NAVIGACIJA

Home Sadržaj

InformbiroOsoba tjednaKolumneTemeInterviewiPicaškandalInternationalFeral TromblonGreatest ShitsKultivatorGlazbaKnjigeFilmVirtual TribunePisma

ArhivaTributeO Feralu

Stranica obnovljena:6. ožujka, 2008.

01 / Kolumne

LATINICA (1/3)

Mnogi su se spiskovi objavljivali u ovoj zemlji. I bili razorni, po život opasni. Današnji korifeji novinske scene ratnih su se, a bogami i poratnih, godina utrkivali tko će sastaviti dulje spiskove tobožnjih KOS-ovaca, snajperista koji vrebaju i pucaju po građanima Splita, Šibenika...

KOSOVIZACIJA HRVATSKE (2/3)

Puno je onih u Hrvatskoj koji se zadovoljno smijulje što se Srbima napokon razbio o glavu zatucani kosovski mit, ali u isto vrijeme zdušno i sami rade na lažnom mitu ZERP-a, komada Jadrana za koji krivo vjeruju da je dio hrvatskih voda i odnose se prema njemu kao da tamo plutaju najveće...

CIVILISTI POD ŠLJEMOM (3/3)

Hrvatski društveni apsurdorij dobio još jedan živopisni element: svugdje u svijetu običaj je da se organizacije s tzv. nevladine civilne scene zalažu za razoružanje i demilitarizaciju, a ovdje civilisti vode reklamnu kampanju za militarističku organizaciju. Zbog čega NATO za svoju...________________________________ Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Teme

OLUJNI EPILOG (1/16)Čermakov i Gotovinin obrambeni prostor podosta je širi od Markačeva. Njih se dvojica mogu pokušati obraniti tako što će dokazivati da nisu imali efektivnu kontrolu nad vojnim trupama i zločinačkim jedinicama, odnosno da je kontrolu imao netko drugi...

KAKO JE RONKO UKRAO KUNU (2/16)Saznavši da su nominirani za Prvu hrvatsku kunu, čelni ljudi požeške gradske tvrtke "Tekija", Kolić i Višinger, premrli su od straha. Prvi je čak odbio prihvatiti kandidaturu, a drugi je Zavodu za poslovna istraživanja odmah poslao mail u kojem traži da se nominacija odmah pošalje Zdravku Ronku...

KAKVA WAJDA OD POLJAKA? (3/16)Nedavno objavljena informacija da su policija i Državni inspektorat utvrdili da članovi Uprave splitske Željezarepristigli iz Poljske rade "na crno", tek je fragment priče o Zlomrexu, priče koja daje dovoljno razloga za zabrinutost radnicima Željezare. Novac koji unosi u Željezaru, Zlomrex...

ANATEMSKI SUSTAV (4/16)Javna je tajna da je jedan dio od četiri tisuće baznih stanica "VIPneta", "T-Mobilea" i "TELE 2" izgrađen nelegalno. Operateri, prema riječima Mislava Šutala koji je za potrebe HT-a vodio izgradnju oko tisuću baznih stanica, svjesno riskiraju nezakonitu gradnju, jer dok država...

TKO JEDE PODRAVKU (5/16)U nastavku zakotrljale lavine o dalekosežnim vlasničkim promjenama u najvećoj hrvatskoj prehrambenoj tvornici, koprivničkoj "Podravci", sprema se sjednica njezina Nadzornog odbora na čijem je čelu Mladen Vedriš. Kako je u srijedu 5. ožujka objelodanio Feralovu novinaru, Vedriš će...

OTELI KOLOČEP (6/16)Nakon razlaza osnivača neprofitne ustanove Otok znanja, kojoj je prije dvije i pol godine Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) prodao većinski paket dionica Hotela Koločep, minulog je ponedjeljka registrirana tvrtka Otok znanja – turizam, a njezin je formalni osnivač...

MLADI, MRTVI I TIRAŽNI (7/16)Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća nadigla se u SR Hrvatskoj, a i šire po zajedničkoj federaciji, opća histerija oko tzv. darkera i navodnog pokreta "Crna ruža" u Zagrebu. Omladina sklonija crnim odjevnim predmetima samo što nije po ulici farbana u vedro i šareno...

VIZAMA NA VIZIJE (8/16)Jedan ugledni znanstvenik i sveučilišni nastavnik požalio se ovih dana Feralovom novinaru kako mu novi Zakon o strancima ometa dosad laganu suradnju s hrvatskim sveučilištima. Naš sugovornik, naime, strani je državljanin koji je do ove godine mogao predavati u Hrvatskoj bez radne dozvole...

KRISTALNI DANI (9/16)Tko je god naivno pomislio da se prizori iz nacističke Nemačke tridesetih godina više nigde i nikad neće ponoviti – slike smeđekošuljaša koji u partijskim SA uniformama stoje ispred jevrejskih radnji, sprečavajući nemački puk da kupuje bilo šta od niže, genetski prljave rase – dočekao je...

ARMIRANI DAYTON (10/16)Najnovije što su u Bruxellesu smislili međunarodni politički inženjeri samo je povratak na dejtonsku formulu kao na olovni pokrivač koji garantira mir, ali mir kao stanje mrtvila i daljnjega urušavanja, a ne mir kao faktor pokretanja društva i napretka...

BOLJE MART NEGO PAKT! (11/16)Tko god tvrdio da je Međunarodni dan žena zaista zastario, anakroničan i nepotreban spomen-dan, zacijelo nije najbolje informiran (dobrohotno ću se okaniti drugih kvalifikacija takvih suvremenika). Kad 8. ožujka svake godine žene izlaze na ulice, ne bi li se borile za "ženska prava", sadržaj se...

TANGO ZA MEDVEDEVA (12/16)Sve bi bilo isto da smo ovaj članak objavili i prije tjedan dana uoči rezultata ruskih predsjedničkih izbora. Medvedev bi ionako dobio. Nije se radilo o nekim neizvjesnim izborima zbog kojih bi se sudbina Rusije mogla iz osnova izmijeniti. Dovoljno je bilo osvrnuti se na popis kandidata...

ŽIVOT NA NISKOJ NOZI (13/16)Ideju vrijedi presaditi: povlašteni s penzijom manjom od 1400 kuna svaki vikend se rekreiraju posjetom "centru" na periferiji grada kamo odlaze u tjednu nabavu. Vježbajući saginjanjem do poda, do odloženih kašeta s povrćem po niskoj cijeni (bez marže), "rekreativci" se jeftinim trikovima...

DISKRETNI ŠARM BIROKRACIJE (14/16)

U hrvatskoj kulturi dominantno funkcionira tradicionalno kancelarijski sistem financiranja, i u toj administrativnoj lijenosti malo kome je stalo baktati se s međunarodnim projektima, pa Hrvatska kao zemlja kandidatkinja generalno koristi tek nešto manje od 20 posto svih evropskih fondova...

NAGRADA I NAGRDA (15/16)

Priznanja i nagrade često se u Hrvatskoj dodjeljuju subotom. Ljudi vole priznanja, valja ih, kad god je to moguće, hvaliti i nagrađivati. Možda posebice one koji entuzijastički pridonose javnom dobru, one odveć "zabrinute i marljive osjetljiv(i)ce" ("poštene budale", rekao bi naš narod)...

ŽUNGUL, 1:0 ZA FERAL! (16/16)

Ivanišević i Pauletić mi ne daju mira, nego mi daju (lažnu) nadu da nepopravljivo još jednom ne odustanem od te bidne novinarske profesije u koju su ušli gladni krvoločni uljezi i promijenili joj lični opis a nisu ni oni krivi, triba ih razumit jer ne mogu bidni odolit, radi egzistencije... ________________________________ Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Interview

POSTOJI RIZIK DA NAPUSTIMO VLAST (1/1)Milorad Pupovac, potpredsjednik SDSS-a, o novom valu hrvatsko-srpskih etničkih napetosti, te o reakciji SDSS-a u slučaju brzog hrvatskog priznanja kosovske nezavisnosti...________________________________ Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Informbiro

INFORMBIROPredrag LUCIĆ6. ožujka, 2008.

PRINC

Novinski naslovi vrište da je "hrabri Harry ubio trideset talibana", a hrabra kraljevska vojska istom vrišti na medije koji su tu lijepu, radosnu i ohrabrujuću vijest objavili mjesec dana prije dogovorenog roka. U slobodoljubivom svijetu, naravno, nije nikakav skandal to što se od mlađanoga lovca na tamo neka ljudska bića pravi planetarna ikona nego je, eto, skandal to što se ne poštuje kalendar ratne propagande. Britanski princ je razočaran što se morao vratiti kući gdje nema uvjeta za upražnjavanje omiljene zabave, pa već prijeti da će se čim prije vratiti na bojište i nastaviti gdje je stao. Trideset jedan, trideset dva, trideset tri...

EKVADOR

Mogao bi princ umjesto u Afganistan poći na, recimo, kolumbijsko-ekvadorsku granicu, gdje sve miriše na njemu tako dragi rat. Kolumbijska je vojska, valjda po uzoru na tursku armadu u iračkom dijelu Kurdistana, ove subote ušla na teritorij Ekvadora i bombardirala kamp gerilske skupine FARC. Pritom je uz dvadesetak gerilaca ubijen i Raul Reyes, zapovjednik FARC-a i čovjek s kojim je francuska vlada pregovarala oko puštanja na slobodu Ingrid Betancourt, političarke s dvojnim francusko-kolumbijskim državljanstvom, otete još prije šest godina. Neposredno nakon akcije ekvadorskim vlastima se ispričao kolumbijski ministar vanjskih poslova Fernando Araujo, da bi odmah potom portparol predsjednika Kolumbije Alvara Uribea derogirao ispriku izjavom da su u Reyesovu kompjutoru pronađeni kompromitirajući dokazi iz kojih se vidi da je predsjednik Ekvadora Rafael Correa bio u intenzivnim kontaktima s FARC-om. Prozvani ekvadorski predsjednik na to nalaže svojim trupama da se rasporede duž granice s Kolumbijom, protjeruje kolumbijskog ambasadora, a svoga embajadora iz Bogote poziva da dođe doma.

HUGO

Budući da rat tek što nije počeo, u igru ulijeće... ma ne, ne ulijeće princ Harry, nego predsjednik Venezuele Hugo Chávez koji uz granicu s Kolumbijom raspoređuje deset bataljuna kopnene vojske i još deset bataljuna oklopnih, a mobilizira i ratnu avijaciju. Chávez naređuje i zatvaranje venezuelanske ambasade u Bogoti te povlačenje cjelokupnog diplomatskog osoblja, da bi potom uputio oštro upozorenje kolumbijskim vlastima kako će njihov eventualni pokušaj repriziranja ekvadorskog scenarija u Venezueli smatrati objavom rata na koju će Caracas reagirati trenutačnim slanjem borbenih aviona na Kolumbiju. Iz Bogote je uskoro stigao odgovor da će ratobornoga Huga tužiti Međunarodnom kaznenom sudu.

PRLJAVUŠA

Ah, kakav sud, kakvo anglosaksonsko pravo, kakvi bakrači... samo što se ne snerva britanski princ u potrazi za obećavajućim ratištem. Hoće li tu biti pravoga fajta ili će se ti Latinosi tužakati kao kakvi Zagorci, ili što bi se na engleskom reklo - Overhillbillies? Polako, pustopašni prinče, pravo zakuhavanje tek slijedi, jer evo šef kolumbijske policije optužuje Venezuelu da je s 300 milijuna dolara financirala FARC-ove gerilce, a vlasti u Bogoti se k tome još i hvale da su akciju u Ekvadoru pokrenuli na mig američkih obavještajaca. Američki predsjednik George W. Bush sebi nikada ne bi oprostio da ode iz Bijele kuće bez da proizvede i jedan rat u Južnoj Americi, pa izjavljuje da Kolumbija uživa njegovu punu potporu te da će, ustreba li, uživati i još puniju, najpuniju. Kako objasniti nestrpljivom princu da će rata itekako biti, jer se priprema za latino-krvaviju vrši po uhodanom modelu, pa se FARC - naravno, na osnovu zna se čijih obavještajnih podataka – optužuje za pokušaje pribavljanja radioaktivnih supstanci od kojih bi napravio "prljavu bombu"?!

JUŽNJAK

Misli li Njegovo Veličanstvo Harry od Windsora da će Kolumbija uvažiti zahtjev ekvadorskoga predsjednika da se ispriča za agresiju? Ili možda misli da će tzv. međunarodna zajednica poslušati apel Rafaela Correje da osudi agresora? Misli li princ da se MZ (nije to kratica za mjesnu nego za međunarodnu zajednicu) uzbuđuje oko toga što Ekvador najavljuje da bi se na udaru kolumbijsko-američke "preventivne borbe protiv terorista" mogli naći i Venezuela i Peru i Bolivija i Brazil, ukoliko napad na Ekvador prođe nekažnjeno? Zar princ nije čuo da od rata ne štreca ni FARC i da je za Reyesova nasljednika imenovan Milton de Jesús Toncel Redondo, poznatiji pod umjetničkim imenom Joaquín Gómez, vođa južne pobunjeničke frakcije, a ta ampak slovi za najmilitantniju u čitavoj kolumbijskoj gerili?

GAZA

Ako se kojim čudom izjalove nade za prinčev angažman u Južnoj Americi, ne treba mu tražiti kruha na Bliskom istoku. Tamošnju katastrofu kontrolira Tony Blair i to tako predano da osim njega ne treba drugih nepogoda. Gazu je pregazio još jedan krvavi tjedan, s više od stotinu pobijenih u izraelskim napadima, od čega gotovo trećinu čine djeca, ali – kako rekosmo – to uspješno nadzire Tony, pa je suvišan i Harry i bilo tko drugi.

ŠTITONOŠA

No, ako bi mladi princ gledao na dugi rok, možda mu se otvaraju perspektive na istoku Europe, gdje češke i poljske vlasti stoje na usluzi američkim dispečerima ratne opreme i guraju svoje zemlje pod raketni štit. Ako je vjerovati češkom premijeru Mireku Topolaneku, on će biti promaknut na dužnost raketnog štitonoše čim se s Amerikancima suglasi oko tri preostale riječi. Topolanek nije htio otkriti o kojim se slatkim riječima radi, samo je promrmljao nešto o ekološkim standardima. Za divno čudo, češki premijer nije spomenuo klimatske promjene nego je, eto, posegnuo za jednako izlizanim eko-passwordom. Princu Harryju za dušu, valja zabilježiti i ovu besjedu štitonoše Mireka: "To nije pitanje radarskih instalacija... to se prije svega tiče slobodne volje da se branimo."

Vrag je strah, jer taj Ahmadinejad ni o čemu drugom ne razmišlja nego o tome kako bi lijepo bilo da poslije džume parkira tenk pred "Flekom", uđe u pivnicu, nazove Marženki selam, pa naruči turu za mule u uglu.

OSETIJA

Kako bi princ Harry dobio cjelovitu informaciju o projiciranim kretanjima na tržištu ratne snage u skoroj budućnosti, prenosimo mu i najnoviju vijest dobivenu od jedne ruske, nećemo sad koje, agencije. Ruska agencija pod kodnim imenom Ruska agencija, dakle, javlja da je "parlament Južne Osetije zatražio od glavnoga tajnika UN-a, od ruskoga predsjednika Dmitrija Medvedeva i vodstva zemalja Europske Unije da priznaju neovisnost Republike Južne Osetije", te da je "predsjednik Abhazije Sergej Bagapaš

izjavio da će i abhaski parlament izaći s istovjetnim zahtjevom, i to do kraja tjedna". Kao što Harry od Windsora može zaključiti iz ponuđenoga materijala - nije sve u Afganistanu. Nešto će se već naći, makar i u Gruziji.________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Osoba tjednaOsoba tjedna: BERISLAV RONČEVIĆ5. ožujka, 2008.

Poslao je čak petsto oklopljenih policajaca da osiguravaju protestni mimohod blizu tri tisuće hrvatskih nogometnih navijača u Vukovaru. I sada ih svi hvale da su dobro obavili posao, a u dijelu medija čak se i za navijače kaže da su se ponašali "dostojanstveno", jer nije bilo izgreda (pa je izbjegnuta sramota da u Vukovaru bude polomljen i jedan izlog, pogotovo ljudska glava).

Nešto u tome, naravno, debelo ne štima, a zna se i što. To su prvenstveno oni zaumni urlici "O hrvatska mati, Srbe ćemo klati", "Ubij, ubij Srbina" i kakvi već ne, ali ima tu i nečeg još opasnijeg. Navijači su, poznato je, došli u Vukovar da, kao, prosvjeduju nakon nedavnog napada srpskih izgrednika na učenički dom, što je zbilja bio ozbiljan incident.

Ali, policija je provela istragu, počinitelji su registrirani i privedeni, i nije na hrvatskim navijačima da još poduzimaju i nekakve svoje "istrage" (znate ono – "do istrage naše ili vaše"). A pogotovo ne, kako su se junačili uoči polaska, da dođu pomoći "ugrože-nim Hrvatima" pred najezdom sve drskijih i bezobraznijih Srba. Najkraće rečeno, nije na njima da provode neku svoju pravdu.

Zato je njihov dolazak u superosjetljivi Vukovar trebalo naprosto zabraniti – valjda za to ima boljih razloga od zabrane bezazlenih okupljanja pred zgradom Vlade na Markovom trgu – bez obzira što će neki sigurno reći da to nije u duhu demokratskih vremena. Ma, vidi molim te, a bi li bilo dozvoljeno vukovarskim Srbima da sada protestiraju gradom jer nisu primjereno kažnjeni oni koji bi u ime hrvatskih majki klali srpske sinove?!

Naravno da ne bi, napalo bi ih se sa svih strana da vrše nedopustiv pritisak, vjerojatno i huljenje hrvatske pravne države. E, kada jetako, nema nikakvog razloga da se u najmanju ruku istim okom ne gleda i na vukovarski pohod nogometnih navijača, koji svugdje gdje krenu siju mržnju i pustoš, pa je bilo glupo vjerovati da će i u Vukovar doći s naramcima cvijeća.

Ali, crnoga vraga! Umjesto toga, službena politika odlučila je na sve ovo zatvoriti oba oka, Vlada se nije oglasila ni slovom osude mahnitanja vukovarskim ulicama, a nije to učinila ni ijedna politička stranka, s izuzetkom HSLS-a. Štoviše, ima pametnjakovića koji čak ne kriju da u vukovarskoj navijačkoj ekspediciji vide partnera za "sređivanje" stanja na krajnjem istoku zemlje.

Tako je saborski zastupnik i šef vukovarskog HDZ-a Petar Mlinarić pozdravio njihov dolazak i zbog ćiriličnih grafita na gradskom stadionu, koje sami navijači inače uopće nisu spominjali, pa je jasno da su njima stizale i narudžbe što u Vukovaru treba "popraviti". Pa je Mlinarić skrenuo navijačkoj rulji pozornost i da vukovarski Srbi "ne žele Hrvatsku", što bi, hajde, možda i bilo vrijedno pozornosti da dolazi iz usta nekog drugog.

Ali, Mlinarić se pročuo kada je prije nekoliko godina politički blagoslovio odluku da se, sigurno se još sjećate te sramote, ne dopusti nastup u županijskoj nogometnoj selekciji jednom dječaku srpske nacionalnosti. E, pa u takvoj Hrvatskoj ne žele živjeti ni iole normalni Hrvati, tko onda ima pravo tražiti to od hrvatskih Srba?!

Marinko ČULIĆ________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (1/3)

Heni ERCEGGLEDE & UNATOČ

LATINICA 5. ožujka, 2008.

Mnogi su se spiskovi objavljivali u ovoj zemlji. I bili razorni, po život opasni. Današnji korifeji novinske scene ratnih su se, a bogami i poratnih, godina utrkivali tko će sastaviti dulje spiskove tobožnjih KOS-ovaca, snajperista koji vrebaju i pucaju po građanima Splita, Šibenika... Objavljivali su se tu spiskovi vojnih lica, pripadnika mrske JNA, ljudi nerijetko rođenih u Hrvatskoj, uz dakako njihove adrese, sve kako bi junaci mogli lakše i brže izbaciti iz stanova i kuća čitave porodice i sami zaposjesti te prostore.

Objavljivani su i spiskovi nepoćudnih novinara, a neke današnje vertikale novinarstva cipelarile su nekoliko hrvatskih novinarki toliko da su neke od njih napustile Hrvatsku, nezaboravan je i spisak tekstova o jednoj ženi, glumici kojoj je, kao posljedica toga užasa, oduzet stan koji ni do danas nije vraćen. Bilo je tu, kažem, mnogo, previše spiskova zbog kojih nitko nikada nije

odgovarao, štoviše većina je njihovih sastavljača nagrađena brojnim državnim priznanjima, jer eto, zahvaljujući njihovoj predanosti u sastavljanju spiskova mogli smo pravodobno saznati tko su srbočetnički doušnici, tko unutrašnji neprijatelji, tko "lake" žene koje tamo nešto mute u Beogradu dok domovina pati. Ali nikada, baš nikada nismo saznali ime ni jednog istinskog heroja toga rata u kojemu je sudjelovalo čak pola milijuna ljudi.

Otkrivanjem njihovih imena moralo bi se, naime, otkriti i imena onih koje Sinjani duhovito nazivaju pripadnicima Minhenske bojne, zato jer su čitav rat proveli u inozemstvu, a potom se zakitili zaslugama, invaliditetima, novcem, dionicama...

Zbog takvih, a računa se da ih je skoro 150.000, čija imena od javne objave priječi tek na prvi pogled ministrica Kosor, a u stvari Sanaderova vlada, HDZ u cjelini, veterani 126. brigade odlučili su sami sastaviti i objaviti spisak svih stvarnih pripadnika te brigade, kako bi konačno i kukolj među njima dobio javno ime i prezime.

Ali to je tek sitni okrajak onoga beskonačnoga spiska kojega je ova vlada proglasila državnom tajnom, pa je upravo to razlog da se do danas nikada nije saznalo ime ni jednoga pravog heroja toga rata, a pogotovo ne nekoga srpske nacionalnosti. Teza o hrvatskim Srbima koji su svi s reda bili četnici i izdajnici postala je, naime, odrednicom novije hrvatske povijesti, pa su zbog toga tek rijetki čuli recimo za Aleksandra Jevtića, sve dok se nije pojavio u emisiji Latinica.

A gospodin Jevtić je Srbin iz Vukovara, 1991. bio je tek mladac i nije mu padalo na pamet otisnuti se na onu drugu, neprijateljsku stranu, nego je ostao sa svojima u gradu u kojemu je rođen, tu sačekao dolazak divljih hordi Veselina Šljivančanina, gledao kako njegove susjede i hrvatske vojnike odvode i razvrstavaju, pa iskoristio svoje srpsko prezime i započeo opasnu akciju spašavanja svojih sugrađana i prijatelja, izmišljajući za njih da su također Srbi, tako je jednog po jednog Aca Jevtić od smrti spasio na desetke Vukovaraca. Mnogi od njih i danas su mu bliski prijatelji, on i danas živi u Vukovaru, danas je već njegov sin skoro mladić, ali je on, što se službene politike tiče, i dan danas samo Srbin koji za svoj čin nikada neće dobiti nikakvo odlikovanje, ni njegov stari otac neće imati koristi od hrabrosti svoga sina, štoviše, vlast će ga istjerati na ulicu iz stana u kojemu je živio punih 46 godina i u kojemu se rodio njegov sin koji će 91. pokazati onu vrstu hrabrosti i ljudskosti koja u nekim boljim državama postaje predložak za film, za knjigu... Ali ne i ovdje gdje heroji nemaju imena i prezimena, jer ili nisu priznati, ili su skriveni na onom sumnjivom beskonačnom spisku što je proglašen državnom tajnom.

Baš kao što je strogo čuvanom tajnom svih ovih godina bio i spisak hrvatskih građana srpske ili neke druge nacionalnosti koji su sudjelovali u ratu zato jer bi otkrivanje "tajne" o gospodinu Jevtiću i njegovoj hrabrosti ili pak spominjanje imena onoga oficira JNA, rođenog Šibenčanina, a samo slučajno Srbina, koji je na otočiću Žirje topove okrenuo u pravcu suprotnom od Šibenika, suprotno dakle od zahtjeva njegovog tada nadređenog, Ratka Mladića, sve bi te priče o pravim herojima, s ove i one strane krvne slike, izravno razotkrile lažnu storiju o tome kako je čitav jedan narod podjednako sudjelovao u oslobađanju zemlje.

Istine o pojedinačnim herojstvima podrovale bi mutnu generalnu sliku obrane zemlje, pokazale kako nisu svi hrvatski Srbi bili četnici ili peta kolona, njenim bi se pravodobnim otkrivanjem bio izgubio smisao podjele na naše i njihove, dokinuo bi se polako i smisao mržnje na kojemu su mnogi izgradili svakovrsne karijere, a da ratišta vidjeli nisu. I čija imena imaju biti tajnovita zbog jedne političke podvale i lažne interpretacije zakona koji tobože štiti matični broj građana. Onaj broj kojega vam svakodnevno traže banke, matični uredi, poreznici, trgovine, broj kojega nema na novim osobnim iskaznicama, pa ste ga dužni zauvijek upamtiti, jer inače neće biti ispunjen ni najbanalniji zahtjev upućen nekom državnom tijelu. Utoliko laže vlada Ive Sanadera da od javnosti navodno štiti privatnost onih pola milijuna ratnika, nego je banalna istina da bi svakakve svinjarije tu ugledale svjetlo dana, i konačno možda bi priča o tom ratu poprimila i neke druge obrise, stekla nešto dostojanstva i časti, umjesto da zauvijek ostane tretirana samo kao nepodnošljivo velika laž.

Ali dok je ove vlasti i povijesti koju ona piše, dotle će na marginama ostati ljudi, poput onoga mladog Vukovarca koji je u odsudnom trenutku svoga života, kakvoga sretniji nikada ne dožive, odlučio pokazati ono što se patetično, jer svaka takva priča neminovno u sebi sadrži određeni patos, naziva humanost. Ili hrabrost. Za kakvu mu dokaz nipošto nije neka gvožđurija koja se na Pantovčaku dijelila u kilogramima, pa eto i autor Latinice, koji i sam ima iskustva s TV-objavom spiska "nepoćudnih" Srba, skoro s neugodom, priznaje kako ima tri odlikovanja, a budući da je u Hrvatskoj radio-televiziji zaposleno više od tri tisuće ljudi lako je zbrojiti o kolikoj se količini odlikovanja i beneficija samo tu radi.

Uostalom, već sama činjenica da je za mnoge Latinica s temom branitelja nehrvatske nacionalnosti bila pravo iznenađenje govori o tome kako i danas imamo posla s istom revizionističkom vlašću na čijim se tajnim spiskovima, uz imena čistačica, konobarica, nalaze i ona tolikih "stratega" koji su zajedno s Tuđmanom predali Vukovar, ili Posavinu, Dubrovnik samo što nisu... Stoga je jasno zašto je čak i čin spašavanja velikog broja Vukovaraca od strane njihova mladog sugrađanina, tek slučajno Srbina, sve do nedavno za javnost bila strogo čuvana tajna. ________________________________Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (2/3)

Marinko ČULIĆARITMETIKA POLITIKE

KOSOVIZACIJA HRVATSKE 5. ožujka, 2008.

Što ti je ne vidjeti dalje od pupka. Kada je izbila ova najnovija kriza u Srbiji zbog osamostaljenja Kosova, svugdje oko sebe mogao si vidjeti zadovoljno smijuljenje što Srbi tako bolno doživljavaju havariju zatucanog kosovskog mita. Istodobno, ti isti mudroseri uprli su upravo udarnički na stvaranju jednog još besmislenijeg hrvatskog mita, koji se pojavio sasvim nedavno, ali se zatim proširio brzinom zaraze na dječjoj klinici.

Riječ je o sada već famoznom ZERP-u, za kojeg donedavno nitko nije ni čuo, a kamoli točno znao reći o čemu se tu radi, ali su ga patriotski tam-tamovi nevjerojatnom lakoćom pretvorili u prvorazrednu svetinju. Kao da su se na jadransku pučinu preko noći otisnuli najviši, krunski simboli hrvatske duhovnosti, recimo Baščanska ploča, šibenska i trogirska katedrala, cijeli Dubrovnik... Naravno, svi u Hrvatskoj uvjereni su da taj čarobni plavi pojas koji se proteže dužinom Jadrana pripada samo nama i nikome drugome, i to samo pokazuje svu dubinu ove mitološke laži.

ZERP uopće nije dio hrvatskih teritorijalnih voda, kako u nas svi misle, nego spada u imovinu međunarodne zajednice, kojoj se treba obratiti s uredno pripremljenim papirima za pravo na njegov nadzor i korištenje. Doduše, to pravo Hrvatskoj neosporno i malone automatski pripada i međunarodna zajednica to praktički ničim ne može osporiti, ali ga ni Hrvatska ne smije svojatati kao nešto što joj bogomdano pripada, pogotovo ako su zainteresirani susjedi više rangirani u toj zajednici (što i Slovenija i Italija jesu).

Eto, to je cijela istina o tom nesretnom ZERP-u, i kada bi netko utišao patriotske bubnjeve i o tome obavijestio Hrvatice i Hrvate, a oni pokazali zanimanje da o tome budu obaviješteni, sva ova fertutma oko toga nestala bi kao rukom odnesena. Ali, u tome i jest kvaka. Umjesto cijele istine o zaštićenom pojasu, vlastima i golemom dijelu medija puno je važnije od toga stvoriti mitološku maglu, kako bi se učvrstio dojam da u pregovorima s Evropskom Unijom nisu na stolu samo nekakvi tankeri i ribe, nego i ponos i čast cijele nacije. Braćo, pijme ga!I tako je ZERP zbilja postao Hrvatskoj gotovo isto što i Srbima Kosovo, pa se onda na isti način došlo i u procjep – ili ZERP (Kosovo) ili Evropska Unija. Na koncu je zaprijetila i opasnost da se ta dilema razriješi na najgori mogući način, tj. da se ostane i bez ZERP-a (Kosova) i bez Evropske Unije, a onda je, srećom, ipak došlo do maloga obrata. Ivo Sanader malo je mućnuo glavom i pokazavši se razumnijim od Vojislava Koštunice (što, istina, nije naročita mudrost), zaključio da malčice treba stati na loptu.Iskazao je spremnost da se ipak revidiraju, tj. omekšaju najtvrđe odrednice ZERP-a, ali ni to nije bilo dugog vijeka, a tko je pomislio da je na ovu morsku aferu napokon stavljena točka, ljuto se prevario. Jer, odmah zatim otvorio se novi spor sa Sloveni-jom oko zemljišta u istarskoj općini Buje. Dobro, u tom sporu Hrvatska možda i nije u krivu, jer to što Joško Joras ili bilo koji drugi Slovenac ima zemljište s ove strane granice, ne znači odmah i da je "tukaj Slovenija". Ali, onda, bogamu, vrijedi i obrnuto.

Onda ni zemljište u posjedu hrvatskih vlasnika s onu stranu Mure nije, kako se tvrdi u Zagrebu, samim tim dio Hrvatske.

Zato je jasno da je Sanaderova vlada ovim najnovijim sporom u Istri aktivirala još jednu patriotsku igračku kojom će prkositi Ljubljani. Zapravo, krajnja namjera je prkositi Bruxellesu. Izgleda da je hrvatski premijer procijenio da je Unija oslabljena nakon što je pod američkim pritiskom amenovala priznanje Kosova, pa u Banskim dvorima valjda misle da je se sada malo može ucjenjivati kako bi bila popustljivija prema Hrvatskoj. To je opasna igra, iako neke pretpostavke od kojih se tu polazi i nisu sasvim netočne.

Unija se doista našla u zrakopraznom prostoru nakon priznanja Kosova. Prije četiri i pol godine ona se na summitu u Solunu javno obavezala da će u svoje okrilje primiti sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije, što je bio vrlo ambiciozan plan, ali jedino moguć ako se želi izvući regiju iz gotovo dva desetljeća depresije i truljenja. Ali, sada taj plan više ne izgleda nimalo realno. Nakon ekspresnog priznanja Kosova, što je privilegij koji nije imala nijedna druga zemlja u regiji, ojačao je Vojislav Koštunica a podsječene su noge Borisu Tadiću, jedinom u Srbiji (ne računajući još marginalnog Čedomira Jovanovića) koji je mogao postati kakav-takav oslonac Evropskoj Uniji.

Srbija je time otpala barem na neko vrijeme iz kombinacija u Solunu, a bez nje plan evropeizacije regije jedva da ima ikakvog smisla. Uviđaju to i u Uniji pa su posljednjih nekoliko dana silno ubrzali pristupni postupak za Makedoniju i BiH, nadajući se da bi time Srbiju posredno možda ipak mogli vratiti na evropski put, i oteti je iz sve snažnijeg ruskog zagrljaja. Po svemu su sudeći, u sklopu toga, došli i ovi najnoviji signali ohrabrenja Hrvatskoj, koja je daleko odmakla drugima u pristupu EU-u, a ako je se sada malo više pogura, to bi moglo ohrabriti i ostale u regiji.

E, ali izgleda da je naš Sanader to shvatio na svoj način. Ako stvari u regiji stoje tako loše, misli on, onda EU mora početi tetošiti Hrvatsku kako bi je privoljela na što brži završetak pristupnih pregovora, zašto se Hrvatska ne bi malo uzjogunila, a on osobno

malo zaigrao ulogu Koštunice. Tako bi se taktikom mrgođenja i nepredvidivih kaprica možda moglo prisiliti Bruxelles da olabavi standarde za hrvatsko učlanjenje, koje ova stranka na vlasti i njena vlada očito nisu u stanju ispuniti.

Ovo je igra na ivici noža i ona se gadno može osvetiti. Kada su SAD i EU odlučili, odvojiti Kosovo od Srbije, i jedna i druga stra-na bile su svjesne, pa se to javno i reklo, da je to odvajanje traumatično za Srbiju i da se za to ima razumijevanja. Ali, Hrvatska ne može ni izbliza računati na takvo razumijevanje. Svi znaju da izmišljena drama oko ZERP-a, a pogotovo nekakve livade uz Kanal svetog Odorika, ne proizvode nikakvu traumu u hrvatskoj kolektivnoj psihologiji, nego da se ona umjetno proizvodi i napuhava.

Zapravo se radi o najobičnijoj obijesti i providnoj manipulaciji, kojom se najprije mazalo oči javnosti da bi se dobilo izbore, a sada je se želi pripremiti i za vrlo moguću propast pregovora Hrvatske s Unijom. Kao, svi vide da je hrvatsko državno vodstvo imalo krajnje iskrene namjere prema EU-u, ali od njega je traženo da u Uniju uđe na koljenima, a ono nema za to mandat od hrvatskog naroda. Dirljivo do suza.

Bogami, ovo i nije za ništa drugo nego za plakanje. Bez obzira na propuštene šanse od 2000. godine naovamo, Hrvatska je još uvijek imala golemu prednost pred susjednim zemljama i otvoren put prema Uniji. Ali je onda nesposobnošću svoje političke klase da iskoristi ponuđenu šansu dovedena u situaciju da radi ono isto čemu se smije u Srbiji, izmišlja neke svoje mitove, neka svoja Kosova, kao alibi za nemoć da dovrši započeti put evropeizacije.

Ako na kraju još stvarno propadnu i pregovori s Evropskom Unijom, spremite se za sljedeći film – Srbiji prethodi velika, a Hrvatskoj možda samo malo manja retardacija. ________________________________Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Kolumne (3/3)

Viktor IVANČIĆKLIP SLOBODE

CIVILISTI POD ŠLJEMOM 5. ožujka, 2008.

Ako je parola "Bolje rat nego pakt" na ovim prostorima ostala ubilježena u kolektivnom sjećanju kao simbol komunističkog antifašizma, nije li logično pomisliti da njezino izvrtanje služi propagiranju

obratne ideološke matrice - antikomunističkog fašizma?

Tu bi nas mogli zaskočiti zbog upotrebe teških riječi, jer "antikomunistički fašizam" zvuči dosta besmisleno u okolnostima kada"komunizam" praktički i ne postoji kao realna globalna snaga, i bili bivaljda u pravu: potpuno je svejedno kako ćemo ideološki markirati moćnu ratobornu organizaciju, koja pod simbolom ukrštenih mačeva okuplja stotine tisuća izbrijanih i vojno obučenih muškaraca, s ciljem da oružanom silom nametne svoj vrijednosni sustav ostatku čovječanstva. Uzmemo li u obzir križarski duh i neskriveni militarni imperativ, te činjenicu da on potječe od tzv. najdemokratskijih zemalja svijeta, mogli bismo doći do nečeg kao što je "demokratski fašizam", a tu smo već na planu kovanica ozbiljno jebali ježa...

Pod nazivom "Bolje pakt nego rat", nedavno su dvije ovdašnje civilne udruge - Transparency International Hrvatska (TIH) i Institut za demokraciju (iDEMO) – javnost upoznale s projektom "kojim kroz različite oblike javnih rasprava žele predstaviti sve aspekte članstva u NATO-u i upoznati hrvatske građane s obavezama i pogodnostima koje članstvo donosi". Cilj je projekta, kako su ga pojasnili čelnici udruga Andrea Feldman (iDEMO) i Zorislav Antun Petrović (TIH), "postići bolju i kvalitetniju obaviještenost o NATO-u te poboljšati komunikaciju između političara i građana". Čitav pothvat financira američko veleposlanstvo u Hrvatskoj, s prvom tranšom od navodno dvjesto tisuća dolara.

Tako je hrvatski društveni apsurdorij dobio još jedan živopisni element: svugdje u svijetu običaj je da se organizacije s tzv. nevladine civilne scene zalažu za razoružanje i demilitarizaciju, a ovdje civilisti vode reklamnu kampanju za militarističku organizaciju. Zbog čega NATO, odnosno američka ambasada kao njegova ispostava, za svoju promidžbu nije angažirao klasičnu marketinšku agenciju, koja bi o kvalitetama Sjevernoatlantskoga saveza obmanjivala javnost na isti način kao što to čini kada zagovara određene higijenske uloške ili lakove za nokte, prilično je jasno: propaganda "neutralnih" doimlje se "objektivnijom", pritom se fingira i nekakav "demokratski dijalog", a sve skupa vjerojatno manje košta.

No, ta je udica bačena na bogatoj pošti, i malo toga novog govori o ambicijama globalnoga policajca, a mnogo više o prilikama u

hrvatskom nevladinom sektoru, gdje se čini da, uz jasne izuzetke, jedna oveća armija defilira u paradne svrhe – s počasnim pozdravom prema političkoj bini – i gdje već duže vrijeme vlada zakon šutnje o problemu sumnjivoga legitimiteta. Do toga da više nikome nije naročito zazorno kada čelnik udruge za zaštitu ljudskih prava predvodi sudsku obranu optuženika za masovne ratne zločine.

Rašireni plaćenički mentalitet dovodi do blagotvornih pomutnji, a pomutnje proizvode lelujave i fleksibilne kriterije. Samo u Hrvatskoj nije bizarno da organizacije s civilne scene preuzimaju ulogu visoke politike: da se – pragmatično, oportunistično, "realpolitično" – angažiraju na priključenju zemlje NATO-u, a da se prethodno nisu založile za ukidanje NATO-a.

Sam naziv projekta, "Bolje pakt nego rat", predstavlja agresivno zastrašivanje javnosti, potiče širenje ideološko-sigurnosne panike, pa je nagovještaj autora kako će na njihovim tribinama biti zastupljen široki spektar društvenih stavova, kako će se "omogućiti nastup svim stranama", kako će se tu slobodno argumentirati mišljenja "za" i "protiv", zapravo krajnje ciničan. Zašto bi, naime, itko zagovarao apstinenciju od NATO-saveza u sklopu projekta koji se zove "Bolje pakt nego rat", te tako diskvalificirao samoga sebe kao ratnog huškača?

Jer poruka civilista pod šljemom više je nego egzaktna, servirana s onom vrstom isključivosti koja unaprijed dokida smisao bilo kakve "demokratske rasprave". Zato i zvuči tako somnambulno: Trebamo se priključiti vojnoj mašini da ne bismo ratovali! Trebamo se utrpati u uniforme da se ne bismo morali uniformirati! Trebamo "naše momke" slati s puškama u Irak da oni ne bi poginuli u nekom ratu!

Na pitanje novinara kakvo je stajalište spomenutih udruga oko referenduma o ulasku u NATO, Zorislav Antun Petrović rekao je, u množini, kako "smatramo da treba poštivati one norme koje su do sada bile poštovane u Hrvatskome saboru", što u prijevodu na razumljivi jezik znači da referendum nije nužan, štoviše, da on nije ni poželjan, pa se TIH i iDEMO neće zalagati za sudjelovanje građana u donošenju odluke, jer njihov projekt i nije ništa drugo nego operativni oblik predostrožnosti od mogućih idejnih devijacija hrvatskog građanstva. Andrea Feldman, međutim, bila je mnogo zanimljivija, pa njezin odgovor na isti upit zavrjeđuje poseban pasus:

"Ono što želimo postići je da, neovisno o tome hoće li referenduma biti ili ne, svaki hrvatski građanin na njemu zna odgovor"!

Budući da sočnija misao odavno nije uklizala u javni prostor, pa se čini da je namijenjena potpunim moronima, dobro ju je ponoviti još jednom:

"Ono što želimo postići je da, neovisno o tome hoće li referenduma biti ili ne, svaki hrvatski građanin na njemu zna odgovor"!

Zašto bi, međutim, građanin hrvatski trebao znati odgovor na referendumsko pitanje ako referenduma neće i ne treba biti, to jest ako tog građanina hrvatskog nitko ništa neće pitati? To je logika koju do kraja razumiju samo nevladini aktivisti pod šljemom, osvjedočeni borci za građanska prava, jer ona proizlazi iz utemeljujućeg nesporazuma, odnosno iz njihova sumnjivog legitimiteta: umjesto da se zalažu za to da se građanina hrvatskog ipak nešto pita, civilne udruge rade na tome da građanin hrvatski zna odgovor premda ga nitko neće ništa pitati! Treba se izboriti za pravo građanina hrvatskog da odgovara utoliko više što ga se manje toga pita! Naime – građanin hrvatski treba sudjelovati u svim fazama kristaliziranja odluke, baš zato da bi ga se iz samoga čina odlučivanja moglo eliminirati!

