Disocijativni poremećaji

Autor: Anđela Smolić-Ročak Klinička psihologija 04/10/2013 0

Na slici – prizor iz filma “Klub boraca” u kojem glavni junak ima poremećaj opisan u tekstu

Disocijativni poremećaji uključuju različite poremećaje koje karakterizira djelomičan ili potpuni slom, obično integriranih funkcija svijesti, pamćenja, percepcije vlastitog identiteta ili percepcije okoline. Osobe s tim poremećajima mogu zaboraviti različite važne događaje iz svog života, privremeno zaboraviti tko su te čak poprimiti novi identitet. Neki od njih imaju osjećaj da je okolina postala čudna i drugačija ili da su se oni sami promijenili.

Disocijativni poremećaji obično se javljaju kao odgovor na traumu, tj. oni predstavljaju način nošenja s ugrožavajućim događajem. Traumatski događaj uključuje u potpunosti preplavljujuće iskustvo za osobu, koje prelazi njezine mogućnosti suočavanja. Može uključivati doživljaj zlostavljanja, prirodne katastrofe, smrt bliske osobe i sl. No, neće nužno svaki potencijalno traumatski događaj rezultirati psihološkom traumom kod osobe, već to ovisi o tome na koji će način osoba percipirati taj događaj te koliko su učinkovite njezine strategije suočavanja.

Disocijacija

Disocijacija, mehanizam u podlozi poremećaja, javlja se kao nesvjesna psihološka funkcija koja služi tome da bi se smanjila anksioznost i psihički konflikt. Dakle, ona štiti osobu od podražajnog preopterećenja, tj. omogućuje traumatiziranoj osobi da izdrži događaje koje ne može izbjeći, a koji u ovom trenutku prelaze granice njezine izdržljivosti.

Iz evolucijske perspektive, takva disocijacija može biti adaptivna u životno ugrožavajućim situacijama, kada ni bijeg ni borba nisu prihvatljive opcije. Ona je, u biti, obrambeni mehanizam koji osobu štiti od traume. Dakle, s jedne strane, ona može biti korisna obrana, no ako preraste u nešto što osoba koristi u svakoj ugrožavajućoj situaciji, može dovesti do psihičkih poremećaja. Može se promatrati kao kontinuum na kojem je na jednom kraju disocijacija koja je benigna i koja osobi omogućuje da se u različitim svakodnevnim situacijama isključi iz stvarnosti pa sve do patološke disocijacije na drugom kraju, koja je obično posljedica ozbiljne traume.

U ugrožavajućim situacijama s kojima se osoba ne može nositi, ona dijeli sebe na dio koji će izdržati traumu i drugi koji će se odijeliti te promatrati sve to s određene distance. Taj će dio, na taj način, ostati neoštećen traumom i sposoban za normalan život i kasniju reintegraciju cijele ličnosti. U procesu reintegracije, disocirani (zdravi) dio trebao bi pružiti podršku dijelu koji je proživio traumu, da bi se ona mogla osvijestiti i da bi osoba na taj način mogla ponovno postati cjelovita.

No, sve dok ne dođe do reintegracije, naizgled zdrav dio ličnosti neko će vrijeme normalno funkcionirati u svakodnevnom životu, izbjegavajući podsjećanje na traumu, dok će drugi dio ostati zaglavljen u traumatskom događaju, proživljavajući ga uvijek iznova. Podjela osobnosti na jedan „naizgled normalan dio ličnosti“ i jedan „emocionalni dio“ zaglavljen u traumi naziva se primarna disocijacija ličnosti. Takve osobe često nisu sposobne integrirati sve elemente traumatskog događaja u svijest.

Kod sekundarne disocijacije također je prisutan jedan „naizgled normalan dio“ te veći broj „emocionalnih dijelova“, tj. dolazi do daljnje dezintegracije pojedinih dijelova doživljaja i iskustva.

Postoji i tercijarna disocijacija, koja uključuje veći broj i jednih i drugih dijelova, što je karakteristika disocijativnog poremećaja identiteta. Da bi pojedinac nastavio funkcionirati, a ujedno izbjegao suočavanje s traumatskim sjećanjem, njegova ličnost postaje sve razdjeljenija.

Ako se disocijacija nastavi dugo nakon traumatskog događaja, može rezultirati depersonalizacijom, dugim periodima amnezije te javljanjem alternativnih identiteta. Dugotrajni efekti neriješene traume ozbiljni su i mogu dovesti do promjena u kemiji mozga kod osobe, smanjenog emocionalnog odgovora, kroničnog umora, problema s endokrinim sustavom, s imunitetom, psihosomatskih bolesti, depresije, probavnih problema, promjena raspoloženja, amnezije, poteškoća u odnosima s drugima te smanjene sposobnosti nošenja sa stresom.

Prevalencija i podjela disocijativnih poremećaja

Disocijativni poremećaji nisu među čestim poremećajima, ali ipak nisu ni tako rijetki. Neki istraživači procjenjuju da se javljaju u odnosu 1/10000 u općoj populaciji. Novija istraživanja pokazuju prevalenciju od 4-21% kod psihijatrijskih pacijenata, pri čemu 1-7% svih disocijativnih poremećaja odlazi na disocijativni poremećaj identiteta. Također se navodi da se broj prijavljenih slučajeva povećava, no postoji mogućnost da je zapravo riječ o boljim metodama dijagnostike, s obzirom na to da se ranije često događalo da takvim osobama pogrešno dijagnosticiraju shizofreniju ili granični poremećaj ličnosti. Češće se javlja kod žena i to u 90% slučajeva.

Prema DSM-V u disocijativne poremećaje ulaze:

Disocijativni poremećaj identiteta – dolazi do fragmentacije identiteta

Disocijativna amnezija – sjećanja nemaju pristup svijesti

Poremećaj depersonalizacije i derealizacije – dolazi do dezintegracije percepcije

Drugi određeni disocijativni poremećaji

Neodređeni disaocijativni poremećaji

Terapija disocijativnih poremećaja

Smatra se da su najbolje terapije za disocijativne poremećaje psihoterapija te hipnoza, iako i farmakoterapija može biti korisna. Hipnoza pomaže osobi ovladati neželjenim ponašanjem te se naučiti

adekvatnije nositi sa stresom. Ponekad se primjenjuje Art terapija koja koristi kreativne procese da bi na taj način pomogla osobama koje imaju poteškoća u izražavanju svojih misli i osjećaja. Također se koristi i kognitivna terapija, koja polazi od pretpostavke da misli utječu na ponašanje te osobi pomaže identificirati negativna vjerovanja i ponašanja te ih zamijeniti pozitivnima.

Kada potražiti pomoć

Ako se kod osobe primijeti značajan i neobjašnjiv gubitak pamćenja ili ako dođe do izraženih promjena u ponašanju osobe dok je pod stresom, preporučljivo bi bilo porazgovarati s liječnikom. Nadalje, osjećaj nerealnosti, doživljaj ubrzanog prolaska vremena, promijenjen doživljaj tijela i sl. još su neke od karakteristika disocijativnih poremećaja. Također, ako je netko doživio traumatski događaj, pravovremena intervencija može spriječiti javljanje disocijativnog poremećaja.

U sljedećem članku pročitajte nešto detaljnije o vrstama disocijativnih poremećaja.

- See more at: http://www.istrazime.com/klinicka-psihologija/disocijativni-poremecaji/#sthash.AzVBmrpA.dpuf