R�������

62|S������ ���|listopad 2011.

Razgovarao: � Drago BOJIĆSnimio: Darko RUBČIĆ

Iako je širem krugu čitatelja poznat više po svojim angažiranim analitičkim i lucidnim polemičkim tekstovima s

puno ironije, crnog humora u kojima raskrinkava Srbe, braću Crnogorce, Boš-njake i Hrvate i njihove nacionalizme, Marko Vešović je u prvom redu pjesnik i to jedan od ponajboljih živućih pjesnika na našim prostorima. Rođen je u Crnoj Gori (1945), studirao u Sarajevu i Beo-gradu, više od tri desetljeća je sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Sa-rajevu, jedno vrijeme i urednik u izda-vačkoj kući Veselin Masleša. Doktorirao je 2000. na temu Jezik Zogovićeve poezi-

je. Sam za sebe kaže “da je Crnogorac 5 posto i da bi najradije bio Bosanac, ali da na žalost, takvih više nema. Stoga je najistinitije da kažem da sam sarajevski pjesnik: te riječi nisu prazne, u njima postoji živa supstanca – moj 47-godišnji život ovdje”. Dok je svojedobno pisao za tjedni magazin Dani, crnogorski Monitor i druge novine, mnogi su upravo najprije posezali za njegovim tekstovima, u ko-jima je razobličavao balkansku glupost, nacionalizme i fundamentalizme. U po-sljednje vrijeme, Vešović piše gotovo re-dovito za beogradski portal e-novine.

Vešović je objavio nekoliko knjiga poezije (Nedjelja, 1970, Osmatračnica, 1974. i dr.), među kojima je najpoznatija Poljska konjica (2002), u kojoj je pjesnik patnju opsjednutog Sarajeva pretočio u

najveću poeziju o ratu našega vremena – jednoglasna je književna kritika. Poznata su i Vešovićeva prozna djela: Rodonačel-nik (1982), Četvrti genije (1989), Smrt je majstor iz Srbije (1994), Moj svijete iz-gubljeni (2000), Bosanska priča (2003), Markovi konaci (2005), Bijeg na visoravan (2010). Priredio je i dvije antologije: An-tologija najnovijeg bosansko-hercegovač-kog pjesništva (1974) i Antologija bosan-skohercegovačke poezije (2000) s Enesom Durakovićem i Milom Stojićem, a preveo je i više knjiga poezije: Poezija Emili Di-kinson (s Jasnom Levinger), 1986, Šarl Bodler, Cvijeće zla, 2001. i druge. Surađi-vao je i objavljivao u mnogim listovima. Vešović je autor i nekoliko polemičkih knjiga, za koje kaže da su istodobno i esejističke i analitičke: Mrzitelj – o bratu

MARKO VEŠOVIĆMARKO VEŠOVIĆpjesnik

Džaba znaš!Džaba znaš!

sr62-66.indd 62 29.9.2011 18:06:54

listopad 2011. |S������ ���|63

Srbinu, R. P. Nogi, Tunjo Veliki i u Tunje mali, o bratu Bošnjaku, Špijun iz Pipera, o bratu Crnogorcu, Jevremu Brkoviću.

S pjesnikom Vešovićem razgovaramo o poeziji, o Sarajevu, o nacionalizmima i fundamentalizmima, o intelektualcima na ovim prostorima i drugim aktualnim temama.

Gospodine Vešoviću, u Sarajevu ži-vite preko trideset godina. Ostali ste u gradu i u godinama rata. Što je za Vas ovaj grad? Kako danas doživljavate Sa-rajevo, odnosno njegove stanovnike?

U Sarajevu živim 48 godina. U nje-mu sam za vrijeme rata ostao iz raznih razloga, a prvi je i najvažniji: nisam imao kud pobjeći. U Crnu Goru, “pasju ze-mlju”, odakle sam 1963. godine zauvijek

pobjegao, ne bih se ni u ludilu vratio, a da odem negdje u inostranstvo, bio sam prestar za to.

