Damir Barbaric - Grcka Filozofija KNIGA

8/13/2019 Damir Barbaric - Grcka Filozofija KNIGA

1/192

Urednica u kolskoj knjiziMaja Uzelac

Urednik edicije Hrestomatija filozofije"Damir Barbari

Prireiva sveskaDamir Barbari

Autori suradnici na sveskuDamir Barbari, Josip Talanga

Prevoditelji suradnici na sveskuDamir Barbari, Filip Grgi, Milivoj Sironi, Dubravko kilji

Grafike urednice

Marija MaslovarMarija Prvonoec

Naslovnu stranicu opremilaKarmen Ratkovi

LektorIvo Pranjkovi

KorektorFilip Grgi

PripremaGrapa", Zagreb

ISBN 9530613024

CEP Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb

UDK 1(091)

BARBARI, DamirGrka filozofija / Damir Barbari ;[autor suradnik na svesku Josip Talanga; prevoditelji Damir Barbari... et al.]. Zagreb : kolska knjiga, 1995. 388 str.; 21 cm. (Hrestomatija filozofije ; sv. 1)

Bibliografske biljeke uz tekst.

ISBN 9530613024

951123120

Tisak: Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb

Damir Barbari

GRKA FILOZOFIJA

KOLSKA KNJIGA ZAGREB 1995


2/192


3/192

Predgovor

Naela zamisli i izvedbe ove hrestomatije

1.

Rije hrestomatija" () oznaava knjigu sastavljenuod izabranih odlomaka tekstova korisnih za uenje, stjecanje iunapreenje znanja. I rije i stvar povijesno pripadaju u okrugkasnohelenistikog iskustva i razumijevanja miljenja, uenja,znanja, i znanosti to sve tada jo znai prije svega: filozofije u smislu stjecanja, prenoenja i nasljedovanja u bitnome ve go-tovih i pozitivno postojeih nauavanja, drugim rijeima dogmi".Hrestomatije ogledane sa stajalita ivog i neposrednog filozofi-ranja, naprimjer upravo onoga koje je prethodilo razdoblju hele-

nistike uenosti pripadaju dakle, zajedno s rjenicima, leksiko-nima i enciklopedijama svih vrsta i namjena, u biti tek filozofij-skoj eklektici i doksografiji te dijele s njima sve prednosti i ne-dostatke kojima su po nunosti praene.

Ipak, daleko od toga da bi se iz takve, povijesno dodue is-pravne, spoznaje smjelo izvui zakljuak kako su sve te vrste pri-pomoi uenju i ovladavanju predanim znanjem filozofijski spo-redne. Istina je da samo ivo filozofiranje stoji pod drugim zako-nima i obitava u drugom elementu no to je to onaj pukog znanjai poznavanja postojeega. Ono to je recimo Platon nazivao bo-anskom mahnitou", ili pak Bruno herojskim zanosima" hranise oito iz drugog izvora i ne da se samim znanjem nadomjestiti.

7


4/192

Ali nita manje ne vai stav da iroko, temeljito i podrobno zna-

nje mada, kako to davno ree Heraklit, samo po sebi jo ne ui

duhu, umu, vlastitom ivom miljenju () ipak jest neophod-

nim uvjetom svakog mogueg vlastitog stvaralakog prinosa filo-

zofiji, koji se i tako rijetko posreuje, a jo rjee biva za svoga

vremena kao takav prepoznat.

Slobodan i samo na ono najvie usmjeren pogled u povijest

pokazuje da su u njoj razdoblja dubokog i obuhvatnog stvarala-

tva vie izuzetkom no pravilom. Desetljea i stoljea mogu jedno

za drugim mirno slijediti, a da duh u njima ne sabere svoje snage

za odbacivanje jednog i raanje novog svijeta. Dapae, pojedi-

ni narodi, grupe naroda, pa i itavi kulturni krugovi jednog i-

rokog zemaljskog podneblja mogu takorei dovijeka na taj nainpreivljavati na obodu povijesti. Ako dakle i nije u naoj vlasti to

iznosi li povijest u nama i kroz nas jedan novi svijet na vidjelo,

jedno ipak u svakom sluaju stoji do nas: uiti, sabirati se k

onome bitnom, i to po mogunosti uistinu znati. Zabluda je pri-

tom dakako pod uenjem" shvaati tek puku ranu obuku mla-

dei i neko prvo usaivanje osnovnih znanja. Tek onaj tko je iskus-

tvom i bitnim znanjem daleko dospio moe uope zapoeti s istin-

skim uenjem. I upravo je u tome dovoljan razlog hrestomatije

filozofije.

2.

U njoj se, meutim, i pomou nje ne ui bilo to od ovjeku mo-

guih vjetina, umijea i znanosti, ve upravo filozofija. No, moe

li se ona uope uiti? Ako da, onda u svakom sluaju bitno druk-

ije no sve drugo pozitivno postojee znanje. Filozofija i nije ne-

kakav skup negdje postojeih, gotovih i za prenoenje i usvaja-nje" podobnih znanja, pa bile njene istine, kako se obino mni,

jo ma kako openite, nune i opevaljane". ak i ideja j edne

navodno vjene filozofije" (philosophia perrenis) znai ipak iz-

vorno neto iz temelja drugo. Kant je jednom, takorei u ime svih

koji su neposredno sami iskusili posao pravog filozofiranja, bio

upozorio na to da ono to se ne moe tek tako, poput filozofije",

uiti i nauavati jest upravo samo filozofiranje.

to to uistinu znai? Poglavito dvoje. Prvo to daje pri uenju

filozofije" sve na tome da se sami neposredno upustimo u iskustvo

miljenja. I najbolji uitelj i najprobranija lektira mogu tek, akose posrei, biti u tu svrhu nekom valjanom pripomoi.

Drugo, da u razlici recimo spram sve i svake znanosti, oso-bito u njenoj prosjenoj pojavi i samorazumijevanju uiti filo-zofiju" znai spoznati i iskusiti sve njene mogunosti koje su po-

vijeu na j avu iskrsle. U filozofiji nema lagodnosti oslonca nasuvremeno", aktualno" i sadanje" stanje, na kojem bismo on-da, ne osvrui se suvino kako se to obino smatra unatrag",tek imali svom snagom svoje radinosti i otroumnosti dalje graditi

ono na vrstim i neupitnim temeljima poivajue. Filozofirati zna-i prije svega stalno se vraati" u temelj i poetak te ga otvaratiza bitno pitanje i moguu preinaku. U ivom je filozofiranju pri-

sutna ujedno sva njegova bitna povijest, i to nikako ne tek kao

neto puko prolo".

Iz dvije navedene znaajke razvidna je temeljna razlika hre-stomatije filozofije od svake historije filozofije. Ovoj je drugoj za-daa prije svega pozitivno izloiti postojei i prolosti pripadajui

korpus svega onoga to se ikada pojavilo kao filozofija, dakle svanauavanja, nazore, struje i orijentacije, to ih itatelj treba pomogunosti cjelovito i podrobno usvojiti, zajedno s mnogostuko

prepletenim meuodnoenjima najrazliitijih utjecaja", uzajam-ne zavisnosti", nasljedovanja", suprotstavljanja" i prevlada-

vanja", te ih na taj nain znati". Prva pak ide za t im da ita-telja samog neposredno suoi s djelom i djelatnou filozofiranja,

s onim miljenim, kako je ono stalno novoj moguoj interpreta-ciji otvoreno naseljeno u slovu izvornoga teksta. Sve osim origi-nalnog teksta u hrestomatij i je u bitnome sporedno, ma koliko

inae korisno i ak neophodno bilo kao priprema, pomo i oslonacpri tekoama zahtijevanog pravog itanja.

