Erwin Panofsky 1

7/27/2019 Erwin Panofsky 1

1/9

Erwin Panofsky : Idea (ideja pokreta svega)

Uvod

Platon koji je zasnovao metafiziki smisao i vrijednost ljepote i ije je uenje o

idejama za estetiku likovnih umjetnosti postajalo sve znaajnije nije bio sasvim

pravedan sudija prema istim.

Platonovu filozofiju ne moemo oznaiti kao apsolutno '' neprijateljsku

umjetnosti'' i tvrditi da ona slikaru ili vajaru osporava sposobnost sagledavanja

ideja, jer kao to Platon u svim oblastima ivota razlikuje pravo od lanog,

pravilno od nepravilnog bavljenja zanatom, tako u likovnim umjetnostima

predstavnicima koji znaju podravati samo ulnu pojavu tjelesnog svijeta (ono

vidljivo) suprostavlja one umjetnike koji u svojim djelima pokuavaju da

istaknu vanost ideje.

Ti slikari koje, u duhu Platonovog jezika, moemo oznaiti kao ''pojetske'' i ''

heuritske'' e konstantno gledatina dvije strane:

s jedne strane na pravinost samu po sebi, na lijepo, umjereno,

a s druge strane na osobine koje ljudi ve posjeduju i koje e mijeati i stvoriti

neto slino i jednako sa bogovima.

Zato Platonovu filozofiju moemo oznaiti ne kao neprijateljsku prema

umjetnosti nego kao stranu umjetnosti.

Dok god Platon stvaranju palstike i slikarstva daje stran pojam spoznajne istine,tj. usklaenost sa idejama, u njegovoj filozofiji nema mjesta za estetiku likovne

umjetnosti kao duhovnog podruja sui generis sa latinskog se prevodi kao

svoje(iste) vrste, roda, a oznaava da je neto jedinstvetno po svojim

karakteristikama; izraz su uveli filozofi skolastike kako bi oznaili ideju.

Umjetnosti Platon daje uslovnu vrijednot: ako je zadatak umjetnosti da njena

ideja bude istinita ( tj. da stupi u konkurenciju sa spoznajnim umom), onda se

kao njen cilj nuno javalja svoenje vidljivog svijeta na nikad promjenjive,

opte i vjeno vaee forme, prilikom ega joj oduzima onu individualnost i

originalnost koju smo mi navikli da sagledavamo u njenim postignuima.(zbog toga Platon grkoj umjetnosti suprostavlja kanonizovanu umjetnost Egipta

ija djela prije 10 hiljada godina nisu bila, ni lijepa, ni runija od dananjih,

narotiv raena su u istom stilu).

U desetoj knjizi Drave i u Sofistima Platon daje svoju uvenu anatemu:

umjetnik u povoljnom sluaju ili proizvodi savjesne kopije koje reprodukuju

sadraje ulno spoznajne stvarnosti (pojavnog svijeta koji i onako podraava

ideje) ili pak stvara sumnjive lane, varljive slike koje u smislu mimezis

fantastike (mimezis-oponaanje-podraavanje, fantastike-izmiljeno, tj.

izmiljeno oponaanje) umanjuju veliko, a uveavaju malo s ciljem da zavedunae nesavreno oko.


2/9

(dovodi do toga da istinita vrijednost zaostaje za pojavnim svijetom)

Platon navodi i da onaj koji je morao da objelodani svijet ideja nije bio umjetnik

nego dijalektiar (onaj koji ima umjee dobrog govornitva), jer dok umjetnost

insistira na provoenju slika, filozofija rijei koristi kao najnii stupanj na putu

spoznaje.Ako nasuprot ovome uzmemo shvatanja jednog mislioca iz XVI vijeka-vremena

koje je naviklo da likovna umjetnost shvata apsolutno kao mimezis, ne kao

podraavanje u smislu realizma naprimjer Melanchthona koji smatra da ideje

vie nisu metafizike supstance koje egzistiraju vam ulnog pojavnog svijeta,

nego predstave ili intuicije koje svoje mjesto imaju u duhu samog ovjeka ,

zatim da misliocu tog perioda od sada izgleda da normalno vidi ispoljavanje

ideje u umjetniko djelatnosti.

Takoer navodi da slikar nije vie dijalektiar, ve onaj na koga se u prvom redu

pozivaju kada je rije o pojmu ideja.

Na kraju antika, pripremajui tlo za renesansno shvatanje, Platonov pojam ideje

preobraava u oruje protiv Platonovog shvatanja umjetnosti.

