Drama Djetinjstva1

8/10/2019 Drama Djetinjstva1

1/99


2/99

ALICE MILLER

DRAMADJETINJSTVAU POETKU BIJAE ODGOJ: U POTRAZI ZA SAMIM SOBOM

Prevela: Radmila Rude-Babac

EDUCA 1995

2


3/99

SADRAJ

ZAHVALEPREDGOVOR PRERAENOM IZDANJU (1995.)

1.DRAMA DAROVITOG DJETETA TE KAKO SMO POSTALITERAPEUTIMA

Siroto, bogato dijeteIzgubljeni svijet osjeajaU potrazi za samim sobom

Terapeutova prolostTaj zlatni mozak

2.DEPRESIJA I GRANDIOZNOST : DVA POVEZANA OBLIKAPORICANJA

Sudbina djetetovih potrebaZdrav razvojPoremeaj

Iluzija ljubaviGrandioznostDepresija kao nalije grandioznostiDepresija kao poricanje sebe

Depresivne faze tijekom terapijeSignalna funkcijaSvjesno potiskivanje osnovnih potreba

Nagomilavanje jakih, skrivenih osjeaja

Suprotstavljanje roditeljima

Zatvor u nama

Drutveni aspekt depresije

Legenda o Narcisu

3.ZAARANI KRUG OMALOVAAVANJA

3


4/99

Poniavanje djeteta, nepotivanje slabijih i kamo sve to vodi

Rad na omalovaavanju kroz terapiju

Oteena sposobnost samoizraavanja u potrebi za ponavljanjem

Produavanje omalovaavanja u perverziji i opsesivnom ponaanju

Poronost kao zlo u djetinjstvu Hermana Hessea

Majka kao drutveni posrednik tijekom prvih godina ivota

Osamljenost prezrivih

Oslobaanje od omalovaavanja i uvaavanje ivota

POGOVOR

POPIS NAVEDENIH DJELAPOST SCRIPTUM PRERAENOM IZDANJU (1995.)

scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php

4
http://www.crowarez.org/index.phphttp://www.bosnaunited.net/index.phphttp://www.bosnaunited.net/index.phphttp://www.crowarez.org/index.php


5/99

ZAHVALE

Najprije elim izraziti svoju duboku zahvalnost svojoj urednici, PremiPearson, pomo koje je bila neprocjenljiva i koja je omoguila ovo preraenoizdanje. Njezino duboko razumijevanje grae, njezina preciznost,jasnoa ipotenje u razmiljanju, temeljeno na njezinu osobnu iskustvu i njezinuuvaavanju iskustva drugih, dolo mi je kao dragocjen, sasvim neoekivan

poklon. Nismo se nikada upoznale, a tijekom tiskanja ove knjige bile smoodvojene vremenskom razlikom od osam sati. ak smo se morale snalaziti okorukopisa izgubljenih u boinoj poti. Pa ipak, bila je to savrena suradnja,najbolja od svih u kojima sam imala priliku uivati. Njezina pitanja i prijedlozine samo da su mi pomogli jasnije se izraziti na engleskom jeziku, nego menjezino iskreno zanimanje i emocionalno razumijevanje problema estomotiviralo kazati vie nego sam prvotno namjeravala. Vjerujem da je to uitateljevu interesu.

Sreom, nakon to je dospio u izdavaku kuu Basic Books, rukopis jedostavljen Jo Ann Miller osobno. Ona je bila vrlo paljiva i promiljena gledeopsenih promjena koje je Drama trebala pretrpjeti. Zahvaljujui njezinomivom zanimanju za nove terapije, taj problem je razraen i proiren u ovomepopravljenome izdanju vie nego to sam u poetku imala namjeru. Vrlo sam jojzahvalna na njezinim prijedlozima te njezinu zanimanju i pomoi.

Jednako tako, eljela bih se zahvaliti svim itateljima, koji su mi pisali od

1979. i koji i dalje piu o tome to su otkrili u svom ivotu. Mnogi su mi poslalimaterijale i informacije koji su mi otvorili oi u svezi s razliitim vanimpitanjima. Teko mi je bilo to nisam mogla uvijek osobno odgovoriti na svakopismo. Mnogi e od vas, nadam se, prepoznati moj odgovor u ovome izdanjukao i moju zahvalnost i osjeaj zaduenosti.

5


6/99

PREDGOVOR PRERAENOM

IZDANJU (1995.)

Godinama nisam bila sklona ita mijenjati u mojima prvima trima knjigama -Drama djetinjstva, Za tvoje vlastito dobro i Ne smije biti svjestan jer nisameljela maskirati svoj ivotni razvoj. No, danas je ta elja ustupila mjestodrugima, koje se sada ine vanijima, osobito imajui u vidu iroko itateljstvoknjigeDrama djetinjstva(nadalje: Drama). Mnogi od mojih itatelja suoavajuse s vlastitim ivotom itajui mojeknjige, stoga nisam eljela da neki zastarjelijezik stoji na putu tome susretu. Ova knjiga napisana je prije sedamnaest godina,drei se pravila psihoanalize od kojih sam se ja od tada udaljila, a danas ihdrim pogrenima. Stoga sam morala temeljito preraditi tekst i sauvati pritomone dijelove koje i dalje smatram valjanima i korisnima, ali pojanjavajui nekapitanja bolje nego to sam to mogla 1978.

Nakon izdavanja Drame,mnogi su mi ljudi pisali da su - itajui knjigu -otkrili trenutak svoga osobnoga buenja. Kao da im je ona dala klju dugozakljuanih vrata iza kojih lei put u njihovu vlastitu prolost. Suspregnute suzekonano mogu potei. Usprkos raznolikosti kultura iz kojih potjeu, snaga islinost tih reagiranja jasno su mi pokazale daDramadotie univerzalnu ljudskutragediju, koju ne nalazimo samo u civilizaciji Zapada. Shvatila sam, takoer, dase ta tragedija ne moe razrijeiti kroz jedan narataj.

Radi se o tragediji ranih psihikih povreda i njihovome neizbjenomenesvjesnome potiskivanju koje djetetu omoguuje da preivi. U irem smislu, toje gotovo svaija tragedija: dok smo djeca, mi se, vie od svega, trudimoprilagoditi zahtjevima svojih roditelja - izreenima i preutnima, razumnima inerazumnima. U tome procesu varamo sebe glede svojih stvarnih potreba iosjeaja. Kada odrastemo, to je poput pokuaja plovidbe bez kompasa. Neznajui tko smo i to trebamo, ak i kada odrastemo, ostajemo podlonioekivanjima koja su nam nametnuta u najranijem djetinjstvu, oekivanjima koja

ispunjavamo ne zbog ljubavi, ve zbog iluzije o ljubavi. Bez te iluzije ne bismopreivjeli djetinjstvo.

6


7/99

alosno je da se ta situacija malo promijenila za dananju djecu. To dokazujesnano, sve vee zanimanje za Dramu. Ono to se promijenilo jesu putevidostupni odraslima da razrijee svoje probleme. Danas svatko, tko je motiviran,moe imati pristup u svoje potisnuto djetinjstvo. To je novina.

IzvornaDramaizraavala je nadu da emo jednoga dana biti u stanju lijeiti

nesvjesno potiskivanje osjeaja i pamenja uz pomo psihoanalize. Ta se nada,jednom zauvijek, pokazala iluzijom. I doista, Freud je ba i stvorio psihoanalizukao sredstvo prikrivanja povreda iz djetinjstva i u tome smjeru ona i daljedjeluje.

Freud se borio sa strahovima od trauma svoga djetinjstva stvarajui beskrajneneprovjerljive spekulacije te poriui mogunost provjerljivoga pristupa zbiljidjetinjstva. Time je koio napredovanje naega znanja o nama samima i to udjelatnoj stogodinjoj praksi. Opovrgavanjem istine, stvorio je dogmu. Oko

problema zlostavljanja djeteta i njegovih posljedica, stvorio je strogi tabu. Ukrugovima psihoanalitiara svatko je bio obvezan prihvatiti kredo da psihikabolest ima svoje uzroke u instinktivnim konfliktima. Svatko se, ukljuujui inajistaknutije analitiare poput Spitza, Balinta, Winnicotta, Kohuta i drugih (aline i Johna Bowlbya), ravnao po tome tabuu. Stoga njihovo otkrivanjepogrenoga postupanja s djetetom nije urodilo plodom. I kako nisu imalismjelosti izai iz okvira psihoanalize, rtvovali su istinu za svoje poloaje uMeunarodnom drutvu psihoanalitiara. Sandor Ferenczi, koji je inzistirao na

valjanosti osobnoga iskustva s pacijentima, bio je prognan i proglaenpsihotinim.

C. G. Jung, premda se usudio raskrstiti s Freudom, pobjegao je od svogstvarnog ivota u svijet simbola i pretpostavki. Ta odluka ne bi imala nikakveposljedice po druge da je ostala Jungova privatna stvar. Ali Jung je zamaskiraosvoje strahove pomou teorija koje njegovi sljedbenici jo uvijek visoko cijene.Njegove se ideje danas primjenjuju u lijeenju poremeenih ljudi na pogrean iopasan nain. Ljudima se, primjerice, govori da je nasilje sastavni dio naeprirode, dio nae sjenke i da samo trebamo nauiti kako se boriti protiv njega.Prema takvoj teoriji, ovisnici o drogi ili kriminalci moraju postati jo smeteniji inasilniji jer su jo jednom prevareni. Samo svjesno potisnut opravdani bijes udjetinjstvu raa nasiljem i zaslijepljenou. Nita drugo. Ali, kad bismo priznalitu injenicu, to bi ujedno znailo priznanje neuspjeha roditelja koji su jednom(vie ili manje nasilno) potisnuli svoj bijes. Ako se jungovski orijentiran terapeutboji, vie od svega, svojih vlastitih roditelja, on se koristi Jungovim teorijamakako bi zaobiao istinu. Pritom osjea podrku jungovske zajednice temeljene nagospodarevu autoritetu. Ja inzistiram na iznoenju na vidjelo korijena te

7


8/99

terapeutske indoktrinacije jer se teta koju je prouzroila svakako moe izbjeiim se suoimo s istinom.

Slina rjeenja za osobne dileme, a na raun pacijenata i studenata,nalazimo i kod drugih tvrdoglavaca poput Wilhelma Reicha, koji su nastavilitraiti svoju vlastitu misaonu kolu. O njima sam pisala u svojim knjigama (vidi

Miller 1984, 1990 b, 1991). Nesvjesno potiskivanje povreda zadobivenih udjetinjstvu je korijen psihikih poremeaja i kriminaliteta. Cijena potiskivanja iporicanja u djetinjstvu, ma koliko nuni oni bili za dijete, simptomi su u odraslojdobi. Teko djetinjstvo, ak i najokrutnije, ne stvara automatski kriminalca. Naprimjeru Hitlera, Staljina i drugih dokazala sam da ih masovnim ubojicama nijeuinilo samo okrutno djetinjstvo, ve prije potpuno poricanje te patnje i bijeg odnje u destruktivnu grandioznost. Mi to danas znamo kao to znamo i to da sepotiskivanje moerazrijeiti putem oslobaanja osjeaja koji su bili zakoeni u

vrijeme najranije traume. Podsvjesno pamenje potisnutih dogaaja, to obinodovodi do destruktivnih postupaka, moe se u tome procesu pretvoriti u svjesnopamenje koje nam ostaje dostupno ubudunosti i omoguuje nam zadovoljenjenaih stvarnih potreba na miran nain. Slijepim postupcima tako dolazi kraj.

Ljudi podvrgnuti tim terapijama ne samo da pomau sebi samima, nego supravi pioniri u pomaganju drugima kako da ue iz njihova istaivanja neuoenih,esto nesvjesnih psihikih napada na djecu. To je spoznaja koju je naekolektivno nesvjesno dralo u tajnosti tisuama godina. Ti odrasli nee vie

bjeati od neega to se davno dogodilo jer vie ne moraju poricati injenicu dase ono, u to je tako teko povjerovati, doista dogodilo.

Na pravi, potisnuti ivot, pohranjen je u naem tijelu, koje ga pokuavaispripovijedati i nastoji da ga se uje putem simptoma. To je, zapravo, za naevlastito dobro kao to je poricanje krajnje destruktivno za odrasloga. Zahtjevi daoprostimo i druga moralna pitanja ne dopiru do naih stanica. Stanicama se,doista, moe manipulirati i prevariti ih na neko vrijeme pomou lijekova. No, nadui rok, njima samo preostaje borba s istinom. im istina polako izae navidjelo, zahvaljujui svjesnom doivljavanju nekada potisnutih osjeaja, jeziksimptoma postaje suvian. Oni esto jednostavno nestaju.