Citati" se u naem starom jeziku zvalo brati", u istome zna-

enju kao i grko , latinsko legere, ili njemako lesen. Bratidakle znai: zbirati i sabirati, jednako tako sebe sama pri ita-nju i u itanju na ono bitno, dakle na smisao" itanoga teksta,kao i ujedno, s druge strane, sabirati samo to to kao ono bitno,

kao smisao" i sama stvar", u tekstu prebiva, da bi upravo tim

itanjem tek bilo zbrano da istupi u pojavu istine. itanje je sveprije no nevina zabava: za itatelja moda i ponajdublja ivotnaavantura, za ono itano pak prigoda mogueg sjajenja u istinu,

koje se onda zbiva putem zbora i zborenja, smislenoga govora,zaetog u sabiranju itanja.

98


5/192

Jednako tako, dok je historija filozofije svojom svrhom obve-

zana na cjelovitost registriranja svega to po vazda kolebljivom

suglasju veine vai kao historijska pojava filozofije, dotle hresto-

matija ne samo smije nego i mora biti voena nakanom i obvezom

izbora onoga bitnog, a to znai onoga u emu se razotkrivaju sa-

mo osnovne i naelne mogunosti filozofiranja. Naravi hrestoma-

tije pripada po nunosti taj moment izbora, dakako voenog uvi-

jek vlastitim uvidom i iskustvom toga to jest bitno i to takvo

nije, a ipak tamo gdje je hrestomatija uspjela dalekog svakoj

pukoj samovolji i proizvoljnosti. Toj se i takvoj odgovornosti iz-

bora i odluke naprosto ne da ukloniti.

Da bi svatko tko to ushtjedne mogao odmjeriti dosege, gra-

nice i moebitne slabosti ovdje poduzetog pokuaja te odvagnutimjeru reene odgovornosti, smatramo svojom dunou izloiti u

najkraim crtama neke od glavnih naela kojima je bila voena

njegova zamisao i izvedba.

3.

Prije svega, ova je hrestomatija svojom pretpostavkom imala iz-

riitu refleksiju na povijesnu situaciju u kojoj i za koju nastaje,

dakle na njeno vrijeme i mjesto. Konkretno znai to da je pri iz-

boru autora i njihovih tekstova u znatnoj mjeri bilo odreujue

to koliko je i kako odreeni filozof bio do sada u Hrvatskoj istra-

ivan, odnosno izlagan i prikazivan, kao i to koja su njegova djela

dosad prevedena, i kako.

Sto se tie prvoga, htjelo se po mogunosti stanovitim uravno-

teenjem nadoknaditi ono to se pokazalo propustom povijesti,

naime dosad nedostatno studirane i izlagane mislioce naglasiti uovoj hrestomatiji neto jae, a one koji su vie no to bi im kakvo-

a djela to zahtijevala bili iz drugih svjetonazornih ili ideolokih

razloga odvie isticani dovesti u sklad s mjerom njihove filozo-

fijske razine. U pogledu drugoga pak nastojalo se s obzirom na

nesretnu oskudicu dobrih, ili i uope bilo kakvih prijevoda kla-

sinih tekstova filozofije na hrvatskom jeziku dati u prijevodu

po mogunosti to vie dosad neprevedenih tekstova, te pritom

osobitu pozornost posvetiti trudu oko filozofijski to vjernijeg i

filoloki to ispravnijeg prijevoda.

10

Novost u odnosu na slina dosadanja izdanja u Hrvatskoj i-ne prije svega dva sveska posveena izboru iz djela starijih i no-

vijih hrvatskih filozofa. Posljednjih je godina konano ipak u i-rim krugovima kulturne i znanstvene javnosti zaivjela svijest

vanosti poznavanja, sustavnog i intenzivnog historijskog izua-

vanja te, tamo gdje to narav stvari zahtijeva i omoguuje, dje-latnog nasljedovanja povijesti nacionalne filozofije. injenica da

je ta fi lozofija svojom razinom u najmanju ruku ravna onome naj-vrednijem u ostalim oitovanjima hrvatskoga duha kroz povijest,

a u mnogome bogatija i originalnija no u mnogih susjednih naro-da naeg kulturnog kruga, ta injenica, poznata dosad ipak go-tovo samo uem krugu djelatnih istraivaa i rijetkih upuenih

meu ostalima, ovom bi edicijom mogla postati svojinom openite

kulturne samosvijesti u Hrvatskoj.S druge strane, upravo kao sadrina dvaju od deset sveza-

ka openi te hrestomatije filozofije, prua ovaj svojevrsni prikazhrvatske povijesti filozofije mogunost neposrednog odmjeravanjanjena odnoenja spram istodobnih relevantnih opeeuropskih

filozofema, blizine spram njih, udaljenosti, otklona, razlika. Po-vremeni dosadanji nekritiki i amaterski pokuaji da se kriterijobjektivnog svjetskopovijesnog rangiranja razine odreenog filo-

zofiranja potisne nemisaonim hvalospjevima poteklim iz pretje-rano umiljenog rodoljublja i este frustracije pripadnika manjihkultura ovom bi edicijom vjerojatno morali ostati bez oslonca, bakao i navedeno dugotrajno nepravedno ignoriranje, zatajivanje ili

nipodatavanje.

Druga je jednako tako ve izvanjska i formalnotematska no-vost svezak srednjovjekovnoj filozofi ji, kojim se pokuava baremdjelomice nadoknaditi dosadanji nedostatak obuhvatnijih i in-

tenzivnijih povijesnofilozofijskih radova na tom polju. Poetno je

bilo zamiljeno da se tom u nas pri lino zaput enom dijelu povi-jesti filozofije posvete dva sveska, no snage su u ovom asu do

stajale samo za jedan, za uzvrat, ako mi je doputeno suditi, te-meljito i valjano prireen.

Jednako je helenistikorimska filozofija trebala prema kon-

cepciji biti prikazana u zasebnome svesku, to je naalost ovomprigodom moralo izostati. Ta filozofija, ako svojom openitom ra-zinom, najstroe gledano, i nije drugo do stanovit rasap i deka-dencija onoga to su Grci filozofijski bili postigli za svog klasi-

nog" doba, ipak prvenstveno svojim danas jo nedovoljno uoe

11


6/192

nim, istraenim i vrednovanim golemim povijesnim utjecajem i

osobitom ulogom pri raanju onoga to nazivamo novovjekovnom

filozofijom" svakako zavreuje i trai temeljit zaseban prikaz.

Svezak renesansnoj filozofiji mogao je biti prireen znatno

obuhvatnije i sadrajnije no to je to sluaj u mnogima od slinih

edicija u svijetu zahvaljujui sretnoj okolnosti da je upravo re-

nesansna filozofija, kako hrvatska tako i opeeuropska, dugih

godina predmetom vrlo intenzivnog izuavanja odreenog broja

hrvatskih historiara filozofije, prvenstveno u zagrebakom Insti-

tutu za filozofiju.

Ova edicija nije nasreu ni jedina ni prva takve vrste u Hrvat-

skoj. Krajem ezdesetih godina poela je naime u Matici hrvatskoj

izlaziti Filozofska hrestomatija u dvanaest svezaka, koju je uredio

Vladimir Filipovi. Zaslugu te serije knjiga u svoje vrijeme izuzet-no ozbiljno, zahtjevno i temeljito pisanih od kojih su neke u

mnogo emu i danas vrijedne ozbiljna studiranja, za openito viso-

ku razinu filozofijskih rasprava u Hrvatskoj posljednjih desetljea

u usporedbi s ostalim zemljama osvojenim i upravljanim mark-

sistikim svjetonazorom i ideologijom, nemogue je porei. Tome

shodno, nije ovoj hrestomatiji ni na koji nain nakana naprosto

nadomjestiti" prethodni slian pokuaj. Openito je u filozofiji

malo mjesta za dnevnopublicistike predodbe odbacivanju",

prevladavanju", nadomjetanju" i svemu slinom. Umjesto ci-

ljem nekog takvog nadomjetanja", ova je hrestomatija otpo

etka voena nakanom postizanja najvee mogue mjere komple-

mentarnosti s postojeim slinim edicijama, to znai, uz ostalo,

prije svega tematsko i metodsko inoviranje, to snaniju orijen-

taciju na relevantna suvremena istraivanja u svijetu, pre-

mjetanje teita pri izboru autora i njihovih reprezentativnih

tekstova, voeno iskljuivo filozofijskim kriterijima, itd. itd. Pre-

malo je u Hrvatskoj ivih djelatnih snaga i ostalih nunih pred-uvjeta, kako materijalnih tako i ostalih, za ozbiljni duhovni rad,

da bi bila dopustiva obijest pukog odbacivanja iega jednom

postignutog.

