Egipat - skripta
-
Upload
krpic-amir -
Category
Documents
-
view
129 -
download
35
description
Transcript of Egipat - skripta
SKRAĆENA VERZIJA DJELA GRGE NOVAKA
EGIPAT
Krpić AmirDecembar 2014
Sadržaj
1. PREDDINASTIČKO DOBA
1.1. Periodizacija egipatske historije.......................
1.2. Kalendar..........................................................
1.3. Pismo...............................................................
1.4. Horus i Seth.....................................................
2. TINISKO DOBA
2.1. Ujedinjenje Egipta............................................
2.2. Socijalne prilike................................................
2.3. Vladar..............................................................
2.4. Odnos prema susjedima..................................
2.5. Privreda...........................................................
2.6. Uprava države..................................................
2.7. Trgovina...........................................................
3. STARA DRŽAVA
3.1. Egipat od 2895. do 2360..................................
III dinastija...................................................
IV dinastija..................................................
V i VI dinastija...........................................10
VII i VIII dinastija.......................................11
3.2. Odnos prema susjedima................................11
3.3. Vjera..............................................................12
3.4. Piramide.........................................................12
3.5. Nauka heliopolskih sveštenika.......................13
3.6. Legenda o Ozirisu..........................................14
3.7. Organizacija Stare države..............................15
3.8. Društvene prilike............................................15
3.9. Trgovina.........................................................16
3.10. Prvo prelazno doba......................................16
4. SREDNJA DRŽAVA 17
XI dinastija................................................17
XII dinastija...............................................17
4.1. Socijalne prilike..............................................18
4.2. Uprava države................................................19
4.3. Drugo prelazno doba.....................................19
5. NOVA DRŽAVA 21
5.1. XVIII dinastija.................................................21
Tutmes I....................................................21
Hatšepsut..................................................22
Tutmes III..................................................23
Amenhotep III............................................24
Amenhotep IV – Aknaton..........................24
5.2. Solarni monoteizam.......................................26
5.3. Kraj XVIII dinastije..........................................26
5.4. XIX dinastija...................................................27
Seti I..........................................................27
Ramzes II..................................................27
XX dinastija...............................................28
5.5. Vanjska politika Nove države.........................29
5.6. Uređenje države.............................................30
5.7. Uprava države................................................30
5.8. Vjera..............................................................31
7. SAISKA DRŽAVA 35
2
Doba Vrijeme trajanja Dinastije Vladari
Tinisko doba 3315. – 2895. I i II Tiniski kraljevi
Stara država 2895. – 2360. III - VI Memfiski kraljevi
Prvo prelazno doba 2360. – 2160. VII - X Tebanci i Herakleopolitanci
Srednja država 2160. – 1680. XI i XIII Tebanski kraljevi
Drugo prelazno doba 1680. – 1580. XIV - XVII Hiksi
Nova država 1580. – 1085. XVIII - XX Tebanski kraljevi
Treće prelazno doba 1085. – 663. XXI - XXV Etiopljani, Libijci, Asirci
Saiska država 663. – 525. XXVI Saiski kraljevi
1. PREDDINASTIČKO DOBA
1.1. Periodizacija egipatske historije
1.2. Kalendar
Prvobitno su Egipćani računali godinu po Mjesecu, odnosno imali su mjesečevu godinu,
da bi nešto kasnije prešli na sunčevu godinu i računali vrijeme po Suncu. Godina se
sastojala od 360 dana, 12 mjeseci po 30 dana, da bi se na početku svake godine
dodavalo pet dana. Godinu su dijelili u tri doba po četiri mjeseca : doba poplave, doba
raslinstva i doba vrućine.
Također, vrijeme su računali i po vladarima, odnosno sa svakim vladarom godine su se
počele brojati ispočetka.
1.3. Pismo
Sa pismom se prvi put susrećemo oko 3500. g. st. e., ali s obzirom da su Egipćani
poznavali kalendar i ranije, vjerovatno je da se je i pismo ranije postojalo, ali nemamo
3
sačuvanih dokaza o tome. Pismo se pojavilo iz potrebe da se zabilježe događaji, a prvi
zapisi bili su slikovni, odnosno slikani su prizori iz dnevnog života, borbe ljudi i životinja,
životinja međusobno itd. Iz tog piktogramskog pisma razvilo se hijeroglifsko pismo;
onda kada su za određene pojmove uzeti stalni znakovi. Egipatski jezik se sastojao od
24 glasa, a pisani su samo suglasnici, dok je samoglasnike popunjavao sam čitač
čitajući.
Egipćani nisu nikada koristili čisto alfbaetsko pismo, već su pisali koristeći ideogramske
i glasovne znakove. Kasnije su dodavali i determinative, odnosno simbole koji su pobliže
opisivali riječ. Pisali su s desna na lijevo, s lijeva na desno, i odozgo prema dole. Imena
kraljeva uvijek su pisali u kartušama, odnosno ovalnim okvirima.
Na građevina (hramovima, grobnicama, palačama, kipovima itd.) hijeroglifi su lijepo
pisani, ali na npr. papirusu ili drvetu se nije toliko obraćala pažnja na detalje, pa se tako
razvilo kurzivno pismo, kojeg su Grci kasnije nazvali hijeratskim, tj. svešteničkim.
Međutim, i ono je vremenom izmijenjeno na sličan način, ne obraćajući pažnju na
pojedinosti, pa se razvilo i treće pismo – demotsko, tj. narodno.
Dolasko kršćanstva, Egipćani su prešli na novo pismo – koptsko, koje je nastalo tako
što su Egipćani svoj jezik pisali grčkim pismom sa dodatkom demotskih simbola za
glasove za koje grčki alfabet nije imao simbole.
U vremenima strane vladavine, hijeroglife su poznavali i koristili samo sveštenici,
međutim sa posljednjim sveštenicima u grob je otišla i tajna hijeroglifa. Stoljećima poslije
hijeroglifi će ostati u mraku, a dešifrovat će ih Francois Champollion u XIX stoljeću nove
ere. Dešifrovanje hijeroglifa, sa svim onim znanjem koje je stečeno čitajući egipatske
spomenike, je najdalje što je čovjek otišao u svoju historiju.
4
1.4. Horus i Seth
Horus je bio božanstvo Donjeg Egipta, a Seth Gornjeg. Oni su proizašli iz starih totema
iz vremena rodovsko-plemenskih zajednica. Borba Horusa i Setha proteže se kroz cijelu
egipatsku historiju. Od ujedinjenja Egipta, počevši sa Menesom, svi kraljevi postaju
inkarnacija Horusa i Setha, postaju kraljevi božanskog porijekla, apsolutna vlast na
Zemlji.
2. TINISKO DOBA
2.1. Ujedinjenje Egipta
Ujedinjenje Egipta započeo je Narmer, a završio Menes u periodu između 3400. i 3200.
g. st. e., konkretnije 3315., kako se preciznije uzima. Od tada počinje prvo doba
egipatske historije koje nazivamo Tiniskim, po gradu Tinisu, prijestolnici VIII
gornjoegipatske nome, kojoj je pripadao Menes. Različiti su podaci o broju vladara iz
ovog perioda; Maneto tvrdi da ih je bilo 17, spomenici su otkrili njih 15, a kraljevske liste
bilježe njih 19.
Ovaj period završava oko 2895. g. st. e., kada je kralj Djoser preuzeo vlast nad Egiptom.
U tinisko doba, Egipat je izgrađen društveno, politički, vjerski i kulturno – i takav će
manje-više ostati kroz cijeli tok svoje historije.
2.2. Socijalne prilike
Nastavlja se raslojavanje stanovništva, koje je počelo još u preddinastičkom dobu. Osim
prelaska iz rodovsko-plemenskih zajednica u nome, prelazi se i iz stanja slobodnih
pastira i poljoprivrednika u stanje koje karakterišu veliki posjedi, a koji su u rukama
nomarha. Stvara se stalež zemljoposjednika koji više ne obrađuju svoju zemlju, nego
tuđu, a za taj rad dobivaju mali dio prihoda.
Ratovi pobjednicima obezbjeđuju novu radnu snagu. Ti ljudi koji bivaju pokoreni postaju
prvi robovi, čime dolazi do pojave robovlasničkog društva. Njihovi vlasnici ih tretiraju kao
običnu tegleću marvu, i hrane ih samo zato da bi im sutradan mogli raditi na poljima.
5
U ovo doba počinje, i do svog vrhunca dolazi robovlasnički sistem, koji će biti jedna od
glavnih karakteristika kroz cijelu egipatsku historiju.
Od tiniskog doba, egipatsko društvo je podijeljeno na robove i robovlasnike.
2.3. Vladar
U preddinastičko doba nomarsi se polako izdvajaju iznad ostalog stanovništva,
postepeno postajući vladari. Ta tendencija je nastavljena, i do krajnjih granica dovedena
u tinisko doba. Vladar je apsolutni gospodar svega u Egiptu, inkarnacija Horusa i Setha,
božji namjesnik na Zemlji, a sva zemlja i stanovništvo u Egiptu pripadaju samo njemu.
Egipatski vladari nikada ne koriste samo svoje ime, nego se spominju kao bogovi, a
dodaje se i izraz „velika kuća“, odnosno „per-aa“, na staroegipatskom. Iz toga su stari
narodi izveli izraz „pharao“, odakle mi danas imamo naziv za egipatske kraljeve faraon.
Kraljevi su dužni poštovati ceremonijale i rituse u čast bogova. Njihov glavni zadatak na
polju unutrašnje politike je očuvanje teritorijalnog i dinastičkog jedinstva. S obzirom da
su među Egipćanima postojale izvjesne razlike i podjele (zasnovane na starim etničkim
borbama Sjevera i Juga, na principima nasljedstva, na patrijarhatu ili matrijarhatu, na
podjeli između Horusovaca i Sethovaca itd), vladari su imali zadatak da sve te razlike
stave u drugi plan, odnosno da spriječe izbijanje sukoba na osnovu tih podjela. Ponekad
je zbog tih podjela nestajalo jedinstvo Egipta, ali je vladavina tiniskih kraljeva uglavnom
ostala stabilna do samog kraja.
2.4. Odnos prema susjedima
S obzirom da je Egipat u prvom redu bio poljoprivredna država, zbog svog geografskog
položaja, on nije imao posebnih rudnih bogatstava, koja su imali pojedini okolni narodi.
Zbog toga egipatski vladari pokreću ratove sa ciljem uzimanja tih rudnih bogatstava.
Prije svega, na udaru Egipćana nalazili su se narodi Sinajskog poluostrva, koje je bilo
bogato bakrom, i Nubijci, čija je zemlja bila bogata zlatom.