A N T I K A

Ciceronov Orator, autoapologija ( ) navodi kako ideju ne moemo nai u

iskustvu, ve je samo moemo predstaviti u duhu, tj. ona u svojoj savrenosti sene moe sagledati oima, nego ivi kao misaona slika u unutranjosti umjetnika.

(knjiga str. 47 opis vajarskog stvaranja Fidijinih djela-citat)

Platona naziva monim uiteljem i majstorom koji forme stvari naziva idejama,

porie njihovu prolaznost i tvrdi da postoje vjeno i da su zakljuane u umu i

miljenju.

Sve nastaje i prolazi, protie i otie, ne istrajava dugo u jednom te istom stanju.

Ciceron navodi, da umjetnik nije ni podraavalac pojavnog svijeta, a ni

zagovornik metafizikog koji se dri krutih formi, ve da u njegovom duhu

obitava praslika ljepote na koju on moe baciti unutranji pogled.Iako, savrenstvo unutranje praslike ne moe ui u stvoreno dijelo, ona ipak

moe otkriti ono lijepo, koje je vie nego kopija stvarnosti, ali ipak dato

varljivim ulima i drugaije od istog refleksa istine-koja se saznaje samo

intelektom.

U helenistiko-rimskom miljeu najprije je poraslo tovanje umjetnosti i

umjetnika; najprije se slikar,a potom i vajar u sve veem stepenu poinje

priznavati za uglednu i poasnu linost, a slikarstvo se, kako navodi Plinije,

prima izriito u red slobodnih umjetnosti.


3/9

Takoer u pomenutom miljeu poinje cvjetati poznavanje umjetnosti, pisanje

spisa o umjetnosti, budi se sakupljaka strast, a upravo naklonost vladara i

bogataa je podigla sam ugled umjetnosti.

Ukoliko miljenje antike za premet uzima umjetnost, u svojoj naivnosti od

poetka uporeuje dva suprotna motiva:predstavu da je umjetniko djelo manje od prirode-jer ono nju jedino kopira i u

najboljem sluaju do obmane

i predstavu da je umjetniko djelo vie od prirode- jer ono otklanjajui

nedostatke njenih proizvoda ( tenja ka idealnosti) i tako nezavisno od prirodene

suprostavlja jednu novostvorenu sliku ljepote.

Slikarstvo ovog perioda je prinueno i sposobno da naini lijepim po pojavi

jedno predstavljeno tijelo na nain da sa mnogih tijela uzima najljepe i oblikuje

jedno novo tijelo.

Tako Sokrat pretpostavlja da je Zeuksid ( slikar iz Herakleje, bio bolji od

Polignota, jer se bolje znao sluiti bojama, a usavrio je upotrebu svjetlosti i

sjenke. Naslikao je groe tako vjerno da je slika prevarila vrapce koji su doli

da ga zobaju) za predstavljenje Helene traio pet najljepih djevica iz Krotone

da od svake upotrijebi najljepi dio za svoju sliku.

U antici umjetnik-slikar, vajar se nalazi naspram prirode ne samo kao njen

pokorni kopista nego kao i njen rival koji slobodnom stvaralakom moi

ispravlja njena nesavrenstva.

Druga linija helenistikog miljenja odnosi se na Fidijinog Zeusa za kojeg se u

olimpijskom govoru kae: ak ni ludaku nebi palo na pamet da je Fidijin

Olimpijski Zeus, s obziroma na svoju veliinu i ljepotu, slian bilo kojemsmrtniku.

Filostrat stariji, koji je na podrugljivo pitanje jednog Egipanina da li je Fidija

bio na nebu i posmatrao bogove u njihovom pravom obliku, odgovorio:

to je uinila fantazija, koja je bolja umjetnica od podraavanja, jer e

podraavanje predstaviti ono to je vidjelo, a fantazija ono to nije vidjelo.

Ovdje dolazi do izjednaavanja platonske ideje sa umjetnikom predstavom koja

nastanjuje duh umjetnika.

Stoici su platonske ideje smatrali uroenim to prethodi iskustvu.

To uroeno Platon naziva sadrajem svijesti.Aristotel dualizam izmeu svijeta ideja i svijeta pojava u oblasti teorije spoznaje

je zanmijenio sa odnosom opteg pojma i individualne predstave, a u oblasti

filozofije prirode i umjetnosti odnosom izmeu forme i materije.

