SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE

STUDIJ RELIGIJSKIH ZNANOSTI

SEMINAR

EKUMENSKI NESPORAZUM IZMEĐU KATOLIČKE CRKVE I ASIRSKE CRKVE ISTOKA

Zagreb, 2013 g. Student: Josip Svetić

Sadržaj

1 Uvod...............................................................................................................................................3

2 Tko su Asirci?..................................................................................................................................4

2.1 Asirska povijesna država.........................................................................................................5

2.2 Asirska predkršćanska religija.................................................................................................6

3 Nastanak Asirske crkve Istoka i povijest nesporazuma...................................................................6

3.1 Asirska crkva Istoka.................................................................................................................6

3.2 Povijesni i dogmatsko-teološki kontekst.................................................................................8

3.3 Predefeška situacija i efeški koncil..........................................................................................9

3.3.1 Aleksandrijska škola......................................................................................................10

3.3.2 Antiohijska škola...........................................................................................................10

3.3.3 Sukob između dvije škole..............................................................................................10

3.3.4 Pitanja nakon koncila u Efezu.......................................................................................11

4 Zajednička izjava...........................................................................................................................12

5 Zaključak.......................................................................................................................................14

6 Literatura:.....................................................................................................................................16

2

1 Uvod

U ovom radu pokušat ćemo donekle približiti problematiku jednog višestoljetnog

ekumenskog nesporazuma. Za razumjevanje povijesne sitacije na početku rada dane su neke

osnovne napomene o asirskoj povijesti. Složenost situacije u prvim stoljećima zahtjeva

sagledavanje iz više perspektiva a to sagledavanje je centralni dio rada. Pri ovome treba cijelo

vrijeme imati na umu da je problem kojim se bavimo u ovom radu kristološki tj. govor o dvije

naravi u Isusu Kristu. Pri tome treba imati u vidu da u vrijeme nastanka ovog nesporazuma ne

postoji do kraja razvijena kristologija već je to vrijeme nastanka kristološke dogme o

hipostatskoj uniji koja će kasnije biti definirana. Izvodi iz Izjave1 doneseni su na kraju rada

kao svojevrsan sažetak nastanka problema i kao riješenje nesporazuma. Skrenuo bih pažnju na

poteškoće sa literaturom na hrvatskom jeziku koje susrećemo pri bavljenju ovom tematikom

koja je malo zastupljena na našem jeziku. Prilikom pisanja ovog rada korištena je literatura

dostupna na hrvatskom jeziku te tekstovi prisutni na internetu. Ovi tekstovi zahtjevaju kritičko

i pažljivo iščitavanje kako bi bar donekle mogli nešto sigurno govoriti o povijesti asirskog

naroda, države i crkve. Tekstovi na koje sam naišao ostavljaju mnogo prostora za neprecizno

tumačenje situacija u prvim stoljećima kršćanskog razvoja Asirske crkve. Neki tekstovi koje

susrećemo na internetu (a dolaze iz asirskih izvora) ponekad dijeluju pomalo tendeciozno pri

iznošenju povijesnih podataka, čini mi se da su ovakvi stavovi proizašli iz jakog osjećaja

pripadnosti asirskom narodu i crkvi. Moj boravak u Siriji te dugogodišnje poznavanje

Asiraca, vrlo dobro upućenih u povijest vlastitog naroda, bili su mi osnova na kojoj sam

pokušavao procjeniti tekstove sa kojima sam se susretao pri izradi ovog rada. Pri ovom sam

svjesan da bi ova tema trebala biti predmetom puno obuhvatnijeg rada uz nužnu znanstvenu

metodologiju.

U početku rada dat ćemo nekoliko podataka da bismo mogli bolje razumjeti tko su Asirci.

Nakon toga pokušat ćemo iz nekoliko perspektiva otvoriti ekumenski problem koji je trajao

1500 godina. Vremenska distanca i različitosti u povijesnom pristupu bitno otežavaju

uočavanje biti problema. Na kraju rada donosimo dijelove zajedničke Izjave na osnovu kojih

se vidi da je bila riječ o nedovoljnom razumjevanu, a ne o heretičkom nauku. Ovaj primjer

nam je dobar pokazatelj kako je za izbjegavanje nesporazuma potrebno samo međusobno

uvažavanje i jednostavno slušanje druge strane.

1 Riječ je o Zajedničkoj izjavi pape Ivana Pavla II. i patrijarha asirskog Mar Dikhe IV. Iz 1994 godine.

3

2 Tko su Asirci?

Kod imenovanja naroda o kojem govorimo susrećemo se sa više naziva koja se odnose na isti

narod; Syriak-Sirci, Asirci, Ajsori i neki drugi.

Asirci su semitski2 narod koji govore novoaramejskim jezikom, predpostavlja se da su

akadskog podrijetla. Asirskim jezikom danas ne govore svi pripadnici ovog naroda, također

svi ne pripadaju identičnoj crkvenoj zajednici.