6
2.5. Privreda
Kao što je pomenuto, Egipat je zbog svog položaja u prvom redu bio poljoprivredna
država, i takav je dugo vremena i ostao. U početku su se zemljoradnjom bavili svi,
uključujući i nomarhe, jer se vjerovalo da je egipatska zemlja dostojna da je obrađuje
čak i vladar. Vremenom, vladari se udaljavaju od od obrade zemlje, i to prepuštaju
običnim radnicima, seljacima, robovima. Usko vezano uz poljoprivredu je i stočarstvo,
koje se razvija nakon poljoprivrede.
U tinisko doba razvijaju se i zanati i postavljaju osnovne forme nekih od njih. Oni koji su
poznavali obradu stakla doveli su staklarstvo da visok nivo, a isto važi i za kovinarstvo.
Zlatari također usavršavaju svoje zanimanje. Ono što mnogo napreduje je graditeljstvo –
vladari žele graditi sebi grobnice, i traže od svojih potčinjenih nove ideje. Također,
graditeljstvo je pristuno i u gradnji nasipa i kanala. Jedno od najvećih graditeljskih djela
tiniskog doba je veliki nasip kod Fajuma, kojeg je Menes dao graditi, a koji stoji i dan
danas, i ima istu funkciju kakvu je imao i u drevna vremena – da zadržava jedan nilski
rukavac. U blizini tog nasipa kasnije će se graditi i razvijati „Tvrđava bijelog zida“, grad
Memfis, koji će biti jedan od najvažnijih gradova starog Egipta. U njemu je sagrađen i
hram bogu Ptahu koji će ostati vječni zaštitnik grada Memfisa. Zajedno sa graditeljstvom
razvija se i arhitektura, koja postaje sastavni dio svake građevine.
Vladari tiniskog doba grade cijele gradove, svoje prijestolnice, koje počinju graditi u 4.
godini svoje vladavine. Trideset godine nakon toga grade i drugu prijestolnicu, a
grobnice grade još u prvoj godini vladavine. Velike graditeljske ambicije vladara su
tjerale graditelje da stvaraju nove ideje i usavršavaju svoj zanat, čime i samo
graditeljstvo napreduje.
U slikarstvu su postavljena pravila slikanja : glava i noge treba da budu naslikane u
profilu, a prsa i oči krenute prema gledaocu. Kiparstvo također napreduje, ali ne tako
značajno.
2.6. Uprava države
Na čelu države je kralj, apsolutni gospodar i vlasnik svega u Egiptu. Uz njega stoji
kraljica, „ona koja vidi Horusa i Setha“, a oko njih su dvorski činovnici, pisari i sveštenici.
U prvom redu, država je činovnička, a činovi se dobivaju isključivo po volji vladara, a ne
7
po nasljedstvu ili bilo čemu drugom. Uprava je podijeljena na Gornji i Donji Egipat, a na
njenom čelu je vezir koji sve njene konce drži u svojim rukama, a odgovoran je samo
kralju. Ispod njega slijede kancelari Gornjeg i Donjeg Egipta. Uprava se vodi pismeno,
postoje pisani zakoni, svaki grad ili okrug ima svoj sud kojeg vode državni činovnici.
2.7. Trgovina
Trgovina je prvenstveno predstavljala robnu razmjenu. Prve trgovačke veze Egipaćani
su preko Palestine i Sirije ostvarili sa narodima iz Mezopotamije, odakle su dobavljali
pivo, a upoznavali su se i sa njihovima načinom izrade oružja i oruđa. Iz Sirije su dovozili
drvo, a trgovali su i sa narodima sa feničke obale i otoka u Sredozemnom moru, gdje su
oni poznavali narod imena Haunebu, koji je najvjerovatnije živio na Kritu.
Također, ostvarene su trgovačke veze i sa zemljom Punt, odakle su dovozili zlato,
mirodije i tamjan.
Trgovina je imala višestruki značaj – Egipćani su dolazili u kontakt sa drugim narodima,
upoznavali okolne narode, a ti trgovački putevi će se ustaliti i kasnije postati i prve
saobraćajne komunikacije, koje će predstavljati vezu između drevnih naroda.
8
3. STARA DRŽAVA
3.1. Egipat od 2895. do 2360.
Period od 2895. do 2360. godine stare ere nazivamo Starom državom. Obilježen je
velikim procvatom u vrijeme III i IV dinastije, zatim slabljenjem apsolutne monarhije u V i
VI dinastiji, nakon čega se država počela raspadati, a konačni raspad zabilježen je za
VIII dinastije.
III dinastija
Za treću dinastiju Maneto bilježi 9 vladara, dok spomenici i kraljevske liste potvrđuju njih
6. Prvi i najvažniji vladar treće dinastije, ujedno i njen osnivač je kralj Djoser (Zoser,
Djeser, Džoser). On je cijeli Egipat podvrgnuo svojoj vlasti oko 2895. godine st.e. čime i
počinje period Stare države. On je ostao upamćen kao prvi vladar kome je grobnica
izgrađena u obliku piramide. Njegov arhitekt je bio Imhotep, i imao je zadatak da sagradi
što bolju grobnicu za svog kralja. Ta grobnica je trebala biti mastaba sastavljena od 6
dijelova, s tim što je svaki sljedeći dio bio manjih dimenzija od prethodnog. Tako se
dobio piramidalni oblik, i sagrađena je stepenasta piramida – prva piramida u Egiptu,
visoka oko 60 metara.
U vrijeme treće dinastije prijestolnica je premještena sjevernije, u blizini velikog nasipa
kod Fajuma, na mjestu gdje je nekada Menes naložio gradnju „Tvrđave bijelog zida“. Tu
se razvija grad Memfis koji će ostati glavni grad Stare države do njenog kraja.
IV dinastija
Ovo je jedna od najčuvenijih dinastija, ne samo egipatske, nego i cjelokupne svjetske
historije. Izdvaja se po tri velika vladara – Khufu, Khafre i Menkerre (grčka imena za ove
vladare su Keops, Kefren i Mikerinos). Oni nisu ostali poznati kao veliki osvajači ili
državnici, nego kao vladari kojima su izgrađene najveće grobnice.
9
Redom, prvi vladar iz ove dinastije je kralj Snofru. On je ujedno i posljednji egipatski kralj
koji je imao dvije grobnice – jednu u Medumu i jedna u Dahšuru. Obje te grobnice su
bile piramide. Prva, u Medumu je stepenasta piramida, a druga u Dahšuru čista, ravna
piramida – prva takva piramida ikad sagrađena.
Nasljednik Snofrua bio je kralj Khufu (Keops). On je odlučio graditi grobnicu na ravnom
platou kod mjesta Gizeh, 10 km sjeverno od Memfisa na lijevoj obali Nila. Tamo je
sagrađena najveća piramida i jedno od najvećih graditeljskih djela uopšte u svijetu.
Khufuova piramida bila je prvobitno visoka 147 metara, a danas je nekih 10 metara niža.
Khufuov sin i nasljednik bio je Khafre (Kefren), koji je po ugledu na svog oca gradio
piramidu u Gizi. Khafreova piramida bila je nešto manja of Khufuove, ali je građena na
manjem uzvišenju, tako da iz daljine izgleda veća. Također, dio velikog Khafreovog
posmrtnog hrama je i Velika Sfinga ispred piramide. To je veliki spomenik sagrađen u
obliku lava sa glavom kralja Khafrea.
Istim putem krenuo je i njegov nasljednik, sin Menkerre, koji je sagradio treću, najmanju
piramidu u Gizi, i danas te građevine su poznate kao Velike piramide u Gizi i
predstavljaju jedno od sedam čuda Starog svijeta. Uz te tri velike piramide, u Gizi se
nalaze i manje piramide, hramovi i mastabe.
Nakon smrti posljednjeg velikog vladara IV dinastije Menkerrea, jača utjecaj
sveštenstva, dolazi do borbe za prijestolje i to dovodi do pada IV dinastije.
V i VI dinastija
Prema legendi IV dinastiju su srušila dva sina koje je bog Ra imao sa ženom jednog
svog sveštenika Userkafa. Ta dva Raova sina, Userkaf Sahure i Kakai su prvi vladari V
dinastije koji jedan za drugim vladaju Egiptom. Istaknutiji vladari ove dinastije su još
Neweserre, Menkaure i Dedkare.
U vrijeme V dinastije dolazi do slabljenja kraljeve moći, a jačanja utjecaja sveštenika i
krupnih zemljoposjednika – feudalaca. Zbog ogromnog utjecaja sveštenstva, ova
dinastija se smatra svešteničkom dinastijom. Sa dolaskom na vlast heliopolsko
10
sveštenstvo za dinastičkog boga postavlja Ra, boga sunca, stvoritelja svijeta. Zbog toga,
i kraljevi, počevši od Kakaia, nose titulu nefer-ka-re, što znači „ljepota Raove duše“.
Heliopolsko sveštenstvo je značajno oslabilo kraljeve ovlasti time što ga je učinilo
zavisnim od Ra, i kralj više nije bio jednak bogu. To slabljenje kraljeve moći će bitno
utjecati na daljnji razvoj egipatske države, držvava počinje slabiti, a u konačnici će
završiti propadanjem Stare države.
Kako je završena vladavina V i počela vladavina VI dinastije nije poznato. O VI dinastiji
se veoma malo zna, a poznato je da joj je osnivač bio Seheteptaui Teti, a jedini vladar
bio Pepi II, koji je vladao 93 godine.
VII i VIII dinastija
VII dinastija najvjerovatnije nije ni postojala. Maneto spominje 70 memfita koji vladaju 70
dana, i najvjerotavnije se radi o nomarsima koji su upravljali državom po jedan dan.
VIII dinastija nije mnogo poznata. Ono što je očigledno jest da je došlo do potpune
propasti države. Decentralizacija je izazvala opšti haos, pojedini vladari su iskorištavali
narod više nego prethodnici, što je izazvalo veliku pobunu naroda koja je završila
uništenjem Stare države. Ujedno, to je i prva društvena revolucija u historiji
čovječanstva. Sa VIII dinastijom završava se period Stare države i oko 2360. godine
stare ere počinje prvo prelazno doba.
3.2. Odnos prema susjedima
Odnos Egipćana prema susjedima u vrijeme Stare države bio je uglavnom isti kao i u
tinisko doba. Naslijeđeni su stari sukobi sa Nubijcima, Libijcima i narodima sa Sinajskog
poluostrva. Poznati su ratni pohodi kralja Sahurea iz IV dinastije protiv Nubijaca i
Libijaca. Sa prvog pohoda je doveo 7000, a sa drugog 11000 robova i 13000 glava
stoke. Također, on je vodio pohode i na Sinaj kako bi došao do bakrene rude.
Pored tih već tradicionalnih sukoba, ekspedicije su išle i na sjever u Aviju, zatim na istok
u vadi Maghara, na fenikijsku obalu, u Prednju Aziju itd.