"Zabluda je reći da hrvatski građani ne odlučuju o ulasku u NATO", kaže Andrea Feldman, objasnivši kako "dužnosnici NATO-a pozorno prate sve što se u Hrvatskoj događa vezano uz ulazak u taj savez i zanima ih u kojoj mjeri, u kojem postotku, građani podržavaju ulazak". Samo što to nisu voljni provjeriti na referendumu. Lukavstvo je vrijedno uzdaha, nalik mentalnom sindromu podrobnije obrađenom u Hellerovoj Kvaki 22: potrebno je otvoriti široku demokratsku debatu kako bi provizorna statistika zamijenila demokratsku praksu i time osigurala legalnost u uvjetima stabilne demokracije.

NATO, ukratko, može biti miran. Pretorijanska armada liberalnog kapitalizma sasvim će se elegantno spustiti u ove krajeve, tako što ćemo mi u nju ući, naravno, i nikome ovdje neće pasti na pamet da je na dočeku dekomodira cvijećem, jajima i trulim rajčicama. Mi smo u tranziciji, naposljetku, mi o svemu samostalno odlučujemo tako što nas nitko ništa ne pita, nama je puna kapa komplikacija i trzavica, nama je "bolje pakt nego rat", zanima nas samo mirna perspektiva u tradiciji dobrog starog SS-a: Sigurnost i Stabilnost.

Nije lako opisati metodu koja proizvodi taj manjak afektacije. Ako civilne udruge propagiraju protucivilne saveze, ako organizacije za promicanje demokracije zdušno rade na ograničavanju demokratskih prava, ako zastupnici liberalnih vrijednosti vape za dugim cijevima i oklopnim jedinicama, tada se termin "demokratski fašizam" ne čini sasvim neupotrebljivim... Iako, ne bih rado općio s tim ježom. Jež kad-tad završi pod gusjenicama. A i nije mudro remetiti statistike koje napokon zrače optimizmom i svakim danom bilježe poneki dodatni promil kolektivne podrške Sjevernoatlantskome savezu.

Ne bih htio ovakvim svojim usputnim razmatranjima poljuljati vjeru u bolje sutra i širiti štetni defetizam, a pogotovo dovoditi u sumnju planove za dugoročnu Sigurnost & Stabilnost na ovim prostorima. Hrvatska, usprkos svemu, sigurnim korakom kroči u NATO, kao što i na mnogim drugim frontovima ide u vražju mater. ________________________________Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (1/16)

UOČI POČETKA SUĐENJA ZA "OLUJU": FERAL ANALIZIRA POZICIJE TROJICE OPTUŽENIH GENERALA I NAJVJEROJATNIJE PRAVCE NJIHOVE OBRANE

OLUJNI EPILOG Ivica ĐIKIĆ5. ožujka, 2008.

Čermakov i Gotovinin obrambeni prostor podosta je širi od Markačeva. Njih se dvojica mogu pokušati obraniti tako što će dokazivati da nisu imali efektivnu kontrolu nad vojnim trupama i zločinačkim jedinicama, odnosno da je kontrolu imao netko drugi. U optužnici se zapovjedniku Zbornog mjesta Knin Ivanu Čermaku i zapovjedniku Zbornog područja Split Anti Gotovini pripisuje komandna i stvarna moć nad jednim te istim postrojbama, s tim da su Gotovini precizno navedene sve snage kojima je zapovijedao, dok je Čermaku spomenut samo dio trupa s Gotovinina spiska, ali mu je dodana nadležnost nad civilnom policijom na kninskom području

Nepunih sedam godina nakon što je u Haagu podignuta prva optužnica koja tematizira hrvatske ratne zločine u operaciji "Oluja" iz kolovoza 1995., predsjednik haškog sudskog vijeća Alphons Orie idućeg će utorka otvoriti suđenje trojici umirovljenih generala Hrvatske vojske: Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Tokom tih godina u Banskim su se dvorima izmijenile tri postave, od kojih su posljednje dvije prilično slične, kojima je priča o "Oluji", više ili manje, bila povodom za političko manipuliranje: gledali su kako da pokupe pokoji poen ili da ne potroše patriotske kredite, s primjetnim odsustvom iskrenog nastojanja da pomognu u utvrđivanju istine o zločinima i o krivcima za zločine nad krajinskim Srbima. Nema razloga misliti da tako neće biti i ubuduće.

Utemeljena optužnica 

Carla del Ponte, koja je potpisala optužnicu i bez čijeg pritiska Ante Gotovina nikad ne bi bio uhapšen, nedavno je napustila položaj glavne haške tužiteljice i za sobom je, pored sukoba i sukobljenih interesa među podređenima, ostavila relativno utemeljenu optužnicu u kojoj su se, da nije bilo umiranja i političkog kalkuliranja, mogla naći još neka imena. Ili su imena nekih optuženika mogla biti zamijenjena imenima drugih ljudi. Svjedočili smo, također, i bezočnom odvjetničko-političko-podzemno-medijskom iskorištavanju Gotovinina bijega što je trajao četiri i pol godine, te perfidnim spletkama Gotovininih advokata koji su uspjeli isposlovati temeljitu devastaciju Čermakovih i Markačevih obrambenih timova.  

U svemu se najmanje spominjalo ubijene srpske starce, desetke tisuća spaljenih i opljačkanih kuća, te dvjestotinjak tisuća protjeranih ljudi čiji je nestanak sveo udio Srba u Hrvatskoj na postotak koji je Franji Tuđmanu bio prihvatljiv: nepravda bi se možda mogla ispraviti serioznim praćenjem procesa koji će početi u utorak, no mudro je očekivati da će glavni domaći mediji javnost poštedjeti suočavanja s uznemirujućim detaljima zločina. Koga sve to, uostalom, uistinu zanima, osim Gotovinu, Markača i Čermaka? 

Njih su trojica optuženi da su bili pripadnici zločinačkog udruženja koje je isplaniralo, organiziralo i provelo progone, deportacije, prisilno preseljenje stanovništva, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ubojstva, nečovječne i okrutne postupke: smisao ovih zlodjela bilo je, prema optužnici, trajno uklanjanje Srba s područja što se bilo samoproglasilo Republikom Srpskom Krajinom.  

Kako se policijski general Mladen Markač našao među okrivljenima? Bio je pomoćnik ministra unutarnjih poslova i zapovjednik Specijalne policije koja je sudjelovala u "Oluji" i koja je sudjelovala u zločinima što su počinjeni u toj operaciji: policijski specijalci tokom "Oluje" nisu bili uklopljeni u vojnu liniju zapovijedanja, nego su imali svoj komandni lanac čiji prvi čovjek, međutim, nije bio Markač, nego ministar policije Ivan Jarnjak. U optužnici je čak Specijalna policija MUP-a poimence navedena među državnim tijelima koja su sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu: "...razni čelnici i članovi HDZ-a; razni časnici i pripadnici HV-a, Specijalne policije, civilne policije, vojne policije i drugih sigurnosnih i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske...". 

Politička logika 

Zašto je, dakle, optužen šef Specijalne policije, a nije optužen ministar civilne policije koji je, usto, prvi nadređeni i optuženom komandantu specijalaca? U odgovoru na ovo pitanje nije primjenjiva pravna nego politička logika.

Visokorangirani HDZ-ovac Jarnjak izvukao se zahvaljujući Sanaderovoj političkoj trgovini s Haagom, a Markač je izabran zato što se kiti generalskom titulom i zato što je kao pomoćnik ministra zauzimao relativno visoku državnu funkciju. Vjerojatno ne bez opipljivih razloga, ali i zbog slijepe odanosti, Markač nije ni pokušao transferirati odgovornost u ministrovu smjeru. Ako se dokaže postojanje zločinačkog plana, jasno je da će sva trojica optuženih biti proglašena krivima, no čak da se to i ne dogodi, Markačevi izgledi za očuvanje nevinosti nisu značajni: dobrim se dijelom i sam potrudio da sebi smanji prostor za obrambene manevre. 

Ivan se Jarnjak, pak, našao u, svojedobno tajnom, dodatku optužnici za "Oluju", u kojemu su pobrojani formalno neoptuženi (a živi) učesnici udruženog zločinačkog pothvata. Uz aktualnog drugog čovjeka HDZ-a, na listi su Jure Radić, nekoć ministar obnove i glavni operativac etničnog inženjeringa u Hrvata, Mate Laušić, bivši šef Vojne policije u Ministarstvu obrane, Markica Rebić, bivši gazda vojne obavještajne službe, Rahim Ademi, zamjenik Ante Gotovine u "Oluji" i optuženik za ratne zločine u "Medačkom džepu", Mirko Norac, komandant ličkog napadačkog pravca u "Oluji" i, također, optuženik za zločine u "Medačkom džepu", te Miljenko Crnjac, nekadašnji zapovjednik karlovačkog Zbornog područja. Protiv njih bi domaće Državno odvjetništvo komotno moglo povesti istrage i podići optužnice, ali to se – u sklopu hrvatske strateške inertnosti kad je riječ o procesuiranju ratnih zločina – neće dogoditi.  

Čermakov i Gotovinin obrambeni prostor – pogotovo Čermakov – podosta je širi od Markačeva. Njih se dvojica, naime, mogu pokušati obraniti tako što će dokazivati da nisu imali efektivnu kontrolu nad vojnim trupama i zločinačkim jedinicama, odnosno da je kontrolu imao netko drugi. Odnosno: više ili manje otvoreno morat će se loptati s odgovornošću. U optužnici se zapovjedniku Zbornog mjesta Knin Ivanu Čermaku i zapovjedniku Zbornog područja Split Anti Gotovini pripisuje komandna i stvarna moć nad jednim te istim postrojbama, s tim da su Gotovini precizno navedene sve snage kojima je zapovijedao (uključujući i Vojnu policiju), dok je Čermaku spomenut samo dio trupa s Gotovinina spiska, ali mu je dodana nadležnost nad civilnom policijom na kninskom području, što je vrlo dvojbena optužba.  

Ozbiljna naredba 

Jasno je da nisu obojica mogla upravljati istim jedinicama i jasno je da to nisu ni činili: ne postoji nijedna ozbiljna Čermakova naredba upućena vojnim snagama, dok ih je Gotovina izdavao i u rujnu i u listopadu 1995. godine. Što, naravno, ne znači da Čermak nije imao nikakve ovlasti i moći da zaustavi jedan dio zločina ili da barem – koristeći se autoritetom general-pukovnika i privatnom bliskošću s Tuđmanom – upozori na krvavu osvetu koja je trajala. 

Gotovini nema druge nego usmjeravati krivnju prema "civilnim" vlastima (civilnoj policiji i Čermaku), te pokušati uvjeriti sud da je u vrijeme zločina bio em na bračnom krstarenju, em na bosanskohercegovačkim ratištima. Tko je onda u to vrijeme bio komandant vojnih trupa što su bile raspoređene u Zbornom području Split? Šef je stalno bio Gotovina, bez obzira što nije bio utaboren u Splitu ili Kninu: dobivao je sve informacije i potpisivao sve naredbe. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da Gotovina zbog kardinalnih propusta, za koje je sigurno znao, nije sankcionirao ili predložio za kažnjavanje nikog od svojih bliskih suradnika ili podređenih komandanata vojnih i vojnopolicijskih postrojbi. Bio je u potpunosti inertan prema razularenosti svojih vojnika koje je najprije on mogao i morao privesti razumu i poštivanju ratnih pravila.

 Što se tiče Ive Sanadera i njegove vlasti, najgore je prošlo. Gotovina je uhapšen i isporučen u pola HDZ-ova prvog mandata, tako da su desni birači imali dovoljno vremena da do izbora zaborave tu sitnicu. Zaboravu je pomoglo i premijerovo marketinško titranje generalovih tankih žica podebljano velikodušnim proračunskim donacijama i odustajanjem od kaznenog progona najvećeg dijela kriminalaca koji su sudjelovali u financiranju Gotovinina bijega. I prvostupanjska bi haška presuda mogla pasti na polovici tekućeg HDZ-ova mandata, a već se sad može predvidjeti reakcija u slučaju osude: zauzet će se dvodnevni položaj kolektivne žrtve prosrpskog međunarodnog prava i politike, te će time biti stavljena točka na "Oluju". Nešto više dana ionako će odležati netko drugi.KRONOLOGIJA "SLUČAJA OLUJA" 

* 2001.: Polovicom godine obznanjena je optužnica protiv Ante Gotovine. Dotični, međutim, nije primio optužni akt iz Haaga: prije no što se tadašnja koalicijska vlast uopće i usudila pomisliti da pošalje policiju na Gotovinina vrata, penzionirani je

vojskovođa, od pojedinaca koji su sjedili u Vladi, obaviješten što mu se sprema. Nije ga bilo iduće četiri i pol godine. 

* 2002.: Nije se zbivalo ništa, jer Vlada Ivice Račana nije poduzimala ništa iole ozbiljno da otkrije tajno Gotovinino stanište. 

* 2003.: U lipnju se Gotovina oglasio intervjuom u "Nacionalu". Predat će se ako mu se status optuženika zamijeni pozicijom osumnjičenika i ako ga se sasluša u Zagrebu: fanatičnu podršku Gotovininu nerealnom nastojanju dao je predsjednik Republike Stipe Mesić sa skupinom svojih savjetnika i prijatelja. Tužiteljica Del Ponte nije se dala impresionirati.   

* 2004.: U ožujku su podignute haške optužnice protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača. Obojica su se mirno predala, te su prebačeni u scheveningenski pritvor. Pred sudom su se izjasnili da nisu krivi. Zbog Gotovinina bijega, naknadno su pušteni da početak suđenja čekaju u Zagrebu, u uvjetima ograničene slobode. U uvjetima kojih se, pokazat će se, neće držati kao pijan plota.  

* 2005.: U prosincu je na otočju Tenerife uhapšen Ante Gotovina. Locirala ga je hrvatska tajna služba, a uhapsili su ga španjolski policajci. Raspolagao je dvjema lažnim hrvatskim putovnicama. Prilikom prvog stupanja pred sudsko vijeće izjavio da se ne osjeća krivim.  

* 2006.: Spojene su optužnice protiv Gotovine, Markača i Čermaka. Spajanje procesa rasplamsalo je nasrtaj Gotovininih advokata na advokate Čermaka i Markača: Prodanović, Slokovićeva i Šeparović prijavljeni su za interesni konflikt.  

* 2007.: Kulminirao je sukob odvjetničkih ekipa. Prodanović, Slokovićeva i Šeparović prijavili su sukob interesa Grega Kehoea, Gotovinina američkog advokata i čovjeka koji je kao haški tužitelj svojedobno, između ostaloga, imao posla sa "slučajem 'Oluja'". Spomenutih troje odvjetnika dobili su zabranu zastupanja u Haagu, dok Kehoeu zasad nije konstatiran konflikt interesa.     

* 2008.: Početkom godine uslijedili su razgovori haških istražitelja sa zapovjednicima operativnih grupa, brigada, pukovnija i drugih postrojbi što su u "Oluji" bili podređeni Gotovini. Većina je odbila razgovarati, jer im je rečeno da nisu osumnjičenici, a u procesu će se dobar dio njih pojaviti u funkciji svjedoka obrane.  

ORIE GORA, ORIE BOROVINA! 

Trojici umirovljenih generala sudit će vijeće kojim predsjeda francuski sudac Orie, a članovi su Elizabeth Gwaunza iz Zimbabvea i Justice Moloto iz Južnoafričke Republike. Tužiteljstvo, osim glavnog tužioca Sergea Brammertza, zastupaju Alan Tieger i Laurie Sartorio. Gotovinu brane Luka Mišetić, Gregory Kehoe (Tiegerov prijatelj) i Payam Akhavan, Markačevi su odvjetnici Goran Mikuličić i Tomislav Kuzmanović, a Čermakovi – Steven Kay i Andrew Cayley.

OLUJNI EPILOG ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (2/16)

POŽEŠKI GRADONAČELNIK I SABORSKI ZASTUPNIK SDP-a ZDRAVKO RONKO, IAKO VEĆ GODINAMA ŽIVI OD POLITIKE, NAŠAO SE MEĐU 120 NAJUSPJEŠNIJIH HRVATSKIH PODUZETNIKA I MENADŽERA

KAKO JE RONKO UKRAO KUNU Drago HEDL5. ožujka, 2008.

Saznavši da su nominirani za Prvu hrvatsku kunu, čelni ljudi požeške gradske tvrtke "Tekija", Kolić i Višinger, premrli su od straha. Prvi je čak odbio prihvatiti kandidaturu, a drugi je Zavodu za poslovna istraživanja odmah poslao mail u kojem traži da se nominacija odmah pošalje Zdravku Ronku, gradonačelniku Požege, jer njemu, a ne vodstvu "Tekije", pripadaju sve zasluge što je tvrtka među jedan posto najuspješnijih u Hrvatskoj

Gradonačelnik Požege i donedavni župan Požeško-slavonske županije, te odskora i zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru, Zdravko Ronko, na neobičan je način dobio ovogodišnje priznanje Prva hrvatska kuna, koju najboljim poduzetnicima i menadžerima u Hrvatskoj od 2003. dodjeljuje zagrebački Zavod za poslovna istraživanja. Iako Ronko nije ni poduzetnik, ni menadžer – ili se to bar do sada nije znalo – jer je posljednjih desetak godina kruh zarađivao u politici, a prije toga bio inspektor prihoda te rukovoditelj inspekcije prihoda u Požegi, Ronko se ipak, 27. veljače našao na red carpetu hrvatske poduzetničke kreme i u Kristalnoj dvorani Hotela Westin, zajedno s još 120 osoba, primio priznanje Prva hrvatska kuna.

Koliko je njemu, Ronku, osobno ta činjenica bila važna, svjedoči i službena web stranica njegove stranke, SDP-a, gdje je ta vijest objavljena gotovo mjesec dana prije nego što će Ronko nagradu i primiti. A kad ju je primio, Županijski radio Požega, kojeg Ronko uvelike kontrolira, objavio je tu vijest kao događaj dana, te je, ne bi li priznanju dao na težini, sve malo još i podebljao, rekavši kako priznanje dodjeljuje državni Zavod za poslovna istraživanja, iako nije riječ ni o kakvoj državnoj instituciji, već društvu s ograničenom odgovornošću i temeljnim kapitalom od 40 tisuća kuna. Spomenuti zavod, naime, privatna je tvrtka osnovana 1998. godine i specijalizirana za opsluživanje hrvatskog tržišta informacijama iz javno

dostupnih izvora, a među ostalim, kako je zapisano u Sudskom registru, bavi se i iznajmljivanjem plovnih prijevoznih sredstava. 

Strah od nominacije 

No, pogledajmo kako se to Ronko uopće našao u elitnom klubu hrvatskih poduzetnika, onih čije tvrtke spadaju među prvih jedan posto najboljih, najvećih i najproduktivnijih u zemlji? Kako se našao u društvu onih kojima Zavod za poslovna istraživanja, iz godine u godinu, dodjeljuje papirnata priznanja, a žele li ga ovjekovječiti u bronci (ručno lijevanoj medalji teškoj oko dva kilograma) ili pak pozlaćenog 24-karatnim zlatom (težine oko 125 grama), to moraju, zajedno s graviranjem, prigodnom kutijom i dodatnim troškovima, i posebno platiti. 

Priča je zanimljiva i poučna i čini se, otvorila je presedan koji bi u Hrvatskoj, zemlji ljudi željnih uspjeha i priznanja - poput požeškog gradonačelnika Ronka - sve političare mogao pretvoriti u uspješne poduzetnike i vrhunske menadžere. 

Komunalna tvrtka Tekija, u vlasništvu Grada Požege, odnosno njeno vodstvo – direktor Ante Kolić i predsjednik nadzornog odbora Vladimir Višinger, temeljem kriterija na osnovu kojih Zavod za poslovna istraživanja dodjeljuje priznanja Prva hrvatska kuna, bili su sredinom siječnja ove godine nominirani za tu nagradu. No, kad su primili obavijest o tome, Kolić i Višinger našli su se u neobranom grožđu. Koliko god bi slatko bilo primiti to priznanje, toliko bi glavobolje ono moglo i izazvati. Kolić nije vratio povratnicu kojom potvrđuje prihvaćanje nominacije, a Višinger je, 22. siječnja, otišao i korak dalje, pa je Zavodu za poslovna istraživanja uputio opširnu elektronsku poruku u kojoj, doduše učtivo i pristojno, odbija nominaciju. 

U Zavodu su ostali zgranuti – nikada do tada još im se nije dogodilo da netko odbije nominaciju, koja se u Hrvatskoj smatra prestižnom, a tako dodijeljena priznanja krase, na istaknutim mjestima, radne prostore poduzetnika i menadžera. No, više od svega iznenadili su ih razlozi za tu, kako su je u čudu sami nazvali, "iznimku". U e-mailu kojeg predsjednik Nadzornog odbora Višinger iz Požege šalje u Zagreb, stoji kako on nije zaslužan za rezultate tvrtke Tekija, jer budući da je ona u vlasništvu Grada Požege, a da poslovnu politiku poduzeća vodi skupština na čijem je čelu gradonačelnik Zdravko Ronko, logično je, kaže Višinger, da to priznanje pripadne njemu. 

"Danas sam primio Vašu obavijest da sam kao Predsjednik Nadzornog odbora poduzeća Tekija d.o.o. svrstan u red dobitnika Prve hrvatske kune u kategoriji jedan posto najvećih i najboljih poduzeća u Hrvatskoj. Međutim smatram da je ovom prilikom došlo do greške jer budući da se u ovom slučaju radi o komunalnom poduzeću koje je u većinskom vlasništvu grada Požege, poslovnu politiku poduzeća vodi Skupština društva Tekija d.o.o. i naravno predsjednik skupštine koji je ujedno predstavnik većinskog vlasnika. Skupština društva donosi sve planove poduzeća te određuje poslovnu politiku poduzeća koju poslovodstvo provodi a Nadzorni odbor kontrolira njezino izvršenje. Predsjednik Skupštine društva je ZDRAVKO RONKO  koji ovu funkciju obnaša od 2002. godine i koji je kreator poslovne politike društva u dosadašnjem razdoblju", stoji u elektronskoj poruci koju je Višinger, želeći ispraviti "grešku" u nominiranju, uputio Zavodu za poslovna istraživanja. 

Ispravljanje greške 

Zatim slijedi opis poslovnih uspjeha i rezultata Tekije, a onda se, još jednom, upozorava na grešku koju valja ispraviti. Višinger, inače Ronkov podređeni stranački kolega, član SDP-a, na kraju spomenute poruke dodaje i ovo: 

"Iz gore navedenih razloga molim Vas da ispravite Vašu odluku te da u red dobitnika Prve hrvatske kune umjesto mene kao predsjednika Nadzornog Odbora uvrstite predsjednika Skupštine trgovačkog društva Tekija d.o.o., gospodina ZDRAVKA RONKA. Nadam se da ćete ove sugestije uvažiti te vas molim da materijale i Povratnicu pošaljete na ime ZDRAVKO RONKO, TEKIJA d.o.o., Vodovodna 1, 34000 Požega." 

U Zavodu za poslovna istraživanja ostali su zbunjeni pa su Višingeru odgovorili da je njegovom zahtjevu udovoljeno, odnosno da je "napravljena iznimka" te da je i Ronku, mada ga u Sudskom registru nigdje nema kao člana poduzeća Tekija, također poslano pismo o nominaciji. U Zavodu su, naime, prihvatili poslano im rješenje Gradskog vijeća Požege o imenovanju Ronka na dužnost predsjednika Skupštine Tekije. Ali dodali su, i o tome obavijestili Višingera, da nominacija Ronka ne poništava njegovu, te da i on može primiti dodijeljeno priznanje. Višinger to međutim, ipak nije učinio, a direktor Tekije Kolić, kao što smo vidjeli, nominaciju uopće nije prihvatio. Iako su sva trojica mogla dobiti Prvu hrvatsku kunu, ona je pripala samo Ronku. Jer, da su u Požegu stigle tri Prve hrvatske kune, Ronko tada ne bi bilo velik kao sada kad ju je primio sam.

A koliko je ta nagrada važna Tekiji, tvrtki koja je postigla rezultate što je svrstavaju u jedan posto najvećih, najboljih i najproduktivnijih u Hrvatskoj, svjedoči činjenica da uopće nije zabilježena na njihovoj službenoj internetskoj stranici. Jer, kako objaviti da im je to priznanje pripalo, a da ga je zapravo primio Ronko osobno, mada njegovog imena nema na popisu u Sudskom registru, što je do sada bio kriterij Zavoda za poslovna istraživanja prilikom dodjele Prve hrvatske kune poduzetnicima i

menadžerima. Ipak, o čvrstim vezama Ronka i Tekije ne svjedoči samo njegov položaj na čelu Skupštine te tvrtke, već i 2500 kuna naknade predviđene za tu funkciju. 

Ante Kolić, kome se smiješila smjena sa čela te gradske tvrtke, nije se odazivao na višekratne pozive Ferala, niti na ostavljene poruke, kako bi objasnio zašto je odbio nominaciju za Prvu hrvatsku kunu i svu slavu prepustio svom stvarnom šefu, Zdravku Ronku. Kolić je član HDZ-a, no zbog linka prema Hrvatskim vodama, SDP-ovac Ronko ga ipak nije dirao, ali je Kolić, očito sam shvatio da vraga ipak ne treba izazivati i da je bolje sačuvati direktorsko mjesto nego se kititi priznanjem koje ionako ništa ne donosi. 

Imitiranje idola 

Višinger je u kratkom razgovoru za Feral tek kazao da cijeloj toj priči nema ništa dodati, a onda ipak rekao da je odbijanje nominacije i prepuštanje Prve hrvatske kune Ronku učinio samostalno, te da je sada svjestan kako je Ronku time možda i naštetio, pa je čak mislio da mu zbog toga ponudi i ostavku. 

No, zato je Ronko bio rječit. "Rezultat do kojeg smo došli plod je dugogodišnjeg rada i dugogodišnje procjene samog puta i pravca kretanja tvrtke. Na njenom čelu, kao predsjednik skupštine, nalazim se od 2002. godine i od tada dobit se ne dijeli osnivačima nego se svaki put usmjerava u daljnji razvoj. Grad Požega ima udio od 74  posto i dakako da diktira tempo i pravce daljnjeg rada i razvoja same tvrtke. Mi smo, dakle, svaku dobit koja je negdje do 1,5 milijuna kuna godišnje, svake godine usmjeravali u razvoj tvrtke, s posebnom pozornošću na djelatnosti koje donose profit", pohvalio se Ronko na valovima Županijskog radija Požege i skromno dodao:  

"Od 2002. godine  do danas ukupan prihod Tekije povećan je oko 80 posto, a kada je riječ o investicijama, one su više nego udvostručene, s 10 milijuna 2002. godine na više od 25 milijuna ove godine." 

Ronko, kojemu je veliki uzor zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i koji, prema mišljenju nekih Požežana, ponašanjem, načinom vladanja i manirama imitira svog daleko poznatijeg idola, kao poduzetnik i menadžer, predstavio se i na web stranicama SDP-a. Iskoristivši priznanje do kojeg je došao na krajnje neobičan način, Ronko se tako, čak predstavio i boljim gradonačelnikom od samog Bandića. 

"U Požegi ove godine komunalije neće poskupjeti, iako bi prema novim izračunima voda kućanstvima trebala poskupjeti 32, a gospodarskim subjektima 35 posto, komunalno poduzeće Tekija u vlasništvu grada, ipak neće dizati cijene", hvali se Ronko na SDP-ovim web stranicama i dodaje kako se pametnim gospodarenjem može i zaraditi, a ne samo trošiti. "Dobit Tekije ostvarenu 2002. godine, nekih osam milijuna kuna, usmjerili smo na razvoj te tvrtke", objašnjava Ronko i kao predsjednik Skupštine Tekija poručuje da će ta komunalna tvrtka "dogodine dobiti još poslova koji će stvarati dodatne prihode". 

Politika i biznis 

Zanimljivo je da se Ronko kraće vrijeme, nakon što je prestao raditi kao porezni inspektor, doista okušao u privatnom poduzetništvu – imao je vlastitu tvrtku Primo Ronchi, za poslovne usluge i porezno-financijsko savjetovanje, a u sklopu nje djelovao je i poduzetnički centar sa četvero zaposlenika. S mjesta poreznog inspektora morao je, međutim, otići jer po novom zakonu ta se djelatnost nije mogla obavljati bez posjedovanja visoke stručne spreme koju Ronko nije imao. 

Istodobno s privatnim poduzetništvom Ronko je vodio i požeški SDP, a njegovi nekadašnji suradnici kažu kako je upravo tada pokazao poduzetničke sposobnosti: oslobodio je svoju tvrtku, smještenu u prostorima SDP-a, plaćanja najamnine. No, posao čini se baš i nije išao: zarađivao je tada, prema vlastitom priznaju, oko 2500 kuna mjesečno i nije posjedovao ništa od nekretnina. Uz to, Ronko se, kasnijim istodobnim političkim angažmanom i privatnim biznisom, našao u sukobu interesa, što je utvrdilo i saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Firmu je zatim prepisao na sina, a kako je sukob interesa i dalje postojao, tvrtka je prepisana na jednu požešku odvjetnicu, a potom, prije nego što je posve ugasla i prestala djelovati, na zaposlenicu tvrtke Primo Ronchi. 

Ronko se nakon kraće poduzetničke avanture posve upustio u političke vode u kojima i danas pliva. No poslovni duh i menadžerska strast u njemu su ostali, što dokazuje i priznanje koje je, doduše kao političar, primio u obliku Prve hrvatske kune.

KAKO JE RONKO UKRAO KUNU ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (3/16)

FERAL ISTRAŽUJE: POLJSKI ZLOMREX, KOJEMU JE VLADA PRODALA SPLITSKU ŽELJEZARU, NASTAVLJA ZADUŽIVATI TU TVRTKU I POVLAČITI NELOGIČNE POSLOVNE POTEZ

KAKVA WAJDA OD POLJAKA?Vladimir MATIJANIĆ5. ožujka, 2008.

Nedavno objavljena informacija da su policija i Državni inspektorat utvrdili da članovi Uprave splitske Željezare pristigli iz Poljske rade "na crno", tek je fragment priče o Zlomrexu, priče koja daje dovoljno razloga za zabrinutost radnicima Željezare. Novac koji unosi u Željezaru, Zlomrex prikazuje kao svoje potraživanje, pa se radnici plaše da će Poljaci nastaviti zaduživati Željezaru i onda, kada procijene da ona neće moći vraćati dug, gurnuti je u stečaj. Uz to, početkom godine objavljeno je da je agencija za procjenu kreditnog rejtinga S&P snizila Zlomrexov korporativni rejting

Morali su se zaista bizarno osjećati ovih dana zaposlenici splitske Željezare, a trenutačno ih ima 455, kada su saznali da je državni inspektorat pokucao na vrata njihove tvrtke, te utvrdio da su njihovi spasitelji, članovi Uprave poljskog Zlomrexa, koji je kupio Željezaru, radili na crno. Točnije, Državni inspektorat iz Splita i službenici kaštelanske Policijske postaje – splitska je Željezara, naime, locirana u Kaštelima - zatekli su u Željezari pet poljskih državljana bez radne dozvole. Prema napisima u medijima, radi se o Ryszardu Glemzi, predsjedniku Uprave Željezare, Karolu Jelenu, članu Uprave, Karolini Barbari Majerszyk, te još dvije osobe – informatičaru i "jednom koji se bavi starim željezom". Priča ne mora biti osobito dramatična ni znakovita, može se protumačiti tek kao birokratska nepromišljenost poljskoga investitora koji je u želji da usreći svoju novu tvrtku zaboravio riješiti formalnosti, da se uz nju nije naslonio i na niz drugih događaja i informacija koje Zlomrex prikazuju u ne baš osobito lijepom svjetlu. Točnije, rad "na crno" skupine Poljaka, čak i neovisno o činjenici da su među njima prvi ljudi Uprave, tek je komadić mozaika sumnje o Zlomrexovim stvarnim namjerama i mogućnostima. 

Tragično poslovanje 

U travnju prošle godine, Hina je objavila da je Vlada na zatvorenoj sjednici odlučila splitsku Željezaru prodati Zlomrexu "nakon što je prošli tjedan takvu odluku donio Upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju". Usput, nešto manje od dva mjeseca nakon toga, uslijedila je akcija Maestro i hapšenje nekih od čelnih ljudi Fonda pod sumnjom za kriminalne i koruptivne radnje. Željezara je dotad bila u državnom vlasništvu i zahvaljujući tragičnim poslovnim potezima sve je dublje tonula u gubitke. 

Vlada je toga prošlogodišnjeg travnja objavila i da će Zlomrex postati vlasnikom 89,34 posto Željezare jer je "ponudio najveću cijenu za dionice (10,11 milijuna kuna), kao i najveća ukupna ulaganja (200 milijuna kuna), i to uglavnom iz vlastitih sredstava, te je prihvatio i podmiriti sve obveze Željezare prema komercijalnim bankama koje su pokrivene državnim jamstvima, u iznosu od oko 165 milijuna kuna". Ugovor o prodaji Željezare potpisan je 3. kolovoza, a poljski su se investitori pojavili 17 dana nakon toga – dakle, 20. kolovoza; preuzete obveze počeli su ispunjavati 3. listopada. Način na koji to rade, međutim, zaposlene u Željezari ne čini osobito spokojnima. 

"Zlomrexovi potezi su zapravo novo zaduživanje Željezare, samo što vjerovnici više nisu dobavljači ili država, nego upravo Zlomrex. Novac koji plasiraju u našu tvrtku predstavljaju kao zajam, pa smo danas, zapravo, skoro jednako zaduženi kao što smo bili i dok oni nisu došli", veli Feralov izvor iz Željezare. 

Dvostruka namjena 

Da nešto ne štima u poslovnim nakanama Poljaka bilo je jasno, tvrdi naš izvor, kada je poljska tvrtka, praktički s istim novcem, dokapitalizirala Željezaru i ispunila obveze prema dobavljačima. 

"Jedna od ugovornih obaveza bilo je plaćanje zaostataka dobavljačima do 31. listopada. Poljaci su to uradili, platili su nešto više od 86 milijuna kuna u pomalo čudnoj formi: taj je iznos Zlomrex Željezari dao u zajam, pa se smatra da su Poljaci s tih 86 milijuna kuna dokapitalizirali Željezaru", naglašava naš izvor. 

To nije sve: prema preuzetim obavezama, Zlomrex je do 3. prosinca morao rasteretiti i državu, odnosno dati zamjenska jamstva ili ispuniti obaveze prema bankama u potraživanjima gdje je država bila jamac. Kako to nisu ispunili u zadanom roku, država im je dala novi rok do 15. veljače. Tada su ispunili navedenu obavezu, ali je i ovo izvedeno sličnom tehnikom, Zlomrex je pozajmio Željezari 18 milijuna kuna koje je ona uplatila vjerovnicima. 

"Postavlja se pitanje tko je to trebao učiniti, Poljaci ili Željezara? Nije li logičnije da su to uradili sami, jer su i u natječaju obećali da će svojim novcem podmirivati obveze", pita se Feralov sugovornik, te nastavlja: 

"Novac za plaćanje dobavljačima, koji se prikazuje kao dokapitalizacija stigao je u Željezaru u tri Zlomrexove pozajmice, a njihove kamate, koje iznose nešto manje od devet posto, opterećuju Željezaru. Uz to, na teret Željezare je i onih 18 milijuna kuna za zamjenska jamstva. Stvorene su, dakle, nove obveze Željezare, premda po svim važećim ugovorima i propisima to nije bilo moguće bez suglasnosti bivšega vlasnika, a to je država. Zaduživanje Željezare nije prošlo čak ni Nadzorni odbor". 

Prema riječima našega izvora, strategija poljskih investitora mogla bi biti na tragu onoga što su probrani tajkuni činili po hrvatskom gospodarstvu u devedesetim godinama: prekomjerno bi zadužili tvrtku koja im je udijeljena političkom milošću, potom bi je gurnuli u stečaj, te rasprodali vrijedno zemljište, a ponegdje i opremu.Dvojbeni natječaj 

Na mogućnost ovakvog scenarija u slučaju Željezare ukazuje nekoliko okolnosti. Odluka Vlade i HFP-a da Željezaru prepuste Poljacima uslijedila je nakon dvojbene natječajne procedure, koja je okončana prilično nervoznim pismom ruskog Mečelja. Rusi su također pokušali postati vlasnicima Željezare i kada je objavljeno da je Vladi milija poljska ponuda, objavili su pismo u kojemu su tvrdili da je njihova ponuda bila znatno povoljnija. Tvrdili su i da su bili spremni isplatiti 55 posto dugova prema kompanijama u vlasništvu države u odnosu na 0,1 posto koje predlaže poljska kompanija. "To znači da je Mečelj spreman Hrvatskoj isplatiti preko 22 milijuna dolara više od poljske strane", isticali su u svojemu pismu, te naglasili da bi s njima proračun dobio 125 milijuna kuna na ime vraćenih dugova državi. 

Unatoč ruskom protivljenju, ali i negodovanjima drugih zainteresiranih ponuđača u natječajnom postupku, Vlada i HFP ostali su nepokolebljivi. Takav stav dodatno čudi kada se zna da Zlomrex nije ispunio jedan natječajni uvjet, da pribavi valjana bankarska jamstva. Umjesto njih, Poljaci su dali ona korporativna, no to, u očima nadležnih koji su u Hrvatskoj odlučivali o prodaji Željezare, nije poljuljalo njihov kredibilitet. 

Nakon sumnjivog natječaja sada, eto, slijede ne baš poslovni postupci novih vlasnika. Poljaci bi mogli nastaviti zaduživati Željezaru i onda, kada ona ne bude mogla vraćati dug, proglasiti stečaj, a nastavak priče mogao bi se odvijati po već opisanom privatizacijskom scenariju. 

"Mi sada radimo 24 sata, ali to još uvijek nije dovoljno. Ranije, prije njihova dolaska, koristili smo 35 posto kapaciteta za proizvodnju, a sada se to čak smanjilo. Istina, to može biti uobičajena reakcija tržišta nakon promjene vlasnika, ali radi se o lošem pokazatelju", saznajemo od našeg sugovornika. 

Prirodni odljev 

Inače, Zlomrex je u Željezari zatekao 468 zaposlenih, a sada je njihov broj "prirodnim odljevom" pao na 455. Prema riječima našega izvora, novi vlasnici dosad nisu dijelili otkaze, spomenuti "prirodni odljev" zapravo je eufemizam za odlaske u mirovinu, plaće su redovite, ali od početka godine nisu uplaćivani doprinosi.  

"Poljaci se sada samo bave zaštitom. Postavljaju kamere po tvornici i ponašaju se kao da ih je jako uvrijedila akcija policije i inspektorata, među radnicima pokušavaju stvoriti klimu straha zbog toga što ih je netko prijavio. S druge strane, čini se da su zaposleni prepušteni sami sebi: država je namirena, a Fond u kojemu je stanje takvo kakvo jest trebao bi nadgledati provođenje ugovora, premda je upitno koliko on to zaista radi", ističe Feralov izvor. 

Dodatni razlog za strepnju kod radnika Željezare izazvala je još jedna vijest objavljena početkom godine. U njoj se navodi da je agencija za procjenu kreditnoga rejtinga Standard&Poor's Zlomrexu snizila dugoročni korporativni rejting s ocjene B na B-, "te da su moguća i daljnja snižavanja rejtinga. Uz to, S&P je snizio rejting i 170 milijuna eura vrijednim obveznicama koje je izdao Zlomrex International Finance s ocjene B- na ocjenu CCC+", pisala su tada specijalizirana glasila. 

Mimo priče o ocjenama, o kojima ništa ne treba znati da bi se shvatilo kako u Zlomrexovu slučaju neumoljivo padaju i kako to nije dobro, navedeno je i da je "snižavanje rejtinga posljedica kombinacije nekoliko viših rizika zbog konstantne slabe likvidnosti Zlomrexa, te vrlo visokog kratkoročnog duga, u kombinaciji sa slabim rezultatima u trećem kvartalu, te poteškoćama u restrukturiranju nedavno preuzetih gubitaških kompanija", ističe se u priopćenju spomenute agencije. U njemu se, nadalje, navodi i podatak da je dodatni porast rizika posljedica nedavne Zlomrexove objave da je revolving kredit u visini od 76,6 milijuna zlota, što je oko 150 milijuna kuna, a koji je na naplatu dospijevao početkom siječnja produljen samo do 11. veljače ove godine. Analitičar S&P agencije kazao je da ta kreditna linija nije pretjerano značajna u odnosu na 463 milijuna zlota kratkoročnih obaveza koje je Zlomrex imao krajem studenoga prošle godine, ali i da nedostatak volje banaka da značajnije produlje rok jasno ukazuje na rast rizika. 

Nesigurna likvidnost 

"Čak i da banke odluče obnoviti spomenuti kredit, Zlomrex još uvijek ima nesigurnu likvidnost s vrlo malo manevarskog prostora ako se pojave neočekivane potrebe za gotovinom", utvrdila je početkom ove godine agencija S&P, te najavila da će u naredna tri mjeseca ponovno procjenjivati rejting poljske kompanije, posebice u svjetlu njihovih napora za poboljšanje poslovanja splitske Željezare, ali i za povećanje kvalitete poslovanja u matičnoj državi. S&P najavila je i mogućnost daljnjeg smanjenja rejtinga ne uspije li Zlomrex poboljšati likvidnost. 

Poljska je tvrtka, dakle, sasvim neovisno o problemima splitske Željezare, u prilično nezahvalnoj situaciji "na širem planu", te je ozbiljno pitanje hoće li uspjeti poboljšati svoju likvidnost u relativno kratkom vremenu do razine koja je neophodna da bi im porastao kreditni rejting. S&P je najavio novu procjenu u roku od tri mjeseca, što znači da bi se već idućega mjeseca moglo znati

je li oporavljena uzdrmana financijska potentnost ulagača koji su imali biti spasitelji splitske Željezare. Pokaže li se da i dalje pada, bit će to još jedan argument u prilog onima koji već sada navode da bi još jednom trebalo temeljito pročešljati čitav natječajni postupak i utvrditi zašto je izbor pao baš na Zlomrex. Teško bi bilo reći da Hrvatska nema iskustva u privatizaciji, jer ih ne manjka, posebice ne onih loših. A iz pobrojanoga je jasno da su HFP i Vlada odabrali ponuđača koji na svjetskom tržištu trenutačno ne spada među najuspješnije kompanije. 

"Zasad nema naznaka da se kreće u ozbiljnije podizanje tehnološke razine, no istina je da prema ugovoru u narednih pet godina moraju uložiti oko 200 milijuna kuna. Inače, dio našega pogona već je osuvremenjen, modernizacija je započela još prije pet godina, ali nije do kraja provedena", informira nas osoba dobro upućena u stanje u Željezari. 