Današnje stanje asirske populacije bitno je određeno poviješću sukoba i trenutnim

događanjima na područj Bliskog istoka. Evo samo nekoliko novijih primjera: Asirce su u 20.

stoljeću nekoliko puta masakrirale islamske zajednice. Poznat je simelski masakr u kolovozu

1933., u gradiću u sjevernom Iraku, u kojem je poklano preko 3000 Asiraca, a onda su slično

prošla i 63 asirska sela u provincijama Dohuku i Mosulu, u kojima danas uglavnom žive

Kurdi. Masakre nad Asircima izvršili su i Osmanlijski Turci rane 1900, te Kurdi.

Prema nekim izvorima (SIL) populacija Asiraca iznosi 4,250.000 (1994.), u sjevernom Iraku

ima tek 30.000 govornika, no etnička populacija je daleko veća; Na području Armenije ima

15.000 Asiraca, od kojih 3000 govori asirskim; u Siriji 700.000 (30.000 govornika; 1995.); u

Iranu 80.000 (1994.; od toga 10 do 20 tisuća govornika); Gruzija 14.000 (3000 govrnika,

1994.). Značajni dio živi i po mnogim drugim državama: Australija, Austrija, Azerbajdžan,

Belgija, Brazil, Kanada, Cipar,Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Libanon, Nizozemska,

Novi Zeland, Rusija (Europa), Švedska, Švicarska, Turska (Azija), Velika Britanija, SAD.3

Sukobi posljednjih godina na području Iraka i Sirije sigurno su bitno izmjenili podatke koji su

ovdje navedeni.

Asirija je u isto vrijeme i zemljopisni i politički pojam. U zemljopisnom smislu, riječ je o

sjevernom dijelu Mezopotamije, čijim se središtem obično označava trokut što ga

čine Kurdsko gorje na sjeveru, rijeka Tigris na zapadu, te gornji tok rijeke Zab s istoka, koja

se potom ulijeva u Tigris, čineći tako najjužniji krak toga trokuta. Unutar ovog trokuta, ili vrlo

blizu njemu, smjestili su se svi važni gradovi toga kraja: Ašur, Niniva, Arbela i Kalah. Kroz

2 Objašnjenje pojma semiti je preuzeto od - http://www.hrleksikon.info/definicija/semiti.html- Semiti (prema biblijskom Semu), narodi koji govore semitskim jezicima. Izraz S. u znanstvenom pogledu ne predstavlja rasu već izražava određen etničko-pov. i lingvistički pojam. Među Semite ubrajaju se Arapi (i od njih odcijepljeni Etiopljani), Akađani Mezopotamije (Asirci i Babilonci), Kanaanci (Feničani, Židovi i dr.) te Aramejci (Sirijci). Golem je udio semitskih naroda u općoj kulturi čovječanstva (abecedno pismo, astronomija, matematika, Biblija, kalendar, brodogradnja)

3 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Ajsori

4

povijest narodi koji su obitavali na ovom području uspjeli su proširiti svoj utjecaj na čitavo

šire područje Asirije, čiji južni kraj označuje točka gdje se Eufrat i Tigris najviše približuju,

otprilike u visini današnjeg Bagdada. Istočnu su granicu označavale padine brda Zagros,

sjevernu granicu Kurdsko gorje, a zapadnu Sirijska pustinja. U današnjem političkom smislu

čitav središnji dio Asirije nalazi se unutar Iraka, dok se šira Asirija protezala u današnju južnu

Tursku i istočnu Siriju.4

2.1 Asirska povijesna država

Prema nekim izvorima Asirja je naseljena već u 4. tisućljeću prije Krista, a prostirala se

između Tigrisa i planina Zagrosa, dok ćemo na drugom mjestu naići na podatak da je vrijeme

pojave Asirije 3. tisućeljeće pr. Kr. U početku Asirije postojalo je nekoliko neovisnih gradova

u središnjoj Asiriji, dok Asirija kao politička stvarnost nije postojala sve do sredine 2.

tisućljeća. Oko 2500. pr. Kr. najutjecajniji gradovi-države su Ašur, Niniva i možda Arbela.5

Na vrhuncu svoje moći u 7. stoljeću prije Krista, do kada je njom neprekidno vladalo 116

kraljeva, Asirija je obuhvaćala Mezopotamiju, Siriju, Palestinu, velika područja u Iranu,

Armeniji i Anatoliji.6 Asirska je civilizacija bila bitno vojnička, no unatoč tome, razvijene su i

mnoge druge značajke drevnih civilizacija, poput zakonodavstva, religije i kulture. Asirska je

vojska bila središte života države. Imala je vrlo čvrstu hijerarhijsku organizaciju, stanovništvo

je bilo pozivano u vojsku svake godine na određeno vrijeme, a kasnije je uvedena i stalna

vojska, te uporaba stranih plaćenika. Asirska ratna strategija uključivala je izravne bitke,

opsade i psihološki rat, a osobita je asirska novost bilo i preseljavanje stanovništva osvojenih

područja.7 Religioznost koja je tada vladala strukturirala je uređenja države te su po tadašnjem

vjerovanju i bogovi aktivno sudjelovali u ratovima ljudi. „Ovdje moramo posebno naglasiti

ulogu gradskog i kasnije zemaljskog boga Ašura, koji se od vremena Salmansara I. razvio u

specijalnog boga rata, a ustajanje protiv njega bio je prijestup koji su mnogi »barbari«, to jest

ljudi neasirskog porijekla, morali platiti okrutnom smrću. Vjerovanju u tog boga Ašura

zacijelo je u velikoj mjeri trebalo zahvaliti takvu snagu vojske i čitavog asirskog naroda, da je

asirsko carstvo napokon postalo svjetskom silom kakvu Prednji Istok do tada nije poznao.“8