Put k mojim novim spoznajama opisala sam u sljedeim knjigama: Slikedjetinjstva(1986),Netaknuti klju(1990),Zaboravljeno znanje(1990) iRuenjezida tiine(1991). Slubeno sam napustila psihoanalizu 1988. dajui ostavku uvicarskom i Meunarodnom drutvu psihoanalitiara. Moje prve tri knjige,izvorno objavljene u Njemakoj izmeu 1979. i 1981. godine, obiljeavaju

poetak toga razvoja. Tek sam tijekom pisanja tih knjiga poela sustavnoistraivati djetinjstvo, ukljuujui i moje osobno. Zahvaljujui radu na timknjigama, mome spontanome slikanju te kasnijem istraivanju vlastita

8


9/99

djetinjstva, uvidjela sam to mi je - usprkos mome kritinome stavu premateoriji nagona - ostalo skriveno tijekom dvadeset godina moje prakse analitiara.Nije bilo lako pobjei iz labirinta psihoanalize. Trebalo mi je petnaest godina daje se u potpunosti oslobodim: od 1973. kada sam kroz spontano slikanje nejasnonazrela istinu do 1988. kada sam je, konano, mogla potpuno izraziti.

One koji po prvi puta itaju moj rad eljela bih ukratko uputiti u nekolikoteorijskih i praktinih pitanja.

Prema povjesniarima, ljudi su ivjeli mirnim suivotom pet milijuna godina.Da nije bilo tako, ne bi se mogli odrati tako dugo. Kau da su ratovi zapoelitek prije deset tisua godina i to usporedo s prijelazom sa skupljanja plodova nalov i poljoprivredu u doba neolitika.

Poto u prirodi nema pojava poput rata, a sve donedavna nije ih bilo ni u

naoj povijesti, mi nismo genetski programirani da se odupremo zlostavljanju udjetinjstvu. ivotinje ubijaju svoju mladunad ako se nee za njih brinuti, ali ihne mue godinama. Milijunima godina tijekom evolucije bili smo programiranida pruamo ljubav, brigu i zatitu svojoj novoroenadi, a priroda je osposobilanae potomke da usvajaju samo pozitivno postupanje. Nemamo prirodnihmehanizama za borbu sa zlostavljanjem, niti ga moemo izbrisati iz naega tijelajer sve to se zbiva u naem ivotu ostaje zapisano u naim stanicama kaopodatak. Priroda nam je samo dala sposobnost da se anesteziramo kada

zlostavljanje postaje nepodnoljivo. Na se organizam titi od straha od smrtipomou potiskivanja i poricanja. Zaboravljamo batine i prezir ili ak tvrdimo dasu bili dobri za nas te nastavljamo tako postupati sa svojom djecom. Na taj naindjetetov ivotni mehanizam postaje koban po odrasle i nau vrstu jerpotiskivanje vodi, iz istoga neznanja, ka unitavanju nae vlastite djece i naihblinjih te do prihvaanja zlostavljanja kao normalnoga naina ivota. Upravo taopasna nepanja prema istini djetinjstva, pohranjenoj u naim stanicama, tjeranas na destruktivno ponaanje, iako mi to, zapravo, ne elimo.

Poetkom 80-ih godina nekoliko medicinskih sestara, koje su radile napsihijatrijskim klinikama, pisalo mi je da im je itanje mojih knjiga pomoglo uradu s pacijentima. No to su morale kriti pred svojim pretpostavljenima zbogstraha da ne izgube posao. Zlostavljanje djece bilo je u to vrijeme jo uvijek tabutemom u psihijatriji, usprkos velikom broju pacijenata koji su itekako imali toispriati. Nitko to nije elio uti, ponajmanje psihijatri. Posljednjih godina,pojavio se veliki broj knjiga na temu zlostavljanja djeteta. Otkriveni su brojnikoncepti lijeenja posljedica trauma iz djetinjstva. Konano je i slubena

psihijatrija morala priznati da zlostavljanje djece i njegove posljedice doistapostoje. Pa ipak, alosno je da je ostala stara zaslijepljenost, obrane od istineostale su gotovo netaknute, raspravlja se o statistici i klasifikacijama, a sve to

9


10/99

samo zato da bi se porekla injenica da svi pacijenti snose posljedice povredanjihova psihikoga integriteta tijekom djetinjstva.

U Sjedinjenim Amerikim Dravama, naprimjer, ve je 70-ih godina biloznano da su mnoge preivjele rtve holokausta, a kasnije i vijetnamski veterani, idalje patili od psihikih posljedica traumatinoga iskustva koje su bili potisnuli

prije mnogo godina. Taj fenomen nazvan je sindrom posttraumatskog stresa.Kada su tijekom 80-ih injenice o zlostavljanju djece postale poznatije, uoenaje veza izmeu tih pacijenata i odraslih, u djetinjstvu zlostavljanih osoba. Zatimu ranim 90-im godinama, svi ti ljudi bili su osueni bolovati od kompleksnogporemeaja posttraumatskog stresa. Svi su bili strpani u istu skupinu to jetrebalo znaiti da su, kao prvo, ljudi koji pokazuju dugotrajno oteenje zbogzlostavljanja u djetinjstvu rijetki i, drugo, da je njihovo iskustvo, u osnovi, istokao i iskustvo ljudi koji su pretrpjeli teke traume kao odrasle osobe. To

povezivanje je pogreno i to zbog dvije stvari: ono zaobilazi injenicu da jezlostavljanje u djetinjstvu primaran uzrok svake vrste psihikog poremeaja tepodrazumijeva da se terapijske metode mogu primjenjivati na sve rtve traumabez obzira na dob u kojoj je povreda nanesena.

Pa ak kada je broj pacijenata zlostavljanih u djetinjstvu bio vrlo velik - naiznenaenje psihijatara koji su, sve donedavno, poricali takvu mogunost -pripadnicima psihijatrijske struke nije palo na pamet da pronau nove idalekosenije terapijske sustave. Takvi pacijenti bili su svrstani u grupe i lijeeni

u skladu s naelima primjenjivanima na pacijente koji su patili odposttraumatskih poremeaja, vjerujui pritom da e podrka grupe i prilika da setrauma ispria u detalje biti dostatni da se oslobode njezinih posljedica. Osiminjenice da se vrlo mali broj ljudi sjea i moe ispriati traume iz ranogdjetinjstva, takve terapijske metode su se, neizbjeno, pokazale iluzornima zasve one koji pate od posljedica trauma, izuzimajui, moda, u osnovi stabilneljude koji su doivjeli neku traumu u odrasloj dobi. Razlog zbog kojega su takvegrupe nedjelotvorne lei u tome to one zanemaruju specifino oteenje

naneseno cjelokupnom razvojnom sustavu djeteta, posebice njegovojmogunosti osjeanja i sposobnosti pamenja. Nemajui svjesno, osobnoiskustvo s takvim oteenjem, psihijatri i drugi strunjaci za mentalno zdravljeskloni su sve rtve trauma stavljati u jednu posebnu kategoriju ljudi i traitimetodu za lijeenje njih i njihove bolesti.

Neki najnoviji pokreti u Sjedinjenim Amerikim Dravama odvojili sulijeenje od psihijatrije i njezinih ogranienja. Meutim, zbog njihovih moralnihi religijskih sklonosti, koje ne uvaavaju prirodne zakone, oni su nam od slabepomoi.

10


11/99

Takozvani pokret oporavka, naprimjer, temelji se na tehnikama posuenim iztransakcijske analize i neurolingvistikog programiranja. Ovo drugo je,manje-vie, pokuaj oduavanja od usvojenih obrazaca ponaanja putemmanipulatornih vjebi, pri emu se zanemaruje emocionalna informacija kojaproizlazi iz tih oblika ponaanja. Pokret oporavka je, uz to, pun spiritualnih ireligijskih koncepata kao to su opratanja i via sila koji su, ini se, potrebnijer, u osnovi, ponuene tehnike ne pomau i ne mogubiti ni od kakve koristi.No, pomae li via sila u pojedinanim sluajevima ovisi o vjerovanjupojedinca pa je u tom smislu to to se nudi, u najboljem sluaju, stara roba unovom pakovanju. Dakle, taj pokret ne vodi ka osobnoj slobodi i autonomiji,nego prije ka ovisnosti o grupi i konformizmu to potvruje slinost opirneliterature na temu oporavka. Mislim da religijski koncepti postaju potrebni ondakada nedostaju pravi postupci za samopomo, bilo zbog toga to su nepoznati,bilo zato to ih se, jednostavno, bojimo upravo stoga to su djelotvorni, radikalnii revolucionarni.

Stalno mi se javljaju itatelji izraavajui svoje sumnje i upite o razliitimnovim terapijama. itanjem literature dola sam do zakljuka da su mnogi odtih novih koncepata u biti reciklirane stare intelektualne teorije. To to onepruaju zapravo su tehnike mentalne i tjelesne manipulacije ovjekovimosjeajima i njegovim stvarnim ivotom. Mnogi se, uz to, nastavljaju kretati uokvirima tradicionalnog morala koji titi roditelje pod svaku cijenu. Ta obiljeja

razvidna su u Programu od dvanaest faza Drutva lijeenih alkoholiara koji jepostao modelom za mnoge druge. U svim tim terapijama integralni dioprograma je, usprkos mnogim poricanjima, bijeg od konkretnih injenicapojedineve prolosti. Taj bijeg od injenica dalje se maskira i mistificiranairoko upotrebljavanim spiritualnim rjenikom.

Sljedbenici pokreta za oporavak, dakle, pruaju slabu pomo kada se radi oosjeajima i pamenju iz djetinjstva. Oni doista spreavaju njihovo izranjanjeodvraanjem i radije, primjerice, govore o disfunkcionalnoj obitelji, negoli se

suoavaju s pojedinim sluajevima roditeljskog zlostavljanja. To je, vjerojatno,zato to se oni jo uvijek boje vlastitih roditelja, a da pritom ne znaju zato. Akosami nisu doivjeli strah bespomonoga djeteta koje su nekada bili, zato bi ondavjerovali da on i postoji? To izbjegavanje i poricanje oituje se u njihovojodanosti tradicionalnome moralu, neemu to bi svaka uspjena terapija mogla itrebala iskljuiti. Ako elimo osjetiti potpuni utjecaj povreda iz djetinjstva, ondane moemo zaobii optuivanje roditelja od strane djeteta-rtve. Od jednake jevanosti, kada odrastemo, osuditi roditeljsko zlostavljanje. Jedino tada moemo

biti sigurni da rtva nee jednoga dana postati progoniteljem, ponavljajui cikluszlostavljanja sa svojom djecom.

11


12/99

Jedan poznati glazbenik, naprimjer, uvjerava novinara da je oprostio svomeocu to ga je brutalno odgajao, jer je usprkos tome, ili ba zato, postigao uspjeh.Novinar je oduevljen glazbenikovim zadivljujuim moralnim stavom. I njegoviljubitelji su oduevljeni, a biznis s ploama cvjeta. No, sav taj uspjeh, jopotpomognut i religijom, ne pomae mu prevladati strahove iz djetinjstva. Da jedrugaije, on ne bi osjeao stalnu potrebu da za svojih nastupa nesvjesnoponavlja traume svog djetinjstva: veina njegovih pokreta i dranje tijela dok jena pozornici izgledaju kao izabrani iz prizora u kojima je dijete bilo uplaenozbog seksualnog napastovanja (molestiranja) i nasilja. ini se da se glazbenikbezuspjeno trudi osloboditi se straha koristei se glazbom i govorom tijela ipokazujui, vrlo vjerojatno, postupke napasnoga oca. Ali tako dugo dok budeporicao i neosjeao istinu, morat e se ponovno i iznova truditi. Ili e, moda,nai neko dijete kome e on initi isto ono to su njemu inili, moda na manjebrutalan nain i nazvat e to ponaanje ljubavlju kao to je to uinio i njegovotac. Sve dok bude vjerovao da mu njegov otac nije nanio nikakvo zlo, postojate opasnost od ponavljanja oevih postupaka.

Terapije koje imaju za cilj rad na osjeajima postale su danas modom, zarazliku od vie intelektualno orijentiranih kola Freuda, Junga i Adlera. No,koliko ja vidim, primarni cilj tog rada nije doivljavanje i priznavanjestvarnosti, nego kratkotrajno emocionalno rastereenje. Osloboditi snaneosjeaje svakako predstavlja olakanje. Ali sve dotle dok to olakanje nije

popraeno priznavanjem stvarne situacije, to intenzitet osjeaja ini irazumljivim i opravdanim, i sve dotle dok se bude izbjegavala istina, kao to jeto praksa u mnogim programima koji propovijedaju opratanje, stari,autodestruktivni oblici ponaanja ne mogu se razrijeiti.

Isto se moe rei i za tzv. rad na tijelu. Neprirodno pobuivanje tjelesnogapamenja traumatinih situacija pomou posebnih tehnika disanja ili masae, nemoe trajno razrijeiti posljedice takvih trauma, bez obzira to mogu dovesti dokratkotrajnog olakanja. Pobuivanje trauma iskljuivo na tjelesnoj razini

beskorisno je, a esto i opasno, ako je izdvojeno iz cjelokupnog ivota osobe.Samo ako su sastavni dio neijeg ivota, tjelesne senzacije mogu se razumjeti irazrijeiti. Ako ne radimo na sve tri razine - tijelo, osjeaj, um - simptomi naegajada e se ponavljati jer tijelo ponavlja ono to njegove stanice pamte i to svedok ga ne sasluamo i razumijemo. Terapija donosi trajne rezultate samo ako jeistina o prolosti dostupna i takvom ostane do kraja naega ivota. Samo akoostanemo otvoreni prema naim stalno nadiruim osjeajima - danas, sutra,prekosutra, i ako znamo naine njihova razumijevanja, moemo oekivati

zdravlje, jasnou i neovisnost. Moemo ih zahtijevati i sauvati ih. Jedino takomoemo vrsto stajati na svojim nogama ne ovisei o lijekovima, guruima,grupama ili teorijama koje nas ue kako promijeniti nau prolost.

