=tHvbPEYlVi8

The Committee (soundtrack, EP) https://www.youtube.com/watch?v=38R-rozdlkY

A Saucerful of Secrets https://www.youtube.com/watch?v=UYI8NnN3xZg

More (soundtrack) https://www.youtube.com/watch?v=GfPVM5dFlp8&list=PLfimnwaZdumi4h5H4u9UTGqkDbmYPrhuD

Ummagumma https://www.youtube.com/watch?v=xOerkHz6UYE&t=1s

Atom Heart Mother https://www.youtube.com/watch?v=YmwPy8Z7RpE&list=PLtO3qLgs5z6ZebqMPFfuqPYxBRbYMr2G9

Live at Pompeii https://www.youtube.com/watch?v=y-E7_VHLvkE&list=PLFDA8SD1ocxnjWgQ6LKQv7rVlc_-RaPnX

Relics https://www.youtube.com/watch?v=XJ1CLINZbi4 Meddle https://www.youtube.com/watch?v=V4im_3AxIZ4 Obscured by Clouds (soundtrack)

https://www.youtube.com/watch?v=X1hPMhnP5J0 Zabriskie Point (soundtrack)

https://www.youtube.com/watch?v=AGLX5CglVGY&list=PLsXnsfSPUBj3vmr6ULYtS15S1wL8K3j2l

The Dark Side of the Moon https://www.youtube.com/watch?v=sJ7XLKasyj4

Wish You Were Here https://www.youtube.com/watch?v=7_SzbEO0qvk

Animals https://www.youtube.com/watch?v=uKiSWZxyY4U

The Wall https://www.youtube.com/watch?v=r48BLz42NuI

The Final Cut https://www.youtube.com/watch?v=mdG5mc0uudo&list=PLN_295u5C9cLuOJ9xGtVjIST-xwV4Sj-c

A Momentary Lapse of Reason https://www.youtube.com/watch?v=ILNUaAWCW5Y

The Division Bell https://www.youtube.com/watch?v=acR51GrqYtY

The Endless River https://www.youtube.com/watch?v=IZUG653xJ7Q

61

Delicate Sound of Thunder https://www.youtube.com/watch?v=eIPVIzR47vY&list=PL6ogdCG3tAWjNi7n_nEs7mhYWatatrGLI

Pulse https://www.youtube.com/watch?v=Ygp1a9QoROc The Later Years 1987–2019

https://www.youtube.com/watch?v=1jpmVxuxUYU&list=PL0SqtI95X6o0DHEKJd4esoQkgZ6TNtW-B

116. Nomeansno (1982-2016 prestanak postojanja) Podaci Official website: http://www.nomeanswhatever.com/. Entry: http://en.wikipedia.org/wiki/Nomeansno#cite_note-trouser-2 Biography: http://www.alternativetentacles.com/bandinfo.php?band=nomeansno Profile: http://www.furious.com/perfect/nomeansno.html Discography and lyrics:

http://www.no-means-no.de/ No means no: http://www.concertbuzz.net/genres/rock-and-roll/nomeansno.html Interviews: http://rabble.ca/podcasts/shows/ruckus/12-punk-rock-spectacular-

tom-holliston-nomeansno-and-hanson-brothers, http://www.youtube.com/watch?v=k_lRsiUKJ3Q, http://www.youtube.com/watch?v=x-GTPR6HFeE&feature=related, http://www.youtube.com/watch?v=YxOBWCeQ-9E&feature=related, http://www.youtube.com/watch?v=gcSKoied6Wg&feature=related, http://www.youtube.com/watch?v=j6QsCmNTeck&feature=related, http://www.youtube.com/watch?v=6VU0Hk1wO5c&feature=related, http://www.youtube.com/watch?v=ABNtYhW_kfc&feature=related.