Povijest Bliskog istoka prve polovice prvog tisućljeća prije Krista zapravo je povijest asirskog

carstva koje je tada na vrhuncu moći i svoju volju nameće susjednim narodima.

4 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija5 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija6 Usp. REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str 58.7 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija8 BÖING, Günther (ur.): Povijest svijeta, Split, Marijan tisak, 2005., str 111.

5

Nakon Asurbanipala slijedilo je nekoliko manje važnih kraljeva. Babilonci su sklopili savez s

Medijcima, više puta provaljivali na područje Asirije, dok 614. pr. Kr. nisu osvojili i sam grad

Ašur. Nakon toga su krenuli na prijestolnicu Ninivu koja je pala 612. pr. Kr., nakon

tromjesečne opsade. Premda je asirski kralj još neko vrijeme vladao iz Harana, Asirsko je

carstvo prestalo postojati.

2.2 Asirska predkršćanska religija

Asirska religija je drevna politeistička religija, srodna je i često isprepletena s religijama

okolnih zemaljaa a osobito s babilonskom religijom. Za poznavanje asirske religije osobito je

važna knjižnica kralja Ašurbanipala (7. st. prije Krista) u Ninvi, koja obuhvaća oko 20000

glinenih pločica ispisanih klinastim pismom među kojima i epove Gilgameš, s pričom o

općem potopu i Enuma eliš, o stvaranju svijeta.9 Ašur je najznačajnije ime kod Asiraca,

susrećemo ga kao ime grada, kraljeva, ime naroda (Asjuri ili Ašuri) svoj izvor nalazi u imenu

vrhovnog boga Ašura. Ašur je kralj bogova, a slijedila ga je božica Ištar, te bogovi: Ninurta,

Šamaš i Adadi Sin. Oko svakoga od ovih božanstava razvio se kult koji je uključivao hramsko

zdanje te svećenstvo i pomoćno osoblje. Kult je podrazumijevao redovito obavljanje

religijskih obreda i prinošenje žrtava. Uz ova, postojala su i niža božanstva. „Ostaci

karakterističnih velikih skulptura u obliku lava ili bika s ljudskom glavom na ulazima

vjerovatno su izraz vjere u zaštitnički duh pojedinog božanstva.“10 Kralj je bio vrhovni

svećenik i Ašurov predstavnik na zemlji, te je morao sudjelovati na glavnim svečanostima, a u

važnim se pitanjima savjetovao sa svećenicima i proročicama. Najvažniji blagdan bila je

Nova godina.11 Asirci, kao ratnički narod, poštivali su religije porobljenih naroda.

3 Nastanak Asirske crkve Istoka i povijest nesporazuma

Uovom dijelu dat je povijesni prikaz razvoja Asirske crkve te unutar tog povijesnog razvoja

pokušano je ukazati na problem koji se javio u odnosima među dvije crkve. Ovaj nesporazum

bitno je staviti u mjesto i vrijeme kad je nastao kako bi se donekle razumjeli uzroci nastanka

istog.

3.1 Asirska crkva Istoka

Povijest Asirske crkve iz perspektive izvora dostupnih na hrvatskom jeziku dosta je zahtjevna

za razumjevanje, tekstovi dostupni na internetu zahtjevaju pažljivo kritičko čitanje te

9 Usp. REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str 58.10 REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str 58.11 http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija

6

poznavanje terminologije i osjećaj za objektivnost izvora kojeg koristimo. U slijedećem dijelu

donosimo neke od podataka nađenih na internetu, po mom mišljenju iz asirskih izvora, pri

čemu su vidljiva stanovita odstupanja i nepreciznosti pri korištenju naziva i povijesnih

podataka.

Asirska Crkva Istoka ili, punim imenom, Sveta apostolska katolička asirska Crkva

Istoka kršćanska je Crkva koja vuče korijene iz babilonske crkve, a po predaji osnovao bi

je sveti Toma, apostol. Ponekad ju se naziva i Asirska pravoslavna Crkva, a u povijesti je

poznata i kao »Crkva mučenikâ«, zbog brojnih primjera mučeništva među njezinim

članovima.12

Po nekim izvorima Asirci su primili kršćanstvo već u prvom stoljeću i sami sebe nazivaju

prvim kršćanima: „Asirci su u prvom stoljeću poslije Krista prvi primili kršćanstvo. Usprkos

kasnijem islamskom osvajanju regije, Asirska crkva je procvjetela i svojevremeno je brojala

oko 80.000.000 vjernika. Jakost Asirskih misionara bila je nedostižna, i oni su vodili prve

kršćanske misije u Kinu i Japan. Danas Asirci pripadaju trima velikim kršćnskim sektama.