12


13/99

Jedan ekstreman primjer pokazat e nam kako posljedice poricanja prolostimogu biti opasne. New York Times od srpnja 1993. izvjetava da su tijekomposljednjih pet godina neonacistike skupine u Americi, potpomognute velikimbrojem nastavnika, uspjele baciti sumnju na postojanje holokausta. ak 22 postoupitane djece kolske dobi vjeruje da su izjave oevidaca holokausta lane. A tose dogaa u Americi gdje ne postoji teret krivice kao u Njemakoj. Stvarnidogaaji koji su se zbivali u Europi od 1940. do 1945. godine, svakako su tolikostravini da dananjoj djeci moemo i oprostiti to ih ele porei.Beskrupuloznom nastavniku lako je ojaati njihove sumnje. Ali takvoprepravljanje povijesti neizbjeno e imati strane posljedice u budunosti jer suljudi prisiljeni ponovno uiti preko vie milijuna rtava ono to su mogli nauitiiz povijesti.

Na slian nain, ni Freud nije elio vjerovati da roditelji ikada zlostavljaju

svoju djecu, iako njegova vlastita otkria jasno dokazuju da neki roditelji todoista ine. No, relativiziranje problema, zaglaivanje ili iskrivljavanje stranestvarnosti ne vodi niti pojedinanome lijeenju, niti uspjenomu razrjeavanjupolitikih problema. Oni mogu voditi samo u jo vei mrak i neznanje teizazivati simptome naih bolesti, kako drutvenih tako i osobnih.

Mnogi autori nastoje pobjei od bolnoga djetinjstva zagovarajui opratanje,disciplinu, dobru volju i spiritualnost sebi i drugima, ne bi li takvimpostupanjem izbrisali istinu pohranjenu u naem tijelu. Ali tijelo ne moemo

prevariti; ono tono zna nau istinu. Intelektualnim generalizacijama ne moemootkriti tajne s kojima smo nesvjesno desetljeima ivjeli. Te tajne treba najprijerazjasniti pomou naih osjeaja jer smo kao djeca morali nesvjesno potiskivatinau bol i bespomoan bijes i nismo bili sposobni razmiljati: mogli smo samoosjeati. Primjena hipnoze u svrhu prizivanja sjeanja, bez svjesnogproivljavanja jakih emocija te bez razumijevanja opravdanih djetetovih izgreda- nije nam zato ni od kakve koristi.

Ostali pristupi bacaju teite na puko rastereenje osjeaja s ciljem da ih seoslobodimo. No, ako nemamo hrabrosti suoiti se sa svojim potisnutimosjeajima, oni e nas i dalje koiti u naem razvoju i ugroavati nae psihikozdravlje. Moramo ih osjetiti i ukljuiti u kontekst naeg cjelokupnog ivota iostati otvoreni za pojavu novih osjeaja.U suprotnom, informacija koju nam onidaju bit e nam nedostupna. Kada smo bili djeca, nismo imali drugog izbora donauiti vjetine potiskivanja kako bismo preivjeli. Kao odrasle osobe, moemo imoramo pozdraviti i podupirati nestanak potiskivanja, elimo li ivjetislobodnije i punije, izbjegavajui pritom izlaganje vlastite djece onome to smonekada davno potisnuli i jo uvijek nosimo u sebi.

13


14/99

itatelji Drame ponekad mi piu o svojim stvarnim tjelesnim reakcijamakoje su osjeali dok su itali knjigu. Ti iskazi me vrlo ohrabruju jer ukazuju daljudi nisu upali u intelektualiziranje.Naprotiv, samo itanje knjige pribliilo imje njihovo vlastito iskustvo pa poinju istraivati to se s njima stvarno dogodilo.Jedan itatelj pie kako su ga iznenada spopali grevi u elucu itajui jedanodlomak i kako je ljutito odbacio knjigu. I tek kada je briznuo u pla bilo mu jejasno da su grevi u elucu bili povezani s odlomkom koji je bio itao i, kada sije dopustio da doivi osjeaje, grevi su prestali. Mogaoje ponovno uzeti knjigu.

Neki autori-lijenici piu kako su pacijentima, koje su lijeili od neizljeivihbolesti, pokuavali pomoi pri ozdravljenju tako to su s njima razgovarali onjihovim emocionalnim problemima. Ta, nazovimedicina ljubavi, ini se,stvarno prua privremeno olakanje. Mogu misliti da bi pacijentu koji boluje odraka, naprimjer, ulilo malo nade da mu se kae kako njegova bolest ima veze s

njegovom duom, mislima i osjeajima. No, nije dovoljno samo rei osobi da jenjezin uvstveni ivot povezan s rakom. Ako je se ne potakne i ne pomogne jojse otkriti njezin vlastiti, specifini razvoj, ako ne naui osjetiti svu skalu emocijai ne odrekne se iluzija i samozavaravanja, sam razgovor o njezinim osjeajimane moe joj pomoi u ozdravljenju. Nada e, najvjerojatnije, ieznuti ili postatijalovom zatitom protiv priznavanja napredovanja bolesti.

Ono to teko bolesni pacijenti najee uju, to su pozivi na opratanje,oitovanje i meditaciju. Govori im se da misle pozitivno, da budu puni ljubavi

i da budu hrabri. Sve su to tradicionalni zahtjevi koje je dijete nekada samo sebipostavljalo kako bi zatitilo svoje roditelje, prikrivajui njihovo zlostavljanje, ato je rezultiralo boleu. Ako ne smijemo osjetiti i izraziti to nam se dogodilo,na ivot postaje besmislen. Mnogi bolesnici od raka ive i umiru zamjenjujuibolnu istinu o svojoj prolosti idealiziranom slikom. Ponosni su to su odluni inesebini, to ne trae nita za sebe. Samo se njihova bolest upinje izrazitigotovo ve posve ugaslu nadu da ih netko saslua i razumije. Ali to nikoga nezanima jer bi to moglo podsjetiti lijenike, medicinske sestre i sestre milosrdnice

na njihovu vlastitu, bolnu zakopanu prolost. Sam pacijent nije ni svjestan svojegladi ne samo za ljubavlju, nego i za istinom. On ne shvaa da je on sam jedinaosoba koja ga moe izbaviti iz njegove nevolje, iz njegova opasnasamoporicanja.

Lijenici bi puno vie mogli pomoi ljudima u ozdravljenju da su boljeobavijeteni, da znaju da se osoba moe oporaviti i od teke bolesti ako jespremna ivjeti sa svojom prolou, ukoliko je osposobimo za to, umjesto daumire suprotstavljajui joj se. Poznajem jednog ovjeka koji je odrastao u klimistraha pomijeanog s licemjerjem, a ipak se jako bojao i bio suvie zadojenmoralistikim i religijskim idejama da bi si dopustio osjeaj oajnikog bijesa

14


15/99

koji je zbog takvog zlostavljanja bio duboko zakopan u njemu. Premda su muroditelji umrli prije nekoliko godina, on ih se jo uvijek jako bojao pa je jedininain na koji je mogao ispoljiti svoj neiskazani, nesvjesni bijes bio taj da gauperi protiv sebe i tako dobije rak na pluima. Kao to su i njegovi roditeljiuinili prije toga, on je nesvjesno odbijao sebe i svoj ivot, mada je na svjesnojrazini uinio sve to je mogao za svoj oporavak, ukljuujui ak i dijetu sasirovom hranom. Taj reim mu je donio potpun oporavak od raka. No, naalost,teret njegovog nesvjesnog oajanja bio je jai od njegove svjesne elje zaizljeenjem. Ubrzo nakon oporavka, odustao je od dijete, iako je vjerovao da muje ona pomogla gotovo na udesan nain. Dobio je drugu vrst raka od koje je -na kraju - umro.

Nemam namjeru ovim primjerom ukazati na to da je sirova hrana beskorisnau borbi protiv raka, ve pokazati da - elei se odluno suprotstaviti opakim

bolestima, bez obzira na sredstva - ovjek mora vrsto eljeti spasiti svoj ivot,jedini koji ima, jer on stvarno eli ivjeti, svjesno i nesvjesno. Osjetiti svojopravdani bijes zapravo je mono i djelotvorno oruje i nije destruktivno.Osjeaji koji se ne potiskuju, koji se, naprotiv, svjesno proivljavaju, nikadanikoga ne ubijaju.

Zapravo, veina bolesti nisu nita drugo doli jezik, doputen zlostavljanomedjetetu, utjelovljen u tijelu odrasle osobe. Kako da drugaije, u naem drutvu,izae na vidjelo istina muenoga, neeljenoga i prevarenoga djeteta? No,

naalost, jo uvijek je, izgleda, taj jezik zabranjen. Znanstvenici marljivo rade naimunolokom sustavu u nadi da e taj jezik jednom zauvijek nadmudriti te takoostavljaju pacijentovu tajnu skrivenom.

Bolest, meutim, moe biti signal, alarm, podsjetnik da se radi o vrlo ranojfazi poremeaja. Ako smo spremni suoiti se s tim poremeajem i potraitinjegove razloge, nije nam potreban neizravni jezik imunolokog sustava -moemo se izlijeiti bez lijekova. Autoriteti za medicinu i zdravstvo teko da enas podrati na tom putu jer jo nisu svjesni da on postoji.

Ovisnik o drogi riskira postati kriminalcem i diskriminiranim u drutvu samoda bi izbjegao suoavanje s istinom pohranjenom u njegovu vlastitu tijelu. On seneumorno trudi prevariti svoje stanice sve veim koliinama tih tvari. Potodrutvo u cjelini, ukljuujui i veinu strunjaka, zanemaruje ili porie njegovustvarnu patnju, on e se nai suoen s rjeenjima koja emu, toboe, pomoi,mada zapravo, nisu ni od kakve koristi. Neki strunjaci smatraju da slobodnodolaenje do heroina moe smanjiti broj zloina te da oralna upotreba methadona

(zamjene za drogu), moe smanjiti rizik od AIDS-a jer se tako lake izbjegavakontaminacija neistom iglom. No, ak kad bi te pretpostavke i bile tone, u

15


16/99

takvim razmatranjima potpuno se previa glavni problem ovisnika (tjelesnapotreba za neosjetljivou) i pravi uzroci te nevolje.

Svaka vrsta ovisnosti je nain bijega od sjeanja na bolnu prolost. Svakiovisnik moe pobijediti svoju bolest ako se eli suoiti s tim sjeanjima.Manipulativna sredstva zdravstvene zatite ne pomau. Dok se god osoba radije

utapa u svome jadu, nego da se suoi sa svojom prolou, nitko joj ne moepomoi. Ali sve dotle dok netko ostaje neobavijeten o drugim opcijama koje mustoje na raspolaganju, ne znamo to je u stanjuuiniti kada ga drutvo vie i nebude zasljepljivalo. Sama volja da se oslobodimo ovisnosti nije dovoljna, kao toto smatra Drutvo lijeenih alkoholiara. Potrebni su volja i odlunost da se naui razrijee uzrocineije ovisnosti, koji uvijek lee skriveni u djetinjstvu.

Drutvo nam prua bogatu paletu konvencionalnih naina doivljavanja iliprepoznavanja tete koju su nam nanijeli nai zbunjeni i zbunjujui roditelji, koji

su opustoili nae organizme u njihovom, krajnje krhkom, razvoju. Uz pomogenetike ili visokouenih pekulacija moemo pokuati izbjei te jednostavne,ali i bolne injenice. Moemo, naprimjer, opovrgnuti ideju kauzaliteta kaostaromodan, mehanicistiki nain miljenja i odjenuti nae poricanje u novu,znanstvenu paradigmu za svijet postmoderne, utemeljen na filozofijiPrograma od dvanaest faza Drutva lijeenih alkoholiara. Moemo, pak, naasjeanja drati podalje, objavljujui rat logici, postajui odanicima iracionalnoga.Moemo se odrei sebe, tj. svojih osjeaja i prolosti i teiti da dosegnemo

nirvanu ili da se stopimo s Cjelinom dok sjedimo meditirajui. Moemonapisati knjige i knjige proze i time zbuniti vie milijuna ljudi. Moemoproputovati svijet koristei se nametnutim autoritetom kako bismo sprijeilivjernike u primjeni kontracepcije, tako da e se roditi jo vie neeljene djecekoja e poslije biti zanemarena i zlostavljana. Moemo pokrenuti itave nacijeda se bore jedne protiv drugih. Moemo nadalje voditi ratove i dizatipobjedniku zastavu. Pa zato i ne bismo? Lake je, puno lake, zbuniti druge,nego osjetiti vlastitu zbunjenost bespomonog djeteta koje smo nekada bili.