Uvoznički lobi 

Za kraj, podsjetit ćemo da je na ovim stranicama u rujnu prošle godine objavljen intervju s Vinkom Grgurevićem, bivšim članom Uprave Željezare. Pod naslovom Zlomrex i naopako, on je ukazivao na niz drugih negativnih aspekata prodaje Željezare Poljacima, a ponajprije na činjenicu da se jedina domaća željezara koja proizvodi građevinski čelik prodaje strancima "za desetak milijuna kuna", nakon što je u njezinu obnovu prije nekoliko godina uloženo između 22 i 25 milijuna proračunskih eura. Grgurević je tada jasno rekao kako je uvjeren da Željezaru nema smisla prodavati, jer njezina proizvodnja u najboljim okolnostima ne može zadovoljiti potrebe hrvatskoga tržišta, nego da jednostavno postoji dovoljno prostora za njezino oživljavanje, čak i za otvaranje nove željezare. No, rekao je i da je uvjeren kako iza prodaje Željezare stoji snažni lobi uvoznika građevinskog čelika. Nitko ga tada nije poslušao, baš kao što smo uvjereni i da će upozorenja dobro upućenih o zbivanjima u splitskoj Željezari, objavljena u ovome tekstu, naići na posvemašnje ignoriranje.  

Usput, ako vam se čini da u tekstu nedostaje druga strana, informacija za kraj: tajnica Uprave nam je na solidnom hrvatskom poručila da čelnici Željezare do daljnjega ne daju izjave za medije, jer se protiv njih vodi postupak.

KAKVA WAJDA OD POLJAKA? ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (4/16)

FERAL ISTRAŽUJE: KAKO SU OPERATERI MOBILNE TELEFONIJE SVOJE PROBLEME U IZGRADNJI STANICA ZA PRIJENOS SIGNALA I INVESTICIJAMA ŠTO SE MJERE MILIJARDAMA KUNA PREBACILI NA DRŽAVU

ANATEMSKI SUSTAV Vedran MARJANOVIĆ5. ožujka, 2008.

Javna je tajna da je jedan dio od četiri tisuće baznih stanica "VIPneta", "T-Mobilea" i "TELE 2" izgrađen nelegalno. Operateri, prema riječima Mislava Šutala koji je za potrebe HT-a vodio izgradnju oko tisuću baznih stanica, svjesno riskiraju nezakonitu gradnju, jer dok država odreagira, operater ostvari ekstra profit. Kad dođe stani-pani, operater bira hoće li platiti fer cijenu ili naći drugu lokaciju, odnosno započeti postupak tlačenja vlasnika nekog drugog zemljišta ili pak države koja sve to (ne) dopušta

Izvršni direktor "Telekom Austrije" Boris Nemšić ukazao se početkom veljače ove godine u Zagrebu kako bi ovdašnje državne institucije optužio za probleme koje "VIPnet", u sastavu "Telekom Austrije", ali i drugi mobilni operateri na hrvatskom tržištu, imaju u svom poslovnom razvoju. Nemšić se tom prilikom obrušio na otežanu proceduru ishođenja građevinskih dozvola za gradnju stanica za primanje i prijenos signala mobilne telefonije, prisnaživši kako se time zaustavljaju razvoj tržišta i ogromne investicije. U iste "diple" s ovim predstavnikom krupnog austrijskog kapitala zatim su zapuhali i predsjednik Vijeća Hrvatske agencije za telekomunikacije Gašper Gaćina i dio hrvatskih medija. Dok su ciljevi "Telekom Austrije" u kampanji uklanjanja suvišnih hrvatskih propisa što se tiču tzv. baznih stanica posve jasni, motivi koji su Gaćinu i dio javnosti priklonili stavovima Austrijanaca teže su razvidni i tiču se afera u radu spomenute agencije i isprepletenosti konkretnih poslovnih interesa.

Zastoj u izgradnji baznih stanica pokretne telefonije, prema prevladavajućoj procjeni, prouzročen je stupanjem na snagu novog Zakona o građenju, kojim je nadležnost izdavanja građevinskih dozvola sa stanice prebačena s Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja na lokalne vlasti. 

Uobičajena ilegala 

Čini se da je gornjim rješenjima Ministarstvo kojim upravlja Marina Matulović-Dropulić na drugoga elegantno prebacilo problem koji nije od jučer. Javna je tajna da je jedan dio od četiri tisuće baznih stanica sva tri operatera mobilne telefonije, "VIPneta", "T-Mobilea" i "TELE 2", izgrađen nelegalno. 

"Osnovni problem neizdavanja građevinskih dozvola kod GSM infrastrukture je nepostojanje prava gradnje na oko deset posto

lokacija izgradnje telekomunikacijskih objekata", tumači za Feral Mislav Šutalo, negdašnji načelnik sektora za planiranje i izgradnju mreža za pokretne komunikacije u Hrvatskim telekomunikacijama. Šutalo je upravljao izgradnjom oko tisuću građevina GSM mreže u Hrvatskoj, a ima i pripadajućeg internacionalnog iskustva. Feralov sugovornik pojašnjava kako operateri na deset posto lokacija na kojima ne postoji pravo gradnje ne žele adekvatno platiti cijenu za to pravo, jer se, veli, boje da će podizanjem cijene na  tim mjestima, u kratkom vremenu isto biti prisiljeni učiniti i drugdje."Zato operateri svjesno riskiraju nezakonitu gradnju što je u pravilu poslovna politika istovrsnih kompanija u većini zemalja koje slabo štite privatno vlasništvo. Dok država odreagira, operater ostvari ekstra profit, a kad dođe stani-pani, operater bira hoće li platiti fer cijenu ili naći drugu lokaciju, odnosno započeti postupak maltretiranja vlasnika nekog drugog zemljišta", tvrdi Mislav Šutalo, za kojeg, međutim, izgradnja baznih stanica nije prepreka zaokruživanju potrebne mreže mobilne telefonije i investicijama koje spominje Boris Nemšić. Šutalo daje primjer izgradnje autocesta u Hrvatskoj s imovinskom-pravnim i arhitektonskim preduvjetima koje je, kaže,  sto puta teže zadovoljiti od odgovarajućih preduvjeta za izgradnju baznih stanica. 

Nepravične naknade 

Za pravljenje antena za prijenos signala pokretne telefonije treba priskrbiti usklađenost njezine izgradnje s prostornim planom, pravo građenja i projekt prema pravilima struke. Pritom se dobivanje prava građenja iskazuje kao jedini ozbiljan problem, za čije rješavanje "VIPnet" i njegovi konkurenti traže pomoć države. 

Dok se Boris Nemšić žali kako već pet mjeseci nije izdana nijedna građevinska dozvola za bazne stanice, građevinska je inspekcija, koja radi u okviru Ministarstva za zaštitu okoliša i prostornog uređenja, donijela sedamdeset i jedno rješenje o uklanjanju ilegalno podignutih baznih stanica. Na tome inspekcija ne bi trebala  stati, ako je procjena Mislava Šutala o deset posto nelegalnih objekata točna. Neki predstavnici lokalne samouprave poput predsjednice zagrebačke Gradske skupštine Tatjane Holjevac žale se kako spomenute promjene Zakona o gradnji nisu prenijele sve potrebne ovlasti izdavanja građevinskih dozvola za mobilne baze na nižu razinu vlasti. Istodobno, ekološke udruge upozoravaju kako "VIPnet", "T-Mobile" i "TELE 2" uopće ne koordiniraju izgradnju stanica, što ugrožava zdravlje ljudi, na što su se nadovezali i prvi veći incidenti; primjerice, sukob građana i policije oko izgradnje bazne stanice "TELE 2" u Kaštelima. 

"Mobilni operateri u pravilu nisu skloni ponuditi pravičnu naknadu vlasnicima nekretnina na kojima žele postaviti stanice", upozorava riječki gradonačelnik i predsjednik Udruge gradova Vojko Obersnel, proširujući svoju ocjenu ovako: 

"'VIPnet', 'T-Mobile' i 'TELE 2' još se i nekako dogovore s gradskim upravama koje moraju voditi računa o interesima potrošača, ali problemi nastaju kada se željena bazna stanica nalazi na privatnoj nekretnini, a njihovi vlasnici inzistiraju na obilnijoj naknadi. Prema tome, ne vidim kako bi za slabije razvijanje mobilne mreže bila kriva lokalna samouprava. Čini mi se da su problemi u samim pružateljima usluga koji bi morali više investirati u mrežu." 

Progon Gaćine 

Obersnel za Feral primjećuje kako su troškovi mobilnih operatera pri razvijanju mreže baznih stanica simbolični u odnosu na sredstva koje troše na reklame, što nas, među ostalim, vraća na početak teksta  i dvojbu zašto se u naskakivanju na državnu administraciju operaterima pridružio i dio medija. Procjenjuje se da od devet milijardi kuna godišnjih prihoda, "tri tenora" mobilne telefonije oko pola milijarde utroše na bjesomučne reklamne kampanje u medijima. 

Dojam opće zbrke oko prijenosnih stanica zaokružuje ponašanje predsjednika HAT-a Gašpera Gaćine. Iako je HAT neosporno ključna institucija u razvoju telekomunikacijskog tržišta, njegov prvi čovjek proglasio se u potpunosti nenadležnim za uklanjanje kaosa oko građevinskih dozvola. Ipak, Gaćina je, kao i Nemšić, poručio državnoj administraciji kako bi trebala ukloniti prepreke za širenje mreže baznih stanica. 

"Suglasje između čelnika HAT-a i kompanija koje pružaju mobilne usluge jasnije je ako se uzmu u obzir dvije kaznene prijave koje sam podnio USKOK-u protiv Gašpera Gaćine zbog nezakonitog pogodavanja kompaniji 'TELE 2' oko naknada za korištenje radiofrekvencijskog spektra, čime je državni proračun Gaćina oštetio za najmanje 128 milijuna kuna po jednoj, i 105 milijuna kuna po drugoj prijavi", komentira Mislav Šutalo, koji je ovih dana pozvan u USKOK radi davanja dodatnih informacija o prijavama – o kojima je Feral pisao sredinom siječnja ove godine - protiv predsjednika Vijeća HAT-a. Iako su se u početku javnih okapanja oko HAT-ove dodjele dodatnih frekvencija "TELE 2" u prosincu prošle godine "VIPnet" i "T-Mobile" svrstali na stranu kritičara te odluke, više taj slučaj ne spominju. Sada im je očito prioritet borba za nastavak divlje gradnje uređaja za prijenos signala na kojima obrću velike profite. ANATEMSKI SUSTAV ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (5/16)

FERAL ISTRAŽUJE: ZAŠTO JE NA POMOLU PRESLAGIVANJE MOĆI I INTERESA U NAJVEĆOJ HRVATSKOJ PREHRAMBENOJ KOMPANIJI, KOPRIVNIČKOJ "PODRAVCI" I KAKVU ULOGU U TOME IGRA MALO POZNATA "FIMA GRUPA"?

TKO JEDE PODRAVKU Vedran MARJANOVIĆ5. ožujka, 2008.

"Fima" je nakanila podebljati svoj vlasnički udio u "Podravci" sa sadašnjih 10,64 na 25 posto, što bi iziskivalo ulaganjevaraždinskih investitora od najmanje 300 milijuna kuna. O tome je njezin direktor Milan Horvat prošloga tjedna razgovarao sa Marincem. Izgleda da postoji tajni plan o preuzimanju "Podravke"; plan, sumnja se, podrazumijeva zakulisni sporazum Horvata i Marinca o zajedničkim akcijama kojima bi "Fima" i sadašnji menadžment "Podravke" na duže staze ovladali "Podravkom"

U nastavku zakotrljale lavine o dalekosežnim vlasničkim promjenama u najvećoj hrvatskoj prehrambenoj tvornici, koprivničkoj "Podravci", sprema se sjednica njezina Nadzornog odbora na čijem je čelu Mladen Vedriš. Kako je u srijedu 5. ožujka objelodanio Feralovu novinaru, Vedriš će sjednicu sazvati najkasnije krajem ovog mjeseca i na njoj od Uprave zatražiti informaciju što je "Podravkin" menadžment 27. veljače ove godine dogovarao s najvećim dioničarom tvrtke, varaždinskom investicijskom kućom "Fima grupa". 

Iako će i Vedriš sastančenje Uprave i predstavnika dioničara nazvati uobičajenom slikom u dobro uređenim trgovačkim društvima, hitnja oko sazivanja nadzornika "Podravke" ide u prilog općoj procjeni kako je, na inicijativu predsjednika Uprave Darka Marinca i "Fime grupe" čije motive za to tek treba utvrditi, došlo vrijeme sabiranja rasutih – uplivom politike - vlasničkih i upravljačkih snaga u privrednom ponosu Podravine. 

Tajni deal 

"Fima" je nakanila podebljati svoj vlasnički udio u "Podravci" sa sadašnjih 10,64 na 25 posto, što bi iziskivalo ulaganje varaždinskih investitora od najmanje 300 milijuna kuna. O tome je njezin direktor Milan Horvat prošloga tjedna razgovarao sa Marincem i njegovim suradnicima i sve bi po naravi stvari bila klasična vijest za poslovne rubrike medija da u dijelu njih nije plasirano postojanje tajnog plana o preuzimanju "Podravke"; plan, sumnja se, podrazumijeva zakulisni sporazum Horvata i Marinca o zajedničkim akcijama kojima bi "Fima" i sadašnji menadžment "Podravke" na duže staze ovladali "Podravkom". 

"Propozicije ponašanja Uprave i 'Fime grupe' u 'Podravci' vrlo su jasne", komentira okapanja oko "tajnog deala" u "Podravci" Mladen Vedriš, poručujući za Feral: 

"Na tržištu kapitala 'Fima' ili bilo tko drugi može bez ikakvih obaveza prema ostalim dioničarima 'Podravke' kupovati dionice do trenutka kada stekne jednu dionicu preko 25 posto udjela. Tada mora dati javnu ponudu za kupovinu ostalih dionica 'Podravke' i tada u igru ulaze Uprava i Nadzorni odbor koji moraju dati mišljenje dioničarima smatraju li javnu ponudu dobrodošlom i povoljnom. Prema tome, ne vidim o čemu bi se iznimno, izvan važećih propozicija, dogovarali Uprava i 'Fima'." 

No, neke sumnje o sadržaju razgovora timova koje su predvodili Darko Marinac i Milan Horvat podijelio je s javnošću, među ostalima, i predsjednik HSS-a i potpredsjednik Sabora Josip Friščić. Zacijelo isključen iz javnog i (ako postoji) tajnog dijela "deala" Uprave i najvećeg dioničara, Friščić, koji se u cijeloj priči pojavljuje u svojstvu donedavnog župana Koprivničko-križevačkog i pokrovitelja člana Uprave "Podravke" Miroslava Vitkovića, nadigao je dževu pod radnim nazivom kako "Podravku" obraniti od neprijateljskog preuzimanja iz inozemstva, pri čemu se redovito barata multinacionalkom "Nestle". Iskoristivši podatak da je formalni nositelj udjela "Fime" u "Podravci" tvrtka koju je "Fima" iz nepoznatih razloga registrirala na Malti, iskusni Friščić zapravo je istjerao Milana Horvata na čistinu, pa se Horvat dao u objašnjavanje kako njegova tvrtka ne poduzima nikakve radnje u Koprivnici za račun nekog iz inozemstva. 

Da Marinac i Horvat, još dok nisu činili tandem, nisu po volji u svakom pogledu ojačanom Friščiću, vidjelo se, među ostalim, početkom ove godine kada je Miroslav Vitković u tvorničkom glasilu kritizirao rad ostatka Uprave, što je zaista presedan ne samo u hrvatskim okvirima. Bez jake političke zaštite, Vitković ne bi dočekao idući dan po izlasku intervjua "Podravkinom" biltenu na svom radom mjestu. 

S Vitkovićevim napadima na rad Marinca, inače, složio bi se mnogi dioničar koprivničke kompanije, budući da je dionica koprivničke kompanije u zadnje vrijeme izgubila 30 posto na vrijednosti. Dugo smatran za jednog od najsposobnijih hrvatskih menadžera, što ga je u nekoliko navrata stavljalo u različite kombinacije oko ministarskog pa čak i premijerskog mjesta, Marinac se u poodmaklom stadiju upravljanja "Podravkom" sve više ispostavlja kao jedan od njezinih većih kadrovskih promašaja. 

Očekuje se  da Vlada, odnosno njezin potpredsjednik i bivši član Uprave "Podravke" Damir Polančec, pristane na  okrupnjavanje udjela "Fime" koje bi se zaustavilo na 25 posto, bez obaveze javne ponude o kojoj govori Mladen Vedriš, jer bi to poskupilo troškove akcije varaždinskih ulagača do nepredvidivih razmjera. Pristanak Banskih dvora na rečene operacije nije samo plod prisilnog političkog  pokroviteljstva, nego i državnog vlasništva u "Podravci" od 25 posto dioničkog kapitala. 

Da bi se ostvarila prevlast države i "Fime" u vlasničkoj strukturi nužno je da se na tržištu nađe dovoljan broj dionica za apetite "Fime", što znači da je potrebna pripomoć još nekih dioničara, među kojima mogu biti i Darko Marinac i njegovi suradnici u Upravi, ali i ne moraju. U svakom slučaju, na vidiku je preslagivanje Uprave i Nadzornog odbora "Podravke", a uoči raspleta biti će vođeno još puno razgovara nalik onima koje su predveli Marinac i Horvat 27. veljače. 

Čačićeve dioniceDok su pozicije HDZ-a i HSS-a vrlo razvidne i svode se na zadržavanje "Podravke" pod kontrolom centralne i lokalne vlasti, čemu se već godinama ustrajno prilagođava menadžment koji vodi Darko Marinac, ponašanje "Fime" predstavlja nepoznanicu – u koprivničkom slučaju ali i inače. Iako grupacija kojom upravlja Milan Horvat raspolaže s nizom tvrtki čiji se ukupni temeljni kapital penje do vrtoglavih 800 milijuna kuna, "Fima" je najpoznatija po vezivanju uz lik i djelo predsjednika Središnjeg odbora HNS-a i Varaždinskog župana Radimira Čačića. 

Iz imovinske kartice Radimira Čačića vidljiva je vlasnička povezanost s nekim tvrtkama iz orbite "Fime grupe". Čačić je dioničar Vabe banke, "Varteksa" i "Validusa", a u sve tri tvrtke Milan Horvat je ili direktor ("Validus") ili predsjednik Nadzornog odbora. Točno je da je varaždinski župan dioničar i mnogih drugih poduzeća, poput "Croatia Airlinesa" ili Podravske banke, s kojima "Fima" nema vlasničkih spona, ali je za razliku od ljudi koji upravljaju državnom aviokompanijom i Podravskom bankom, Čačić s Milanom Horvatom osnivao poduzeća, poput "Pinije", tvrtke za financijsko posredovanje. 

Značajan uzgon prema sadašnjem obimu, "Fima" je dobila nakon kuponske privatizacije u kojoj je sudjelovao i Privatizacijski investicijski fond "Pleter", kasnije pripojen grupaciji kojom upravlja Milan Horvat. Čelnik "Pletera" Dubravko Žganec, danas s Horvatom i Ljiljanom Weissbarth zatvara trio koji upravlja i nadzire veliku većinu od petnaestak tvrtki u sastavu "Fima grupe", a bave se, među ostalim, trgovinom vrijednosnim papirima, upravljanjem nekretninama i bankarstvom u Hrvatskoj, ali i u BiH i Srbiji. Preko negdašnjeg "Pletera", "Fima" je došla do vlasničkih udjela, među ostalim, i u "Sunčanom Hvaru" i još nekim jadranskim hotelskim poduzećima, ali i do dionica u Pamučnoj industriji Duga Resa i MTČ-u koji su završili u stečaju. Ipak, nema nikakve sumnje da "Fima" raspolaže s kapitalom koji je dostatan da se u "Podravci" pozicionira kao glavni dioničar. U krajnjem slučaju tu su kreditni potencijali "Vabe". 

Strpljivi Todorić 

Dugo se sumnjalo da "Fima", koja je u knjigu dioničara "Podravke" značajnije stupila kupivši udjele od zagrebačkog "Francka" i Privredne banke Zagreb za 250 milijuna kuna, kupuje dionice za račun menadžera "Podravke". Osim što je takve sumnje nemoguće pretočiti u dokaze, nema ništa normalnije za investicijsku grupu poput "Fime" da lovinu do koje je došla na tržištu dionicama potpuno osvoji, preuredi i preproda za veći iznos dalje, pri čemu je najlogičnije da kupac bude neka multinacionalna kompanija koja će platiti više od, recimo, Ivice Todorića, kojeg se upadljivo ne spominje kao mogućeg kupca "Podravke" iako Todorićev interes nikada nije bio upitan. No, "Podravka" će do daljnjega biti iznimka u poslovnoj strategiji moćne varaždinske investicijske korporacije, ali i pravilo kad je u pitanju politička kontrola nad značajnim, preostalim polugama u hrvatskoj privredi.

TKO JEDE PODRAVKU ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (6/16)

FERAL ISTRAŽUJE: UZ ŠUTNJU DRŽAVE, SKUPINA PODUZETNIKA PRIPREMA PRISVAJANJE VRIJEDNE IMOVINE KOLOČEPSKIH HOTELA

OTELI KOLOČEP Luko BRAILO5. ožujka, 2008.

Nakon razlaza osnivača neprofitne ustanove Otok znanja, kojoj je prije dvije i pol godine Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) prodao većinski paket dionica Hotela Koločep, minulog je ponedjeljka registrirana tvrtka Otok znanja – turizam, a njezin je formalni osnivač dioničko društvo Hoteli Koločep koje se već u istim objektima i na istom prostoru bavi hotelijerstvom i usluga-ma, što otvara prostor špekulacijama da je to samo manevar za pokušaj prijenosa nekretnina Hotela Koločep na novu tvrtku

Dok se u većini hotelskih poduzeća odvijaju pripreme za nastupajuću turističku sezonu koja ove godine počinje ranije radi skorih uskrsnih blagdana u Hotelima Koločep, odnosno glasovitom Otoku znanja, uglavnom su zaokupljeni unutarnjim reorganizacijama i sumnjivim transferom vrijedne imovine. Nakon razlaza Željka Markote te Siniše Grgića i Davora Lauca, osnivača neprofitne ustanove Otok znanja kojoj je prije dvije i pol godine Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) prodao većinski paket dionica Hotela Koločep i Markotina prijedloga da se ta tvrtka vrati u vlasništvo države, a o čemu je Feral pisao, sve je očitije kako se na otoku nedaleko Dubrovnika, ubrzano odvija neka vrsta akcije "znanje – imanje".

Na takav zaključak upućuju dosadašnji i najsvježiji postupci Davora Lauca i Siniše Grgića, predsjednika i člana Nadzornog odbora Hotela Koločep, ujedno i čelnika ustanove Otoka znanja koji se nikako ne slažu s mogućnošću povratka Hotela Koločep u državno vlasništvo. 

Alternativa privatizaciji 

Projekt Otoka znanja, podsjećamo, temeljio se na neprofitnom djelovanju te ustanove, njezinoj suradnji s uglednim znanstvenim i obrazovnim institucijama iz Hrvatske i inozemstva, petogodišnjem ulaganju višem od 200 milijuna kuna... Riječju, program i djelovanje Otoka znanja trebao je biti alternativa klasičnim hrvatskim privatizacijskim procesima što se, međutim, nakon dvije godine pokazalo više nego upitnim. 

Potvrđuje to, među ostalim, i superbrzo osnivanje novog poduzeća za hotelijerstvo i usluge znakovita naziva "Otok znanja – turizam" koje je u Trgovačkom sudu u Dubrovniku registrirano početkom ovog tjedna, točnije u ponedjeljak, 3. ožujka. 

U nastajanju nove tvrtke ne bi bilo ništa čudno, da njezin osnivač nije dioničko društvo Hoteli Koločep koje se već u istim objektima i na istom prostoru bavi hotelijerstvom i uslugama. Djelatnosti kojima je novo poduzeće krenulo u osvajanje turističkog tržišta gotovo na vlas odgovaraju onome čime se bavi i njegov osnivač, pa je pitanje što će ubuduće raditi dvije gotovo istovrsne tvrtke na istoj adresi, odnosno Donje čelo bb – Koločep. Je li riječ o namjenski osnovanom poduzeću za prikrivanje određenih poslovnih poteza ne možemo decidirano tvrditi, ali je znakovito kako nova tvrtka "Otok znanja – turizam" ima temeljni kapital od svega 20 tisuća kuna. 

Ni to, naravno, nije ništa osobito neuobičajeno, ali u dubrovačkoj gospodarsko-ulagačkoj praksi upravo su tvrtke čiji temeljni kapital ne prelazi 2500 eura, u pravilu, povezane s raznim sumnjivim slučajevima, poput glasovite javne garaže na Ilijinoj glavici, gradnje Golf centra na Srđu, prenamjeni i proširenju građevinske zone na Nuncijati itd. Sumnju u čiste namjere s osnivanjem paralelne tvrtke za hotelijerstvo i turizam pri Hotelima Koločep izaziva i činjenica da je za direktora Otoka znanja – turizam postavljen Josip Mecner, čovjek od 66 godina, knjigovodstveno-računovodstveni stručnjak iz Zagreba koji je istodobno član Uprave i jedan od trojice direktora matičnog poduzeća Hoteli Koločep. 

Sukob u javnosti 

Uzmu li se u obzir te novonastale okolnosti postaje i jasnije zašto su, primjerice, već spomenuti Siniša Grgić i Davor Lauc nezadovoljni "što se sukob s Markotom koji traje već neko vrijeme preselio u javnost", a što "može donijeti veliku štetu ustanovi Otok znanja". No, ako će se logički i datumski pratiti nastajanje i odvijanje sukoba među osnivačima Otoka znanja lako je uočiti zašto se može govoriti o pokušaju transfera iznimno vrijednih koločepskih nekretnina. Kojih je na Kalamoti, kako Dubrovčani zovu Koločep, oko sedam tisuća metara četvornih u osam hotelsko-apartmanskih objekata i vila, te oko 31 tisuća kvadrata pripadajućeg zemljišta. 

Zašto je nemoguća daljnja provedba projekta Otoka znanja, kako to tvrdi Željko Markota, temeljeći svoje navode na rezultatima dvogodišnjeg poslovanja Hotela Koločep i "odlukama koje se u zadnje vrijeme donose u Hotelima Koločep", a s kojima "nije suglasan". Godine 2006. Hoteli Koločep su ubilježili oko 26 tisuća noćenja i ostvarili dobit od oko 250 tisuća kuna. Prošla godina s gotovo jednakim turističkim prometom u konačnici će pokazati simboličnu dobit od oko 90 tisuća kuna. No, pritom valja imati na umu da Hoteli već godinama vuku tzv. preneseni gubitak od oko 30 milijuna kuna koji je dvostruko veći od temeljnog kapitala Hotela Koločep.  

Drugim riječima, tvrtka je ionako u gabuli, pa su Grgiću i Laucu neophodni značajni novci da bi Hoteli Koločep, kao temelj na kojemu počiva projekt Otoka znanja poslovali pozitivno. Budući da je projekt Otok znanja prigodom kupoprodaje od Hrvatskog fonda za privatizaciju podržala i Privredna banka Zagreb s garancijom za najavljena petogodišnja ulaganja od 201,68 milijuna treba servisirati i te obveze, što je dodatno financijsko opterećenje za Hotele Koločep. 

U takvoj situaciji Grgiću i Laucu jedino preostaje, tvrde dobro upućeni u priču "znanje – imanje", transfer vrijedne koločepske imovine. Oni to, naravno, uredno demantiraju kroz niz medija (potpisanom Feralovu novinaru se ne javljaju), ali njihovi poslovni potezi od razlaza s Markotom, blago rečeno, izazivaju sumnju. Tako se, primjerice, upuštaju u posao s tvrtkom "Chadelus", osnovanoj lani u studenome u Splitu koja će im osigurati zajam od 1,1 milijun eura, a taj deal ne žele objasniti Markoti. Spomenutu firmu vodi stanoviti Britanac i s hrvatskim državljanstvom Arthur McQude Gughes koji "prebiva" u Tugarima, živopisnom naselju u omiškom zaleđu. 

Neuvjerljiv demanti

 

Nadalje, 8. veljače ove godine Davor Lauc, jedan od trojice osnivača "Otoka znanja" i predsjednik Nadzornog odbora Hotela Koločep u Slobodnoj Dalmaciji tvrdi kako "nema govora o prodaji nekretnina na otoku". Pritom, javnosti prešućuje da je dan ranije, 7. veljače, Zemljišnoknjižni odjel dubrovačkog Općinskog suda od Hotela Koločep zaprimio dva prijedloga za tzv. zabilježbu prvenstvenog reda za otuđenje ili osnivanje založnog prava, odnosno za fiducijarni prijenos prava vlasništva na svim nekretninama Hotela Koločep u ukupnoj vrijednosti do šest milijuna eura. Jesu li tim potezom Lauc i Grgić imali namjeru osnovati treće društvo koje će pozajmiti određena novčana sredstva, a zauzvrat će postati fiducijarni vlasnici svih nekretnina kojima sada raspolažu Hotela Koločep, tada se nije moglo tvrditi. 

No, činjenica je da su ti postupci u dubrovačkom Općinskom sudu još uvijek "u radu", ali i da je u međuvremenu ustanovljena veza čelnika Otoka znanja s fantomskim "Chadelusom" i naprasnim osnivanjem i registracijom tvrtke "Otok znanja – turizam" što je obavljeno pod kapom Hotela Koločep. Blago rečeno, toliko se toga dogodilo od kraja studenoga prošle do početka ožujka ove godine u Grgićevoj i Laucovoj režiji, a da bi takvi potezi bili slučajni. 

Zato je stvarno začuđujuće stajalište HFP-a gdje ističu kako nisu zaprimili "nikakav dopis od Otoka znanja o odustajanju od ugovora". Tim više što je Fondu za privatizaciju "ugovorna strana ustanova", a HFP pritom "ne ulazi u odnose među osnivačima Otoka znanja". To je klasično HFP-ovo pilatovsko pranje ruku od nastalog problema, iako bi bilo logično očekivati da HFP, ne samo u konkretnom nego i u drugim slučajevima, pokrene svoj nadzorni mehanizam kontrole ispunjavanja obveza kupaca preuzetih kupoprodajnim ugovorima o vrijednoj društvenoj imovini. 

No, eto, u HFP-u "ne žele ulaziti u odnose među osnivačima Otoka znanja", što ujedno predstavlja i izbjegavanje obavještavanja javnosti o stvarnim problemima s projektom Otoka znanja i daljnjom sudbinom Hotela Koločep. Jer, kako pouzdano doznajemo, i hrvatska Vlada i HFP su 6. i 18. veljače ove godine temeljito i dokumentirano upoznati sa zbivanjima i poslovnim potezima koji bi, ne promijeni li se što, mogli dovesti i do toga da se najvrijedniji dio otoka Koločepa pretvori u posjed stranih osoba koje s preuzetim obvezama Otoka znanja nemaju ništa. Očito je, naime, kako je javni interes o alternativnom modelu hrvatskog privatizacijskog procesa kojim su se, kako je naglašavano krajem 2005. godine, Vlada i HFP rukovodili pri donošenju odluke o prodaji dionica Hotela Koločep neprofitnoj ustanovi Otok znanja, sada žestoko ugrožen. 

Pitanje je, naravno, hoće li hrvatska država dopustiti moguće nestajanje koločepske imovine i povlačenje za nos cjelokupne javnosti. Među ostalim, i zato što su, kako se priča po Dubrovniku i Zagrebu, Davor Lauc a osobito Siniša Grgić dobro "ušemljeni" sa Sanaderom i ostalim čelnicima pokretača Hrvatske koji često vole govoriti o zemlji znanja. I olakog stjecanja imanja, ali za odabrane? OTELI KOLOČEP ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (7/16)

DRUŠTVO SPEKTAKLA: MEDIJSKA MANIPULACIJA MALOLJETNIČKIM SAMOUBOJSTVIMA

MLADI, MRTVI I TIRAŽNI Igor LASIĆ5. ožujka, 2008.

Službena statistika odaje kako je prošle godine bilo 20 posto manje pokušaja maloljetničkih samoubojstava nego pretprošle, a prva dva mjeseca 2008. bilježe još niži prosjek. Daleko od toga da je oko 20 samoubojstava godišnje u ikojem smislu malena cifra, no činjenica je da posljednjih godina ne raste. S druge strane, svako toliko, prosvjetno ministarstvo odobri novi udžbenik povijesti koji u najmanju ruku pristaje na šutnju o najzvučnijim momentima nedavne i malo starije prošlosti, iz razloga selektivnoga nacionalističkog morala. Ponuđeni obrasci izvan toga, od obitelji do estrade, i na razne teme, u prosjeku su sve gori

Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća nadigla se u SR Hrvatskoj, a i šire po zajedničkoj federa-ciji, opća histerija oko tzv. darkera i navodnog pokreta "Crna ruža" u Zagrebu. Omladina sklonija crnim odjevnim predmetima samo što nije po ulici farbana u vedro i šareno, jer je njezin muzički ukus i "gothic" pop-žanrovski interes prokazan kao svojevrsni kult suicida te ideologija - kontra živo-

ta kao takvog. Socijalizam ipak nije mogao neokrznut otrpjeti realnu društvenu opasnost tih dosega, pa je uskoro sam propao. Nekim novim darkerima su, u međuvremenu, postali oni što crnoj boji dodaju slovo U, dok im pojam "Bauhaus", primjerice, znači tek robnu kuću. Ali, niti su darkeri bili prvi maloljetnici suspektni po svom stilu, niti je njima draga muzika posljednja na koju će pasti anatema namijenjena samom Zlu.

Eno, na tapeti je odnedavno i "emo". Posrijedi je ekspanzivni "pokret učenica koje veličaju samoubojstvo", to doznajemo iz dnevne štampe, proteklog tjedna usrdno angažirane oko raskrinkavanja "emomanije"... "Emosice" također vole crno, slušaju i Avril Lavigne i "Mozart Season" – opet je sve krenulo od izbora muzike - a baš rado same sebe sijeku žiletima. Čak nekoliko "emogrupa" djeluje u zadarskim školama! "Emo", inače, dolazi od engleske riječi "emotional", što će reći da je naglasak na osjećajnosti, očito pretjeranoj. 

Nešto podrobnije razglabanje "emomanije" možete pročitati u izjavi Saše Antića iz splitske hip-hop grupe "The Beat Fleet", objavljenoj uz ovaj tekst. Ali, moramo se odmaknuti od pitanja muzike da bismo sagledali kontekst u kojem se autodestrukciji maloljetnika, i suicidu kao krajnjem njenom obliku, pretpostavljaju zavjerenički organizirani uzroci. "Emo" je ustvari tek završna forma pripisana toj pojavi, no hrvatski mediji uključeni u kampanju intenzivno se bave tinejdžerskim samoubojstvima još otprije, već par godina dižući tenziju na zadanu temu. 

Medijski bombardman 

Dobro, zacijelo nije riječ o planiranom pothvatu, no bit će da se medijima dopalo – ipak je publiku lako navući na izvještaj o curici koja se ubila (nitko ne zna zašto), a dotad je po iskazu prijatelja i susjeda bila najveselija u razredu i ulici... Službena, pak, statistika odaje kako je prošle godine bilo 20 posto manje pokušaja maloljetničkih samoubojstava nego pretprošle, a prva dva mjeseca 2008. bilježe još niži prosjek. Daleko od toga da je oko 20 samoubojstava godišnje u ikojem smislu malena cifra, no činjenica je da posljednjih godina ne raste. 

Prošle godine tako smo svjedočili slučajevima poput onog na Rabu, kad se medijska nacija združila u višednevnom čuđenju nad dvjema osmoškolkama koje su zajedno skočile s crkvenog tornja. Prije toga javno se analiziralo ljubavno razočarenje maturantice što se bacila u Pazinsku jamu. Objesili su se dječaci iz Paga, Varaždina, Čačinaca itd. Najnovije vijesti tiču se četrnaestogodi-šnjaka iz Varaždina, koji se polio razređivačem i zapalio, te ga liječnici još nastoje spasiti. Zapravo, ima i novije: u Našicama se objesila djevojčica iste dobi, dan prije tiskanja ovog broja Ferala. Po novinama se nagađa kako je na samoubojstvo potaknuta (i) aktualnim samospaljivanjem vršnjaka, ali nitko ne primjećuje da je upravo medijski bombardman slikama i notama, ta opereta kroz kakvu društvo spektakla prelama jednu neizrecivu tragediju, ujedno isključivi izvor dojmova za moguću korelaciju. 

Mediji brižno tretiraju malodobnike kao jednu od najznačajnijih potrošačkih grupa, pri čemu su razni talent-natječaji tek posrednik za oblikovanje uzornog omladinca s početka ovog milenija. Što se tiče kontrapunktiranja tamnom stranom populacije, u novinskim kuloarima poznat je lanjski primjer licitiranja mobitelskom video-snimkom tučnjave u izvjesnom školskom dvorištu, dakle, nadmetanja između redakcija komercijalno zainteresiranih oko "ekskluzive". Krug je time zatvoren, a mogućnosti što ih nudi poticanje na inn-destrukciju i autodestrukciju, više su nego široke i kreativno podatne, sve do dizanja sebe i razreda u zrak. Kad se nešto slično i dogodi, i ako jednom doista poskoči broj maloljetničkih (samo)ubojstava, opet će mediji za krivce proglašavati pop-muzičare, kao što su američki razapinjali Marylin Mansona nakon pokolja u srednjoj školi "Columbine"... 

Podmetanje uvjerenja 

Bila na stvari depresija ili bijes, samoubojstvo ili premlaćivanje, ne može se izbjeći svekoliki negativni utjecaj narasle medijske tehnologije na sve društvene skupine - uputno je očekivati još gore sutra. Mišljenje je to prof. dr. Lidije Arambašić, psihologinje s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja drži kako se odrasli jednom moraju suočiti s odlukom hoće li i dalje u svemu sudjelovati jedino podržavanjem tjedne senzacije do iduće takve, i omogućavanjem korištenja suvremene tehnike u te svrhe: "Kad se u to uplete kapital, izgleda kako novac postaje važniji od samog ljudskog roda. Jer, i ta djeca uskoro će biti odrasli." 

Politički impuls što progovara iz takve društvene prakse ipak se može definirati kao namjerno zadržavanje pažnje na jeftinim objašnjenjima tipa "emo", nalik uređivačkom forsiranju crne kronike radi lakšeg depolitiziranja javnog mnijenja te podvaljivanja uvjerenja o slučajnim ili neizravno izazvanim nesrećama i pojedinačnim devijacijama kao temeljnim problemima u životu civilnog društva, s terorizmom kao apokaliptičnom i globalnom nad-prijetnjom našeg vremena. Međutim, još je žešća direktna agresija političkog sustava, kojoj su maloljetnici u Hrvatskoj neprekidno izloženi. 

Klasičan set primjera u tom smislu pruža nam školski sustav. Učenici su izloženi diskriminaciji vjeronaukom, pri čemu mogu osjetiti nametanje dodatnog centra moći. Druga je njegova špica spolni odgoj, kojim se manipulira na jednako primitivnoj osnovi. Svako toliko, prosvjetno ministarstvo odobri novi udžbenik povijesti koji u najmanju ruku pristaje na šutnju o najzvučnijim momentima nedavne i malo starije prošlosti, iz razloga selektivnoga nacionalističkog morala. Ponuđeni obrasci izvan toga, od obitelji do estrade, i na razne teme, u prosjeku su sve gori. Nakon pokušaja samospaljivanja dječaka iz Varaždina, čula se i teza da se ugledao na stanovitog branitelja-samoubojicu, kao da je potonji izgorio u crtanom filmu o sve samim izvanzemaljcima, a ne u integralnoj domaćoj stvarnosti gdje bi, da svi autentični pripadnici njegove suicidalno rizične skupine istodobno počine samoubojstvo, ostalo još više lažnih s istim statusom. 

Zapuštenost maloljetnika, naspram aktivnome lošem utjecaju, najveći je problem odnosa prema djeci u Hrvatskoj – smatra Vesna Puhovski, izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja i koordinatorica Upravnog odbora Koordinacije udruga za djecu: "Stručni suradnici u školama više se bave administracijom nego djecom. Škole se nisu prilagodile ni prelasku odraslih na radno vrijeme od devet do pet popodne, nego rade u smjenama i bez adekvatnog zbrinjavanja učenika koji nisu na cjelodnevnom boravku. Parola da 'Hrvatska se voli djecom', ne realizira se u praksi, jer se njima ne bavimo dovoljno kompetentno. A mediji to samo dodatno pogoršavaju." 

Dvostruka žrtva 

"Od djece pravimo strojeve za učenje i pamćenje", zaključuje pak Lidija Arambašić, "i postaje nam puno važnije da se sat matematike ili hrvatskog odvije do kraja, nego da nastavu prekinemo istog momenta kad se dogodi neki eksces između učenika, i da se strpljivo posvetimo tome. Da s njima razgovaramo kao s ljudima koji imaju svoje želje i muke. A djeca su nam još i 'mila majka', kakvi smo mi odrasli, a isključivo su odrasli odgovorni za to što se dešava djeci. Gledajući silne ekonomske afere s korupcijom i sličnim, gledajući kako se mjesecima prije i poslije izbora vrtimo samo oko odnosa nekolicine stranaka, gledajući kako se ogromna lova izdvaja za profesionalni sport, dok u dječjim domovima curi voda za vrat, mogla bi ta djeca i sebi i nama biti puno gora." 

Na koncu ovih razgovora, a dan poslije samoubojstva učenice iz Našica – nimalo slučajno - stiglo nam je uoči dedlajna i hvalevrijedno najnovije priopćenje Hrvatskog novinarskog društva "Mediji ne smiju biti suodgovorni za tragedije djece", koje objavljujemo u cijelosti: "HND još jednom najoštrije upozorava medije da o događajima u kojima su djeca tragični akteri izvješćuju profesionalno da ne bi postali suodgovorni za moguće nove tragedije. Objavom vijesti o samoubojstvu, posebno djece, na naslovnim stranicama tiskovina i u udarnim minutama televizijskih i radijskih postaja, pridonosi se povećanju broja suicida u idućih deset dana, pokazala su istraživanja i iskustva drugih zemalja. HND ponovo poziva medije da hitno prestanu s takvom praksom, te da, bilo izravno ili neizravno, ne otkrivaju identitet djece u takvim i sličnim slučajevima, jer time od njih čine dvostruku žrtvu. To se odnosi i na zaštitu privatnosti sve ostale djece koja su se našla pogođena tragedijama, kojima svjedočimo ovih dana", potpisao je za HND predsjednik Zdenko Duka. 