Knjige Black M. (2012) Going Nowhere, Nomeansno, Invisible Publishing, Picton. Albumi Betrayal, Fear, Anger, Hatred

https://www.youtube.com/watch?v=OkQXT-L8Z8o&list=PLlaScuy7yOlLotuMwRi7eoQcr9kc-c24j

Mama http://www.youtube.com/watch?v=EvUaMaCyArk&list=PL2C3BCABE67933438 Sex Mad

http://www.youtube.com/watch?v=Pw4UaLby5Jg&list=PL1D7AC24383731002 You Kill Me

http://www.youtube.com/watch?v=bK9_Wxk_ZDs Small Parts Isolated and Destroyed

http://www.youtube.com/watch?v=9YJmuPSLrbk Wrong

http://www.youtube.com/watch?v=m01lPNVv90s 0 + 2 = 1

http://www.youtube.com/watch?v=re9TpkdTYGw&list=PLEB44FF874DB1E5CE The Day Everything Became Nothing

https://www.youtube.com/watch?v=dXP9dCAKNcg Why Do They call Me M. Happy?

http://www.youtube.com/watch?v=fyJtU180azE&list=PLzVxU0IC1bbnTT4hrKz7sO4fU157qLInm

62

The Worldhood of the World (As Such) https://www.youtube.com/watch?v=sGK_iohptw0

Would We Be Alive? https://www.youtube.com/watch?v=6ryjCozREZQ

Dance of the Headless Bourgeoisie https://www.youtube.com/watch?v=vtZtNlfBsvM

One https://www.youtube.com/watch?v=yjlgQ6Dfc3k Generic Shame

https://www.youtube.com/watch?v=TQFl2yErtOY All Roads Lead to Ausfahrt

http://www.youtube.com/watch?v=6AXYMHd3yBQ&list=PLHx_9suNt2PMGnTSJ5Bk1s1G42z8OH9ZH

117. Primus (1984- ) Podaci Offcial website: https://www.allmusic.com/artist/primus-mn0000359326/biography Natuknica: https://en.wikipedia.org/wiki/Primus_(band) Discography:

https://consequence.net/2017/09/les-claypool-breaks-down-the-entire-primus-discography/

Knjige Prato, G. and Primus 2014 Primus, Over the Electric Grapevine: Insight into Primus and the World of Les Claypool, Akashic Books. Albumi Suck on This (1989) https://www.youtube.com/watch?v=jDM2o1SGd3s Frizzle Fry (1990) https://www.youtube.com/watch?v=Y4rd8caU4ow Sailing the Seas of Cheese (1991) https://www.youtube.com/watch?v=piD-tSpZDxk Miscellaneous Debris (1992)

https://www.youtube.com/watch?v=dlriAmWKk64&list=PLvsYXqtYjMYeK0Wansv5CvWRwxsaeQ6Gv

Pork Soda (1993) https://www.youtube.com/watch?v=n0Qoi16axDo Tales from the Punchbowl (1995) https://www.youtube.com/watch?v=0oZmJboPUmQ Brown Album (1997) https://www.youtube.com/watch?v=r_cR5J24rj0 Rhinoplasty (1998)

https://www.youtube.com/watch?v=GvtZPaVovXY&list=PLyQeRx9w7HPB46ymQxN40CUK607ZDwDo3

Antipop (1999) https://www.youtube.com/watch?v=LhaJL3y2K-M Animals Should Not Try to Act Like People (2003)

https://www.youtube.com/watch?v=xcoiw8KGfd8&list=PLkLbAski4HJ6k-KEkney3CuRdPwWSq-NN

Green Naugahyde (2011) https://www.youtube.com/watch?v=XVCezKBmoyo Primus & the Chocolate Factory with the Fungi Ensemble (2014)

https://www.youtube.com/watch?v=weR8YsvdtPE&list=PL-H6jRD8xhlX2DJrzmusKmT74WxWWh-cq