Na jug u Nubiju je išao i Pepi II iz VI dinastije koji je proširio egipatsku državu sve do II
katarakte. Za svoje duge vladavine, Pepi II je ratovao i na sjeveru gdje su azijski beduini
11
bili preuzeli kontrolnu nad Palestinom. Čak pet vojnih pohoda su Egipćani morali slati da
vrate te prostore pod svoju kontrolu.
Nakon VI dinastije egipatska država slabi, počinje decentralizacija vlasti pa osvajanja
okolnih prostora padaju u drugi plan.
3.3. Vjera
Egipatska vjera proizašla je na starim totemima. Mnogo toga iz rodovsko-plemenskih
zajednica je sačuvano, a pojedini totemi su postali božanstva. Održala se i tradicija da
kad jedna noma pokori drugu, ona joj nameće svoju svjetovnu vlast, ali i svoje
božanstvo.
Iako je Egipat već bio ujedinjen politički, vjera nikada nije postala jedinstvena. Svaki
grad imao je svoje božanstvo koje je bilo zaštitnik tog grada i njegove neposredne
okoline.
U Memfisu božanstvo je bio Ptah, u Heliopolisu Atum, u Edfuu Horus, u Tebi Amon, u
Abidosu Oziris, u Ombosu Sobek, u Denderi Hator itd.
Karakteristično je i poimanje vjere kod običnog Egipćanina. On, naime, nikada nije
mogao zamisliti apstraktno božanstvo, nego ga je uvijek sebi predstavljao u nekom liku,
uglavnom sa tijelom čovjeka i glavom životinje. Tako je npr. Horus imao glavu sokola,
Sobek krokodila, Hator krave itd., dok je manji broj božanstava bio predstavljen samo u
ljudskom obliku, kao npr. Oziris, Amon, Izida itd.
Sva ta božanstva u stvarnosti su predstavljala sile Prirode i njene pojave, a Egipćani su
te sile predstavljali sebi na najlkaši način na koji su ih razumijevali.
3.4. Piramide
Iz potrebe da se kraljevo tijelo poslije smrti što bolje sačuva, i da njegovi posmrti
hramovi budu što veličanstveniji – građene su piramide. Piramide su se razvila iz
mastaba, a prvu piramidu je projektovao arhitekt Imhotep za kralja Djosera.
Prvobitno, posmrti Djoserov hram je trebao biti mastaba. Imhotep je osmislio tu mastabu
tako da se sastoji od 6 nivoa, gdje će svaki viši nivo biti površinski veći od prethodnog.
12
Tako se dobio izgled piramide i sagrađena je prva piramida u historiji. To je bila
stepenasta piramida u Sakkareu za kralja Djosera. Ova piramida nije bila građena od
opeke, nego od istesanog kamena.
Od IV dinastije razvoj piramida je teče ubrzano. Već prvi vladar ove dinastije, Snofru,
gradi stepenastu piramidu u Medumu, sličnu Djoserovoj piramidi. Njegov drugi hram bio
je u Dahšuru. Taj hram je također bila piramida, ali ne stepenasta, nego čista, ravna
piramida – i to je prva takva piramida ikad sagrađena, preteča Velikih piramida u Gizi.
Ona je visoka 97 m, i posebna je što ima dva ulaza. Karakteristično za ovu piramidu je i
što ima dva ugla nagiba, tj. na određenoj visini je smanjen početni ugao kako bi se što
prije završila. Zbog toga se još naziva i „Savijenom piramidom“.
Vrhunac gradnje piramida su Velike piramida u Gizi, izgrađene za vladare IV dinastije
Khufua (Keopsa), Khafrea (Kefrena) i Menkerrea (Mikerinosa). Uz ove tri velike
piramide, u Gizehu se nalazi i još nekoliko manjih piramida i drugih građevina, što sve
zajedno čini veličanstven graditeljski kompleks.
Prva izgrađena, i najveća, je Khufuova piramida. Ona ima kvadratnu bazu čija je svaka
stranica duga 230,38 m. Visina svake bočne strane je 186 m, a ukupna visina piramide
je 147 m. Međutim, pod utjecajem vremena, visina piramide je smanjena za 10 m, tako
da danas iznosi 137 m. Površina koju piramida zauzima je 54,300 m2, građena je od
velikih blokova veličine 1,10 m3, pa je sav građevinski materijal imao preko 2,500.000
m3.
Druga velika piramida je Khafreova. Ona je prvobitno izgrađena niža od Khufuove,
visoka 136,40 m, ali danas izgledaju približno iste visine, jer se Khufuova piramida
smanjila, a uz to je i Khafreova piramida građena na manjoj uzvišici. Veličanstvenost
Khafreove piramide upotpunjuje i Velika Sfinga – ogroman spomenik sa tijelom lava i
glavom kralja Khafrea.
Treća piramida je Menkerreova piramida, najmanja od ove tri. Ona je visoka 65 m, ima
tri pomoćne piramide, i najbolje je sačuvana. Neki dijelovi njenog hrama su u potpunosti
ostali netaknuti. U unutrašnjosti postoji i prostorija za sahranjivanje nekoga od članova
porodice, pored onih standardnih prostorija za kralja.
13
3.5. Nauka heliopolskih sveštenika
Heliopolsko sveštenstvo je vremenom izraslo u pravi autoritet u egipatskom društvu.
Vrhunac toga je bio trenutak kad su zbacili IV dinastiju i preuzeli tron. U takvom položaju
bilo im je omogućeno da vjeru propovijedaju na način kako njima odgovara. S ozbirom
da su oni bili sveštenici boga Ra, odlučili su stvoriti sistem vjerovanja kako bi kult Ra
proširili cijelim Egiptom.
Prema njihovoj nauci, Egiptom upravlja 27 bogova podijeljenih u tri eneade. Prvu
eneadu čine Ra, bog sunca, zatim Šu, zračni prostor i njegova žena Tefnut koja nema
određenu kosmičku ulogu. Geb je zemlja, a Nut nebo. Oziris predstavlja Nil koji
oplođuje zemlju, a oplođena zemlja je njegova žena Izida. Posljednja dva predstavljaju
neplodnost – Seth pustinja i Nefthis njegova neplodna drugarica.
Kad je Ra postavljen za dinastičkog boga, po cijelom Egiptu su njemu građeni hramovi,
Ra nije predstavljen ni u kakvom liku čovjeka ili životinje, nego se on u svom punom
sjaju i stvarnom obliku svakog jutra pojavljuje na nebu i daje svjetlost. Njegov kultni
simbol je obelisk.
Heliopolski sveštenici su bili oprezni prilikom stvaranja svoje nauke i nisu u potpunosti
odbacivali ostala božanstva. Kako bi što više ljudi pridobili, oni su njihova lokalna
božanstva udruživali sa bogom Ra, pa je tako nastao Horus-Ra, Atum-Ra, Ra-Harakte,
Amon-Ra, Sobek-Ra itd.
Iako su heliopolski sveštenici poslije VI dinastije izgubili vlast, njihovo je učenje već
uveliko bilo prihvaćeno i stvoren je kult solarnog monoteizma jer je Suncu data
stvaralačka i vrhovna moć.
3.6. Legenda o Ozirisu
Na piramidama iz V i VI dinastije sačuvana je priča o Ozirisu koja se, uz manje izmjene,
održala kroz čitavu egipatsku historiju. U najkraćem, ona ide ovako :
Oziris je bio sin Geba i Nute, i imao je neprijatelja u vidu svog brata Setha. Seth jednom
postavi zasjedu Ozirisu, i uz pomoć trećeg brata Thotha ubi Ozirisa i baci njegovo tijelo
niz Nil. Kad su ostali bogovi čuli da je Oziris ubijen, bili su žalosni – svi osim Setha i
14
Thotha. Ozirisova majka Nut je odlučila da pronađe njegovo tijelo i vrati mu srce i glavu,
Izida i Nefthis ga izvuku iz vode, a Ra mu naredi da ustane. U međuvremenu, Ozirisovu
smrt je želio osvetiti njegov sin Horus koji se borio protiv Setha. Iako je Seth Horusu
izvadio oko, Horus je pobijedio i to oko dao svom ocu Ozirisu kako bi mogao vidjeti.
Ozrisi je tako oživio i postao jak tako da mu ravnog nije bilo. Na suđenju u Heliopolisu
Seth je okrivljen, a Ozirisu je pripalo prijestolje Geba.
Ova priča je personifikacija godišnjeg prirodnog procesa – Oziris predstavlja vegetaciju,
a Seth pustinju, neplodno tlo. Kako u priči Seth ubija Ozirisa, tako u prirodi pustinja
„pobjeđuje“ vegetaciju, odnosno Ozirisova smrt predstavlja period u godini kada se
vegetacija gasi. Ozirisovo uskrsnuće predstavlja ponovno buđenje vegetacije, kada opet
sve cvate. Zato Ozirisu „pripada prijestolje Geba (zemlje)“.
3.7. Organizacija Stare države
Organizacija države je manje-više ista kao i u tiniskom dobu. Na čelu države je kralj –
apsolutni vladar svega u Egiptu. Ono što se svakako razlikuje je period V i VI dinastije,
kada kralj više nema toliku moć.
Kao i ranije, uprava je podijeljena na Gornji i Donji Egipat, ali to ne predstavlja problem
jer je uprava centralizovana. Upravo je opet vodio vezir – vojska, finansije, zemlja,
prihodi, rashodi – sve je bilo u njegovim rukama, osim kultova koje su držali sveštenici.
Dalje ispod vezira su razni viši i niži činovnici među kojima su najvažniji nomarsi. Uprava
se vodila pismeno i bila je povezana sa sudstvom. Postojali su niži, lokalni sudovi koji su
postojali u svakom gradu i kojima su upravljali nomarsi, i vrhovni sud kojeg je vodio
vezir.
3.8. Društvene prilike
U ovo doba nema nikakvog plemstva, kralj je vrhovni gospodar, a činovništvo je
isključivo po volji vladara, a ne po nasljedstvu. Seljaci su radnici koji su vezani uz svoj
posao. Postoje i zanatlije, koje su u nešto povlaštenijem položaju u odnosu na obične
radnike, a pogotovo u odnosu na robove, ali svejedno nisu bili slobodni. Njihova se
„prednost“ ogledala u tome što su uvijek mogli usavršavati svoj zanat i poboljšavati svoje
proizvode, pa su zbog toga mogli biti traženiji i plaćeniji. S obzirom da su poslovi bili
15
nasljedni, porodice su čuvale tajne svog zanata. U najgorem položaju su svakako robovi
koji su uglavnom bili oni ljudi koje su egipatski vladari dovodili sa svojih uspješnih ratnih
pohoda iz okolnih zemalja. Oni su bili u potpunosti obespravljeni i njihovi vlasnici i
vladari su ih iskorištavali do krajnjih granica, a zauzvrat im davali samo onoliko koliko im
je bilo potrebno da prežive.