Bijeg odprolosti je na nain ivota i milijuni ljudi prihvaaju njegove nagradesa zahvalnou. Imajui mogunost izbora, tko od nas ne bi radije pobjegao odsvoje prolosti? Ali nekima taj bijeg vie ne pomae. Neki ljudi ele saznati tkosu i kako su postali to to jesu.

Posljedice takvih bijegova od stvarnosti jedva da su se poele ispitivati.Sreom, drava ne daje laboratorijima dovoljno sredstava za istraivanje paemo mi sami, svatko od nas, biti laboratorij. Usudit emo se biti hrabri i suoitise s prozainim injenicama nae vlastite prolosti u kojoj smo prije bili slijepozapleteni, a zauzvrat emo, konano, shvatiti ono to nam je potrebno. Kadajednom sami spoznamo istinu, nee nas vie moi zavesti pseudoznanost.

16


17/99

Tijekom godina, od vremena izdavanja izvorne Drame, shvatila sam mnogestvari koje prije nisam zapaala ili koje sam, priznajem, povrno dotaknula.eljela bih neka od tih pitanja ovdje saeto iznijeti kao i uputiti one koji eleneto vie saznati o tim temama na moje novije radove.

1.

Ranije sam se jako trudila shvatiti i razjasniti drugima motive roditeljakoji ine naao svojoj djeci. Zbog toga se stekao dojam da jenastojanje da se shvati stav roditelja prijeko potreban dio svaketerapije. No, istina je ba obrnuto. Ako pokuamo razumjeti osjeajeonih koji su nas povrijedili, izgubit emo kontakt sa svojim vlastitimosjeajima, onima koji su bitni za prepoznavanje naih povreda i zanjihovo lijeenje. Za uspjeh svake terapije bitno je osjeati svoj bol, ane bol svojih roditelja. Ako to dobro ne shvatimo (to nedostaje

izvornom izdanju Drame),neemo si biti u stanju pomoi; niti emomoi pomoi naim roditeljima. Ali oni si mogu pomoi ako su sami,a ne na raun djece, spremni osjetiti i razrijeiti svoju situaciju.

2.Iz svog osobnog iskustva nauila sam da odredba o opratanju,kojusam i ja prije esnaest godina drala ispravnom, koi terapijski proces.Ona zaustavlja otvaranje osjeaja i percepcija koje je nemoguepostii u poetnim fazama terapije, ali se njima ipak moemo suoiti

pomou jaanja unutarnje snage i elastinosti. Neka se sjeanjajavljaju tek puno godina nakon poetka terapije, kada smo, konano,dovoljno ojaali da se s njima suoimo. To plodonosno izlaenjesjeanja na svjetlo dana ne smije se sprijeiti zatvaranjem do kojega bidovelo opratanje (vidi Miller, 1993).

3.Sam razgovor o naim osjeajima je beskoristan i nikamo nas ne vodi.Pa ipak, mnogi ljudi godinama se podvrgavaju tradicionalnoj terapiji,a da pritom ne dozive nikakve promjene. injenica da oni uope i ne

shvaaju da se to dogaa, ini stanje jo traginijim. Da bismo sepribliili naoj vlastitoj istini, moramo proivjeti i izraziti naeosjeaje putem unutarnjeg dijaloga. Za sve one koji se zbiljski eleizlijeiti od posljedica trauma iz djetinjstva, svetradicionalne metodesu beskorisne, pogrene i mogu biti opasne. One naime jaaju naeintelektualne naine obrane od osjeaja te spreavaju buenjepotisnutog pamenja, ak i kada terapeut ili analitiar potie pacijentada pria o traumi zlostavljanja- seksualnog ili bilo kakvog drugog.

U intelektualnim terapijama ne moe se provjeriti niti utvrditi tonostsumnji, pretpostavki ili prijedloga koje daje terapeut. Oni mogu bitiispravni ili pogreni, a ak i da su ispravni, to znanje je nedjelotvorno

17


18/99

za pacijenta u njegovu nastojanju da se izlijei. Samo nai osjeaji itjelesne senzacije, kojih postajemo svjesni tijekom terapije, mogu nasuvjeriti u ono to nam se stvarno dogodilo. Samo uz njihovu pomomoemo prizvati potisnuto sjeanje i objediniti tako steeno znanje,premda pouzdane informacije dobivene od obitelji mogu biti dodatnapotvrda, U nekim pogrenim terapijama, ljudi mogu doi do krivih ilinesigurnih zakljuaka na temelju intelektualnih procesa, ali tizakljuci nisu sjeanja. Termin krivo sjeanje je pogrean i,zapravo, sam po sebi kontradiktoran (vidi Miller, 1990).

4.Tvrdei da se bave osjeajima, nove metode zapravo se sluetradicionalnim moralom i ideologijom kako bi nas sprijeile uspoznavanju nae stvarnosti. Najvie to nam mogu pruiti jestkratkotrajno olakanje. Ukoliko terapijski proces spreava integriranje

cijele istine, i dalje emo biti ovisni o grupama i viim silama.Nakon poetnoga osjaaja euforije, moi emo, neko vrijeme, zadratidepresiju po strani, posveujui se pridobivanju novih obraenika, alie oni zauzvrat traiti potencijalne sljedbenike. To je, ini se, najboljeobjanjenje tako velikog broja tovatelja tih ideja, bez obzira nanjihove nedostatke (vidi Miller, 1993).

5.Velika je pogreka smatrati da se traume mogu razrijeiti simbolima.Kada bi to bilo mogue, pjesnici, slikari i ostali umjetnici mogli bi

razrijeiti svoj bol putem kreativnosti. To, meutim, nije tako.Kreativnost nam pomae u kanaliziranju bola uzrokovanog traumom ito na simbolian nain. Ona nam ne pomae u njegovu razrjeavanju.Kada bi simbolina osveta za zlostavljanje u djetinjstvu biladjelotvorna, tada bi diktatori, napokon, prestali poniavati i muitiljudski rod. Njihova glad za osvetom ostat e nezajaenom sve do tadadok njihov izbor ini samoobmana o tome tko, zapravo, zasluujenjihovu mrnju i sve dok budu pothranjivali tu mrnju u simbolinom

obliku, umjesto njezina proivljavanja i razrjeenja u kontekstuvlastita djetinjstva (vidi Miller, 1990 a).

6.Zlostavljanje djece nije neizbjena sudbina ljudskog roda kao to samsmatrala u vrijeme pisanja Drame. Ono se moe sprijeitipopravljanjem tete nanesene u djetinjstvu i to putem djelotvorneterapije. Roditelji, koji su se suoili sa svojom bolnom prolou, neezlostavljati svoju djecu.

7.

Spreavanje zlostavljanja djeteta mogue je uz veu osvijetenostjavnosti. Moglo bi se sprijeiti mnoge nepotrebne patnje kad bi,naprimjer, najnovija otkria o vanosti zbliavanjamajke s njezinim

18


19/99

novoroenetom (preko pogleda i tjelesnoga dodira) bila ire poznata.Zbliavanje prua djetetu vei osjeaj sigurnosti i pouzdanja za kasnijiivot, a nastaje hormonalnim oslobaanjem u majke koje se zbivasamo tada i jedino u nazonosti novoroeneta, a to izgrauje njezinuljubav prema djetetu. ena koja se zbliila sa svojim djetetom u prvimtrenucima svoga majinstva, manje e biti izloena opasnosti da gazlostavlja te e biti sposobnija zatiti ga i od svoje i od oeve prolosti.Doivljaj ljubavi prema svome djetetu te djetetove ljubavi ibespomone ovisnosti o njoj, moe je motivirati za razrjeavanjenjezina potisnuta bola. Ako to ne uini, destruktivna mo njezinoganesvjesnog moe i dalje djelovati i nanijeti tetu djetetu.

8.esto me pitaju zato neki ljudi, koji su bili zlostavljani udjetinjstvu,ne zlostavljaju zauzvrat svoju djecu. To pitanje sam obradila u svojim

knjigama Zaboravljeno znanje i Ruenje zida tiine. U njima sampokuala objasniti vanu ulogu pomonog svjedoka u djetinjstvu teprosvijetljenog svjedoka u zrelosti. No, nikada nisam ula ni zakoga tko je bio zlostavljan u djetinjstvu da se potom nije ponaao nadestruktivan nain (ili barem autodestruktivan) kada je odrastao, akoje poricao zlostavljanje koje je morao podnositi.

9.Preko itatelja i terapeuta esto se susreem s problemima kojertvama zlostavljanja stvaraju pristalice tzv. sindroma krivog

sjeanja i djelovanje grupa koje podravaju krivo optueneroditelje, nastojei zatomiti izjave njihove odrasle djece. Drim da tanastojanja koja ine roditelji, vlasti i pravnici nisu motivirana samoeljom da se obrani njihova nedunost, a niti financijskim interesom,nego, i prije svega, mnogo dubljim razlogom: strahom od njihovevlastite potisnute prolosti. Izjave osoba koje su preivjelezlostavljanje, a koje su otkrile istinu nakon dugotrajnog razdobljaporicanja iskljuivanja, smatraju se prijetnjom i stoga to okrivljuju i

optuuju i stoga to pobuuju prolost u drugima. Oni predstavljajuizazov snazi potiskivanja. Roditelji, suci i pravni zastupnici mogu seupitati, svjesno ili nesvjesno: Ako je ovo istina, ako su se takvestrane stvari dogodile Ani i Mariji, a one to nisu znale desetljeima,kako onda mogu biti siguran da i ja ne krijem u sebi slinu priu?Samo vjerujui da se te stvari nisu dogodile,vjerujui, umjesto toga, uteoriju krivog sjeanja, oni mogu nastaviti ivjeti kao dosada.

10.I na kraju, eljela bih pojasniti da pojam dijete iznutra, koji seesto pripisuje meni, nisam prva upotrijebila, nego je on uzet iztransakcijske analize. Ja taj termin smatram pogrenim i, prema

19


20/99

tome, upotrijebila sam ga samo u odreenom kontekstu. Posebno samgovorila o djetetu u meni kada sam opisivala znaaj slikanja umome ivotu u jednoj knjizi koja sadri moje slike (vidi Miller, 1986.i 1995). Ovdje u navesti taj odlomak:

Dijete u meni... pojavilo se... kasno u mome ivotu, elei mi ispriati

svoju tajnu. Prilo mi je oklijevajui, govorei na nejasan nain, alime uzelo za ruku i povelo tamo kamo sam cijeli ivot izbjegavala i

bojala se poi. Pa ipak, morala sam tamo krenuti. Nisam vie mogla

okretati lea jer to je bio moj teren, moj vlastiti. Bilo je to mjesto koje

sam pokuavala zaboraviti prije puno, puno godina, isto ono mjesto

gdje sam ostavila dijete koje sam nekad bila. Tamo je ono moralo

ostati, samo sa svojim znanjem, ekajui da se, napokon, netko pojavi

tko e ga sasluati i vjerovati mu. Sada sam stajala pred otvorenim

vratima, nespremna, ispunjena strahom odrasle osobe od mraka iprijetnje prolosti, ali nisam imala snage zatvoriti ta vrata i ponovno

ostaviti dijete samo do moje smrti. Umjesto toga, donijela sam odluku

koja je promijenila moj ivot iz temelja: dopustila sam da me to dijete

vodi, odluila vjerovati tom, gotovo autistikom, biu koje je

preivjelo desetljea izolacije.

Svi smo mi zatvorenici svoga djetinjstva, bilo da to znamo, pretpostavljamo,poriemo ili da nismo nikada ni uli za takvu mogunost. Spoznaja da semoemo osloboditi posljedica starih rana uvrstit e se kako sve vie ljudi budedokazom da je to mogue. Bit e, neizbjeno, velikog otpora tomu da se slijeditaj put jer se mi svi bojimo nae potisnute prolosti i ponovnog proivljavanjanae djetinje bespomonosti. Imali smo i zato bojati se. Da nije bilo tako, nebismo bili imali potrebu za potiskivanjem. No, to se vie susreemo s naimstrahom i usuujemo se suoiti s njegovim uzrocima, to on vie nestaje.

Nema nikakve sumnje da e jednoga dana, zahvaljujui novim metodamaterapije, svi pokuaji zaobilaenja istine, putem ideologija, izgubiti svoju svrhu.One e biti suvine im istina postane dostupnom svakome od nas. Noviterapijski koncepti daju rezultate kada se temelje na prirodnim zakonima i kadase ne zaklanjaju za moralistika vjerovanja koja zanemaruju te zakone. Mukarcii ene imaju sposobnost ponovnog proivljavanja svoga iskustva, ako im jeintegritet neoteen. ak i oni sa psihikim oteenjima mogu povratiti tusposobnost.

