Etika i moral u biznisu
-
Upload
dejan-cimesa -
Category
Documents
-
view
212 -
download
4
Transcript of Etika i moral u biznisu
Moralna svest
Moralna svest predstavlja veoma važnu opštu pokretačku snagu
čoveka i dolazi do izražaja u veoma velikom broju aktivnosti i delatnosti ljudi.
Ona je u isto vreme i najizrazitiji rezultat procesa socijalizacije.
Društvene moralne norme značajno utiču na ponašanje ljudi. Pod
njihovim uticajem oni izgrađuju vlastiti moralni sistem i razvijaju kao
određene moralne principe koji postaju regulator njihovih ocena, reagovanja
i akcija.
Čovjek je tokom svog života podložan različitim uticajima. Pokušava
se uticati na njegov način mišljenja, osećanja i delovanja. Takođe, svaki
pojedinac tokom socijalne interakcije pokušava delovati na druge kako bi
njihovo mišljenje, osjećanje i ponašanje prilagodio svom.
Zajednički život te međusobna zavisnost ljudi dovodi do niza socijalnih
procesa koji određuju sadržaj, oblik i način djelovanja pojedinaca i grupe u
društvenim procesima. Konformnost s grupama, normama, saradnja među
pripadnicima grupe i odgovornost za zajedničke ciljeve osnovni su rezultat
socijalne interakcije. Ti oblici interakcije su esencijalni za društvenu
egzistenciju, svako društvo teži da ih institucionalizuje kao kulturne
vrijednosti i da kroz proces socijalizacije formira pojedinca koji je u osnovi
konformist, kooperativan i socijalno odgovoran. Svaki pojedinac živi u
društvu u okviru zajedničke kulture, konformira se s osnovnim ulogama
kulture i društva.
Postojanje društva podrazumijeva minimalni stupanj društvene
integracije i određen stupanj konformizma prema društvenim normama.
Pojedinac se često nalazi u konfliktnoj situaciji zadržavanja vlastitog
osjećaja identiteta dok istovremeno se od njega očekuje da popusti željama
drugih, povlađujući normama i standardima. Neslaganje s društvenom
1
zajednicom izlaže pojedinca sankcijama (u rasponu od izopćenja do
zatvora), dok neuspjeh postizanja i održavanja osjećaja identiteta može
dovesti do niskog samopoštovanja i samopouzdanja ili u krajnjim
slučajevima do apatije i depresije.
Osoba može svjesno ili nesvjesno prihvatiti društveni utjecaj, ili mu se
nerado popustiti ili mu se opirati.
Rukovođenje
Rukovođenje reč kojom se označava složen proces koji uključuje
kontrolisanje radnih grupa, sektora i na kraju cijele radne organizacije. A
motivi za rukovođenje su različiti: dominantnost, autoritarnost, koji su često
prisutni u našoj sredini. Spoljašnji stimulansi su visoke plate i materijalne
privilegije. To je ujedno i izazov. Ali po njujorškom nedeljniku Business Week
da bi jedan menadžer bio uspešan rukovodilac mora biti izuzetno
komunikativan, otvoren za saradnju, pohvale i kritike i spreman za uspeh i
neuspjeh svojih saradnika.
Pristupi rukovođenju daju odgovor na pitanje zašto su neki rukovodioci
uspešni a zašto neki nisu. Razlikuju se tri pristupa rukovođenju: pristup sa
stanovišta ličnosti, bihevioralni pristup i situacioni pristup. Pristup sa
stanovišta ličnosti se odnosi na izučavanje specifičnih osobina ličnosti vođe.
Bihevioralni pristup polazi od toga da vođu ne čine njegove lične
osobine, već određeni oblici ponašanja. Treći pristup nastoji da iznađe
određene kombinacije ponašanja vođe i tipova situacija koji bi mogli
rezultovati u uspešnom vođenju.
Pristup sa stanovišta ličnih osobina je stanovište koje se odnosi na
osobine koje poseduje uspešan rukovodilac a koje ne poseduje neuspešan
rukovodilac. Spiskove osobina uspešnih rukovodioca su sastavljali različiti
2
autori. To su: visoka inteligencija ali ne i previsoka, adaptivnost, agresivnost,
introvertnost, energičnost, prijatna spoljašnjost, visoko obrazovanje,
popularnost, adekvatno obrazovanje, specijalističko obrazovanje.
