Duhovne vježbe 6./ 7. siječnja 2018.

Svetište „Kraljice srca“, Mala Subotica

Voditelj: pater Christoph Horn

„JEDNO SRCE U OCU“

0) UVOD

Zašto su važne duhovne vježbe?

Mi se zovemo Hrvatska schönstattska obitelj i to želimo sve više živjeti i biti, stoga se trebamo susretati, trebamo međusobne kontakte, blizinu i zajedništvo.

Schönstatt je pokret odgoja i odgojitelja i važno je dati se odgajati. Bez školovanja ne možemo napredovati. Majka Božja nas želi voditi dalje. Ovdje u Maloj Subotici je naš duhovni centar i želimo se tu okupljati.

Došli smo kao hodočasnici i svatko od nas u Svetište donosi i svoj vlastiti život.

Došli smo se pokloniti Isusu prisutnom u Svetohraništu našeg Svetišta. Danas na blagdan Svetih Tri kralja to je posebno prikladno.

Došli smo Majci Božjoj. Naša Majka i Kraljica nas uvijek čeka i prima radosna srca. U Svetištu, u Njenom srcu je moj zavičaj, gdje dobivam utjehu i nadu.

Majci donosim i predajem sve: svoj život, svoje nakane, otvorena pitanja. Stoga je glavna tema ovih duhovnih vježbi moj vlastiti život. Želimo dopustiti da tema duhovnih vježbi ulazi i povezuje se sa mojim vlastitim životom.

Osvrt na moj vlastiti život po metodi oca Kentenicha znači razmatrati moj život u svjetlu Božje providnosti, jer Bog ima osobni plan za mene. Ništa se ne događa slučajno. Zato je važno biti pažljiv na Božji glas; osluškivati i razmatrati. To su Marijini stavovi. Najbitnije je imati vrijeme i tišinu, a današnjem čovjeku to je jako teško.

Najbolja propovijed i predavanje će brzo „ishlapiti“ i izblijediti iz mog sjećanja, ako ih ne razmatram, ne osluškujem i ne prebirem u svom srcu.

Stoga bi bilo dobro još slijedeći tjedan malo razmatrati ove točke duhovnih vježbi.

Također, želimo donijeti i odluke za novu 2018.-tu godinu.

Otac Kentenich nas poučava da za naš život trebamo postaviti ljestve, penjati se na te ljestve i gledati iza stvari i događaja našeg života. Najvažnije pitanje je: što si meni govorio, što mi Oče želiš reći s ovim događajem, s ovom osobom, ovom situacijom. Mi smo obično u žurbi i nemamo vremena.

Schönstattska metoda: zastati, osluškivati, razmatrati, popeti se na ljestve, gledati iza stvari. Želimo otkriti Božji glas i znakove njegovog vodstva.

1

Na jednoj strani je Bog – Božji glas tj. Božje vodstvo; na drugoj strani „ja“ – moja suradanja. To je tajna Saveza ljubavi. Ako ja ne zastanem, ne osluškujem, u buci i strci vremena, ne mogu čuti što mi Bog govori tj. poručuje. Dakle, uz Božji glas potrebna je i moja suradnja.

Mi smo tu i kao zajednica. Naš dugogodišnji program je svetost u zajednici. Želimo zajednički razmarati kako nas Bog vodi. Kada zajedno otkrijemo Božje vodstvo i plan za HŠO to nam daje snagu i hrabrost – tada sve ima svoj smisao, čak i ono teško. Kada nas Bog vodi onda možemo rasti. Najteže je nositi križ kad ništa ne razumiješ. Cilj je razvijati veliko povjerenje u Božje vodstvo, u Nebeskog Oca i Kraljicu srca.

Godine 2014., 18. listopada je bio veliki jubilej 100 godina Schönstatta i tada je u Prasvetište unesen simbol Očeva oka. Na početku Schönstatta Otac još nije bio u vidu. Na početku je bila Marija i Isus Krist. Taj simbol nam daje smjer za daljnju budućnost: želimo Boga kao Oca više upoznavati, više ljubiti i častiti. Želim da nebeski otac bude moj otac, da učim razgovarati s njime o svemu što se meni događa.

Želimo učiti molitvu Očenaša moliti kao osobnu molitvu. Marija će nam pomoći. Ako učimo svoje povjerenje prema Ocu, to znači: što god mi se događa, Otac nikad nije protiv mene, nego suprotno: nebeski Otac me ljubi i vodi osobno i nas zajedno kao HŠO.

Tako na primjer postoji prezentacija o povijesti ovog Svetišta, kako Otac nebeski vodi sve to, kako nastaje zajednička povijest Boga i čovjeka.

Također, Majku Božju smo ovdje okrunili kao Kraljicu srca, to smo učinili zajedno: Ona nama ponudi svoje Majčinsko srce i želi odgajati moje srce.

Odgoj srdaca je isti cilj kako je Marija započela u Fatimi. Prošle godine slavili smo 100 godina Fatimskih ukazanja.

U Međugorju Marija nastavlja svoj odgoj. Odgoj ne ide preko noći niti od danas do sutra. Majka polako vodi svoje dijete, tisuću puta ponavlja neke stvari i vrijednosti.

Marijina poruka je: „Na kraju će moje bezgriješno srce trijumfirati.“ Njezino bezgriješno srce će pobijediti u našim srcima. U tome je ovo Svetište Kraljice srca dragulj! Budućnost će to pokazati.

Što smo kao HŠO doživjeli 2017. ?

22.10.2016. odluka Glavnog vodstva HŠO za gradnju 2. Svetišta u Ivanovcima.

13.01.2017. Nadbiskup Đuro Hranić je dao dozvolu za Svetište

03.02.2017. pozitivna odluka generalnog prezidija za HŠO

Netko će pitati zašto dva svetišta? Odgovor je u Pismu saveza od studenog 2017. str. 26. i 27.