Nestorijanska Crkva, Kaldejska Crkva i Sririjska Pravoslavna Crkva.“13 Dok ćemo također

naići i na podatke koji asirsko prihvaćanje kršćanstva smještaju nešto kasnije: Asirska Crkva

svoje početke ima već u 2. stoljeću na području nekadašnje Asirije, Babilonije i Perzijskih

Carstava. Poznato je da je 325. održan sinod u Seleukiji-Ktezifontu, a bavio se uređivanjem

jurisdikcijskih ovlasti pojedinih biskupa. Na sljedećem sinodu u istom gradu 410. godine,

kršćanske zajednice u Mezopotamiji odbile su se podrediti Antiohiji i »zapadnim« biskupima,

a biskup Seleucije-Ktesifona uzeo je naslov katolikosa.14

Asirci sebe, s pravom, ne nazivaju nestorijancima , oni tvrde da su svoju vjeru primili od

apostola prije pojave Nestorija. No neki autori govore o asirskoj crkvi kao nestorijanskoj koja

svoj samostalni razvoj ima nakon Efeškog koncila. Asirska Crkva Istoka odvojila se od

ostatka Crkve slijedom sukoba oko nestorijanskoga krivovjerja i Efeškoga sabora 431, po

mišljenju nekih. Kronologija događanja nam govori da tomu i nije baš tako. 424. godine

sinoda u Markabti proglašava autonomiju zbog političkih razloga. Mada se čini da je ovo

povijesno cjepidlačenje odvajanje se ipak dogodilo prije Efeza. Pripadnici ove Crkve služe se

istočnosirskim obredom, a nazivaju se "istočni kršćani", "mešihaje"(sljedbenici Mesije),

"nazrani" (nazareni). Asirska Istočna Crkva naziv je za nestorijance, dakle one koji su izvan

KC, dok su kaldejci katolici, dakle dio KC. Teško je reći kada se točno odvojila, jer je zbog

12 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirska_crkva_istoka13 www.aina.org/articles/asirija.htm14 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirska_crkva_istoka

7

vremenske udaljenosti, razlike u kulturi i jeziku, te vječnih neprijateljstava na relaciji Rim-

Perzija, ta Crkva rano krenula svojim pravcem, tako da već od samoga početka odnosi prema

"zapadnim ocima", kako su ih zvali nisu bili cvatući.

Treba ju razlikovati od Katoličkih Crkava istočnog obreda jer taj naziv je za Crkve koje

pripadaju različitim istočnim obredima, a u punom su zajedništvu s rimskim papom. Može se

činiti da je u ovom dijelu povijesno cjepidlačenje pomalo besmisleno ali takovim pristupom

pokušano je ukazati na zamršenost problema koji je bio prisutan.

3.2 Povijesni i dogmatsko-teološki kontekst U slijedećem dijelu donosimo kratak sažetak povijesnih događanja prema viđenju prof.

Zečevića.15 Ovaj pregled nešto je jasniji ali možda ne ukazuje na sve uzroke problema koji je

postojao u odnosima dviju crkava.

„Asirska crkva Istoka, stara i ugledna crkva, ranije je konvencionalno, ali neprimjereno

nazivana »nestorijanskom«. Misionarsko djelovanje među aramejskim pučanstvom u

perzijskome carstvu rezultiralo je nastankom te najistočnije kršćanske crkve čija je

jurisdikcija zahvaćala područja Srednjeg istoka sve do Indije i Kine, pa je stoga nazvana

»Katoličkom crkvom Istoka«. Nekoć brojna i vrlo životna crkva zbog progona i zatiranja

danas broji još samo oko 180.000 vjernika. Budući daje Rimsko Carstvo, čiji su glavni

nositelji za vrijeme i nakon Konstantina bili kršćani, nerijetko bilo u sukobu s Perzijskim

Carstvom, kršćani su u Perzijskom Carstvu morali biti oprezni da ne budu osumnjičeni za

nelojalnost perzijskoj vlasti i kolaboraciju s neprijateljskim Rimskim Carstvom, što je na njih

navlačilo progone. Imajući iskustvo krvavih progona sasanidskih vladara (340.-379.) ova

Crkva je morala razviti sposobnost preživljavanja i neovisnost i o Starom i o Novom Rimu

(Konstantinopol ili Carigrad). Njezini biskupi najvećim dijelom nisu mogli biti nazočni ni na

ekumenskim saborima unutar rimskog imperija niti sudjelovati pri donošenju saborskih

odluka. Tako ova crkva u Perziji odluke Nicejskoga (325.) i Carigradskoga (381.) sabora

usvaja s velikim, gotovo stoljetnim zakašnjenjem, tek početkom V. stoljeća. Kada se 486.

ponovno mogla otvoriti teološkom i dogmatskom utjecaju crkve unutar Rimskoga Carstva, u

međuvremenu su već bili održani Efeški (431.) i Kalcedonski (451.) sabor koji su donijeli

bitne kristološke odluke na kojima se danas temelji i katolički i pravoslavni nauk o Kristu.