To jest, to god nastaje od prirode ili ovjeijom rukom, vie ne nastaje kao

podraavanje odreene ideje nego ulaenjem odereene forme u odreenu

materiju.

Samo to se proizvod umjetnosti razlikuje po tome to se njengova forma prije

nego to ue u materiju nalazi u dui ovjeka.

*Aristotel smatra da se forma umjetnikog djela nalazi u dui njegovogstvaraoca prije nego ue u materiju; za primjer navodi kuu smiljeneu u duhu


4/9

arhitekte i statuu smiljenu u duhu vajara i kae dog got forma ne ue u materiju

kua nije ustvari nije kua, a statua nije statua.

Po Aristotelu forma onoga to se treba stvoriti mora imati uzor (similitudo) u

onome koji je stvara.

( Aristotel-umjetniko shvatanje nastaje iz nagona za oblikovanje i iz enje zaemocionalnim izrazom.Umjetnost je podraavanje stvarnosti, a ona pred

prirodom dri ogledalo.Umjetnost tei podraavanju unutranjeg smisla

spoljnjih stvari, jer se tu nalazi njihova realnost.)

Seneka-rimski filozof i politiar navodi na mogunost da umjetnik umjesto

prirodnog predmeta moe kopirati predstavu koja je poizvedena u njemu samom

i on izmeu toga ne vidi sutinsku razliku; za njega je to isto pitanje injenice

da li umjetnik radi prema idealnom ili prema realnom objektu, tj. da i mu

predmet izlazi pred oi kao stvarna pojava ili se nalazi u njegovom duhu kao

njegova predstava.

U svom dijelu Pisma o moralu, daje etiri uzroka umjetnikog dijela:

materija iz koje ono nastaje,

umjetnik kroz koje ono nastaje,

forma u kojoj ono nastaje i

svrha zbog koje ono nastaje.

( Platon dodaje jo peti dio prasliku-exemplar koju sam naziva idejom , to je ono

u ta umjetnik gleda da bi izveo svoje djelo i nije bitno da li prasliku ima izvan

sebe ili u sebi)

Ono to slikar preuzima od prauzora i uvodi u svoje dijelo jeste idos.= formaUmjetnik podraava prauzor, a stvara formu, tj. statua ima lik, i to je idos,

prirodni uzor koji umjetnik posmatra ima lik i to je ideja (izjednaavanje forme i

ideje).

Seneka unutranjoj predstvi predmeta nedaje ni najmanju prednost spoljanjem

shvatanju predmeta i oboje naziva idejom.

Plotin se okree protiv Platonovog poimanja umjetnosti (kopija kopije) i kae da

ako neko potcjenjuje umjetnost zbog toga to ona stvara tako to oponaa

prirodu, prvo treba rei da i prirodne stvari oponaajuneto drugo.

Umjetnost ne oponaa ono to vidi , ve se uzdie iznad onoga iz ega prirodanastaje.

Umjetnost stvara mnogo toga sama od sebe ak i dodaje-tako je Fidija stvorio

svog Zeusa na nain kakav bi zeus bio ako bi poelio da nam se ukae.

Tako je umjetnikoj ideji dat jedan novi oblik, ona sa sebe skida krutu

nepokretljivost, postaje iva umjetnikova vizija i sve prisutna u ljudskoj svijesti.

Za Plotina, se prirodna ljepota sastoji u realzovanju ideje u materiji.

Takoer kae da se ljepota umjetnikog djela sastoji u tome da se u materiju

ugradi idelana forma i da joj se da tj. pokua dati dua.

Na taj nain umjetnost bije bitku za pobjedu forme nad bezoblinim.( Plotinje grki filozof i osniva novoplatonizma)


5/9

*Materiju ne oblikuje umjetnost, ona miruje, ve ideja koja dolazi iz umjetnika,

ali ona nikad ne moe biti oblikovana onako kako je umjetnik htio, zamislio,

ve onoliko koliko dozvoljava sama materija.

Srednji vijek

Morikeovo estetiko shvatanje smatra da ono to je lijepo izgleda blaeno u

njemu samom.

Suprotno tome novo platonistiko estetiko shvatanje smatra da vidljiva ljepota

predstavlja samo refleks nevidljive, a ona samo opet refleks apsolutne.