3.9. Trgovina
Trgovačke prilike su uglavnom bile iste kao i u tiniskom dobu. Trgovina je obavljana sa
istim narodima, onim koji su Egipćanima već bili poznati, a to su Nubijci, azijski beduini
sa Sinaja, iz Sirije, Palestine i Mezopotamije, i narodi iz zemlje Punt. Postoji jedan zapis
koji kaže da je Pepi iz VI dinastije u Puntu bio jedanaest puta. Roba koju su dobavljali je
pretežno bila ista kao i ranije : drvo, pivo, mirodije, tamjani, zlato, bakar itd. Može se reći
da političke promjene u egipatskoj državi nisu mnogo utjecale na trgovinu, jer su
intenzivne trgovačke veze sa okolnim narodima ostale sačuvane.
3.10. Prvo prelazno doba
Već sa završetkom VI dinastije egipatsko stanovništvo počinje da se buni, nezadovoljno
svojim položajem i stanjem u državi. Nezadovoljstvo kulminira oko 2360. g. st. e. kada je
zbačena VIII dinastija i srušena Stara država i vladavina memfiskih kraljeva. Tada
nastupa period bezvlašća i razjedinjenosti, tj. prvo prelazno doba egipatske historije.
Ovaj period, koji će trajati narednih 200 godina, obilježen je unutrašnjom borbom za
prijestolje između pojedinih vladarskih porodica koje su se po moći i bogatstvu izdvajale
od ostalih. U prvom redu to su porodice iz Herakleopolisa i Tebe. Nakon dugih sukoba
pobjedu će odnijeti Tebanci koji će zagospodariti cijelim Egiptom oko 2160. g. st. e.
Ovakvo stanje iskoristili su svi u Egiptu kako bi promijenili svoj položaj, i ova je revolucija
postavila neke nove vrijednosti u egipatskom društvu koje će se manifestovati već od
početka Srednje države. Najvažnije je da je razlika između slojeva znatno smanjena,
donji sloj više nije u tolikoj mjeri iskorištavan kao ranije, a također je običnim Egipćanima
bilo omogućeno „pravo na vječni život“, odnosno bilo im je omogućeno da sebi grade
skromne grobnice gdje će vječno počivati.
16
Ipak, ova revolucija koja je uništila staro egipatsko društvo nije bila jedinstvena, nije bila
vođena od strane pojedinca ili grupe ljudi koji su dijelili iste ciljeve, već je bila isključivo
rezultat nepodnošljivog stanja u društvu.
4. SREDNJA DRŽAVA
Period Srednje države počinje sa drugim ujedinjenjem Egipta 2160. g. st. e., i traje do
1700. g. st. e. U ovom periodu vladaju XI, XII i XIII dinastija. Period je obilježen
unutrašnjim uređivanjem države za XI dinastije, usponom i širenjem države za XII
dinatije, nakon čega dolaze slabi vladari, počinje decentralizacija vlasti, provaljuju okolni
narodi i država u konačnici propada.
Srednja država je država tebanskih kraljeva koji su tokom prvog prelaznog doba zbacili
herakleopolske kraljeve iz IX i X dinastije i vlast uzeli u svoje ruke.
XI dinastija
Ovoj dinastiji pripadaju vladari sa imenima Antef i Mentuhotep. Antefi (njih četvorica)
pripadaju još onom periodu borbe sa Herakleopolitancima, a osnivačem dinastije smatra
se Mentuhotep I. Ovi vladari imali su sjedište u Gornjem Egiptu, nedaleko od Tebe u
gradiću Hermonitsu.
Nakon borbe za Herakleopolitancima, uz koje su stajali i Siuti, tebanski kraljevi su se
morali boriti i sa narodima koji su u međuvremenu provalili u Deltu – Libijci sa zapada i
Azijati sa istoka. Uspostavljanje vlasti na cijelom prostoru Egipta je dugo trajalo, i
poznato je tek da je Mentuhotep IV vladao cijelim Egiptom. Također, za XI dinastije,
Egipat je ponovo pokorio veći dio Nubije.
Vladari XI dinastije su upravu prepuštali vezirima, a dali su im kontrolu i nad vojskom.
Veziri su tako imali ogromnu moć u svojim rukama, i oko 2000. g. st. e. jedan vezir će to
iskoristiti i zbaciti XI dinastiju, te osnovati novu, XII dinastiju.
XII dinastija
Pomenuti vezir koji je zbacio XI dinastiju je Amenemhet I, osnivač XII dinastije.
Amenemhet I je prvi veliki vladar Srednje države koji je vladao punih 30 godina, sve do
17
svoje smrti 1970. g. st. e. Odmah po stupanju na prijestolje je počeo provoditi reforme –
počinje proces oduzimanja vlasti od nomarha, učvršćava granice i osigurava mir na
njima, uređuje upravu. Također, shvativši da je Teba previše daleko od krajnjeg sjevera
države, pa je teško upravljati cijelom državom iz nje, prijestolnicu premješta u blizinu
Memfisa, gdje osniva grad Iztaui ili Itštaui. U dvadesetoj godini svoje vladavine, kao
suvladara postavlja svog sina Sesostrisa I, kako bi ga pripremio za preuzimanje
prijestolja.
Doba XII dinastije je doba u kojem jača egipatski imperijalizam. Od ovog vremena
država počinje ozbiljno da se širi. Ratni pohodi su imali isti cilj kao i ranije – osigurati
zlato, bakar, robove, stoku i druge potrepštine koje su im trebale.
Amenemhet I je vodio ratove protiv azijskih naroda i plemena na Sinaju, i dalje u Siriji i
Palestini. Na zapadu je ratovao protiv Libijaca, a na jugu protiv Nubijaca. Cijelu Nubiju
pokorio je njegov nasljednik Sesostris I (1970-1936), koji je nastavio osvajanja dalje i
došao do zemlje Kuš. Rat sa Kušitima zazvršio je tek Sesostris III (1887-1850) koji je
Egipat doveo do II katarakte gdje je sagradio Semneh i Kumneh utvrđenja sa obje
strane Nila, kako bi osigurao novu granicu. On je kod I katarakte izgradio kanal kako bi
mogao transportovati vojsku i robu. Sesostris III još je ratovao i na sjeveru u Siriji. U
njegovo vrijeme, egipatska država se Nilom protezala dužinom od 1600 km. Također,
poznato je da je egipasku vlast je priznavala čak i Fenikija, koja je ostala pod upravom
domaćih vladara, ali pod velikim utjecajem Egipta, a slično važi i za narod Haunebu, koji
se nalazio navjerovatnije na Kreti. Unutar samog društva, Sesostris III je završio proces
oduzimanja moći od nomarha, a čak im je zabranio i da sebi grade grobnice.
4.1. Socijalne prilike
Revolucija je mnogo promijenila odnose unutar egipatskog društva, promijenjen je način
gledanja i na vladara, i na viši i niži sloj. Razlika između dva sloja je značajno smanjena.
Egipatski narod se izborio i za ono što u ranijim periodima nije imao – „pravo na
vječnost“, tj. stekli su pravo da sebi grade grobnice u skladu sa svojim mogućnostima u
kojima će, kako su oni vjerovali, vječno počivati. S druge strane, i vladar se drugačije
odnosi prema svom narodu. Nema više gradnje ogromnih grobnica za kralja, nema
nikako gradnje grobnica za nomarhe – narod se više ni približno mnogo ne eksploatiše
18
kao u vrijeme Stare države. Vladari XI i XII dinastije su bili svjesni kojim putem država
mora ići, bili su svjesni važnosti irigacionog sistema, i mnogo više pažnje su posvećivali
gradnji i popravljanju nasipa i kanala, a ne svojim grobnicama. Sačuvani su i zapisi u
kojima jedan vladar traži od svojih potčinjenih da svima sude pravedno, da su svi
jednaki pred bogom i pred kraljem. Sve to je omogućilo vladarima Srednje države da
održe mir i blagostanje unutar same države, a onda takvo stanje u državi omogućava i
jačanje i širenje na druge prostore.
Apsolutni vlasnik zemlje je kralj, kao u Staroj državi, a obični radnici su slobodni, vezani
uz svoj posao, ali nisu robovi. Generalno, socijalno stanje u Srednjoj državi je po
egipatski narod bilo u mnogome povoljnije i bolje nego stanje u Staroj državi. Obični
seljaci su postali punopravni građani.
4.2. Uprava države
Vrhovni vladar je kralj, koji u Srednjoj državi ima apsolutnu vlast nad svime u Egiptu.
Upravu opet vodi vezir, ispod kojeg slijede činovnici, blagajnici, predstojnici. Finansije
vode dva rizničara kraljevske kuće, a vrhovno sudstvo je podijeljeno na „šest kuća“ koje
vodi 30 velikaša Juga. Svi činovnici, koliko god oni bili moćni, podređeni su veziru, koji u
svojim rukama ima sve konce uprave, a također vodi i policiju glavnog grada i
odgovoran je jedino kralju. Ova podređenost čitave uprave jednoj osobi je čuvala
centralističku vlast.
4.3. Drugo prelazno doba
Posljednji moćan vladar XII dinastije je Amenemhet IV. Njega je naslijedila njegova
sestra kraljica Sebeknofrure, koja vlada samo 3 godine. Sa njom se i završava XII
dinastija i počinje slabljenje države, nestaje jedinstvo i opet dolazi do decentralizacije
vlasti. Gornjim Egiptom i dalje vladaju Tebanci, iz XIII dinastije, a u Delti se pojavila nova
dinastija, XIV, sa središtem u Ksoisu. Drugo prelazno doba obuhvata period od 1700. do
1580. g. st. e., i tu spadaju XIII, XIV, XV, XVI i XVII dinastija.
Pored ponovo izražene unutrašnje borbe za prijestolje, na štetu Egiptu idu i dešavanja
na sjeveru odakle prodiru Hiksi. Oko 1700. godine st. e. preko Sinaja u Egipat dolaze
razna azijska plemena. Oni se najprije naseljavaju u i oko Delte, gdje su osnovali svoj
19
grad Avaris, a kad su postali dovoljno brojni i moćni, kreću u rušenje egipatske države.
U prvom redu ta plemena su Hiksi. Nauka nije sigurna ko su bili Hiksi, ali se
najvjerovatnije radi o semitskom narodu, koji ima i kananskih, azijatski, huritskih i drugih
elemenata.
Oni su u Egipat došli, najvjerovatnije, povlačeći se od nadolazećih naroda sa sjevera i
istoka, koji su njima prijetili, a to su bili Arijci. Arijci potiskuju Hikse prema jugu, koji se
povlače prema egipatskoj granici, a onda i u sam Egipat. U jednom trenutku, Hiksi su
odlučili pokoriti Egipat i u velikom naletu su pobijedili slabo opremljenu i organizovanu
egipatsku vojsku. Veliku prednost su imali u novom oružju – bojnim kolima i konjima,
koje su Hiksi upoznali u kontaktu sa Arijcima. Oko 1680. g. st. e. Hiksi su zagospodarili
cijelim Egiptom.