Mnogi su bili 30.9.2017. na polaganju kamena temeljca u Ivanovcima. Svi zajedno smo na putu kao HŠO. Ta dva svetišta su nacionalna i pripadaju svima nama, zajedno ćemo ih graditi materijalno i duhovno.

Sjećamo li se još naših obećanja koja smo ugradili u kamen temeljac?

Dana 15.12.2017. zajedno smo započeli duhovnu pripremu za posvetu Svetišta - veliku devetnicu, devet mjeseci, koliko traje i trudnoća. Počeli smo moliti veliku devetnicu: prva 3 mjeseca (od 15.12. do 15.03.) na nakanu za duhovno jedinstvo HŠO. Potom druga tri mjeseca

2

(od 16.03. do 15.06.) za zvanja za sve naše grane, za schönstattske patre i Marijine sestre. Treća tri mjeseca (od 16.06. do 15.09.) molit ćemo za djelovanje Majke Božje u Svetištu.

Zajedno smo molili jednu malu devetnicu o.Kentenichu za sve naše bolesne. Naime, puno naših članova se razbolilo. Samo nekoliko slučajeva: jedna obitelj je nakon sudjelovanja u programu hodočašća obitelji samo mjesec dana poslije izgubila oca; jedna naša aktivna članica se teško razboljela od teške forme karcinoma kostiju; voditeljica lige majki iz Rovišća je također teško bolesna…

Pisali smo cedulju oko čega ću se vježbati, oko kojih kreposti truditi; našu odluku ćemo ispitivati svaku večer u svom Kućnom svetištu i provjeriti jesam li to danas vježbala/vježbao. Kako je išlo? To je nešto vrlo konkretno.

Jedna konkretna odluka koju je pater ponudio u Ivanovcima 30.9.2017.: post, to znači svaki petak do posvete Svetišta postiti o kruhu i vodi (do sada se javilo oko 50 osoba).

Posveta Svetišta u Ivanovcima 15.9. će biti najvažniji događaj HŠO u godini 2018. Izabrali smo novo geslo „Jedno srce u Ocu“ jer slavimo 50.-tu obljetnicu smrti oca Kentenicha, našeg utemeljitelja. Na Duhove 2017. Generalni prezidij potaknuo nas je da slavimo godinu oca Kentenicha.

Smisao ove godine: vidi Pismo saveza od rujna 2017. str. 16. i 17. Pater Christoph je dao prijedlog: čitati biografiju o.Kentenicha, možda nekome govoriti o njemu, prenijeti u župi itd. Imamo i jednu zajedničku molitvu u godini o.Kentenicha kao schönstattska obitelj cijelog svijeta.

U Svetištu u Maloj Subotici imamo simbol srca i kad kažemo „jedno srce“ to znači da želimo postati jedno u srcu, u srcu o.Kentenicha, ali i u srcu Nebeskog Oca.

To je naš zajednički put i duhovna povezanost u ovoj 2018.g.

I PREDAVANJE

RAFAEL – „Bog liječi“

Otac Kentenich kao terapeut koji nas treba

U protekloj 2017.g. bio je jedan poseban Božji glas u švicarskoj schönstattskoj zajednici: 19.08.2017. bio je zaređen patrov mlađi subrat Raphael Troxler.

U švicarskoj provinciji su samo dva subrata mlađa od 60 godina: to je taj novi pater Raphael (32 godine) i još jedan drugi pater Raffael (42 godine).

U tome pater prepoznaje aktualni Božji glas, jer Rafael znači „Bog liječi“.

Danas ima puno ranjenih ljudi, također puno raspada brakova. Što to znači?

Većina djece ne mogu više odrastati u normalnim uvjetima. Što nas čeka kao društvo kada imamo toliko ranjenih ljudi?

Slikovito rečeno: srce nebeskog Oca je zbog toga u grču: Bog želi iscijeliti i za to Bog odabire oruđa. O. Kentenich je oruđe nebeskog Oca koji liječi.

3

Tu su i naši brojni bolesni članovi HŠO na putu prema Svetištu. Kada tijelo pati, tada pati i duša. Takvi ljudi padaju u „rupe“ jer duša jako pati. Njima treba naša podrška, riječ utjehe, da osjete da nisu sami.

Jedna tajna: liječnik ili terapeut mora sam biti najprije bolestan ili ranjen jer inače neće moći razumijeti ljude kojima je poslan pomoći.

Isus se dao raniti više nego svi mi, zato nas razumije. I otac Kentenich je bio ranjen. Kad je majka Katarina odvela malog Josipa u sirotište znademo da ga je tamo u kapeli povjerila Majci Božjoj, poklonila joj svoj zlatni lančić; a prilikom njihova rastanka u jednoj sobi devetogodišnji Josip je gorko zaplakao. Osjećao je najdublju bol odvajanja od majke. Dakle, on sam je bio na najdublji način ranjen.

Kada se čitaju izvorni tekstovi oca Kentenicha jasno je vidljivo da sve što je govorio, pisao, poučavao i djelovao, odraz je njegove životne povijesti. To je ključ za razumijevanje života i djelovanja oca Kentenicha. Iskonske rane oca Kentenicha su odsutnost oca i bezzavičajnost.

Dakle, život oca Kentenicha obilježen je dubokim ranama, prva i najdublja rana je odsustvo oca i očevo odbijanje da na sebe preuzme odgovornost oca. Iako je živio u blizini, ostao mu je čitavog života stranac. Od najranijeg djetinjstva to se uvlačilo u podsvijest malog Josipa. Kasnije je izišlo na površinu. Sa 17 godina Josip je 15. rujna 1902.g. napisao jednu pjesmu duboko pogođen jednom situacijom. Naime, kada su se svi učenici vratili sa ljetnih praznika i oduševljeno pričali o doživljajima u svojim obiteljima, on je samo slušao, blijed, nijem i ispunjen boli: nije se mogao uključiti, jer nije imao obiteljsko ozračje, nikada nije iskusio radosti obiteljskog života...