Ako se budu koristili tim metodama, ljudi mogu, jednoga dana, shvatiti da jenacionalizam bio opravdavajue sredstvo mrnje koju su gajili u sebi. Shvatit e

20


21/99

da ta mrnja, mada je imala stvarne i strane uzroke, nije imala nikakve veze sdravama, zastavama, pjesmama i ratovima. Uvidjet e da je njezin pravi uzrok uokrutnosti u kojoj su odrasli. Nee vie osjeati potrebu za proganjanjem irazaranjem drugih nacija u nastojanju da povrate samopouzdanje koje je jednomu njima bilo uniteno. Bit e svjesni svojih stvarnih potreba, onoga za im spravom eznu, potreba na koje imaju pravo od roenja. Nee dopustiti da ih setjei lanim obeanjima o vjenosti, niti da ih se odvrati od njihovih pravednihpotreba. Naprotiv, oni e eljeti povratak svoga ivota i stvarati ovdje i sada onoto su tako tragino propustili u svom djetinjstvu - istinitost, jasnou iuvaavanje sebe i drugih.

Alice Miller1995.

21


22/99

1.

DRAMA DAROVITOG DJETETA

TE KAKO SMO POSTALITERAPEUTIMA

Iskustvo nas je nauilo da imamo samo jedno trajno oruje u borbi s

mentalnom boleu: emocionalno otkrie istine o naem jedinstvenomdjetinjstvu. Da li je onda mogue potpuno se osloboditi iluzija? Povijest nampokazuje da se one svakamo uuljaju, da ih je pun svaiji ivot - moda zato tonam se istina esto ini nepodnoljivom. Pa ipak, istina je tako bitna da za njezingubitak plaamo visoku cijenu u obliku opasne bolesti.

Da bismo ostvarili svoju cjelovitost, moramo se u jednom dugotrajnomprocesu truditi otkrivati nau osobnu istinu, jednu istinu koja moe prouzroitibol prije nego nam prui nov prostor slobode. No, ako se umjesto togazadovoljimo intelektualnom mudrou, ostat emo u sferi iluzije isamozavaravanja.

teta koja nam je nanesena u djetinjstvu ve je poinjena i ne moemo nitapromijeniti u naoj prolosti. Moemo, meutim, promijeniti sebe. Moemo sepopraviti i zadobiti svoj izgubljeni integritet izabirui put paljivijeg promatranjanaeg znanja, pohranjenoga u naem tijelu te njegova sve veeg osvjeivanja.Taj put, premda nimalo lagan, jedini je put kojim moemo krenuti ostavljajui za

sobom okrutni, nevidljivi zatvor naeg djetinjstva. Postajemo slobodnimijenjajui se od nesvjesnih rtava prolosti u odgovorne osobe u sadanjosti,svjesne svoje prolosti i stoga sposobne za ivot s njom.

Veina ljudi ini upravo obrnuto. Ne shvaajui da prolost stalno odreujenjihovo sadanje ponaanje, oni izbjegavaju bilo to saznati o njoj. Nesvjesnonastavljaju ivjeti u svom djetinjstvu, zanemarujui injenicu da ono vie nepostoji. Oni se i dalje boje i izbjegavaju opasnosti koje, premda nekada stvarne,to vie nisu ve dugo vremena. Oni su gonjeni nesvjesnim sjeanjima te

potisnutim osjeajima i potrebama koji, na neki perverzan nain, odreuju sveto ine ili ne uspijevaju uiniti.

22


23/99

Potiskivanje brutalnog zlostavljanja pretrpljenog u djetinjstvu mnoge ljudetjera na unitavanje vlastitog i tuih ivota. U nesvjesnoj ei za osvetom, onimogu biti uvueni u nasilje, paljenje domova i institucija, u tjelesno nasrtanje nadruge ljude pri emu im destrukcija slui za skrivanje istine od samih sebe i zaizbjegavanje osjeaja oaja muenoga djeteta koje su nekada bili. Takvo se

postupanje esto javlja pod parolom patriotizma ili religioznih vjerovanja.Drugi ljudi aktivno nastavljaju s muenjem koje su jednom doivjeli u

raznovrsnim klubovima za samomuenje i kroz sado-mazohistikoupranjavanje. Oni takve aktivnosti smatraju oslobaanjem. ene, kojedozvoljavaju buenje bradavica kako bi na njih objesile krugove i tako poziraleza fotografije u novinama, ponosno izjavljuju da nisu osjeale nikakvu bol doksu im to radili i da su se ak zabavljale.Ne trebamo sumnjati u istinitost njihovihiskaza. One su vrlo rano u ivotu morale nauiti ne osjeati bol i danas su u

stanju do iznemoglosti ne osjeati bol male djevojice koju je nekada davnoseksualno napastovao otac pri emu je morala misliti da je to zabavno.

Potisnutu bol moe se otkrivati i manje javno, kao kod jedne ene, seksualnozlostavljane u djetinjstvu, koja je porekla stvarnost svog djetinjstva i, kako ne biosjeala tu patnju, ona stalno bjei od svoje prolosti k mukarcima, alkoholu,drogama ili ambiciji. Potrebna su joj stalna uzbuenja da bi zadrala dosadu postrani. Ne moe si dozvoliti ak ni jedan trenutak mira i tiine, jer bi u njemu

mogla osjetiti tinjajuu usamljenost svoga djetinjstva, a toga se osjeaja smrtnoboji. Ona e nastaviti svoj bijeg ako ne naui da svijest o starim osjeajima nijesmrt nego sloboda. Ono to zaista esto ubija je odbijanje da se svjesno proiveosjeaji koji bi nam mogli otkriti istinu.

Potiskivanje boli doivljene u djetinjstvu ne utjee samo na ivot pojedinca,nego i na tabue cjelokupnog drutva. To najbolje pokazuje nain na koji suobino pisane biografije. itajui biografije poznatih umjetnika, naprimjer,ovjek stjee dojam da je njihov ivot poeo u pubertetu. Prije toga se kae da su

imali sretno, zadovoljno ili teko djetinjstvo ili puno odricanja odnosnovrlo poticajno. Ali, kakvo je stvarno bilo neko djetinjstvo, biografe, ini se, nezanima, kao da se korijeni cjelokupnog ivota ne kriju isprepleteni upravo udjetinjstvu. eljela bih to ilustrirati jednim jednostavnim primjerom. HenryMoore opisuje u svojim memoarima kako je kao mali djeak masirao majci leanekim uljem da joj ublai bolove od reumatizma. Proitavi to, odjednom su mise rasvjetlile Mooreove skulpture: krupne, nagnute ene s malim glavama - sadasam vidjela u njima tu majku oima malog djeaka, s glavom visoko gore usmanjujuoj perspektivi, a lea blizu njega, jako poveana. Mnogi kritiari moguovu interpretaciju smatrati irelevantnom, ali meni ona pokazuje kako dugo se

23


24/99

djetetovi doivljaji zadravaju u njegovom nesvjesnom i kakve mogunosti semogu javiti u odrasloj dobi kada smo si slobodni dati maha. No, Mooreovosjeanje se nije odnosilo na traumatian dogaaj pa tako moe preivjetinetaknuto. Ali svi traumatini dogaaji iz djetinjstva ostaju skriveni i zakljuaniu mraku, a klju za razumijevanje ivota koji slijedi je skriven s njima.

SIROTO, BOGATO DIJETE

Ponekad se pitam hoemo li ikada moi shvatiti do koje smo mjere biliusamljeni i naputeni u djetinjstvu.1 Ovdje ne mislim prvenstveno govoriti onezbrinutoj ili potpuno zanemarenoj djeci koja su toga uvijek bila svjesna, ili subarem odrasla znajui to. Osim tih ekstremnih sluajeva, postoji velik broj ljudikoji se podvrgavaju terapiji s uvjerenjem (s kojim su odrasli) da je njihovodjetinjstvo bilo sretno i sigurno.

Vrlo esto sam se suoavala s ljudima koji su uivali pohvale i divljenja zasvoje sposobnosti i dostignua, koji su se znali sluiti toaletom u prvoj godiniivota i koji su se ak od godine i pol do pete uspjeno brinuli za svoju mlaubrau. Prema shvaanjima veine, ti ljudi, ponos svojih roditelja, trebali bi imatisnaan i postojan osjeaj samouvjerenosti. No, sluaj je upravo obrnut. Sve egase prihvate, ine dobro, ak odlino; dive im se i zavide im. Postiu uspjeh kad

god im je do njega stalo, ali iza svega toga vreba depresija, osjeaj praznine isamootuenja te osjeaj da im ivot nema nikakva smisla. Ti osjeaji e preuzetivodstvo im draga nadmenost zakae, im ne budu na vrhu, apsolutnomsuperzvijezdom, ili kada god odjednom osjete da nisu uspjeli u nekom svomidealu, ili zadovoljiti neke standarde. Tada ih spopada tjeskoba i zabrinutost iliduboki osjeaj krivice i srama. Koji su razlozi za takve nemire kod tihsposobnih, obrazovanih, dobro odgojenih ljudi?

U svom prvom intervjuu izjavit e da su imali uviavne roditelje, ili je barem

jedan bio takav, a ukoliko su svjesni da nisu nailazili na razumijevanje udjetinjstvu, oni osjeaju da su zato sami krivi te njihova nesposobnost da seadekvatno izraze. Oni prolaze kroz najranija sjeanja bez suosjeanja s djetetomkoje su nekada bili, a to jo vie udi, jer su ovi pacijenti imali ne samo izrazitusposobnost introspekcije ve su bili u stanju, do odreene mjere, suosjeati sdrugim ljudima. Njihov pristup emocionalnom svijetu njihova vlastita djetinjstvabio je, meutim, oteen s obiljejima nedostatka potovanja, potrebe zakontrolom i manipulacijom te zahtjeva za uspjehom. Vrlo esto oni izraavaju

prezir i ironiju, pa ak i podrugivanje i cinizam prema djetetu koje su bili.

1Danas, godine 1995. znam da je to, u naelu, mogue.

24


25/99

Postoji, openito, potpuno odsustvo pravog emocionalnog razumijevanja iliozbiljnog uvaavanja promjena u njihovu djetinjstvu te poimanja njihovihistinskih potreba, koje bi nadmaile elju za uspjehom. Oni su potpuno potisnulisvoju stvarnu prolost pa im je lako odravati iluziju sretnog djetinjstva.

Potrebno je pojasniti neke ope pretpostavke koje su temelj za opis

psiholoke klime u kojoj te osobe ive:Dijete osjea primarnu potrebu od samog poetka svog ivota zauvaavanjem njegove prave osobnosti u svako vrijeme.

Kada ovdje govorimo o njegovoj pravoj osobnosti u svakovrijeme mislimo na emocije, senzacije (osjete) i njihovo izraavanjeod dana roenja nadalje.

U atmosferi potovanja i tolerancije prema njegovim osjeajima,

dijete e, u fazi odvajanja, biti sposobno odbaciti simbiozu s majkom ipoduzeti korake ka individualizaciji i samostalnosti.

Ako ovo ele pruiti svojoj djeci za njihov zdravi razvoj, i samiroditelji bi trebalo da su odrasli u takvoj atmosferi. Ako jesu, bit e ustanju osigurati djetetu zatitu i blagostanje potrebno da se razvijepovjerenje.

Roditelji koji nisu odrasli u takvoj klimi, sami su prikraeni. Kroz

svoj ivot, oni e nastaviti traiti ono to im vlastiti roditelji nisumogli dati u pravo vrijeme - prisustvo osobe koja ih je u potpunostisvjesna i koja ih shvaa ozbiljno.

Ova potraga ne moe, naravno, nikada potpuno uspjeti jer je vezanaza jednu situaciju koja nepovratno pripada prolosti, tj. vremenuupravo nakon samog roenja i ranog djetinjstva.

Osoba s tom nezadovoljenom i nesvjesnom (zbog potiskivanja)

potrebom ipak e biti prisiljena traiti zadovoljenje putem surogatasve dotada dok bude zanemarivala svoju potisnutu prolost.

Najmoniji objekti zamjene za zadovoljenje su roditeljeva vlastitadjeca.Novoroene ili malo dijete potpuno ovisi o svojim roditeljimai, poto je njihova briga presudna za njegovo odranje, ono ini sveto moe da ih ne izgubi. Od prvog dana nadalje ono e usmjeriti svesvoje snage u tom smjeru, poput biljice koja se okree prema suncuda preivi.

U svome radu s ljudima ija je profesija pomaganje drugima esto sam sesusrela s nekom prolou djetinjstva koja mi se inila znaajnom.

25


26/99

Jedna je majka2 u svojoj biti bila emocionalno nesigurna, aravnotea joj je ovisila o djetetovu odreenom ponaanju. Ta je majkauspjeno krila svoju nesigurnost od djeteta i od ostalih iza stroge,autoritarne, gotovo totalitarne fasade.

Ovo dijete ima zadivljujuu sposobnost da intuitivno, tj. nesvjesnouoi i odgovori toj majinoj potrebi ili potrebi oboje roditelja da onopreuzme tu ulogu koja mu je nesvjesno dodijeljena.

Ta uloga osigurala je djetetu ljubav, tj. roditeljsko iskoritavanje.Ono je moglo osjetiti da ga trebaju, a taj mu je osjeaj zajamio jedandio egzistencijalne sigurnosti.