Stilovi rukovođenja su:
autokratsko
demokratsko i
liberalno
Autokratsko rukovođenje je rukovođenje zatvorenog tipa, postoji
komunikacija ali samo na relaciji rukovodilac-službenici ali ne i službenici-
rukovodilac što može vrlo loše da se odrazi na samu organizaciju grupe, da
izazove raspad radnog kolektiva. Autokratija ne dozvoljava slobodno
iskazivanje mišljenja a to je i više nego potrebno.. Neophodna su vrlo brza i
racionalna rešenja. Da bi se to postiglo rukovodilac mora da slobodu
iskazivanja ideja.
Demokratsko rukovođenje je rukovođenje kada rukovodilac ne donosi
odluke sam već se trudi da maksimalno uključi sve zaposlene. Demokratski
rukovodilac nastoji da smanji sve sukobe i zategnutosti i pokušava da
realizuje prihvatljive ideje svojih podređenih.
Liberalno rukovođenje ili odlučivanje putem individualnih sloboda.
Ovakvu vrstu rukovođenja karakteriše visok stepen slobode u odlučivanju
svih članova.
Česte razlike između autokratskog i demokratskog rukovođenja su te
što ovo prvo samo u početku daje dobre rezultate, sve dok ne dođe do
unutrašnjih sukoba, nemotivisanosti zaposlenih i njihove ravnodušnosti
prema uspesima i neuspesima radne organizacije. Dok kod demokratskog
rukovođenja u početku su manji rezultati nego kod prvog načina ali za kratki
period svi članovi organizacije nalaze kompromis, uz to su motivisani za rad.
Ali novija istraživanja pokazuju da su sva tri tipa primenjiva u različitim
3
situacijama, što znači da idealan rukovodilac ume da se podjednako služi sa
sva tri tipa. Takođe postoji drugi problem a to je tip grupe. Ukoliko grupu
čine visokoobrazovani i stručni članovi najprimerniji je liberalni tip. Za grupe
u kojima vlada nedisciplina i nedovoljan nivo obrazovanja članova
najpodesniji je autokratski tip. Utvrđeno je da demokratski stil rukovođenja
proizvodi najveći moral u grupi, najveće prijateljstvo i saradnju.
4
Moralna svest u rukovođenju
Razvoj moralne svesti u različitim zemljama ili regionima je pod
velikim uticajem uslova okruženja unutar koga se obavlja posao. Na primer
stvari regulisane zakonom u jednoj zemlji mogu biti ostavljene slobodi
odlučivanja poslovanju pojedinca u drugoj zemlji. Zakoni imaju, kao dodatak
mogućem moralnom imperativu, zahtev povinovanja, pretnje penalima i
kaznama (globama). Može se tvrditi da zakoni nisu ništa više nego stvar
povinovanja ¨tako da svrha zakona nije da natera ljude da vode računa o
etici u svom ponašanju već je njihova svrha manje ambiciozna: da prisile
ljude da se (ili ne) ponašaju na određene načine¨, koji su s vremena na
vreme određeni kao obavezni ili kriminogeni, odn. ¨Kao reakcije koje su
zakonski zabranjene i kažnjive¨ (Harvey 1944;33). Ne postoji garancija da su
dela koja se smatraju nezakonitim neophodno i etički pogrešna ili da su sve
nemoralne ili neetičke radnje nezakonite. U studiji o komparativnoj
internacionalnoj poslovnoj etici važno je ustanoviti da zakoni utvrđeni
vladama mogu preduhitriti potrebu da poslovanje ¨smisli¨ svoje sopstvene
etičke standarde u određenim oblastima. Ovakav jedan primer je američki
zakon o stranoj korupciji (FCPA).
Ovaj zakon obezbeđuje firmi ¨zakonske vodiče¨ koji mogu (ili ne) da
odgovaraju etičkim ¨vodičima¨ kompanije, te zamenjuje potrebu firme da
ustanovi odvojenu politiku po pitanju podmićivanja. Isti zakon se primenjuje i
u drugim oblastima i zemljama kao na primer u slučajevima iznajmljivanja i
očuvanja okoline, itd.
Ne samo da postoje razlike u pravima različitih zemalja Evrope, u
Japanu i SAD i drugim zemljama, već i razlike u ostalim faktorima okruženja
kao što su ekonomski sistemi, stepen nacionalizma, istorija i geografija
zemalja kao i religijska i filozofska tradicija. Zaista, postoji veliki broj knjiga
koje adresiraju svaki od ovih faktora unutar tih zemalja.