BEZ ZAVIČAJA

Napušten i sam

lutam svijetom ovim

od oca odbačen

nemam doma da se u nj sklonim.

Od majčine ljubavi

surova me otrgnu ruka;

obavija me

hladnoća, metež i zbrka.

Posvud oko mene mir ja vidim.

Riječi hvale

slave roditelje drage –

a ja plačem i idem dalje.

Srce mi izjeda studen

4

ljubavi nema ni za lijek.

Čeznem i čekam ne bi li netko

darovao mi ljubav zauvijek.

Surova stvarnost je bila da je od oca bio odbačen, a od majke udaljen jer se školovao u sirotištu. To je bio najdublji razlog njegove bezzavičajnosti. Bol koja vapi u nebo! Tako je mogao propasti, kao mnogi u sličnoj situaciji, ali tu je bila presudna njegova suradnja s milošću. Otac Kentenich je 40 godina kasnije pisao zašto je postao svećenik – ključni tekst na temu bezzavičajnosti napisao je 23.11.1946.

„Kada... vidim koliko je ljudi ostalo bez zavičaja, to je u meni probudilo najelementarnije snage da stavim svu svoju ljubav ljudima na raspolaganje. Ako vam smijem to reći kao osobno priznanje: To je bila jedna od pokretačkih snaga koje su me potaknule da postanem svećenik: da svu svoju snagu stavim ljudima na raspolaganje. „Hominem non habeo“ – nemam nikoga, tako je bilo sa mnom. I zato čvrsti princip: to što ti se dogodilo, ako je moguće, neka se ne dogodi nikome drugom, i iz toga raste snaga da se jednostavno odreknemo samoga sebe. Želimo ponuditi unutarnji zavičaj drugima, čak i ako samo naše srce vapi za zavičajem.“

Njegovo svećeništvo odgovor je na nevolju duboko proživljenu u vlastitoj duši, ali i odgovor na duševne nevolje tolikih koje je duhovno pratio.

Njegovi odgovori na bezzavičajnost imaju kako majčinsku tako i očinsku komponentu, sa vrlo različitom pozadinom: dok je o majci kao mladić i kao svećenik nosio jako živu sliku u sebi, o ocu jednostavno nije imao nikakve predodžbe i morao ju je stjecati dugogodišnjim rastom. Stoga njegova slika o ocu nije bila iskrivljena jer u odnosu na oca duša mladog Josepha je bila kao prazan list papira na koji je nebeski Otac čitav život pažljivo upisivao i ucrtavao svoje očinske crte, osobito zato što je Joseph sve dane svoga života očuvao neobičnu otvorenost i pažljivost u odnosu na glas i djelovanje Boga Oca. Tako je postao osjetljiv i otvoren za dar oca kojeg je nebeski Otac želio i želi pokloniti njemu i mnogim drugim ljudima kao odgovor na duboke čežnje.

I mi se možemo pitati: što je moja iskonska, najdublja rana?

Ima li dragi Bog i sa mnom u tom pogledu planove mudrosti i ljubavi?

Može li se i moja iskonska rana preobraziti u spasenje i blagoslov za druge?

Ta pitanja mogu povezati moj život i život oca Kentenicha.

Godine 1953. otac Kentenich je pisao najbližem suradniku Aleksanderu Menningenu:

„Ispričat ću Ti kako Schönstatt ne postoji samo od 1914.g. nego i od 1919. Nakon što sam kroz nekoliko predavanja otvorio srca mladih i stvorio stanovitu atmosferu, moja se glavna djelatnost sastoji u tome: danju i noću biti na raspolaganju da bih pomogao pojedincima da riješe svoje duševne probleme, da bih im služio kod pronalaska osobnog ideala i osobne odluke, kod razrješenja pitanja oko glavne strasti i rješavanja duševnih kompleksa, osobito kroz rat (1914.-1918.) nakupljenih prisilnih neuroza.

...U tome sam se trudio do najmanje sitnice, upijati ih s unutarnjom toplinom, ali ne kao uz put kako inače čitamo novne....nego kao da imam samo tu osobu i za nju odgovornost. To nazivam dubokim stvaralačkim očinstvom i majčinstvom koje ne poznaje samo distanciranost punu

5

poštovanja, nego i ljubavlju prožetu blizinu koja je spremna žrtvovati sve za svoje, ne samo staviti na raspolaganje sposobnosti i talente nego u ljubavi spremno žrtvovati za njih mir i san, potrošiti za njih i zadnju mrvicu snage. „Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13).“

Kod oca Kentenicha bol za ocem se pretvorila u čežnju. Nije znao, nije imao to iskustvo, mogao je to tek naučiti. Što znači biti duhovni otac naučio je od povjerenih mu studenata. Oni su u njemu vidjeli duhovnog oca, a on je učio od njihovog iskustva.

Dvadeset godina kasnije učio je to od Marijinih sestara, kasnije od očeva obitelji; kako Bog Otac mudro vodi. Kakav plan nebeski Otac ima za mene?

Tako je otac Kentenich učio i sakupljao veliko bogatstvo koje je konačno počeo dijeliti onima koje je susretao. Puno je govorio o Bogu Ocu. Kroz mnoge godine bio je toliko ispunjen i prožet živom slikom oca da je konačno i sam postao preslika Nebeskog Oca o čemu svjedoči i napisana biografija izdana nakon njegove smrti, a nosi naslov: „Zovu ga ocem“ (Esteban Uriburu).

Joseph Kentenich je bio kao prazan list papira na koji je Nebeski Otac upisao svoje istinske osobine i crte. Tako se iskonska rana oca Kentenicha preobrazila u spas za mnoge.

On je vido da svijetu sviće bezočinska zora. Njegovo očinsko srce grčilo se od nevolja mnogih. Sve je to imalo svoju cijenu: najprije je na vlastitoj koži morao iskusiti nevolju života bez oca.