Postoji nezvanično Sarajevo, “obični” ljudi sa kojima živim, družim se, sretam se na ulici, u kafani, a to je ono Sarajevo u kojem sam, da ponovim što sam već negdje napisao, za dvadesetak godina doživio više dobra nego što bih za deset života u Crnoj Gori. Prilazi mi jednom na Bentbaši čovjek koji kaže: “Izvinite, gospodine Vešoviću, što vas zaustavljam ovako na ulici. Nije važno kako se zo-vem, ali sam vam htio reći da je kraj vas u ovom gradu milina proći.” Postoji i zva-nično Sarajevo u kojem sam doživio ne malo zla, a kad sam, nedavno od Rijaseta IZ dobio titulu islamomrsca, zasvagda je prestalo da me zanima.

U više navrata ste kazali kako ste ovaj grad tek u pravom smislu doživjeli i prihvatili svojim za vrijeme opsade. O tom vremenu govorite u svojim knjiga-ma (Poljska konjica, Smrt je majstor iz Srbije…) i drugim tekstovima. Možete li ukratko sažeti svoje iskustvo rata i ono što se događalo u njemu?

Jedan tekst iz 1992. godine ima na-slov “Sarajevski nacionalizam”. Naciona-lizam je uvijek bio i ostao hiljadama mi-lja dalek od mene, pored ostalog i zato,

ili možda ponajprije zato, što ga smatram najžilavijim oblikom ljudske gluposti. U ratu sam prvi put u životu osjetio kako je to kad pripadaš jednom kolektivu. Šta su Sarajlije doživljavali pod granatama, u obruču, u mraku, bez vode i bez hrane? Istu patnju koju sam doživljavao i ja. Šta su mislili? Isto što i ja. Čega su se boja-li? Istog čega i ja. O čemu su sanjali? O istom o čemu i ja. Osjećao sam se s njima do kraja poistovjećen u nesreći. Jesam li se osjećao Bošnjakom i Hrvatom? Narav-no da jesam. Kad je u Beogradu Mirka Kovača pogodila kamera kojom je gađan Veton Suroi, na televiziji je, na pitanje: kako se osjeća, odgovorio: “Kao Alba-nac!” To sam nazvao sarajevskim naci-onalizmom. Za ovaj grad me zauvijek vezala njegova patnja, učinila ga zauvijek

mojim, ali ne samo patnja ljudi nego i ži-votinja. Jer Sarajevo su i njegove životinje. Patnja uličnih životinja ili bespomoćnih, na ulicu izbačenih kućnih ljubimaca koje njihovi vlasnici nisu imali čime da hrane, ta patnja koje sam se sit nagledao, nakon patnji djece činila mi se najstrašnijom, valjda zato što su ta božja stvorenja posve nevina stradala. I sućut za njih u meni je ostala zauvijek: već godinama svaki dan moja žena i ja hranimo između šest i dva-naest uličnih mačaka, a u podrumu danas hranimo četvoro mačadi koje je neko ba-cio na ulicu da krepaju.

Dvadeset godina je prošlo od propa-sti Jugoslavije. Nastale su nove države. Kakvo je Vaše viđenje bivše Jugoslavije koju jedni sotoniziraju a drugi glorifi -ciraju?

Ovo ću najbolje objasniti malom pri-čom. Kad mi je, prije možda dva mjeseca, supruga kazala da je umrla Milica Maro-jević, napisao sam tekst Podušje Milici koji je ostao neobjavljen, jer to, bezbeli, danas nikog ne zanima, ali evo njego-vog završetka: “Milica mi je poklonila za uspomenu nekoliko knjiga Slavkovih – umro je desetak godina prije nje – a jedna od njih je Moderna teorija roma-na. Na drugoj strani Slavkovom rukom napisano: ‘Marojević, juni 1985’. Treba li

reći da to nije knjiga već relikvija? Gle-dam Slavkov rukopis, mislim na Milicu, sjetih se Laze Kostića koji je napisao da je najljepše srpsko ime Milica koje znači mala mila, a oči mi pune suza od pomisli koja se neizbježno javi kad umru pravi ljudi: ‘Zaludu ste bili pravi’. Suza za svi-jetom u kojem sam učio šta su pravi ljudi u kući Hrvata koji je bio pola Njemac i bio oženjen Srpkinjom. Suza za Milicom i za Slavkom, ali i suza za samim sobom. Onim negdašnjim.” Ovome moram do-dati napomenu: ja sam čovjek bez domo-vine i kao takav ću i umrijeti, jer moja domovina koja se zvala SFRJ nestala je sa geografske karte.