SAŠA ANTIĆ, "THE BEAT FLEET" 

POTROŠAČKE LADICE 

"Emo" je skraćeno od engleske riječi "emotional" ili "emotion" i tu bi se trebalo raditi o pojednostavljenom opisu ljudi, uglavnom u pubertetu, koji su izrazito senzibilni i emocionalni, ne srame se pokazati osjećaje, misle da život u ovakvom svijetu nije vrijedan življenja, traže istinsku ljubav u svijetu konvencionalnosti i tim više su "emo", ako im je film bit u crnjaku koji graniči sa suicidalnosti (ne znam zašto mi pada na pamet Dražen Zečić). Međutim, takav opis ukazuje da se u suštini radi o natprosječno inteligentnim osobama i izrazitim individualcima i nekonformistima, pa je onda čudno da bi se oni sami svjesno etiketirali i stavljali u potrošačke ladice, koje su priređene od strane marketinških timova raznih kompanija. 

Zaključak je da "emo" kao životni stil i etiketu, najčešće prihvaćaju oni koji ustvari nisu "emo", a željeli bi se takvima prikazati, dakle dobrostojeći šminkeri, konformisti i potrošači kojima je "emo" estetski izbor ili izgovor za pubertetsko prenemaganje. Kako sam pročitao na više mjesta, izvođači glazbe koja se smatra za "emo" misle da je smiješno, banalno i besmisleno etiketirati glazbu na taj način, jer je previše glazbe koja je izrazito emocionalna. Naravno, biti "emo" je stvar izbora i slobodne volje, ali apsurd je kad slobodna volja izabere još jednu potrošačku ladicu u masovnom društvu. Ali, u isto vrijeme to je možda i najveća potvrda slobodne volje. Da ne filozofiram sad, evo još jedno objašnjenje pojma, koje sam pronašao na Netu, autor će se prepoznati: 

Što je EMO? Naziv za ovu grupaciju vuče porijeklo iz Celja, da bismo shvatili zašto, valja nam poći u 1894. godinu. Naime, upravo tada je stanoviti A. Westen začeo proizvodnju emajlirane posude u Celju pod znakom 2 lava - znakom vanredne kvalitete. Poduzeće se uspješno širilo, razvijalo nove programe i dobilo novo ime: EMO (emajlirnica, metalna industrija, oružarna). Postoje 3 vrste proizvoda: 

Lahka posoda, ki jo označujemo z blagovno skupino Merkur. Posoda je iz pločevine debeline 0,6 mm različnih oblik in izvedb. Sem spada tudi oblikovana posoda (čajniki, džezve, cedila, kavovarji, posode za mast itd). 

Poltežka posoda, ki je iz debelejše pločevine (0,8 do 1,2 mm) različnih oblik in izvedb. Sem spadajo blagovne skupine Ideal, Bled, Orion, Univerzal.

 

Težka posoda iz debele pločevine 1,5 do 2 mm. Sem spada skupina Eterne, Bioprogram, Emoton, Emolux in v letošnjem letu razvita visoko kvalitetna posoda Emomagic. MLADI, MRTVI I TIRAŽNI ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (8/16)

KAKO NOVI ZAKON O STRANCIMA POSPJEŠUJE HRVATSKO ZATVARANJE PREMA SVIJETU

VIZAMA NA VIZIJE Igor LASIĆ5. ožujka, 2008.

Prije nekoliko dana u Saboru je opet spomenuto "društvo znanja", ali ne i potreba za uvozom dvije tisuće stručnjaka te predavača kako bismo se iole snašli s Bolonjskom reformom sveučilišta. Umjesto toga spominje se neka sasvim proizvoljna godišnja kvota, tek da ne ispadnu znanost i obrazovanje, zdravstvo i kultura, sasvim zaboravljeni, kad su već gurnuti u drastičan vizni režim. I dok se državna administracija okrene oko jedne prijave za radnu vizu, 32 mlada znanstvenika napustit će zemlju jer ovdje nemaju s kim surađivati. Ono malo stranaca što bi došlo, poplašit ćemo birokratskom kontrolom radi nje same

Jedan ugledni znanstvenik i sveučilišni nastavnik požalio se ovih dana Feralovom novinaru kako mu novi Zakon o strancima ometa dosad laganu suradnju s hrvatskim sveučilištima. Naš sugovornik, naime, strani je državljanin koji je do ove godine mogao predavati u Hrvatskoj bez radne dozvole, i za rad mu je bio dovoljan obnovljeni poziv dotičnog fakulteta. Zatim je na snagu stupio novi zakon, koji umnogome drugačije tretira rad inozemnih stručnjaka kod nas, pa tako i ovaj znanstvenik već neko vrijeme čeka svoju dozvolu za rad. Nažalost, pokazat će se kako izmijenjena regulativa ne samo da razvoj znanosti ometa već u servisno-administrativnoj praksi, nego se generalno javlja kao novi moment nelagode uslijed zatvaranja države prema svijetu, ma koliko da se ona trudila predstavljati fleksibilnijom no ikada.

Zakonske izmjene o kojima je ovdje riječ niti slučajno ne pogađaju samo znanstvenike i znanost, već su pažljivo zahvatile čitav niz raznih djelatnosti, točnije – gotovo sve. Revizija radnih prava stranaca provedena je po dvije razine, uspostavom i selektivnom primjenom godišnjih kvota za uvoz radne snage i znanja, te pregrupiranjem skupina u različitim područjima rada s olakšicama pri zapošljavanju u Hrvatskoj. 

Smanjenje prava 

Prethodni je Zakon o strancima u članku 95. navodio ukupno 23 skupine prema djelatnosti, za čije obavljanje u Hrvatskoj nije bila potrebna radna dozvola, u slučajevima s odobrenim privremenim boravkom, a što se rješavalo samim dolaskom na rad... Te 23 skupine ubrajale su znanstvenike, razne umjetnike i kulturnjake, novinare, svećenike, sportaše, tehničare, privrednike itd. Do 1. siječnja ove godine, velikom broju svakojakih profila bilo je omogućeno da radi u Hrvatskoj bez radne vize, ako ovdje imaju poslodavca. 

Nova, pak, imigrantsko-radna politika za početak smanjuje prava svima, zatim izdvaja određene djelatnosti i rangira im prihvatljivost po tržišnom principu, te konačno nekolicinu skupina povlašćuje mimo sviju. Po tome nitko više ne može raditi bez dozvole, a iste će se dobivati prvenstveno slijedom godišnjih radnih kvota koje će određivati "ministarstvo nadležno za rad na temelju mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Hrvatske obrtničke komore i predstavnika socijalnih partnera" (Čl. 118.). Čudnim utoliko izgledaju povremena implicirana hvalisanja države o udvostručenom broju izdanih radnih viza; naravno da broj raste, ako sad viza treba gotovo svakome tko kani raditi duže od mjeseca. 

Ipak, radne dozvole za određenih sedam skupina neće se ubrajati u godišnju kvotu, što znači da će njihovo izdavanje biti svedeno na puku formalnost, a mogli su i toliko izbjeći. Među njima su, pored djelatnosti čije je obavljanje već uređeno kroz eurointegracijski postupak ili obveze prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), još i rukovodeći kadrovi trgovačkih društava, dnevni migranti u radnom odnosu zasnovanom pod uvjetom uzajamnosti RH i njihove države, potom nastavnici za jezike nacionalnih manjina, te profesionalni sportaši i sportski djelatnici (Čl. 119.). 

Bez dozvole 

Ispravak: stanovite kategorije stranaca po djelatnostima ipak mogu raditi bez dozvole u Hrvatskoj, ali samo "ako u RH neće boraviti duže od 30 dana godišnje" (Čl. 139.). Pobrojano je 19 takvih skupina, gdje su od ranije povlaštenih završili i npr. strani znanstvenici, novinari, umjetnici itd. Zanimljivo je da se i ovdje spominju sportaši, pa tako radna viza ne treba onima "koji u RH dolaze radi sudjelovanja na športskim priredbama i natjecanjima"... Diferencijacija je pri izradi novog zakona očito provedena veoma pažljivo, stupnjevanjem i primjenom većeg broja kriterija negoli u starom zakonu, premda je teško govoriti o nekom izvjesnijem motivu prije uvida u godišnje kvote radnih dozvola. 

Za ovu godinu propisano je ukupno 8397 radnih dozvola, od čega se 2500 odnosi na produžene dozvole iz prethodne godine. Novih 5897 radnih dozvola za strance podijelit će se u područjima graditeljstva (3630), brodogradnje (1700), turizma i ugostiteljstva (240), prometa (118), prerađivačke industrije (106), znanosti i obrazovanja (32), zdravstva (25), informatike (25) i kulture (21). Ugrubo, moglo bi se reći kako nova politika pogoduje razvoju poduzetništva, u prvom redu trgovačkog i graditeljskog, premda je teško prosuditi kako se došlo do broja 32 ili 25 u djelatnostima koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi u Hrvatskoj, i još im nedostaje kvalificiranih radnika. Ako je procjenu tekućih potreba graditeljstva i vodio tržišni princip (zanemarimo sad masu radnika "na crno"), u slučaju prosvjete ili zdravstva gotovo je nemoguće prepoznati ikakvo čvrsto načelo. 

Sportsko poduzetništvo 

Uz opće zaoštravanje radne politike prema strancima, dakle, može se ustanoviti da su djelatnosti koje ne donose izravnu zaradu ulagačima i nisu tržišno primjenjive u većoj mjeri, zapostavljene prilikom redizajniranja zakona. Uostalom, prije nekoliko dana u Saboru je opet spomenuto "društvo znanja", ali ne i potreba za uvozom dvije tisuće stručnjaka te predavača kako bismo se iole snašli s Bolonjskom reformom sveučilišta u koju smo se bezglavo zaletjeli. A ovdje, spominje se neka sasvim proizvoljna godišnja kvota, tek da ne ispadnu znanost i obrazovanje, zdravstvo i kultura, sasvim zaboravljeni, kad su već gurnuti u drastičan vizni režim. I dok se državna administracija okrene oko jedne prijave za radnu vizu, 32 mlada znanstvenika napustit će zemlju jer ovdje nemaju s kim surađivati. Ono malo stranaca što bi došlo, poplašit ćemo birokratskom kontrolom radi nje same. 

Bolonjski proces podrazumijeva veću mobilnost nastavnika i studenata u međunarodnom akademskom sustavu, dok se zakonske mjere kreću u posve suprotnom smjeru - napomenut će naš sugovornik, pitajući se što li je radio ministar znanosti i obrazovanja dok se sastavljao zakon. No, Dragan Primorac je, osim znanosti i obrazovanja, i ministar sporta, pa je očito da nije ostao sasvim inertnim. Valjda je zauzvrat pogodovao sportskom poduzetništvu, suptilno uzetom u obzir pri crtanju nove regulative. A teško je govoriti o nekim strateškim odrednicama razvoja Hrvatske, o brojnim pogodovanjima tržištu naspram socijale i sličnog, ako nam se već zakoni mogu razvrstati u opreci između, recimo, "MedILSa" i Dinama.

VIZAMA NA VIZIJE ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (9/16)

FERALOV BEOGRADSKI DOPISNIK IZVJEŠTAVA O ZAGUŠLJIVOJ POLITIČKOJ ATMOSFERI U SRBIJI

KRISTALNI DANI Petar LUKOVIĆ5. ožujka, 2008.

Već dva tjedna navodno neidentifikovana grupa građana svakog jutra stoji ispred pekara, usred Somobora, čiji su vlasnici Alban-ci i sa improvizovanog pulta prolaznicima, potencijalnim kupcima, radoznalcima i lokalnoj bagri – besplatno deli kruh. Ovakva nacističko-fašistička svetkovina kojoj fale samo baklje i kukasti krstovi u bilo kojoj polunormalnoj državi trajala bi taman onoliko koliko bi tamošnjoj policiji trebalo da pohapsi stoku, jer praktikovanje paganskih SS-obreda nigde nije zajebancija sem u Srbiji

001: SRPSKI KKK – KRV, KRUH, KOSOVO: Tko je god naivno pomislio da se prizori iz nacističke Nemačke tridesetih godina više nigde i nikad neće ponoviti – slike smeđekošuljaša koji u partijskim SA uniformama stoje ispred jevrejskih radnji, sprečavajući nemački puk da kupuje bilo šta od niže, genetski prljave rase – dočekao je da mu se u detaljima i celini čitav prizor, kao u filmu "Dan mrmota", iznova vrti punih petnaest dana, usred Sombora, usred KKK države Srbije!

Već dva tjedna, naime, navodno neidentifikovana grupa građana svakog jutra stoji ispred pekara čiji su vlasnici Albanci i sa improvizovanog pulta prolaznicima, potencijalnim kupcima, radoznalcima i lokalnoj bagri – besplatno deli kruh. Ovakva nacističko-fašistička svetkovina kojoj fale samo baklje i kukasti krstovi u bilo kojoj polunormalnoj i tek pristojnijoj državi trajala bi taman onoliko koliko bi tamošnjoj policiji trebalo da pohapsi stoku i da ove retarde preko noći osudi na godine teške robije, jer praktikovanje paganskih SS-obreda uz izazivanje rasne i verske mržnje nigde nije zajebancija... sem u Srbiji gde se ovaj art-performance odvija nesmetano, sve je u odbrani svete zemlje Kosovo dozvoljeno!  

Zastrašujuće impotentna reakcija lokalnog establishmenta usranog od straha da im se ne prilepi proalbanska ili, daleko bilo, izdajnička etiketa – u veselom je rasponu od poremećenosti somborskog gradonačelnika koji je u ekstremnoj fazi čoveka/pičke izgovorio da "treba videti o čemu se radi" do priznanja vojvođanskog Ombudsmana zaduženog za ljudska paramecijumska prava, da je "zatražio informaciju"! Ako u sebi pitate sebe: a šta radi Policija, gde je Tužilaštvo – šarmantno ih zabole kurac za albanske pekare, još time treba da se bave, naročito kad nema "informacije" i kad tek treba da se "vidi o čemu se radi". Posebno je dementna izjava neke oficijalne budale iz Sombora: tužilac li je ili već neko ovisno govno – da nema "nikakvih prijava" i da je "bez prijava" on nemoćan, dabogda mu delili hleb ispred njegove kuće!  

Kad sportski eliminišemo ove političke amebe, svejedno da li su iz Tadićeve ili Koštuničine ergele, jer između ove dve štale razlike nema: obe nepodnošljivo smrde – ostaje najodvratniji ukus srpstva pri pomisli na one somborske primerke koji pristaju da

prime hleb, lično im se poserem na koricu, sve pod obrazloženjem da ih "politika ne interesuje" i da ovako štede "kućni budžet". Kakav to proliv od čoveka moraš da budeš da uzmeš kilo kruha od nacista i da se osećaš dobro? Kakva je to moždana srpska masa koja se kupuje za 26 dinara i koja veruje da se ovako brani Kosovo? 

Kakav je to pogani um koji bi za 26 dinara prodao sva autorska prava na solidarnost, prijateljstvo ili sućut? Činjenica da postoje Srbi koji postaju fašisti za tri besplatne kune – ni albanski kruh jeli, ni albanski kruh mirisali – integralno je brašnjavi deo ovdašnje patriotske priče koja nam se nezapečena servira kao Nacionalna Instrukcija: šta da individualno a kolektivno radimo za Akcioni Plan u poništavanju lažne pekarske države Kosovo? 

Sanjam: da sam ja neki kurčevi predsednik države i da se, daleko bilo, zovem Boris Tadić, prekinuo bih sve programe državnog RTS, zatražio da se odmah i ovog časa to fašističko stado u Somboru skloni sa ulica, privede, pohapsi i osudi na najteže kazne. I izvinuo bih se svim Albancima u Srbiji, svim albanskim pekarima i albanskim pekarama; i lično, otišao u nekoliko albanskih pekara na burek, kifle, jogurt ili već; i tražio da me svuda prate tv ekipe koje će snimati kako neumereno jedem sve vrste bureka i probam svaku kiflu i jedem suvi kruh, sve mljackajući prstima. 

Ali, mnogo sanjam: Boris Tadić zvani Pizda – nema informacije o somborskim pekarima. Možda bi mu pomoglo da se uloguje na internet sajt ovdašnjeg srboidnog Obraza, nacističke pravoslavne organizacije koja povodom happeninga u Somboru ovako dojavljuje Tadiću, odbijajući da prizna palatalizaciju koja u sebi ne poseduje pridev "srbski": "Otačastveni pokret Obraz u potpunosti podržava i stoji iza akcije besplatnog deljenja hleba i peciva ispred šiptarskih pekara u Somboru. Javna je tajna da svaka šiptarska pekara, bakalnica, zlatara ili ma koja druga firma, bilo da se nalazi u Somboru, Beogradu, Beču ili Cirihu, odvaja deo svojih prihoda za finansiranje Tačija, Čekua, Harandinaja i ostalih bandita i terorista a Kosovu i Metohiji. 

Drugim rečima, svaki dinar koji Srbi ostave u šiptarskim radnjama predstavlja prilog koji mi sami dajemo za paljenje naših kuća, rušenje naših crkava i ubijanje naše dece! Međutim, dok kosovsko-metohijski Srbi na sam dan Zadušnica zatiču oskrnavljene i razrušene grobove svojih najmilijih, dotle antisrbrski mediji pokušavaju da ubede ovdašnju javnost da mi treba da čuvamo i negu-jemo upravo one izloge iza kojih se smeškaju srbski dušmani - kao da srbske majke ne umeju da prave hleb, i kao da u Srbiji ne postoje i pekare koje drže Srbi, Makedonci ili Goranci, koji su inače poznati kao vredni i čestiti ljudi koji poštuju srbsku državu!" 

Prevedeno na jezik Obraza: Zeig Heil, Srbijo! 

002: SKUPŠTINSKA REZOLUCIJA – SRBIJA ISPRED EVROPSKIH PEKARA: U času dok pišem ovaj tekst (sreda 05/03,14:00 sati) predsednik Skupštine Srbije prekinuo je sednicu na kojoj je trebalo da se raspravlja o Rezoluciji koju su zajednički pripremili radikali Vojislava Šešelja, socijalisti rahmetli Slobodana Miloševića i deesesovci Vojislava Koštunice; Rezolucija zahteva od EU da Srbiju prihvati i prizna kao državu u kojoj je Kosovo njen integralni deo – uz pretnju da pregovora sa EU neće biti ako EU ne prizna da je Kosovo večni, obrazovski, hlebni, integralni i pšenični deo Srbije u budućem državotvornom kruhu. Predsednik Skupštine, Tadićev čovek, prekinuo je sednicu vadeći se da nema mišljenje Vlade o Rezoluciji, sve se nadajući da će se preglasavanjem na Vladi (Vojislava Koštunice) zaustaviti ovo proglašenje Samoizolacije. 

Nesrećni Boris Tadić koji izgleda kao grogirani bokser kojeg u jaja šutira svaka budala iz Koštuničine stranke, ne ume da se otme polnom utisku da je potrebno da bude veći patriota od Koštunice glede Kosova: njegove budalaste izjave da on hoće i Srbiju u Kosovu i Srbiju u Evropi, ali tako da se Evropa odrekne nezavisnog Kosova, neodoljivo liče na apel da bi voleo nešto da poševi ali da ga drži na odstojanju, što je ona vrsta erotske situacije u kojoj je onanija jedino rešenje; zato danas imamo paćeničku varijantu Tadićevog kukumačevanja koje se oglašava idejom da su nam podjednako bitni i Kosovo u Srbiju koliko i EU u Srbiji, što je realno koliko i želja svakog muškarca da poseduje dva penisa: jedan za unutrašnju, drugi za spoljnu upotrebu! 

Nemoć nemoćnog Borisa Tadića da preseče ovu Srpsku Agoniju -  jer je Agonija jedina slika Današnje Srbije – sve je strašnija kad od njega čujemo da nema nikakve šanse da Vlada Srbije padne, ma šta da se desi, čak i da se Rezolucija donese, jer je njegova Demokratska stranka toliko vezana za onu finansijsku vlast u krvnim tokovima novca, da je prosto nemoguće da se, odjednom, hiljade ljudi liši predivnog i sexxy prihoda. Šta tek reći o budalastim izjavama mafijaškog G17+ ministra Mlađana Dinkića koji se odjednom, sad, posle pet godina, setio da Koštunica "neće evropske integracije" a sa istim je Koštunicom rušio sve liberalne predloge i Vladu Zorana Živkovića – lansirajući sebe kao ultimativnog srpskog lopužu spremnog da za učešće u vlasti proda svaki sledeći lopovluk; kad danas čovek sluša ovog debila koji se, kao, sad, zalaže za EU, slobodne investicije i ljudska prava, onda je to isti feeling koji bi imao 1947. kad bi ti o Slobodama govorio Himmler! 

Dinkić nije samo kriminalac: on je default primer bolesne transvezije – spreman da u svakom času bude bilo šta, samo da su tu neke velike pare, da li skijaški centri, pare Srbije u ruskim bankama, slučaj Nacionalne štedionice ili otimanje Telekoma; u poređenju sa njim, Bogoljub Karić je nevinašce i sasvim pošteni biznismen! 

A Rezolucija? 

Sve će to, prijatelji, Boris Tadić pozlatiti! 

003: OTVORENO I ZATVORENO PISMO BORISU TADIĆU: DA LI SI TI, ČOVEČE, NORMALAN? Jutros, petog dana trećeg meseca 2008, u poštanskom sandučiću zateknem pismo Demokratske stranke adresovano na moje ime; gledam – jeste Petar Luković, jeste adresa tačna, ugledam i šifru: B_SU18, vidim da mi cirkularnom izjavom piše Boris Tadić, potvrđeno fotokopiranim potpisom. Otvorim pismo i odmah sednem na stepenik od uzbuđenja jer Moron već u prvoj rečenici piše:

"Želim da vam se zahvalim što ste doprineli da zajedno ostvarimo veliku pobedu." Na čemu li mi se zahvaljuje kad pouzdano znam (objavio javno u nekoliko stotina navrata) da ni mrtav ne bih glasao za Njega; jebe se Tadiću što nije dobio moj glas nego mi on piše: "Ovo nisu bili obični izbori, birali smo više od predsednika." Stanem od zbunjenosti: šta je to "više od predsednika"? Nadpredsednik? Nadčovek? Obrazovac? Živeo sam u szivi-uverenju da se 03/02 bira Predsednik Srbije, ali mi Tadić poručuje da smo birali više od predsednika – birali smo budućnost zemlje. 

Ne znam kako da mu objasnim da na izborima ništa nisam birao: ni predsednika, ni nadpredsednika, ni budućnost zemlje, savršeno me je zaboleo polni organ pred dilemom da glasam za Tadića ili Nikolića, već sam nešto kurčevito nacrtao i nešto na polumađarskom napisao including puszi, poništio glasački listić, otkud nesretniku Tadiću ideja da mi poručuje "jedan veliki rezultat je postignut, ali pred nama je još mnogo izazova". Pa, šta, ako je pred nama mnogo izazova, treba li zbog tih izazova da se zabrinem ili da se obradujem, ne jebe me Tadić nego mi pismom  poručuje da nije daleko 11.05. kad će se na pokrajinskim i lokalnim izborima potvrditi "čvrsta opredeljenost" za naše najvažnije ciljeve. 

Taj isti Tadić koji se seksualno a obrazovski nacionalno predao Koštunici, legao na krevet, raširio noge pevušeći pesmu grupe Squeeze "Take Me, I'm Yours", poručuje mi na kraju pisma: "Siguran sam da ćemo vrlo brzo osvojiti Evropu zajedno!" Kako će-mo da osvojimo Evropu: vojno, biološkim otrovima, agresijom na susedne i nesusedne zemlje, Evrovizijom, tenisom, nije precizi-rao Tadić čija se politika prepoznaje po činjenici da se meni, članu Političkog Saveta LDP, šalje zahvalnica Demokratske stranke! 

Zahtevam, gospodine Tadiću, da mi više ne šaljete pisma zahvalnosti: nikad nisam glasao za vas niti mi to pada na pamet u budućnosti; manite me se pisama; ukinite šifru koja je lažna – probajte da razumete poruku: nisam član DS, neću biti član DS, ne glasam za vas i zabole me kurac za vas. I nemojte mi, još jednom vas upozoravam, više slati vaša usrana slatkorečiva pisma: probajte, za promenu, da nešto suvislo uradite u vašem mandatu! Recimo, da kažete da je Sombor u Evropi i da svaka pekara ima pravo na hleb. Sve pod uslovom da razumete o čemu govorim, o čemu duboko i s pravom sumnjam! 

*** 

PS. Text zvučno oblikovali my friends: Sons & Daughters (live), 46bliss, Blowing Trees, Cazals, Soft Tigers, They Live By The Night, Danger Radio, The Matches, The Epochs, The Motion Sick, We Should Be Dead, Ugress, Mint, Fancey i – iznad svih Glasvegas. KRISTALNI DANI ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (10/16)

MIR U BOSNI I HERCEGOVINI ODGOVARA MEĐUNARODNOJ POLITICI VIŠE KAO ZAPEČAĆENO MRTVILO NEGO KAO USPOSTAVA ŽIVOTA

ARMIRANI DAYTON Ivan LOVRENOVIĆ5. ožujka, 2008.

Najnovije što su u Bruxellesu smislili međunarodni politički inženjeri samo je povratak na dejtonsku formulu kao na olovni pokrivač koji garantira mir, ali mir kao stanje mrtvila i daljnjega urušavanja, a ne mir kao faktor pokretanja društva i napretka. Uza svu tragičnu nesposobnost i krivicu lokalnih političkih snaga za takvo stanje, ništa manja nije ni "zasluga" međunarodne politike u Bosni i prema Bosni za sve vrijeme od kraja rata do danas, koja nikada nije bila aktivna i razvojna, nego uvijek "vatrogasna" i ekstenzivna

Cjelokupan politički i državni vrh Bosne i Hercegovine boravio je prošloga tjedna u Bruxellesu, gdje je dva dana zasjedao Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (u engleskoj kratici: PIC), koji je vrhovno tijelo međunarodne uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Nikada otkako postoji PIC i dejtonska Bosna i Hercegovina nije bilo takvoga sastajanja. Očevidno su "stranci" (kako se kolokvijalno u Bosni naziva komplicirana i neprovidna struktura tzv. međunarodne zajednice) nakon ponovnoga pogoršanja političke klime u BiH, nakon Kosova i nakon zaoštravanja sa Srbijom osjetili potrebu da se Bosni i Hercegovini, poslije dugo vremena poprilične pasivnosti i nezainteresiranosti, posveti veća pažnja, jer bi stvari mogle izmaknuti kontroli...

Lajčak bez roka 

Briselsko konferiranje rezultiralo je – što je još jedna novost u dosadašnjem načinu rada – opsežnom deklaracijom Upravnoga odbora PIC-a, u kojoj se opisuju zadaci bosanskohercegovačkih političara u konsolidaciji stanja u zemlji i u ispunjavanju uvjeta za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kao temeljnom preduvjetu za dalji "put u Evropu", i u kojoj se na nov način definira prisutnost i taktika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. 

Indikativne su ocjene i reakcije na deklaraciju i briselski sastanak, koje su po povratku iz Bruxellesa javnosti predočavali njegovi najvažniji akteri. Miroslav Lajčak zvučao je zadovoljno i čvrsto, jer mu je pozicija ojačana a mandat nije vremenski ograničen, nego je utvrđeno da visoki predstavnik i dalje raspolaže bonskim ovlastima, a OHR neće biti ukinut ni svoje ovlasti prenijeti na domaće političke snage sve dok se ne ostvare ciljevi i ne ispune uvjeti. To je značajna promjena: više se, dakle, ne govori o rokovima (što se u svim dosadašnjim međunarodnim planovima pokazalo kao promašaj), nego o ciljevima i uvjetima. Lajčak može biti zadovoljan i zbog toga što je PIC bio jedinstven – na deklaraciji je i ruski potpis. 

Milorad Dodik i Haris Silajdžić su izražavali podjednako zadovoljstvo, iako iz različitih razloga. I jedan i drugi su, po već odavno uhodanom obrascu, naglašavali ono što im u deklaraciji PIC-a odgovara a izostavljali ono drugo. Dodik je imao mnogo razloga za zadovoljstvo već samim tim što PIC snažno afirmira Dejtonski sporazum i dejtonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine te kritizira sve one koji spominju ukidanje entiteta i dvoentitetskog uređenja države. 

Silajdžić, pak, trijumfalistički proglašava "našom pobjedom" (pri tomu očevidno misleći na sebe i svoju stranku) činjenicu da PIC izrijekom negira bilo kakvu mogućnost otcjepljenja nekoga dijela teritorija Bosne i Hercegovine. Ova suglasnost u zadovoljstvu kao da potvrđuje pretpostavku, koja se sve češće čuje u medijskim i diplomatskim krugovima, da je i Silajdžić, a ne samo Dodik, zadovoljan dejtonskim statusom quo, između ostaloga i zato što mu najbolje osigurava vlastitu poziciju u strukturi vlasti, te da su njih dvojica, nakon mjeseci žestokoga suprotstavljanja, postigli i nekakav interni dogovor o nenapadanju i zajedničkim interesima. 

Ojađeni Hrvati 

Jedini koji su se iz Bruxellesa vratili otvoreno ojađeni, bili su hrvatski političari Dragan Čović i Božo Ljubić. Zaključci PIC-a prema kojima je dejtonska struktura Bosne i Hercegovine ponovo afirmirana kao praktično nepromjenljiva, te činjenica da se među ciljevima i uvjetima o kojima govori deklaracija PIC-a više uopće ne spominje imperativ ustavnih promjena niti preuređenja države, Hrvatima u Bosni i Hercegovini za sada zatvara svaku političku perspektivu. Na marginama postbriselskoga nezadovoljstva hrvatskih političara zanimljivo je zabilježiti, makar neočekivanu i zakašnjelu, mrvicu samokritičnosti. 

Naime, Čović je, komentirajući zaključke PIC-a, dodao kako u svemu tomu ima krivice i u "našim pogreškama i zabludama". Nije, doduše, precizirao o kakvim se pogreškama i zabludama radi, ali hadezeovcima nikada nije bio svojstven ton raskajanosti. Što ovo sad može značiti? Znajući lisičju ćud, bojat se da se ne radi o prosvjetljenju, prije će biti da se traži neka druga adresa za "pogreške i zablude", makar i u vlastitim redovima.

Kako bilo, jedno je sada već definitivno jasno: s novim pečatom međunarodne zajednice na Dejtonskom sporazumu, u Bosni i Hercegovini osnažena je i za nedogledno dugo vrijeme ovjerena etnonacionalna formula politike i političkoga života, s time da se, također uz prešutni blagoslov međunarodne zajednice, praktično reducirala na dvonacionalnu, srpsko-bošnjačku relaciju. Faktor hrvatske političke volje sveden je na quantité négligeable. Svima je jasno da to politički ne može izdobriti, ali se svi prema tom sigurnom žarištu sutrašnjih problema odnose surovo pragmatično. 

Hrvati zato što sami nemaju ama baš nikakve političke pameti, formata i moći da bilo što iniciraju ili nametnu, Srbi zato što su opijeni "državnošću" etnički očišćene Republike Srpske kao "trajne kategorije" pa ne daju ni pet para na probleme drugih, Bošnjaci, pak, zato što svoju poziciju odmjeravaju prema srpskoj, deklarirajući interes za "cjelovitu multietničku Bosnu i Hercegovinu", a praktično pretendirajući na premoć u Federaciji BiH. Što se tiče međunarodne zajednice, njoj su, kao i uvijek do sada, važni kakvi-takvi rezultati, makar bili samo papirnati i privremeni; moment pravde i jednakopravnosti tu nikada nije igrao zapaženiju ulogu. 

Među prioritetne ciljeve koje PIC postavlja pred Bosnu i Hercegovinu da bi se mogao obaviti prijenos vlasti na domaće političke aktere sada su izbili sljedeći: raspodjela imovine između državnog i drugih nivoa vlasti, rješenje vojne imovine, potpuno provođenje arbitražne odluke za Brčko, fiskalna održivost, te učvršćivanje vladavine prava (usvajanje nacionalne strategije za pitanje ratnih zločina, donošenje zakona o strancima i azilu, usvajanje nacionalne strategije za reformu sektora pravosuđa). Na to se dodaju i dva uvjeta: potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, i povoljna ocjena situacije u Bosni i Hercegovini od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (a ocjena će se, kaže PIC, zasnivati na punom poštivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma). 

Svjetski vatrogasac 

Što je, dakle, facit cijeloga ovog briselskog savjetovanja, i, istovremeno, facit dvogodišnjih pokušavanja da se Bosna i Hercegovina oslobodi iz dejtonske "luđačke košulje"? Moglo bi se reći: ništa. I još manje od ništa, jer stanje se u odnosu na konac 2005. godine dramatično pogoršalo. Ovo što su sada smislili međunarodni politički inženjeri samo je, dakle, povratak na dejtonsku

formulu kao na olovni pokrivač koji garantira mir, ali mir kao stanje mrtvila i daljnjega urušavanja, a ne mir kao faktor pokretanja društva i napretka. Uza svu tragičnu nesposobnost i krivicu lokalnih političkih snaga za takvo stanje, ništa manja nije ni "zasluga" međunarodne politike u Bosni i prema Bosni za sve vrijeme od kraja rata do danas, koja nikada nije bila aktivna i razvojna, nego uvijek "vatrogasna" i ekstenzivna. I ova najnovija rješenja iz Bruxellesa samo su nastavak takve politike. Osim što potvrđuju državni integritet Bosne i Hercegovine (a vidjeli smo kako i ta vrsta garancija sve manje znači u današnjem svjetskom rasulu međunarodno-pravnoga sustava; vidi: Kosovo, itd, itd.), ona ne obećavaju ništa i ne unose nijedan dinamički, pokretački, evolucijski moment u zastrašujuće statični dejtonski mrtvi čvor u koji je Bosna i Hercegovina zauzlana. U takvoj situaciji jedino što se sa sigurnošću može predviđati, jest to da će se pojačavati razorne pojave koje već dugo izjedaju društvenu supstancu: socijalno propadanje, sveopća korupcija, međunacionalna omraza, kompromitacija i obesmišljavanje politike. A to bi, onda, moglo postati i pitanje za međunarodnu zajednicu i činovnike u Bruxellesu, koji se, kao, trude da Bosni i Hercegovini otvore "evropski put": kakve su uopće šanse zemlje s takvom političkom strukturom, nereformiranom i demokratski nepreobraženom, ogrezlom u korupciju, da ikada postane članicom Evropske Unije?

ARMIRANI DAYTON ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (11/16)

UZ MEĐUNARODNI DAN ŽENA, KOJIM OVE GODINE OBILJEŽAVAMO STO GODINA OD ŠTRAJKA ČIKAŠKIH TVORNIČKIH RADNICA

BOLJE MART NEGO PAKT! Anna Maria GRÜNFELDER5. ožujka, 2008.

Nejednakost spolova nije istrijebljena, nego se vratila kroz nove rupe sustava i zakona. Ono što su prije sto godina žene prvi put problematizirale u SAD-u – s poznatom posljedicom, trenutnim otkazom – nije davna prošlost, nego i te kako aktualna naša stvarnost: radnice u Sinju, u Osijeku, nalaze se u sličnome položaju kao i njihove prethodnice, a te su radnice kotačice u globalnim procesima

"Kad smo zajedno, s nama zablista lijep dan, kroz mračne kuhinje i sivilo tvorničkih hala zasja sunce, ljubi naš jadan, napaćen svijet i svatko čuje kako zapjevamo KRUH I RUŽE." 

(Pjesma nastala 1912. u štrajku glađu tekstilnih radnica protiv plaća zbog kojih su njihove obitelji ostale gladne.) 

Tko god tvrdio da je Međunarodni dan žena zaista zastario, anakroničan i nepotreban spomen-dan, zacijelo nije najbolje informiran (dobrohotno ću se okaniti drugih kvalifikacija takvih suvremenika). Kad 8. ožujka svake godine žene izlaze na ulice, ne bi li se borile za "ženska prava", sadržaj se mijenja s vremenima, no manjkavosti ima uvijek, frustracije, bijes, bunt se ne izjalovljuje. Na žalost, uvijek su opravdane. 

Ove godine obilježavamo stotu obljetnicu izlaska čikaških tvorničkih radnica sa zahtjevima za jednake plaće duhanskih radnica i radnica. Život radnica prije sto godina bio je jadan i okrutan. Dana 8. ožujka 1857. tekstilne su se radnice u New Yorku udružile za štrajk; godine 1908. došlo je do još jednoga štrajka tekstilnih radnica, u tvornici "Cotton" u New Yorku. Poslodavci, u nastojanju da spriječe solidariziranje sindikata s radnicama, zaključali su žene u tvornicu. Iz neobjašnjivih razloga izbio je u tvornici požar. Samo malom broju zatočenih radnica pošlo je za rukom pobjeći. Poginulo je 129 radnica u plamenu. 

Februarska revolucija 

Godine 1909. dvadeset tisuća švelja s Manhattana stupilo je u dvomjesečni štrajk za bolje plaće. Tisuće je hapsila policija, no radnice su izborile povišice, a 1909. sjevernoameričke socijalistkinje obilježile su taj dan velikim demonstracijama za glasačko pravo žena i socijalističkih ideja. Godine 1921., pak, definitivno je, na odluku komunističke konferencije žena, 8. ožujka uvršten kao Dan žena, tim više jer su tekstilne radnice u Petrovgradu pokrenule radničke demonstracije, koje su zahvatile i radnike i širile se u Februarsku revoluciju (prema Julijanskome kalendaru 8. ožujka je 23. veljače). 

"Osmi mart" će ubuduće imati najveći mogući međunarodni odjek i značaj za interese i borbu svih izrabljivanih i potlačenih žena. Prema nepotvrđenim informacijama, zatočenice KZ-a Ravensburg su 8. ožujka 1945. obilježile taj dan u koncentracijskom logoru, za što su sudionice tihoga štrajka robovskih radnica platile životima. Tijekom industrijalizacije su poslodavci osmisli sustav "nižeplaćenih skupina" zbog tobože lakšeg fizičkoga rada žena. No fizički rad sigurno nije bio "lakši". Ali kad kao poslodavac sjedate na čvrstom položaju i možete odlučivati, imate i suverenu moć definiranja kvaliteta rada, a povrh toga i radnih sposobnosti muškaraca i žena. 

Tad možete, ne zbog obzira na nježniju fizičku konstituciju žena, ženski rad definirati kao "lakši" u smislu "manje stresan", ali i manje produktivan, kreativan, odgovoran. Pojam "lakši" se odnosi na punjenost novčanica kad dođe obračun – i posebno drastično

dolazi do izražaja, kad se radi o odlukama, komu treba dati otkaz, kad se poduzeće treba otarasiti suvišne radne snage. 

Tradicionalne domene 

Ono što su prije sto godina žene prvi put problematizirale u SAD-u – s poznatom posljedicom, trenutnim otkazom – nije davna prošlost, nego i te kako aktualna naša stvarnost: radnice u Sinju, u Osijeku, nalaze se u sličnome položaju kao i njihove prethodnice, a te su radnice kotačice u globalnim procesima. 

Iako danas svaki iole informirani građanin svijeta zna da je tržište radne snage globalizirano isto tako kao i tržišta rada, kapitala i robe, posljedice toga nisu baš svima jasne – ili ih ne žele svi registrirati i prepoznati: nejednakost spolova nije istrijebljena, nego se vratila kroz nove rupe sustava i zakona. Prema informacijama Međunarodne udruge sindikata, najugroženije su žene danas u novim oblicima rada: u slobodnim trgovinskim zonama, u neformalnim oblicima rada, kao što su to time-sharing ili job-sharing.

Tradicionalne domene zapošljavanja žena – kućne pomoćnice, njegovateljice za starije osobe i dadilje u dječjim ustanovama - u zemljama Europske Unije predstavljaju klasično područje zapošljavanja strankinja iz novih zemalja članica ili kandidatkinja, s nižim životnim i socijalnim standardom. Imamo li na umu činjenicu da su u zemljama Europske Unije plaće žena, u prosjeku, između 20 i 60 posto niže od onih muškaraca na kompatibilnim poslovima, nije daleko do zaključka da su područja u kojima rade uglavnom žene reprodukcija "dobrih" stoljetnih "niskoplaćenih skupina". 

Zaključak biva potvrđivan od metodološki dokazive tvrdnje da, čim se u određenom području povisuje udio žena u sastavu zaposlenih, neproporcionalno brzo opada prosjek plaća. Lijepi stručni izraz "feminizacija" zamagljuje pogled na činjenicu da je taj pojam sinonim za "niskoplaćene skupine". 

Društvena i gospodarska nepravda se već dugo fokusirala na obitelji s djecom, s time da se potencira na samohrane roditelje. Osobe koje se odluče na djecu, ili na dijete više, nalaze se pod trajnim pritiskom da se moraju opravdavati zbog te odluke i dokazivati da su sposobne snositi odgovornost za nju. 

Emocionalna klopka 

Tko ima problema, mora sam vidjeti kako se nositi s njima ili isplivati iz njih. Malo je učinjeno trajno korisnoga i učinkovitoga – žene ponajmanje imaju pomoći u zapošljavanju i za mogućnost da same privređuju i ostvare svoje pravo na kvalitetno življenje s gospodarskom sigurnošću. Obitelji s mnogo djece, ali i samohrani roditelji s jednim djetetom su ugroženi osiromašivanjem. U kombinaciji s nezaposlenošću takve se obitelji ili samohrani roditelji nalaze neposredno pred zamkom. "World Vision" i Međunarodni sindikalni pokret će zato ove godine upozoravati na te nove oblike diskriminacije koje u većoj mjeri pogađaju žene, a putem njih i djecu, te ih sve skupa bacaju u, ne samo materijalno i financijsko siromaštvo, nego i u emocionalnu klopku. 

Međunarodni sindikalni pokret obilježit će stotu obljetnicu Međunarodnoga dana žena startom velike globalne inicijative "Pravedan rad, pošten život za žene", ne bi li upozorili društvo na sve posljedice suvremenih oblika nejednakosti. Ženama su potrebne kampanje, jer im olakšaju samoorganiziranje. Organiziranje je nužno žele li senzibilizirati društvo i osigurati im političku podršku. Međunarodni sindikalni pokret obraća se ženama u onim područjima gdje su one najmanje zaštićene. 