The Desaturating Seven (2017) https://www.youtube.com/watch?v=Ui0Y0fVRjzU&list=PLBZgPHjYQ-hvRxY4jVXwE2lhz3cAxdX05

63

Video (video uratci Primusa umjetnost su za sebe i treba ih pogledati) Tommy The Cat - http://www.youtube.com/watch?v=r4OhIU-PmB8 Too Many Puppies - http://www.youtube.com/watch?v=wTOOX3eYnLM Shake Hands With Beef - http://www.youtube.com/watch?v=PHjpWo4edfw Wynona's Big Brown Beaver - http://www.youtube.com/watch?v=aYDfwUJzYQg My Name is Mud - http://www.youtube.com/watch?v=953PkxFNiko The Devil Went Down To Georgia - http://www.youtube.com/watch?v=X9uk9IcoQ0w Lee van Cleef - http://www.youtube.com/watch?v=d1WaOKlldIE Tragedy's A' Comin - http://www.youtube.com/watch?v=rYIsKkBBSuU

118. Ostala literatura Estetika glazbe Budd M. 1992 Music and the Emotions: The Philosophical Theories, Routledge, London. Davies S. 1994 Musical Meaning and Expression, Cornell University Press, Ithaca, New York. Davies S., Higgins K. M., Hopkins R., Stecker R., Cooper D. E. (eds.) 2009 A Companion to Aesthetics, Oxford, Blackwell. Hamilton A. 2007 Aesthetics and Music, Continuum International Publishing Group, London. McAlpin C. 1925 Is Music the Language of Emotions? u The Musical Quarterly, vol. 11, No. 3, pp. 427-443, Rock glazba Abbey E. J., Helb, C. 2014 (eds.) Hardcore, Punk, and Other Junk, Aggressive Sounds in Contemporary Music, Lexington Books, Lanham. Hegarty P, Halliwell M. 2011 Beyond and Before: Progressive Rock Since the 1960s, The Continuum International Martin B. 1998 Listening to the Future: The Time of Progressive Rock, 1968–1978. Open Court. Publishing Group, New York. Pattie, D. 2007 Rock Music in Performance, Palgrave Macmillan, Houndmills. Reynolds, Simon 2005 Rip It Up and Start Again: Postpunk 1978–1984, Faber and Faber, London. Schinder S., Schwartz A. 2008 Icons of Rock: An Encyclopedia of the Legends Who Changed Music Forever, Greenwood Press, Westport. Starr L., Waterman C. 2006 American Popular Music: The Rock Years, Oxford University Press, Oxford. Filozofija glazbe Bowman, W. D., Frega, A. L. 2011 The Oxford Handbook of Philosophy in Music Education, OUP, Oxford. Gracyk, T., Kania, A. (eds.) 2011 The Routledge Companion to Philosophy and Music, Routledge, London. Gracyk, T. 2021 The Aesthetics of Popular Music, Internet Encyclopedia of Philosophy, URL: https://iep.utm.edu/music-po/. Kania, A. 2017 The Philosophy of Music, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2017 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL: https://plato.stanford.edu/archives/fall2017/entries/music/. Kivy, P. 2002 Introduction to a Philosophy of Music, Clarendon Press, Oxford. Sharpe, R. A. 2004 Philosophy of Music An Introduction, Routledge, London. Stock, K. 2007 Philosophers on Music, Oxford University Press, Oxford.