Oni osnivaju i nove vladajuće dinastije, XV i XVI i vladaju punih 100 godina. Njihova
vladavina je obilježena vojnom diktaturom, nikada se nisu zbližili sa domaćim
stanovništvom, Egipćani ih nisu prihvatili kao svoje vladare, i svih tih 100 godina Hiksi su
u Egiptu ostali stranci.
Početkom 1500-ih godina stare ere počinje pobuna protiv Hiksa. Tu pobunu započela je,
i vodila, jedna tebanska dinastija – XVII. Tebanci su ranije sklopili savez sa narodima sa
Sredozemnog mora kako bi u istom momentu napali Hikse i sa kopna i sa mora.
Tebanci su imali veliku prednost u odnosu na Hikse – bili su Egipćani, i samim time
mnogo bliži ostalim Egipćanima nego što su to bili Hiksi. Također, u prethodnih 100
godina Egipćani su se upoznali sa bojnim kolima i konjima, i Hiksi su tu prednost u
naoružanju izgubili.
Pobunu je počeo Sekenenre, nastavio Kamoz, a završio Ahmozis. Oko 1580. godine
stare ere, Ahmozis je istjerao Hikse iz Egipta, i nastavio dalje sve do Palestine gdje je
postavio stražu. Time je završena vladavina Hiksa nad Egiptom, a Ahmozis se okrenuo
jugu, osvojio Nubiju i zavladao cijelim Egiptom. Time završava drugo prelazno doba i
počinje Nova država.
20
5. NOVA DRŽAVA
Nova država je stvorena nakon protjerivanja Hiksa oko 1580. godine stare ere. U
sljedećih pet stoljeća, egipatska država doživjet će svoj vrhunac u svakom smislu. Doba
Nove države je doba najvećeg teritorijalnog širenja Egipta, koji se na svom vrhuncu
prostirao od Eufrata na sjeveru do IV katarakte na jugu, i od Punta na istoku do istočnog
bazena Sredozemnog mora na zapadu.
Većina vladara Nove države su bili izuzetno sposobni ili kao osvajači ili kao državnici koji
su se posvetili unutrašnjem uređenju države. Temelj države činila je moćna vojska koja
je omogućila ostvarivanje imperijalističkih ciljeva egipatskih vladara.
U Novoj državi vladaju XVIII, XIX i XX dinastija, a ovaj period završava 1085. godine
stare ere kada država propada i nastupa treće prelazno doba.
5.1. XVIII dinastija
Najslavniju egipatsku dinastiju osniva Ahmozis i njoj pripadaju neki od najvećih
egipatskih kraljeva u cijeloj historiji – Tutmes I i III, Amenhotep III, Aknaton, kraljica
Hatšepsut i drugi.
Vladari XVIII dinastije su se mnogo ugledali na XII dinastiju, čak su prepisivali njihove
zapise i ostavili veliki trag o XII dinastiji, tako da se o XII i XVIII dinastiji zna najviše od
svih egipatskih dinastija.
Tutmes I
Ahmozisa je naslijedio Amenhotep I, a njega Tutmes I koji vlada od 1530. do 1520. g.
st.e. On počinje sa velikim osvajačkim ratovima na sjeveru i jugu. Već su njegovi
prethodnici osvojili veći dio Nubije, a on nastavlja dalje, i granicu postavlja na IV
kataraktu. Popravio je kanal Sesostrisa III kod prve katarakte, njegove tvrđave Semneh i
Kumneh kod druge, i sagradio novu tvrđavu kod treće katarakte. Koliko je poštovao
21
vladare XII dinastije pokazao je kad je Sesostrisa III proglasio za božanstvo tih predjela
od II do IV katarakte.
Na sjeveru, Tutmes I vodi ratove u Siriji i dovodi Egipat do Eufrata čime država dostiže
najveće teritorijalno širenje koje će ikada imati. Na obali Eufrata je podigao tvrđavu.
Hatšepsut
Tutmesa I naslijedio je njegov sin Tutmes II, koji nije bio sposoban vladar kao njegov
otac, pa sa njim vlada njegova polusestra Hatšepsut, također kćerka Tutmesa I. Nakon
brze smrti Tutmesa II, na njegovo mjesto dolazi Tutmes III, još jedan sin Tutmesa I.
Tutmes III je u početku vladavine bio podređen moći kraljice Hatšepsut. Hatšepsut i
Tutmes III počinju vladati 1504. g. st. e.
Hatšepsut je bila veoma sposobna žena, smatrala je da je božanskog porijekla, rođena
od samog boga Amona. Ona je na svom hramu u Deir el-Bahri dala uklesati prikaz
njenog rođenja od Amona i svoje majke Ahmes. U tom hranu postoji i zapis koji kaže da
je Tutmes I nju odredio kao svoju zakonitu nasljednicu, i ona traži da tako bude i
poštovana. I tako je i bilo, Hatšepsut je imala podršku dvora i sveštenstva, i dugo je
ostala izuzetno sposoban vladar.
Njena vladavina je uglavnom obilježena mirom i blagostanjem, i zaustavljeno je ono
širenje države koje je počeo njen otac. Posvetila se razvijanju države u unutrašnjosti,
gradnji, umjetnosti itd.
Ipak, bio je i jedan njen vojni pohod na zemlju Punt, zemlju sa kojom su nekada davno
Egipćani još u tinisko doba razvili trgovačke odnose. Hatšepsut je iz Tebe poslala pet
velikih bojnih brodova sa vojskom, koji su niz Nil, preko Crvenog mora i Indijskog
okeana došli u Punt. Međutim, do sukoba nije došlo jer su Punćani priznali egipatsku
vlast. Brodovi su se istim putem vratili, i sa sobom doveli razne vrste životinja u
kavezima, pomasti, mirodije, tamjane i smolu. Sve to, naročito tamjani su koristili za
uljepšavanje njenog dvora u Deir el-Bahri. Tako je ponovo uspostavljen odnos Egipta i
Punta, ovaj put politički.
22
Kraljica Hatšepsut spada u širi krug najvećih egipatskih vladara, i svakako je jedna od
najvećih žena vladarica u čitavoj historiji čovječanstva, rame uz rame sa engleskom
kraljicom Elizabetom II i ruskom caricom Katarinom Velikom.
Kako je završila svoju vladavinu nije poznato, jer se odjednom gubi iz historijskih zapisa.
Mogući razlog tome je što se ona odnosila miroljubivo prema narodima iz Sirije i
Palestine, čak im dala i određeni stepen autonomije, jer je dozvolila da tim prostorima
upravljaju tamošnji lokalni namjesnici koji su priznavali vrhovnu vlast Egipta. Jednom je
došlo do nemira u Siriji i Palestini, možda upravo iz razloga što su osjetili da se mogu
osloboditi egipatske vlasti. Moguće je da je upravo ta pobuna okončala vladavinu
kraljice Hatšepsut, i vlast preuzima njen suvladar, polubrat Tutmes III.
Tutmes III
Tutmes III nije podržavao politiku mira kraljice Hatšepsut. Pomenuti nemiri u Siriji i
Palestini su možda omogućili pobornicima ratne politike, na čelu sa Tutmesom III, da
preuzmu vlast. Kako god da je došao na vlast, on je pokazao da je politici mira došao
kraj tako što je naredio da se ime Hatšepsut izbriše sa zapisa, i njeno lice istuče sa
spomenika.
Tutmes III je u potpunosti bio na svog oca Tutmesa I, veliki kralj-osvajač. On je odmah
po preuzimanju vlasti poslao vojsku u Siriji i Palestinu da uguši pobunu. To je bilo
godine 1479. kada je došlo do bitke kod Megida protiv udruženih azijskih naroda. On je
nastavio dalje sa vojskom i došao do Eufrata, gdje je sagradio svoju tvrđavu kod tvrđave
koju je ranije na istom mjestu sagradio njegov otac. Time je pokazao svoju veličinu
vrativši egipatsku državu u granice njenog najvećeg teritorijalnog širenja, a tvrđava je
imala i zadatak da čuva granicu od upada okolnih naroda.
Kasnije, 1464. g. st. e. Tutmes III je porazio udružene azijske narode predvođene
Mitancima i Kadešanima i prisilio ih na poslušnost. Strahujući da će biti pokoreni,
babilonski i asirski kraljevi Tutmesu šalju darove pokazajući time da ne žele sukob sa
Egiptom.
Ovi brojni uspjesi Tutmesu III su omogućili da ostane zapamćen kao najveći vladar
najslavnije egipatske dinastije. Država se prostirala od Eufrata do IV katarakte, i od
23
Punta do istočnog bazena Sredozemnog mora.
On umire 1450. godine stare ere i nasljeđuje ga sin Amenhotep II. Tutmesovu smrt su
pokušali iskoristiti isti oni azijski narodi koji su sa njim ranije vodili borbe, nadajući se da
njegov nasljednik neće biti sposoban kao Tutmes. Međutim, Amenhotep II je ugušio sve
pobune i sačuvao državu onakvu kakvu mu je njegov otac ostavio. Sa Tutmesom III
završava se doba najvećeg širenje egipatske države, i već od Amenhotepa II počinje
miran period u kojem nije bilo osvajanja. Amenhotep II vlada do svoje smrti 1425. g. st.
e. i nasljeđuje ga Tutmes IV koji nastavlja sa politikom svoj prethodnika. Za njegovo
vrijeme znatno je poboljšan odnos sa Mitancima, jer je on za svoju ženu uzeo kćerku
mitanskog kralja. Tutmes IV vlada do 1405.
Amenhotep III
Sa Amenhotepom III počinje doba apsolutnog mira. On se okrenuo unutrašnjoj izgradnji
i uređenju države, kao i umjetnosti. U njegovo vrijeme, u kulturnom pogledu, Egipat
doživljava svoj vrhunac. Amenhotep III je uživao u onome što su mu ostavili njegovi
prethodnici, a to je bilo ogromno bogatstvo koje je sa raznih strana dolazilo.
Amenhotep III je sve probleme nastojao riješiti bez upotrebe sile, na miran i diplomatski
način. U njegovo vrijeme razvija se upravo diplomatija, koju je vodila njegova žena Teje.
Sačuvan je dobar dio diplomatskih prepiski između Egipta i Sirije koji mnogo
pojašnjavaju tadašnju situaciju u Siriji. Ti dokumenti se čuvaju u Amarni i predstavljaju
najstarije diplomatske prepiske na svijetu.