Međunarodni dan žena bio je u svojim počecima u Europi u tijesnoj vezi sa socijalističkim pokretom radnika i radnica. No, on je, odbacivši ideološke i stranačko-političke uplive, postao Danom ženskih prava. Svakodnevica pokazuje na očiglednim primjerima da taj dan nije postao suvišnim i besmislenim, i da mora ostati zabilježen - već zbog toga da se osvijeste još uvijek postojeće manjkavosti. BOLJE MART NEGO PAKT! ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (12/16)

RUSKI IZBORI BEZ IZBORA SVELI SU SE NA PUTINOV IZBOR ČOVJEKA IZABRANOG ZA PLES

TANGO ZA MEDVEDEVA Igor BEVANDA5. ožujka, 2008.

Dmitrij Medvedev, potpredsjednik vlade te predsjednik uprave Gazproma, bio je jedini prihvatljiv kandidat. Ovaj četrdesetdvogodišnji pravnik (doktorirao u 25. godini i predavao na sveučilištu u Petrogradu) jako je miran, povučen, ali i uspješan stručnjak. Medvedev je prvi put u javnosti nastupio kao kandidat četiri dana prije izbora. I za to je uzeo slobodan dan! Sigurno je imao suviše obaveza. S pravom se može zapitati kako je uspio pobijediti na izborima

Sve bi bilo isto da smo ovaj članak objavili i prije tjedan dana uoči rezultata ruskih predsjedničkih izbo-ra. Medvedev bi ionako dobio. Nije se radilo o nekim neizvjesnim izborima zbog kojih bi se sudbina Rusije mogla iz osnova izmijeniti. Dovoljno je bilo osvrnuti se na popis kandidata, njih četvero, pa da vam sve bude jasno. Ali, kad vam netko kaže da je sve riješeno unaprijed, htjeli biste znati zašto i kako,

te tko je taj u čiju pobjedu nitko nije sumnjao. Tko stvarno stoji iza njega i kamo će voditi zemlju?

Svima je bilo jasno da je jedini mogući pobjednik pulen sadašnjeg predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina, čovjek koji ga već dvadesetak godina vjerno i diskretno prati, poput sjene, Dmitrij Anatolievič Medvedev. Radilo se samo na postizanju što većeg odaziva birača. Željelo se imati dovoljno raznovrsnih kandidata da se izbori doimaju demokratskim. Željelo se naći podčinjena i poslušna pobjednika. U svemu se uspjelo, ali tek budućnost će nam reći koliko je sve to zbilja uspješno. 

Masoni i pajaci 

U dobro izrežiranoj primopredaji vlasti sve je više sličilo na najavljenu intronizaciju mladog carevića koji preuzima očevo, dakle carevo, mjesto, nego na izbore s kandidatima, javnim debatama, glasovanjem i neizvjesnosti. Eh sad, jedini problem je taj što dosadašnji car nije baš mrtav, tako da ga se ne može sahraniti. Car Vladimir Putin nije po Ustavu mogao ostati na tronu duže od dva uzastopna mandata. Da, dobro ste primijetili ovo uzastopna! Dakle, bit će mu dovoljno da sačeka sljedeće izbore i ponovo zasjedne, nakon demokratskih izbora, na carski stolac. Ako mu se ne čeka četiri godine, i to se može riješiti. No, nemojmo srljati. 

Izbori su nužno zlo u zemljama koje se hoće igrati privida demokracije. To znači da je trebao postojati neki izbor između različitih političkih obedijencija. Samo vi recite što vam treba, sve ćete dobiti. Rusija je ipak najveća zemlja na svijetu i prebogata je mno-gočime pa tako i kandidatima za mjesto predsjednika. No, u toj igri ne može baš svatko sudjelovati. Igrača ne smije biti previše kako stvari ne bi izmakle kontroli, a pošto nam se ne gubi, onda uzimamo autsajdere i izbacujemo one što ne slušaju i prave nerede. Dakle, Vladimir i Dmitrij odlučili su igrati se izbora s Genadijem, s još jednim Vladimirom i jednim novim momkom, Andrejem. Bio je tu još neki dječak, neki Garry, ali puno galami i još je od onih što ne vole gubiti, tako da smo ga potjerali. 

Genadij Zjuganov (63) lider je Komunističke partije Rusije i izgleda da je bio jedini istinski suparnik Putinovoj Ujedinjenoj Rusiji i Medvedevu. Ovo je treći put da se kandidira. Prvi put je izgubio od Jeljcina, drugi od Putina. Ovaj put umalo je odustao od izbora, ali je u zadnjem trenutku odlučio ostati u utrci kako bi Rusi imali izbora. Zalaže se za renacionalizaciju velikih kompanija, udvostručenje plaća te besplatno obrazovanje za sve. Za njega su mahom glasovali umirovljenici i nostalgičari perioda SSSR-a. Dobio je oko 17 posto glasova. 

Vladimir Žirinovski (61), ultranacionalist, lider liberal-demokrata LDPR-a, poznati je pajac ruske političke scene. I njemu je ovo bila treća kandidatura. Voli boksati pred kamerama i polijevati sugovornike sokom, ali na kraju uvijek radi ono što mu iz Kremlja poruče. Izvojevao je skoro 10 posto glasova. 

Sergej Bogdanov (38) javnosti je najmanje poznat kandidat. Lider je Demokratske partije i zastupa tezu o priključenju Rusije Europskoj Uniji. Neki analitičari smatraju da je Bogdanov poslužio samo forme radi da se dobije dojam da su sve struje zastupljene. On je dakle trebao zamijeniti liberale i Kasparova kojima je učešće na izborima zabranila Centralna izborna komisija. Inače, Bogdanov je i na čelu ruske masonske lože. Dobio je jedva 1 posto glasova. 

Sve u svemu, nimalo privlačni kandidati. Kad znamo da je Rusija pod Putinom počela uzdizati glavu te živjeti nekim normalnijim životom, biva jasno da komunisti nemaju šanse. Žirinovski je ishabani ultranacionalist kojeg slabo tko uzima za ozbiljno, a za Bogdanova nitko nije niti znao pa mu ni masoni nisu mogli pomoći.

Na to dodajmo da se doslovno moralo izaći na izbore: biračima je omogućeno glasovati u bilo kojoj biračkoj jedinici, pa i u vlastitoj radnoj organizaciji ili studentskom domu, tako da su rukovodioci lako mogli sve nadgledati. Oni koji ne bi izašli na glasovanje izlagali su se sankcijama, dovodeći u pitanje svoje radno mjesto. 

Za koga je onda valjalo glasovati? Oporba je govorila: "Imamo izbore, ali nemamo izbora!" 

Umorni narod 

Dmitrij Medvedev, potpredsjednik vlade te predsjednik uprave Gazproma, bio je jedini prihvatljiv kandidat. Ovaj četrdesetdvogodišnji pravnik (doktorirao u 25. godini i predavao na sveučilištu u Petrogradu) jako je miran, povučen, ali i uspješan stručnjak. Medvedev je prvi put u javnosti nastupio kao kandidat četiri dana prije izbora. I za to je uzeo slobodan dan! Sigurno je imao suviše obaveza. S pravom se može zapitati kako je uspio pobijediti na izborima. Lako. Svakoga dana televizija i tisak bi ga prikazivali u redovnim poslovima u okviru vlade. Na taj je način Medvedev u dva i pol mjeseca prije izbora prikazan na javnoj televiziji preko 1800 puta, dakle više od svih protukandidata zajedno. 

Postavljalo se pitanje zašto je Putin, koji je vlast razdijelio svojim nekadašnjim kolegama iz FSB-a (bivši KGB), izabrao za nasljednika mladog mirnog pravnika, liberala i tehnokrata bez ikakvih izraženih ambicija. No, nije Putin baš sve dao svojim bivšim kolegama iz FSB-a. Ima  tu više klanova: tu je struja FSB-a, struja pragmatika, te struja liberalnih tehnokrata. Svi se međusobno nadmeću i podmeću si u borbi za prevlast, a sam Putin, poput kakva monarha, s vrha piramide vlada, presuđuje i rukovodi borbama klanova. Naravno, car se potrudio održavati ravnotežu među njima tako da nitko nije uspio postići premoć. 

Putin nije izabrao jaka, nezavisna i utjecajna nasljednika koji već raspolaže razgranatom mrežom dobro pozicioniranih ljudi iza sebe. To bi bilo isuviše opasno. Medvedev se pokazao kao ne mnogo ambiciozan, ali nadasve lojalan čovjek s kojim je Putin uvijek mogao lako raditi. Dogovor je, kao što znamo, da Medvedev bude predsjednik, a Putin njegov premijer. Tako dolazimo do

modela moći koji si je potonji sam izgradio, a koji ruska analitičarka Lilia Ševcova naziva argentinskim tangom: Putin vodi ples, a Medvedev se da voditi. 

Ova situacija ipak predstavlja dvosjekli mač i potencijalno je opasna za Putina. Izabrati nekarizmatična i povučena predsjednika nikada u Rusiji nije bilo garant poslušnosti. Sjetimo se prethodnika. Za samog Staljina (1922.-1953.) mislilo se da nema ambicija. Za Hruščova (1953.-1964.) su oni koji su ga postavili na čelo SSSR-a mislili da je malo tupav i da će moći s njim raditi što im je volja. Za Brežnjeva se mislilo da će ostati samo kratko, a ostao je od 1964. pa sve do svoje smrti 1982. Konačno, i Jeljcin je bio uvjeren u Putinovu odanost kada ga je uzeo za premijera 1999. Koja zabluda! 

Razlika ipak postoji. Otkako je na vlasti, Putin je postao najomiljeniji političar. Riješio je čečenski problem, afirmirao položaj Rusije na međunarodnoj sceni i uveliko popravio ekonomsku situaciju u zemlji. Doduše, nisu Rusi naivni. Svjesni su da situacija u Čečeniji nije stvarno riješena (o drugim separatističkim ambicijama nećemo ni govoriti) i da odaziv na parlamentarne izbore u prosincu prošle godine nije mogao biti 99 posto kao što je govoreno (a još manje 105 posto kao u Mordoviji). Narod je jednosta-vno umoran od svega, manje se zanima za politiku i samo želi normalno živjeti, što mu polazi za rukom otkako je Putin na vlasti. Tako je 2000. prosječna plaća bila 80 dolara, a sada iznosi 550 dolara (361 euro). Uostalom, nitko ne vidi moguću alternativu Putinu i samim tim što državni mediji neprekidno ponavljaju da ona ne postoji, a znamo da upravo oni diktiraju stvarnost. 

Standard i sila

 

Međutim, naličje realnosti pokazuje da ima još puno posla kako bi se doseglo blagostanje kojemu narod teži, a koje još nikada nije bilo dostupno običnom čovjeku. Točno je da Rusija i dalje zasjeda u Vijeću sigurnosti UN-a, da ima jaku vojsku i da je ekonomija na uzlaznoj putanji, ali ona odavno više nije supersila kakvom se hoće prikazati. Što se ekonomske situacije tiče, mnogi vjeruju da dugoročna ekonomska politika i ne postoji te da je u pitanju čista sreća što je cijena barela nafte porasla do te mjere da država više ne zna što raditi sa silnim novcem. Iako se stopa rasta već osam uzastopnih godina kreće oko zavidnih 7 posto, inflacija vreba, pa je lani iznosila 11,9 posto. Osim toga, državni giganti koje je Putin uspješno preoteo od Jeljcinovih oligarha pod ogromnim su zaduženjima: 300 milijardi dolara! Veliki dio onoga što vlast prikazuje podsjeća na potemkinova sela – čisti privid daleko od realnosti. Istina je zapravo da Rusija nema srednjeg staleža i da 15 posto populacije živi ispod praga siromaštva. Sve u svemu, Rusi ili grcaju u novcima ili jedva sastavljaju kraj s krajem.Sada je vrijeme da se okrene boljitku, ali ako se nastavi s opsesivnom željom ponovnog stvaranja supersile, pitanje je kako će se to odraziti na standard Rusa. Opsesija demokracijom prije je europska opsesija koja za Rusiju i nije toliko bitna. Već je dovoljan podvig to što novi predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev ima reputaciju ozbiljna, radina čovjek koji je oduvijek bio blizak vrhu vlasti, ali nikada nije ogrezao u korupcijske afere. 

Marionetska iskušenjaMedvedev preuzima predsjedničku dužnost 7. svibnja, nakon svečane prisege. Na njemu je da formira novu vladu kojom će predsjedati Putin. Za ovaj tandem tri su mogućnosti otvorene: ili da Medvedev bude Putinova marioneta, ili da udvoje vladaju Rusijom kao što su već u dva navrata najavili, ili konačno da se Medvedevu omili vlast te da se riješi Putina. Vidjet ćemo koju će soluciju izabrati kada saznamo sastav nove vlade. Ako on ostane jednak ili jako sličan dosadašnjem, to će značiti da Medvedev slijedi Putinovu politiku, kao što se obvezao. Iz današnje perspektive svakako se čini da ruski tango ima svijetlu budućnost pred sobom jer bi bilo jako teško uništiti razgranati sistem kontrole vlasti koji je Vladimir Putin stvorio u prethodnih osam godina vladavine. A ova zemlja će i dalje, svojim ritmom, gaziti k demokraciji na ruski način.

TANGO ZA MEDVEDEVA ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (13/16)

REPORTAŽA IZ PULSKOG PREDGRAĐA: NESVAKIDAŠNJI "WELLNESS CENTAR" S POVRĆEM BEZ MARŽE, ZA SIROTINJU

ŽIVOT NA NISKOJ NOZI Tatjana GROMAČA5. ožujka, 2008.

Ideju vrijedi presaditi: povlašteni s penzijom manjom od 1400 kuna svaki vikend se rekreiraju posjetom "centru" na periferiji grada kamo odlaze u tjednu nabavu. Vježbajući saginjanjem do poda, do odloženih kašeta s povrćem po niskoj cijeni (bez marže), "rekreativci" se jeftinim trikovima održavaju u sedlu, manje siromašni, manje gladni i manje bolesni

Kamo za vikend? Vjerujemo da ovo pitanje muči mnoge naše čitatelje. Nakon što ste se ove zime, pretpostavljamo, već zasitili usluga wellness centara i nakon što vam je tijelo pomalo iscrpljeno od masaža i aromaterapija, predlažemo nešto jeftiniju, no nikako ne manje atraktivnu varijantu. Provedite subotnje prijepodne aktivno, spojite ugodno s korisnim! Evo svježeg primjera iz predgrađa Pule, tamo gdje završavaju urbana naselja, a male ceste, pune bijele prašine, vode prema zabačenim prugama.

Nešto prije deset ujutro, po jednoj takvoj cesti smireno "plazi" tiha kolona subotnjih aktivista. Uglavnom su starije dobi, no još se nisu predali pasivnosti mirovanja. Malo su pognuti, doduše, no uz prakticiranje određenih korektivnih vježbi, sve se dade popraviti. Kolona je šutljiva zbog bolje koncentracije na sinkroniziranost pokreta. U rukama drže prazne najlonske vrećice. Kreću se svi u istom pravcu, prema velikom, širom raskriljenom ambaru, skladištu Poljoprivredne zadruge "Agro Istra". Oni koji su se do tamo dovezli biciklima, motociklima ili automobilima preskočili su tako ovu važnu uvodnu vježbu, i sada šeću ruku zabačenih na pleća gore-dolje pred spomenutim ambarom ili sportskim joga centrom, što je također jedna dobra i zdrava vježba koja može biti zamjena preskočenoj. 

Jeftinije sto posto 

Točno u deset sati u ambar dolazi prodavač i voditelj tretmana za vježbu, relaksaciju i zdravu prehranu. U plavoj kuti, s olovkom zataknutom u gornji džepić, pun je pozitivne i vedre energije. Uspravio se pored velike vage raširivši noge i čvrsto se uprijevši o tlo. 

Naši subotnji aktivisti već znaju svoj raspored – šutke, ili tek razmijenivši kratke pozdrave, ulaze u ambar, to jest u dvoranu za vježbanje i meditaciju, i zauzimaju svoje joga položaje. Najčešće je to položaj zvan "pas" - spuštanje od struka naniže, zahtjevna vježba istezanja tijela. Tako "preklopljeni" ovi se jogini kreću po dvorani od kašete do kašete. 

Naime, drvene kašete pune su jeftinog voća i povrća, jer ovdje su cijene bez marže, samo proizvođačke cijene plus PDV, od 40 do 100 posto jeftinije nego na tržnici ili u dućanima. One su u dvorani postavljene kao stimulacijski element koji vježbače motivira da što duže ostanu u joga položaju "pas" ispruživši ruke što dublje i niže u kašete, uzimajući plodove iz njih i trpajući ih u vrećice. Šuštanje vrećica miješa se sa stenjanjem vježbača, to jest jogina. 

Jabuke – pet kuna kilogram, karfiol četiri kune kilogram, kelj pet kuna, grah četrnaest, poriluk devet, salata deset, kupus dvije i pol kune! Ima i celera, mrkve, limuna i naranača, te bijelog i crvenog luka i krumpira. Sve to, dakle, ovdje u ovoj dvorani poljoprivredne zadruge "Agro Istra" koja svojim proizvodima, uzgojenima u okolici Pule, opskrbljuje i ugledne trgovačke centre kao što su Plodine, Mercator, Kaufland, Lidl u Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima. 

Može i na kredit  

Tako, dakle, ovi subotnji rekreativci imaju dodatnu stimulaciju za svoja istezanja. Oni provode jedno duže vrijeme u vježbi, uvijek u pognutom "pas" položaju, koji se smatra ključnim u ovom rekreacijskom joga centru i kreću se po dvorani već dobro uneseni u jednu drugu stvarnost koja ih zahvaća kao lagani trans. Naravno, kada je sve tako jeftino i povoljno, tko ne bi bio u transu? Osim toga, radi se o voću i povrću, zdravoj hrani koja je baza svake makrobiotičke prehrane, i koja naravno ide uz ovakav "life style". 

Punih vrećica, a često se radi i po dvoje ili više pripadnika jedne obitelji, pohađatelji ovog rekreacijskog centra odlaze do vage i svog joga učitelja koji će im smireno i koncentrirano, i sam već duboko u meditaciji, izvagati nakupljenu zdravu hranu za idući tjedan. Neki polaznici tečaja poželjet će da i sami odvažu vlastitu tjelesnu težinu, u nadi da je napornim vježbama izgubljeno nešto od suvišnih kilograma. 

Kod naplate nakupljenih zdravih obroka, od pohađatelja tečaja može se čuti rutinsko pitanje upućeno joga učitelju: "Može li se platiti na dugoročni kredit?" 

Naime, iako se radi o iznimno jeftinim artiklima, ovi subotnji aktivisti su vrijedni i marni ljudi koji žele uštedjeti što je moguće više, kako bi si mogli u jednoj drugoj vježbaonici, gdje je motivacijski cilj jeftina riba, također bez marže i PDV-a, kupiti zdravu hranu. Njihovo je geslo – "rastegnuti što više". Naime, u razgovoru s polaznicima tečaja, svi su istakli kako je nakupljene zdrave artikle potrebno rastegnuti što više da bi izdržali preko cijelog tjedna. To od njih traži duhovnu discipliniranost koju postižu meditacijom – samokontrolu, samosvladavanje, duboku koncentriranost na to koliko se i što troši od namirnica – sve same važne vrline koje jednog upornog jogina mogu odvesti na put nirvane odnosno blaženstva. 

Niš sam od ničeg  

Iako je ovaj "Agro" rekreacijski centar otvoren kako bi pomogao penzionerima čije su penzije manje od 1400 kuna, pa ih je trebalo poučiti u vježbama samosvladavanja i rastezanja, upravitelj ove poljoprivredne joga zadruge kaže nam da zainteresiranih za njihove dobrotvorne subotnje usluge ima toliko da su svoje kriterije morali popustiti kako bi i drugi građani, a ne samo povlaštena klasa koja živi od 1400 kuna mjesečno, mogli koristiti njihove usluge. U kontaktu s raznolikim korisnicima mogli smo čuti osviještene i poučne rečenice koje svjedoče o visokom stupnju samosvijesti i duhovnosti: 

- Ja nisam niš! Od ničega živim! 

- Nažalost, tako je! 

- Samo sam pedeset kuna potrošila! 

- Pješice nosimo kući, nabijemo još malo kondicije! 

- Izađemo subotom i to razvučemo da nam bude preko tjedna! 

- Ima ih koji si ne mogu ovo priuštiti! 

- Nekima je ovo izlet! 

- To bi trebali učiti, živjeti od zraka! 

U gradu Puli, odlukom gradske uprave i u suradnji s Poljoprivrednom zadrugom "Agro Istra", prošle je jeseni otvoren ovaj rekreacijski joga makrobiotički centar, kako bi se izišlo u susret građanima napredne duhovnosti i podržalo ih se na njihovom putu zdravlja, askeze i samodiscipline. Moguće je da i u vašem gradu postoji jedan ovakav centar, a da vi to još i ne znate? Malo volje i želje za novim znanjima zasigurno će unijeti osvježenje u vaš život i učiniti vaše vikende dinamičnima i korisnima! ŽIVOT NA NISKOJ NOZI ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (14/16)

FERAL ISTRAŽUJE: KAKO ZASTARJELO FINANCIRANJE KULTURE U HRVATSKOJ UTJEČE NA POLOŽAJ DOMAĆE UMJETNOSTI NA MEĐUNARODNOJ SCENI?

DISKRETNI ŠARM BIROKRACIJE Bojan MUNJIN5. ožujka, 2008.

U hrvatskoj kulturi dominantno funkcionira tradicionalno kancelarijski sistem financiranja, i u toj administrativnoj lijenosti malo kome je stalo baktati se s međunarodnim projektima, pa Hrvatska kao zemlja kandidatkinja generalno koristi tek nešto manje od 20 posto svih evropskih fondova. Domaće javne institucije u kulturi zadovoljno funkcioniraju na državnim jaslama, nemaju

kvalitetne projekte za evropsko financiranje, za to uglavnom nisu ni zainteresirane, dok nezavisne grupe u kulturi moraju proći sito i rešeto domaćeg nerazumijevanja da bi do Evrope uopće stigleJedni koji bi htjeli, uglavnom to ne mogu, drugi koji bi mogli, uglavnom to – ne žele. Hijerarhijski odnos između institucionalne kulture i one nezavisne ogleda se kod nas i po tome kakav je pristup kulturnim fondovima jednih i drugih, naročito onim međunarodnim, ali po tome se vidi i kako Hrvatska stoji u odnosu na Evropu. Od Maastrichta 1992. Evropska Unija zasipa svoje članice, ali i one koje to tek trebaju postati, svim mogućim konvencijama i protokolima o kulturi u kojima želi, financijski, moralno i organizacijski, samo jedno - Evropu dijaloga, kulturne razmjene i intelektualnog prosperiteta, ali Hrvatska je od takvog ideala još daleko.

Evropa je godinu 2008. proglasila godinom interkulturnog dijaloga i na tu temu održana je vrlo važna konfe-rencija u Lisabonu ("Kulturni forum za Evropu") u rujnu prošle godine uz sudjelovanje mnogih državnih kulturnih institucija i organizacija civilnog društva, a donesena je i Bijela knjiga (White Paper on Intercult-ural Dialogue, Council of Europe, September 2007.), koja precizno definira kako bi trebao izgledati razvoj demokratskog uprav-ljanja kulturnom raznolikošću u evropskim razmjerima. Što se Hrvatske tiče, stvari već dugo stoje tako da ona svoje kulturne proi-zvode tradicionalnog i reprezentacijskog tipa kao što su opera, balet i kazalište ne zna predstaviti Evropi, a za modernije sadržaje nema dovoljno sluha, pa smo tu gdje jesmo, otprilike kao u onoj imbecilnoj turističkoj reklami: "Mala zemlja za veliki odmor". 

Hladni pogon 

Da bi se učinila prepoznatljivom Evropi za bilo kakva kulturna ulaganja, Poljska je, na primjer, u tri godine prije nego je ušla u Evropsku Uniju uložila 15 milijuna dolara za "izvoz" svojih kulturnih programa, dok Hrvatska to čini tek slučajno pa nije čudna izjava austrijskog državnog tajnika Franza Moraka prilikom krajnje rijetkog gostovanja Zagrebačke filharmonije u Beču: "Ovo je najveći uspjeh hrvatske vanjske politike u posljednjih 10 godina!" Tom prilikom šef zagrebačkih filharmoničara Vjekoslav Šutej tugaljivo je pripomenuo da nitko kod kuće nije shvatio značaj te rečenice jer se kod nas već desetljećima ništa ne mijenja: "Nekadašnji SIZ-ovi preimenovani su u fondove za kulturu u kojima bi se netko trebao sjetiti da dade sredstva za gostovanja u inozemstvu ili da traži međunarodna sredstva za domaće projekte." 

S obzirom da evropska kultura nije nikakav "holding" u kojem trojica s jednog mjesta odlučuju kome će dati novac, a kome ne, nego je to decentralizirano polje razmjene u kojem sve manje egzistira podjela na metropole i provinciju, odnos između domaćih ulaganja i međunarodnih fondova neobično je važan. Evropska Unija je početkom novog stoljeća, među mnogim drugim donacijama, oformila i program Kultura 2000 s fondom teškim oko 200 milijuna eura, kasnije program Kultura 2007-2013 od 408 milijuna eura stalno naglašavajući da to nije kesa u koju se lake ruke može zagrabiti, već – po sistemu fifty-fifty - onoliko koliko u pojedinačnim projektima pomaže Evropa, toliko moraju sudjelovati i države članice. 

S obzirom da u Hrvatskoj dominantno funkcionira tradicionalno kancelarijski sistem financiranja, "hladni pogon plus plaće", u kojem ima malo znanja, volje i ljudi okrenutih ideji povezivanja programa, drugim riječima Evropi, u toj administrativnoj lijenosti nikome nije stalo baktati se da namakne tih domaćih 50 posto za međunarodne projekte pa Hrvatska kao zemlja kandidatkinja generalno koristi tek nešto manje od 20 posto svih evropskih fondova. S druge strane, domaće javne institucije u kulturi, koje već desetljećima funkcioniraju po formuli "svakog prvog sjeda novac na račun iz državne blagajne", nemaju kvalitetne projekte koje bi mogle ponuditi za evropsko financiranje, po sistemu "ne talasaj" za to uglavnom nisu ni zainteresirane, dok nezavisne grupe u kulturi moraju proći sito i rešeto domaćeg nerazumijevanja da bi do Evrope uopće stigle. 

Uzmi ili ostavi 

U devedesetima, kada su nezavisne grupe smatrane "izdajnicima" Tuđmanovog shvaćanja domoljublja, međunarodne donacije od Sorosa do Evropske kulturne fondacije i Evropske komisije trebale su začepiti tu kulturnu rupu u demokratizaciji Hrvatske, odnosno, kako za Feral kaže Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta, "tada je vladala binarna podjela hrvatske kulture na poslušničke javne institucije koje su držale jezik za zubima i na neovisne inicijative u kulturi izrasle iz društvenog aktivizma". 

Nakon promjena 2000. država se ponešto uključila u lokalno i međunarodno financiranje kulturnih institucija, jednih i drugih, ali "dok javne institucije u svoj udio u sufinanciranju mogu prikazati troškove hladnog pogona i plaća koje im fondovi države i lokalne uprave po nužnosti pokrivaju, neovisna kultura nema tu vrstu institucionalnog financiranja nego se snalazi kako zna i umije", kaže naš sugovornik.  

Općem socijalnom miljeu u kojem posluju nezavisne udruge u kulturi treba dodati i činjenicu, iz istraživanja Helene Popović s Instituta za međunarodne odnose iz Zagreba, da tek 2,9 posto javnosti prepoznaje nezavisne grupe u kulturi, višestruko više na cijeni, i od javnosti i od političara, jesu sportska udruženja i ona ratnih veterana, ali toliko više za njih je deblji i – budžet. U takvoj atmosferi, stanovitom strategijom spermatozoida nezavisna kazališna grupa BADco iz Zagreba uspjela se ovih dana probiti do međunarodnog fonda Kultura 2007 i na natječaju dobiti 150 tisuća eura na rok od tri godina, ali pitanje života ili smrti za ovu grupu jest da li će po tom sistemu fifty-fifty isto toliko dobiti od grada i države jer u suprotnom – novac se mora vratiti donatoru. 

Kako u izjavi za Feral kaže Goran Sergej Pristaš, vođa grupe BADco, "u jednoj Nizozemskoj ili Švedskoj nije bitno da li neki projekt dolazi iz institucije ili s nezavisne scene, on je za domaće fondove jednako vrijedan, dok je u Hrvatskoj odnos financiranja institucija i nezavisnih grupa 10:1. Od grada već nekoliko godina za naše programe dobivamo 10 tisuća eura bez obzira o kakvom projektu se radi, pa se pitam na kakvo razumijevanje će naići naš zahtjev da domaći fondovi pokriju drugu polovicu donacije iz međunarodnog fonda Kultura 2007", kaže naš sugovornik. 

Sitna riba 

Gradski upravljači u kulturi na svakom koraku mašu kako daju više sredstava nezavisnoj kulturi nego onoj institucionalnoj, ali analiza budžeta grada Zagreba za kulturu u 2007., koju su napravile nevladine organizacije, govori drugačije. "Ključni dio među 'nezavisnima' zauzimaju strukovna udruženja (npr. ULUPUH, HDLU, Hrvatsko društvo pisaca, a i valjda sva ostala) te udruge koje su većinom iz prošlog sistema naslijeđene društvene organizacije, odnosno one koje vrše funkciju javnih ustanova. Tako, na primjer, Hrvatski filmski savez unutar dijela budžeta koristi više od dva milijuna kuna. Zajedno, ova dva tipa velikih organizacija zauzimaju čak 21,5 posto ukupnog budžeta za programe", kaže se u analizi. 

Uz činjenicu da Grad Zagreb u "nezavisne" manifestacije trpa Dan maturanata, Dan grada Zagreba, Advent i Proslavu nove godine, kao nezavisni se pojavljuju i gradske ustanove (kulturni centri...) ili ustanove kojima je grad suosnivač (Pučko otvoreno učilište...), i to sve zajedno u iznosu od skoro 2,5 milijuna kuna. Među nezavisnima se nalaze i gradske tvrtke (Zagreb film, AGM), ali i državne ustanove, kao što su ADU, ALU, HAZU, te s više od 8 milijuna kuna u "velikom kolaču nezavisnih" participiraju i privatne tvrtke. 

"Ono što se doista odvaja za alternativnu kulturu", stoji u spomenutoj analizi, "sitno je i nemjerljivo jer udruge i umjetničke organizacije suvremene kulture kao što su Eurokaz ili Tjedan suvremenog plesa zauzimaju - samo 14 posto ukupnog budžeta". 

Predstavnica nezavisne scene Emina Višnić u izjavi za Feral kaže da se radi o "gradskoj proizvodnji magle" te da ako bi se pitanje nezavisne kulturne scene željelo promišljati zaista ozbiljno, ono bi se tada sistemski trebalo rješavati na tri nivoa: "Prvo, potrebno je omogućiti institucionalne potpore za nezavisne organizacije, što je, na primjer, moguće osnivanjem zaklade za nezavisnu kulturu, izvan izravnog državnog i političkog utjecaja; drugo, potrebno je osigurati uvjete za višegodišnje planiranje i financiranje programa, uključivši i sufinanciranje za evropske projekte, i treće, lokalna uprava treba osigurati kvalitetne prostorne resurse. Sve to je, između ostalog, nužno za ravnopravno sudjelovanje naših organizacija u međunarodnim kulturnim projektima, razmjeni umjetnika te je preduvjet za kvalitetno korištenje evropskih fondova", kaže naša sugovornica. 

S domaćim financiranjem nezavisnih grupa nezadovoljne su i organizacije s civilne scene šireg spektra, od Mirovnih studija do Mreže mladih Hrvatske, koje su se nedavno proglasom obratile javnosti: "Za lošu iskorištenost sredstava iz europskih fondova odgovornost snosi isključivo Vlada RH jer nije organizirala kvalitetan sustav njihovog upravljanja, a direktnu štetu snose korisnici tih sredstava: državne institucije (ministarstva, agencije, zavodi, itd.), jedinice regionalne i lokalne samouprave, gospodarstveni subjekti i organizacije civilnog društva, a u konačnici svi građani RH." 

Usred mraka 

Zbog manjka pismenosti i profesionalne kompetencije, zamrznut je za Hrvatsku PHARE programa i smanjena su sredstava međunarodnog IPA programa, dok je međunarodni natječaj za zaštitu prirode poništen zbog curenja informacija, odnosno davanje povlaštenih informacija jednoj od tvrtki koja se natjecala za provedbu natječaja, čime je Državni zavod za zaštitu prirode izgubio preko 800 tisuća eura za razvoj informacijskog sustava. Domaći natječaji, kojima bi se trebala pokriti ona polovica od međunarodnih donacija, raspisuju se i do tri godine nakon odobravanja sredstava od Europske komisi-je, u zadnjem roku prije nego bi se sredstva nepovratno izgubila i vratila Europskoj komisiji. Nevladi.

ne organizacije kažu da "to dovodi do danonoćnog pritiska na državne službenike i korisnike da u roku od 2-3 tjedna ugovore projekte s velikom mogućnošću poništavanja istih ukoliko se zakasni na rok". 

Neko slabašno svjetlo pojavilo se u tom morbidnom tunelu financiranja kulture u posljednjih godinu dana ustanovljavanjem Kulturne kontaktne točke u Ministarstvu kulture za pomoć pri dobivanju međunarodnih donacija, ali to se nije dogodilo zato što se ministru Biškupiću ukazalo neko nadnaravno prosvjetljenje u njegovom trećem mandatu već zato što članak 95. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju obvezuje našu zemlju "na promociju kulturne suradnje koja služi, inter alia, za povećanje uzajamnoga razumijevanja i poštovanja među pojedincima, zajednicama i narodima". 

Uz činjenicu da su u ovom uredu radile ili rade doista stručne osobe kao što su Goranka Horjan, Nina Obuljen i Anja Jelavić (uglavnom preuzete iz Instituta za međunarodne odnose) koje zaista znaju svoj posao, Kulturna kontaktna točka se obvezala Pravilnikom o kriterijima za sufinanciranje projekata odobrenih u okviru programa za kulturu Europske Unije Kultura 2007–2013, pokriti do 60 posto domaćeg udjela u međunarodnim projektima, što će nezavisnim grupama, neprepoznatim u vlastitoj sredini, omogućiti – nadajmo se - da udahnu malo zraka. Grupe kao što su WHW, galerija "Kraljević", BADco i zagrebačka urbana scena koja se na mišiće bori s Gradom, za sada su puni hvale na rad ovog ureda: hoće li u međuvremenu zazvoniti neki drugi telefon, hoće li netko dobiti otkaz ili odustati, ili će se točka pretvoriti u sistem, vidjet ćemo uskoro.

DISKRETNI ŠARM BIROKRACIJE ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (15/16)

FERALOV AUTOR O JAVNOM PRIZNANJU UDRUŽENJA ARHITEKATA KOJE JE I SAM DOBIO MEĐU PETNAESTORICOM NAGRAĐENIH

NAGRADA I NAGRDA Mladen ŠKREBLIN5. ožujka, 2008.

Kriteriji dodjele i sam događaj uručenja priznanja, ukazivali su da – usprkos "dobronamjernosti" Stručnog savjeta UHA-e ili unatoč očiglednom povećanju "kritičke mase" nezadovoljnih arhitekata i urbanista koji se suprotstavljaju aktualnom silovanju gradova i prostora općenito – do daljnjega nema šansi promijeniti odnose u redovima struke i njenih institucija, nedvosmisleno odgovoriti politici koja nastavlja organizirano pogodovati "rasprodaji" najvrednijih prostora gradova i prirode

Priznanja i nagrade često se u Hrvatskoj dodjeljuju subotom. Ljudi vole priznanja, valja ih, kad god je to moguće, hvaliti i nagrađivati. Možda posebice one koji entuzijastički pridonose javnom dobru, one odveć "zabrinute i marljive osjetljiv(i)ce" ("poštene budale", rekao bi naš narod), one koji vole "pretjerivati" u razumijevanju drugih – čak i u onim situacijama kada gotovo više ništa nije moguće ni promijeniti ni razumjeti. Njima još ionako nitko nije javio da više ne postoje...

Pogrešni arhitekti 

"Princip dobrote" podrazumijeva poštovanje i priznavanje drugih, prakticira odnošenje koje omogućuje zbližavanje i povezivanje osoba – te time i demokratiziranje društva, onoga što danas najčešće zovemo javnim interesom. Javni interes nije ništa drugo nego demokratskom procedurom planirano i realizirano poboljšanje odnosa i standarda, demokratiziranje komunikacije u nekom društveno/prostornom kontekstu. Prošle subote, u prostorijama Društva arhitekata Zagreba, to se, nažalost, nije dogodilo. Ili bolje rečeno, sve se događalo na uhodani hrvatski način... 

Povodom 130. obljetnice osnivanja prvog Udruženja inženjera i arhitekata, prošle je subote Skupština UHA-e dodijelila 15 javnih priznanja (a "pogrešno" zaslužnih arhitekata ima toliko, da pretjerano ne bi bilo ni 130!, op. M.Š.). Priznanja su dodijeljena: Branku Silađinu, Zlatku Hanžeku, Hildegard Auf Franić, Krešimiru Ivanišu, Darovanu Tušeku, Miroslavu Pavliniću i autoru ovog teksta – "za vrijedan doprinos javnoj afirmaciji rada arhitek(a)ta, te doprinos radu Udruženja". Za posebno zalaganje na Programu POS-a ("Poticane stambene izgradnje") Alenki Košiša Čičin Šain, za dane ORISA Andriji Rusanu, za osnivanje Europana Hrvatska – Ivanu Čižmeku i Didiere Reboisu, te prvom predsjedniku Europana (institucije koja promovira mlade arhitekte na svim evropskim lokacijama) – mr. Slavku Dakiću. Nagrađeni su i: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, također za Program POS-a, kojeg ustvari od 2003. više nema, ali i za uvođenje reda u graditeljstvo, Grad Zagreb – za zalaganje na provedbi javnih arhitektonskih natječaja; te Razred arhitekata Hrvatske komore arhitekata i Inženjera u graditeljstvu, za vrijedan doprinos radu Udruženja. Poštovani čitatelju, tekst bi ovdje ustvari trebao završiti, ali, oprostit ćete nam, nadamo se, grijehe naše... 

Kriteriji dodjele (kada me nazvao kolega Nenad Kondža, a pismeni poziv bio je dostavljen tek dan prije "svečanosti", moj je spontani odgovor glasio: "Pa kome je to palo na pamet"? ) i sam događaj uručenja priznanja, ukazivali su da – usprkos "dobronamjernosti" Stručnog savjeta UHA-e ili unatoč očiglednom povećanju "kritičke mase" nezadovoljnih arhitekata i urbanista

koji se suprotstavljaju aktualnom silovanju gradova i prostora općenito – do daljnjega nema šansi promijeniti odnose u redovima struke i njenih institucija, nedvosmisleno odgovoriti politici koja nastavlja organizirano pogodovati "rasprodaji" najvrednijih prostora gradova i prirode. U skladu sa svojom dosadašnjom mimikrijskom prirodom, UHA je povodom "okrugle" strukovne obljetnice (a to uvijek gordo zvuči, makoliko bilo puko prigodničarenje) istovremeno odala priznanje i vladajućima – onima o kojima ovisi i misli da bi i dalje trebala ovisiti, i onima koji se permanentno suprotstavljaju i kritiziraju njihove politike – koje, usprkos nekim dobrim uredbama i zakonima "na obali", omogućuje organizirano mimoilaženje zakona i pogoduje pljački najvrednijih prostora gradova i prirode. Problem je u tome što "naših dečki" ima naprosto previše. Pa kada se tome pribroje "mladi penzioneri", "posrnuli političari i administracija", preostaje samo nekoliko stotina tisuća radno aktivnih (ne i sposobnih!), a "moramo dalje"! 

Vlast i korupcija 

Među dobitnicima priznanja bili su, naime, i Ivan Čižmek i Krešo Ivaniš, te potpisnik ovog teksta, koji su već preko godinu dana članovi Urbanističkog savjeta Zelene akcije i Prava na grad. Taj Savjet zagrebačke civilne mreže osnovala je i vodi urbanistica Vera Petrinjak, a njegovo se djelovanje, osim što je povezano s paradigmatičnim Cvjetnim trgom, povezuje zahvaljujući prvenstveno njegovoj osnivačici sa svim udrugama i događajima u Hrvatskoj. Savjet Zelene akcije i Prava na grad osnovan je zbog toga što gradske i državne institucije ne rade svoj posao, pa se tada i strukovna udruženja ponašaju prilježno u odnosu na vlast, i ne odnose se kritički prema njihovom protuzakonitom ponašanju, već zajedno s njima pogoduju korupciji.U nedoumici – primiti priznanje ili ne - bio sam konzultirao prijatelj(ice)e i prihvatio njihovo većinsko mišljenje: "ma daj se saberi; javna priznanja se ne smiju odbijati; pa ti si to ionak zaslužil, zakaj to ne bi prihvatil...?" Znao sam da je to "pušiona", ispričavam se i stidim! 

Dodjela priznanja izgledala je poput političkog izbornog skupa. U prvom redu sjedili su čelnici nagrađenih političkih institucija. Kako objasniti kolegama da se takvim kriterijima i stavovima ne pridonosi afirmaciji ni struke ni društva, a da je "odigrani manipulativni igrokaz" odveć proziran!? Organizacija Bandićeva Holdinga i različita mjerila koja prakticira Ministarstvo zaštite okoliša (neke ruši, neke ne, argumenata nema, a o "vrludanju članaka" da ne govorimo!), dugoročno će obilježiti sva sljedeća događanja koja usporavaju i praktički zaustavljaju ulazak u EU. Ako ništa drugo, u Evropi je danas nezamisliva Bandićeva manipulacija javno/privatnim partnerstvom, direktno pogodovanje Horvatinčiću u bloku na Cvjetnom trgu, tobožnje prepucavanje s inspekcijom Ministarstva zaštite okoliša koje je na kraju potvrdilo manje više sve što se u garažnom smislu i povećanju katnosti tražilo, pranje ruku i šutnja ministra kulture Bože Biškupića. 

Stoga ne samo da spomenuta ekipa nije smjela biti proglašena dobročiniteljskom u odnosu na afirmaciju struke, dodjeljivanjem priznanja onima koji su se suprotstavljali, trebalo je jasno poručiti - što je, nakon svega, čak i Horvatinčić u nekoliko navrata izrekao – da je potrebno vratiti se na početak i odustati... Potrebno je vratiti Horvatinčićevim gazdama uloženu lovu u gradsku blagajnu, s kamatama, a oko one koju je platio za ekspertize akademika i profesora, koji ga nisu odmah upozorili da se radi o protuzakonitoj raboti, neka se dogovori (ljudi smo!..) i snalazi sam... 