Ta se sposobnost potom proiruje i usavrava. Ta djeca kasnije postaju majke

(uzdanice, tjeitelji, savjetodavci, pomagai) svojih vlastitih majki, ali ipreuzimaju barem dio odgovornosti svojih najbliih i na kraju razvijaju posebnuvrstu osjetljivosti prema nesvjesnim signalima koji manifestiraju potrebe drugih.Nije nikakvo udo da se kasnije opredjeljuju za psihijatriju. Tko bi drugi, beztakve prolosti, imao dovoljno zanimanja provoditi cio dan pokuavajui otkritito se dogaa na podruju nesvjesnog kod drugih ljudi? Ali, razvoj iusavravanje ove osjetljivosti, koja je nekada davno pomogla djetetu preivjeti, asada ga, kao odraslu osobu, osposobljava da se bavi svojom neobinom

profesijom, takoer nosi u sebi korijene njegovih emocionalnih smetnji: sve dokterapeut nije svjestan svojeg potiskivanja, to ga moe natjerati da se koristisvojim pacijentima koji su o njemu ovisni kao surogatom za zadovoljavanjesvojih neostvarenih potreba.

IZGUBLJENI SVIJET OSJEAJA

Na temelju svoga iskustva, mislim da uzrok neke emocionalne smetnje lei udjetetovoj ranoj fazi adaptacije. Djetetove potrebe za uvaavanjem, uzvraanjem,razumijevanjem, suosjeanjem i potvrivanjem morale su se potiskivati uznekoliko ozbiljnih posljedica.

2Majka se ovdje odnosi na osobu najbliu djetetu u prvim godinama ivota. To ne mora bioloki

biti majka niti ena. Tijekom posljednjih dvadeset godina mnogi su oevi preuzeli ulogu majke(Mtterlichkeit).

26


27/99

Jedna od takvih posljedica je nesposobnost svjesnog proivljavanja nekihvlastitih osjeaja (kao to su ljubomora, zavist, ljutnja, usamljenost,bespomonost, tjeskoba i zabrinutost), bilo u djetinjstvu, bilo kasnije kadaodrastemo. To je tim traginije to se radi o ljudima punim ivota koji sunajee sposobni za duboke osjeaje. To najvie dolazi do izraaja kada opisujusvoje doivljaje iz djetinjstva u kojima nije bilo boli ni straha. Oni su, naprimjer,mogli uivati u svojim susretima s prirodom, a da pritom nisu povrijedili majkuili je naveli da se osjea nesigurnom, da gubi mo ili ravnoteu. Zanimljivo je,kako ta paljiva, ivahna i osjeajna djeca, koja se, naprimjer, tono sjeaju kakosu s etiri godine otkrila sunevu svjetlost u sjajnoj travi, nisu s osam godina bilau stanju nita primijetiti, ili pokazati radoznalost za svoju trudnu majku, ilinisu nimalo bila ljubomorna kada je majka rodila drugo dijete (brata ili sestru).Takoer je zanimljivo kako su ta djeca s dvije godine mogla biti ostavljana samai biti dobra, dok su vojnici provaljivali u kuu i pretresali je, trpei to stranoupadanje tiho i bez plaa. Svi ti ljudi razvili su umijee nedoivljavanja osjeajajer ih dijete moe proivljavati samo uz nekoga tko ga potpuno prihvaa,razumije i podrava. Ako te osobe nema, ako dijete mora riskirati majinuljubav ili ljubav osobe koja je zamjenjuje, kako bi bilo u stanju osjeati, ono etada potisnuti svoje osjeaje. Ono ih ak ne moe niti potajno doivjeti, samo zasebe. Ono ih uope nee doivjeti. Ali, osjeaji e, usprkos svemu, ostati udjetetovu tijelu, u njegovim stanicama, pohranjeni kao podaci koje kasnijidogaaji mogu probuditi. Kasnije u ivotu, ti e se ljudi nai u situacijama, koje

mogu pobuditi te zakrljale osjeaje, ali nikada nee biti uspostavljena jasnaveza s izvornim osjeajima. Ta se veza moe deifrirati tek kada se te snaneemocije proive kroz terapiju i uspjeno poveu s prvobitnom situacijom.3

Uzmimo, naprimjer, osjeaj naputenosti - ne kod odrasle osobe, koja seosjea usamljeno i stoga posee za alkoholom i drogama, odlazi u kino,posjeuje prijatelje ili bjesomuno telefonira, ne bi li kako premostila jaz. Ne,nego mislim na izvorni osjeaj kod malog djeteta koje nije imalo nita od ovih

sredstava zaborava na raspolaganju i kojega komunikacija, verbalna ilidoverbalna, nije dopirala do majke jer je i njegova majka bila prikraena. to senje tie, ona je bila ovisna o posebnom uzvraanju od strane djeteta i to je za njubilo od presudne vanosti jer je i ona sama bila dijete u potrazi za osobom kojabi bila uz nju.

Koliko god se ovo inilo paradoksalnim, dijete stoji majci na raspolaganju.Majka se moe osjeati centrom panje jer je svuda prate njegove oi. Dijete ne

3U nekim novim metodama terapije koje je razvio J. K. Stettbacher, taj fenomen igra bitnu ulogu.

27


28/99

moe pobjei od nje, kako je to nekada uinila njezina majka. Dijete moemoodgajati tako da postane ono to mi elimo. Dijete moemo navesti da iskazujepotovanje; majka mu moe nametnuti svoje vlastite osjeaje, potvrivati se kroznjegovu ljubav i divljenje te se osjea jakom u njegovom prisustvu. No, kada jojono dojadi, ona ga moe ostaviti nepoznatim osobama ili ga zatvoriti samo udrugu sobu.

Kada je neka ena morala potisnuti sve ove potrebe, vezane za njezinumajku, one e izroniti iz njezinog nesvjesnog i traiti zadovoljenje kroz vlastitodijete, bez obzira na njezinu obrazovanost. Dijete to vrlo jasno osjea i ubrzoodustaje od izraavanja svoga jada. Kasnije, u odrasloj dobi, kada ovaj osjeajnaputenosti poinje izbijati putem terapije, popraen je intenzivnom boli ioajem. Jasno je da ti ljudi ne bi bili mogli preivjeti takvu patnju u djetinjstvu.To bi bilo mogue samo u suosjeajnome, uviavnom okruenju, kojega nije

bilo. I zato su morali odbiti sve osjeaje. No, rei da njih nije bilo,znailo biporei empirijske dokaze.

Prepoznajemo nekoliko obrambenih mehanizama protiv ranog osjeajanaputenosti. Uz uobiajeno poricanje, esto se susreemo s iscrpljujuomborbom da ostvarimo stare, potisnute i dosad ve izopaene potrebe uz pomosimbola (kultova, seksualne perverzije, razliitih grupa, alkohola, droga).Takoer se esto susreemo s intelektualiziranjem jer ono ima veliku mo kaoobrambeno sredstvo. Kada um zanemaruje vitalne poruke tijela, to moe imati

katastrofalne posljedice (vidi: moja razmiljanja o Nietzscheovoj bolesti u knjiziNetaknuti klju- 1990. iRuenje zida tiine- 1991). Svi ti obrambeni mehanizmipopraeni su potiskivanjem izvorne situacije i s njom povezanih emocija.

Prilagoavanje potrebama roditelja esto (ali ne uvijek) stvara lanulinost. Ta se osoba razvija na takav nain da otkriva samo ono to se od njeoekuje i tako se uspjeno s tim poistovjeuje i stapa da nam je teko pogoditito se jo skriva iza te lanosti. Ona ne moe razvijati niti diferencirati sama sebejer to ne bi mogla prihvatiti. Razumljivo je, dakle, da e se ta osoba aliti naosjeaj praznine, nitavnosti ili na osjeaj beskunitva jer je praznina doistastvarna. Odigrao se proces ispranjenja, osiromaenja i sakaenja njezinapotencijala. Djetetov integritet bio je oteen kada je odsjeeno sve to je biloivo i spontano u njemu. U djetinjstvu, ti su pacijenti esto sanjali da su baremdjelomino mrtvi. Lisa, jedna mlada ena, pria svoj san koji se ponavlja:

Moja mlaa braa stoje na mostu i bacaju neki sanduk u rijeku. Ja

znam da ja leim u tom sanduku - mrtva, pa ipak, ujem kako mi kucasrce. U tom trenutku se uvijek probudim.

28


29/99

Ovaj san je kombinacija njezina nesvjesna bijesa prema mlaoj brai, za kojeje Lisa uvijek trebala predstavljati dobru, brinu majku i ubijanja njezinihvlastitih osjeaja, elja i zahtjeva. Mladi Bob je sanjao:

Vidim zelenu livadu na kojoj je bijeli lijes. Strah me je da je u njemumoja majka, ali otvaram poklopac i, sreom, nije moja majka ve ja.

Da je Bob, kao dijete, umio izraziti svoje razoaranje s majkom, osjetiti svojbijes i ljutnju, bio bi mogao ostati potpuno iv. Ali to bi bilo dovelo do gubitkamajine ljubavi to za dijete moe biti isto kao smrt. On je, dakle, ubio svoju

ljutnju, a s njom i dio sebe kako bi sauvao majinu ljubav. Jedna djevojica bisanjala:

Leim na svom krevetu. Mrtva sam. Moji roditelji razgovaraju igledaju me, ali ne shvaaju da sam mrtva.

Tekoe vezane za doivljavanje i razvijanje naih emocija vode u uzajamnuovisnost koja koi proces individualizacije. Objema stranama stalo je doodranja povezanosti. Roditelji su, u djetetovoj lanoj linosti, nali potvrdu zaono to su traili, zamjenu za svoju vlastitu izgubljenu sigurnost; dijete koje nijemoglo izgraditi vlastiti osjeaj sigurnosti najprije je svjesno, a zatim nesvjesno,ovisno o svojim roditeljima. Ono se ne moe pouzdati u svoje vlastite emocije,nije ih proivjelo putem pokuaja i pogreaka, ne osjea svoje vlastite, stvarnepotrebe te je otueno od sebe u najveoj moguoj mjeri. Pod tim okolnostima,ono se ne moe odvojiti od svojih roditelja pa je ak i kad odraste jo uvijek

ovisno o odobravanju od strane svojih roditelja, grupa, a osobito od strane svojedjece. I tako roditelji ostavljaju u nasljeejo jednu generaciju osuenu skrivatise od samih sebe u nesvjesnom djelovanju pod utjecajem potisnutog sjeanja.Ukoliko batinik ne odbaci svoje nasljee, postajui potpuno svjestan svojestvarne prolosti, a time i svoje prave prirode, iza usamljenosti u roditeljskomdomu neizostavno e slijediti emocionalna izoliranost u odrasloj dobi.

29


30/99

U POTRAZI ZA SAMIM SOBOM

Kako terapija moe ovdje biti od pomoi? Ona nam ne moe vratiti nae

izgubljeno djetinjstvo, niti moe izmijeniti injenice iz prolosti. Nitko se nemoe izlijeiti uvajui i pothranjujui iluziju. Raj doambivalentne harmonije,kojoj tei tako puno pacijenata, nedostupan je. Ali otkrivanje nae vlastite istine ipostambivalentnih spoznaja o njoj omoguuje nam povratak u na vlastiti svijetosjeaja kada odrastemo - izvan raja, ali sa sposobnou tugovanja. A tasposobnost nam doista vraa nau ivotnost.

Prekretnica u terapiji nastupa kada pacijent shvati na emocionalnoj razini dasva ljubav koju je ugrabio, uz tako mnogo napora i samoporicanja, nije bila

namijenjena njemu kakav je on stvarno bio, da je svo divljenje prema njegovojljepoti i uspjehu bilo upereno na njih same, a ne na samo dijete. Malo iusamljeno dijete koje se krije iza svojih uspjeha budi se kroz terapiju i pita: tobi se bilo dogodilo da sam pred vama bio tuan, zahtjevan, ljut i bijesan? Gdje bibila vaa ljubav? A ja sam i to bio. Da li to znai, da onaj koga ste voljeli, nisambio ja ve onaj koji sam se pretvarao da jesam? Pristojan, pouzdan, suosjeajan,uviavan i ba zlatno dijete koje, ustvari, nikada i nije bilo dijete? to sedogodilo s mojim djetinjstvom? Nisu li me, na prevaru, iskljuili iz njega?

Nikada mu se vie ne mogu vratiti. Nikada to vie ne mogu nadoknaditi. Odsamog poetka bio sam mali veliki. to je s mojim sposobnostima? Nisu li onejednostavno zloupotrebljene?

Ova pitanja prati mnogo boli i tuge, ali uvijek rezultiraju uspostavljanjemnovog autoriteta u pacijentu, novog suosjeanja s njegovom vlastitom sudbinomkoje se raa iz tugovanja. Sada pacijent vie ne shvaa olako manifestacijesamog sebe, vie im se ne podsmjehuje i ne ruga tako esto, premda jo uvijeknesvjesno prelazi preko njih ili ih zanemaruje na onaj isti suptilni nain na koji

su se njegovi roditelji odnosili prema njemu prije nego je znao ijednu rije zaizraavanje svojih potreba. Pa ak i kada je malo narastao, nije smio rei ilipomisliti: Mogu biti tuan ili veseo kad god mi se neto tuno ili veselo dogodi.Ne moram se praviti veseo zbog nekog drugog i ne moram svjesno potisnutisvoju alost ili tjeskobu kako bih drugima ugodio. Mogu biti ljut i nitko neezbog toga umrijeti ili dobiti glavobolju. Mogu se razbjesniti kada me povrijede,bez straha da u izgubiti njihovu naklonost.