Augustin priznaje da umjetnost dovodi do neposrednog saznanja lijepog koje

boravi u duhu samog umjetnika, odakle se prenosi u materiju. No, i za njega je

ovo vidljivo-lijepo je samo alegorija (simbola) nevidljivog, a divljenje

pojedinim ljepim oblicima ( koje majstor nosi u svojoj dui i kao posrednik

izmeu boga i svijeta materije uinio vidljivim u svom dijelu) vodi ga ka

oboavanju velike ljepote koja je iznad dua.

Nju umjetnik shvata svojom duoma, a otkriva rukama.

Augustin je imao zadatak da zamjeni bezlini novoplatonizam linim bogom

hrienstva da bi dobio prihvatljivo i za cijeli srednji vijek mjerodavno

shvatanje:

''Ideje su postojane i nepromjenjive, praforme ili praprincipi stvari koje samenemaju formu.One postojano traju u jednom te istom stanju i lee zatvorne u

boijem duhu.Ideje moraju da postoje iz razloga to je bog stvorio svijet po

jednom ratio, koje shodno razluitosti pojedinanih stvari i sutina moe se

zamisliti samo individualno; ideje mogu samo da se predstavljaju kao sadraj

same boanske svijesti, jer bi prihvatanje izvanboanskih uzora bilo jednako

bogohuljenju.

Ideje, kojima po Platonovom shvatanju pripada jedno apsolutno bie, izmjenile

su se u sadraje stvaralakog svijetskog duha i na kraju u smislu jednog linog

boga, tj. transcendetalno-filozofsko znaenje preobratilo se u kosmoloko i nakoncu u teoloko.

Uenje o idejama- prvobitna filozofija ovjeijeg uma (metafizika)- u ovom

periodu se preobraava u logiku boanskog miljenja.

Pokreu se tri velika pitanja koja opet pokreu duh svih mislilaca, a na njih je

odgovorio Augustin :

Da li u Bogu postoje ideje? Da li ih j evie ili samo jedna? i Da li Bog stvari

moe da spozna samo pomou ideja?

-Augustinu su za sva tri pitanja potvrdna.

Jasno da u ovim okolnostima o jednoj umjetnikoj ideji vie nije moglo da budegovora budui da je skolastika (filozofija srednjeg vijeka, a zadatak joj je bio da


6/9

objasni religiozne dogme; 1. period izjednaavanje uma i vjere, 2. period

uoavanje razlika i 3. period predstavlja razdvajanje vjere i uma) za problem

umjetnosti, na isti nain kao i Platon, pokazivala manje interesovanja nego za

problem lijepoga.

Proizvoditi i sadravati ideje, postala je privilegija boanskog duha, a o ovim uBogu proizvedenim slikama ovjek je imao mistian pogled.

Srednjovjekovna filozofija predstavlja umjetniki, stvaralaki postupak, ne da bi

ukazala potovanje umjetnosti, ve da bi olakala razumijevanje sutine

djelovanja boanskog duha, te tako omoguila razrijeenje teolokih pitanja.

Autor uzima dvije paradigme kuu iz arhitekture i sliku rue, koja ne nastaje iz

prirode nego na osnovu slike dovrene u dui, te ne nalazi sutinsku razliku

izmeu njih.

odlomak : '' Forma , slika ili oblik samo jedne stvari su u sutini jedno, kao na

primjer slika jedne rue. Jedna stvar je da ja prema obliku slike u dui slikam

jednu ruu na bilo kojoj materiji, odatle je forma rue slika u jednoj dui. S

druge strane ja u untranjoj slici rue jednostavno saznajem druge rue, ak i

ako ih nikad neu nacrtati kao to u sebi nosim oblik kue koju neu

napraviti ...''

( ovjek nosi ljepotu u sebi , bez obzira da li e ikada iz njega kao ideja izai u

neku materiju)

Po srednjovjekovnom shvatanju umjetniko djelo ne nastaje sukobom ovjeka i

prirode, nego projektovanjem unutranje slike u materiju, slike koja ne moe da

se oznai pojmom ideja, ali moe da se izjednai sa sadrajem ovog pojma.

Dante je obuhvatio ovo srednjovjekovno shvatanje umjetnosti rekavi da se

umjetnost zatie u tri stupnja: u duhu umjetnika, u odruu i u materiji koja korz

umjetnost dobiaj svoj oblik.''

Renesansa

Teorijski i istorijski pisci renesanse kau da je zadatak umjetnosti neposredno

podraavanje stvarnosti.

Traktat Cenninoa Cenninija (talijanski slikar) daje savijet umjetniku, koji eli

predstaviti planinski pejsa, da uzme stijenu i da je naslika u pristojnoj veliini i

osvjetljenu, a oznaava poetak jedne nove kulturne epohe.