Ponos Tuđmanovih 

Protokol je omogućio govoriti glavnim laureatima – Milanu Bandiću i ministrici Marini Matulović-Dropulić, koji su se uz izaslanika ministra Biškupića nadmetali u frazama o ljepoti i važnosti hrvatskog prostora, o novoj odgovornosti koju su preuzeli arhitekti. Netko je konstatirao da je veliki propust što nisu nagrađeni Tomo Horvatinčić, Doris Kažimir, Fanjek i Jerko Rošin, vizionar hrvatskog razvitka i mostogradnje Jure Radić. U muci - a parket pod nama nikako nije htio propasti, iscerena lica bila su nam jedini nadomjestak za suze... Napuštajući predstavu sjetio sam se Harmsa. Predstava nije bila odgođena, usprkos činjenici da se većini povraćalo... No, to je Hrvatska, zar ne? U njoj većina onoga što se događa kao protuevropski smisao – "ide dalje" - čak i kada se radi o zasluženim priznanjima. Umjesto veselja, događa se i dalje – loše režirana pretpolitička predstava - ponos Tuđmanovih! NAGRADA I NAGRDA ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Teme (16/16)

KVADRATURA GLAVUNADERBI DINAMA I HAJDUKA U MAKSIMIRU KOMENTIRAT ĆE LEGENDARNI GOLGETER SA STAROGA PLACA SLAVIŠA ŽUNGUL EKSKLUZIVNO ZA FERAL TRIBUNE

ŽUNGUL, 1:0 ZA FERAL! Mario GARBER5. ožujka, 2008.

Ivanišević i Pauletić mi ne daju mira, nego mi daju (lažnu) nadu da nepopravljivo još jednom ne odustanem od te bidne novinarske profesije u koju su ušli gladni krvoločni uljezi i promijenili joj lični opis a nisu ni oni krivi, triba ih razumit jer ne

mogu bidni odolit, radi egzistencije, kasno su se novinarstvom kao zanatom počeli bavit, pa su se prošvercali u ovo doba sveopćega šverca skrivajući se iza "second hand" viceva i jeftine žute štampe

Na derbi Dinama i Hajduka zasad se još nitko ne pali ali sa Slavišom Žungulom razgovaram već neko vrijeme jer stalno zove i pita pošto Hajduk. Nije mu lako objasnit da tko god ima novaca bježi od Hajduka otprilike kao na primjer Kerum. Žungul uporno ponavlja da je to pravi "good will" i da svi ovi koji ga navodno kupuju ili prodaju – s novcem nemaju ništa u dodiru. Tu priču ostavljamo za idući broj u kojem će specijalno za Feral Tribune Žungul komentirati derbi Dinama i Hajduka što će ga pratiti televizijski.

Najavljujući susret sa Slavišom poslije toliko godina moram podsjetiti da sam s njim znao bit i dobar, i loš. Jednom su ga Ferante Colnago i Ante Žaja držali da ne pregazi Zdravka Reića i mene jer je bio ljut na slabu ocjenu. Oteo se na tren i skoro me dohvatio "nogom u guzicu" šta me uvridilo pa sam ga iz okreta volejem zdimija ispod kolina a onda su se nosile one lipe čizme špičoke. 

Colnago, Žaja, Reić 

Colnago i Žaja su ga opet dohvatili i počeli vikat na mene da pobignem. Naravno, jer ga više neće moć držat. A ko je moga njega čuvat, bogati. Tek onda sam shvatio u šta sam se uvalio. Pa nisam ja Hatunić. Okrenija san se da vidim di je Rejo, ali on je već bija popija tabletu za isparit. Ni traga! Uspija san i ja uteć… A malo posli toga uteka je i Žungul. Ali u Ameriku. Naša san ga telefonom za ekskluziv u Slobodnoj Dalmaciji, a di (?), jednostavno, u jednome kafiću u New Yorku di je radija naš Splićanin. I zauvik smo ostali veliki prijatelji. Šteta da Žungula nema u ovoj medijski moderniziranoj Hrvatskoj. Kako bi on dava golove ovim dječjim fotoreporterima isprid portuna/haustora. 

Goran Ivanišević po meni ima pravo ne plaćat porez u zemlji koja mu je bila nesklona kad je u nju ulagao. A da su stvari pravednije možda bi se još i moglo u poreznu politiku prema Ivaniševiću ugradit neki "patriotski koeficijent" na koji se pozivaju pete kolone ratnih profitera. 

Ima pravo Goran bit uvrijeđen kad mu o patriotizmu dijele lekcije Franjo Tuđman i predsjednikov teniski poltron Suad Rizvanbegović dok je on (Ivanišević) po zemaljskoj baloti (možda) riskirao i glavu noseći vrpcu s hrvatskim obilježjima za vrijeme rata u Jugoslaviji. 

Ima pravo glasat za HDZ! 

Ima se pravo tu i zajebat, jebiga! 

Ima pravo osjećat se kao da je u neprijateljskoj zemlji kad pokuša priredit onaj Croatia indoors u Splitu, ali mu država porezom sjedne za vrat tako da to propadne. 

Vaša niskosti 

Ima pravo jer je Željko Franulović, svjetski priznati teniski biznismen, i sam igrač svjetskog formata, eto baš meni rekao za Nedjeljnu Dalmaciju dok je još izlazila u prošlom tisućljeću kako taj Ivaniševićev turnir u Splitu, najsportskijemu gradu na svijetu, nigdje na tom istom svijetu ne bi bio dočekan tako na nož kao u Hrvatskoj, pa je onda razumljivo da se dogodine neće ni održati (kao što se nikad više u Splitu i nije održao). 

Ima pravo, a to sam i ja osjetio pa sam na zadnjoj stranici Nedjeljne Dalmacije dao naslov da je Goran pomeo Suada u ne znam više kolikom omjeru, što je bilo toliko efektno da se i jedan abortirani novinarski mister hvalio pred obitelji Ivanišević da je to njegov naslov, a ovom prilikom ću ga prvi put na to podsjetiti - jer život piše romane - da sam se pojavio u kadru na Gripama taman u tom trenutku dok je ljigavi lažljivac, sav obrošen od ulizivanja, skupljao poene na račun tuđeg naslova otprilike jednako kao i takozvani mister fotoreporter koji ovaj zanat doživljava kao ljigavo pravo ulaženja u tuđu (Ivaniševićevu) "najdiskretniju imovinu" ne bi li je ukrao i pretvorio u svoju praveći od vlasnika karikaturu. 

Spominjem to iako više i ne bi bilo toliko važno da dotična nISKOST nije najprikladniji svjedok kako je sve to bila istina, he, he, he, he. E zbog takvih ljigavaca po meni je već unaprijed i zauvijek u pravu svaki goran ivanišević, kao izvorni znalac za razliku od ovih parazita koji se napajaju na tuđem izvoru i onda to još nazivaju svojim pravom na zanat čime su ga (zanat) definitivno srozali. 

Ima pravo Goran bit razočaran kad mu Tuđmanov Hrvatina Suad kao predsjednik Hrvatskog teniskog saveza, organizacije za koju nitko tada ne bi ni znao da nije Gorana Ivaniševića – odcijepi da Hrvatska može igrati i bez Gorana… 

Bravo Pauletić 

Ima pravo bit ogorčen kad mu podmeću klipove i ne daju mu da povede reprezentaciju Hrvatske nakon Davis cup trijumfa Hrvatske kao prvi čovjek hrvatskog tenisa što zauvijek i jest (pobjednik najprestižnijeg turnira u svijetu Wimbledona). 

Ima pravo kad i njegove rođene novine u Splitu ne znaju procijenit o čemu se radi nego drže stranu Nikoli Piliću iz prizemnog razloga što je netko dobio mukte ulaznicu za Davis cup, umjesto da brane Nikolu Pilića godinu-dvije poslije kad ga kao profesionalca valja podržati da izabere postati bilo čiji teniski izbornik, "da tako kažem srpski" (ova sintagma pod navodnicima ostala mi je u sjećanju kao izjava jednog prostodušnog, bre, hajdukovca iz doba svih onih genijalaca klase Đorđević i Pešić). 

Eto prođe već cijela jedna četvrtina ovog mog "vaterpopola" a nikako da se razbistri šta me tek sad spopade Ivanišević. Čitam Roberta Pauletića u Slobodnoj Dalmaciji jer je on operiran od njene povijesti bolesti pa sam siguran da mu ne bi kao ni meni smetalo poć u Dugopolje ili čak i dalje za napravit pravu Slobodnu – te tako guštam da se usprkos raznih monopolista na humor pojavljuje netko svjež tko me može nasmijati. 

Ivanišević i Pauletić mi ne daju mira, nego mi daju (lažnu) nadu da nepopravljivo još jednom ne odustanem od te bidne novinarske profesije u koju su ušli gladni krvoločni uljezi i promijenili joj lični opis a nisu ni oni krivi, triba ih razumit jer ne mogu bidni odolit, radi egzistencije, kasno su se novinarstvom kao zanatom počeli bavit, pa su se prošvercali u ovo doba sveopćega šverca skrivajući se iza "second hand" viceva i jeftine žute štampe koja je čista suprotnost od one u koju se pokušavalo (i zbog poreza) svrstati čak i Feral Tribune pripremajući tako lomaču za čistu savjest i bolnu istinu. 

Sendvič Tanje i Vanje 

Zdušnost kojom se jednog od pobjednika Wimbledona izlaže naslovnicama u sendviču Tanje i Vanje - jest orgijanje neznalica nad posrnulom profesijom kao otprilike u filmu "Ciguli miguli" moreplovca i publiciste Jože Horvata gdje se prikazuje uniformiranog partizančinu koji se po završetku Drugog svjetskog rata prometnuo u intendanta kazališta i pomeo trulog kapitalistu Mozarta a slavodobitno postavio Žikino kolo kao zov novog vremena. 

Zašto bi Mozart smetao Žiki? Nema nikakvih problema da se pored Mozartovog kazališta izgradi i Žikino. Pa tko voli, nek izvoli. Uostalom, da se malo šegačimo, shodno Aristotelovom "bratstvu i jedinstvu stila" nije ni primjereno da Žika zalazi u Mozartovo kazalište (a obratno još manje). Pita se onda taj u kut stjerani normalni čovječuljak - zašto Žika kao Žika ne želi jedno svoje velebno Žikino kazalište pa neka ga sebi i izgradi, nego baš hoće Mozartovo ali bez Mozarta u njemu, pa protjeruje sve šta nema talenta za Žikino kolo. 

Drugim riječima, neka Ivaniševića tuku fotoreporteri iz Žikinoga kazališta, ali nije fer od Mozartovog kazališta praviti Žikino. Jer u tom slučaju je Ivanišević ostao bez svog kazališta u kojem bi on imao pravo izbaciti fotoreportera koji je izdao profesiju i prestrojio se iz Mozartovog u Žikino kazalište, te smatra da je ispravno i super-novinarski čekati nekoga ispred haustora/portuna i fotografirati ga za novinsku priču o tuđem privatnom životu. 

Ta novinarska mizerija mora izabrati čime se bavi. Ako se zbilja bavi tim poslom, onda se tu nema šta čekati ispred

haustora/portuna nego se u toj skupo plaćenoj i svjetski definiranoj profesiji traže fotke izravno iz kreveta. I to po mogućnosti glavnih političara, puno slasnije nego Ivaniševića. A ovo pred haustorom nije ni na razini Žike koji se ipak jasno opredijelio i čizmom jednostavno znogirao/nacionalizirao Mozarta onako kako bi novokomponovani hrvatski kapitalisti preoblikovanjem simfonije dobili svoje dioničarsko kolo. Fotoreporterčići iz portunčića poslani su u svojoj istraživačkoj strasti da narodu donesu odgovore na pitanja koja ih najviše muče, a političari financiraju da narod muči najviše pitanje kod koga spava Goran Ivanišević. 

Ćiribimba i Mozart  

Ne treba zaboraviti da je Horvatov film o tome kako je Žika znogirao Mozarta odmah poslije Drugog svjetskog rata bio zabranjen u socijalizmu te je vraćen u opticaj na početku demokratske Hrvatske. Ali je misteriozno u godinama ratnog profiterstva i "novokomponovanih partizančina" film "Ciguli miguli" ponovno nestao sa scene – valjda opet kao neki Mozart koji smeta našem svevremenskom Žiki bez svog zanata i alata zbog čega mu ne preostaje drugo nego da se pojavljuje kao prazna čahura poslije svakog rata i onda kao sumanut fotografira kroz ključaonicu kako to puno bolje od njega rade drugi – i to bez fotoaparata. 

Sve što se događa Goranu Ivaniševiću u Hrvatskoj pitanje je najprizemnijeg primitivizma i zavisti, a da je to stvarno tako, a ne kako bi neki htjeli protumačiti – isključivo jedan Ivaniševićev slučaj – potvrđuju i drugi primjeri poput priče s plivačem Dujom Draganjom koji je bio sotoniziran u Hrvatskoj sve dok nije prestao biti simbolom dalmatinskog otpora prema nepravednoj raspodjeli novca od strane onih kojima smo dali povjerenje da budu vrhovni selektori talenta, znanja i kvalitete na čelu države. 

U jednoj tv-emisiji prije par godina sukobili su se Zdravko Reić, Tomislav Židak i Zdravko Mamić na ovu temu i Reić je bio doslovno "popišan" kad je Židak "damoklovim mačem" presjekao "gordijski čvor" i bahatom logikom riješio sve dileme: 

- Čemu sve te rasprave. Mi u Zagrebu, i u Maksimiru, kad nešto nemamo, mi to kupimo! – odgovorio je cinično Židak na Reićevo previjanje od bola što dalmatinski talent ne može ništa protiv zagrebačke hegemonije. 

Po meni je Židak u pravu. Jer sve je pitanje slobodnog tržišta u demokraciji. Samo je u studio doveden neravnopravan konkurent Židaku – Zdravko Reić koji nije u tom trenutku bio educiran da Židaka pita zašto Zagreb u ime Hrvatske potkrada Split (a time i Hrvatsku) uskraćujući jednoj zemlji da s više ulaganja u sportski Split i Dalmaciju državni sportski proizvod podigne na potenciju veće izvozne mogućnosti i konvertibilnosti. 

Veliki Fotograf 

Tek sad se vidi koliko je novca bačeno u preoblikovanju sportske Dalmacije u Zagreb umjesto da se za korist cijele države taj novac ulagalo u Dalmaciju kao predodređeni vinograd sporta. Bilo bi sve skupa jeftinije a blagorodnije. Mediji su kao i u pokretanju rata, odigrali bitnu ulogu u postavljanju ovakvog nepravednog mira. Unutar moje profesije "lupeške skale" su držali i političari i novinari u kompi, u jednoj fazi desni, u drugoj lijevi preoblikovani u desne i pomiješani s desnima preoblikovanima u lijeve. Na sve maske su spremne izdajice svojih zanata radi sitnog osobnog interesa, i zato uopće nema ni najmanje dileme koga društvo mora braniti, Ivaniševića koji u Wimbledonu može pobijediti, ili fotoreportera Ćiribimbu koji bi u svakoj drugoj zemlji umro pred haustorom/portunom od gladi. 

Svaki fotoreporter koji se radi osobnog komfora pretvorio u bijedno čudovište bez ikakvog identiteta mijenjajući i političke stranke onako kako one mijenjaju njega pa većinu vremena provodi osluškujući mobitel iako mu je posao da fotoaparatom osluškuje svoj grad, život i ljude u njemu – zapravo je prototip izdajice koji je onemogućio onima koji to nisu da se i dalje slobodno bave svojim poslom da zanat ne posrne. 

Morate obratiti pažnju na taj lik i nedjelo Velikog Fotografa koji je salijerijevski skucao ime i karijeru pratio šotobraco Mozarta da bi na kraju izdajnički Žiku izveo na binu a političare pustio "u moju butigu"! Jer će vam tako bit jasnije zašto je Goran Ivanišević izgubio živce i umjesto reketa ovaj put razbio kameru. Cili narod bi s gušton gazija po toj kameri dok je ne bi učinija u papar ali mu političari nisu dali to demokratsko pravo, nego su demokraciju za siću prodali debilnome Velikome Fotografu protiv kojega je i cili jedan narod fotografa koji nisu izdajice svoga zanata. Suzdržat se i ne razbit takvog Velikog Fotografa ne bi značilo da Goran Ivanišević ima živce nego naprotiv – da ih nema uopće. Da je možda čak i gluh. Zato vas sve pozivam baš na obračun s Velikim Ćiribimbašem koji mukte/badava uživa u vašem privatnom i najintimnijem vlasništvu, donjem rublju po kuferu i još bi vam htio naplatit – carinu. 

Olimpijci protiv Ulice 

Izdane su sličnim primjerima uz pomoć kvazi-medija i ostale društvene vrijednosti, uzori tipa svjetski cijenjenog plivača Duje Draganje, pa svjetski priznate atletičarke Blanke Vlašić, nedavno u izborima izveden je slični pokušaj i s izbornikom Slavenom Bilićem, jedinim koji nije glasao za HDZ u kompletu s reprezentacijom i Dinamom. Evidentno je da to poprima razmjere sistematičnog uništavanja svega što je predstavljalo pravi brand kao u ovoj regiji recimo Hajduk, košarkaška Jugoplastika, u jednom trenutku i jedrenje počevši od splitskog spektakla biznisa i tradicije u regati oko Mrduje… 

I sve to se događa na primjer sa splitskim sportom u dosad neviđenoj eri dominacije sportaša i na političkom planu jer u vrhu upravljanja Splitom djeluju Željko Jerkov, Dino Rađa, Ivan Kuret… Sve sami olimpijci koji nikako da puste u promet tu Ulicu olimpijaca za čija obilježja nije potreban neki osobit novac, a cijeli posao mogao je bit završen još u doba gradonačelnika Mira Buličića - da bi sve zapelo na papirima pa stoji i za zemana Zvonimira Puljića, Ivana Kureta, itd… 

Ali jebe se za to Mići Dušanoviću. On se i dalje smatra novinarom prenoseći tenis a što reče komentator Starčević možda bi bilo puno bolje i za tenis i za sve nas da Mićo prenosi - ugljen. Dobri Mićo nikad ništa nikome nije negirao nikako i kako već pomalo ostaje bez riječi hvale za svih možda ne bi bilo loše da počne prenosit tenis šutke koristeći se dlanovima pred mikrofonom nakon svakog poena.

ŽUNGUL, 1:0 ZA FERAL! ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Interveiw (1/1)

MILORAD PUPOVAC, POTPREDSJEDNIK SDSS-a, O NOVOM VALU HRVATSKO-SRPSKIH ETNIČKIH NAPETOSTI, TE O REAKCIJI SDSS-a U SLUČAJU BRZOG HRVATSKOG PRIZNANJA KOSOVSKE NEZAVISNOSTI

POSTOJI RIZIK DA NAPUSTIMO VLAST Ivica ĐIKIĆ5. ožujka, 2008.

Očekujemo da nam se obrazloži koji su to važni razlozi koji Hrvatsku guraju u pravcu priznanja nezavisnosti Kosova. Ukoliko bi odluka bila donesena tako da se ne uzimaju u obzir argumenti, i ako se ne obave nikakve zaštitne pripreme ukoliko su one moguće, onda apsolutno postoji rizik SDSS-ova izlaska iz koalicije. Također, smatram da ovo najnovije igranje po desnim tonalitetima može služiti za skretanje pažnje s važnijih tema i s problema koje imamo na evropskom i reformskom putu. Ako bi se takve stvari nastavile u kontinuitetu, jasno je da one ne bi mogle ići zajedno sa SDSS-ovim učešćem u Vladi

- Gospodine Pupovac, jesu li točne neslužbene informacije – koje se očito plasiraju iz vladajućih krugova – da će hrvatska Vlada u idućih desetak dana priznati nezavisno Kosovo?

- Nemam takvih saznanja u pogledu datuma hrvatskog priznanja Kosova, niti smo o tome razgovarali s čelnicima Vlade, a među nama postoji dogovor da razgovaramo o svakoj eventualnoj promjeni stava. 

- Razgovor o promjeni stava podrazumijeva da sad egzistira stav koji je usklađen između SDSS-a i Vlade. Kakav je njegov sadržaj? 

- Priznanje Kosova još uvijek je vrlo osjetljiv i riskantan potez za Hrvatsku, te – po našem mišljenju – s tom odlukom treba pričekati. Treba, također, obaviti prethodne radnje koje bi ublažile negativne posljedice eventualne odluke o priznanju. Hrvatska naprosto nije zemlja koja može žuriti s tim potezom. Nijedna zemlja u regiji, ako ne računamo Bosnu i Hercegovinu, nema tu vrstu opterećenja u međudržavnim i međuetničkim odnosima kao što je, u ovom pitanju, ima Hrvatska. Općenacionalni interesi, dakle, Hrvatskoj nalažu da pričeka s priznanjem Kosova. 

- Je li Hrvatska pod pritiskom Sjedinjenih Država, pa onda i Njemačke, da u što skorijem roku prizna Kosovo? 

- Ne znam ima li te vrste pritisaka, ali mislim da ne bi bilo dobro da ta odluka bude proizvod pritiska ili proizvod neke vrste popuštanja zbog dobivanja pozivnice za NATO: ne bi bilo dobro ni za evroatlantsku perspektivu regije, ni za odnose između država, posebno Hrvatske i Srbije. 

Novo opterećenje 

- Može li biti da je povod brzom hrvatskom priznanju Kosova najava posjeta predsjednika Busha Hrvatskoj? 

- Moje je mišljenje da to ne bi trebao biti nikakav poseban povod, s obzirom na činjenicu gdje je Hrvatska, koju ulogu igra i koju ulogu može igrati u ovoj regiji. 

- Izuzmemo li razvikane ekonomske interese, koji su najozbiljniji razlozi zbog kojih bi Hrvatska trebala pričekati sa službenom podrškom kosovskoj nezavisnosti? 

- Sigurno je da su razlozi ekonomske prirode vrlo ozbiljni i sigurno je da hrvatsko priznanje Kosova ne bi moglo proći bez štetnih posljedica na razvoj privredne suradnje sa Srbijom. Postoje, međutim, aktualni i povijesni politički razlozi koji su mnogo teži, odnosno postoji mogućnost političkih posljedica s kojima bi se na kraj izašlo puno teže nego u ekonomskim odnosima. Pritom, ponajprije, mislim na činjenicu da u Srbiji još uvijek žive brojni izbjegli hrvatski Srbi čiji status, nažalost, i dalje nije riješen, kao ni pitanje integracije onih koji su se vratili. Hrvatska žurba u vezi s Kosovom itekako bi, dakle, mogla utjecati na stanje svijesti kod tih ljudi. 

Drugo, čak ni albansko-srpski odnosi – da o albansko-hrvatskima i ne govorimo – nemaju tu vrstu historijskog i aktualnog opterećenja kakvu imaju hrvatsko-srpski odnosi. Ni teško iskustvo Drugog svjetskog rata, ni iskustvo posljednjeg rata, još uvijek nisu zaliječeni i, u pravom smislu te riječi, prodiskutirani. Brzo hrvatsko priznanje Kosova, koje bi kod Srba i Srbije moglo biti doživljeno kao sudjelovanje u stvaranju samostalnog Kosova bez dovoljne količine obzira, moglo bi predstavljati novo psihološko i mentalitetno opterećenje hrvatsko-srpskih odnosa, i to na način da teško možemo vidjeti moguće dugoročne posljedice. 

I treće, Hrvatska i sama nosi iskustvo zemlje koja je od trenutka priznanja trebala mnogo vremena da se nauči nositi s unutrašnjim međuetničkim teškoćama i unutrašnjom demokratskom konsolidacijom, te dobro zna koliko je to težak i riskantan posao. Iz

hrvatske perspektive lako se može vidjeti kako bi taj posao mogao biti mukotrpan na Kosovu. Moja je sugestija da se Hrvatska na drugi način uključi i u međuetničku i u demokratsku konsolidaciju Kosova, a da odluku o priznanju ne donosi u okolnostima u kojima to ne bi moglo biti dobro primljeno. Na kraju, takav potez ne bi ostavio bez opterećenja i izazova ni nas koji ovdje sudjelujemo u vladajućoj koaliciji, ni općenito Srbe u Hrvatskoj.

Rizici priznanja 

- Što će SDSS poduzeti ako Hrvatska, ipak, prizna Kosovo u narednih desetak dana ili možda nekog drugog datuma koji smatrate preuranjenim? 

- Očekujemo, prije svega, da se u vladajućoj koaliciji razgovara o tome, da se razgovara prije određivanja ikakvog datuma i prije donošenja bilo kakve odluke. Očekujemo da nam se obrazloži koji su to važni razlozi koji Hrvatsku guraju u pravcu priznanja kosovske nezavisnosti. Naravno, nadamo se i obrazloženju o načinu na koji se Vlada kani nositi s mogućim rizicima priznanja. 

- Unutar vladajuće koalicije, dakle, još se nije otvoreno razgovaralo o kosovskom pitanju? 

- Imali smo jedan razgovor na početku tog procesa, ali sljedeći se sastanak još nije dogodio. Pozicija SDSS-a prema vladajućoj koaliciji ovisit će upravo o sadržaju tog razgovora koji čekamo. 

- Nije isključen ni izlazak SDSS-a iz vlasti? O tome se, uostalom, već špekulira, i to s tezom da bi HDZ u Saboru lako nadomjestio tri SDSS-ova zastupnička glasa. 

- Ako je u pitanju samo broj zastupnika, onda je stvar, vjerojatno, takva. Nisu, međutim, posrijedi samo brojevi: posrijedi su međuetnički politički odnosi u Hrvatskoj, koje SDSS gradi s vladajućoj strankom i drugim strankama koalicije, i koji su mnogo bitniji od toga koliko, kad i kako SDSS glasa u Saboru. Mi o tome vodimo računa, pa se nadamo da to čine i naši partneri.

 

- Još jednom: nije isključeno SDSS-ovo napuštanje koalicije? 

- Ukoliko bi odluka bila donesena tako da se ne uzimaju u obzir argumenti, i ako se ne obave nikakve zaštitne pripreme ukoliko su one moguće, onda apsolutno postoji rizik SDSS-ova izlaska iz koalicije. SDSS o eventualnom brzom priznanju Kosova ne može ne imati svoj stav, uza sav respekt prema pravima Albanaca na Kosovu. 

- Vidite li valjane racionalne argumente za skoro priznanje Kosova, argumente s kojima bi vas mogla suočiti vladajuća stranka? 

- Ne vidim da bi Hrvatska time išta mogla dobiti. Ne vidim, zapravo, nikakve argumente za brzo donošenje takve odluke. Sasvim je jasno da pitanje nezavisnosti Kosova ne ovisi, niti je ikad ovisilo, o hrvatskom stavu, a neće o njemu ovisiti ni ubuduće. S druge bi se strane moglo percipirati da Hrvatska iskorištava, blago rečeno, delikatan trenutak za Srbe i Srbiju, kako bi možda lakše otvorila neka vrata koja nije jednostavno otvoriti, s tim da sam duboko uvjeren da članstvo Hrvatske u evroatlantskim integracijama ni na koji način nije povezano s Kosovom. 

Samostalna pamet- Kako ste doživjeli jedan novinski napis u kojemu se kaže da se vi i potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac ponašate više kao funkcionari srbijanske nego hrvatske Vlade? 

- Svašta! Za razliku od Srba u drugim državama regije, da o zemljama svijeta i ne govorimo, Srbi iz Hrvatske ni na koji način, osim preko svojih predstavnika, nisu iskazivali svoje stavove u vezi s Kosovom, te su se trudili da ne opterete hrvatsku poziciju. Politika SDSS-a uistinu jest politika samostalne pameti i samostalne glave, no nije racionalno očekivati da budemo baš sasvim ravnodušni prema interesima matične države u tako osjetljivom pitanju. Srpska zajednica u Hrvatskoj zaokupljena je elementarnim brigama opstanka i obnove života, ali to ne znači da ih kosovska tema ne zanima i da prema njoj nemaju emocionalni i drugi stav. Mi ga nastojimo iznijeti i artikulirati tako da ne bude destruktivni element ovdašnjeg političkog života i srpsko-hrvatskih odnosa. 

- Ovih dana zbio se šovinistički navijački pohod na Vukovar. Unatoč tome što SDSS i u drugom uzastopnom mandatu čini vladajuću koaliciju, i unatoč vašim naporima da se Srbi integriraju u društvo, hrvatski rezervoar mržnje prema Srbima nije ozbiljnije ispražnjen. Zašto? 

- Bojim se da ste, nažalost, u pravu: to se moglo vidjeti na vukovarskom skupu, moglo se vidjeti na mnogim sportskim i ne-sportskim okupljanjima... Moglo se vidjeti da se vrlo lako obnavljaju negativne emocije, poruke i manifestacije prema pripadnicima srpske zajednice. Zabrinjavajuća je i zastrašujuća lakoća obnavljanja takve atmosfere i te vrste emocija. Mislim da je riječ o posljedici nedovoljnog rada ključnih političkih aktera i ključnih političkih institucija: nemaju dovoljno smjelosti da izgovore sudove koje treba izreći o manifestacijama kao što je bila ona vukovarska. 

Drugačija pozicija 

- Zašto nemaju smjelosti? 

- Volio bih vjerovati da razmišljaju kako se ne radi ni o čemu ozbiljnom i zastrašujućem, jer je nekoć bilo daleko gore. Bio bih izrazito zabrinut ako bi netko mislio da se na način viđen u nedjelju u Vukovaru mogu kontrolirati međuetnički i međudržavni odnosi, te da se tako može utjecati na povratak ljudi, a ponekad zaista stječem dojam da je u tome smisao izostanka odlučnijeg političkog suprotstavljanja obnovi negativnih emocija prema Srbima. Teško se oteti dojmu da netko ima skrivene razloge za šutnju o pritiscima i prijetnjama koji se provode javnim skupovima poput onoga u Vukovaru. 

- Mislite li da je Vladi Ive Sanadera sudjelovanje SDSS-a u vladajućoj koaliciji krinka za šutnju o međunacionalnim tenzijama koje su stalno prisutne, te za toleriranje šovinističkih ispada? 

- Možda može izgledati da je tako, i možda netko i ima takvu namjeru, ali smatram da ovo igranje po desnim tonalitetima može služiti za skretanje pažnje s važnijih tema i s problema koje imamo na evropskom i reformskom putu. Siguran sam da ima ljudi koji bi rado posegnuli za međuetničkim napetostima kao oprobanim sredstvom za bježanje od realnosti. Ako bi se takve stvari nastavile u kontinuitetu, jasno je da one ne bi mogle ići zajedno sa SDSS-ovim učešćem u Vladi. 

- Bi li situacija u tom smislu bila gora da je SDSS odlučio biti opozicijska partija? 

- Mi smo, naravno, odlučili da sudjelujemo u stvaranju vladajuće koalicije, ali ukoliko bi se narušile vrijednosti zbog kojih je ta suradnja stvarana, i ukoliko bi se narušila atmosfera koja je godinama građena, sigurno je da bi se otvorila vrata za SDSS-ovo drukčije političko pozicioniranje. 

PODOZRENJE I SURADNJA NE MOGU ZAJEDNO 

- Kako doživljavate uporno vladajuće sijanje straha od Srbije, koje se u posljednje vrijeme najviše manifestira u propagandi hrvatskog ulaska u NATO? Agresivna Srbija, naime, isporučuje se javnosti kao glavni razlog za brzo pristupanje tom savezu. 

- U mjeri u kojoj ta teza postoji, i u kojoj se o toj tezi moglo čuti ili čitati, ona u činjeničnom smislu apsolutno ne stoji. Ne postoji opasnost ozbiljnijeg konflikta ni između Srba i Albanaca, a kamoli između Srba i Hrvata ili Srbije i Hrvatske. U pitanju evroatlantskog integriranja jugoistoka Evrope, uključujući i Srbiju, naći će se odgovor koji će biti zajednički. Govoriti o opasnosti od Srbije i istovremeno prešućivati podatak o uspješnoj vanjsko-trgovinskoj razmjeni sa Srbijom, e to ne ide zajedno: proizvodnja političke podozrivosti i, ponekad, straha ne ide s paralelnim poticanjem i razvijanjem gospodarske suradnje. Ti oprečni pristupi u jednom momentu više neće moći funkcionirati pod kapom iste politike i, zapravo, ne bi ni trebali funkcionirati. 

ŽIVOT NA DISTANCI 

- Zašto su hrvatsko-srpske tenzije u istočnoj Slavoniji puno žilavije nego u drugim dijelovima Hrvatske? 

- Nedjeljni skup, prije svega, nije bio lokalna stvar, niti je u njemu sudjelovao osobit broj lokalnog stanovništva. Ali, točno je: postoje distance i postoji potreba da se radi na smanjivanju etničkih distanci koje su prisutne na tom području. Iz nekog razloga, međutim, nedostaje političke inicijative i očito je da nema adekvatne spremnosti da se to stanje prevlada institucionalnim mehanizmima. Doživljavam to i kao manjak u vlastitom političkom djelovanju, jer smo posljednjih godina više pažnje posvećivali povratničkim sredinama i povratničkoj problematici. 

- Vidite li u Vladi i HDZ-u dovoljnu količinu političke volje da se pristupi uspostavljanju povjerenja? 

- Postoje potpisani sporazumi i dogovori o normalizaciji u brojnim društvenim oblastima, ali nužno je da tehnička i institucionalna poboljšanja budu praćena i adekvatnim političkim porukama, a ako bude potrebno, i odgovarajućim političkim promjenama.

POSTOJI RIZIK DA NAPUSTIMO VLAST ________________________________ Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Picaskandal

5. ožujka, 2008.REZALIŠTESPLETKARENJE U SABORU

DOKUMENTI RAZOTKRILI GLAVAŠA 

Saborska služba za informiranje, temeljem Feralovog zahtjeva za pravo na pristup informacijama, ustupila je dokument koji zorno potvrđuje ono o čemu smo pisali u prošlom broju: predsjednik

zastupničkog Kluba HDSSB-a u Hrvatskom saboru, Branimir Glavaš, sam je sebe predložio za člana Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Taj dokument uredno je, 14. veljače ove godine, s Glavaševim potpisom, zaprimljen u službi koja ih urudžbira i proslijeđen na odgovarajuće mjesto – Odboru za izbor i imenovanja, koji je, kao što je već dobro poznato, na sjednici od 19. veljače, glatko prihvatio taj prijedlog bez obzira što se Glavašu trenutno sudi za jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava – ratni zločin nad civilnim stanovništvom. 

Kao što je također poznato, kad je ta sramna odluka donesena, Glavaš se sam povukao, a u obrazloženju koje je napisao, ispalo je da on s prijedlogom za imenovanje u Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, nije imao ama baš ništa, kao da ga je onamo netko predložio mimo njegove volje i znanja.

"Obavještavano Odbor za izbor, imenovanje i upravne poslove da saborski zastupnik Branimir Glavaš ne prihvaća nikakve prijedloge navedenog Odbora u svezi njegove kandidature u radna tijela Hrvatskog sabora. Dakle, imenovani zastupnik odbija kandidaturu u Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koju je navodno naslovni Odbor jednoglasno utvrdio na jučerašnjoj sjednici", stoji u dokumentu kojeg je 20. veljače, u svojstvu predsjednika Kluba zastupnika HDSSB-a, Glavaš uputio predsjedniku Sabora i Odboru za izbor, imenovanja i upravne poslove. 

Kao što se iz dokumenata da iščitati, Glavaš nigdje ne govori o povlačenju kandidature, već o njenom odbijanju, odnosno neprihvaćanju što je u javnosti trebalo ostaviti dojam da mu je netko htio podvaliti, predloživši ga u Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. No iz dokumenata koje objavljujemo vidljivo je da je taj netko bio upravo - on. 

D. HEDL 

SUKOB MILANOVIĆA I BANDIĆA NE JENJAVA

OBRAČUN NA POČEK  

Nije sasvim poznato na osnovu čega su pojedini domaći mediji posljednjih dana došli do teze da je između predsjednika SDP-a Zorana Milanovića i šefa zagrebačkih socijaldemokrata Milana Bandića sklopljen pakt o nenapadanju, no ta se teorija uzima neupitnom: zaključak je, najvjerojatnije, izveden iz Milanovićeve prisutnosti subotnjem savjetovanju zagrebačkog SDP-a, pa se na temelju te nejake premise upustilo u kategorične tvrdnje o uspostavi miroljubive aktivne koegzistencije između dvojice, zasigurno, nepomirljivih stranačkih drugova. 

Prema Feralovim informacijama iz SDP-ova vrha, nikakav pakt nije sklopljen, osim što Milanović suspreže poriv za javnim sukobljavanjem s Bandićem prije svibanjske izborne konvencije: podalje od javnosti, međutim, šef SDP-a provodi terensku operaciju pridobivanja članstva i opstrukcije Bandićeva izbora u stranačko predsjedništvo, jednako kao što moćni gradonačelnik čini sve da bi Milanoviću otežao novi izbor na predsjedničku funkciju, te da bi mu najbliže okruženje naselio što većim brojem nelojalnih kadrova. Ostane li Milanović na čelu SDP-a, nesumnjivo će pristupiti demontaži zagrebačkog autokrata, a definitivni razlaz – točnije, isticanje SDP-ova gradonačelničkog kandidata kojemu neće biti ime Milan Bandić – mogao bi se izbjeći samo u slučaju maksimalne, i teško zamislive, Bandićeve pokornosti i snishodljivosti prema predsjedniku stranke: to je teško zamisliti, jer Bandić neće pristati ni na što manje od ovlasti autonomnog gazde Zagreba, a neće pristati zato što je to preduvjet za opstanak njegove interesne mreže koja postoji zahvaljujući mutnim poslovima i sprezi s krupnim kapitalom. 

"Kandidat za gradonačelnika može biti Ivo Josipović, ali i mnogi drugi ljudi", kaže naš visokopozicionirani izvor s Iblerova trga, "jer će svatko biti bolji od Bandića". 

I. ĐIKIĆ 

KAMPANJA ZA LOKALNE IZBORE U OSIJEKU 

KOMBI GLAVAŠEVOG HDSSB-a VOZI BEZ TABLICA 

Dok je estradna zvijezda Miroslav Škoro, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Osijeka na drugim za redom izvanrednim lokal-nim izborima, u nedjelju 9. ožujka, angažirao mali ulični vlak, dopremljen čak iz Zagreba, da bi iz njega uvjeravao Osječane kako je upravo on, Škoro, najbolji izbor, a Anto Đapić prekrio grad svojim plakatima, Glavašev HDSSB (u koaliciji s HSSom), među ostalim, unajmio je i kombi, oblijepljen likom dr. Vladimira Šišljagića, kandidata te stranke za gradonačelnika Osijeka. 

Taj kombi, opel vivaro 2.5 CDTI, osim po bučnom pozivanju građana da glasaju za HDSSB i Šišljagića, Osječanima je upao u oči i zbog činjenice da danima kruži gradskim ulicama bez istaknutih zakonom obaveznih registracijskih pločica! 

Budući da je poznato kako je "gazda u gradu", policija se pravila da to ne primjećuje, a upravo je nevjerojatno da silne policijske ophodnje koje se svakodnevno vozikaju gradskim ulicama, nisu zapazile da šareni bučni kombi vozi na način kako si to obični građani ne mogu priuštiti. 

U postaji osječke prometne policije rekli su kako nije bilo dojava da gradom kruži HDSSB-ov kombi bez istaknutih registracijskih pločica i dodali kako je kazna za takav prekršaj 300 kuna, dakle manja i od one za nevezanje sigurnosnim pojasom. "Nismo imali dojava naših ophodnja da se spomenuto vozilo u prometu kreće bez istaknutih registracijskih pločica, ali ćemo ih upozoriti da pripaze na njega", rekli su u policiji. 

Građani Osijeka kojima ovih dana svi, uključujući i HDSSB, obećavaju kako će gradom poteći potoci meda i mlijeka, a stranke koje se bore za vlast izgraditi mostove da bi Osječani iznad tih potoka mogli hodati, pitaju se kako stranka koja toliko galami o pravnoj državi nije u stanju poštivati ni elementarni red, pa na vozilo kojim propagira svoju kampanju staviti bar registracijske pločice. 

D. HEDL 

ZABRANA NA OTV-u 

CENZURIRANJE CENZURE 

U petak kasno popodne, redakcija televizijske emisije Cenzura dobila je neobičan mail sa zagrebačkog OTV-a u kojemu stoji da oni, OTV, prestaju emitirati Cenzuru "zbog promjena u programskoj shemi". Neobičnost ove poruke sadržana je u činjenici da prema ugovoru Cenzure, kao neovisne produkcije iz Splita i OTV-a stoji da se izmjene ugovora ili prestanak suradnje trebaju najaviti najmanje 30 dana unaprijed. No, već dva dana nakon što je OTV obavijestio Cenzuru da je cenzurira, na ekranima zagrebačke televizije emisija nije prikazana. 

"Od strane ljudi koji vode televiziju jasno nam je stavljeno do znanja da smo se odabirom naših gostiju i gošći, odnosno našom uređivačkom politikom, zamjerili nekome utjecaj čijeg kapitala cijene više od našeg utjecaja na razvoj društva", stoji u redakcijskom priopćenju. 

U razgovoru, pak, s Blagicom Kujundžić i Željanom Buntić-Pejaković, uređivačkom ekipom Cenzure, saznajemo da su u kontaktu s odgovornima na OTV-u saznali da je nekoliko posljednjih emisija o korupciji i medijima s gostima Sanjom Sarnavkom, Munirom Podumljakom, aktivistima, te Gordanom Malićem, novinarom, naljutilo jednog od moćnijih oglašivača na OTV-u koji je, navodno, zaprijetio prekidom suradnje ne bude li emisija skinuta s programa. Isti izvori nam šapuću da je dotični oglašivač ujedno i vlasnik nekolicine tiskanih medija koji su se posljednjih godina isticali obračunima sa spomenutim Cenzurinim gostima.

 V. MATIJANIĆ 

PONIŽAVANJE PARLAMENTA 

LAŽNI KOMPROMIS

 

To se zove kompromisnim rješenjem! Nakon što je vladajući HDZ u proceduru pustio prijedlog da se mijenjaju pravila aktualnog saborskog prijepodneva, po kojima bi članovi Vlade stekli pravo da stave verbalni poklopac na neugodna zastupnička pitanja i kritike, s navodno kompromisnim prijedlogom oglasili su se HSLS i HSU: ove minorne parlamentarne partije iz HDZ-

ove orbite predlažu, naime, da se pravo završnog komentara na zastupnički nastup u aktualnom prijepodnevu dodijeli samo premijeru, a ne svim članovima Vlade. 