Je li to možda i poruka za mene?

Otac Kentenich je bio ranjeni terapeut kojeg je Bog otac odabrao za naše vrijeme.

Bezzavičajnost je potaknula oca Kentenicha da stvara zavičaj za nas (na primjer sve forme schönstattskih Svetišta).

Izolacija ga je potaknula da stvara odnose za nas.

Samoća ga je potakla da stvara zajedništvo: novi čovjek u novoj zajednici.

Siročad su ga potakla da nam želi darovati roditelje: Majku (Mariju) i Oca (Nebeskog Oca).

Otac Kentenich izabran je od Boga koji liječi (Rafael) kao liječnik i terapeut modernog čovjeka. On traži suradnike za svoje poslanje. „Trebam te da se danas ostvaruje Božje ljekovito djelovanje“. To traži otac Kentenich od nas!

Na kraju prvog predavanja jedna molitva povjerenja oca Kentenicha:

MOJ OTAC

Znam da si Ti moj Otac,

u čijoj sam ruci siguran;

neću pitati kako me vodiš,

slijedit ću te bezbrižan.

6

I daš li mi u ruku

moj život da ga krojim sam,

položit ću ga s djetinjim povjerenjem

natrag u tvoj dlan.

Znam da si Ti moj Otac,

koji je sam svoga Sina predao,

Jedinorođenca, Svjetlo od Svjetla,

koji nam je u smrti život izvojevao.

Toliko si jako svijet ljubio!

Zar ću još oklijevati, strahovati?

I povedeš li me mračnom stazom,

o, Gospode, da, želim se odvažiti.

Znam da si Ti moj Otac,

koji mi je za pomoćnicu dao Majku,

Majku Triput Divnu,

da hodim držeći je za ruku.

I tiho govorim poput Marije:

Gospodine, Tvoja me ljubav neće nikada iznevjeriti.

Tvoja volja neka se na meni ispuni, Gospodine,

želim ono što si Ti odredio. Amen.

Svjedočanstvo jedne naše članice o duhovnom Ocu:

„Otac Kentenich je bio liječnik i terapeut i u mom životu.

Kao malenu majka je napustila mene i oca. Otac se oženio i nije više za mene mario. Nije znao u koji razred idem, kakve ocjene imam u školi. Odrasla sam bez ljubavi. Umro je 2005.g. kada sam postala voditeljica lokalne zajednice. Prilikom hodočašća u Schönstatt uzela sam si vrijeme za biti na grobu oca Kentenicha i tamo sam klečeći molila. Glave naslonjene na kamen sarkofaga postala sam malena djevojčica, malo dijete, bila u njegovu naručju...moje rane su odlazile. Osjetila sam da sam ljubljena od oca Kentenicha. To je u mom srcu razvilo spoznaju da sam ljubljeno očevo dijete. Od tada se razvilo u meni to djetinje povjerenje da me Bog želio. Danas

7

preko tog iskustva mogu drugima reći Bog te može ozdraviti, da postaneš slobodno dijete Očevo.“

Postoji nadnaravni svijet koje je stvaran. Otac Kentenich želi postati duhovni otac svima koji ga traže. Ako mi to želimo, otac Kentenich i nama može i želi dati odgovor!

Još nešto za ispovijed: Sveta Ispovijed je mjesto gdje Bog liječi. Taj susret sa živim Bogom liječi. U svakoj ispovijedi Bog daje lijek za moj život. Bog želi u moje srce ulijevati nadu i snagu. Bog želi da izlazim iz ispovjedaonice sa jednim novim „DA“ za moj život.

II PREDAVANJE

BAŠTINA OCA KENTENICHA: BOG KAO OTAC

Otac Kentenich je u svom životu kao dijete bio poput praznog lista papira na koji je Bog upisivao svoje crte. Ima ljudi koji imaju oca, ali lošeg oca i onda se ta slika Boga oca iskrivi. Otac Kentenich uopće nije imao iskustvo oca, nego je Bog upisivao svoje očinstvo u prazno srce oca Kentenicha. Joseph se pitao tko je zapravo otac? Učio je izuzetnom milošću od ljudi koji su mu povjeravali svoje duhovno vodstvo i bio im je duhovni otac, najprije mladići. Godinama je to razmatrao, očinska pitanja i očinsku čežnju, kao što je Isus imao iskustvo Boga Oca i učio. Polako je i sam postao slika nebeskog oca. Svi ljudi su ga tako doživljavali. Ta iskonska rana oca Kentenicha se postepeno pretvarala u zadatak i poslanje. To je imalo visoku cijenu: ove rane koje je godinama nosio i podnosio.

Nije li to i znak za mene? Mogu li i moje rane postati lijek, blagoslov i spas za druge? - Trebam to razmatrati.

Bog kao otac – neki izvori:

Sestra Eugenia: „Bog govori svojoj djeci“ (na internetu). U toj poruci Bog Otac objavljuje toliko lijepih crta svoje osobnosti!

Također, Isus nam pokazuje Boga kao Oca (vidi 4.predavanje p. Christopha duh.vj. 2017. – www.hso.hr - rubrika za preuzimanje, datum objave: 17.1.2017.).

U ožujku 2017. u Švicarskoj je iz tiska izašla knjiga „Abba, mein lieber Vater - moj ljubljeni Oče“ (Paulusverlag Einsiedeln) koja govori o ulozi ljudskog oca u obitelji i o nebeskom Ocu (na njemačkom jeziku).

Bob Dylan je 70.-tih godina napisao jako lijepu pjesmu o Bogu Ocu.

Mi moramo pomoći ocu Kentenichu da bismo širili ono što je lijek za današnje vrijeme.