4.

Budui da su openito prijevod i izlaganje samih originalnih tek-

stova shvaeni kao osnovna i odreujua svrha hrestomatije, nas

12

tojalo se i opsegom dati tim tekstovima bezuvjetnu prednost. Iz

istog je razloga broj prikazivanih mislilaca poneto reduciran, ne

bi li i time zauzvrat bilo omogueno to obuhvatnije i temeljitije

prikazivanje njihovih izabranih tekstova. ire orijentirani pregled

temeljnog filozofijskog zbivanja dotine epohe, te drugih znaaj-

nijih njoj pripadnih mislilaca to sve ini u stanovitoj mjeri ne-

ophodan uvjet razumijevanja konteksta u kojem valja itati i

shvaati prevedene tekstove dan je u pravilu u opim uvodnim

studijama za pojedini svezak. Neminovno je ipak daje mnogi oso-

bito znaajan filozof naprosto ostao bez mjesta u ediciji. Netko e

s pravom smatrati da je bilo potrebno donijeti poneto iz djela

Pascala ili Maistera Eckharta, ili pak koji tekst Dilthevev, Fre

geov, Jaspersov, ili pak Nicolaia Hartmanna, da spomenemo sa-

mo nekoliko primjera vlastitih kolebanja pri izboru.

S druge strane, ponegdje su u hrestomatiju uvrteni i mislioci

i njihova djela kojih u pravilu nema u slinim edicijama. Tako

smo naprimjer htijui konano i u nas, kako je to drugdje ve

poodavno sluaj, relativirati onu reduktivnu i sterilnu shemu

KantFichteSchellingHegel", kojom se misli lako apsolvirati

beskrajno sloeno i viestruko prepleteno zbivanje filozofiranja

tzv. njemakog idealizma kod Schellinga naglasak stavili na

kasno djelo, u kojem se, barem po intenciji, cjelina tog idealiz-

ma" podvrgava radikalnoj naelnoj kritici te nastoji prevladati iz

temelja. Jednako je tako tu uvrten i Jacobi, ije znaenje za ge-

nezu tog idealizma posljednjih godina postaje sve izvjesnije, to

vai jednako i za Schleiermachera. Slino pak, dakako u drugome

kontekstu i smislu, vrijedi i za J. Bohmea ili Paracelzusa u svesku

s tekstovima iz filozofije renesanse.

Nastojali smo, koliko god je to mogue, referirati novije svjet-

sko stanje istraivanja" vezano za odreenog filozofa, naznaitiakcente dananjeg istraivanja i tumaenja njegova djela te upu-

titi na najrelevantniju sekundarnu literaturu, i to po mogunosti

sa svih onih jezika u kojima se odvija glavnina dananjega filozo-

firanja. Tamo gdje je bilo mjesta prosudbi da meu istraivaima

u Hrvatskoj dakako meu onima koji su bili voljni i trenutno

dovoljno slobodni za suradnju na ovom konkretnom poslu nema

optimalno kompetentnih za prikaz odreenog filozofa i njegova

djela (Leibniz, Jacobi, Fichte, Schopenhauer) angairani su ino-

zemni strunjaci.

13


7/192

Jednako se nastojalo, gdje god za to postoji dovoljan oslonac,

barem u najkraim naznakama upozoriti na stanje recepcije, is-

traivanja i interpretacije pojedinih prikazanih filozofa u Hrvat-

skoj. Prijevodi s grkog, latinskog, njemakog, engleskog, talijan-

skog i francuskog jezika popraeni su svugdje kratkim rjenikom

osnovnih termina originala s njihovim hrvatskim istoznanicama,

zajedno sa svim eventualnim ostalim upotrebljenim varijantama.

U dugotrajnom i obuhvatnom poslu promiljanja i ustanovljiva-

nja ujednaenijeg filozofijskog nazivlja u vlastitom jeziku, koji uz

ostalo zasigurno predstoji filozofskim naporima u Hrvatskoj, htje-

lo se time po strani od svake prebrze i usiljene volje za unifor ,

miranjem podastrijeti to je moguno probraniju terminoloku

grau, nastalu u konkretnim naporima prevoenja.

Osobito su u prva dva sveska, grkoj i srednjovjekovnoj

filozofiji, prijevodi popraeni ekstenzivnim pojanjujuim biljeka-

ma, kako jezinoterminologijske tako i stvarnofilozofijske nara-

vi. To se inilo vie nego potrebno upravo i osobito kod prika-

za fi lozofiranja tih razdoblja, oito sve daljih i stranijih dananjoj

prosjenoj obrazovanosti, uz onu u njoj alosno rasprostranje-

nu neosvijetenost tome u kolikoj je mjeri ba sve filozofiranje

pa i ono koje zamilja da se kree iskljuivo u vidokrugu mo-

derne" problematike upueno na tradiciju izraenu tim dvama

klasinim" jezicima.

5.

Svjesno i promiljeno, u tematski obzor ove hrestomatije nije une-

seno ono to se inae uobiajeno naziva suvremenom" filozofi-

jom, u doslovnom smislu one zbilja dananje i aktualno se zbi

vajue. Tako naprimjer dva sveska u Hrestomatiji naslovljena Su-vremena filozofija I i Suvremena filozofija II prezentiraju ustvariizbor iz onoga to se u filozofiji bitno steklo od vremena sloma

njemakoga idealizma u drugoj polovini prologa stoljea zaklju-

no s djelom Wittgensteina i Heideggera, dok se Novija hrvatska

filozofija zakljuuje prikazom djela Vladimira Filipovia, ne ula-

zei u osnovi u filozofijska zbivanja u Hrvatskoj tijekom posljed-

njih recimo pet desetljea.

Nastranu to da se filozofijski pojam suvremenosti malo ili ne-

kad ak i nimalo ne podudara s onim to se prosjenoj svijesti

14

pokazuje u liku modernog", aktualnog" i dananjeg": ne-

osporno je ipak da bi upoznavanje s izabranim tekstovima recimo

jednog Blocha ili Habermasa, Derridaa ili Levinasa, Gadamera ili

Tugendhata, Rortva ili Davidsona, bilo posve u skladu s temelj-

nom nakanom i svrhom ovakve edicije. Jednako kao to bi izbor,

prezentacija i poetna objektivna prosudba onoga to je u Hrvat-

skoj posljednjih desetljea na polju filozofije igralo odluujuu ulo-

gu, te kao takvo sa svakim pravom ostaje nezaobilaznom povi-

jesnom injenicom, zacijelo znatno pr ipomoglo danas u Hrvatskoj

neophodnom poslu bitnog orijentiranja osnovnom karakteru

trenutnog povijesnog mjesta fi lozofiranja ovdje, te tome shod

nim njegovim temeljnim zadaama.