Naravno da u ovom prijedlogu nema suštinskoga kompromisa, jer HDZ-ovo poslovničko ponižavanje Sabora nije zamišljeno da bi se zaštitilo Čobankovića, Bajsa i ostale slučajne ministre. Ponižavanje je zamišljeno isključivo kao pogodovanje taštini premijera Ive Sanadera čija je bahatost toliko nabujala da ne preza ni od dosad neviđenih poteza što bi trebali zajamčiti njegovu retoričku dominaciju i u visokom domu u kojemu bi Vlada i njezin šef trebali polagati račune, a ne prakticirati svoju vladarsku obijest. Utoliko prijedlog HSLS-a i HSU-a nije nikakav kompromis, nego vazelinski pokušaj dodatnog umiljavanja jedinom važnom stanovniku Banskih dvora. 

I. ĐIKIĆ 

KADA MUP KADROVIRA 

MINER BEZ MINE  Nije pouzdano utvrđeno je li čovjek koji se zove Marko Tolj ikada u životu vidio minu, ali smo sasvim sigurni da je dotični, odlukom Ministarstva unutarnjih poslova, a na prijedlog Policijske uprave splitsko-dalmatinske, imenovan šefom pirotehničara na splitskom aerodromu. Prema našim informacijama, Tolj, momak s bolje strane tridesetih, u MUP-u radi svega nekoliko mjeseci i šefovanje aerodromskim pirotehničarima spada mu među prve poslove. No, to nije sve: kako saznajemo, Tolj nije prošao pirotehničarsku obuku, nema ni položene državne i stručne ispite, a završio je višu školu upravno-pravnog smjera. Inače, do Toljeva ustoličenja dvojica aerodromskih pirotehničara nisu imali šefa, točnije, neposredno su odgovarali nadležnima u Policijskoj upravi. 

U želji da saznamo više detalja o ovoj neobičnoj karijeri obratili smo se MUP- u čekali lijepih sedam dana na odgovor. A on glasi: "slijedom vašeg upita dostavljenog ovom Odjelu a vezano za premještanje g. Tolja na radno mjesto vođe grupe protueksplozijske zaštite u Postaji aerodromske policije Resnik, obavještavamo vas da je spomenuto radno mjesto ustrojeno 2005. godine i do sada je bilo nepopunjeno. Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova za radno mjesto vođa grupe za protueksplozijsku zaštitu kao uvjet utvrđena je viša stručna sprema: kriminalist ili upravni pravnik ili druga škola društvenog smjera, položen državni stručni ispit i zvanje viši policijski inspektor. Radi potrebe službe, policijski službenik može biti premješten na drugo radno mjesto u okviru njegove stručne spreme temeljem članka 102. stavka 1. Zakona o policiji, slijedom čega je spomenuti g. Tolj u siječnju 2008. godine premješten na navedeno radno mjesto , uz probni rok od 6 mjeseci, nakon kojeg, ukoliko zadovoljava zahtjevima službe, je obvezan položiti i državni i stručni ispit". 

Drugim riječima, MUP nam je potvrdio da će Tolj, kao valjda jedini policijski šef bez položenog državnog i stručnog ispita, odrađivati pripravnički staž zapovijedajući jednom od najvažnijih karika u brizi za sigurnost aerodroma. Koje su "potrebe službe", pak, nalagale da potpuno neiskusna osoba, u eri antiterorističke histerije, bude postavljena na odgovorno mjesto – čitaj: tko stoji iza Tolja - nismo uspjeli saznati. Usput, naši aerodromski izvori javljaju kako je Toljevo pripravništvo ipak adekvatno honorirano i za njega prima lijepu šefovsku plaću.  

V. MATIJANIĆ 

PRED/SEZONSKI DUBROVNIK 

RUPETINA UMJESTO GARAŽE 

I predstojeću turističku sezonu Dubrovnik će dočekati s povećom rupetinom na Ilijinoj glavici, gotovo na samom ulazu u Grad. Radi se o gradilištu glasovite prve javne garaže koje je opustjelo prije četiri mjeseca, da bi ovoga tjedna izvođač radova GP "Dubrovnik" razmontirao i odnio jednu dizalicu. U GPD-u su se odlučili na takav korak kako bi umanjili štetu koju im već mjesecima proizvodi investitor gradnje bez potrebnih novaca. Odnosno, stanovita britansko-švicarsko-zagrebačka tvrtka "Midia grupa" (MG) koja je za radove na Ilijinoj glavici s 20 tisuća kuna osnovala tvrtku "Garaža Dubrovnika", kako bi to poduzeće moglo poslovati sa svojom sestrinskom firmom "Portofolio Ltd" s Cipra gdje su navodno ogromni novci tog "respektabilnog inozemnog investitorskog holdinga". 

Iako je u proljeće 2005. godine uoči lokalnih izbora MG najavljivan kao gotovo čudesna ulagačka tvrtka koja će po sistemu hitro.hr za svega 18 mjeseci izgraditi garažu sa 700 mjesta vrijednu 17 milijuna eura, ubrzo se pokazalo da je priča o MG-u

beskrajno napuhana. Najprije je ugovor s MG-om dobio oznaku tajnosti, zatim je gradonačelnica Dubravka Šuica (HDZ) kazala kako ga nije ni čitala jer da vjeruje svojim suradnicima, da bi se potom ustanovilo da MG uopće nema novce za gradnju garaže, pa je gradska uprava uletjela s upisom hipoteke na vlastitom zemljištu kako bi genijalci iz MG-a dobili bankovni kredit. 

I ta je transakcija propala, a gradonačelnica je zaradila i kaznenu prijavu, da bi se zatim obećavalo kako će sve biti u redu, te da će do početka ovogodišnje sezone garaža finalmente biti gotova. Trenutačno je gradilište gotovo mrtvo, MG ne može dobiti novi kredit, GPD je zbog neizvođenja radova za četiri mjeseca "dobio u leđa" oko 600 tisuća eura, a kada će se i na koji način financirati i završavati garaža ostaje u sferi nagađanja. 

I pitanja zašto je gradska vlast i za čije interese ušla u opisani deal koji Gradu Dubrovniku, skoro će tri godine, donosi gomilu financijskih i sličnih nevolja, a sve pod firmom "javno-privatnog partnerstva u gradnji kapitalnih infrastrukturnih objekata". 

L. BRAILO 

HRVATSKI SOCIJALDEMOKRATI OSTALI BEZ BIVŠEG ŽUPANA

BOGNAR NAPUSTIO SDP 

Sveučilišni profesor, dr. Ladislav Bognar, nekadašnji osječko-baranjski župan u vrijeme koalicijske vlasti koju je u toj županiji predvodio SDP (srpanj 2001. – veljača 2003.) napustio je hrvatske socijaldemokrate. 

"Javio sam im SMS-om da me brišu iz evidencije članstva, a odlučio sam to učiniti baš na taj način kako bih im odgovorio upravo onako kako su i oni kontaktirali s članstvom – SMS-om", kaže Bognar i dodaje da je razočaran politikom kojeg u Osijeku, ali i u Zagrebu, vodi SDP. 

Kap koja je prelila čašu njegova strpljenja, objašnjava Bognar napuštanje SDP-a, bila je kad je ta stranka nakon posljednjih izvanrednih lokalnih izbora u Osijeku bila spremna koalirati i s Glavaševim HDSSB-om. 

"Bio je to ključni razlog, mada sam već odavno nezadovoljan načinom kako se radi u SDP-u. Mislio sam da im kao sveučilišni profesor i osoba s nekakvim građanskim ugledom trebam, no ispostavilo se da nije tako. Nisam vidio nikakvu mogućnost da u SDP-u učinim bilo što, nitko me ništa nije pitao i sve se odlučivalo odozgo. Građani su zbunjeni i ja ne znam što bih im rekao. Zamišljao sam SDP kao stjecište nekompromitiranih kadrova, ljudi ideja, željnih da promjene ovo stanje koje nije dobro. Upravo na takvom SDP-u radili smo dok je u njemu, do svoje nagle i prerane smrti, bio Željko Malević, no ta ideja sada je očito propala i čini mi se da u SDP-u ona više nikoga ne zanima", kaže za Feral dr. Bognar.  

D. HEDL

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / International

KANADA

RASPRE O ODCJEPLJENJU  Šest zemalja Europske Unije (još) nisu priznale neovisnost Kosova, bojeći se da bi taj presedan mogao dodatno potaknuti već postojeći separatizam njihovih manjinskih skupina. Te zemlje su Španjolska, zabrinuta zbog separatizma Baska i Katalonaca, među grčkim i turskim Cipranima podijeljeni otok Cipar, Rumunjska, čija se vlada pribojava reakcije tamošnjih Mađara nastanjenih u istočnoj Transilvaniji, Bugarska, čijoj turskoj manjini bugarskim ustavom nije priznato niti postojanje, Grčka, čiji tračanski Turci još uvijek brinu tamošnju vladu, te Slovačka, koja se pribojava zahtjeva svoje desetpostotne mađarske manjine. 

No, kosovska priča prelila se i preko granica Europe, došavši i do Kanade, u kojoj su ovih dana novine pune rasprava o odcjepljenju pokrajine Quebec. Tamošnje stranke Parti Québécois i Bloc Québécois, te njihovi birači smatraju da svaka objava neovisnosti bilo gdje, za kojom bi uslijedilo međunarodno priznanje, predstavlja presedan za iniciranje unilateralnog odcjepljenja glasanjem parlamenta Quebeca. No, kako tumače tamošnji analitičari, kanadska vlast još je prije deset godina onemogućila zakonsko odcjepljenje frankofone pokrajine, sudskom odlukom koja se kasnije pokazala bitnom i za odcjepljenje Crne Gore. 

Kanadska je vlada nakon dva referenduma, jednog 1980-ih i drugog sredinom 1990-ih, na kojemu su se građani Quebeca negativno izrazili o osamostaljivanju, od kanadskog Vrhovnog suda zatražila da ocijeni legalnost odcjepljenja u slučaju unilateralne objave neovisnosti ili, pak, prolaska te ideje na referendumu. Godine 1998. Vrhovni sud odlučio je da, prema

međunarodnom pravu, svaki narod ima pravo na odcjepljenje, ali samo ukoliko se tim narodom upravlja kao dijelom kolonijalnih carstva, ukoliko je narod podčinjen ili eksploatiran, ili mu se odriču politička prava. U protivnom, "narod" može raditi na svojoj neovisnosti, no vlada koja predstavlja ukupno stanovništvo ima pravo na očuvanje cjelokupnog teritorija. Budući da stanovnici Quebeca nisu niti potlačeni, niti dio kolonijalnog carstva, niti im se odriču politička prava, vlada Quebeca nema pravo na samostalno odcjepljenje. Vrhovni sud odlučio je i da se eventualno odcjepljenje može dogoditi samo u skladu s kanadskim ustavnim zakonodavstvom i nakon održavanja referenduma, a kao rezultat toga 2000. godine tamošnji parlament donio je i takozvani Clarity Act, zakon koji definira uvjete za pregovore o neovisnosti. 

Šest godina kasnije, republika Crna Gora odlučila je održati referendum o odcjepljenju od Srbije, a Europska Unija preduvjete za njezino odcjepljenje odredila je upravo na temelju spomenutih kanadskih sudskih odluka, ali i činjenice da joj je jugoslavenski ustav kao republici odcjepljenje i jamčio. Stoga je kanadska vlada, barem što se zakonskih osnova tiče, mirna kada je u pitanju eventualno odcjepljenje Quebeca, ali i kada je u pitanju priznanje kosovske neovisnosti, budući da su, prema općeprihvaćenom mišljenju koje Kosovo i čini "posebnim slučajem", njegovi stanovnici bili potlačeni od strane Srbije koja im je branila konzumiranje njihovih političkih prava. 

VELIKA BRITANIJA 

BLAMAŽA ZBOG PRINCA 

Blamaža na koju su britanski mediji dobrovoljno pristali kako bi mlađahnom princu Harryju omogućili da "ostvari svoje snove" na afganistanskom ratištu, a sebi naknadnu "ekskluzivu" o njegovim dogodovštinama i avanturama, pokrenula je u Velikoj Britaniji diskusiju o vjerodostojnosti medija, ali i lavinu smiješnih opravdanja tih istih medija o tome zašto su pristali na autocenzuru. 

Nešto o tome da je princ Harry u Afganistanu prvi je provalio australski web site New Idea, nakon čega je njemački tabloid Bild objavio glasine o tome, da bi cijela stvar "pukla" nakon objave priče na američkom portalu Drugde Report. Kada je stvar dospjela u javnost, britanski mediji pohrlili su objaviti snimke i priče koje su snimali mjesecima, a nedugo zatim saznalo se i da je embargo dogovoren još sredinom prošle godine, kada su urednici britanskih medija pristali na ponudu vojnih zapovjednika da šute o Harryjevom odlasku u Afganistan kako "njega i njegove kolege ne bi dodatno ugrozili", a zauzvrat će svi oni, nakon Harryjevog povratka, o njemu moći izvještavati bez uplitanja kraljevske obitelji i vojnih zapovjednika. Britansko Udruženje urednika pristalo je pobrinuti se da blokada što duže potraje, što se i dogodilo, pa je prošlo iznenađujuće dugih deset tjedana prije nego što su neovisni mediji javili o guštima koje Harry proživljava u afganistanskoj pokrajini Helmand. 

Nakon saznanja da su, pod egidom zaštite prinčeve sigurnosti, britanski mediji redom pristali na ulogu propagandista ministarstva obrane, koje je u Harryjevom boravku u Afganistanu namirisalo dobar način za popularizaciju tamošnjeg rata, svi su oni redom krenuli iznositi nemušta opravdanja svojih postupaka, pa su tako iz BBC-ja javili da su "medijska embarga rijetka, ali ipak ne jedinstvena pojava", dok su u Guardianu napisali da je autocenzura za cilj imala olakšati princu koji se "očajnički želio pridružiti kolegama na prvoj crti", vojnim zapovjednicima koji su htjeli da on "ode u rat kao i svaki drugi mladi vojnik", te kraljevskoj obitelji koja je također htjela da on "ostvari svoje ambicije". Iz Reutersa su, pak, javili da su na embargo pristali jer se to "i inače događa", kao na primjer uoči napada na Irak 2003. godine, a iz Daily Telegrapha da se "nije radilo o varanju čitatelja", već sasvim suprotno, budući da bi oni naknadno dobili još "bolji uvid u novu stranu princa Harryja zahvaljujući nezabilježeno slobodnom pristupu" koji im je obećan. Najoriginalnije ponio se, pak, dnevnik Independent, koji je također sudjelovao u blokadi, ali priču nije objavio na naslovnici kad i svi drugi mediji, objavivši da te novine "ne dijele fascinaciju svojih rivala svakim aspektom života kraljevske obitelji". 

Kritike su, pak, došle od strane televizije Channel 4, čiji voditelj vijesti smatra da je cijela stvar naštetila vjerodostojnosti medija, te televizije Sky TV, čiji su gosti u jednoj emisiji objasnili da uloga medija nije da budu informativno krilo vojske. 

Članovi britanske kraljevske obitelji inače tradicionalno sudjeluju u raznoraznim ratovima, a ova medijska blokada prva je u Velikoj Britaniji nakon 1936. godine, kada je zataškavana informacija da se tadašnji kralj Edward VIII. spetljao s razvedenom Amerikankom Wallis Simpson, zbog koje je i abdicirao. 

DIZAJN 

NEODOLJIVI iPod 

Washingtonski Urban Institute proveo je neobično istraživanje u kojemu u direktnu vezu dovodi "kulturnu ikonu" iPod i nasilni kriminal u nekoliko zemalja svijeta, poput Sjedinjenih Država, Kanade i Velike Britanije. Godine 2005., tvrdi se u ovoj studiji, u SAD-u je došlo do porasta nasilnih zločina prvi put nakon više od deset godina, a iste te godine zabilježen je i ogroman porast prodaje čuvene spravice za slušanje glazbe. To se naročito odnosi na zločine koji se događaju u newyorškoj podzemnoj željeznici, gdje je u prva tri mjeseca 2005. godine, u periodu buma prodaje iPoda, došlo do 18-postotnog porasta prijestupa, ali kada se iz te računice isključe krađe iPodova i mobilnih telefona – kriminal u newyorškoj podzemnoj željeznici zapravo se smanjio za tri posto. 

Vlasti Velike Britanije također vjeruju da je porast pljački te iste godine, uključujući i 42-postotni porast kriminala u londonskoj podzemnoj željeznici, povezan s masovnom pojavom iPoda, a autori ove studije tvrde da su za sve krive njegove bijele slušalice koje su iznimno vidljive, a samim tim i privlačne lopovima koji bi htjeli doći do te skupe sprave. Drugim riječima, isti onaj dizajn koji je iPod i učinio slavnim i poželjnim tako se ispostavio i ne naročito inteligentnim rješenjem, barem kada su u pitanju

krajnji konzumenti toga proizvoda, a autori navode i druge primjere dizajna tako privlačnog da mu lopovi ne mogu odoljeti. Valovi zločina tako su pratili i pojavu skupih Nike tenisica i North Face jakni, a slična sudbina predviđa se i mobilnom telefonu Sidekick kompanije T-Mobile, koji u sebi ima ugrađen MP3 player za slušanje glazbe, te Internet pretraživač. 

GLOBALIZACIJA 

"PROŽDRLJIVA" SREDNJA KLASA 

Rast srednje klase u siromašnim zemljama svakako nije nešto što bi se trebalo smatrati lošom pojavom, no neka najnovija razmišljanja o toj pojavi sugeriraju da bi masovni rast standarda siromašnih, pojava koja bi sama po sebi trebala biti cilj svake nacionalne i globalne ekonomije, sa sobom mogao donijeti i neke velike promjene koje neće biti lako kontrolirati. 

Srednja klasa u siromašnim zemljama najbrže je rastući segment globalnog stanovništva, a očekuje se da će do 2020. godine takvih građana biti 1,8 milijardi više nego danas, od čega 600 milijuna njih samo u Kini. Prema procjenama Instituta Brookings, te će godine čak 52 posto svjetske populacije pripadati upravo srednjoj klasi, a u siromašnim će se zemljama udvostručiti vrlo brzo zahvaljujući kontinuiranom ekonomskom rastu. 

Posljedice toga, međutim, već su se mogle osjetiti na porastu cijena hrane, koji se, tvrde stručnjaci tog instituta, nije dogodio samo zbog manje proizvodnje hrane i prenamjene žitarica u sirovine za proizvodnju goriva, već i zbog toga što sve više ljudi sebi može priuštiti da više jede. Slična stvar događa se i s nekim drugim proizvodima, ali i sirovinama poput metala i fosilnih goriva, pri čemu se i rast cijene nafte također pripisuje dosad nezabilježenom porastu potražnje uzrokovanim rastom srednje klase. 

Srednja klasa sklona je i putovanjima, pa tako Svjetska turistička organizacija predviđa da će, za razliku od današnjih 850 milijuna turista godišnje, taj broj 2020. godine iznositi 1,6 milijardi, zbog čega će boravak u čuvenim turističkim odredištima, poput Venecije i Pariza, postati skuplji. 

Osim utjecaja na okoliš, stručnjaci predviđaju i neke druge promjene, primjerice životnih navika pripadnika "starih" srednjih klasa, onih zapadne Europe i sjeverne Amerike, koji će se morati odreći nekih od tih navika, poput one da njihovi automobili uvijek imaju pristup bilo kojem mjestu. Tu su i migracije, urbanizacija, potražnja za stanovima, zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem i političkom participacijom, pojave na koje svijet još nije spreman, iako se one događaju sve brže. 

TURSKA 

REVIZIJA SVETIH TEKSTOVA  

Tursko vijeće za vjerska pitanja angažiralo je skupinu teologa sa sveučilišta u Ankari kako bi proveli temeljitu reviziju hadisa, svetih tekstova, odnosno "izvještaja" u kojima se opisuje javno i privatno ponašanje proroka Muhameda. Ti tekstovi, koji čine izvor islamske tradicije, služe kao vodič za interpretaciju Kurana i izvor su islamskog šerijatskog zakona, a turska vlada sada je vodećim teolozima dala zadatak da ih revidiraju i oslobode "kulturnog tereta" nakupljenog tijekom stoljeća raznoraznih

interpretacija kako bi oni postali, ne samo bliži originalnim izvorima islama, već i usklađeniji s modernim stilom života u Turskoj. 

Mediji i stručnjaci na zapadu taj poduhvat opisuju kao pojavu sličnu kršćanskoj reformaciji u kojoj se revidiraju i mijenjaju sami teološki temelji religije, a o čemu se radi primjerom je BBC-ju posvjedočio profesor Mehmet Gormez, viši dužnosnik u turskom vijeću za vjerska pitanja, objasnivši islamski običaj zabrane ženama da na duže od tri dana putuju bez dozvole muža. Profesor Gormez objašnjava da ta zabrana nije vjerska, već "sigurnosna", te da je ona nastala zbog toga što u prorokovo vrijeme za žene nije bilo sigurno da putuju same. Tijekom vremena, međutim, ljudi su ono što je trebala biti privremena mjera pretvorili u stalnu zabranu, unatoč činjenici da u jednom drugom govoru, tvrdi Gormez, prorok govori kako "žudi za danom kada će žena moći sama putovati daleko". 

Upravo u hadisima, a ne u Kuranu, objašnjava i Mustafa Akyol, kolumnist turskog dnevnika na engleskom jeziku Turkish Daily News, zapisane su i neke od najokrutnijih mjera šerijata, poput kamenovanja preljubnika, ubijanja nevjernika, zabrane umjetnosti i represije nad ženama, a, osim nakratko u prvom stoljeću od pojave islama, muslimani su sve do modernih vremena mjere zapisane u hadisima uzimali zdravo za gotovo. Sekularisti, modernisti i fundamentalisti svi su na svoj način pokušali reinterpretirati islam, no sadašnja nastojanja turske vlade prva je službena revizija hadisa, koja, tvrdi Akyol, proizlazi iz potrebe društva, naročito sve brojnije "islamske buržoazije", da uskladi svoju vlastitu modernost i religioznost. Turski modernistički teolozi stoga tvrde da je Kuran "racionalniji i liberalniji" od tradicije sadržane u hadisima, pa je cilj ovog poduhvata ponovno otkriti i objasniti "originalni" duh islama, rasterećen kulturnog nasljeđa. No, Akyol upozorava i da rezultat ove revizije neće biti radikalna reforma, budući da je i sam predsjednik vijeća naglasio da se ne radi o reformi, te da muslimani "nerado priznaju da s njihovim božanskim izvorima nešto nije u redu". On, međutim, dodaje da je muslimanima u Turskoj prihvatljiva teza da postoji problem s kulturnim nasljeđem, pa je stoga revizija hadisa, naročito onih koji se koriste kao opravdanje za podčinjavanje žena, ipak veliki korak turske vlade. 

DEMOKRACIJA 

NEPREVAZIĐENI PARLAMENTARIZAM 

Američki politolozi Steven Fish i Matthew Kroenig proveli su istraživanje kojemu je cilj bio saznati kako snaga zakonodavnih tijela utječe na otpornost demokracije u pojedinim državama, pa su tako i empirijskim istraživanjem došli do zaključka da jaki parlament garantira i žilaviju demokraciju. Na prvi pogled očigledna veza nije, međutim, u konkretnim slučajevima uvijek tako jasna, pa Fish i Kroenig navode primjer Kenije, afričke države u kojoj su se protesti opozicije i nasilje dogodili upravo kao posljedica slabosti parlamenta. Tamošnja opozicija, naime, na parlamentarnim izborima osvojila je dvostruko više mjesta od vladajuće stranke, ali je ipak izašla na ulice kada je posumnjala da je ta stranka lažirala predsjedničke izbore. 

Razlog tome njihova je želja da u svojim rukama koncentriraju i funkciju koja sa sobom donosi najviše moći, onu predsjedničku, jer slabi parlament, ne samo u kenijskom slučaju, tvrde Fish i Kroenig, znači da ta institucija, zbog svojih slabih zakonskih ovlasti, nije u stanju kontrolirati izvršnu vlast, naročito kada se iste dočepaju autokratski vladari. "U posljednjem desetljeću", tvrde autori, "najveći neprijatelji demokracije su predsjednici", u što ih je, pak, uvjerilo istraživanje provedeno u 158 država i među 700 eksperata. Snagu parlamenata autori su mjerili faktorima kao što su utjecaj nad izvršnom vlašću, primjerice mogućnost takozvanog impeachmenta, autonomija, primjerice ima li izvršna vlast zakonsku mogućnost raspuštanja parlamenta, zadane ovlasti parlamenta, te mogućnosti za realizaciju planova. 

Fish i Kroenig, politolozi sa sveučilišta Berkeley, odnosno Harvard, svojim su istraživanjem došli do zaključka da najjače parlamente, a time i najotpornije demokracije, imaju Italija, Njemačka i, neočekivano, Mongolija, koja je 1992. godine ustavom definirala snažan parlament, i to u namjeri da Kini i Rusiji onemogući manipuliranje moćnim predsjednikom. Na dnu njihove ljestvice našle su se, pak, Burma i Somalija, a njihova zemlja, Sjedinjene Države, tek je na 40. mjestu, i to najvećim dijelom zbog predsjedničke ovlasti ulaganja veta na zakone koje donosi Kongres. Parlamentarnom demokracijom oduševljeni američki politolozi tvrde i da su takve države otpornije na pojavu građanskog rata i sklonije ekonomskom prosperitetu, no manjkavostima takvog političkog uređenja ovom se prilikom nisu bavili, kao ni talijanskom "anomalijom" premijera-tajkuna Silvija Berlusconija. 

Tena ERCEG

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Tromblon (1/4)

BILJEŽNICA ROBIJA K.

AKCIJA VUKOVAR 5. ožujka, 2008.

Učiteljica Smilja je ugibala u razred i tresnila je sa dnevnikom po klupi. Onda je ona pitala: "Ko je redar?" Ona tuljanica Niveska je dignila se iz svoje klupe i rekla je: "Ja sam redar!" Uča Smilja je njoj rekla: "Redar, jesu svi učenici prisutni na nastavi?" Tuljanica Niveska je rekla: "Svi učenici su prisutni na nastavi, samo su Robi i Dino opravdano odsutni!" Uča je okrenila se prema njoj i pitala je: "Ko?" Tuljanica Niveska je rekla: "Dino i Robi! Oni su opravdano odsutni!" Uča Smilja je skupila usta i zapiljila se u tuljanicu Nivesku. Onda je ona nju pitala: "Šta ti to uopće znači opravdano odsutni?" Tuljanica Niveska je rekla: "Znači da su išli sa Torcidom u Vukovar!" Učiteljica Smilja je zaškarpunila se po faci. Onda je ona još jednom tresnila sa dnevnikom po klupi. Onda je ona podviknila: "I šta bi ja sad tribala?! Past na dupe od tolikog domoljublja?! Je li?! Ja bi sad tribala past na dupe šta su klipani išli sa bandom huligana glumit domoljube i mavat sa zastavama?! Ja bi sad tribala za njih reć da su opravdano odsutni?! E pa kurac su opravdano odsutni! Dobiće i neopravdane i svaki po asa!" Tuljanica Niveska je nabrzihen sjela nazad na katrigu. Drugi rulja u razredu su šutili i gledali su u klupe. Učiteljica Smilja je stala ispred ploče i dreknila je: "Šta uopće radi ta Torcida u Vukovaru, a?! Koji su oni kurac?! Koji su oni kurčevi faktor?! Idu tamo razbivat i činit nerede, eto šta rade! Siju strah i trepet, eto šta siju! Plus šta tamo napadaju jadne Srbe i truju međunacijonalne odnose! To su jedni obični huligani, a ne domoljubi! To je gadljivo šta oni čine!" Ekipa u razredu su slegnili glave prema klupama i šutili su. Kad je uča Smilja zamučala onda se čula muva kako zunzi oko plafonjere. Samo onda je uča zamavala kažimprstom ispred ploče i viknila je: "A šta rade Robi i Dino u Torcidi?! A?! To je pravo pitanje! Uče se da postanu banda razbojnička, eto šta rade! Uče se da budu zadnji propaliteti! Razbivat, beštimavat, činit nerede, eto čemu se uče! To je živa sramota koga ja sve moram trpit u razredu!" Rulja u razredu su držali začepljene labrnje i gledali su u klupe. Uča Smilja je mavala sa šakom ispred ploče i arlaukala je: "I sad su išli sa Torcidom u Vukovar kad se treba pisat kontrolni iz prirode! Zato su i išli sa bandom u Vukovar šta su znali da će pisat kontrolni! E pa kurac će im to upalit! E pa kurac ću ja imat prema njima milosti! Skrehaću im po asa da ih ne isprave do kraja života! Plus trista neopravdanih!" Samo onda smo u tom trenutku ja i moj drug Dino uletili u razred. Učiteljica Smilja je razrogačila oči i zaustavila je disanje ispred ploče. Ja i Dino smo pičili preko razreda do naših klupa. Ja sam uči rekao: "Sori, učiteljice, malo smo zakasnili! Bili smo sa Torcidom u Vukovaru, pa nam je kasnijo vlak!" Dino je rekao: "A onda smo žurili da stignemo na nastavu!" Ja sam rekao: "Nismo tili propustit novo gradivo iz prirode!" Uča Smilja je u nas gledala sa šokomicinom na kvadrat. Onda je ona rekla: "Nije vam danas novo gradivo, nego vam je danas kontrolni iz prirode!" Ja sam opalijo čudilo: "N bava kua? A mi mislili da je novo gradivo!" Uča je gledala u nas koljački i rekla je: "Tu ste se malo zajebali! Stigli ste taman na kontrolni!" Dino je rekao: "A nema frke, šta je je..." Onda smo mi dva sjeli u svoje klupe. Rulja u razredu su šutili. Uča je skupljala usta i piljila je u nas. Muha je zunzila. Onda je uča Smilja nas pitala: "A di vam je Torcida? Jel ostala u Vukovaru?" Dino je rekao: "A nije, nije... Eno ih dole ispred škole!" Uča je zinila: "Šta rade ispred škole, jebate?!" Ja sam nakeserijo se i rekao sam: "Čekaju nas dva torciderosa da završimo sa nastavom!" Dino je rekao: "Pa da idemo negdi feštavat i pivat domoljubne od Tompsona!" Onda je učiteljica Smilja primaknila se do prozora i ćiribimbila je u dvorište. Doli ispred škole su ekipa torciderosi pušili duvane i drinkali su mala ožujska. Tu je bilo njih dvista sa zastavama i sa šalovima. Plus su svako malo gledali prema ponistrama od škole. Uča Smilja je u roku odma odskočila od ponistre. Ona je pogledala prema meni i Dinu i pitala je: "Jesu to oni šta napadaju Srbe u Vukovaru?" Ja sam njoj rekao: "Torcida ne dili ljude na Srbe i Hrvate, nego na pošteni svit i zločince!" Uča je rekla: "Je, je, a svi su im Srbi govna! Znam ja dobro koje se tu poruke šire!" Moj drug Dino je rekao: "Nou ćens! Torcida ne napada sve Srbe, nego samo one koji su bili zločinci!" Ja sam rekao: "E, a njih stvarno razvale! Ono, promine im lični opis!" Dino je rekao: "Njih rasture tako da ih rođena mater ne može pripoznat!" Ja sam rekao: "Ali samo zločince! Ne dobre i poštene ljude!" Onda je uča Smilja uletila: "Ma nemoj! Kako oni znaju koji su dobri a koji su zločinci?" Dino je raširijo ruke i rekao je: "Pa to je općepoznato!" Ja sam zapiljio se u uču i rekao sam: "Dobri su oni koji ne zadaju kontrolne!"

Robi K. (IIIa) - AUTOPORTRET KAŽIMIRA HRASTE - KOSORSKI ZBROJ NARODNE GARDE - NI ZERP NI EU!

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

Tromblon (2/4)

VERSI OD VERZOTAŠTO SE KRIJE IZA NAMJERE POZNATOGA KIPARA DA U SAMOM CENTRU SPLITA PODIGNE SPOMENIK KUPUSU

AUTOPORTRET KAŽIMIRA HRASTE

Šta to blista usrid Velog mista? To je Hraste Kažimira bista.Liti blista, u proliće listaKupus glavaš pod kapom artista.

Šta to raste u glavi kod Hraste,Kakve misli tamo hodočaste?Jel to kupus ka iz plastenikaIli remek-djelo hrastenika? 

Nosi Hraste kupus na ramenuI svoj portret čini u kamenu;Di je kupus, nađu se i lonci,Hraste čini i odliv u bronci. 

Kunsthistorska traje polemika:Jel to Hraste il je to hraštika?"Pari kupus... Provajmo ga skuvat...""Nije! Kupus ne more propuvat!" 

Oko Hraste ne slaže se struka:Jel on čitav il je kupus puka?Sam se Hraste izjasnit ne želi,Osmijeh mu se na glavi kiseli. 

Umna glavo, glavo od kupusa,Ti si ures Hrastina opusa. Listaj, rasti, na čast svome Hrasti,Taj je kupus mio svakoj vlasti. - AKCIJA VUKOVAR - KOSORSKI ZBROJ NARODNE GARDE - NI ZERP NI EU!________________________________Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Tromblon (3/4)

MINISTRICA BRANITELJA JADRANKA KOSOR I DALJE PRUŽA FANATIČAN OTPOR BROJČANO NADMOĆNIJIM AGRESORIMA NA GOLORUKI REGISTAR OD SVEGA PETSTO TISUĆA BRANITELJA

KOSORSKI ZBROJ NARODNE GARDE

Išlo dvjesto tisuća, Išlo tristo tisuća,Išlo petsto tisućaNa povijesti bespuća.

Devesprve prvih sto,Devesdruge drugih sto,Dvjeipete njih tristoNa Jadrankin stiglo stol.  

Jadra ih postrojila,Digitronom zbrojila,Kako znala, umjela,Na popis ih unijela. 

Postali su gardistiKod Jadranke na listi,Sve borci fanatični,Broj ih čuva matični.Sad kod Jadre stoluju, Od sindroma boluju,Očekuju premještaj

U uredski namještaj, 

U ladicu duboku,Samo Jadri na oku,Heroji bez bitakaVire iz privitaka. 

Neće Jadra odatiOtkud silni soldati,Koliki su iznikliU njezinoj fascikli. 

Dok Jadranka drži vlast,Fascikla će samo rast; Nikad javnost neće znatKoliko je košta rat! - AKCIJA VUKOVAR - AUTOPORTRET KAŽIMIRA HRASTE - NI ZERP NI EU!________________________________Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

Tromblon (4/4)

SKORI POSJET GEORGEA W. BUSHA ZAGREBU RAZRIJEŠIT ĆE SVE HRVATSKE VANJSKOPOLITIČKE DILEME

NI ZERP NI EU!Hvala, neću bajadere,Evo, imam bombardere,Da vam prodam par fantoma,Pa da sretan idem doma.

Licitarsko srce neću,Postrojbu bih neku veću,Za brigadu u KabuluDam vam novu Zlatnu bulu.

Kaj? Kišobran iz Šestina?Taj ne štiti od Putina!Amrele bih ja raketnePo Hrvatskoj da se metne! - AKCIJA VUKOVAR - AUTOPORTRET KAŽIMIRA HRASTE - KOSORSKI ZBROJ NARODNE GARDE________________________________Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Greatest Shits

GREATEST SHITS

SHIT OF THE WEEK

Istina, protiv Glavaša se vodi sudski postupak, ali to ne znači da je kriv, to jest, on je zasad nevin. I to kudikamo neviniji od Vesne Teršelič koja je, dok je u Hrvatskoj plamtio rat, dok je Glavaš junački branio Osijek od srpskih koljača, vodila u Hrvatskoj antiratnu kampanju koja je bila posve slijepa za razlikovanje agresora i žrtve.

Milan Ivkošić u Večernjem listu

FERALOVA ODVRATNOST

NATO nije savez koji prijeti bilo kome nego je utemeljen da bi odvratio mogućnost napada.

FERALOVO "GOD SAVE THE TWINS!"

Nikada se nitko nije usudio napasti zemlju članicu NATO-a.

Davor Božinović, veleposlanik Hrvatske pri NATO-u, na tribini Hrvatskoga časničkog zbora u Zagrebu

FERALOVI "SOTONSKI SHITOVI" (999)

Na splitskom groblju Lovrinac sotonisti su imali svoj obred, ispisivali su đavolske tri šestice i crtali križ naopačke. Povod za pitanje - koliko je hrvatsko društvo sotonsko? Ili kakva je razlika između Mesića i Sanadera koji revno čuvaju kapitalizam i Bakarića i Šuvara koji su revno čuvali komunizam? Razlike nema, a obred sotonista na Lovrincu indikator je sličnosti.

FERALOVI "SOTONSKI SHITOVI" (999,999)

U komunizmu je takvo đavolje sijelo bilo apsurdno, kad je ionako Sotona bio na vlasti. Danas pak nije apsurdno, križ naopačke negdje se mora izravno pokazati kad se u društvu prikriva lijepim ruhom demokracije i europejstva, kad se krije u blagoglagoljivosti Mesića, Sanadera, Hebranga, pod šeširom Jadranke Kosor, ispod Jandrokovićeva svećeničkog haljetka... A SDP i druge lijeve stranke križ naopačke i ne skrivaju.

Milan Ivkošić u Večernjem listu

FERALOV ZERPATITIS

Dilema ZERP ili EU je pogrešna! Nije dilema EU ili ZERP, nego možemo li ući u Europsku Uniju na način da ostvarimo svoje nacionalne interese. Ako bismo prihvatili načelo: Europska unija ili ZERP, onda bismo, kada budemo u reformi pravosuđa, mogli postaviti pitanje: pravosuđe ili Europska Unija, a kada budemo morali voditi teške pregovore o poglavlju poljoprivrede, onda bismo se mogli pitati: Europska Unija ili poljoprivreda.

dr. Ivo Sanader, premijer, na promociji monografije Ive Pervana "Boje Hrvatske" u Zagrebu

FERALOVO "UDRI JAČE, AMONIJAČE!"Kutinjani udišu dobar zrak, bez obzira što se ponekad osjeti amonijak. Kutinjani su navikli na smrad amonijaka i zapravo su vrlo nesretni kada ga ne osjete jer to znači da tvornica ne radi.

Boris Mesarić, predsjednik uprave Petrokemije, na konferenciji za novinare

FERALOV VARŠAVSKI KAVEZ

U Varšavskoj ću otvoriti javnu kuću u kojoj će poseban status imati policija, a zaposlit se mogu svi, uključujući i novinarke.

Tomislav Horvatinčić, građevinski poduzetnik, u izjavi za portal Javno.hr

FERALOVO ABOLICEMJERJE

Tko je srpske učenike u Vukovaru učio da psuju oca domovine Franju Tuđmana koji im je ostavio sve u zalog: i škole, i vrtiće, i demokraciju, i da im roditelji mogu živjeti od svoga rada? Tko im je omogućio aboliciju?

Petar Mlinarić, zastupnik HDZ-a, u Hrvatskom saboru

FERALOVO "U GLAVI RASTE ZELEN STVOR"

Kupus je metafora za privrženost Splitu.

Kažimir Hraste, kipar, u Slobodnoj Dalmaciji

FERALOVA VICOTEKA

Ja sam osobno uvjereni antifašist.

Vice Vukojević, sudac Ustavnog suda u mirovini, u Hrvatskom listu

FERALOVA STRANKA DEFICITNIH PROCJENA

Nije riječ o gubitku, manjku niti negativnoj bilanci - to su sve pogrešni izrazi jer stranka kao neprofitna organizacija ne može biti

u gubitku. Riječ je samo o tome da smo imali više rashoda nego prihoda.

Gordan Maras, direktor SDP-a, u Jutarnjem listu

FERALOVO PRAVOPISANIJE PO POFUKU

Čak i u kontekstu novinarske satire meni je neprobavljiva i krajnje neukusna prije dva tjedan u Globusu (i na portalu B92) objavljena rečenica: “Nekada većinom zemljoradnici i stočari, Hrvati se danas općenito smatraju narodom kriminalaca, pljačkaša, krijumčara, prevaranata, atentatora, silovatelja, pedofila i masovnih ubojica.” Već i zbog toga što bi, da umjesto imenice Hrvati stoji ime bilo kojeg drugog naroda, to s pravom bilo proglašeno govorom mržnje. Zbog toga mi je, uz opravdano žigosanje svakog ružnog, rasističkog i krvožednog povika koji se makar i sporadično jučer čuo u Vukovaru, ipak neprihvatljivo proglasiti fašistima i ustašama sve te navijače koji su većinom ipak ostali i mirni i dostojanstveni.

Branimir Pofuk u Jutarnjem listu

FERALOVA DIMNA ZAVJERA

U pozadini nepravodobna dizanja hrvatske ruke za priznanjem Kosova, može se nazrijeti nastavak britanske balkanske politike zbog nedostatka podignute američke ruke upravo na pitanjima Haaškoga suda i bruxelleske blokade u nastavku pregovora oko pristupa u EU.

Mate Kovačević u Fokusu

FERALOV PRSTOSHVAT

Jedan čovjek osuđen je za silovanje (seksualno silovanje), a mi ne znamo je li silovanja bilo. Kad je riječ o "guranju prsta", to bi se možda moglo (moralo) zvati i tretirati kao... seksualno napastovanje ili pokušaj silovanja, a ne silovanje.

Koliko vidimo, na "silovanoj" nema (nije bilo) tragova silovanja, ni na tijelu niti na psihi.

Kažu da je "silovatelj" ušao u sobu, ali ne znamo je li ušao nasilu, je li "silovana" bila gola (obnažena), odnosno je li bilo (pri)sile prije "silovanja".

Jure Vukić u Fokusu

FERALOV HIJEROGLIB

Kako to da se nitko nije sjetio da uvedemo u škole i kinesko pismo, ili arapsko, ili egipatske hijeroglife - pa sve su to veličanstveni spoznajni vidici i poželjne potrebe veće pismenosti. A, to ne, dočim ćirilica i Srbi uvijek bi nam morali biti mjerilo i zakon.