Takvu njegovu politiku su opet pokušali iskoristiti narodi sa prostora Sirije i Palestine, jer
je ovako mirna politika oslabila egipatski utjecaj na tim prostorima. Azijski narodi su se
ponadali da je došlo vrijeme da se oslobode egipatske vlasti. Ipak, za vladavine
Amenhotepa III ni do kakve pobune nije došlo, ali će se ovo slabljenje egipatskog vojnog
i političkog utjecaja u Prednjoj Aziji manifestovati nešto kasnije.
Amenhotep III umire 1370. g. st. e. i nasljeđuje ga Amenhotep IV.
24
Amenhotep IV – Aknaton
Amenhotep IV na vlast dolazi nakon smrti njegovog prethodnika 1370. g. st. e. Odmah
po stupanju na prijestolje, mitanski i hetitski kraljevi mu šalju darove. Oni su time
pokazali da žele nastaviti već dugo prijateljstvo sa Egiptom, ali su željeli i vidjeti kakav je
novi egipatski vladar – da li će nastaviti provoditi politiku mira kao njegovi bliži
prehodnici, ili će biti kralj-ratnik kao njegovi dalji prethodnici.
Amenhotep IV je nastavio politiku mira. Iako se udaljio od upotrebe vojne sile, ipak je
jednom morao poslati vojsku u Siriju i Palestinu, jer je prijetilo da situacija izmakne
kontroli i da se ti narodi oslobode egipatske vlasti. Kako bi sačuvao državu, poslao je
vojsku koja je ugušila pobuna, ali su i nakon toga dešavanja u Siriji i Palestini nastavila
ići na štetu Egiptu.
Međutim, Amenhotepa IV to nije mnogo zanimalo. On se posvetio unutrašnjem uređenju
države. Posebno ga je zanimala vjera, koja je do tada bila pod snažnim utjecajem
Amonovih tebanskih sveštenika. Amenhotep IV je smatrao da su oni iskrivili vjeru, u
njemu se razvijala mržnja prema tim sveštenicima, i odlučio je sam stvoriti novi vjerski
ideal koji će biti pravedniji i bolji za sve Egipćane.
Donio je vrlo hrabru odluku – suprotstaviti se tebanskim sveštenicima. On je stvorio
novo božanstvo – sunčevu ploču iz koje se šire zrake i završavaju u rukama, i nazvao ju
je Aton. Zabranio je da se Aton prikazuje u bilo kakvom životinjskom ili ljudskom obliku,
već samo tom sunčanom pločom. Jedan od prvih udaraca Amonovom sveštenstvu bio je
izgradnja hrama Ra-Harakteu, bogu Sunca, u Tebi – Amonovom gradu. Također, nije se
želio krunisati u Amonovom hramu u Tebi, nego u hramu Ra u Hermontisu. Ukinuo je
sva stara božanstva, sveštenicima oduzeo moć i posjede i pretvorio ih u radnike.
Prijestolnicu države je premjestio iz Tebe nešto sjevernije, na pola puta od Tebe do
Memfisa, i tu je gradio novi glavni grad kome je dao ime Aketaton – Horizont Atona.
Koliko se odmetnuo od dotadašnje vjere pokazao je kad je odlučio promijeniti ime.
Njegovo prvobitno ime, Amenhotep, znači Amon počiva, i on ga je promijenio u
Aknaton – Slava-duh-Atona. Preimenovao je i svoju ženu Nefertiti u Nefernefruaton
(Najljepše od najljepšeg je Aton.)
25
U Aketatonu je izgradio tri hrama Atonu i sjajnu palaču za sebe i svoj dvor.
Aknaton je bio svjestan sa koliko moćnim sveštenicima se sukobio, pa je na svom dvoru
okupljao ugledne i moćne ljude da mu pomognu u provođenju ove vjerske revolucije.
Sada je cijeli Egipat dobio novu vjeru sa Suncem Atonom kao jedinim i vrhovnim
božanstvom, i tome su se svi morali pokloniti i svoje vjerovanje uskladiti sa novim
idealom – solarnim monoteizmom.
5.2. Solarni monoteizam
Aknaton je relativno brzo sproveo vjersku revoluciju, zbacio Amona sa pozicije vrhovnog
božanstva i ukinuo sva stara božanstva. Jedino božanstvo bio je Aton, Sunce. Aknaton
je po cijelom Egiptu naredio gradnju hramova u čast Atona. Kipovi starih božanstava su
bili na udaru, a najgore je prošao, naravno, Amon. Nešto blaže se postupalo sa
hramovima Ra, Atuma, Horusa i drugih bogova sunca.
Iako su se novoj vjeri svi morali podrediti, ona se nikad nije u potpunosti zbližila sa
egipatskim narodom. Jednim dijelom je to zbog toga što je revolucija brzo provedena, a
drugim što su Egipćani bili previše vezani za svoja stara božanstva. Sunčana ploča –
Aton nikad nije mogla zamijeniti stara božanstva predstavljena u ljudskom i životinjskom
obliku.
Aknatonova vjera živjela je za njegovog života, imala je veliki utjecaj na egipatsku
kulturu, posebno umjetnost.
5.3. Kraj XVIII dinastije
Nakon Aknatonove smrti 1352. g. st. e. dolaze slabiji vladari i sveštenici se ponovo dižu i
jačaju svoj utjecaj na njih. Aknatona je naslijedio Sakere koji je veoma kratko vladao, a
onda je došao Tutankaton. On je na vlast došao veoma mlad pa je brzo pao pod utjecaj
sveštenstva. Pod takvim utjecajem on vraća prijestolnicu u Tebu, sveštenici vraćaju
stara božanstva sa Amonom na čelu. Vraćena su im i sva imanja i bogatstvo koje im je
ranije Aknaton oduzeo. Aknatonovo ime je svuda brisano, a Atonovi hramovi rušeni.
26
Dječak-kralj Tutankaton mijenja ime u ono pod kojim je mnogo poznatiji – Tutankamon.
Time je označen potpuni povratak staroj vjeri. Kako je Tutankamon bio veoma mlad,
glavnu riječ su imali sveštenici. Kad je umro sveštenici su mu sagradili veličanstvenu
grobnicu u Dolini kraljeva. Ta grobnica je ostala poznata po tome što je jedina sačuvana
sa svim zlatom, srebrom, nakitom, umjetninama, sarkofagom, kraljevskim lijesom od
suhog zlata i mumijom samog kralja Tutankamona.
Poslije Tutankamona kratko vlada Eje ili Ai. Sa njim završava XVIII, najslavnija dinastija
u egipatskoj historiji.
5.4. XIX dinastija
Poslije Ejea prijestolje je preuzeo jedan vojskovođa iz Atonovog i Tutankamonovog
vremena – Haremhab. Iako se u prvom redu posvetio unutrašnjem uređenju države,
vodio je i dva vojna pohoda – jedan u Siriju, a drugi u Kuš. Prijestolnicu je premjestio u
Memfis kako bi lakše upravljao državom, a priznavao je Amona kao vrhovno božanstvo.
Njega će oko 1310. naslijediti jedan starac po imenu Paramese, koji će promijeniti svoje
ime u Ramzes. Ramzes I će vladati veoma kratko, dvije godine, ali će mu i to biti
dovoljno da ostavi veliki trag u egipatskoj historiji. On počinje graditi veliku dvoranu
stubova u Amonovom hramu u Karnaku, začetnik je gradnje velikih hramova i palača u
Tebi i okolini koje će nastaviti graditi njegovi nasljednici Ramzesidi. Također je izgradio i
veličanstven spomenik Amona na ruševinama Atonovog hrama.
Seti I
Nakon dugog razdoblja mira 1308. pojavljuje se novi kralj-ratnik – Seti I. U ranijem
periodu Habiri su osvojili 23 egipatska utvrđenja u Prednjoj Aziji, a u Siriji zagospodarili
su Hetiti. Seti I je odlučio vratiti te krajeve u okvire egipatske države. Osvojio je sva
izgubljena utvrđenja, pobijedio Amorićane i Aramejce i započeo rat protiv Hetita.
Učvrstio je vlast na sirijskom primorju i napao Hetite kod Kadeša, pobijedio i natjerao ih
na povlačenje. U hramu u Karnaku prikazana je borba i pobjeda Setija I kojeg su
egipćani slavili kao apsolutnog pobijednika. Međutim, iz drugih izvora se zna da Seti I
nije mogao ići dalje, a da je ostali dio Sirije i dalje bio pod kontrolom Hetita.
Seti I umire 1298. g. st. e. i nasljeđuje ga Ramzes II.
27
Ramzes II
Ramzes II je najveći vladar XIX dinastije i jedan od najvećih kraljeva-ratnika u egipatskoj
historiji. Vladao je 67 godina sve do svoje smrti 1232. g. st. e. Prvi dio njegove vladavine
obliježen je ratom. U drugoj godini vladavine je imao manji sukob sa Libijcima. U petoj
godini započinje veliki rat sa Hetitima.
Hetitska država u to vrijeme obuhvatala je velike prostore uključujući i najveći dio Male
Azije i pojedine otoke u Egejskom moru. Prema tome i Hetiti su bili spremni za rat sa
Egiptom, a na čelu im je stajao kralj Muvatal. Ramzes II je bio svjestan hetitske moći pa
je na sjever poslao 4 velike vojske: Amona, Raa, Ptaha i Setha, a imao je i podršku
amoritskih i šardanskih plaćenika. Do bitke dolazi kod Kadeša i Hetiti ostvaruju početnu
prednost. Međutim, sposobnost Ramzesa II i stalna pojačanja koja su dolazila okrenula
su pobjedu u korist Egipta.
Muvatal je zatržio primirje, a Ramzes II prihvatio. Međutim, Hetiti su i dalje bili jaki i
spremni za obračun sa Egiptom i oba kralja su to znala. Iako su u narednom periodu
obje vojske bile prisutne, do većeg sukoba nije došlo. Konačni mir sklopljen je 1278.
godine, a nakon toga i savez dvije zemlje koje su podijelile svoje interesne sfere.
Od tada pa do smrti Ramzesova vladavina je obilježena mirom, posvetio se izgradnji
hramova, palača, kanala, nasipa itd. Ramzes II umire 1232. g. st. e. i na prijestolje dolazi
njegov trinaestogodišnji sin Merneptah.
Ramzesovu smrt su pokušali iskoristit Libijci i njihovi saveznici sa Sredozrmnog mora,
pa je 1227. godine Merneptah morao braniti Egipat od njih. Zahvaljujući još uvijek dobro
organizovanoj i opremljenoj egipatskoj vojsci napad je odbijen i država je sačuvana.
Ipak već za vrijeme Merneptahove vladavine egipatsko bogatstvo se smanjuje do te
mjere da Merneptah nije mogao sebi izgraditi posmrtni hram. Zbog toga on ruši
veličanstveni hram Amenhotepa III i taj materijal koristi da gradi svoj hram.