Miljenja smo, meutim, da bi prezentacija tog najnovijeg i

dananjici najblieg suvremenog" stanja moralo po nunosti bitivoeno jednom bitno drukijom metodologijom izbora, procjene i

izvedbe, no to je to sluaj kod rada na filozofima koje je sama

povijest ve uinila klasinima". Polje dananjice" je ogledano

sa stajalita jedne radikalno povijesno osvijetene filozofije nu-

no isuvie fluidno, vezano uz mnotvo izvanfilozofijskih te esto

ubrzo netragom iezavajuih motiva i razloga za bunu aktual-

nost" i relevantnost" neije misli, da bi mu se moglo i smjelo

pristupiti kriterijima jednakim s onima kojima je od poetka vo-

ena ova hrestomatija. Doi e, vjerovati je, druge edicije ovoj na-

lik te dopuniti sve to jo nedostaje.

Daleko od toga da bi ovakva odluka odmah znaila i jedno-

znano zalaganje za iskljuivo vezivanje samo uz ono tradicional-

no i predajom posveeno" u filozofiji. tovie, miljenja smo da

je slab i sve slabiji ivi i produktivni kontakt s aktualnim filozo-

fijskim zbivanjima dananje Europe i svijeta uope jo uvijek

unato povremeni m uvjeravanjima u suprotno, koja valjda imaju

vlastite motive najslabija toka dananjeg stanja hrvatske filo-zofije. Mislili njima inae filozofijski to god hoemo, relevantna

djela recimo analitike filozofije", semiotiki orijentirane herme

neutike, ili naprimjer ona iz okruga ekologijskoholistiki inspiri-

rane diskusije metafizikim i antropologijskim pretpostavkama

moderne prirodne znanosti, ili pak pohtikofilozofijske diskusi-

je teme takozvanog komunitarizma, naprosto moramo poznavati,

nee li nae vlastito filozofiranje zapasti u neplodni tradicionali-

zam, zainjen pritom moda manirom visokoparnosti. Jednako se

tako valja brinuti oko toga da se postupno ublai pretena jedno

15


8/192

stranost gotovo iskljuive orijentacije na filozofijsku literaturu na

njemakome jeziku. Opsena i svestrana obavijetenost uvjet je

dorasle potrage za mogunostima vlastitoga doprinosa meu-

narodnom filozofijskom dijalogu. U ovoj hrestomatiji nije bilo mo-

gue napraviti mnogo koraka u tom smjeru; za takav su posao,

uz jasnu svijest cilju, potrebna desetljea intenzivnog rada i

atmosfera filozofiranja liena svih ideologijskih ometanja slobod-

na unutranjeg razvia vlastite filozofske tematike.

6.

Ovim neka bude zakljueno ovo svojevrsno polaganje rauna"

naelima na kojima poiva kako zamisao tako izvedba Hrestoma-

tije. Svakako ne jedinim mogui ma, vjerojatno ne niti najboljima.

No tome suditi, kao i sadrini na njima izgraenih sljedeih

deset svezaka, svakako nije vie stvar urednika.

Njemu, meutim, pripada zadovoljstvo sad, kad su neki od

svezaka ve u tisku ili neposredno za tisak pripremljeni, dok sudrugi u zavrnom dijelu izradbe, zahvaliti se iskreno svim ne malo-

brojnim suradnicima, kako autorima studija tako i prevoditeljima,

a posebno kolegama koji su se prihvatili odgovornog posla pri-

reivanja pojedinih svezaka. Kao i inae pri slinim pothvatima,

zadovoljstvo daljnjeg pojanjavanja stvari filozofije u mnogim rad-

nim razgovorima i naporima oko rjeavanja odreenih konkretnih

pitanja, ostaje trajnom naknadom za obostrano uloeni trud.

Zahvaliti je lektorima i korektorima, grafikoj urednici i auto-

rici likovne opreme Hrestomatije. Osobito pak ravnatelju kol-

ske knjige" dr. Dragomiru Maeriu i predsjedniku Savjeta dio-

niara mr. Miljenku Zagaru, koji su stalnom pozornou i dobro-

hotnim poticanjem ohrabrivali na to bre i ujedno to korektnije

dovrenje poslova te spremno pomagali pri razrjeavanju ponekih

tekoa tehnike naravi. Na koncu, i prije svega, kolegici Maji

Uzelac, bez ije usrdne koncepcijske, organizacijske i svake druge

strune pomoi ove Hrestomatije filozofije naprosto ne bi bilo.

U Zagrebu, travnja 1995.

Urednik Hrestomatije filozofije

16

Damir Barbari

Grka filozofija naznake za lektiru

i studij tekstova

Poetak filozofije

Pogled na filozofiju Grka uvijek je pogled unatrag na poetak

filozofije same. Grci su tvorci filozofije. Tvorci ne u smislu nekog

svojevoljnog samogospodstva ovjekova, tako da bi ih poradi tog

njihova 'dostignua' trebalo slaviti. Oni su tvorci kao oni koji su

podnijeli jedan veliki usud, usud da budu mjesto gdje bitak sebe

sama misli i istupa u rije. Grci su poetak, poetak ne u smislu

nezamjetljivoga, iz ega onda u jednoj dugoj povijesti usavrava-

nja izrasta neto znaajno. Oni su poetak filozofije kao ono na-

prosto najvee i nikada nadmaivo, koje, dok god uope moe bitineke povijesti filozofije, ostaje stalno na djelu. Grki poetak fi-

lozofije ne zasniva samo jednu novu, neuvenu mogunost ovje-

kovu, nego po prvi put otvara mislilaki bitni prostor istine, u

kojemu obitavaju sva budua pokoljenja u svojem filozofiranju.

Gdje god biva odvaen pokuaj vratiti se u prapoetnu otvorenost

grkoga miljenja, nema nikakva odnoenja koje bi bilo od Grka

neovisno i iz te neovisnosti smjelo sebi pripisivati neku ulogu pre

suditelja. Gdje god moglo biti filozofiranja, uvijek je to jedan, ma

2 A G c


9/192

i slabaan odjek s obala Grke; uvijek stoji onaj tko se mislilakinapree licem u lice s velikim Grcima."

Bez obzira na posve bjelodanu hajdegerijansku inspiraciju ina danas sve manje sklono prihvaanu patetinost izriaja, ovimse rijeima Eugena Finka1 ipak ne moe osporiti istinitost. Filo-zofija je doista prije svega grka stvar i onaj tko i danas jo filo-zofira nalazi se, htio to ili ne, znao to ili ne, u neprekidnom razgo-

voru s Grcima.

Postoje dakako mnijenja da u osnovi ovakva nazora poiva

stari zapadnjaki eurocentrizam, te da, njemu nasuprot, filozofiju

valja shvaati kao sveopu svjetsku pojavu, povijesno daleko, ra-

niju od njene grke verzije. Tako se hoe naprimjer u prastaroj

mudrosti Indijaca i njihovih svetih himni, u babilonskoj matema-

tici i astronomiji, ili pak u drevnoj kineskoj praktikoj mudrostiprepoznati pojava grkoj filozofiji srodna, tovie s njom istovjet-

na. Ve je Herodot grku filozofiju htio shvatiti kao svojevrstan

uvoz drevne egipatske mudrosti. Ipak, unato golemom napretku

pozitivnih spoznaja tim drevnim znanjima to nam ga je doni-

jelo razdoblje posljednja dva stoljea, filozofijski je, smatramo, jo

uvijek teko osporiv openiti stav Hegelov, ma kako radikalno i

gotovo drastino bio iskazan: Prava filozofija poinje u okciden

tu. Tek se na Zapadu pomalja ta sloboda samosvijesti, prirodna

svijest zalazi u sebe te se time duh u sebe sputa. U sjaju Istoka

individuum samo iezava; svjetlo biva tek na Zapadu munjom

misli, koja u sebe samu udara i odatle si stvara vlastiti svijet."2

Mnogo se nagaalo tome zato i kako filozofija zapoinje

upravo u Grkoj. Pritom se esto ukazivalo na izuzetne i nesva-

kidanje znaajke duha tog povijesno zacijelo neponovljiva na-

roda, zatim na osobitost geografskog smjetaja njegova obita

valita, na blizinu starim kulturnim carstvima Azije, na otvore-

nost univerzalnom elementu mora, na rano bujanje bogatstva pri-morskih trgovakih sredita i na mnogo toga tome slinog. Pa

ipak, injenica poetka filozofiranja nije time nimalo blia nekom

E. Fink, Grundfragen der antiken Philosophie. Wurzburff 1985 str13 i d. " ' '

? F He Sel > Vorlesungen uber die Geschichte der PhilosophieVVerke in zwanzig Banden, Bd. 18, Frankfurt am Main, 1971), str.