5
Postoje bitne razlike između primene moralnih normi u propagandnom
poslu na razvijenom tržištu sa izraženom konkurencijom i jasno postavljenim
pravilima tržišne igre i nerazvijenog tržišta sa različitim vidovima političkog i
privrednog monopola.
Moramo podsetiti i na zakonitost koja se kroz istoriju stalno potvrđuje -
ako je siguran u svoju snagu (fizičke prisile), jači će uvek učiniti prema
svojim interesima bez obzira na formalno postavljene moralne norme. Ovaj
zaključak upućuje da ukoliko ne postoje realne političke slobode (nezavisno
sudstvo i novinarstvo) sigurno je da ne može biti visokih moralnih principa ni
rukovođenju. Naša zemlja i siromašne istočne zemlje, koje tek izlaze iz
komunističke ere dobar su primer za to. Čista je utopija da se u uslovima
ekstremnog siromaštva i prelaska sa državno-dirigovane na tržišnu privredu
očekuje privredna praksa po visokim moralnim principima. Pokazalo se
bezbroj puta (u siromašnim zemljama) da oni koju su optuživali prethodnu
vlast za nemoral, ako bi slučajno i došli na vlast, za vrlo kratko vreme bi bili
isti ili gori od svojih prethodnika. Izgleda da tu deluje neki viši zakon za ljude
prilično nerazumljiv ili bar javno neprihvatljiv (vlast kao droga). Visoka
moralna načela imaju šansu tek u zemljama razvijene demokratije i
razvijenih institucija tržišne privrede.
U razvijenim zemljama moralni principi rukovođenja bar su približni
onom sto je proklamovano. Mada su etički principi trgovine uvek pod
znakom pitanja, pravni sistem visoko razvijenih zemalja prilagodio je neke
svoje uredbe i zakone ovom osetljivom polju delovanja. Slično je i sa
ekonomskom propagandom. Pokazalo se da je najvažnije da pravni sistem i
organizacija pravosuđa onemogući najveću opasnost za vlastito delovanje -
korumpiranost donosilaca pravnih odluka. Ovaj problem je rešen, sa jedne
strane visokim platama osetljivih radnih mesta (sudije, sefovi policije), a sa
druge strane vrhunskim sistemom višestrukih kontrola. Naravno i realna
6
sloboda javne reči (masmediji, novinarstvo) je bitan faktor dodatne kontrole
pravnog sistema.
Kod privredne propagande postoje dva vazna aspekta delovanja koji
moraju da budu podvrgnuti kontroli. Jedan aspekt govori o delovanju
privredne propagande, kao dela sistema javnog komuniciranja, a drugi o
delovanju na tržištu prema potrošačima i konkurenciji (problem lojalnosti).
Pravni sistem određuje niz sankcija za nelojalne oblike privredne
propagande. U principu, ograničenja su postavljena da bi se sprečile
moguće štete za društvo, konkurente i potrošače. Pored klasične pravne
regulative koja jasno nabraja šta nije dozvoljeno (vrsta proizvoda i usluga i
oblici propagiranja), za ekonomsku propagandu kao delatnost je
karakteristično da je uređena pravnim aktima tipa "kodeksa". Kodeks
privredne propagande uređuje oblast po principima dobrih poslovnih običaja
koji ističu pravednost i humanost odnosa među ljudima i poslovnim
subjektima. Kršenje odredaba Kodeksa obično se vrši neadekvatnom
propagandnom porukom (neistinite ili nedovoljne informacije koje korisnika
dovode u zabludu). Regulisanje pravne problematike u vezi sa vršenjem
propagandne prakse obično obavljaju tzv. Sudovi časti pri strukovnim
udruženjima iz oblasti marketinga i privredne propagande. U razvijenim
zemljama ovo funkcioniše izuzetno efikasno.
Kada je izgubljena moralna orijentacija u politici, kulturi i opštem
društvenom sistemu jasno je da učesnici u tržišnim dešavanjima imaju jaku
sklonost ka oponašanju opštih (ne)moralnih trendova.
Moral upravljanja predstavlja faktor uspešnijeg poslovanja preduzeća
u dugom roku. U radu se naglašava strategijski pristup etici upravljanja, kao
sastavnom delu organizacione kulture, involviranom u proces strategijskog
odlučivanja, zajedno sa različitim ekonomsko-finansijskim kriterijumima.