Rodom ste iz Crne Gore. U mnogim svojim tekstovima ste na jedinstveno

Sad se u ravnodušnos� tuđeg naroda odmaram od prevelike ljubavi koju je moj narod odvajkada gajio prema meni

Za ovaj grad me zauvijek vezala njegova patnja, učinila ga zauvijek mojim, ali ne samo patnja ljudi nego i životinja.

Jer Sarajevo su i njegove životinje

sr62-66.indd 63 29.9.2011 18:07:10

64|S������ ���|listopad 2011.

sarkastičan i ironičan način pisali o Cr-nogorcima. Što je za Vas Crna Gora?

Jevrem Brković je u jednoj pjesmi Crnu Goru nazvao “pasjom zemljom” i te riječi vrlo često upotrebljavam kad govorim o njoj. Često se obraćam Sve-višnjemu: “Ima li pod nebom veće sprd-nje od ovog naroda?” A Bog će: “Obraza mi, često se i ja pitam: šta ja ovo stvorih, majka mi žalosna?” A sve što je valjalo u Crnoj Gori, skrio sam u ime svoje maj-ke Darinke. Pa neka je toga bilo malo, pa nek je sve to prošlo, bez toga ne bi bilo ni mene ovakvog kakav sam danas.

Vašu zbirku pjesama i pjesničke pro-ze Poljsku konjicu – kroniku opsade, kako je mnogi nazivaju, književna kri-tika smatra remek-djelom. Što Poljska konjica znači Vama osobno?

Danas mi se često čini da sam o sve-mu važnom sve napisao. Pa ću citirati što sam rekao: Na izlasku iz Poljske konjice kaže se: “sad se u ravnodušnosti tuđeg naroda odmaram od prevelike ljubavi koju je moj narod odvajkada gajio prema meni.” Ovi stihovi očigledno su ironični, jer sam od crnogorskog naroda, otkako znam za se, dobijao jedino preko leđa, ali je tačno i da sintagma “tuđ narod” si-gnalizuje da se u miru zauvijek razvrglo negdašnje bratstvo opkoljenih očajni-ka. Ipak, bojim se da će mi se, do smr-ti, priviđati Duh tog bratstva, nastalog u srpskom obruču, a ja ću mu se, kad god mi se javi, kao Hamlet zaklinjati: “Dokle pamćenje u smućenoj glavi mi stoluje, moj siroti Duše, sjećaću se tebe.” Sa be-skrajnom nostalgijom sjećam se danas sarajevskoga džehenema iz dana opsade, a vi to tumačite kako god hoćete.

Prevodite poeziju s mnogih jezika, stvarali ste i stvarate nove riječi, obo-gaćujete jezik. Vi zapravo prepjevavate pjesme. Što čini jedan prijevod dobrim, uspjelim?

Kad nakon moje smrti bude objav-ljeno sve što sam prepjevao, sam ili u duetu, ispaš će najmanje 12 tomova od najmanje 300 strana. Naravno, da nisam pjesnik koji uspješno upotrebljava vezani stih, ne bih preveo ni četvrtinu toga, a da nisam sve to preveo, napisao bih mnogo manje svojih pjesama (objavio sam osam obilatih knjiga, a u kompjuteru imam još tri). Prevođenje sam na fakultetu preda-vao dvije godine i moji studenti znaju da najboljim prevodiocima na srpsko-hrvatski jezik smatram Antuna Šoljana i Ivana Slamniga, velike hrvatske pjesnike, ali mnogo više moje no hrvatske, koji su

često prevodili u duetu. Studentima ka-žem: njihovi prevodi čista su kreacija, a istodobno su i maksimalno tačni. To je i moj ideal.

Angažirani ste intelektualac, jedan od rijetkih na ovim prostorima koji se nije dao uvući u etničke i nacionalistič-ke isključivosti i mržnje. Tko je za Vas intelektualac?

Na osnovu svog vlastitog iskustva sa intelektualcima, koje moram poštovati, ne intelektualce nego iskustvo, jer ono mi je jedno istinski dato, intelektualac je na ovim prostorima ponajprije Veli-ka Kurva, a potom i sve ostalo. Izuzeci mnogo ne tješe, jer su malobrojni. Ostale bih najbolje opisao Darinkinim riječima: ni straha od Boga, ni stida od ljudi.