No, u tome povijesnom trenutku carigradska crkva nije priznavala odluke Kalcedona (vrijeme

patrijarha Akacija) i bila je u šizmi u odnosu na rimsku crkvu i druge crkve koje su prihvatile

15 Ovaj dio u cijelosti donosimo prema članku objavljenom u BS, za detaljnije upoznavanje sa problematikom potrebno je pročitati navedeni članak koji u svojim fusnotama sadrži informacije o izvorima podataka navedenih u članku.

8

kalcedonske izričaje. Na kristološkom području vladala je, dakle, velika nesigurnost te je

stoga sinoda perzijske crkve 486. godine u Seleuciji-Ksetifonu odlučila kao siguran usvojiti

nauk Teodora Mopsuestijskoga. Teodor je bio poznat kršćanski učitelj u crkvi Rimskoga

Carstva i u svojim je propovijedima isticao da utjelovljenje nije umanjilo Božju veličinu, niti

okrnjilo Isusovu ljudsku narav. Važno je uočiti da je on umro već 429., dakle prije Efeškoga

sabora (431.), pa prema tome nije mogao Efez niti odbaciti, niti pak njegove odluke i

terminologiju ugraditi u svoj nauk.

Iako su Teodora potkraj V. stoljeća brojni kršćani u Rimskom Carstvu štovasli kao sveca,

drugi su njegov nauk - budući da nije sadržavao efešku terminologiju - držali opasnim. Osim

toga, držali su da je Nestorije, kojega je Efeški sabor osudio kao krivovjerca, bio Teodorov

učenik. Tako se dogodilo da je car Justinijan I., na V. ekumenskom saboru u Carigradu 553.,

izlazeći u susret pojedinim strujama među kršćanima, dao posmrtno proglasiti Teodora

krivovjercem i osuditi njegov nauk. Teodor biva nazvan nestorijancem koji je naučavao daje

Božji Sin obitavao u Isusu iz Nazareta, kao što je Duh Božji ispunjao proroke. Ova činjenica

objašnjava zašto se u prvoj rečenici šestoga odlomka Zajedničke izjave pape Ivana Pavla II. i

Mar Dinkhe IV. iz 1994. osjećalo potrebnim naglasiti da Krist »nije 'čovjek kao drugi', kojega

bi Bog bio usvojio, da bi u njemu prebivao i nadahnjivao ga, kako je slučaj pravednika i

proroka«. Bdući da se Teodoru predbacivalo da je preoštro razlučivao sina Marijina od

Božjega Sina (koji je u prvome samo obitavao) u smislu dviju osoba te daje Isusa držao samo

najvećim i najsvetijim prorokom, Crkva u Perziji koja ga je proglasila za učitelja i sama je

bila osumnjičena za nedostatno razumijevanje Kristova otajstva otada sve do naših dana

promatrana je i nazivana nestorijanskom.

Događaj koji se 11. studenog 1994. zbio u Vatikanu u neku rukuje, dakle, nastavak zbivanja iz

prve polovice prvog tisućljeća: pitanje koje je tada bilo postavljeno našlo je svoj odgovor

1500 godina kasnije.“16

3.3 Predefeška situacija i efeški koncilU ovom poglavlju naglasiti ćemo i povijesnu situaciju odnosa između tada vodećih kršćanskih

škola koja je po mom mišljenju ne manje bitna za razumjevanje nastalog nesporazuma.

Rivalitet tada dviju najznačajnijih kršćanskih škola i ne postojanje dogmatskih definicija za

neke temeljne stvari kršćanstva ostavljali su mnogo prostora za nesporazum.

Kršćanstvo prvih stoljeća u susretu sa okolnim tradicijama i utjecajima te boreći se protiv

raznih krivovjerja ima potrebu definirati svoje temeljne istine. Rane opće sabore u Niceji i 16 ZEČEVIĆ, Jure: Značenje zajedničke kristološke izjave katoličke crkve i asirske crkve istoka u kontekstu sadašnje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra, 66 (1996), br. 1, str 47, 48.

9

Carigradu, a prema temeljnim pitanjima kojima su se bavili i dogmama koje su donesli,

možemo zvati trinitarnim, dok bi Efeški sabor prema istom načelu nazvali kristološkim. U to

vrijeme govori se o dvije najznačajnije škole kršćanskog učenja koje su svojim naukom bitno

utjecale i na same dogmatske izričaje proizašle iz spomenutih sabora. Tadašnji centri

kršćanskog učenja smješteni su u Aleksandriju i Antiohiju gdje se razvijaju teološke škole

koje u svojim učenjima različito pristupaju ili različito naglašavaju pojedine teme. Različiti

pristupi ovih škola vidljivi su i kod definiranja dviju naravi u Kristu, ova pitanje bit će

definirano na koncilu u Kalcedonu 451 godine.