7
Judžin Stjuart, vođa Tima za pružanje pomoći u procesu stabilizacije i
pridruživanja EU, smatra da u svakoj zemlji rukovodilac u nekoj poslovnoj
zajednici ima cilj da ostvari što veći profit. Međutim, ukoliko se ide u pravcu
isključivog povećanja profita, može nastati niz negativnih posledica u
poslovanju, koje narušavaju konkurentnost na tržištu. Trebalo bi da Vlada
ima jasnu ulogu i ne dopusti da ovakvi uslovi na tržištu ne prevagnu.
Moralna svest u poslovanju razvija se na temelju pozitivnih primera u
poslovnoj praksi i njen je cilj da uspostavi ravnotežu između regulative i
legitimnog poslovanja preduzeća. Prekomerna regulativa može da ugrozi
poslovanje preduzeća, i u tom pravcu je neophodan socijalni dijalog Vlade i
rukovodilaca poslovnih zajednica, kroz rad na zajedničkom programu.
Takođe i velika deregulacija može negativno da utiče na rukovođenje i tu je
potrebno pronaći ravnotežu u partnerstvu Vlade i rukovodilaca poslovne
zajednice.
Pored stvaranja profita, rukovodilac kompanije mora imati društvenu i
socijalnu odgovornost prema okolini u kojoj radi i deluje, prema Vladi,
potrošačima i zaposlenima. Karakteristično je da u zemlje koje nemaju
tradiciju građanskog društva, rukovodioci stranih kompanija donose i dobru i
lošu praksu (utaja poreza, korupcija itd.). Potrebno je da same kompanije
donesu svoje etičke kodekse, jer se u oblasti korporativnog upravljanja
radikalno menja položaj akcionara uopšte, manjinskih posebno, unapređuje
kontrola uprave od strane vlasnika, informisanje vlasnika i odgovornost
uprave prema vlasnicima, državi, poveriocima i kupcima.
Od četiri nivoa psihosocijalnog morala kod nas je najviše zastupljen
najniži nivo – nivo psihocentričnosti, koji karakteriše amoralnost i
egocentročnost, gde cilj opravdava sredstvo. Treba poći postepeno ka
sledećem nivou društvene uređenosti, koji karakterišu tačnost, disciplina i
poštovanje procedure.
8
Osobe visokog statusa i moći ili mogu izvršiti uticaj na druge koristeći
te izvore kako bi svoje manjinsko mišljenje učinili mišljenjem većine.
Hollander pretpostavlja da je najveći problem osobe s manjinskim
mišljenjem kako steći status quo i pokazivanju kompetentnosti u općim
područjima odnosno ˝zaslugama za idiosinkratičnost˝. Što više zasluga
osoba na taj način stekne, grupa će joj tolerisati više devijantnih, izvornih i/ili
inovativnih ideja.
Homans je pokazao da se osobe visokog statusa u grupi najmanje
prilagođavaju sa grupnim normama s tim da grupa ne toleriše dugo ljude
visokog statusa ako devijantno mišljenje spriječi ostvarenje grupnog cilja.
Bez obzira na stil rukovođenja rukovodiocu su potrebne neke osobine da
bi uspješno obavljao svoj posao, odnosno zadatke koje sa sobom donosi:
planiranje, jasno postavljanje ciljeva, razvijanje radne strategije, podjela rada,
motivisanje članova, uspostavljanje i održavanje komunikacijskih kanala, moralna
svest, prenošenje znanja i iskustva na članove tima, odnosno njihova edukacija,
održavanje dobrih međuljudskih odnosa, rešavanje konfliktnih situacija i
predstavljanje grupe. U te osobine ubrajamo:
inteligenciju - od vođe se očekuje brzo i učinkovito rješavanje problema
za što je, nesumnjivo, potrebna viša razina inteligencije.
profesionalnu sposobnost u smislu stručnosti, iskustva i ekonomičnosti -
pažljivog raspolaganja sredstvima.
sposobnost dobrog planiranja.
komunikacijske vještine koje su izuzetno važne za jasno postavljanje
ciljeva i njihovo predstavljanje članovima tima, uspješno prevladavanje
konfliktnih situacija, davanja potpune i ispravne povratne informacije
članovima tima te aktivno slušanje.
fleksibilnost i otvorenost za prijedloge.
nesebičnost u podjeli informacija i znanja članovima tima.
ljubaznost, ali i čvrstinu, ukoliko to zahtijeva situacija.