U Švicarskoj je pater Christoph bio pozvan na Radio Mariju na intervju vezano za temu ljudskog i Nebeskog Oca. Kad počinje jedno plemenito djelo ono ima svoje neprijatelje, jer Sotona mrzi Boga Oca. Što se tada dogodilo? Nakon emisije auto nije bilo na mjestu gdje ga je pater parkirao....razmišljao je: ili ga je netko ukrao ili ga je odnio „pauk“. Bilo je ovo drugo i to je patra „koštalo“ 300 CHF. Pater je gledao iza stvari i otkrio: Netko se bori protiv pozitivne slike Oca! – slično se događa svaki put kada nešto lijepo i plemenito počinje...

8

Pitanje je sada za nas, posebno u ovoj godini oca Kentenicha: Koje crte Boga Oca naglašava otac Kentenich u slici Boga Oca?

1) Otac Kentenich nam je dao jedan temeljni zakon ljubavi za cijeli svijet. Bog sve čini iz ljubavi, kroz ljubav i za ljubav!

Odgovor je dao kroz pitanje: zašto je Bog stvorio svijet i što je cilj ovoga svijeta? O. Kentenich daje odgovor: Bog Otac je cijeli svijet i mene stvorio iz ljubavi, imam tjelesne roditelje, ali i dušu koju je stvorio Bog Otac iz ljubavi. On želi da živim i dao mi je osobno poslanje. Glavni razlog za Božje djelovanje je ljubav. Cijelo djelo otkupljenja Bog izvodi kroz ljubav. Daje nam dokaze svoje ljubavi, njegovo vodstvo i providnost događaju se iz ljubavi. U ljudsko srce stavlja nagon ljubavi da bi i mi njega ljubili. Bog nas želi učiniti sretnima da živimo u vječnoj ljubavi.

2) Praktična vjera u Božju providnost znači da Nebeski Otac ima plan ljubavi i mudrosti za čovječanstvo, za zajednice i za mene osobno.

Bog ima plan ljubavi za moj život, za moj brak, za moju obitelj. Nije Božji plan da se čovjek izgubi, da zaluta, što on doduše dopušta. Taj plan mudrosti i ljubavi vrijedi uvijek za mene. Kad sve ide glatko onda nam to nije teško vjerovati. Umjetnost je to vjerovati kada dolazi križ.

Što je uloga križa i patnje? To je teško pitanje, odgovor nije lak. Možemo vidjeti što odgovara otac Kentenich. O.Kentenich kaže:„To je molba nebeskoga Oca za cijelo moje srce.“ Tj. pitanje Nebeskog Oca meni: hoćeš li mi dati cijelo svoje srce?“ Kad nemamo križa možemo lako drugima govoriti, propovijedati. Kad dolazi križ onda postajemo nesigurni, povlačimo se u sebe. To je izreka oca Kentenicha kao Meistera, dakle onoga koji je učio iz svoga vlastitog života.

Kako nositi svoj vlastiti križ i patnju? To trebamo sami aktivirati iz učenja i primjera oca Kentenicha.

Rekli smo da je glavna tema razmatranja u duhovnim vježbama moj vlastiti život. Otac Kentenich kaže da Bog nije samo Bog klanjanja, sv. mise, oltara, nego, on je Bog cijelog mog života. Zato je sve što se meni događa štivo za moje razmatranje. Zato uzimam ljestve i tražim znakove njegovog vodstva. Bog traži moju suradnju. On se napravi ovisan od moje suradnje.

Otac Kentenich kaže da u povijesti imaju aktivisti povijesti – oni misle da mogu sve sami oblikovati bez Boga, npr.: komunisti; sve mogu uzeti u svoje ruke. Pasivisti povijesti – misle da ništa nije u njihovim rukama, i da ne mogu sami ništa. O. Kentenich kaže da niti jedni niti drugi nisu u pravu. U suradnji s Bogom možemo oblikovati svijet. Zajedno u Savezu će to uspjeti.

Taj stav nam otac Kentenich stavlja na srce. Taj stav trebamo razvijati i sprovoditi u suradnji s Bogom.

3) Biti dijete pred Bogom – je schönstattska genijalna ideja

Bog nas je stvorio kao originale, smijemo to biti i služiti time drugima u svom osobnom poslanju

Kako živi dijete? Ono živi u trenutku. Ono živi sada, ne brine se što će biti sutra. Zna da je maleno, nema snage, ali ima roditelje koji su veći, snažniji i dobit će pomoć od njih. U podsvijesti zna: oni će meni pomoći. To je divan stav, pogotovo u nevolji. Tako je otac Kentenich preživio KCL Dachau i 14 godina progonstva. To je najveći primjer povjerenja.

Otac i dijete, to je jedno jedinstvo. Kada sam dijete pred Bogom imam stav koji razvijam:

povjerenje – Božja ljubav je jača nego bilo koje zlo9

predanje – kad imam povjerenje mogu se predati

Sredstva za to su :

stav „bianco punomoći“ znači potpišem unaprijed, a netko drugi kasnije upiše iznos tj. ono što želi. Prema Bogu to znači: smiješ mi poslati što želiš. Imam povjerenje da ti znaš najbolje. Hoću li Bogu dati „bianco punomoć“ za 2018.g. ?

„Inscriptio“ – ide dalje: Bože, molim te za onaj križ koji si ti iz ljubavi i svoje providnosti za mene predvidio. Znači vjerujem da će taj križ biti za moj spas i preko mene za spas drugih. Npr.: kad je otac Kentenich prihvatio progonstvo vjerovao je da će njegova poslušnost uroditi plodom. Za takve stavove je najbolje ne razmišljati puno, nego razvijati djetinje povjerenje i stav. Otac Kentenich je to živio do kraja. Djetinji stav želimo vježbati posebno u nevolji, razgovarati s Ocem.

4) Osobni ideal je još jedna crta Boga Oca

Otac me stvorio kao original. Nitko prije mene, niti poslije mene neće biti takav. Ono svjetlo koje je Bog u meni upalio želi svjetliti drugima. Ako to ne želim, u svijetu će biti jedno svjetlo manje.