3.3.1 Aleksandrijska školaOsnovana je u 2. stoljeću a poznati predstavnici ove škole su: Klement Aleksandrijski ,

Origen, Atanazije i Ćiril Aleksandrijski. „Platonistička filozofija te retorika i filologija postaju

teološkim i egzegetskim oruđem.“17 Naglašava se Kristova božanska narav u odnosu na

ljudsku te je prisutna dualistička antropologija platonističkog tipa.18 „ Dok je antiohijska škola

isticala difizitsko poimanje božanskog i ljudskog u Kristu, aleksandrijska škola više je

naglašavala monofizitsko.“19

3.3.2 Antiohijska školaNastala u 3. stoljeću a poznati predstavnici ove škole su: Diodor Tarski, Teodor Mopsuestijski

i Ivan Zlatousti. Za razliku od alegorijsko-mističnog tumačenja Svetog pisma koje nalazimo u

aleksandrijskoj školi kod antiohijske škole tumačenje je doslovno-povijesno. „Nasuprot

subordinacionizmu aleksandrijske škole antiohijska škola naglašava stvarnost Kristova

čovještva, što u naglašenom obliku vodi nestorijanizmu.“20

3.3.3 Sukob između dvije škole„Patrijarh Ćiril Aleksandrijski, koji je 412. postao biskup u Aleksandriji, nastojao je da

povezanost obiju naravi iskaže što užom i zaista stvarnom. On je govorio o fizičkom jedinstvu

i o »jednoj naravi Logosa koji je postao tijelom«. Nakon sjedinjenja obiju naravi u Kristu

zaista se de facto može govoriti samo o jednoj naravi, o naravi božanskočovječjoj.“21 Eutih je

na to kasnije nadovezao svoj monofizitski heretički nauk. U to vrijeme razvijen je i nauk

antiohijske škole. Diodor iz Tarza u skladu sa trijeznom kritičko egzegetskom metodom

antiohiske škole, na kojoj je dugo vremena podučavao, vrlo snažno naglašava puno ljudsko

bivstvo Kristovo. Samostalno je postavio ljudsku narav pokraj božanske te je dovedena u

17 REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str 23.18 Usp. REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str 23.19 REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str 23.20 REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str 41.21 FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., str 68.

10

sumnju povezanost tih dviju naravi u Kristu. Božanski se Logos u čovjeku Kristu nastanio kao

u kakvom hramu.22 Iz ovoga patrijarh Nestorije, pripadnik antiohijske škole, izvodi zaključak

da Marija nije Bogorodica već samo.Kristorodica. Iza sukoba o Marijinom titulu stajalo je

zapravo kristološko pitanje. Spor nije moguće svesti samo na osobni sukob aleksandrijskog i

carigradskog patrijarha već je to i rivalitet između dviju škola. Radi razrješenja nastale

situacije sazvan je koncil u Efezu 431. godine. Sam koncil imao je vrlo nemiran tok, na

otvorenju nije bilo Nestorija niti njegovih slijedbenika te su prisutni osudili Nestorija i

prihvatili Mariju nazivati bogorodicom. Nakon nekoliko dana pristigli su i Nestorijevi

slijedbenici te konstituirali protukoncil na kojem su podržali Nestorija. „Započelo je tada

neugodno spletkarenje; jedna je strana obasipala drugu ružnim grdnjama. Morao se i sam car

uplesti. Uhićeni su oba vođe i Ćiril i Nestorije. Ćirlu su na kraju dopustili da se vrati u

Aleksandriju a Nestorija poslaše u progonstvo (u gornji Egipat), gdje je 451. umro.“23 U ovom

slučaju pobjednik ovog sukoba je aleksandrijska škola ali progonstvom Nestorija nije prestalo

njegovo učenje utemeljeno na tradiciji antiohijske škole, njegove pristaše pobjegle su u

Perziju gdje su osnovale nestorijevsku Crkvu. Niti danas nije kristalno jasno je li Nestorije

naučavao krivovjerje ili je po srijedi bilo jezično nerazumjevanje, koje u to vrijeme nije

rijetkost, ili je možda žrtva utjecajnije škole svoga vremena. Odnos između dvije naravi u

Kristu definiran je na saboru u Kalcedonu 451 godine.

3.3.4 Pitanja nakon koncila u Efezu„No glasovita kristološka definicija Kalcedonskog koncila je zapravo bila predmetom brojnih

osporavanja, a bila je i nepoznata velikim crkvenim pokrajinama na Istoku.“ 24 Vidljivo je da

je Nestorije prognan zbog krivog nauka koji je tek naknadno koncilski definiran. U vrijeme

Nestorija na području Perzije već postoje kršćanske zajednice, po nekim izvorima Asirci su

primili kršćanstvo u 1. ili 2. stoljeću, ove zajednice su pod uticajem anitiohijske škole ali

teško da možemo sve kršćane tog područja nazivati Nestorijevim slijedbenicama jer ne

proizilaze iz ranije navedenenog poslijeefeškog razvoja situacije. Pitanje je koji su kršćanski

nauk asirski kršćani naučavali prije dolaska nestorijevih slijedbenika. Članovi zajednice koju

mi nazivamo nestorijanci sami sebe radije nazivaju: istočni kršćani, mešihaje ili asirski

kršćani.25 Ne treba zaboraviti niti činjenicu da su ove zajednice živjele izvan granica Rimskog

carstva i nisu bile pod utjecajem carskih odluka. Takova stanovita odvojenost od utjecaja

rimskih careva i kršćanstva koje je živjelo unutar carstva omogućila je posebnost razvoja ovih

22 Usp. FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., str 69.23 FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., str 69.24 BEDOUELLE, Guy: Povijest Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004.,str 50.25 Usp. KOLARIĆ, Juraj: Ekumenska trilogija, Zagreb, Prometej, 2005., str 142.

