Djevoj ica sa ibicamaBila je hladna zimska no . Snijeg je padao i po elo se smrkavati. Bila je posljednja ve er u godini ve er uo i Nove godine. Po toj hladno i, mra nom ulicom i la je jedna gologlava i bosonoga djevoj ica. Dodu e, imala je na nogama neke papu e kada je po la od ku e, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papu e koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potr ala da se sakrije ispred kola to su projurila ulicom. Jednu papu u vi e nije mogla da na e a s drugom je umakao neki dje ak i doviknuo joj da e mu ta njena papu a poslu iti kao kolijevka kad mu se rodi dijete. Tako je sada ta djevoj ica i la bosih, crvenih i plavih no i a od studeni. U staroj je prega i nosila sve svoje ibice, a jednu kutiju je dr ala u ruci. itav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju ibica, nije dobila nijednu lipu. Gladna, prozebla i poti tena, lutala je jadnica sve dalje. Snje ne pahuljice padale su po njenoj duga koj, svijetloj kosi koja se u kovr ama spu tala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se irio miris gu jeg pe enja svuda se pripremao do ek Nove godine, pa je i ona sada mislila na to. Ona se u urila u jednom uglu izme u dvije ku e, od kojih je jedna malo vi e tr ala na ulicu. No ice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A ku i se nije smjela vratiti, jer nije prodala nijednu kutiju ibica, nije dobila niti jednu lipu, i otac bi je istukao. A i to e tamo, i kod ku e je isto tako hladno. ivjeli su u potkrovlju i vjetar je puhao sa svih strana, iako su najve e rupe za epili slamom i krpama. Ru ice su joj se sasvim uko ile od studeni. Ah, samo da upali jednu ibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu ibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu ibicu i odmah buknu plamen. ibica je gorjela kao svije a i bilo je tako toplo dok je dr ala ruku nad njom. Bila je to udesna svjetlost i djevoj ici se inilo da sjedi pored velike tople eljezne pe i sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispru i noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi nestade pe i i djevoj ica osta sa drvcetom dogorjele ibice u ruci. Ona kresnu jo jednu ibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je vidjeti pravo u sobu gdje je bio postavljen stol sa istim bijelim stolnjakom i divnim posu em od porculana. A na stolu se pu i pe ena guska punjena ljivama i jabukama. Ali to je bilo jo ljep e ta guska je sko ila sa stola i, onako sa

vilju kom i no em u le ima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska do e pred sirotu djevoj icu, ugasi se ibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid. Kada upali novu ibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i ve a i ljep e ukra ena nego ona to je pro le godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca. Tisu e svje ica je gorjelo na zelenim gran icama, a arene slike, kao one u du anskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevoj ica izdi e obje ruke prema svje icama i ibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svje ice po ele su se dizati sve vi e i vi e, a onda se pretvori e u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom duga ki plameni trag. Sad je netko umro! pomislila je djevoj ica. To je ona ula od svoje pokojne bake koja je govorila: Svaki put kad padne zvijezda, ne ija du a krene u nebo. Kada djevoj ica kresnu novu ibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, bla ena i zadovoljna. Bako! viknu djevoj ica. Uzmi me sa sobom! Znam da e nestati im se ibica ugasi kao to je nestala i ona topla pe i divno gu je pe enje i ona krasna velika jelka! Da i baka ne bi i ezla, djevoj ica brzo zapali sav ostatak ibica iz kutije. ibice planu e i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevoj icu u naru je i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. Sada je djevoj ica bila na nebu i vi e nije bilo ni zime, ni gladi ni straha A ujutro, u onom kutu izme u dvije ku e, na li su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama bila je mrtva. Smrzla se posljednje ve eri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevoj icu sa ibicama. Pred njom je le alo puno potpuno izgorjelih ibica. Htjela se ugrijati! govorili su prolaznici. A niko nije slutio kakve su lijepe slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodi nju radost.(H. C. ANDERSEN)