L8

objanjenju: Koliko znamo, pojavila se ista, od svih stranih sve-

za odrijeena filozofija iznenadno i bez vidljiva povoda. Na tlu

jedne granine zemlje, gdje se mijeala krv nacija i kulture zapa-

da, istoka i juga meusobno ratovale i proimale se, te u jedno

vrijeme kad su vlastita usnulost i tua despocija prijetile da ma

laksalim uine grki poduzetniki duh, nastade kao nekim udom

novi, pravo grki svijet misli."3 I doista, Grci su to nenadano me-

u njima izniklo filozofiranje i sami oito osjetili upravo udom

te izvorite njegovo, kako jednim glasom svjedoe i Platon i Ari-

stotel, nali u ugoaju, stanju, strasti uenja i udivljenja ujedno

( ).

Tome shodno, ostavljamo i mi ovdje po strani svaki pokuaj

neposrednog razjanjenja tog poela i ishodita filozofiranja u

Grka: ta upravo bi lektira i studij tekstova u ovoj hrestomatijiimali otvoriti mogunost njegova dokuenja. Zadovoljit emo se

time da tek u najkraim crtama upozorimo na samo dva u sva-

kom sluaju vana i moda ak, pored drugih, presudna uvjeta

kojima je filozofiranje u Grkoj jednako tako omogueno kao i,

kad je iskrslo, dalje snaeno i unapreivano. Prvi je od njih osobit

karakter grke religioznosti, a drugi jednako tako osobito ustroj-

stvo grkoga jezika.

Znaajke grke religioznosti

U svojoj golemoj povijesti grke filozofije Eduard Zeller je izuzet-

no snano i naglaeno inzistirao na razlikovanju religije Grka od

potonje kranske, koja se nama dananjim Europljanima stolje-

ima i tisuljeima ve pokazuje jedinom moguom, ili barem je-

dinom pravom i istinskom. Premda sam Zeller kako mu je sa

stanovitim pravom prigovorio Nestle u vlastitoj reviziji estog iz-danja iste povijesti filozofije (Zeller6 I 1, str. 196) oigledno pri-

tom stoji pod snanim utjecajem klasicistikog shvaanja Grka i

cjeline oitovanja grkoga duha, kakvo je u Njemakoj bilo za-

snovano i proireno u djelima klasicista Winckelmanna, Lessinga,

Schillera i Goethea, te ostavilo zamjetna traga na shvaanju Grka

Frankel, Dichtung und Philosophie des fruhen Griechentums.

Munchen,31976 (

11962), str. 292.

19


10/192

i u Zellerova neposrednog uitelja Hegela ostavivi tek Bachofenu, Nietzscheu i Burkhardtu da nam otvore oi i za druge, tam-nije i manje harmonine" strane grkoga duha i ivota ipaknjegove odredbe svojom preciznou i iskrenou uivljavanja za-sluuju i danas vie no obinu pozornost. Stoga smatramo oprav-danim ovom zgodom jednim duljim navodom ocrtati njegovosnovni stav.

Ali koji li duboki jaz dijeli Grka od kranina u smislu stareili srednjovjekovne crkve! Dok onaj ono boansko trai ponajprije

u naraviprirodi, dotle za ovoga sva vrijednost i sva opravdanostnaravnoga opstanka iezava pred milju na svemo i beskona-nost stvoritelja, te ne moe ta narav vaiti ak ni za isto objav-ljenje te svemoi, jer je unakaena i izopaena grijehom. Dok Grk,

pouzdajui se u svoj um, tei spoznati zakonitosti svijeta, utjeese kranin pred stranputicama putenog, grijehom zamraenoguma k jednoj objavi, ije puteve i tajne vjeruje da mora tovati

samo utoliko vie ukoliko oni vie protuslove umu i naravnometijeku stvari. Dok prvi i u ljudskome ivotu nastoji oko onoga li-

jepog jedinstva duha i naraviprirode, koje sainjava najsvojstveniju znaajku grke obiajnosti, lei ideal drugoga u nekoj askezi

koja prekida svaku svezu izmeu uma i osjetilnosti: umjesto ljud-ski se boreih i uivajuih heroja ima on svece monake apatije,umjesto osjetilno udeih bogova bespolne anele, umjesto jedno-

ga Zeusa, koji do kraja proivljava i opravdava sve zemaljske uit-ke, jednoga boga koji biva ovjekom da bi ih svojom smru stvar-no prokleo."4

Nijedno oitovanje grkoga ivota, od najodsudnijeg pa do

naoko najneznatnijeg i posve svakodnevnog, ne da se dostatno

shvatiti ne sagleda li se odnos spram boanskog kao stalna i ne-upitna njegova podloga i pozadina. To vrijedi jednako za ratova-

nje i putovanje, teatar i natjecanje, skuptinu i proroite, ples,rtvu i promiljanje. Pa ipak, teko da nam je ita grkog toliko

strano i daleko kao upravo taj sveprisutni medij i element sve-

toga, u kojem i iz kojega je tek svekoliki ostali ivot dobivao svoj

smisao i pravo znaenje. S jedne strane naelna areligioznost

cjelokupnog novovjekovnog i modernog znanstvenog temeljnog

E. Zeller, Die Philosophie der Griechen in ihrer geschichtlichen Entivicklung. Erster Ten, erste Halfte. Leipzig, 71923, str. 174.

20

stava spram cjeline svega to jest, a s druge iskljuivost kranske

dogmatike bespovratno su nas, ini se, udaljili od mogunosti pra-

vog ivog iskustva onoga to su Grci doivjeli i nazivali boan-

skim. Dobro je u jednoj nedavnoj knjizi upozorio naprimjer Klaus

Held:

Naa tuica 'religija' potjee iz latinskoga i znai 'povratno

povezivanje', naime ovjeka uz neto njemu nadreeno, vie, mo-

nije. Pritom ostaje u prvi as otvoreno koje je vrste odnos spram

viega, to ga opisuje termin 'povratno povezivanje'. U kranskoj

religiji taj odnos biva oznaen kao vjera. Vjera poiva na jednoj

izriito izvrenoj ivotnoj odluci, odluci da se uzdaje u Boju

milost i izbavljenje. Tu odluku donosi svaki pojedinac za sebe i

nitko ne moe s njega skinuti teret tog odluenja. Odluenje vjere

pripada kranskoj egzistenciji; jer i onda kad je netko odgojem,obiajem i navikom takorei sam po sebi urastao u svijet vjere,

ipak se od njega oekuje da jednoga dana naprimjer prigodom

potvrde ili krizme iz svoje unutranjosti potvrdi odluenje za

vjeru.

Kad se s takvim predodbama za sobom obratimo odnosu Gr-

ka spram njihovih bogova, spotiemo se na niz iznenaenja: Kla-

sini Grci ne poznaju ni predodbu nekom posve na sebe posta-

vljenom pojedincu ni pomisao da bi on bio potrebit izbavljenja. A

i ne poznaju ikakav pojam kojim bi se moglo prevesti znaenje

koje rije 'vjera' ima u kranstvu.