11

zajednica koje su stoljećima imale svoj samostalani put. Istočne crkve na svom putu donekle

su očuvane od carskog utjecaja koji po je po nekim mišljenjima nakon Konstantina značajno

odredio razvoj kršćanstva: „U historiografiji imamo svojevrsni mit koji Konstantina čini

uzročnikom prve dekadencije Crkve koja se odviše dobro »ugnjezdila« na ovoj zemlji, a da se

ne bi bila dala zavesti i zatim iskvariti bogastvom.“26 Bez obzira kako ovu raniju tvrdnju

prihvaćali, utjecaj careva na razvoj kršćanstva tog vremena nije zanemariv. Pristup u kojem

nije jasno da li je Nestorije naučavao krivovjerje te da li su oni koje mi nazivamo

nestorijancima priozišli iz nestorijeve struje nakon Efeza, također uzevši u obzir činjenicu

političko-povijesne odvojenosti crkava sa područja Perzije, doveo nas je do ekumenskog

nesporazuma starog više od 1500 godina.

4 Zajednička izjava

Tek dokumentom nastalim na kraju prošlog stoljeća razrješen dugogodišnji nesporazum. Ivan

Pavao II. i Mar Dinka-katolikos asirske crkve, potpisali su devedesetih zajednički dokument

iz kojeg je vidljivo da su razlike između dvije crkve više u terminologiji, te da nestorijanci

nisu stvarno krivovjerni.

„Stoga je naš Gospodin Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, potpun u svojemu božanstvu i

potpun u svojemu čovještvu, istobitan s Ocem i istobitan s nama u svemu, osim u grijehu.

Njegovo božanstvo i njegovo čovještvo sjedinjeni su u jednoj jedinoj osobi, bez miješanja i

promjena, bez dijeljenja i razdvajanja. U njemu je bila očuvana različitost božanske i ljudske

naravi, sa svim njihovim svojstvima, sposobnostima i načinima djelovanja. Ipak, daleko od

toga da bi oblikovali 'jednoga i u isto vrijeme nekoga drugoga', božanstvo i čovještvo su

sjedinjeni u osobi istoga i jedinoga Sina Božjega i Gospodina Isusa Krista koji je predmet

jednog jedinog klanjanja.

Krist stoga nije 'čovjek kao drugi' kojega bi Bog bio usvojio da bi u njemu prebivao i

nadahnjivao ga, kako je slučaj pravednika i proroka. On je naprotiv ista Božanska Riječ,

rođena od Oca prije stvaranja, bez početka u odnosu na svoje božanstvo, rođena u zadnjim

vremenima od jedne majke, bez oca u odnosu na svoje čovještvo. Čovještvo koje je blažena

Djevica Marija rodila, bilo je uvijek ono istoga Sina Božjega. Zbog toga razloga Asirska

crkva Istoka uzdiže svoje molitve Djevici Mariji kao 'Majci Krista našega Boga i Spasitelja'.

U svjetlu te iste vjere, katolička predaja se obraća Djevici Mariji kao 'Majci Božjoj' i također

kao 'Majci Kristovoj'. Mi priznajemo zakonitost i ispravnost ovih izće mo naići i na slijedeće

26 BEDOUELLE, Guy: Povijest Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004., str 47.

12

formulacijeražaja iste vjere i poštujemo prednost koju im svaka crkva daje u svojem

liturgijskom životu i u svojoj pobožnosti.“27

27 Citirano prema: ZEČEVIĆ, Jure: Značenje zajedničke kristološke izjave katoličke crkve i asirske crkve istoka u kontekstu sadašnje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra, 66 (1996), br. 1, str. 49.

13

5 Zaključak

Ovaj rad je pokušaj da se prvenstveno prikaže kompleksnost situacije u ranim stoljećima

razvoja kršćanstva. Također se želi pokazati kako je ponekad dug put utvrditi suglasnost i

među stvarima koje nemaju bitnih razlika. Nako 1500 godina došli smo do izjave koja nam

pokazuje što je u korijenu problema kojega ustvari i nije trebalo biti.