Što mislite općenito o intelektualcima na prostoru bivše Jugoslavije? Mnogi od njih su se ugušili u nacionalističkom blatu, služe raznim ideologijama...

Mislim, naravno, još gore.

Često komentirate i religijske teme. Balkanski prostori su svih ovih godina izloženi agresivnoj i opasnoj pseudore-ligiji koja je gotovo u cijelosti uzurpi-rala javni prostor. Nacionalistički bog – govorili ste u više navrata – je nega-cija svega božanskog u čovjeku. Što s balkanskim nacionalističkim i pseudo-religijskim bogovima koji se osvećuju drugima, koji proizvode ljudsku patnju i pozivaju na istrebljenje onih drugih?

Od mene, zadrtoga ateiste, stotinu puta su veći BEZBOŽNICI barem deve-

sr62-66.indd 64 29.9.2011 18:07:24

listopad 2011. |S������ ���|65

deset posto ovih koji se krste sa tri prsta ili punom šakom ili klanjaju pet vakata namaza. Ti bezbožnici gaze nauk koji prihvatam i ja, jer Jevrejin Ješua Ga No-kri, koga priznaje i Kur’an, ide u najveće ljude koji su zemljom hodali, zato je moj pretpostavljeni, uprkos tome, ili baš zbog toga, što je moralnu letvicu digao toliko visoko da je samo on može preskočiti: ko mene kamenom, ja ću ga sa dva, a divim se Hristu koji je hljeb koristio kao projek-til. Ko mene po obrazu, ja ću ga nogom u krsta, a Isusu koji nudi i drugi obraz velim: zar u tom nema mrva mazohizma, Spasitelju?

Iako i s vjerom i nevjerom treba biti oprezan, Vaš ateizam čini se nije ideo-loški ni stranački ateizam – Vi kao da Bogu rezervirate mjesto dostojanstve-ne šutnje pred Tajnom – nego je više protest protiv nevjerodostojnosti tzv. vjernika, “novovjernika”, “izbirkanih hadžijica”, “oberpopova” i “popova” i njihova zla, ali i reakcija na zlo i patnju koja se događa nevinima?

Postoje vjernici, mada su “rijetki kao po grobu jagode”, što rekao Mihailo La-lić, kojima zavidim na njihovoj vjeri, jer iz onog što govore i kako žive vidi se da su NAŠLI, a ja ću umrijeti, a nikad neću naći. Mada sam ponosan na stihove iz Poljske konjice: “Vjerujem da ga vadi / Jedino to što ga nema. Inače, morao bi / Dati ostavku, nakon onog u Srebrenici.” Ali sa Bogom sam oduvijek razgovarao u onom što pišem, pogotovo u pjesma-ma, jer sam veoma usamljen čovjek. O tome nikad mnogo nisam govorio, ni-sam paradirao svojom samoćom, ali ja jesam, pogotovo od nestanka SFRJ, du-hovno posve sam čovjek, a kad nemaš kome da se obratiš, sasma je prirodno da je Bog koga nema spreman da te slu-ša. Bog kao neporeciva činjenica kultu-re. S tim Bogom, koji je temelj i katolič-ke i pravoslavne i muslimanske kulture, nije se šaliti.

Ne čini li Vam se da neki i svojim ateizmom mašu slično kao i što neki mašu svojom fanatičnom i funda-mentalističkom religioznoš ću, za vlast i korist?

U to nema sumnje. Ali postoji jedna bitna razlika. Svi se slomiše da zaštite, na stotinu načina, osjećanja vjernika, ali ni-kome ne pada na um da postavi pitanje: ko će da zaštiti osjećanja mene nevjerni-ka kome je ljudski razum jednaka, ako ne i veća, svetinja kao njima njihov Bog ili Alah? Uvrede ljudskom razumu stotinu

Naši prostori su u doslovnom smi-slu zatrpani takozvanim akadem-skim, sveučilišnim i intelektualnim mediokritetima, koji trguju znanjem i diplomama, slavu i akademske titu-le stječu na plagijatima i nepotizmu, a ne prežu ni od seksualnog iskorišta-vanja studenata. Ima li izlaza iz ovog akademskog košmara?