9
dobar odnos s članovima skupine. Ukoliko među članovima tima i u
odnosu vođa-članovi vlada poštovanje i povjerenje, vođa je u povoljnijem
položaju, jer dobija veću podršku i ima veći utjecaj na tim.
zadržavanje distance - preveliko zbližavanje s pojedinim članovima tima
i zadiranje u privatnost nagriza autoritet.
sposobnost vođenja vlastitim primerom, odnosno pokazivanjem
pozitivnog ponašanja, na primer tačnosti, saradnje, iskrenosti,
otvorenosti, marljivosti.
odnos prema ljudima zavisno od njihovih sposobnosti. Ukoliko su članovi
tima obrazovani, ne trebaju im preterana i predetaljna objašnjenja, niti im
je potrebno objašnjavati rutinske poslove. Međutim, ukoliko se radi o
novom i (ili) teškom poslu, članove tima potrebno je detaljno uputiti.
odlučnost - vođa treba voditi svoju skupinu, ljudi to od njega i očekuju,
osobito u nejasnim ili kriznim situacijama.
izbjegavanje podele zadataka, odnosno naređenja za koje se unapred
može pretpostaviti da ne mogu ili neće biti obavljeni jer to narušava
autoritet vođe.
emocionalnu stabilnost i uspješno suočavanje sa stresnim situacijama.
zadržavanje nadzora nad situacijom. Ukoliko situaciju nadziremo,
donosićemo odluke čiji se ishod, kao i njihov uspeh može bolje
predvideti. Ipak, u nekim situacijama, na primjer gde posao predstavlja
veliki izazov ili je iznimno zanimljiv članovima tima, bolje je da stupanj
nadzora ne bude previsok.
održavanje discipline u timu. Cilj nije nametanje discipline izvan, nego
razvijanje samodiscipline kod članova skupine. Stoga treba izbjegavati
kazne i javne kritike, a umjesto toga nastojati pronaći uzroke problema i
riješiti ih. Ovo nipošto ne znači da po svaku cijenu treba izbegavati sve
vrste sankcija, nego da ih treba primenjivati vrlo pažljivo. Javne kritike
izazivaju osjećaj poniženosti te tako nagrizaju motivaciju, no i s
pohvalama treba biti oprezan, jer učestale i prenaglašene pohvale
10
upućene nekim članovima tima mogu dovesti do toga da se ostali
osećaju manje vrednim.
unutrašnju motivaciju – spoljni elementi poput plate ili društvenog
statusa mogu motivisati, ali takva je motivacija znatno slabija od
unutrašnje. Teško ćemo uspeti u bilo kojem poslu, ukoliko ga obavljamo
samo zbog plate ili ugleda, ako nas on istinski ne zanima i ne veseli, a
to, naravno, vredi i za rukovodeće poslove.
Važno je napomenuti da opšte primjenjivog i idealnog načina rukovođenja
nema, kao ni univerzalne moralne svesti, sve zavisi od same situacije. Prema
nekim autorima način rukovođenja ne može se lako promeniti jer umnogome
zavisi od osobina ličnosti rukovodioca. Da bi se postigao najbolji učinak, bolje je
postaviti rukovodioca koji odgovara situaciji u kojoj se nalazi grupa.
Stil ponašanja
Ako ne postoji status i moć, stil ponašanja manjine može uspešno
delovati na većinu. Moscovici i Nemeth (1974) su pretpostavili da članovi
manjine menjaju društvene norme svojim stilom ponašanja koji ima četiri
glavne komponente: doslednost, sigurnost u ispravnost ideja i mišljenja koje
predlažu, čini se da su objektivni i nepristrasni, odupiru se društvenom
pritisku i zloupotrebi.
Manjina češće stvara sukob nego što ga izbegava ili smanjuje, njena
doslednost čini da ljudi posumnjaju u vlastite pretpostavke. Doslednost
mišljenja nije sama po sebi uzrok uticaja manjine, nego je potrebno
postojanje doslednosti mišljenja kod manjine od strane drugih, koji onda
manjini nameću povjerenje, autonomiju ličnosti i različitost.