U veini sluajeva, pacijent osjea veliko olakanje kada uvidi da sada moeprepoznati i ozbiljno shvatiti stvari koje je odbacivao pa ak ako se vrate i stariobrasci, opet i ponovno, kroz jedno due razdoblje. No, on sada poinje uviati

30


31/99

da mu je to bila jedina strategija da preivi. Sada shvaa kako se jo uvijek,ponekad kada je uplaen, pokuava uvjeriti da to nije, kako podcjenjuje svojeosjeaje da bi se zatitio pa ih onda ili uope nije svjestan, ili to postaje teknekoliko dana nakon to ti osjeaji prou. Postupno, pacijent shvaa kako jeprisiljen traiti razonodu kada je dirnut, uzrujan ili tuan. (Kada je jednomestogodinjem djetetu umrla majka, tetka mu je rekla: Mora biti hrabar, nemojplakati. Sada idi u svoju sobu i lijepo se igraj.)

Kad terapijski proces jednom otpone, on e se nastaviti ako ne bude ometaninterpretacijama drugih vrsta intelektualne obrane. Pacijent postaje sve sreenijii naputa svoje prijanje popustljive stavove, no zbog svog ranog iskustva, jo nevjeruje da se ne izlae smrtnoj opasnosti. Boji se odbijanja i kanjavanja kadabrani svoja sadanja prava. Osoba je iznenaena osjeajima za koje bi voljela daih nije prepoznala. Ali sada je prekasno: svijest o njezinim vlastitim impulsima

se ve probudila i povratka vie nema.I eto, nekada zastraivano i uutkivano dijete, moe sada osjetiti sebe na

nain na koji nije nikada vjerovalo da je mogu, a kasnije moe uivati uolakanju to je podnijelo rizik i bilo iskreno prema sebi. Budui da je uvijekpreziralo krtost, odjednom se zatie kako broji dvije izgubljene minute natelefonu na utrb terapije. I poto nikada prije nije nita zahtijevalo i uvijek jeneumorno udovoljavalo potrebama drugih, sada se odjednom ljuti to je njegovterapeut opet na odmoru. ak je ljuto kad vidi druge ljude koji ekaju u

ekaonici. to bi to moglo biti? Sigurno ne ljubomora. To je njemu nepoznataemocija! Pa ipak: to oni tamo rade? Zar i netko drugi, osim mene, dolaziovamo? Dijete to prije nije shvatilo.

Najprije e se osjeati jadno kada uvidi da nije uvijek dobro, uviavno,tolerantno, pod vlastitom kontrolom i, iznad svega, bez potreba, jer one su temeljnjegova samopotovanja.

Kroz terapiju poinjemo shvaati da nismo uvijek niti onoliko krivi koliko

osjeamo da jesmo, niti toliko neduni koliko bismo eljeli vjerovati da jesmo.Kako emo znati ime smo povrijedili druge, nau djecu, naprimjer, ako su naiosjeaji zakoeni i ako previamo nau prolost? Suoavanja s vlastitomstvarnou pomoi e nam napustiti iluzije koje maskiraju nau prolost; akopotom otkrijemo da smo nekog povrijedili ili otetili, moramo se ispriati.

To e nas osloboditi da razrijeimo stare, nesvjesne i neopravdane osjeajekrivice koji imaju korijene u naem djetinjstvu. Mi nismo krivi za okrutnost kojanam je uinjena, pa ipak, mi se osjeamo odgovornima. Ako si ne dopustimo

priznavanje naih pogrenih postupaka u sadanjosti i ne poduzmemo korake ka

31


32/99

njihovu popravljanju, neemo moi razijeiti svoj nerealni osjeaj krivice izprolosti.

Mnogi ljudi nastavljaju prenositi okrutno djelovanje i stavove kojima su onibili izloeni kao djeca pa tako nastavljaju idealizirati svoje roditelje. Psiholoki,oni ostaju mala, ovisna djeca, ak i u starosti. Shvaaju da kada bi mogli

prihvatiti i proivjeti te rane osjeaje, osjeali bi se jaima i suvislijima te bipostali autentiniji i iskreniji prema sebi i drugima. Ako iskoristimo ovaj proces,on e nas, zauzvrat, osposobiti za otvorenost prema emocijama koje izviru iznajranijeg djetinjstva te za doivljavanje bespomonosti i ambivalentnosti tograzdoblja.

Velika je razlika izmeu ambivalentnih osjeaja prema nekome kadaodrastemo i iznenadnog preivljavanja sebe iz dobi od dvije godine kada nas jeslukinja hranila u kuhinji, a mi smo oajni razmiljali: Zato mama izlazi

svaku veer? Zato ne uiva u meni? to je to kod mene tjera da odlazi drugimljudima? to da uinim da bi ostala kod kue? Samo nemoj plakati. S dvijegodine, Peter nije mogao ovako izraavati svoje misli, ali u terapijskom terminu,kada je proivio tu stvarnost bio je istovremeno i odrasla osoba i mali djeaikoji je mogao gorko plakati. Nije to bila katarza ve prije dovravanje njegovenekadanje enje za majkom, koju je, sve dosada, poricao. Kroz sljedeihnekoliko tjedana, Peter je proao kroz sve muke svojih ambivalentnih osjeajaprema majci, koja je bila uspjean pedijatar. Njezin ranije zamrznuti,

idealizirani portret pretvorio se u sliku ene koja nije umjela pruiti svomedjetetu stabilnost u njihovu odnosu. Mrzio sam te zvijeri koje su stalno bilebolesne i uvijek te odvlaile od mene. Mrzio sam i tebe jer si radije bila s njimanego sa mnom. Osjeaji bespomonosti bili su pomijeani s odbaenim bijesomuperenim protiv majke koje nije bilo kada mu je bila najpotrebnija. Svijest o timosjeajima dovela je kod Petera do oslobaanja od simptoma koji ga je dugomuio. Sada je bilo lako shvatiti njegovo znaenje. Njegov se odnos premaenama promijenio kada je nestalo njegove potrebe da ih najprije osvoji, a potom

napusti.Peter je proivio svoj rani osjeaj bespomonosti, ljutnje i preputenost na

milost i nemilost svoje majke, na nain kojega se prije nije mogao sjetiti. ovjekpamti samo ono to je svjesno doivio. No, sam emocionalni svijet muenogdjeteta je rezultat jednog selektivnog procesa koji je eliminirao neke vrlo vaneelemente. Ti rani osjeaji, udrueni s boli zbog nerazumijevanja to se dogaa -to je dio najranijeg djetinjstva - prvi put se svjesno proivljava tijekom terapije.

Upravo je udesno vidjeti svaki puta koliko je autentinosti i integritetasauvano iza hinjenja, poricanja i samootuenja i kako se oni mogu opet brzopojaviti im pacijent ostvari kontakt s osjeajima. Bilo bi, meutim, pogreno

32


33/99

smatrati da se iza lane linosti svjesno krije potpuno razvijena prava linost.Vano je istaknuti da dijete ne zna to ono krije. Karl, kojemu su etrdeset dvijegodine, izrazio je to na sljedei nain:

ivio sam pod staklenim zvonom gdje me majka uvijek moglavidjeti. No, pod staklenim zvonom ne moete nita skriti, a da se neodate osim ako to ne skrijete ispod zemlje. Ali onda to ni sami nevidite.

Odrasla osoba moe u potpunosti biti svjesna svojih osjeaja samo ako jeimala brine roditelje ili staratelje. Ljudi koji su bili zlostavljani i zanemareni udjetinjstvu, nemaju tu sposobnost i zato se nikada ne preputaju iznenadnim

emocijama. Oni e priznati samo one osjeaje koje njihov unutranji cenzorprihvaa i odobrava, a on je nasljednik njihovih roditelja. Cijena koju plaaju zataj nadzor je depresija, osjeaj unutranje praznine. Naa prava linost se nemoe izraziti, jer je ostala nesvjesnom, pa prema tome nesvjesnom inerazvijenom u zatvoru, u nama. Drutvo zatvorskih uvara ne potie ba hrabarrazvoj. Tek kada se oslobodimo, moemo se srediti, razvijati i biti kreativnima.Tamo, gdje je bila samo zastraujua praznina, ili jednako tako stravinenadmene fantazije, sada otkrivamo neoekivano blago ivotnosti. To nije

povratak kui jer te kue nikada nije ni bilo. To je graenje kue.

TERAPEUTOVA PROLOST

esto kau da psihijatri pate od emocionalnih poremeaja. Moja je namjeradosada bila pojasniti do koje se mjere ta tvrdnja temelji na iskustvu. Terapeutova

senzibilnost, suosjeajnost, predanost i jake antene ukazuju da je u djetinjstvuvjerojatno udovoljavao drugim ljudima i potiskivao svoje vlastite potrebe.Postoji, naravno, teoretska mogunost da je osjeajno dijete imalo roditelje kojiga nisu imali potrebe zloupotrebljavati, roditelje koji su ga vidjeli onakvimkakvo ono jest, razumjeli ga te tolerirali i uvaavali njegove osjeaje. Iako jedijete steklo zdrav osjeaj sigurnosti, teko je vjerovati da bi kasnije odabralozanimanje psihijatra; da bi oplemenjivalo i razvijalo svoju osjeajnost premadrugima do one mjere kao oni kojima su se roditelji koristili za ostvarivanjesvojih potreba. Teko da bi oni ikada bili u stanju potpuno razumjeti bez iskustvato to znai ubiti samog sebe.

33


34/99

Mislim da nas sudbina naeg djetinjstva osposobljava za poziv psihijatra, alisamo onda ako smo imali priliku proivjeti svoju stvarnu prolost kroz vlastituterapiju i odbaciti neke od naih najnotornijih iluzija. To znai, prihvatitispoznaju da smo bili prisiljeni udovoljavati nesvjesnim potrebama naih roditeljakako ne bismo izgubili njihovu ljubav, a sve to nautrb svog emocionalnograzvoja. To takoer podrazumijeva sposobnost proivljavanja prezira itugovanja, izazvanih neuspjehom naih roditelja da zadovolje nae primarnepotrebe. Ako nikada nismo svjesno proli kroz to oajanje i popratni bijes pa,prema tome, nismo to nikada mogh ni rijeiti, postojat e opasnost od prenoenjate situacije, koja bi u tom sluaju ostala nesvjesnom, na nae pacijente. Ne bi setrebah iznenaditi kada bismo za svoje nesvjesne potrebe iskoristili, ni manje nivie, nego tu slabiju osobu. Jo su pogodnija za eksploataciju naa vlastita djeca,ili nai pacijenti koji su, ponekad, tako posluni i ovisni o svom terapeutu kaodjeca o svojim roditeljima.

Pacijent s antenom za nesvjesno svog terapeuta, odmah e reagirati. Akoosjeti da je njegovom terapeutu stalo da se pacijenti brzo osamostale i steknusamopouzdanje, on e se brzo poeti osjeati samostalnim i u skladu s timreagirati. On to moe. On moe sve to se od njega oekuje. Ali, kako taautonomija nije prava (istinska, stvarna), ona ubrzo zavrava depresijom.Istinskoj samostalnosti prethodi osjeaj ovisnosti. Pravo oslobaanje dolazi tekposlije duboke ambivalentnosti djeje ovisnosti.

Kada pacijent iznosi materijal koji se podudara s terapeutovim znanjem,konceptima i vjetinama te zato i s njegovim oekivanjima, pacijent zadovoljavaterapeutovu elju za odobravanjem, potvrivanjem, razumijevanjem i ozbiljnimprihvaanjem. Na taj nain, terapeut provodi istu onu vrstu nesvjesnemanipulacije kakvoj je bio izloen kao dijete. Dijete nikada ne moe prozretinesvjesnu manipulaciju. Ona je poput zraka koji udie; on ne zna ni za kojidrugi, njemu taj izgleda jedinim moguim za udisanje.

to se dogaa ako ne prepoznamo tetnost tog zraka, ak i kada odrastemo?Prenijet emo tu tetu na druge uvjeravajui ih da to inimo iskljuivo za njihovodobro. Do koje emo im mjere nauditi ovisi o naim opcijama. Ako postanemopiscima, naprimjer, moemo nejasno naslutiti ponor bolnog djetinjstva te sizvjesnom tonou opisati roditeljsko licemjerje i manipuliranje bespomonimbiem koje je tako ovisno o njima. Ako ve mi nismo svjesni svih posljedicatakve manipulacije po nas i moda ak i poriemo upravo ono to opisujemo,zato ne bismo pomogli naim itateljima da shvate svoju prolost, u svakomsluaju ne bismo naudili.