Nema izlaza. Ja ga ne vidim. I umro bih mnogo srećniji ako se moja kćer Ivana koja je muzičar, fagotist, nakon završetka postdiplomskog u Beču, ne vrati u Sarajevo gdje se rodila i odrasla, nego ostane da radi bilo gdje vani. Evo jedna pjesma za Ivanu iz neobjavljene knjige Tamo smo gdje nismo:

Kad budeš sama, rode,sred vaseljene lednegdje se iz misli jednestotine tuga rode,

nek sjaj te iz dva lika,ko mene majčin, grije,a tuđa sreća nikaduvreda nek ti nije.

A kad muka te skolii nema utjehe, ilikad te boli svit bili(a on je tu da boli) –

pričekni da iz tmicaizgrije, iznad smetlja,sunce koje sve svjetljako kvake domaćica

i sred svjetskoga ledačiniće ti se tada:ljutić te ko brat gleda,sestra je bela rada.

Život će, stvarno življen,k otkriću te privestida jagode je divljeljepše brati no jesti:

beraču ćuh mirišena jabuke iz slamei grančicom mu pišebožje autograme.

Ovo ti neće majkareći, moj lipi cvite –ako je nešto bajka,tu je da rasani te,

a zbir svjetova svijučesto, prije no usnem,bješe ko kad se smijuraskrvavljene usne.

No kad proživiš životnad nagradom i kaznom:sve je sveto ko ćivot,jer divno je prolazno

čak dok u tom lijevkuadskom sve moje trneda se u ništa vrnemkao u kolijevku

bez mira i bez rata,bez ljeta i bez leda:ljutić je mjesto brata,bela te rada gleda.

sr62-66.indd 65 29.9.2011 18:07:35

66|S������ ���|listopad 2011.

puta su danas u javnosti veće i češ će nego uvrede vjerničkih osjećanja.

Poznate su Vaše riječi – da sam vjer-nik, ovako bih se molio: Bože, ukini Republiku Srpsku. Ne dozvoli da bar-barstvo, etničko čiš ćenje i zločin ostaju trajno nagrađeni. Molite li još uvijek tu molitvu?

To je bilo u doba dok sam pisao u Startu. Kad su mi dali nogu, nije imalo smisla tu molitvu prenositi u drugi list. A da je Republika Srpska, koja je naprav-ljena nožem, žicom i Srebrenicom, velika uvreda ne samo ljudskome razumu nego i svemu onom što prihvatam iz Hristovog nauka, o tome nema nikakve dvojbe.

U polemičkoj knjizi Tunjo Veliki i u Tunje mali raskrinkavate Filipovi-će (oca i sina). Čini mi se da se Vaša

osnovna kritika odnosi na laž, a da Vi nastojite biti istinoljubivi i iskreni. Ne izgleda li Vam da ljudi ipak više vole laž i razne fi lipoviće nego istinu?

To mi je kazao jedan Bošnjak, moj prijatelj. To je bolje citirati no da pre-pričavam. Prijatelj koji me savjetuje, jer misli da ne znam gdje živim, priča da se Tunjo negdje rasplakao što ga niko ne brani od mene, našto se sjetih riječi F. Dostojevskog o suzama F. Karamazova, jednog od najvećih nitkova u svjetskoj književnosti: “Bio je sentimentalan. Bio je zao i sentimentalan.” Onda veli: “Čitao sam Tunjin poziv muslimanskoj mladeži da ga brani od Vlašine Marka.” “Jesi li vi-dio hulje?” “Veći si ti blećak no što je on hulja.” “Kako, bolan?” “Jesam li ti rekao: mani se Tunje? Jesam li ti fi no rekao: ‘ne znaš ti koji je to smrad’?” “Nisam znao da je toliki.” “Sreća da ovo nije socijalizam,

jer bi ti se glava po ledini valjala. Sreća da ovo nije moćni Tunjo iz CK no baba koja jedino može reći da si s Tvrtkovih leđa doktorirao. Znam da džabe pričam, ali ću ti reći još jedno da te skinem sa savjesti. Nastavi da dokazuješ što svak zna: da je Tunjo lažov i bitanga, ali naša stoka je na njegovoj strani!” “Boli me hašimaga” “Ti to hoćeš da te neka budala udari kolima?” “Taman bi učinio. Bila bi to viša pravda.” “Koja, majke ti?” “Da me muslimani ubi-ju!” “Ćaća me ćaćin ako si ti pri čistoj svi-jesti.” “Takav sam. Ne mogu sebe ponovo graditi.” “Ti si, bolan, za nas Vlah pa da ti je zvijezda na čelu.” “To već znam. To mi ne moraš ponavljati.” “Džaba znaš.”

