REFERAT IZ ISLAMSKE VJERONAUKE

Tema: Stav islama prema eutanaziji (ubistvu iz samilosti)

Neke pravne islamske akademije, ljekarska udruženja i mnogi islamski učenjaci su se bavili pitanjem eutanazije. Uglavnom su dolazili do približno sličnog stava neodobravanja aktivne eutanazije, dok pasivnu odobravanju.

U svojim istraživanjima o eutanazije su kretali od pitanja: Kada ili sta je to stvarna smrt i kada ona nastupa?

Ovo pitanje permanentno privlači pažnju islamskih učenjaka i ljekara zbog konstantnog povećana nesreće i onih koji upadaju u komu. Smrt je oprečna životu, stoga ta dva stanja ne mogu u isto vrijeme zaposjedati tijelo, i to napuštanje se ne može osjetiti čulima. Međutim, na to aludiraju neki znakovi koji se pojave kod bolesnika, a pomoću kojih islamski pravnici zaključuju da se smrt stvarno desila.

U Kur’anu i sunnetu ne postoji pravni tekst koji definira znakove putem kojih se prepoznaje okončanje ljudskog života. Ta stvar je ostavljena nauci. Ali, u Kur’anu nalazimo preciznu definiciju smrti gdje se ona definira kao nepovratni trenutak: Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: ”Gospodaru moj, povrati me da da uradim kakvo dobro u onome sto sam ostavio. (Ez-Zumer, 42).

Dakle, postavlja logično pitanje: Koji je to organ čije otkazivanje vodi u nepovratnu fazu? Da li je to srce, pluća, bubrezi ili mozak?

Srce može stati nekolilko sekundi, pa se nakon trljanja ili strujnog udaranja reanimirati. Za vrijme određenih operacija, srce se zaustavlja i po nekoliko sati i zamjenjuje vještačkim. Pluća, također, mogu stati, pa se ponovo reanimiraju putem vještačkog disanja ili se zamjenjuju određenim spravama. Bubrezi, također, mogu otkazati i zamijeniti se dijalizom ili transplatacijom. Ali ako mozak prestane raditi samo četiri minuta zbog prestanka dotoka krvi, on će nepovratno biti uništen i neće se moći ničim zamijeniti. Dakle, smrt i uništenje mozga je istinska smrt, jer nakon toga nema povratka u život. Kada mozak umre, prestaju raditi i srce i pluća, jer su im centri u mozgu. U tom slučaju aparati za reamenaciju korista samo za produžavanje života koji se, nakon što je mozak prestao sa radom, više ne može povratiti.

U Kuvajt su održana dva kongresa Islamske organizacije za medicinske nauke. Prvi je održan 1985. godine, o ljudskom životu, njegovom početku i završetku, a drugi 1995. godine, o ljekarskoj definiciji smrti. Na oba kongresa je zaključeno da se čovjek smatra mrtvim nakon sto potpuno prestanu sve funkcije mozga zajedno s kičmenom moždinom. Ovu odluku je potvrdilo i Islamsko međunarodno vijeće za pravo na sjednici u Ammanu, 1986. godine.

Radila: Jakupović Amina IV2