Slikaru se savjetuje da se suoi sa modelom, to teorija umjetnosti, poetkom

antike, od novo platonizma iskorjenjuje, a u srednjem vijeku jedva da dolazi u

obzir, da umjetniko djelo bude reprodukcija stvarnosti vjerna modelu.

Kada je u pitanju slinost sa prirodom Leonardo da Vinci postavljanaelo:Slika koja se vie slae sa slikanim stvarima zasluuje veu


7/9

pohvalu.Ovo postavljam zbog zbrkanosti onih slikara koji hoe da ispravljaju

stvari prirode.

Paralelno sa misli o podraavanju ila je misao o nadvlaivanju prirode koja se

ostvaruje time to slobodna stvaralaka fantazija moe da proizvodi nove vrste

prirode i time to djelatnost umjetnikog razuma moe da dovede doneposrednog saznanja o ljepoti koja nikad nije sasvim realizovana u stvarnosti.

Poziva se na to da se iz mnotva onoga to priroda daje uvijek izabere ono to je

najljepe tj. izbjegava ono to je ravo, stvoreno naroito u pogledu proporcija.

Slikar Demetrije nastoji da se tei u predstavljanju ljepote, da se podigne ljepota

iznad prirodne istinitosti.

Jednako antici i renesansa od svojih umjetnikih dijela je u isto vrijeme

zahtjevala i prirodnu vjernost i ljepotu.

Znaajno je da u renesansi susreemo upozorenje na imitatio drugih majstora i

to ne sa stanovita siromatva u idejama, nego sa stanovita da je priroda

beskrajo bogatija od djela slikara.

Renesansno shvatanje umjetnosti, nasuprot srednjovjekovnom, karakterizira to

to ono izvlai objekat iz unutranjeg svijeta predstava subjekta i daje mu

mjesto u vrsto utemeljenom spoljanjem svijetu, to stvara jednu distancu

izmeu subjekta i objekta.

Umjetnost koja je izrasla u XV stoljeu bila je u prvom redu praktina, a u

drugom redu istorijska i apologetska (grana teologije koja se bavi odbranom

religije), ali nije nastojala nita drugo osim da, s jedne strane, identifikuje

savremenu umetnost kao nasljednicu grko-rimske antike i da joj nabrajanjem

njenih vrijednosti osigura mjesto u artes liberares-slobodnim umjetnostima, as druge strane da umjetnicima da vrsta i nauno zasnovana pravila njihove

stvaralake djelatnosti.

Alberti i Leonardo pokuali su da iz matrijala, preienog sudom javnog mjenja

ili miljenjem poznavalaca, stvore neku vrstu norme i da je suprostave samo

individualnom sudu ukusa.

Alberti je kao teoretiar umjetnosti dao fenomenalan nain shvatanja grke

klasike, a suprostavlja ga metafizikom nainu shvatanja (ljepota je pobjeda

boanskog uma nad materijom):Ljepota je izvjesna slinost i sklad dijelova

prema jednoj cjelini srazmjerno odreenom broju, proporcionalnosti i redu,onako kako to zahtjeva cocinnitas, tj. najvii apsolutni prirodni zakon

spoznaja. Naroito se mora paziti da pojedini dijelovi dobro odgovaraju jedan

drugome, a odgovarae jedan drugome ako su u odnosu na veliinu, namjenu,

karakter, boju i druge sline stvari usklaeni u jednu ljepotu.

Harmonija mjera i harmonija kvlaiteta je ono u emu je Alberti, a zajedno s njim

i svi ostali teoretiari renesanse, sagledavao sutinu ljepote.

U filozofiji Marsiglioa Ficinoa ideje opstaju kao prave supstance dok su

zemaljske stvari samoimagines tih ideja i vae za jednostavne, nepomine i

neatentine primjese.


8/9

Ideja lijepog je urezana u na duh u obliku jedneformule i samo ova uroena

predstava nam daje sposobnost da vidimo ono vidljivo lijepo.

Ljepo je ona zemaljska stvar koja posjeduje usklaenost sa idejom ljepote, a mi

ovu usklaenost saznajemo u momentu kad ulna pojava doe u vezu sa

formulom koju uvamo u naoj unutranjosti.Leonardo u svojim djelima uopte ne upotrebljava termin ideja i dugo je

potrajalo dok italijanska teorija umjetnosti nije pojam ideje podigla do veeg

znaaja.