Nakon Mernehptaha dolazi nekoliko slabijih i manje značajnih vladara i XIX dinastija
završava oko 1200. g. st. e.
28
XX dinastija
Prvi značajniji vladar nakon Merneptaha je Setnaht, osnivač XX dinastije. On je došao
na prijestolje 1200. g. st. e. Bio je energičan i sposoban vladar, ali je vladao samo dvije
godine. Naslijedio ga je njegov sin Ramzes III 1198. g. st. e.
Ramzes III vlast preuzima u jednom teškom vremenu za Egipat. Sva dešavanja oko
Egipta su mu išla na štetu i prijetila propadanju države. Na zapadu su se bunili Libijci, sa
sjevera su prijetili narodi sa Sredozemnog mora koji su srušili Hetitsko kraljevstvo, a sa
istoka su prodiralo indo-europski narodi koji su rušili državu za državom. Ipak,
zahvaljujući svojoj sposobnosti i genijalnosti, Ramzes III je potukao i Libijce koji su bili
došlo do Memfisa, flotu koja je dolazila sa Sredozemnog mora i prijetila Delti, kao i
masovno prodiranje naroda sa istoka. Osim što je zaustavio to prodiranje sa istoka, on
je osigurao prevlast u Palestini, zauzeo velike prostore u Aziji i doveo Egipat skoro do
Eufrata. Ramzes III je u potpunosti stabilizovao državu, i nakon svih pomenutih pobjeda,
počeo je graditi velike hramove i palače po Egiptu na kojima je prikazivao svoje uspjehe.
Zbog svega što je uspio uraditi, pogotovo kad se uzme u obzir vrijeme i okolnosti u
kojima je vladao, Ramzes III spada u uži krug najvećih egipatskih vladara. On je jedan
od rijetkih vladara koji je uspješno vodio odbrambene ratove sa ciljem očuvanja Egipta.
Ono što nije uspio spriječiti je naseljavanje stranaca uz egipatsku granicu, a potom i u
samom Egiptu, najviše u Delti. To je išlo na štetu egipatskoj državi, a doći će do izražaja
nakon Ramzesove smrti.
Najveći, i jedini važan vladar XX dinastije, Ramzes III, umire 1168. g. st. e.
Nakon njega dolazi još 8 vladara koji nose ovo slavno ime, ali ni približno nisu moćni i
sposobni kao njihov prethodnik. Od Ramzesa IV počinje komadanje Egipta, opet dolazi
do decentralizacije vlasti, što, po pravilu, za posljedicu ima propast države. Glavnu riječ
opet imaju sveštenici. Godine 1085. st. e. tebanski sveštenik Herihor je zbacio
Ramzesa XI čime završava XX dinastija, ali i doba Nove države.
Tako je završeno najsjanije doba u historiji Egipta, i od 1085. počinje treće prelazno
doba koje će trajati nekoliko stoljeća.
29
5.5. Vanjska politika Nove države
Vanjska politika je zavisila od karaktera vladara. Kroz 5 stoljeća Nove države vladali su
različiti kraljevi koji su imali različite ambicije i interese. One najvažnije kraljeve možemo
podijeliti u dvije grupe : kraljeve-ratnike i kraljeve-državnike. Prvoj grupi svakako
pripadaju najveći osvajači : ujedinitelj Ahmozis, Amenhotep I, Tutmes I i III, Seti I,
Ramzes II, i još jedan veliki ratnik, ali ne i osvajač, nego branitelj – Ramzes III. Drugoj
grupi pripadaju kraljevi koji su se okrenuli unutrašnjem uređenju, izgradnji države i
njenom kulturnom procvatu. Takvi su u prvom redu kraljica Hatšepsut, Amenhotep III,
Aknaton, Ramzes I.
Kako su se smjenjivali vladari, tako se mijenjala i vanjska politika Nove države.
Razumljivo, za vrijeme kraljeva-ratnika ona je bila izrazito imperijalistička, ogledala se u
stalnim sukobima sa okolnim narodima. Prvi sukobi bili su na jugu sa Nubijcima i
Kušitima, na samom početku XVIII dinastije, a najčešći na sjeveru u Aziji sa brojnim
narodima sa prostora Palestine, Sirije i dalje u unutrašnjost azijskog kontinenta.
Za vrijeme one druge grupe vladara, vanjska politika je prije svega bila mirna i
diplomatska.
5.6. Uređenje države
Veliko teritorijalno širenje Egipta je zahtijevalo i dobro organizovano upravu. Prva velika
osvajanja u vrijeme Tutmesa I su imala za cilj osvajanje tog teritorija, ali ne i sređivanje
uprave. Tek je Tutmes III mnogo pažnje posvetio boljoj organizaciji egipatske prevlasti u
Prednjoj Aziji. U vrijeme osvajača, egipatska vlast nad osvojenim teritorijama se
uglavnom zasnivala na vojnoj upravi, odnosno vojska je bila ta koja je omogućavala
kontrolu nad tim prostorima. U vrijeme kada Egiptom nisu vladali kraljevi-ratnici, bilo je
mnogo više napora potrebno za očuvanje prevlasti. Sposobni vladari su uspijevali
diplomatijom zadržati kontrolu, iz čega je nastala potreba za jednim diplomatskim
jezikom i pismom. To su bili babilonski jezik i babilonsko pismo.
Kraljevi koji se nisu odlučivali da vojskom čuvaju vlast u Aziji su se okretali ženidbi sa
kćerkama lokalnih kraljeva (hetitskih, mitanskih itd). Time su nastojali spriječiti izbijanje
pobuna i tako su održavali vlast.
30
5.7. Uprava države
Uprava Nove države bila je izrazito centralistička. Na čelu uprave su ovaj put bila dva
vezira – vezir Sjevera sa sjedištem u Memfisu, i vezir Juga sa sjedištem u Tebi. Oni
imaju jednake dužnosti, ali je vezir Juga bio nešto utjecajniji, prije svega zbog toga što je
bio iz Tebe, prijestolnice cijele države i sjedišta moćnih Amonovih sveštenika. Finansije
vode dva blagajnika, jedan za Donji i jedan za Gornji Egipat. Dalje se redaju ostali
činovnici koji upravljaju nomama, sudstvom i pomažu u sakupljanju poreza. Svi niži
činovnici bili su podređeni vezirima koji su još imali i dužnost nadgledanja, i ako je
potrebno popravljanja postojećih i izgradnje novih kanala.
Dakle, uprava je kao i ranije bila sva u rukama vezira, s tim što je u Novoj državi
postojao poseban vezir za Donji, i poseban vezir za Gornji Egipat. Tako razgranata
uprava i administrativna podjela države ni u kom slučaju nisu smetali očuvanju centralne
vlasti, jer su svi, od vezira pa do najnižih činovnika, bili podređeni kralju, apsolutnom
gospodaru Egipta.
5.8. Vjera
Vjeru Nove države su vodili tebanski sveštenici koji su za vrhovnog boga postavili
Amona. Kroz svih pet stoljeća Nove države, Amon je ostao vrhovno božanstvo, njegovi
hramovi su bili ubjedljivo najbogatiji, a samim tim i Teba, njegovo sjedište, bila je
najbogatiji grad u cijelom Egiptu. Amona su priznavali i svi kraljevi i smatrali se njegovim
sinom.
Jedini izuzetak svega navedenog je Aknaton, koji je proveo vjersku revoluciju, zbacio
Amona, protjerao tebanske sveštenike i uveo kult solarnog monoteizma sa Atonom –
sunčanom pločom, na mjestu jedinog božanstva. Ta je vjera bila zvanična egipatska
vjera za vrijeme Aknatona, i svi joj se morali podrediti, ali u duhovnom životu običnih
Egipćana su uvijek ostala stara božanstva. Egipćani su bili čvrsto vezani za svoja
božanstva predstavljena u ljudskom ili životinjskom liku, pa ih čak ni sunčana ploča,
koliko god ona sjajna bila, nije mogla zamijeniti. Atonov kult je ukinut poslije Aknatonove
smrti i vraćena je vjera u stara božanstva, a vrhovnim božanstvom ponovo je proglašen
Amon.
31
6. TREĆE PRELAZNO DOBA
Nakon propasti Nove države 1085. godine st.e., kada je tebanski sveštenik Herihor
zbacio Ramzesa XI, Egipat počinje da se raspada. Vlast u svim dijelovima Egipta
preuzimaju lokalni moćnici, uz podršku sveštenstva. Ovo je treće prelazno doba, kada
nema centralne vlasti, vladaju stranci kojima pripadaju XXI-XXV dinastija.
Na sjeveru Egipta u gradu Tanisu, u Delti, vladar postaje Smendes, osnivač XXI
(taniske) dinastije. Tebanci i Tanišani su bez međusobnog sukoba upravljali Egiptom
koji je i vojno i politički bio podijeljen. Na čelu države nije bio kralj, nego veliki sveštenik
iz Gornjeg Egipta i to je jedino održavalo kakvo-takvo jedinstvo države.
Nešto kasnije, oko 950. godine st.e. u Bubastisu, u Donjem Egiptu, vođa jednog
libijskog plemena Mašauaša proglašava se kraljem Egipta. To je bio Šešonk I, osnivač
XXII dinastije. On je na vlast došao mirno jer se nije sukobljavao sa Tebancima i
Tanišanima. Ipak, on je htio uzeti što više vlasti, pa je uklonio porodicu starih sveštenika,
i za velikog sveštenika postavio svog brata Auputa. Zemlja je podijeljena libijskim vojnim
činovnicima i ponovo je počela ličiti na feudalnu državu. Ipak, znatna je razlika između
feudalne države iz vremena V i VI dinastije i države iz ovog perioda. Ovdje su svi
feudalci bili vojna lica i okupljeni oko kralja, koji je također bio vojničkog duha.
U vrijeme Šešonka I politika je nešto drugačija nego u vrijeme vladavine taniskih kraljeva
i tebanskih sveštenika. Šešonk I je u jednom trenutku poslao vojsku na sjever kako bi
32
iskoristio raskol između Kraljevstva Izraela i Kraljevstva Juda. On zauzima te prostore
uključujući i Jeruzalem.
Bubastiski kraljevi su od tada vladali Egiptom od Palestine do Siuta, a dalje prema jugu
vladaju tebanski sveštenici koje bubastiski kraljevi priznaju kao vladare juga.
Nakon Šešonka I dolaze slični kraljevi vojnici koji održavaju naslijeđeno stanje u Egiptu,
prije svega Osorkon I i II, nakon čega država ponovo počinje opadati, a u prvi plan opet
dolazi utjecaj tebanskog sveštenstva.