Grci nisu doli na ideju da je egzistencija bogova neto u to bi

se moralo vjerovati. To je za nas moda najneobinije na njihovoj re-

ligiji. Egzistencija bogova bijae posvemanja samorazumljivost."5

Ima li se na umu vanost ovako shvaene religije za Grke

arhajskog i klasinog razdoblja, tad se vjerojatno nee bezuvjetno

i bez daljnjih potrebnih distinkcija prihvatiti ona inae najpro

irenija oznaka kojom bi se htjela jednoznano odrediti sama bit

filozofije i njena nastanka, naime oznaka po kojoj poetak i na-

predovanje filozofije u Grkoj nisu nita drugo do prevladavanje

mita logosom. Tako je svojedobno naprimjer Wilhelm Nestle in

zistirajui ve u svojoj, usput reeno ne uvijek i najsretnijoj, re-

viziji Zellera na snano prosvjetiteljskom" osnovnom karakteru

nastajue grke filozofije i iznalazei jasne znakove tog i takvog

5 K. Held, Treffpunkt Platon. Stuttgart, 21991 ), str. 72.

21


11/192

iteljstva ve u epovima Homerovim (Zeller6, I 1, str. 200)

oj svojedobno izuzetno utjecajnoj knjizi ranu grku filo

doio pod naslovom Od mita k logosu, naavi se potom

dm tim ishodinim stavom prinuen u sredite razmatra

aviti manje pravu filozofiju ranih Grka no onaj fenomen

ca sami bili doivjeli kao njeno izopaenje i degeneraciju,

ofistiku. Koliko god korisna i zasluna bila uenou i obi

ednoga materijala, knjiga koja recimo Heraklitu posve

sporedivo manje panje i ozbiljnog napora za razumijeva

jednom Antifonu Sofistu, ili Gorgiji, ili nekome od sli-

io da moe posredovati zadovoljavajuu sliku onoga to

ozofiranje u Grka do Platona. Jo i Platonova filozofija

> se ne da ni na koji nain u svojoj cjelini i obuhvatnosti

i ne uvidi li se i ne prihvati sredinja uloga mita i onogau njoj, to dakako onda u veoj mjeri vai za filozofe prije

iigo su, takorei sve do nedavno, prvenstveno pod gole

cajem Hegelovih povijesnofilozofijskih nazora, historiari

sustavno umanjivali znaenje tog aspekta ranoga grkog

nja, transponirajui posve nepovijesno i anakronistiki u

etke takovrsnog miljenja nae novovjekovne probleme

oznajne teorije, fizike, ontologije i svega slinog.

Osobitost ustrojstva grkoga jezika

i ve uoeno u kako velikoj mjeri su takozvani flektiici, indoeuropski i semitski, u razlici spram izolirajuih

skoga) s jedne te inkorporirajuih (npr. grenlandskoe strane, samim svojim ustrojstvom takorei predodreda iz sebe, u procesu stalno napredujueg samoosvje

lastitih bitnih zakonitosti, razviju mogunosti logikoja,nikako samorazumljivog i povijesno jedino mogueg,su oni prije svega odlikovani jest sredina i mjera izi krajnosti, svojstvenih onim gore od njih razlikovanim

aime izmeu krajnosti sklonosti k potpunoj i do kraja>j apstrakciji, kod onih drugih, i krajnosti gotovo potlanjkanja iste te moi apstrahiranja, u prvih. Svojomu fleksije, dakle svojevrsnom labavou" elemenata

samih tako i itava reeninog sklopa i njihovom gotonom savitljivou" te time sposobnou mnogostru-

kog izraza za naelno beskonane mogunosti meusobnog od-

noenja i uzajamnog podudaranja i sklapanja jezinih elemenata,

osobito je indoeuropski jezik, te unutar njega poglavito grki, po

samoj svojoj naravnoj strukturi bio podoban za razvoj jednog obu

hvatnog sustava odnoenja: Fleksija stvara mogunosti odnosa i

ini to da se stanoviti dijelovi reenice takorei mogu uzajamno

ogledavati. Tako se pak indogermanski pokazuje kao jedno veoma

sretno sredstvo ovladavanja svijetom te je upravo stoga zacijelo i

postao osnovom one vrste ovladavanja svijetom koja jest filozofija

i koja se danas do kraja razrauje u tehniku, koja je i mogla na-

stati samo iz takve vrste jezika."6

Tako se ve u injenici da indoeuropski uz muki i enski rod,

u razlici spram mnotva drugih grupa jezika, razlikuje i srednji

rod" moe spoznati svojevrsno prevladavanje puko prirodnog na

strojenja jezika, kojemu se cjelina bia pojavljuje iskljuivo i jedino

unutar vidokruga stalnog procesa ivljenja i umiranja, pri kojem

je sve to jest u osnovi svedivo na pranaela i iskonske pramoi

onog mukog i onog enskog. Putem srednjega roda", tog takozva-

nog neutruma, izlazi se iz tog zatvorenog antropomorfnog svijeta,

otvara se s onu stranu tog naoko sve proimajueg i svime vla

dajueg polariteta oblast onoga ono", iz ega se postupno razvi-

ja carstvo u sebi poivajuih, postojanih i za sebe bivstvujuih

stvari":

Karakteristino je da se veliko kulturno dostignue Grka uope

jasno prikazuje time to su dogotovili to da u razjanjenju svijeta

krenu zaobilaznim putem preko onoga onosamo stvari; dakle ne

ostaviti stvari u antropomorfnoj oblasti ili oblasti svrha, poput

ostalih naroda, koji recimo raunaju zato jer s time neto trebaju,

ili pojanjuju zvijezde zato jer se iz toga hoe oitati sudbina, ve

se iznenada uvia: postoji neko onosamo broja, koje se moe pro-matrati neovisno odredbama svrhe. Taj put, koji je od onog svrho-

vitog naovamo jedan neuveni zaobilazak, uinili su Grci i tako

razvili matematiku kao znanost, koja je onda takoer opet postala

od najvee vanosti za svrhovitu primjenu. Jednako tako u astro-

nomiji, medicini i mnogim drugim oblastima. Sve to potjee od

W Schadewaldt, Die Anfange der Philosophie bei den Gnechen.Frankfurt am Main, 1978, str. 133. U daljnjim izlaganjima ove temeoslanjamo se poglavito na uvide sadrane u ovoj knjizi.

23


12/192

tog pogleda na stvar, razrijeenu od njene sveze u polaritetu mu-

kog i enskog. Moe se doista kazati da u toj vrlo ranoj kon-

cepciji neutruma lei neto posve bitno za ophoenje s biem

uope."7

Ovim unutranjim postvarenjem" jezika, kojim se odlikuje

ve sama cjelovita grupa indoeuropskih jezika, a unutar nje opet

osobito naglaeno upravo grki, dade se onda protumaiti ona bit-

na svojstvenost grkog jezika u kojoj je ve davno prepoznat omo-

guujui uvjet filozofiranja, u smislu logosom voenog miljenja,

naime njegova neobino snana sklonost da sve intenzivnijom i

obuhvatnijom uporabom lana srednjega roda , poteklog izvor-

no iz pokazne zamjenice, takorei zaustavlja stvari i odnose u je-

ziku, uvruje ih i ini predmetima", supstantivira" ih. Prema

mjerodavnom Snellovu8uvidu, upravo je taj proces sve uestalijegi opsenijeg supstantiviranja pri emu lan biva stavljan ne sa-

mo pred imenicu, nego i pred pridjev, glagol, particip, tovie i

pred itav sklop rijei, ili i cijelu reenicu postupno stvorio mo-

gunost filozofijske tvorbe pojmova.

U filozofijsko znaenje toga da naprimjer grki izvorno jedva

poznaje nama tako uobiajenu podjelu glagolske radnje u aktivnu

i pasivnu, da umjesto pasiva odluujuu ulogu u njemu ima tako-

zvani medij, kao i u objanjenje pravoga smisla tog medija i ta-

ko jo uvijek prilino sporno meu lingvistima i filolozima ovdje

se ne moemo uputati, premda valja napomenuti kako izgle-

da nije bez opravdanja mnijenje nekih da upravo u njemu tre-

ba prepoznati jezini uvjet postupnog razvitka filozofijskog pojma

subjekta i svih daljnjih konzekvenci toga.