Kod Albertija u djelu Ideja delle bellezze ideja se pojavljuje kao zavisna od

iskustva, ali se i dalje ne navodi da svoje porijeklo vue iz iskustva.

Ona radije bira duh prisan prirodi, a ne onaj koji nedostaje u konkretnom

shvatanju i jo uvjek fali trvrdnja da je ideja sama.

Kant je govorio da je idjea kopirana sa prirodnih predmeta.

Vasari navodi da je crte otac triju umjetnosti i da on crpi iz mnogih stvari

univerzalni sud (giudizio universale), jednak formi ili ideji svih stvari prirode

koja je u svojim mjerama veoma pravilna, ne samo u ljudskim i ivotinjskim

tjelima, nego i u biljkama, graevinama, slikama i vajarskim djelima.

Poto iz ovog proistie izvjestan sud koji u duhu formuje stvar koja e kasnije

biti rukom oblikovana i kasnije nazvana crteom, moemo zakljuiti da crte

nije nita drugo nego uobliavanje i razjanjenje misli koja se nalazi u glavi

,predstavlja u duhu, a proizvodi u ideji.

Tako ideja u iskustvu nema svoje pretpostavke nego svoje porijeklo.

Ona je neposredno shvatanje stvarnosti.

Od sada ideja vie ne prebiva u umjetnikovoj dui(kao to kae Ciceron), manjemu je uroena (kao to je to rekao novoplatonizam) nego umjetniku ona dolazi u

pamet, nastaje, crpi se iz stvarnosti, ona se stie.

Sredinom XVI stoljea, moglo se desiti da se izrazom ideja oznaava ne samo

umjetniki sadraj ve i umjetnika mo predstave, te se u tom sluaju ideja

izjednaava sa imagizione-nepostojee.

Po renesansnom miljenju samo uenje o idejama moglo je da rijei problem

subjekt-objekt, jer ona ideja koju umjetnik stvara u duhu, ini i izraava je kroz

crte nikako ne vodi porijeklo ba iz njega samoga, nego se uzima iz prirode kao

giudizio universale- univerzalni vodi i ini se da je ona pripremljena ve uobjektima.

Dobar slikar posmatranjem prirode mora da ispravlja svoje unutranje predstave,

ali i obrnuto, tamo gdje nedostaje posmatranje prirode on se mora koristiti

steenim lijepim idejama; jer savrenstvo se sastoji upravo u tome da se sa ideje

prelazi na prirodni uzor i obratno.

Renesansa pojam ideje je tumaila u smislu specifinog novovremenskog

shvatanja umjetnosti, ija je sutina u tome da preoblikujui pojam ideje u

pojamideala, svijet ideja identifikuje sa svjetom preuvelianih stvarnosti.


9/9

Time je ideja liena svog metafizikog, dovedena je u lijep, razumljiv sklad,

proizvedena ovjekovim duhom, a u isto vrijeme udaljena od subjektivnosti i

proizvoljnosti.

Izraz idea u XVI vijeku posjeduju dva razliita teorijsko-umjetnika

znaenja.1.(kao kod Albertija i Raffaella):Ideja=predstava ljepote koja prevazilazi

prirodu, u smislu tek kasnije pojmaideal;

2.(kod npr.Vasarija):Idea=predstava od prirode nezavisnog likovnog oblika

uopte koja u XVII vijeku postaje pojam Ideal.

Umjetniki duh kojem se pripisuje sposobnost da sam od sebe intuitivno

preoblii stvarnost u ideju, da sam od sebe izvrava sintezu objektivno datog,

dunost mu je da svojim snagama zaradi onu perfetta cognizione dell obietto

intelligibile- koja je kao jeziki sklop u 16. i 17. st oznaavala ideju.

Po ordanu Bruni umjetnik je pokreta pravila, a pravila egzistiraju samo

utoliko i u onolikom broju ukoliko i koliko ima pravih umjetnika, tj.moe se

potpuno razumjeti samo u vezi sa uenjem o idejama.

Prava je renesansa malo doprla do umjetnike genijalnosti, ali je s druge strane

doprla je do pojmaideal. Pojam ideje jasno izraava pomirenost

suprotnosti(slobodu umjetnikog duha naspram zahtjeva stvarnosti), a u sito

vrijeme pokazuje i sigunrost i ogranienost.

Erwin Panofsky 1

Documents

Transcript of Erwin Panofsky 1