„Nije riječ, dakle, o tome da se Asirska crkva Istoka odrekla »svojega« dosadašnjeg

krivovjernog nestorijanskog nauka, nego poglavari dviju crkava utvrđuju da Asirska crkva

takav nauk nikad nije niti naučavala, to jest da je optužba za nestorijanstvo bila zapravo

neutemeljena i neopravdana. Jednako tako i Asirska crkva ne samo da više ne drži »katoličku

kristologiju« pogrešnom ni krivovjernom, nego drži da ona to nikad i nije bila. Pozornim

teološkim proučavanjem uvidjelo se da između starog predefeškog načina izražavanja

Kristova otajstva, očuvanog u liturgiji i vjeroispovijesti Asirske crkve s jedne i efeških

formulacija prihvaćenih od Katoličke i Pravoslavne crkve s druge strane, nema sadržajnih ra-

zlika. Postalo je jasno da su se za izricanje istog sadržaja vjere rabili različiti termini i

formulacije. I budući da je različit samo način govora, izričaj, a ne sadržaj vjere, ovim

dokumentom dvije se crkve proglašavaju pravovjernima u pogledu nauka o Kristu.

Dokument pokazuje da se kao polazište i podloga za konsenzus ne moraju uvijek uzimati

samo različitosti koje se nerijetko temelje ne na stvarnosti nego ili na iskrivljenim viđenjima

drugoga i njegova nauka, ili na tradiranim predrasudama jednih o drugima. Različitosti,

naravno, ne treba ekumenskim laksizmom, irenizmom pod svaku cijenu ili površnom

dobronamjernošću ignorirati i prešućivati, naprotiv, treba ih brižno, neopterećeno i

konstruktivno raspraviti i proučiti, jer se samo tako nudi mogućnost da one zasjaju u novom

svjetlu, da se eventualno pokažu ne kao element razdvajanja i suprotstavljanja, nego kao

element bogatstva različitosti koje povezuje.“28 Ovakova zajednička izjava pokazuje nam

kako nesporazum može dugo trajati iako u svojoj biti ne sadrži razlike u temeljnim

tumačenjima. Unatoč kompleksnoj situaciji koja je bila u vrijeme nastanka ovog nesporazuma

evidentno je da je za razrješavanje istog nedostojalo otvorenost i za dijalog. Vidljivo je

koliko razne povijesno-političke okolnosti mogu utjecati na jedinstvo kršćana i na vođenje

međukršćanskog dijaloga. Pomalo je parodoksalno da je bilo dovoljno saslušati onu drugu

stranu i ustanoviti da ne postoji različitost u dogmatskom nauku već samo razlika u načinu na

koji se taj nauk izriče. Pristup kršćanskim perzijskim crkvama koji je neprecizan u svom

28 ZEČEVIĆ, Jure: Značenje zajedničke kristološke izjave katoličke Crkve i asirske Crkve istoka u kontekstu sadašnje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra, 66 (1996), br. 1,str 51.

14

izričaju prisutan je i danas u katoličkoj literaturi te ćemo naći i na slijedeće formulacije kad

govorimo o Asircima: „Prekid sa sveopćom Crkvom i otpad od nje uslijedili su tek

prihvaćanjem nestorijanizma.29 Ovakav pristup predpostavlja da postoji nestorijanizam kao

zaseban nauk nevezan na bilo koju tradiciju te da su ga navedene crkve prihvatile kao gotov i

da je to dovelo do njihovog odvajanja od matice koja je imala neki drugi nauk jasno definiran.

Otvara se i pitanje o nauku koje su crkve istoka razvijale i poučavale prije nestorijanizma na

njihovom području. Evidentno da je takov pristup kršćanskim crkvama istoka neadekvatan i

zanemaruje ili u bitnome pojednostavljuje nekadašnju situaciju na području Bliskog istoka.

Određena nezinteresiranost i površnost sa naše strane vidljiva je i danas kod pristupa

kršćanima istoka. Znatno se više naglašava naklonost prema tradiciji nekih drugih naroda sa

tog područja nego briga prema kršćanima sa područja Bliskog stoka. Politika zapadnog

civilizaciskog kruga, kojoj se Hrvatska priključila, evidentno nanosi nesagledive posljedice

svim narodima Bliskog istoka. Izazivanje kaosa u Iraku ili Siriji ugrožava ionako nezaštićeno

kršćanstvo tog područja, neki od najstarijih kršćanskih naroda napuštaju područja na kojima

su nastale rane civilizacije i najranije kršćanske zajednice. Čini mi se da niti danas kao i više

puta u povijesti mi ne razumijemo, ili se povodimo za nekim drugim interesima, narode

Bliskog istoka a posebno kršćane.

29 KOLARIĆ, Juraj: Ekumenska trilogija, Zagreb, Prometej, 2005., str 144.

15

6 Literatura:

BEDOUELLE, Guy: Povijest Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004.

BÖING, Günther (ur.): Povijest svijeta, Split, Marijan tisak, 2005.

FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993.

KOLARIĆ, Juraj: Ekumenska trilogija, Zagreb, Prometej, 2005.

REBIĆ, Adalbert (ur.): Opći religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

ZEČEVIĆ, Jure: Značenje zajedničke kristološke izjave katoličke crkve i asirske crkve istoka u kontekstu sadašnje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra, 66 (1996), br. 1, str 45-55.

16