Isto vrijedi i za izuzetno vanu injenicu da takozvana vre-

mena" u grkome glagolu openito, a osobito izvorno i poe:tno,

igraju gotovo zanemarivo malu ulogu, za razliku od onoga to se

naziva glagolskim aspektom". Zadovoljimo se ovdje tek navodom

Schadewaldta: Htio bih jo govoriti tempora i uvodno pokazati

7 Isto, str. 138.

gB. Snell, Die Entdeckung des Geistes. Studien zur Entstehung deseuropaischen Denkens bei deri Griechen. Hamburg, ^946 (

31955).

Vidi osobitoznaajno poglavlje Prirodoznanstvena tvorba pojmova ugrkom", otisnuto zasebno i u Gadamerovu zborniku Um die Begriffswelt der Vorsokratiker, Darmstadt, 1968, str. 2142.

24

u emu je pri tome problem. Ona nisu, kako im ime kazuje, ozna-

ke vremena, nego su izvorno razliite vrste akcije, ono vremensko

pridolazi tek kasnije. Moralo bi se jednom tono istraiti kad reci-

mo aorist biva samo vremenski razumljen; veinom naime uope

ne. To vodi k neem drugom, naime tome da u tom fenomenu

jezine tvorbe interes za vrijeme naprosto ne egzistira. Vrije-

me, koje se nama u naoj filozofijski skroz strukturiranoj for-

mi svijesti priinja tako vanim, prije svega od nastupa kran-

skoga svijeta, vrijeme, koje danas poznajemo u najrazliitijim

formama: kao fizikalno, biologijsko, subjektivno duevno vrijeme

sve to u prvi as nije uope sagledano, ne pada u pogled. Moe

se u grkome ba sve rei u prezentu, a da bude jasno razumlji-

vo, pri emu mogu pridoi ak i naznake vremena. Ta takozvana

tempora, veoma stare tvorbe, ne valja tumaiti temporalno, negokao najfinija osjenenja naina izvrenja. Tu postoji isto ili tra

jue izvrenje, zakljueno ili nezakljueno, ili pak odatle rezulti

rajue stanje. Dakle: isto, nastavljajue se, punktualno zaklju-

eno ili ve stanjem postalo. Uvia se uskoro da je takvo pro-

matranje neko mnogo duhovnije i vanije za tumaenje svijeta

od onoga isto vremenskog, kojemu se uz to i lako dade usu-glasiti."9

Svaku diskusiju izuzetno velike vanosti participa u grkome,

uloge i znaenja duala, koji postoji neovisno uz jedninu i mno-

inu, posredujui i iskljuujui njihov bezuvjetni polaritet, kao i

naprimjer toga da mnoina u srednjemu rodu u grkome ne pot-

pada pod brojnu kategoriju mnoine, ve prije svojevrsne kolek-

tivne" jednote stvar, kaimo usput, od osobite vanosti za razu-

mijevanje jezinog aspekta postanka Platonova nauka idejama

: sve to moramo ovdje ostaviti po strani. I svedosadanje, ovako

fragmentarno i neizvedeno nabaeno, trebalo je i tako, shodno

naravi i svrsi upravo ove hrestomatije, posluiti tome da probudi ipotakne spremnost na itanje, pri kojem emo ujedno s misaonim

naporom oko razumijevanja sadraja prevedenih tekstova obratiti

pozornost i na to da se po mogunosti barem donekle oslobodimc

nikad reflektirane vezanosti i zarobljenosti u logika, gramatike

i sintaktika pravila gradnje jezinog izriaja, koja su nam dana?

vie no samorazumljiva, premda su nastala i oblikovala se tek

W. Schadevvaldt, nav. dj., str. 146 i d.

2:


13/192

najkasnijem razdoblju povijesti grke filozofije, u stoikom nauku

helenistikoga razdoblja. Donekle uproeno kazano: ovdje preve-

deni tekstovi drukije nam govore, osvijestimo li i do kraja uva-

imo injenicu da se ne samo glede sadrine ve i prema samoj

formi izriaja zbivaju prije ustanovljene i zasnovane logike, gra-

matike i sintakse kojom se u osnovi nepromijenjenom do danas

sluimo, te da upravo u njima uz ostalo nalazimo i filozofijski

presudnu zgodu pripreme samog tog zasnivanja.

Razdoblja grke filozofije

Od mnogih moguih i ve pokuanih ona Zellerova ini nam se

jo uvijek najprikladnijom i ponajbolje odgovarajuom naravi sa-

me stvari, premda ne moemo prihvatiti njegove nazive za njih,

odnosno njihovu osnovnu karakterizaciju. On1 0 grku filozofiju dijeli

u tri glavna razdoblja: 1) razdoblje fizike ili fizikalnog dogmatiz-

ma", 2) razdoblje pojmovne filozofije", zasnovano od strane Sokra-

ta a dovreno u Aristotela, 3) razdoblje postaristotelovske filozofije.

Osobito je ovo tree razdoblje u oima Zellera, kolovanog na

Hegelu i filozofijski oslonjenog na Aristotela, potonulo gotovo do

beznaajnosti. Ako igdje, a ono se u rekapitulirajuem saetku

kojim zavrava obrazlaganje svoje podjele razdoblja cjelokupne

grke filozofije, posve neprikriveno oituje uz svu neporecivu

historijsku i filoloku temeljitost i podrobnost njegova posve-

manja filozofijska ovisnost naelima kojima je bio voen Hegel

u svojem prikazu cjeline povijesti filozofije i osobito njene prve,

objektivne" faze, one grke: Duh, mogli bismo rei, na prvome

je stupnju grkoga miljenja sebi neposredno prisutan u naravno-

me objektu, na drugome se razlikuje od njega, da bi u misli nad

osjetilnog objekta zadobio jednu viu istinu, te na treemu se-

be potvruje u suprotnosti spram objekta, u svojoj subjektivnosti,

kao ono najvie i bezuvjetno opravdano. Ali budui da je time na-

puteno stajalite grkoga svijeta, a da pritom ipak na grkome

tlu nije mogue neko dublje posredovanje one suprotnosti, to gubi

miljenje tim odrijeenjem od danoga svoj sadraj, dospijeva u

protuslovlje da vrsto dri subjektivnost kao ono krajnje i najvie

E. Zeller, nav. dj., str. 225 i d. (Zeller1, str. 159 i d.).

26

a ipak joj ujedno nasuprot postavlja ono apsolutno u nedohvat

noj transcendenciji; na tom protuslovlju podlijee grka filozo

fija."11

Dakako, svaka je rije u ovoj hegelijanizirajuoj dijagnozi za

nas danas upitna. No ipak je teko osporiti temeljnu ispravnost

Zellerove karakterizacije postaristotelovske, helenistike filozofi-

je: Cisto znanstveni interes za filozofiju povlai se pred prak-

tikim, samostalno istraivanje prirode prestaje, teite cjeline

premjeta se na etiku; a za dokaz tog izmijenjenog nastrojenja

oslanjaju se sve postaristotelovske kole, ukoliko uope imaju ne-

ku metafiziku i fiziku teoriju, na starije sustave, nauke kojih

dodue mnogostruko pretumauju, no koje slijediti u svemu bit-

nome ipak imaju nakanu. Nije to vie spoznaja stvari kao takvih, emu se filozofu u posljednjoj instanci radi, nego ispravno i za-

dovoljavajue stanje ljudskoga ivota."12

Odmjerimo li ono to nam je poznato od Teofrasta, Speusipa

i Ksenokrata, od Karneada i Pirona, ranih, srednjih te kasnih,

rimskih stoika, od Epikura i ranih neoplatoniara, s velebnim i

filozofijski doslovno neiscrpivim djelom Platona i Aristotela, ne-

mogue je doista ak i neovisno od injenice da su nam dje-

la onih prvih sauvana tek u izuzetno fragmentarnom stanju i

oskudnom opsegu zanijekati da se tu susreemo s drastinim

padom snage filozofiranja, s neizmjernom redukcijom i suenjem

vidokruga, s padom slobodnog zamaha misli. Utoliko smatramo

ipak u osnovi zadovoljavajuim to je u ovoj ediciji tekstovima tih

dvaju klasika" ustupljen gotovo sav raspoloivi prostor. Filozo-

fijsko sueljenje s cjelinom njihova filozofiranja i danas je jedan

od prvih zadataka doista zrelog suvremenog miljenja.