Imam osobni ideal kao poklon Nebeskog Oca za moju dušu, za moj život i s tim idealom želim služiti. Kroz naš život osluškujemo i prepoznajemo naš ideal da bi ga ostvarivali u suradnji s Bogom Ocem i bili Božje oruđe u ovom svijetu. Biti Božje oruđe: za Boga raditi: Liječiti, pomiriti, prosvjetliti, služiti, slušati, voditi, odgajati, poučavati.

5) Savez ljubavi kao naše poslanje

Druge želimo cijeniti i poštovati jer i njih je Bog stvorio iz ljubavi. Želimo se nadopuniti, surađivati: Bog i čovjek. Koliko ide daleko Bog u svojoj ovisnosti od nas.

Otac Kentenich za zajedništvo daje tri izraza: jedni s drugima, jedni za druge i jedni u drugima. Tako želimo ostvarivati Savez ljubavi, surađivati za novu civilizaciju ljubavi.

III PREDAVANJE

TAJNA SVETIŠTA U IVANOVCIMA

Zajedno smo jedno srce u Ocu na putu do posvete Svetiša u Ivanovcima. Bog je umjetnik. Što Nebeski Otac stvara to je genijalno.

Mi Hrvati imamo svjetskog i znamenitog kipara Ivana Meštrovića. On je imao prijateljicu Mariju Račić koja se kao mlada razboljela od španjolske gripe i umrla 1919.g. Patila je od bolesti i vidjela da neće preživjeti, te je pitala Ivana: „Imaš li jedan znak nade, posebno da život vječno traje?“

Kada smo na kraju života nama je važno to pitanje hoće li život vječno trajati?

Potjecala je iz bogate obitelji i kad je umrla njeni roditelji dali su sagraditi mauzolej kod Cavtata sa krasnim pogledom na more. Što je ta velika mudrost koju je Ivan Meštrović njoj još za života pokušavao posredovati i na mauzoleju ugraditi: „Tajna života je tajna ljubavi.“

10

Mi smo stvoreni iz ljubavi, za ljubav i kroz ljubav. To je temeljni zakon ljubavi kojeg je poučavao otac Kentenich. U najdubljoj ljubavi postoji čežnja da ta ljubav traje vječno – neka ta ljubav bude tu zauvijek!

To nama Isus Krist pokazuje kroz svoju smrt na križu i kroz uskrsnuće. Isus koji nas ljubi želi da i mi živimo vječno. S Isusom smijemo uskrsnuti. Tajna života je tajna ljubavi - zato će život vječno trajati.

Što to ima veze sa novim Svetištem?

Dan posvete novog Svetišta će biti 15.09.2018. na 50-tu godišnjicu smrti oca Kentenicha. On živi, njegova baština živi i danas. Nije slučajno da je umro 15.09., na blagdan Gospe žalosne. Evanđelje toga dana donosi tekst prvog Saveza ljubavi u povijesti: “Majko, evo ti sina! Sinko, evo ti majke!“ Sam Isus je začetnik toga Saveza ljubavi! Marija je Isusov poklon nama ljudima. Marija je tada sve nas duhovno začela. Marija nas prima u svoje majčinsko srce i vodi do Isusa Krista. Simboli novog Svetišta su kalež i hostija – simboli vječne ljubavi.

Dana 26. kolovoza 2017. pater Pržemek je na svojoj mladoj misi nama poklonio sličice sa natpisom: „Vječna čežnja svijeta.“ – To je Isusovo srce. Smijemo iz toga srca crpsti snagu i okrijepu.

Marija nas vodi također do Nebeskog Oca, ona u nama želi probuditi jedno veliko povjerenje prema Bogu Ocu. Kad nemamo povjerenje, tada moramo Mariju moliti da u nama probudi i ojača to povjerenje.

Otac Kentenich je puno puta govorio o Nebeskom Ocu i između ostalog rekao: „Tko ima povjerenje, ima sve!“ Otac Kentenich je nama zajednički duhovni otac, mi smo braća i sestre. Najbolji učenik oca Kentenicha je bio Joseph Engling. Dana 4.10.2018. biti će 100 godina od smrti Josepha Englinga, a sada 5.1.2018. slavili smo njegov 120.-ti rođendan jer je rođen 1898.g. Želimo spomenuti samo neke crte iz njegova života.

Joseph Engling je nama osobni primjer jer je imao posebnu ljubav prema Mariji. Koliko je duboko živio svoju povezanost s Marijom govori njegovo geslo: „Želim svima postati sve, sasvim Tvoj!“ Njegova druga velika crta je posebno predanje. Žrtvovao se za jedinstvo, pomirenje i oproštenje. Još u školi u Schönstattu, u vrijeme mira, on je bio taj koji je uvijek sabirao vršnjake na igru ili na duhovne sadržaje. U ratu kad su drugi gledali da samo prežive i sačuvaju živu glavu on je nastavio; često se javljao na fronti da ide po ručak, pod granatama riskirao je život, dio je i prolio za što je dobio kritike. Dana 4.10.1918. je poginuo - nitko nema veće ljubavi nego da daje svoj život za svoje. Tajna života je tajna ljubavi, - to je Joseph Engling živio. Bio je apostol unatoč teškim razočaranjima. Shvatio je: ja sam suodgovoran za moje drugove. To je sjeme njegove žrtve za apostolat. Tako je živio Joseph Engling u školi duhovnosti svoga duhovnika Oca Kentenicha, na putu svetosti svakidašnjice. Ostao je duhovno povezan sa Prasvetištem, shvatio: Svetište je mjesto velikih milosti.

Svetište je škola svetosti, na to gledamo kroz oca Kentenicha i svjetli primjer Josepha Engliga.

Vježba: u jutro trebaš ustati za konkretan cilj.

Smijem se pitati: za što ili za koga ja ustajem svako jutro?