Marijan Horvat-Mileković u Fokusu

GOLI KUTAKDenis Kuljiš u Globusu

FERALOV ZEKO I OTOČIĆ

Goli otok bolji je od Sibira. Smrtnost je bila niža, okrutnost komorna, a monstruozni ugođaj neusporediv, jer se samo s ruskom emocionalnom inkontinencijom može kreirati potkontinent očaja koji se proteže od ledenog mora do oceana nesreće. Osim toga, na Goljak su primani samo članovi Partije, koji su u uvjetima konc-logora razvili samoupravljanje - međusobno su se batinali i preodgajali s jedne ortodoksije na drugu.

FERALOVO "NA RUGLU PAMETI"

Tito je 1948. na grgurski i golootočki arhipelag Gulag strpao sve neprijatelje i sumnjive elemente, što je bilo puno humanije nego da ih sve odmah postrijelja. Nadam se, iako za takvo mišljenje nema pravih osnova, da ga je na to nagovarao i drug Krleža, kojega je Tito, u tim presudnim trenucima, pretvorio u najbližeg savjetnika.

FERALOVA SRATISTIKA

Cijela populacija sumnjivih lica, komunističkih zelota, idealista, prirođenih staljinista, Crnogoraca ili šire rodbine prononsiranih protivnika režima odvedena je na Goli otok, šifra "Mermer", te su zlostavljani do smrti ili do arbitrarne odluke o puštanju, koja nije imala nikakve veze s njihovom krivnjom nego s međunarodnim okolnostima, koje su dopuštale da se represija smanji. Statistički, to nije bio osobito velik zločin usporedi li se s drugim komunističkim zločinima, a izveden je selektivno, samo među

partijskom i ljevičarskom elitom.

ŠPORTSKI KUTAKZvonimir Magdić u Hrvatskom slovu

FERALOV CRKVENI KARTON

Hej ti, Martine! Da, ti! Svoju tonažu poslao si na mladog Hrvata, brazilske krvi, na Eduarda. Bez milosti. Ludo. Tupo profesionalno. Bez ikakvih kočnica. Hej, Martine! Da je srednji vijek bio bi proklet. Anatemiziran. Spaljen, zašto ne. Ovako, uvući ćeš se u svoju zmajevu kožurinu, zabarikadirati se u onu glupu: "Nisam štel. Sorry!" I, mirna Bosna.

FERALOVA BEŽIVOTNA SUSPENZIJA

Možeš li se, Taylore, krojaču tuđe sudbine, uvući u kožu Eduarda? Našeg Dudua. Bojim se. Ne bih htio, sada post mortem, drvljem i kamenjem po tvojoj "piksi". Ali, ti si tema dana. Brutalnost očito nekadašnjeg imperijalnog Britanca. Lula u gupcu, cinizam koji iz tebe suklja u svakom trenu, i krv, do koje ti nije nimalo stalo. Imaš rješenje: pucanj revolvera u vlastitu glavu ili harikiri, nožem u tu izduženu trbušinu.

FERALOVO PLAVOSUĐE

Pod koji zakon ti spadaš? U ovom bijesu koji trese Kroaciju, ja ga znam: prijeki sud.

FERALOVO "MILA SI NAM POJEDINA..."

Fokus, 29. veljače

FERALOV MARTIN TAYLOR PRISAJEDINITELJ

Fokus, 29. veljače ________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Kultivator

Darko VUKOREPA: KULTIVATOR5. ožujka, 2008.

* ARHEOLOZI su u Peruu otkrili ruševine stare 5500 godina. Ne zna se tko je gradio kompleks Sechin Bajo, ali je nesumnjivo posjedovao napredno znanje o arhitekturi. Radi se o kružnom trgu otkopanom u priobalnoj zoni Casme u sjevernom okrugu Ancash, koji je podignut oko 3500 godine prije Krista, a 2000 godina nakon toga dodana je struktura veličine 180 metara sa 120 metara. Starost iskopina utvrđena je datiranjem ugljikom. Njemački arheolog Peter Fuchs, voditelj projekta Sechin Bajo, rekao je da to otkriće pokazuje da su se prva dru-štva s obrednim centrima na području današnjeg Perua nalazila u Casmi, oko 370 kilometara sjeverno od Lime.

"Tko god je izgradio Sechin Bajo posjedovao je napredno znanje o arhitekturi i gradnji", rekao je Fuchs. Jedno od najvećih iznenađenja novog otkrića je visoki reljef na zidu s likom krvnika koji kombinira dva temeljna elementa andske religije – mačku i zmiju, za koje se vjerovalo da potječu iz nama bližeg razdoblja. Krvnik u desnoj ruci drži obredni nož, a u lijevoj zmiju. Do sada su najstarije iskopine u Peruu bile stare između 3600 i 4000 godina, a radi se o manjem hramu pronađenom u Bahia Tortugasu, također u Casmi. 

* REMEK-djela Edvarda Muncha – Krik i Madona, koja su oštećena nakon krađe 2004. godine, od svibnja će, nakon završetka

restauratorskih radova, biti ponovno izložena u Munchovom muzeju u Oslu. Restauracija je "pri kraju", izvijestili su iz Munchova muzeja, dodajući kako će slike biti izložene od 23. svibnja. Krik i Madona ukradeni su 22. kolovoza 2004. tijekom spektakularnog oružanog prepada počinjenog usred bijela dana. Slike su pronađene u lošem stanju, bile su oštećene, a na njima su se vidjeli i tragovi vlage. 

* DVIJE slavne slike Francisca de Goye, 2. svibnja 1808. i 3. svibnja 1808., oštećene u španjolskom građanskom ratu (1936.-39.), trenutno se restauriraju potpuno novom metodom. Ta dva remek-djela koja prikazuju narodnu pobunu Madrižana protiv francuskih Napoleonovih postrojba do sada su bila izložena u Pradu sa svojim "ratnim ranama". Slike će nakon restauracije moći vidjeti posjetitelji izložbe Goya i ratne godine, koja će se od 13. travnja do 13. srpnja održati u Pradu, a podudara se s proslavom dvjestote obljetnice španjolskog rata za neovisnost (1808.-1814.). 

"Odluka o restauraciji donesena je 2000. prilikom velikog međunarodnog stručnog skupa o Goyi", rekla je Manuela Mena, zadužena za čuvanje Goyinih slika iz 18. stoljeća. Slike su oštećene u građanskom ratu, dok su se iz Madrida prevozile u Valenciju, sukladno odluci republikanske vlade koja ih je tako htjela zaštititi od bombi koje su tada padale na španjolsku prijestolnicu. 2. svibnja 1808. u Madridu: borba s mamelucima i 3. svibnja 1808. u Madridu: strijeljanja na gori Principe Pio dva su najpoznatija djela tog španjolskog majstora.

 * STRUČNJACI su uz pomoć računalne tehnologije i kostiju rekonstruirali izgled njemačkog skladatelja Johanna Sebastiana Bacha, a rezultati bi mogli iznenaditi njegove poklonike. Slika Johanna Sebastiana Bacha, kreacija škotske antropologinje Caroline Wilkinson, bit će izložena sljedećeg mjeseca u Eisenachu, rodnom gradu slavnog skladatelja. Rezultat rekonstrukcije je dosta različit od slika Bacha kakve smo dosad imali prilike vidjeti. 

"Za mnoge je Bach stari čovjek s vlasuljom, a u percepciji nam je njegov krajnje stiliziran portret, tako da nitko nema realnu sliku kako je Bach doista izgledao", rekao je Joerg Hansen, direktor muzeja Bachhaus iz rodnog skladateljevog grada. "Rekonstrukcija nam je pokazala da je Bach volio plesati i pjevati i da je bio vrlo dinamična osoba", nastavio je Hansen. Bachove kosti iskopane su 1894. i prvi put su ih koristili umjetnici 1908. kako bi što vjernije načinili Bachovu bistu. Ipak, mnogi tvrde da je ona više rađena prema njegovu portretu, a za taj portret neki čak kažu da bi mogao prikazivati jednog drugog skladatelja, Handela. 

* DRUŠTVO za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta "Besplatne elektroničke knjige" novi elektronički original: zbirku poezije "Kratka povijest bolesti" Helene Burić. Trenutno su na mrežnim stranicama projekta "Besplatne elektroničke knjige" dostupna 73 naslova. O knjizi "Kratka povijest bolesti" na jednom je mjestu Mirko Kovač zapisao kako "svak zna klepati sjekiru ili kosijer i baciti usijan komad u škip vode. Ali svak ne zna osluškivati cvrčanje. Po tome se razabira dobar majstor od slabog". Helena Burić doduše ne baca usijane komade u škipove vode,

ali, skupa sa svojim lirskim subjektima (ili pomoću njih) stavlja "krijesnice u mjesto interpunkcije", odnosno u njenoj je poeziji glavni junak postupak kojim se ta poezija približava čitatelju – on, točnije, opisuje to osluškivanje, koje apostrofira majstor Kovač. 

* ŠVICARSKA ambasada u Londonu otkrila je da u podzemnom parkiralištu "skriva" grafite slavnog umjetnika Banksya, koji su do sada bili poznati samo redovitim korisnicima parkirališta. Kada je 2001. švicarski ambasador u Londonu Bruno Spinner pozvao nekoliko mladih crtača grafita da oslikaju podzemno parkiralište ambasade kako žele, nije ni slutio da bi jedna od tih slikarija u spreju jednoga dana mogla vrijediti preko milijun funti. Riječ je o grafitima Banksyja, koji je u međuvremenu postao slavan umjetnik, čije radove skupljaju bogati i slavni, a cijene im na tržištu neprekidno rastu. 

U garaži ambasade Banksy je naslikao deset grafita. Najviše bode u oči portret Lenjina s irokezom uz koji na zidu u blizini izlaza iz garaže stoji natpis "Grabežljivi kapitalisti". Grafit je pretrpio i neke ogrebotine kao posljedicu uskih rubova kolnika. Među ostalima njegovim grafitima, ondje su i "Francuska pudla koja sanja, ili možda ima noćnu moru o gadnoj pudli s facom buldoga", zatim "Mona Lisa sa zelenom metom na čelu" te Mickey Mouse. 

Spinnerova ideja bila je ta da mladi britanski i švicarski umjetnici grafita oslikaju sprejevima zidove garaže, te da po završetku posla uživaju u rave partyju. Taj party 2001., kazao je glasnogovornik švicarske ambasade, bio je dio ozbiljnih događaja s početka stoljeća s ciljem da se učvrste odnosi s novom generacijom ljudi i umjetnika koji će uvelike oblikovati budućnost te na nju utjecati, prenosi Guardian. Plan je bio da se oslikani zidovi poslije preboje u bijelo, no službenicima ambasade su se svidjeli te su ih zadržali. Sadašnji švicarski ambasador Alexis Lautenberg kazao je: "Nekako sam se iznenadio kad sam se uvezao u garažu.

Švicarska ambasada očito ima mnogo slojeva. Ovaj je, čini se, posebno važan i trebao bi biti izvor inspiracije svaki put kada se neko uveze ili izveze iz tog prostora." 

* BRITANSKI izdavač Classical Comics nedavno je na tržište lansirao dva stripa utemeljena na književnim klasicima. Riječ je o Shakespeareovim naslovima “Macbethu” i “Henriku V”, koji će u strip verziji zasigurno privući više čitatelja nego istoimena školska lektira. Za čitanje stripova nije potrebno nikakvo predznanje ili pak poznavanje klasika, a slikoviti prizori radnje dozvoljavaju da se pokoja stranica i preskoči. Računajući na popularnost stripova klasika među populacijom školske dobi, ali i starijih koje je lektira nekako zaobišla, Classical Comics planira izdati cijelu ediciju stripova klasika, među kojima će se do kraja godine naći i “Jane Eyre” Charlotte Bronte, zatim “Velika očekivanja” i “Božićna pjesma” Charlesa Dickensa te “Frankenstein” Mary Shelley. Strip “Macbeth” izradilo je nekoliko osoba, no najzaslužniji je strip-crtač Jon Haward koji je bio ilustrator i strip-serijala o Spidermanu. 

U njegovoj verziji Shakespearea pojavljuje se stanoviti senzacionalizam, no postoji i nešto više od pokušaja da Shakespeare izgleda primamljivo. Čitateljima izdavač poručuje da “Macbeth” nije jedinstven samo zbog jezika kojim je napisan, već i zbog bogate imaginacije njegovog autora. ________________________________

NORVEŠKANOINA ARKA SJEMENJA

Norveška je u ledenim planinama Arktika otvorila Noinu arku za čuvanje sjemenja, jednog od najvrednijih resursa čovječanstva. Sjeme GM-biljaka neće se pohranjivati. Prekriveni komadima leda 1000 kilometara od Sjevernog pola, hermetički zatvoreni spremnici u Longyearbyenu, ostat će zamrznuti idućih 200 godina, čak i u slučaju najgorih scenarija vezanih za globalno zatopljenje ili u slučaju zatajenja mehaničkog hlađenja.

Oko 100 milijuna zrna sjemenja iz više od 100 zemalja poslani su na čuvanje u to deset milijuna dolara vrijedno postrojenje, u kojem je pohranjeno 268.000 uzoraka, svaki s različite farme ili polja. "Biološkoj raznolikosti prijete snage prirode i djelovanje ljudi", rekao je norveški premijer Jens Stoltenberg na svečanom otvaranju Noine arke. 

"Spremnici sa sjemenjem naša su polica osiguranja u slučaju rata, prirodnih katastrofa ili klimatskih promjena", dodao je. Među uzorcima sjemena su različite kulture – od riže, kukuruza i pšenice do patlidžana, zelene salate, ječma i krumpira.

MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI U BEČUMATEMATIKA U UMJETNOSTI

Od 29. veljače bečki Muzej suvremene umjetnosti (MUMOK) poziva posjetitelje da se pozabave matematikom u sasvim novom svjetlu, naime u sprezi s umjetnošću. Izložba “Točno +drukčije. Matematika u umjetnosti od Dürera do Sola LeWitta” analizira i komentira povezanost umjetnosti i stvarnosti koja je obilježena brojevima, proračunima i geometrijskim konstrukcijama. Na primjeru 120 umjetničkih pozicija demonstrirano je kako su matematička pitanja utjecala na avangardu 20. stoljeća, ostavši do danas izvor inspiracije za mnoge umjetnike.

Potraga za matematičkim tragovima započinje s glasovitom “Melankolijom” Albrechta Dürera iz 1514., te smionim perspektivnim konstrukcijama u slikarstvu renesanse. U doba moderne upravo zazor od središnje perspektive umjetnike poput Juana Grisa, Férnanda Légera, Henrija Laurensa ili Giacoma Balle vodi prema matematici. Tematski blokovi “Kvadrat kao apsolutna forma”, “Brojevi i brojke”, te “Matematički modeli” posvećeni su konkretnoj umjetnosti na primjerima Thea van Doesburga, Georgesa Vantongerlooa i Maxa Billa, te nadrealistima poput Maxa Ernsta i njegovih suvremenika Marcela Duchampa i Mana Raya.Posebna pozornost posvećena je umjetnicima šezdesetih godina kao što su Carl Andre, Donald Judd ili Sol LeWitt, u čijim se djelima odnos između umjetnosti i matematike ponovno intenzivirao. (B. Perić)

ANTARKTIKAGOLEMA STVORENJA

Znanstvenici koji istražuju vode Antarktike objavili su da su snimili tajnovita golema stvorenja, uključujući gigantske morske pauke, goleme crve i meduze sa šest metara dugim lovkama. Ekipa australskih pomorskih biologa vratila se ovog tjedna s ljetne ekspedicije u Južnom oceanu, gdje su

izučavali život u ledenom moru i na njegovom dnu, na dubini i do 2000 metara ispod površine.

"Gigantizam je vrlo čest u vodama Antarktike - skupili smo goleme crve, ogromne rakove i morske pauke veličine najvećih tanjura", rekao je znanstvenik Martin Riddle. "Mnoge te životinje žive u tami, na velikim dubinama, i imaju goleme oči. Zbilja neobično izgledaju", dodao je. Rekao je da će "prikupljeni primjerci biti poslani na sveučilišta i muzeje diljem svijeta radi identifikacije, uzimanja uzoraka tkiva i dekodiranja DNK". 

Ova ekspedicija agencije australskog ministarstva okoliša za izučavanje Antartike pomoći će znanstvenicima izmjeriti utjecaj promjene okoliša u antarktičkim vodama (kiselost vode zbog povećanja razine ugljičnog dioksida u atmosferi) na morske organizme.

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Glazba

Tamara VISKOVIĆ: GLAZBA5. ožujka, 2008.

ERYKAH BADU: "NEW AMERYKAH: PART ONE (4TH WORLD WAR)"

GLASNOGOVORNICA ZEMLJE

Kako sam naslov nagovještava, ovaj je album samo prvi dio projekta "New AmErykah", koji bi trebao obuhvaćati tri uzastopna izdanja. Autorica je, naime, procijenila da joj toliko prostora treba za izražavanje svojih razmišljanja i stavova o sociopolitičkim temama današnjice, odnosno, njezinim vlastitim riječima, za govorenje za svoju rasu i svoj planet. Osobno, prođu me trnci nelagode kad čujem da se neka pjevačka zvijezda, pa bila ona i rodonačelnica nu-soula, samoproglasi opunomoćenicom za odnose s javnošću planeta Zemlje i njezinih stanovnika.

Taj plan obično završi sveden na par paušalnih stihova o siromaštvu, kriminalu i ratu, te pompoznu "mi protiv njih" retoriku, u kojoj nije jasno ni tko smo mi, ni tko su oni, ni što imamo jedni protiv drugih. Sve se te primjedbe mogu direktno primijeniti na ovaj album, uz dvije olakotne okolnosti. Prvo, Erykah Badu je prototip ekscentrične soul-dive, hodajući gejzir new-age portabl-spiritualnosti. Ona bosonoga zaziva kozmičke sile, pali mirisne štapiće za mir u svijetu, s glavom umotanom u stolnjak, i sinu nadjeva ime Seven Sirius. Ništa manje od govorenja za svoju rasu i svoj planet od nje nije ni za očekivati. 

Drugo, materijal je glazbeno puno interesantniji nego što bi dao nagovijestiti njegov rigidni konceptualni karakter. Najvećim je dijelom sumračan, spor i vrlo nekonvencionalne forme. Badu kao pjevačica zrači autoritetom, samouvjerenošću i gracioznošću. Underground producenti poput Madliba i Shafeeq Husaina sa svojim atmosferičnim elektronskim ritmovima, funky manirizmom i bogatstvom procesiranih zvukova donose svježinu, ali i disciplinu u njezin improvizacijski stil. 

Jednostavnije rečeno, generalna praksa R&B izvođača da zatru svaki trag glazbene strukture beskrajnim seansama rastresenih šubidubanja i jeajeanja je izostala.

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Knjige

5. ožujka, 2008.

JOSIP DIMINIĆ: "LJEPOTI JE MJESTO U KINI", MEANDAR, ZAGREB, 2007.

KINESKI UVID Knjiga broji nešto više od dvjesto stranica sjećanja pisanih u sažetoj i kratkoj formi. Prate ih reprodukcije spomeničkog bogatstva Kine i reprodukcije Diminićeve umjetnosti na temu doživljenog za putovanja. Slikarske i kiparske impresije Kine u umjetničkoj interpretaciji opravdavaju cijeli poduhvat i sva pitanja i nedoumice oko nelogičnosti razloga zakašnjele objave stavljaju u drugi plan. Autor je, naime, na svome studijskom putovanju u Kini bio 1988. godine

U kaosu proizvedenom nepriznavanjem vrijednosti, u vremenu bez autoriteta, nastaloj močvari radi trivijalnosti, mali iskaz drugačijeg odnosa može predstavljati događaj. U nakladi zagrebačkog Meandera, kao posebno izdanje, tiskana je knjiga istarskog likovnog umjetnika i profesora Josipa Diminića (1937.),

čiji je naslov "Ljepoti je mjesto u Kini". Iz žanra putopisne literature to djelo povišene emocionalne temperature i jedinstveno sjećanje dječje začuđenosti nema posebnih povoda i razloga osim radosti doživljaja i prilike viđenja. Čak, štoviše, neke je dnevničke neobaveznosti.

Zavidna tradicija 

Važan najviše za samoga autora, nevažan za Kinu, zabavan za čitatelje. I tom potonjom karakteristikom upravo se dotiče jedne od vrlina (namjera) putopisne književnosti. Diminić se uz dnevničke zapise crtežom prema naravi vokacije upustio u srodnu vrstu umjetnosti, zadržavši tek otvorene oči slikara i kipara. Nije to izdvojeni slučaj, on je nastavio nisku starijih kolega umjetnika od barunice Vere Nikolić, Ljube Babića do Matka Peića… Ili, ušuljao se u žanr zavidne tradicije u hrvatskoj prozi, gdje se putopisima hvalimo još od Marka Pola; prvi hrvatski suvremeni putopisac je Matija Mažuranić ("Pogled u Bosnu", 1842.), slijedi Antun Nemčić s "Putositnicama", isto u 19. stoljeću, do kasnije nezaobilaznih A. G. Matoša, Slavka Batušića, Milana Begovića, Zlatka Tomčića, Petra Šegedina… 

Polazeći već od samog naziva knjige, "Ljepoti je mjesto u Kini" otkrivamo subjektivan rakurs pogleda na veliku azijsku, drevnu zemlju. Diminić nam podastire sasvim svoju Kinu. Pa čemu onda knjiga, pitat će, možda, poneko. Odgovor je u duhu recentnih običaja: Josip Diminić slikar, kipar, grafičar, keramičar, profesor i utemeljitelj Mediteranskog kiparskog simpozija u labinskoj Dubrovi je nesporna kulturna ličnost, koja izaziva svekoliki interes javnosti. Njegova knjiga je poprimila aureolu njegove umjetnosti. U svijetu je odavno takva praksa objavljivanja putopisa, kulinarskih recepata, poezije, poznatih slikara i kipara. Osim tog vanjskog sloja važnosti knjige postoji i njezina unutrašnja razložnost: to je autobiografski zapis putnika. 

Tiskanje putopisa 

Nalik putositnicama, Diminićevi doživljaji su male crtice ili uspomene u kratkom dahu. Hvale se uglednošću gosta iz jugoslavenske kulturne delegacije u Kini, kroz ta sjećanja post festum ili na marginama bivše zemlje projicira se jedno vrijeme, politički ustroj, običaj razmjene kulturnih poslenika… Naime, kipar Diminić i filmski redatelj, profesor Vladan Slijepčević iz Beograda bili su delegacija daleke 1988. godine na studijskom putovanju u NR. Kinu. Da, ovaj je putopis obznanjen javno poslije dvadeset godina. Stoga je on, a to mu je mana, anakron u vremenu. Kina se brže razvija i mijenja svoje tradicionalno lice negoli je Josip Diminić uspio objaviti knjigu. Nakladnik se ipak nije dvoumio u nakani da tiska putopis. Ogradio se tek da je to "posebno izdanje" ne odoljevši, s pravom, prilici otkrivanja još jednog Diminićevog čuvstva i sklonosti. 

Knjiga broji nešto više od dvjesto stranica sjećanja pisanih u sažetoj i kratkoj formi. Prate ih reprodukcije spomeničkog bogatstva Kine i reprodukcije Diminićeve umjetnosti na temu doživljenog za putovanja. Slikarske i kiparske impresije Kine u umjetničkoj interpretaciji opravdavaju cijeli poduhvat i sva pitanja i nedoumice oko nelogičnosti razloga zakašnjele objave, stavljaju u drugi plan. 

Pisana počesto usporednim projiciranjem vremena, ambijenata i slika, čas je autor u Kini, čas u Istri, knjiga poput lepeze širi i isprepliće krajeve i ljude. Umjetnik svoje ushićenje dijeli s drugima… 

Naravno, najviše u knjizi doznajemo o kineskim umjetničkim školama, akademijama, dojmovima karakte-rističnih kineskih zidnih slika, kineskoj keramici, skulpturi... Kada promatra mlade Kineskinje, opisuje ih slikom Rubensovih žena. Diminić je umjetnik, on je homo ludens i pošao je na daleki put s naprtnjačom djetinjstva iz malog istarskog sela Diminići. Stalno je začuđen, zadivljen, začaran, sve mu je kao na filmu. 

Čovjek i priroda 

Opčinjen je bio i prirodom Kine što je normalno poznajemo li njegovo umjetničko djelo, koje se oduvijek "odmjeravalo" s prirodom. To je konstantno prostor jedne autohtone slike, od organičke forme ili pticolikih totema, ali i sintaksa oblika, estetsko taktilnih vrijednosti u boji, strukturi, formi. Prostor čisto osobne posvojivosti u kojem se dotiču slikarstvo, kiparstvo, keramika. I naglašena boja. Josip Diminić upravo je u našoj likovnoj modernosti slobodnije razmaknuo granice hrvatske skulpture, a da se kiparstva nije odrekao. Cijelo je umjetničko djelo toga autora skladno jedinstvo čovjeka i prirode, života i ljubavi. 

A taj suživot osjetio je upravo za boravka u Kini. Akvareli-zabilješke iz Kine odlikuju se jednostavnošću crte i autentičnošću boje; skulpture vrište od kolora i kićenosti kineske osebujnosti. I zaključno, ako je recenziji zadatak da preporuči ili ospori, ovu knjigu valja svakako preporučiti kao ogledalo dječačke zadivljenosti i začuđenosti novim svijetom. Štoviše, trebala bi biti lektira za školski uzrast jer nudi više radosti, anegdota i zanimljivosti nego općih podataka i karakteristika o Kini.Marina BARIČEVIĆ

POVODOM TRIJU IZDANJA DJELA BUDISTIČKE PEDAGOGIJE IZDAVAČKE KUĆE "PLANETOPIJA"

PUNA DUDA BUDE

Budizam nije za ljude koji obožavaju autoritete i hijerarhije. Riječ je o učenju koje inzistira na svemiru bez upravitelja. Upravo zbog toga, budistička škola spoznaje doista i predstavlja iznimno vrijedno pedagogijsko oruđe. No, problemi s budizmom kao vrijednosnim sustavom počinju kad se dotaknemo "njegovanja ravnodušnosti" ili svjesnog emocionalnog odmaka od bližnjih. To pošteno priznaje i sama Sarah Napthali, autorica sjajne knjige "Budizam za majke": "Kako da mi majke shvatimo priču o Buddhi koji je usred noći otišao i ostavio svoju obitelj?"

Djeca s kojom se svakodnevno imam prilike susretati nimalo se ne uklapaju u kalendarske sličice vječito nasmiješenih, bezbrižnih "anđelčića". Premda znaju prštati od veselja, veoma su često i zabrinuta, ljutita, potištena ili emocionalno dezorijentirana. Posebno ih muči tema koja nije strana ni starijim generacijama: konačnost egzistencije, smrt. Govoreći o spiritualnim porukama koje su navikli dobivati, uglavnom se zbog svojih snažnih osjećaja, a i zbog potrebe da s odraslima podijele svoje dramatične nedoumice, osjećaju krivo, posramljeno ili čak grešno.

Normativni katolički odgoj, u čijem je fokusu nasljedovanje prastarog grijeha, kod djece stvara posebno dugotrajnu tjeskobu. Unatoč svim pričama i ustavnim odredbama o ekumenističkoj orijentaciji suvremenog nam društva, u Hrvatskoj nema ni vrtića ni škola koji bi jedan tjedan (po mogućnosti kritički) raspravljali o Kristovu, drugi tjedan o Muhamedovu, treći tjedan o Budinom nauku, zatim se bacivši i na Talmud, pa onda na proučavanje starih vedskih tekstova ili japanskog šintoizma. Što se tiče spiritualne ponude, u hrvatskom edukacijskom sustavu vlada zastrašujuće jednoumlje, s potencijalom još veće religijske isključivosti. 

Zbog toga je napor izdavačke kuće Planetopija iznimno važna antidogmatska gesta: čitateljskoj je javnosti ponuđena sjajna knjiga borkinje za ljudska prava, feministkinje i budistice Sarah Napthali: Budizam za majke: kako smireno brinuti o sebi i svom djetetu. Dosljedno budističkom učenju, koje se formalno i ne klasificira kao religija (nego filozofija), od trenutka svog nastanka neprestano se mijenjajući te osuvremenjujući, Napthali pokušava ne samo "budne roditelje" pozvati na samopromatranje, nego i uvesti paradigmu stalne usredotočenosti odrasle osobe na potrebe i poruke djeteta. Novost knjige predstavlja ovo "dijeljenje" pozornosti, toliko poznato feminizmu, no jednako toliko strano uvriježenim formulama budističkog (pa i bilo kojeg meditativnog) samotništva. 

Izoštravanje uma 

Zanimljivo je da vježbanje osobite koncentracije na "ovdje i sad" interakcije s djecom (pri čemu Napthali argumentirano tvrdi da su djeca naši učitelji – a ne obrnuto) autorica pokušava i ekonomski opravdati: "Usredotočenost štedi energiju i vrijeme. Kad nam je koncentracija loša, moramo više puta ponavljati neku radnju jer je prvi puta nismo izveli pozorno. Ako u našoj glavi vlada nered, zaboravljamo gdje smo što stavili, zašto smo ušli u neku prostoriju, jesmo li zaključali auto, zaboravljamo čak i što smo htjeli reći – i to usred razgovora. Usredotočenost je suprotna rastresenosti jer pomaže izoštriti um." 

Čisto tehnički gledano, jasno je da nam se najviše nezgoda s djecom (a i sa svima ostalima) događa u stanjima iscrpljenosti, dekoncentracije ili emocionalne agitacije koja sprječava bilo kakvu mogućnost empatije. U svim varijantama budističkih učenja, vježbanje suosjećanja je jedan od najvažnijih principa, a mantra "cijeli svijet je lijek" podrazumijeva da mi neprestano dobivamo pomoć: svjetlost na našem licu, miris hrane, knjiga koju otvorimo, zagrljaj s djetetom ili razmjena mišljenja s prijateljem, čak i najobičnija čaša hladne vode u trenutku žeđi – sve su to "pokloni" kojima već raspolažemo. 

Za razliku od kršćanstva, čija je doktrina obilježena fenomenologijom "pada" iz stanja prvotne nevinosti i milosti, budizam nas (bez osjećaja milenijske krivice) uči ne samo pomnosti prema sebi i drugima u trenutku koji upravo traje, nego i prihvaćanju nesavršenosti kao dijela svečanosti postojanja. Riječima autorice: "U budizmu nema Boga ni Stvoritelja, nitko vam ne sudi, ne određuje pravila, ne nadzire vas niti ne ocjenjuje vaše ponašanje. Buddha od svojih učenika nije tražio da mu slijepo vjeruju, nego upravo obrnuto: da sve propituju." Drugim riječima, budizam nije za ljude koji obožavaju autoritete i hijerarhije. Riječ je o učenju koje inzistira na svemiru bez upravitelja. Upravo zbog toga, budistička škola spoznaje doista i predstavlja iznimno vrijedno pedagogijsko oruđe. 

No problemi s budizmom kao vrijednosnim sustavom počinju kad se dotaknemo "njegovanja ravnodušnosti" ili svjesnog emocionalnog odmaka od bližnjih. To pošteno priznaje i sama autorica: "Kako da mi majke shvatimo priču o Buddhi koji je usred noći otišao i ostavio svoju obitelj?" Za mnoge budiste, put "budnosti" mora se proputovati u radikalnoj samoći. No, Sarah

Napthali posljednju rečenicu svoje knjige posvećuje drugačijem izboru: "Ako si budan, nećeš ostaviti svoje dijete." U toj je rečenici po mom mišljenju ponovno vrijednost autoričine reinterpretacijske hrabrosti. 

Etički promašaji 

Najprije zato jer pokazuje da čak i mudro, pa i fleksibilno učenje poput budizma mora sadržavati ozbiljne etičke promašaje, koje se za početak valja usuditi imenovati. A zatim i zato jer upravo "budističko roditeljstvo" premošćuje prastari mačistički koncept spiritualne samodovoljnosti – tipičnog redovničkog suosjećanja prema "dalekima" koje natkriljuje neposrednu brižnost prema rođenima. Budni zaista nikako ne mogu izdati vlastitu djecu; pogotovo ne pod izlikom "ljubavi prema čovječanstvu". Budizam za majke nije samo još jedan eklektični priručnik o roditeljstvu: riječ je o kompleksnom učenju o pozornosti, otvorenosti i međusobnoj koncentraciji, vrijednima svakome tko poštuje međuljudski odnos. 

Spomenimo još dva izdanja Planetopije na tragu budističkog poimanja "usredotočenosti" i obnavljanja snage meditativnim tehnikama. Riječ je o dvije zbirke priča za djecu, urednika Davida Fontane, pod nazivom Čarobne svjetiljke: priče koje čitate svojem djetetu kako bi potaknuli mir, povjerenje i kreativnost. Raskošne ilustracije unutar knjige sasvim su suprotne početnoj uputi da djeca kroz priče trebaju prolaziti zatvorenih očiju, slušajući roditeljski glas te zamišljajući pripovijedane likove i doga-đaje. Višak ukrasa na svakoj stranici, naprotiv, drži djecu prikovanom za vizualni sadržaj publikacije. 

Vrijednost ovih knjiga u tome je što svojom jednostavnošću i optimizmom na veoma različitu djecu provjereno djeluju smirujuće, ali njihove su narativne i etičke formule obično na samoj granici izdržljive didaktičke banalnosti. Ima priča koje su u terapijskom smislu izrazito problematične. Primjerice, "Dijete sjena" iz druge knjige poručuje djeci da se "grozno ponašanje" (konkretno: plašenje drugih stvorenja) ne može pripisati nekoj našoj odbjegloj "čarobnoj sjeni", nego valja osvijestiti vlastiti ulog u svakoj počinjenoj nepodopštini. 

"Rajska milina" 

Evo formulacije koja me posebno zabrinula: "Budući da si prihvatila da je zločesta sjena dio tebe – da je tvoja odgovornost – ona se vraća tebi, svom vlasniku, mirna je i nepomična." Ovdje najprije imam problem sa "zločestoćom". Dijete koje nekoga nastoji uplašiti sigurno nije zločesto, već možda i samo uplašeno – ili čak sklono proučavanju različitih aspekata "strašnosti". Drugo, zašto bi uznemiravajuće ponašanje bilo "zločesti dio nas"!? Ako je sjena naš nesvjesni dio, čak ni psihoanalitički gledano nije ispravno proglasiti nesvjesno niti "dobrim" niti "lošim". Premalo razumljivim, zagonetnim, zastrtim - to već da. I treće: hoćemo li se doista "smiriti" ako prihvatimo da je neka neprecizirana "zločestoća" dio nas? Sumnjam. 

Djeci je znatno lakše kad razumiju zašto se netko ponaša grubo, nego ako pasivno prihvaćaju krivičnu odgovornost nad tim (i dalje neobjašnjenim!) ponašanjem. Treba reći da u knjigama urednika Davida Fontane ima i ljupkih meditativnih priča u kojima protagonisti jedni drugima pomažu, ima priča koje djeci nude vizije plesa sfera ("bisernog neba", "mostova od svjetla" ili duginih boja) te sličnih kičerskih scenografija s provincijskih sličica "rajske miline". Nisam primijetila da bi sva ova pseudoreligijska ikonografija djeci išta značila, osim što zarana ukalupljuje njihovu maštu. 

No, izvjesno je da mogućnost kratkog psihičkog putovanja nekim kontrolirano vedrim okolišem pripovijedanja opuštajuće djeluje na djecu. Utoliko je riječ o izdanjima koja vrijedi nabaviti, ali i čitati s oprezom te komentatorskim "viškom" objašnjenja. Inače bi se i rigorozno skeptička budistička metoda mogla pretvoriti u ispraznu sličicu oko dječjeg vrata. 

Nataša GOVEDIĆ

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Film

Dragan JURAK: FILM5. ožujka, 2008.

"JUNO" JASONA REITMANA

PRAVO NA ŽIVOT

Uz američki nezavisni film najčešće ne povezujemo filmove koji se oslanjaju na tradicionalne obiteljske vrijednosti. Kada padaju na pamet najzvučniji naslovi nezavisne produkcije ili nezavisne poetike, onda su to najčešće "Kids", "Gummo", "Slon", "Sreća", ili neki slični filmovi koji tematiziraju raspad tradicionalnih vrijednosti poput braka, obitelji, zajednice... No, u posljednje vrijeme iskočile su neke male produkcije koje, iako zadržavaju stilski odmak od srednjostrujaškog hollywoodskog modela, tematiziraju smisao i vrijednosti obiteljskog života.

"Mala miss Amerike" Jonathana Daytona i Valerie Faris bila je komedija o obitelji koja se ne može osloniti na ništa osim na samu sebe. "Obitelj Savage" Tamare Jenkins bila je drama/komedija o razorenoj obitelji koja se okuplja zbog traženja smještaja za ostarjelog i dementnog oca. A kao ovosezonski nezavisni hit pojavio se "Juno", redatelja Jasona Reitmana, film koji tradicionalne, "srednjostrujaške" vrijednosti tematizira kroz nezavisnjački diskurs "malog" i poetski drugačijeg filma. 

Priča o trudnoj 16-godišnjakinji (Ellen Page) slovila je za jednog od favorita dodjele Oscara. "Juno" je zapravo došao kao kopija "Male miss Amerike". Dapače, uz obitelj kao središnju vrijednost, film promovira i "pravo na život". Tinejdžerici je dovoljan samo jedan posjet klinici za abortuse kako bi se odlučila na održanje trudnoće i davanje djeteta na usvajanje. Nema u tome ničega spornog. "Juno" je pametan film, tematski i izvedbeno zanimljiv široj publici. Dakle, svi profitiraju. 

Nezavisnjak dobiva izvanfestivalsku publiku, a publika film koji je bitno drugačiji od hollywoodskog srednjostrujaškog žanrovskog standarda. Taj happyend nisu pokvarili ni Oscari. "Juno" je, kao i "Mala miss Amerike", dobio tek Oscara za originalni scenarij (Diablo Cody). Malu obiteljsku komediju pomeo je nezavisni crnjak braće Coen, no to je već sasvim druga priča o suvremenom filmu nezavisne provenijencije.

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Virtual Tribune

Darko VUKOREPA: VIRTUAL TRIBUNE5. ožujka, 2008.

Google: PODVODNI OPTIČKI KABEL

Google je, kako javlja BugOnline, odlučio s još pet partnera izgraditi podvodni optički kabel koji bi trebao povećati kapacitete sve većeg Internet prometa između Azije i SAD-a. Kabel duljine 10.000 kilometara će povezivati SAD i Japan, projekt stoji 300 milijuna dolara, a završetak je planiran do prvog kvartala 2010. godine. Konzorcij pod nazivom Unity, osim Googlea, čine Bharti Airtel, Global Transit, KDDI Corp, Pacnet i Singapure Telecommunications. Unity je za izvođače radova odabrao kompanije NEC i Tyco Telecommunications.

Panasonic: SD-KARTICA OD 32 GB

Panasonic je najavio SD High Capacity memorijsku karticu s kapacitetom od čak 32 GB. Kartica će u prodaju krenuti u travnju 2008. godine, s cijenom od oko 700 dolara. Novorazvijena kartica je, vele stručnjaci, idealna za snimanje videa, posebno imajući na umu sve prisutnije High Definition SD kamere. Na navedenu karticu stane 12 sati HD videa u HE modu, ili 4 sata videa visoke rezolucije u HA modu. Kartica ima i novu etiketu, na koju se može izravno zapisati naslov i sadržaj videa pohranjenog na njoj, a kartica dobro podnosi ekstremne temperature…

Apple: NADOGRAĐENI MACOVI

Apple je nadogradio svoje prijenosnike MacBook i MacBook Pro Intelovim 45-nanometarskim procesorima. Novi procesori bazirani su na arhitekturi Penryn, imaju više L2 cachea, SSE4 instrukcije, a troše manje energije nego prethodnici. MacBook Pro sada ima i multitouch touchpad naslijeđen od MacBook Aira, ekrani imaju LED pozadinska osvjetljenja, a kao opcija nudi se i 17-inčni ekran rezolucije 1920 x 1200 piksela. Obični, pak, MacBook s ekranom dijagonale 13,3 inča dobio je nadogradnje na području performansi i skladišnog prostora – procesor Penryn na 2,1 GHz i disk kapaciteta 120 GB na osnovnom modelu s cijenom od 1.100 dolara. Najjači model u crnoj boji košta 1.500 dolara, a dolazi s hard-diskom od 250 GB.

Projekti: AUDIO-KNJIŽNICA

Svima je znan Projekt Gutenberg, kojem je cilj stvoriti globalnu knjižnicu digitalnih knjiga - LibriVox ima sličan cilj, samo što korisnicima nudi knjige u audio-formatu. LibriVox nudi mnoštvo klasičnih naslova, koji su u javnom vlasništvu, sve tekstove u bazi čitaju volonteri, no zapisi zvuče vrlo profesionalno, a glasovi čitača su vrlo ugodni. Knjige dolaze u MP3 i OGG formatu, a na svaku od njih može se i predbilježiti u iTunesu. LibriVox, inače, traži čitače na svim jezicima, a projekt je 2005. započeo Hugh McGuire: cilj mu je sve knjige u javnom vlasništvu snimiti u audio-formatu, trenutno se na stranici nalazi 1260 snimljenih knjiga.

Izdavaštvo: SKENIRANI ROMAN!?

Poznati izdavač Harper Collins odlučio je čitateljima ponuditi besplatnu digitalnu knjigu kako bi utvrdio hoće li besplatne digitalne knjige potaknuti ljude da kupuju tiskane kopije. Harper Collins je na svome webu ponudio roman Američki bogovi Neila Gaimana, koji se od samog izlaska nalazi pri vrhu top-listi. No, varijanta koju je Harper Collins ponudio neće korisnicima donijeti potpuni doživljaj e-knjiga. Naime, Američki bogovi su ponuđeni u obliku skenirane knjige, bez mogućnosti offline čitanja, što cijelu ideju čini gotovo besmislenom, posebno kad već postoje odlični i vrlo funkcionalni uređaji za download, pohranu i offline čitanje e-knjiga, poput Sonyjevog i Amazonova uređaja.

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.

01 / Pisma

"CRKVA JE NA KRIVOM PUTU" (2)NEUGODNO IZNENAĐENJE6. ožujka, 2008.

Neugodno sam iznenađen redakcijskom opremom teksta, posebno naslova. Zapravo ja sam razočaran s takvim naslovom koji za mene osobno ponovno stavlja u suprotnost s institucijom Crkve. Ne znam čime sam to "zaslužio". Tema je bila Radikalne promjene ili Ovako više ne ide, a ne Crkva je na krivom putu?! Uz pozdrav

-- don Ivan Grubišić

________________________________Copyright © 1993 - 2008. Feral Tribune. All rights reserved.