64

Summary

The Clan of the Cave Speaker A Philosophy of rock from the listener point-of-hear

119. This book presents the last part of my trilogy on popular philosophy; the first was “Philosophy of Football” (2012), the second was “Philosophy of sci-fi/horror films” (2013), and this one is about the possibility of philosophy of rock music from a personal listener point of view. In it I tried to formulate a series of questions about a philosophy of rock music and its relation to philosophy, mostly in introducing and concluding parts, and partly at the end of each subpart of the main text. For sure I didn’t answer formulated questions. For that matter, I am not sure did I even succeed if formulating the right questions. 120. The book, in its main text isn’t concerned with theory, history or practice of rock music. Rather it is written from my own personal listener point of view. The main text is concerned only with my 3 major bands that listened the most; namely Pink Floyd, Nomeansno and Primus. The major approach to their music is from my listener point of hear so to say, but specifically concerned with my experiences on concerts or live music. I think that these are situations in which rock is at its best. There is no other thing similar to a rock concert. Therefore, I tried to describe my personal experiences and understanding of rock based on music of these 3 bands. There are many other bands and concerts mention in footnotes (but not in the main text), mostly blues, jazz, experimental and other rock bands. 121. Concerning these 3 bands I always started with descriptions of my concert experience, sometimes I continue with my understanding of their music and lyrics, and finally sometimes I added some elements of their performance that seems important for understanding their music, at least mine. Given that some of these elements are sometimes related to other bands, concerts, and rock sub-genres, I also mention some of these in footnotes. Generally speaking, I think that by describing my own listening-point I created the most natural environment for formulating my starting and ending question, namely, how rock influences philosophy or does it influence it at all? 122. I finish with a hint that perhaps this is the right question, and with a mild suggestion that it does influence. And then I stop. I am not sure how it influences. I only formulate a series of possibilities. So far is sufficient for me. Possibilities range from implicit to explicit and from direct to indirect influences. Some of them go along with what is known about the general influence of music on humans, some don’t. As I said, I am not concerned with theoretical, scientific, or musical elements, only with my personal experiences. I believe that millions of others had similar experiences. Perhaps they asked themselves similar questions. If so, perhaps I formulated some of them in this short book. That’s all I did.

65

O autoru

123. Prof. dr. sc. Kristijan Krkač (r. 1970.) profesor je na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZSEM) od 2003. godine. Prije rada na ZSEM-u predavao je na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti od 1996. do 2017. Bio je gost profesor na Sciences Po Lille (Lille, Francuska) i na Sveučilištu RISEBA (Riga, Latvija). Njegovi središnji interesi tijekom posljednjih 20 godina su poslovna etika, KDO i održivost u području etike i filozofija L. Wittgensteina u području filozofije. 124. U tim i drugim područjima dosad je objavio 12 autorskih i 10 uredničkih knjiga i više od 120 znanstvenih članaka, poglavlja, natuknica, recenzija itd. Objavljivao je za nakladnike poput De Gruyter, Palgrave Macmillan, Springer, Ashgate, Emerald i Austrian

Ludwig Wittgenstein Society i u časopisima poput Wittgenstein Studien i Social Responsibility Journal. Služio je kao recenzent u desetak tuzemnih i inozemnih časopisa, kao znanstveni organizator svjetskih konferencija, kao urednik dviju enciklopedija poslovne etike (Springer), kao član Editorial Boarda časopisa i od 2020. i kao pomoćni urednik u časopisu Social Responsibility Journal (Emerald). Njegove zamijećene zamisli uključuju pragmatičku analizu kasnije Wittgensteinove filozofije, mjerilo automatskog laganja i remodeliran pojam korporacijske društvene odgovornosti. Uz još jednog autora pripisuje mu se i ontološki model prema kojem je hrpa sastavljena od minimalno 4 strukturirana elementa. Bibliografija: https://www.academia.edu/47893320/Kristijan_Krka%C4%8D_Biography_and_Bibliography. 125. Ova knjiga Pleme spiljskog zvučnika iz popularne filozofije glazbe predstavlja treći dio trilogije Unutrašnji diler, a koja se sastoji od nje i od prije objavljenih knjiga Filozofija nogometa (2012.) i Krava na Mjesecu, filozofija znanstveno-fantastičkih horor filmova (2013.) čime je zaokružio pokušaj popularne filozofije svoja 3 životna hobija (sport, film i glazba).

66

KRAJ