Joseph Engling je rekao: ustajem za Schönstattsko djelo, za Mariju, za ljude koji me trebaju.

11

Trebamo razvijati veliku ljubav i sve učiniti da je ostvarimo. Sve što za vrijeme života učinimo s ljubavlju to će ostati za vječnost.

Tajna Svetišta u Ivanovcima je tajna Saveza ljubavi.

Ime Ivanovci datira još od srednjeg vijeka, kada su križari tu osnovali odmaralište i liječilište na putu u Svetu zemlju. Neka to bude i naše novo Svetište!

Nadbiskup u miru Marin Srakić je pronašao podatak da je prvi kip Majke Božje Fatimske došao iz Zagreba u Ivanovce 1941.g. A znademo da je Majka Božja u Fatimi rekla: „Na kraju će pobijediti moje srce.“ Marijino srce je lijek za sve rane. Trebamo se tome srcu posvetiti, sebe i svoje najdraže, pogotovu na početku nove godine. Neka to Marijino srce djeluje i u našem novom Svetištu!

Sada znamo tajnu novog Svetišta:

Tajna novog Svetišta je tajna ljubavi – tajna Saveza ljubavi !

IV Predavanje

Pedagogija oca Kentenicha: 5 zvijezda vodilja

Ideologije žele popraviti svijet (komunizam, socijalizam, nacionalizam, kapitalizam itd.). Svi ti „...izmi...“, to nikada ne funkcionira. Zašto?Jer čovjek ostaje stari čovjek.

Cilj oca Kentenicha je odgajati čovjeka: „Novog čovjeka u novoj zajednici“.

Odgoj na pozadini našega vremena. Što je za naše vrijeme i naše društvo tipično?

Najkraće rečeno: Čovjek bez korijena, bez odnosa, bez zavičaja, bez vrednota, bez orijentacije, bez smisla života...

Schönstattski odgoj je odgovor na situaciju današnjeg čovjeka i na nevolje našega vremena.

(Kao što je život oca Kentenicha preslika nevolja našeg vremena i ujedno odgovor na nevolje i pitanja vremena).

O.Kentenich je izabrano oruđe Očeve providnosti koja liječi.

Otac Kentenich je otac obitelji i terapeut obitelji.

Što stvara otac najprije za svoju obitelj?

Dom i zavičaj = kuća (to jest: otac gradi kuću za svoju obitelj).

Schönstattska kuća – to je schönstattsko Svetište!

Ali kuću treba najprije urediti, inače ostaje prazna i hladna...

12

Zato otac Kentenich poziva Mariju da ona unese u kuću majčinsku toplinu, majčinsko srce koje nas prima s puno ljubavi i nama pruža zavičaj. Tako je Schönstatt počeo.

Zato stoji na početku schönstattskog odgoja:

1a) Pedagogija povezivanja

Trebamo svoju djecu (i općenito ljude) povezati sa:

a) mjestima (na primjer sa svim formama svetišta)

b) ljudima (otac i majka, braća i sestre, rodbina, prijatelji...)

c) vrednotama (što vrijedi? što je dobro? što služi? )

1b) Pedagogija saveza

povezati djecu s Marijom

povezati djecu s Isusom

povezati djecu s Bogom Ocem

....

To su nadnaravni odnosi.

Važno je uvesti djecu u osobne odnose naše vjere.

Molitva želi postati razgovor s ljubljenim „Ti“.

Nisam ja jedini odgojitelj kao otac (ili majka). Povezujem se s Bogom u svom odgoju dijeteta.

2) Odgoj osobnosti dijeteta:

2a) Pedagogija ideala

To je odgoj za osobnim, originalnim ciljem.

Svako dijete, svaka osoba ima jedno posebno poslanje, jednu posebnu poruku.

Svaka osoba ima svoje sposobnosti, osobine, darove, jakosti...,po tome se prepoznaje osobni ideal. Treba dijete odgajati za tim idealom.

2b) Pedagogija povjerenja

To je povjerenje u ono dobro što je u svakom dijetetu, u svakoj osobi.

Može biti skriveno – treba uvijek oslobađati ono dobro.

U pitanju je optimizam. Vjerujem u moje dijete. Bog je stavio pozitivne osobine u njega.

Rane i grijeh mogu trenutno sakriti ono lijepo, svjetlo, plemenito u dijetetu.

Rafael – Bog liječi kroz svoja oruđa: roditelje, učitelje, dušobrižnike, odgojitelje, prijatelje, liječnike...

Smijemo vjerovati u osobni ideal svake duše i osobe.13

2c) Pedagogija pokreta (razvoja)

Osobni ideal treba razvijati, poduprijeti.

Za to treba dijetetu dati poticaje, posebne prilike i uvjete. Svako dijete je različito. Ima svoj vlastiti način učenja, postupaka.

Tome se trebamo prilagoditi. Potrebno je dijete puno razmatrati i pratiti...

V PREDAVANJE

OTAC JEDINSTVA: „JEDNO SRCE U OCU“

Prije godinu dana smo uočavali poruku nebeskog Oca preko sestre Eugenije: „Otac govori svojoj djeci“ – vidi internet. U toj poruci nalazimo jednu posebnu želju Nebeskog Oca za vlastitu svetkovinu u liturgijskoj godini. Naglasak u Očevoj poruci je: Bog je Otac svih ljudi, Otac novog jedinstva svih naroda, religija i svih ljudi našega svijeta.

Kod oca Kentenicha postoji nešto slično, ali tek u njegovim kasnijim godinama.

1) Drugi svjetski rat, Božić 1941.: Otac Kentenich je u zatvoru. Sestra Mariengart moli za čudo Božićne noći: da se otac obitelji (o.Kentenich) vrati doma. To probudi svijest u ocu Kentenichu: ja sam bitan kao otac svoje obitelji, ja sam važan kao osoba, članovi se trebaju sa mnom osobno povezati. Moram postati vidljiv kao „glava“, kao otac.