Dogmatska i nefleksibilna doslednost može i smanjiti uticaj manjine
(Mugny). Važno je da manjina svoj stil ublaži određenom dozom
11
fleksibilnosti, određenih ustupaka većini, jer inače je moguće potpuno
izopštenje manjine od ostatka grupe.
U SAD menadžeri razumeju da je bez moralne svesti jedino
ograničenje pravno ograničenje. Vladine regulative mogu biti smatrane
nepotrebnim i prinudnim ali slabija regulativa zahteva veće menadžerske
etičke veštine u donošenju odluka. Prema Cavanagh-u (1990) poslovni
menadžeri rade moralno pod ovim uslovima.
kada veruju da moralni principi ¨vladaju¨ situacijom
kada smatraju sebe dovoljno snažnim da utiču na situaciju.
Enderle (1995) smatra da u raspravama preovlađuje briga za
¨mikroteme¨ u odnosu na pitanja koja se tiču osoba, odn. primećuje porast
diskusija o moralu na mezo-nivou (one koje se tiču organizacija) ređe nego o
etici na makroplanu, odnosno one koja se tiče sveukupnih sistema. Ove
rasprave su po prirodi praktične jer reflektuju tradiciju pragmatizma. Uloga
korporativnog prava i ¨parničarska¨ priroda društva doprinosi otvorenosti
diskusija o moralnim (tačnim i pogrešnim) pitanjima i pitanjima odgovornosti.
U Japanu takođe postoji pojačana aktivnost u oblasti moralne svesti u
rukovođenju. Međunarodne konferencije o međunarodnom biznisu su održane
1989, 1991 i 1995 i sponzorisale su ih Institut za moralnost u saradnji sa
univerzitetima i ministrima u vladi. Rasprave u Japanu teže da raspravu ¨stave¨
na srednji (mezo) nivo, sa usmeravanjem pažnje na važnost grupe i grupnog
mišljenja (Enderle 1995), ili kako Japanci kažu ¨Jedan korak stotine ljudi ide dalje
nego 100 koraka jednog čoveka¨ (Reinemund 1991).
8. ZAKLJUČAK
12
Zajednički život, međusobna zavisnost ljudi dovodi do niza socijalnih
procesa koji određuju sadržaj, oblik i način delovanja pojedinca i grupa u
društvenim procesima. Konformnost s grupama, normama, saradnja među
pripadnicima grupe i odgovornost za zajedničke ciljeve osnovni su rezultat
socijalne interakcije. Budući da su ti oblici interakcije esencijalni za
društvenu egzistenciju, svako društvo ih teži institucionalinalizovati kao
kulturne vrednosti i da procesom socijalizacije formira pojedinca koji je u
osnovi konformist, kooperativan i socijalno odgovoran. Svaki pojedinac živi u
društvu u okviru zajedničke kulture, prilagođava se s osnovnim ulogama
kulture i društva. Konformizam je često prisutan u situaciji kada postoji
društveno očekivanje za određeni oblik ponašanja, ali ne i individualna
potreba, odnosno želja.
Na naše životno iskustvo snažno utiču drugi ljudi. Naše ponašanje
često je određeno društvenim situacijama i normama, percepcijom, onim što
mi mislimo o sebi, ali i o onome što drugi misle o nama. Tokom svojeg života
čovjek je (svjesno ili nesvjesno) podložan društvenim uticajima. Društveni
uticaj kao uticaj većine dovodi do smanjenja sukoba između pojedinca i
grupe, ali i manjina ljudi ili jedna osoba katkada može vršiti vrlo snažan
uticaj na grupu pomoću statusa i moći manjine te stilom ponašanja manjine.
Odnos pojedinca i socijalne okoline zavisi o društvenim odnosima,
sadržaju grupnih normi, vrednovanju pojedinih oblika ponašanja te
individualnim odnosom prema grupi, njegovoj osposobljenosti. Društveni
uslovi konformizma su urbanizacija, sredstva masovnog komuniciranja,
nagle promjene kulturnih obrazaca (brze promjene vrijednosnih sistema,
političke konfrontacije i ideologizacija političkih odnosa.
13
LITERATURA
1. Nikola Rot, Osnovi socijalne psihologije, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd, 2003
2. Svetlana Čizmić, Radojica Bojanović, Ivan Štajnberger i Ivana
Petrović - Psihologija i menadžment, Beograd, 1995.
14
3. Krech, David; Crutchfield, Richard; Ballachey, Egerton (1972)
Pojedinac u društvu, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva
15