Desetljećima predajete književnost na Filozofskom fakultetu. Kakva su Vaša iskustva s današnjim studentima? Koliko ih uopće zanima mišljenje, etič-

nost i obrazovanje u onom izvornom smislu s onu stranu mediokritetstva i intelektualnog prostituiranja?

Ja tu djecu beskrajno žalim. Kao žrtve. I prema njima sam mnogo mekši nego prema studentima prije rata. Doduše, ima uvijek, na godini, dvoje, troje ili če-tvoro, koji su ostali svoji, uprkos svemu. Ostali, u manjoj ili većoj mjeri, žrtve su pokusa što ih na njima izvode branitelji i usrećitelji njihovih nacija. Branitelji i usrećitelji koje sam gledao četiri godi-ne u federalnom Parlamentu i znam da brinu isključivo za svoje dupe i mjesto u stranci, a to je isto.

Vi ste ponajprije pjesnik. Kako doživ-ljavate pjesnike? Što za Vas predstavlja poezija i što znači biti pjesnik danas?

Najbolje pjesnike moga jezika (koji se zove srpsko/hrvatsko/bosansko/crno-

gorski) doživljavam, što je jamačno veo-ma starinski, ili kao svoju braću ili kao svoje rivale s kojima se takmičim dok pi-šem stihove. Koji, inače, danas, ama baš nikom ne trebaju, ali “igra ne smije da se prekine”, kako reče rumunski pjesnik Ni-kita Stanesku.

Objavljivali ste i objavljujete i u mno-gim medijima. Što mislite o medijima kod nas? Odnosno, Vi stalno pišete ali se ne umišljate da išta i ikoga mijenjate. Čemu onda pisanje?

Napisao sam golem broj tekstova i najmanje osam knjiga koje su posve uza-ludne. U predratnoj knjizi o plagijatoru Miomiru Vukobratoviću pod naslovom Četvrti genije, također posve uzaludnoj, napisao sam: “Najzaludnije stvari su naj-ljudskije. Zaludnost je dom čovjekov na zemlji.” I mada merak s kojim sam pisao

i te tekstove i te knjige opravdava njihov nastanak, znao sam unaprijed da od sve-ga toga nema nikakve koristi, osim što mi se, nakon njina izlaska, činilo da mi je malo podnošljiviji ovaj guravi svijet.

Puno ste čitali. Bez kojih knjiga bi Vam život bio siromašniji? Ima li nešto što biste željeli napisati ili prevesti a ne stižete?

Tih knjiga je golem broj. Ostaću u okvirima našeg jezika. Svoj život ne bih mogao da zamislim bez Andrića, Krleže, Selimovića, Stankovića, Crnjanskog, Ma-rinkovića, Desnice, Lalića. To su proza-isti, a što se tiče pjesnika, njihov broj je mnogo veći. I sve sam napisao i preveo što je trebalo. Napisaću još knjigu o svo-joj majci Darinki, ako stignem, ali nije obavezno, jer nju se može svaki čas sresti u svemu što sam pisao sav život. �

Od mene, zadrtoga ateiste, stotinu puta su veći bezbožnici barem devedeset posto ovih koji se krste sa tri prsta ili punom šakom ili klanjaju pet vakata

namaza. Ti bezbožnici gaze nauk koji prihvatam i ja, jer Jevrejin Ješua Ga Nokri, koga priznaje i Kur’an, ide u najveće ljude koji su zemljom hodali, zato je moj pretpostavljeni, uprkos tome, ili baš zbog toga, što je moralnu letvicu digao toliko visoko da je samo on može preskočiti: ko mene kamenom, ja ću ga sa dva, a divim se Hristu koji je hljeb koristio

kao projektil. Ko mene po obrazu, ja ću ga nogom u krsta, a Isusu koji nudi i drugi obraz velim: zar u tom nema mrva mazohizma, Spasitelju?

sr62-66.indd 66 29.9.2011 18:07:44