U Tanisu i Saisu, u Delti, pojavljuju se nove dinastije (XXIII i XXIV) sa namjerom
osvajanja cijelog Egipta. Na jugu, u Nubiji, razvija se kraljevstvo libijskog plemena
Temhu koje osniva dinastiju u Napati. Oni su imali bliske odnose sa tebanskim
sveštenicima.
To je XXV dinastija koja je ubrzo zavladala cijelom Nubijom i Gornjim Egiptom.
Dakle, ovo je vrijeme razjedinjenosti egipatske države kada vladaju 4 dinastije u
različitim dijelovima Egipta. Donjim Egiptom su vladale bubastiska (XXII), taniska (XXIII)
i saiska (XXIV), a u Gornjem Egiptu je bila nova etiopsko-libijska dinastija (XXV) sa
centrom u Napati.
Saiski vladar Tefnaht pokušao je podvlastiti cijeli Egipat i krenuo u pohode na jug.
Osvojio je nekoliko manjih dinasta u Delti, zatim Memfis i Hermopolis koji su do tada
pripadali bubastiskim kraljevima.
Bubastiski vladar u to vrijeme bio je Pianki, koji je naredio da vojska krene na sjever i da
se obračuna sa Tefnahtom. Oko 730. godine Pianki je pobijedio Tefnahta i na kopnu i na
Nilu i zauzeo Hermopolis. Nakon toga je nastavio pohod na sjever, vratio Memfis,
otjerao Tefnahta do krajnjeg sjevera i prisilio sve manje dinaste, a i samog Tefnahta da
priznaju njegovu vlast. Pianki je tako postao vladar Egipta od sredozemnog mora na
sjeveru do IV katarakte na jugu.
Bubastijci su Donjim Egiptom vladali do Piankijeve smrti, nakon čega se stari dinasti
dižu, u prvom redu Tefnaht koji zauzima Memfis i Heliopolis. Njega nasljeđuje Bokoris
33
koji je imao druge namjere – zaustaviti prodiranje Asiraca u Palestini – no završilo je
neuspješno.
Bokoris je imao i prijetnju sa juga odakle je sa vojskom dolazio Piankijev nasljednik
Šabaka. On je želio podvlastiti cijeli Egipat pa se premjestio u Tebu. Sa vojskom je
krenuo na sjever, porazio Bokorisa i postao vladar cijelog Egipta.
Time je Egipat opet dobio jednog vladara, ali on je bio stranac – Libijac.
U ovo vrijeme (kraj VIII i početak VII stoljeća st.e.) Egiptu se približavao najveći
neprijatelj kojeg je ikada imao – Asirija. Kako bi spriječio rat sa Asircima Šabaka je
pokušao uspostaviti diplomatske odnose sa asirskim kraljem Sargonom. Do sukoba
Egipta i Asirije u vrijeme ova dva vladara nije došlo, ali jeste nešto kasnije, nakon smrti i
jednog i drugog.
Šabakin nasljednik bio je Šabataka, a Sargonov Senaherib. Šabataka je pokušao
iskoristiti Sargonovu smrt i otjerati Asirce, pa je nagovorio Ezekiju da se otcijepi od
Asirije i poslao jednu svoju vojsku, predvođenu Taharkom, da im pomogne. Do sukoba
nije došlo jer je među Asircima zavladala kuga i uništila veliki dio vojske.
Taharka je naslijedio Šabataku oko 690. godine st.e. On je bio svjestan da će Asirci
ponovo krenuti na Egipat kad im se ukaže prilika. Do sukoba je došlo kada je
Senaheribov nasljednik na asirskom tronu, kralj Asarhadon 674. g. st.e. krenuo sa
vojskom na Egipat. Do 671. je došao do egipatske granice, a onda u velikom naletu
osvojio Donji Egipat sve do Memfisa kojeg je spalio. Taharka je bio prinuđen povući se
na jug u Gornji Egipat gdje je čekao priliku da uzvrati udarac Asircima. Asarhadon nije
išao dalje, Tebanci su uspostavili diplomatske odnose, i Asarhadon se trijumfalno vratio
u Ninveh. To je iskoristio Taharka, koji je ponovo zauzeo Memfis 669. g. st.e. Asarhadon
je namjeravao vratiti Memfis, ali je na putu prema Egiptu umro.
Taharka umire 664. godine st.e. i dolazi njegov nećak Tanutamon, posljednji vladar
etiopskog porijekla sa kojim završava XXV dinastija. Tanutamon je pokušao osloboditi
Donji Egipat od Asiraca ali, nakon manjih početnih uspjeha, Asarhadonov nasljednik
Asurbanipal šalje vojsku na Egipat, osvaja Memfis i nastavlja dalje sve do I katarakte.
34
Ovaj put ni Teba nije bila pošteđena. Grad nije uništen kao ranije Memfis, ali je do
temelja opljačkan, a važio je za jedan od najbogatijih gradova Starog svijeta. Tanutamon
se 663. povukao u Napatu odakle upravlja preostalim dijelom Gornjeg Egipta do svoje
smrti 656. godine.
U vrijeme asirske prevlasti, Egipat je bio raskomadan na nekoliko kneževina kojima su
upravljali dinasti. Uz te dinaste stajali su i asirski namjesnici, što je Asircima olakšavalo
kontrolnu nad Egiptom.
7. SAISKA DRŽAVA
Važan dođagaj u vrijeme asirske prevlasti za Egipćane bio je proglašavanje Psametiha
za saiskog kralja. Psametih je postao kralj 663. g. st.e. i ubrzo je počeo ustanak protiv
Asiraca. Sklopio je savez sa lidijskim kraljem Gigom, koji mu je poslao odrede Jonjana i
Karana kako bi mu pomogao da prisili egipatske dinaste na poslušnost. Podvlašćivanje
egipatskih dinasta značilo je stvaranje jedne struje u Egiptu koja ima namjeru da se
oslobodi od asirske vladavine. Kako su Asirci imali problema i u drugim dijelovima svog
ogromnog carstva, nisu mogli slati vojsku u Egipat. Na taj je način Psametih mirno
oslobodio Egipat od Asiraca, čije se carstvo od tada počinje raspadati.
Psametih iskoristi pogodan trenutak i odluči protjerati Asirce čak do Palestine i zaustavi
se kod grada Ašdoda. Kao brojni njegovi prethodnici iz ranijih stoljeća, on u Palestini
postavi stražu koja će u čuvati egipatsku granicu.
Nakon preuzimanja vlasti u Donjem Egiptu, Psametih se okrenu ostatku Egipta sa
namjerom da ga ujedini pod svojom vlašću. Nakon dugih pregovora uspije dobiti i Gornji
Egipat koji je ponovo, četvrti put u historiji postao jedinstvena država pod vlašću
domaćeg kralja. Sa Psametihom počinje XXVI dinastija koja će vladati sve do 525. g.
st.e.
35
Nakon ujedinjenja Egipta, Psametih I se okrenuo vanjskoj politici koja se ogledala u
povećanju utjecaja u Siriji. Tamo je i dalje vladala Asirija koja je imala ogromnih
problema sa Medijcima i Babiloncima. Iako mu je Asirija bila protivnik, Psametih odluči
da im pomogne da se odbrane od ta dva naroda. Pod izgovorom da želi pomoći,
Psametih se stavio na stranu Asirije, ali je u stvarnosti provodio novu imperijalističku
politiku sa ciljem zauzimanja Sirije.
Umire 609. g. st.e. i nasljeđuje ga Nekao II koji nastavlja Psametihovu politiku. U to su
vrijeme već u velikom neprijateljstvu bili Babilonci i Asirci, i spremao se veliki sukob dvije
vojske. Nekao II je odlučio poslati egipatsku vojsku na Eufrat da pomogne asirskom
kralju Asurubalitu. Do bitke je došlo 605. g. st.e. kod Karkemiša. Asirsko-egipatska
vojska biva poražena i Nekao II se vraća u Egipat. Iako poražen, nastavio je provoditi
istu politiku u Siriji i Palestini, a okrenuo se jačanju mornarice kao sigurnijim načinom za
prebacivanje vojske u Prednju Aziju.
Nakon Nekaa dolaze Psametih II (594.-588.) i Aprijes (588.-568.). U njihovo vrijeme
politika se nije znatno promijenila, i uglavnom je bila okrenuta ka stvaranju saveza u cilju
odbrane od rastućeg babilonskog carstva.
Nakon jedne vojničke pobune, na egipatsko prijestolje dolazi zapovjednik vojske
Amasis (568.-525.). Iako je prvenstveno bio vojnik, njegovo vladanje obilježili su mir i
blagostanje u Egiptu, gradio je hramove, kipove i čak jedan grad za grčke trgovce.
U vrijeme Amasisove vladavine, u Aziji se pojavila nova prijetnja egipatskoj državi –
moćno Perzijsko carstvo na čije je čelo došao car Kir.
Kir je veoma brzo širio carstvo i osvojio skoro cijelu Malu Aziju, a nakon njegove smrti
istim je putem nastavio i car Kambiz. On je postavio za cilj osvajanje Egipta i dugo je
pripremao napad. S druge strane, kralj Amasis je pripremao odbranu koja se najvećim
dijelom oslanjala na grčke plaćenike. Težak udarac Amasisu zadao je jedan od vođa
plaćenika, Fanes, koji je prebjegao na perzijsku stranu i Kambizu odao plan egipatske
odbrane i puteve kojima se najlakše dolazi u Egipat. Te puteve su koristili Perzijanci i
provalili u Egipat, prilikom čega je Amasis umro (525.), a naslijedio ga Psametih III,
njegov sin.
36
Do prve bitke dolazi kod Peluzija gdje perzijska vojska pobjeđuje i tjera egipatsku vojsku
na povlačenje u Memfis. Nakon jake opsade i Memfis pada u ruke Perzijanaca, a
nedugo nakon toga Psametih III izvršava samoubistvo.
Nakon početnog iživljavanja nad stanovništvom, gradovima, hramovima itd., Kambiz
nastoji pridobiti egipatsko stanovništvo i steći njihovu odanost.
Padanjem pod perzijsku vlast Egipat trajno gubi samostalnost i pod tuđinskom
vladavinom ostaće još dugo vremena.
Sa Psametihom III završava se XXVI dinastija, posljednja dinastija slobodnog Egipta. U
vrijeme ove dinastije, država je preporođena u odnosu na period od kraja XX dinastije
do 663.g. st.e. Po četvrti put u historiji upostavljena je jedinstvena i samostalna država,
oduzeta je moć lokalnih gospodara, temelj države činila je vojska. Na polju vanjske
politike izražene su nove imperijalističke ambicije, kao u vrijeme slavnih osvajača iz
ranijih perioda. Kultura se ogledala u nastojanjima da se dostigne umjetnička slava iz
ranijeg perioda, a vjera u vraćanju starim egipatskim božanstvima, i potiskivanju stranih
božanstava koja su se u međuvremenu pojavila.
37