(Prvih 25 godina svoga djelovanja, tj. do II svjetskog rata smatrao je otac Kentenich da kao osoba nije važan. Slično kao u vojsci: nije važno tko nosi zastavu, nego zastava je važna. To se tada promijenilo.)

2) Kasnije je poslan u KCL Dachau. Tome je prethodila ključna odluka: otac Kentenich je odlučio 20.1.1942. da ne bude pošteđen od logora iako nije bio zdrav. Svjesno je žrtvovao svoju vanjsku, fizičku slobodu kako bi osigurao unutarnju slobodu svima schönstattovcima - također i nama danas. Ta velika žrtva je u godinama zatočeništva produbljivala povezanost oca Kentenicha sa svojim članovima. On se žrtvovao kao dobar pastir za svoju obitelj, za svoju djecu. Oni su svi bili duboko upisani u njegovo srce, a otac je živio u njihovim srcima. Vladala je duboka duhovna povezanost. Na blagdan Duhova, 20.5.1945., točno 40 mjeseci nakon 20.1.1942., vratio se u Schönstatt.

3) Druga velika odvojenost oca Kentenicha od svoje obitelji: od 1951. do 1965. u progonstvu u Americi. Tada, u odsutnosti je još više postala vidljivom povezanost oca (Kentenicha) sa svojom obitelji. 22.10.1965. papa Pavao VI je potpisao dekret o rehabilitaciji oca Kentenicha, a Triput Divna Majka i Kraljica je dobila dodatni naslov Pobjednica!

Otac Kentenich je poslao iz Rima jedno Božićno pismo 13.12.1965. u Schönstatt u kom je zapisao za svijet temeljni zakon Očeve ljubavi: On učini sve iz ljubavi, kroz ljubav i za ljubav. To treba biti i naš zakon života i odgoja. Novo za nas je veličina Božje milosrdne ljubavi. Naša jadnost probudi Božju milosrdnu ljubav. Prepoznata i priznata slabost djeteta znači svemoć djeteta i nemoć oca koji ne može odbiti svoje dijete. Od tada je otac Kentenich stalno govorio o tom novom odnosu Oca i djeteta.

14

Ništa u Schönstattskoj povijesti nije toliko povezalo srca kao odsutnost oca Kentenicha u KCL i izgnanstvu. Postigli su duboko zajedništvo sudbina, zadaća i srdaca. Zajedno su nosili križ progonstva. Ovaj križ nitko nije mogao sam nositi. Više nego prije živjeli su jedni s drugima, jedni za druge i jedni u drugima. Otac Kentenich je rekao: tek sada smo na pravi način razumjeli što to znači: „novi čovjek u novoj zajednici“. Tako bi trebala izgledati Crkva budućnosti.

4) Dogodilo se čudo Božićne noći. Kad je otac Kentenich primio pismo tj. želju s. Mariengart, odgovorio joj je da će se njena želja ispuniti kada njeno srce bude pravi Marijin vrt. To je bila poruka i za sve Marijine sestre. I naša srca trebaju postati Marijino svetište!

Čudo Božićne noći se doslovno i dogodilo:

22.12.1965. otac Kentenich je bio kod pape Pavla VI. u privatnoj audijenciji, i dobio je dozvolu da se može vratiti u Schönstatt. Na čudesni način je dobio avio kartu Rim-Frankfurt, u Schönstatt je stigao na Badnju večer. Direktno je išao u Prasvetište. Nakon 14 godina smio je konačno kleknuti u Prasvetištu... Jedan Marijin brat je kroz prozor Prasvetišta fotografirao kako otac Kentenich sabrano moli – jako dirljiva slika!

Nebeski Otac je učinio čudo, vratio je oca Kentenicha u njegovu obitelj. Cijela Njegova Providnost se sada očituje i potvrđuje. On je ipak pravi Otac koji se brine o svojoj djeci!

5) Nakon toga otac Kentenich živio je još tri godine u Schönstattu i govorio stalno o Bogu kao Ocu i o našem djetinjem stavu prema Njemu. S time postaju i članovi schönstattske obitelji sve više braća i sestre istog oca koji je sada i vidljivo prisutan!

6) Umro je 15.09.1968. na dan Gospe žalosne, na dan Saveza ljubavi.

Umro je u rukama mladog Hrvata, karmelićanina oca Drage Marića. To je poruka da su Hrvati čuvari i baštinici oca Kentenicha.

Kao Josip Engling i mi se želimo potpuno zalagati – kao odlični učenici oca Kentenicha – da budemo živi apostoli i svjedoci bogatstva schönstattske duhovnosti i pedagogije. Tko će biti prvi Hrvatski Josip Engling?

7) Sada, na kraju svega, želim još istaknuti ono najvažnije: Plodnost svjedočanstva oca Kentenicha nije u tome da o njemu sve znamo – kao teoriju - , nego da živimo u osobnoj i uskoj povezanosti s ocem Kentenichom. Tada ćemo najviše djelovati kao schönstattski apostoli.

Otac Kentenich je rekao: „Kad budem jednog dana nakon smrti na nebu, onda mogu svima biti blizu, jer neću više imati granice ni prostora niti vremena.

Smijemo pripremiti Ocu Kentenichu najveću radost kada ga odaberemo – kao pojedinci ili kao obitelj - za duhovnog Oca. On će nam dati odgovor u pitanjima žive vjere i u pitanjima očinstva. Molite oca Kentenicha za tu veliku milost da bude Vaš duhovni otac. Uzmite jedan termin i jedno konkretno mjesto za tu odluku. Ova godina oca Kentenicha je najprikladnija za to. On će preuzeti odgovornost za Vas kao što je pratio i vodio Josefa Englinga. Ponuđena nam je ta velika milost!

Srdačno Vas pozdravlja i sve Vas blagoslivlja +++

Vaš pater Christoph15