Kad smo ve odluili postati terapeutima, onda ne smijemo sebe potedjetiod suoavanja s istinom. Ako ne uoimo tetu nanesenu manipulacijom u

34


35/99

djetinjstvu, neemo moi izbjei njezino prenoenje na nae pacijente. Potpunasvijest o naoj prolosti i puno razumijevanje njezinih posljedica, meni se inetemeljnim preduvjetima za djelotvornu sposobnost pomaganja drugima unjihovoj terapiji.

Naalost, mi smo jo vrlo daleko od tog standarda to se jasno vidi iz brojnih

pomodarskih, krajnje manipulativnih terapijskih koncepata koji danas niu kaogljive. Njemaki asopis Der Spiegel(od 22. studenog 1993.) pie da upravopostoji vie od pet stotina terapija u Njemakoj koje ljudima obeavaju sreu ioslobaanje od simptoma uz izvikanu pomo manipulativnih trikova i lijekova.Psiholozi, psihijatri, terapeuti i savjetovalita su, oigledno, fasciniranimetodama koje se kreu od bihevioristikog kondicioniranja doneurolingvistikih uda. Kako je to mogue? Zato tako zduno primjenjuju temanipulativne tehnike kada i sami moraju pretpostaviti da je njihovo djelovanje,

u najboljem sluaju kratkotrajno? Zar oni ne znaju da svaki uspjeh ovisi osugestiji? Da snaan prijenos koje, nekada prevareno dijete, automatski vri naozdravitelja nema nikakve veze sa stvarnim lijeenjem? Ili oni moda ne znajuda je izljeenje, stvarno izljeenje, doista mogue? Roditelji ovih strunjakatakoer nisu gubili vrijeme. Oni su ili dobro utabanom stazom svojih roditelja:nisu htjeli da njihovo dijete ima svoje vlastite potrebe; jednostavno su eljelidobrog djeaka ili slatku djevojicu i - uspjeli su u onome to su htjeli. Ali, akosu ti dobri djeaci i slatke djevojice kasnije postali terapeutima i

savjetodavcima, bitno je da oni ne nastave nesvjesno initi drugima ono to sunjima inili njihovi roditelji, hinei da ih usreuju. Oni moraju shvatiti kakvu sucijenu morali platiti za svoju sreu - poricanje svojih vlastitih potreba, svojestvarne osobnosti i svoje jedinstvene prolosti. Ako uspiju otkriti da su nekadabili izigrani (svjesno ili nesvjesno, rezultat je bio isti) i kako se to tono zbilo,nee vie eljeti druge usreiti prevarom.

to dublje ulazimo u problem nesvjesnog manipuliranja djecom po njihovimroditeljima i pacijentima od strane terapeuta, to mi se neodlonijim ini

razrjeavanje naeg potiskivanja. Ne samo kao roditelji, nego i kao terapeuti,moramo biti voljni suoiti se s naom prolou. Moramo biti u stanju osjeati irazjasniti svoje osjeaje, shvatiti njihove stare i nove uzroke kako bismoupotpunili nae iskustvo iz prolosti. Tada vie neemo imati nikakve potrebe zamanipuliranjem naim pacijentima, nego emo im dopustiti da budu ono tostvarno jesu. Tek kada proivimo i prihvatimo svu nau bolnu istinu, moi emoodbaciti nadu da emo jo uvijek nai jednog uviavnog, suosjeajnogroditelja moda u nekom pacijentu - koji e nam biti na raspolaganju.

To iskuenje, da traimo roditelja meu svojim pacijentima, ne smije sepodcijeniti. Nai su nas vlastiti roditelji rijetko ili nisu nikada paljivo sluali,

35


36/99

kao to to obino ine nai pacijenti s divljenjem, i nikada nam nisu otkrili svojunutranji svijet jasno i iskreno kao, katkada, nai pacijenti. Samo nas stalnotugovanje moe sauvati od iluzije da smo nali roditelja kojeg smo nekada takojako trebali - suosjeajnog i otvorenog, uviavnog i jasnog, iskrenog i prisutnog,punog ljubavi i pomoi, osjeajnog, otkrivenog, istog, bez neraspletivihkontradikcija. Takav nikad nije bio na roditelj, jer majka moe biti suosjeajnasamo onoliko koliko se oslobodila svog vlastitog djetinjstva. Kada poriesudbinu svog ranog ivota, ona vue nevidljive lance.

Djeca koja su inteligentna, okretna, paljiva, osjeajna i potpuno prilagoenamajinom blagostanju, sasvim su u njenim rukama. Otkrivena su, ista ipouzdana, laka za manipuliranje, dok njihova prava linost (njihov emocionalnisvijet) ui u mraku podzemlja staklenog zvona pod kojim moraju ivjeti -ponekad i do puberteta, ili dok se ne podvrgnu terapiji, a esto dok i sami ne

postanu roditelji.Robert, kojemu je sada trideset jedna godina, kada god je, kao dijete, bio

tuan ili plakao, bio je svjestan da time ini majku nesretnom i vrlo nesigurnomu samu sebe. To izuzetno osjeajno dijete osjetilo se odbaenim od majke, kojaje bila u koncentracijskom logoru kao dijete, ah nikada o tome nije priala. Tekkada joj je sin odrastao i mogao postavljati pitanja, rekla mu je da je bila jednood osamdesetero djece, koja su bila prisiljena gledati svoje roditelje kako odlazeu plinske komore, pri emu nijedno dijete nije zaplakalo. Budui da je veselost

bila dosjetka koja joj je spasila ivot u djetinjstvu, suze njezine vlastite djeceugroavale su joj ravnoteu. Njemu je preostalo da izrazi samoga sebe i svojeosjeaje samo kroz opsesivne perverzije, koje su izgledale tuima, sramnima injemu nerazumljivima, dok nije poeo shvaati njihovo pravo znaenje.

Dijete nema nikakve obrane protiv ove vrste manipulacije. Tragedija je to jenemaju ni roditelji sve dotada, dok se odbijaju suoiti sa svojom vlastitomprolou. Ako potiskivanje ostane nerazijeeno, tragedija roditeljskogdjetinjstva se nesvjesno prenosi na njihovu djecu.

Jo jedan primjer e to ak bolje ilustrirati. Jedan otac, koji se u djetinjstvuesto bojao napadaja tjeskobe svoje povremeno shizofrenine majke, koje munitko nije objasnio, uivao je priati jezive prie svojoj maloj kerki. Uvijek sesmijao njezinu strahu da bi je kasnije tjeio rijeima: Pa to je samo izmiljenapria. Ne mora se bojati, ja sam ovdje s tobom. Na taj nain je on mogaomanipulirati svojim strahom iz djetinjstva i osjeati se jakim. Njegova svjesnaelja bila je pruiti djetetu neto vrijedno, to je njemu samome bilo uskraeno,

tj. zatitu, utjehu i objanjenja. Ali ono to je nesvjesno prenio bio je njegovvlastiti djetinji strah, oekivanje nesree i neodgovorena pitanja (takoer iznjegova djetinjstva): Zato se te osobe, koju volim, toliko bojim?

36


37/99

Vjerojatno svatko od nas ima neku manje ili vie skrivenu komoru u sebi,koju krije ak i od sebe, a u kojoj se nalaze potpornji drame njegova djetinjstva.Oni, koji e najvie osjetiti posljedice tajni iz te komore bit e djeca. Kada jemajka bila djetetom, teko da je imala priliku shvatiti to se dogaa; mogla jesamo razviti simptome. No, kao odrasla osoba, podvrgnuta terapiji, ona moerazrijeiti te simptome, ako si dozvoli ono to su oni pokrivali: osjeaji jeze,ogorenja, oajanja i bespomonog gnjeva.

Moe li biti sluajno da je Heinrich Pestalozzi, koji je ostao bez oca sa estgodina i bio emocionalno zaputen, usprkos prisutnosti svoje majke i dadilje,zanemario svoga vlastitog sina, iako je, s druge strane, bio sposoban pruitiiskrenu toplinu i oinsku brigu siroadi? Njegova sina su napokon svrstali umentalno zaostale, premda je bio inteligentno dijete.4Umro je s trideset godina.

I njegov ivot i njegova smrt nanijeli su Pestalozziju mnogo boli i osjeaja

krivnje (Ganz, 1966, Lavater-Sloman, 1977). Kau da je Pestalozzi takoerrekao: Moete istjerati vraga iz vaeg dvorita, ali ete ga ponovno nai udvoritu svog sina.

TAJ ZLATNI MOZAK

U djeluLettres de mon MoulinAlphonsea Daudeta, nalazi se jedna pria kojamoe izgledati prilino bizarnom, no ipak ima puno zajednikog s onim toovdje iznosim. Evo kratkog prikaza te prie:

Bilo jednom jedno dijete koje je imalo zlatni mozak. Njegovi suroditelji to tek sluajno otkrili kada je ozlijedio glavu te je iz njepoteklo zlato, a ne krv. Nakon toga su se poeli vrlo paljivo brinuti

za njega i ne bi mu dozvoljavali igrati se s ostalom djecom iz strahada ga ne opljakaju. Kada je djeak odrastao i elio krenuti u svijet,majka mu je rekla: Mi smo tako puno uinili za tebe i morali bismopodijeliti tvoje blago. Potom je njezin sin izvadio veliki komad zlataiz svog mozga i dao ga svojoj majci. ivio je na visokoj nozi s jednim

4Kod H. Ganza (1966.) itamo: Na oev imendan, petogodinji Jacobbi, koji nije znao pisati ...veselo je diktirao majci: elio bih ... da mnogo vie moe vidjeti i tisuu puta ti hvala za tvoju

dobrotu ... da si me odgojio s tako puno veselja i ljubavi. A sada u progovoriti iz srca ...Neobino sam sretan, ako moe rei: Omoguio sam svome sinu da bude sretan ... Da samnjegova radost i srea. Onda u ja biti prvi kojie ti zahvaliti za ono to si uinio za moj ivot.

37


38/99

prijateljem koji ga je, ipak, jedne noi okrao i pobjegao. Nakon toga,ovjek je odluio uvati svoju tajnu i zaposliti se, jer su se njegoverezerve naoigled iscrpljivale. Jednoga dana zaljubio se u lijepudjevojku koja ga je voljela jednako toliko, koliko i lijepu odjeu kojujoj je raskono poklanjao. Oenio se njome i bio vrlo sretan, ali je ona,dvije godine kasnije, umrla, a on je ostatak svog bogatstva potroio nanjezin sprovod, koji je morao biti velianstven. I tako, dok se jednomvukao ulicama, iznemogao, siromaan i nesretan, vidio je lijepe cipelekoje bi savreno pristajale njegovoj eni. Zaboravio je da je ona mrtva- moda zato to je njegov ispranjeni mozak prestao funkcionirati -pa je uao u duan kupiti cipele. Ali ba u tom trenutku, on se sruio.Trgovac je ugledao mrtva ovjeka kako lei na zemlji.

Nakon ove prie, Daudet je, umirui od bolesti kraljenice, napisao sljedeupriu:

Ova pria zvui kao izmiljena, no ona je istinita od poetka dokraja. Postoje ljudi koji i za najmanju sitnicu u ivotu moraju platitisvojim biem i kimom. Ta se bol stalno vraa pa onda, kada seumorimo od trpljenja...

Ne spada li majinska ljubav u te sitnice, ali i nezamjenjive stvari u naemivotu za koje mnogi ljudi, paradoksalno, morajuplatiti odriui se svog bia?

38


39/99

2.

DEPRESIJA I GRANDIOZNOST:

DVA POVEZANA OBLIKA

PORICANJA

SUDBINA DJETETOVIH POTREBA

Svako dijete ima opravdanu potrebu da bude primijeeno, shvaeno, da ga seuzima ozbiljno te da ga majka uvaava. U prvim tjednima i mjesecima ivota,ono treba blizinu majke, mogunost da se njome koristi i kroz nju potvruje. Toje vrlo lijepo prikazano na jednoj slici Donalda Winnicotta: majka se zagledala udijete u svom naruju, a dijete u njezino lice u kojem se ogleda ... ako majka

stvarno gleda to jedinstveno, maleno, bespomono bie, a ne projicira svojavlastita oekivanja, strahove iplanove, koje ima za dijete. U tom sluaju, dijetene bi vidjelo sebe u majinom licu ve prije majine vlastite projekcije. Tada bidijete ostalo bez zrcala i cijeli svoj ivot bi ga uzaludno trailo.

Zdrav razvoj

Ako dijete ima sreu odrasti uz uvijek prisutnu, ohrabrujuu majku, tj.majku, koja se preputa da bude u funkciji djetetova razvoja - onda se u djetetumoe postupno razvijati zdrav osjeaj prema sebi samom. U idealnom sluaju, tamajka bi takoer trebala stvoriti potrebnu emocionalnu klimu i imatirazumijevanje za djetetove potrebe. Pa ak i majka, koja nije osobito topla, moeomoguiti taj razvoj, ako to samo ne bude spreavala i ako dopusti djetetu daprima od drugih ljudi ono to njoj nedostaje. Razliita istraivanja su pokazaladjetetovu nevjerojatnu sposobnost upijanja i najmanjih afektivnih punjenja izsvoje okoline.

Pod zdravim osjeaje

Drama Djetinjstva1

Documents

Transcript of Drama Djetinjstva1