S druge strane, nepravedno bi bilo i u zabludu i dezorijenta-

ciju bi vodilo previanje goleme povijesnofilozofijske vanosti tetakozvane helenistikorimske filozofije. Tek je u novije vrijeme,

potaknuto poglavito uvidima Dilthevevim, historijsko istraivanje

spoznalo u kojoj i kolikoj mjeri je cjelina filozofije novoga vijeka,

u svojoj otroj oporbi spram aristotelizma kasne skolastike, svo-

ja ishodina stajalita izgradilo upravo osloncem na tu fi lozofiju.

Isto, str. 226 i d. i1161).

Isto, str. 220 ^).

27


14/192

Gotovo da bi se, uz stanovito pretjeravanje i zaotravanje stava,moglo rei: poetni novovjekovni antiaristotelizam uistinu nije ni

dospio do zbiljskog sueljenja s onim navlastitim i najsvojstveni

jim Aristotelove filozofije, ve se zadovoljio recepcijom dodueproduktivno nadograujuom i pretumaujuom filozofema na-kon Aristotela. Jednako tako i takozvani platonizam" poetne

antiaristotelovske prirodofilozofijske i prirodoznanstvene matematizirajue metode jedva da potjee iz zbiljskog prisvajanjavlastite Platonove filozofije: neusporedivo vie toga crpi on iz

nauka neoplatonizma, stoike logike i skeptike metodologije.

Uloga stoike etike u izgradnji temeljnih teorijskih zasada

rimske, te time i sve kasnije pravne misli, kao i u zasnivanju

novovjekovnih politikih teorija drutvu ve je odavno uoena,

kao i, u istome kontekstu, vanost Epikurove utjecajne postavkedrutvenoga ugovora", izvorno nastale ve u krugovima rane

grke sofistike. Jednako je tako uglavnom utvren utjecaj iste te

etike, poglavito njena valjda osnovnog nauka naelnom intelek

tualitetu afekata, na Spinozin i na Kantov etiki nauk, dok je nje-

na vanost naprimjer za Descartesa i niz drugih mjerodavnih mi-

slilaca ranog novovjekovlja dosad uglavnom nedovoljno uoena.

Golemo znaenje stoike filozofije jezika za svu kasniju gra-

matiku, sintaksu i semantiku, kao ve i za samo poetno zasni-

vanje njihovih glavnih i nosivih kategorija, jo uvijek nije dostat-

no istraeno, to u jo veoj mjeri vrijedi za dostignua njihove

logike i za spoznaju sve dubine i obuhvatnosti njena povijesnog

utjecaja.

Njihova filozofija prirode odnosno fizika", s njenim temelj-

nim naukom izvornoj napetosti" (tonos), tek se u najnovije vri-

jeme, ponajvie zaslugom Samburskva13

dovodi u plodotvornu vezu

s novij im fizikalnim teorijama fluktuirajuim poljima sile kao

najelementarnijoj, nesupstancijalnoj i predsupstancijalnoj osnovi

cjelokupne zbiljnosti.

Epikur je pak svoju povijesnu vanost stekao prije svega ulo-

gom u novovjekovnoj obnovi antikoga atomizma, ponajprije u ra-

dovima Pierrea Gassendia u 17. stoljeu. Posredovanjem Epiku

rovim, kao i osobito njegova rimskog sljedbenika Lukrecija, rani

Usp. S. Samburskv,Phjsics of the Stoics, Meuthen, 1959, te od istogautora Das physikalische Weltbild der Antike, Zurich, 1965.

28

grki atomizam Demokritov dospio je do pozicije jedne od naj-

utjecajnijih i povijesno najodsudnijih metafizikih teorija u cjelo-kupnoj predaji filozofije, premda uz tu cijenu da filozofijska razi-na naelne Aristotelove kritike atomizma, oslonjene na diskusijukontinuuma i beskonanog uz postavku atomizma nuno veza-

nih problema nije, ini se, respektirana ni u samoga Epikurani u njegovih kasnijih sljedbenika i obnovitelja, izuzmu li se da-nas jo po mnogo emu relevantna nastojanja Leibnizova.

Zadatak daljnjeg istraivanja obuhvata i naravi sloenih utje-

caja kojima je ta nakonaristotelovska, helenistika i rimska filo-zofija presudno oblikovno djelovala na duh i temeljne postavkeosobito poetne filozofije novoga vijeka danas se dakle sve vieuoava kao jedan od sredinjih u cjelokupnom povijesnofilozofij

skom istraivanju. Tom smo se konstatacijom morali ovdje zado-voljiti, teei u ovoj ediciji ipak prije svega ostalog za tim da udo-voljimo zadatku koji je ne samo povijesno nego i odista filozofijski

na svaki nain prei i presudniji, naime zadatku primjerenog upo-znavanja, eventualnog doraslog prisvajanja i potom vlastitog pro-miljanja samih osnova te krajnjih dometa i ishoda Platonova i

Aristotelova djela, tog usprkos svim povijesnim preinakama i

pretumaenjima, kritikama i prevladavanjima te svakojakim no -

vim poecima" po naem sudu neosporno temelja cjelokupnogafilozofiranja sve do dananjih, doraslih i povijesno suvremenih,

nastojanja oko istinskog filozofiranja. Tom pak zadatku blizak iu bitnome od njega neodvojiv jest i onaj oko primjerenog misleegpriblienja samome iskonu i poetku filozofiranja uope, sadra-nog, jasno je, u onome to poznajemo kao filozofiju predsokra

tovaca".

Problem predsokratske filozofije"

Pojam predsokratovaca" potjee od Kierkegaarda i kao pretpo-

stavku ima njegovo vlastito shvaanje mjesta Sokrata u cjelini

grke filozofije, kao svojevrsne njene osi i okosnice, pri emu je

tu Sokrat" poistovjeen sa slikom kakvu njemu daje Platon,

u svojim dijalozima. Strogo gledano, termin teko da moe biti

openito prihvaen, ne dijeli li se te i takve pretpostavke Kierke

gaardove. Rani bi se grki mislioci mogli jednako opravdano zvati

i predplatonskima", ili se pak vratiti Nietzscheu, koji ih je sve

24


15/192

zajedno interpretativno obuhvaao imenom tragikih filozofa".

Jednako bi se tako mogli naprosto zvati arhajskima", imenom

koje se ve ustalilo naprimjer u razdiobama grkoga pjesnitva,

gdje se odnosi upravo nekako na njihove suvremenike.

S druge strane, Sokratova filozofijska pojava viena je ve od

strane Aristotela svojevrsnom naglaeno jednokratnom raskrsni-

com puteva ranoga miljenja. Prema njemu, upravo je Sokrat bio

taj s kojim uistinu zapoinje prava filozofija u smislu pojmovnoga

miljenja i nastojanja oko odredbe biti svega to jest. Taj Aristo-

telov stav dijelit e u osnovi i Hegel, a onda dakako na obojicu

oslonjen, kao i uvijek, i Zeller: Kroz Sokrata nije samo jedan ve,

postojei nain miljenja dalje razvijen, nego je u filozofiju bilo

uvedeno bitno novo naelo filozofiranja. Dok je sva ranija filozo-

fija bila neposredno usmjerena na objekt, dok je u njoj pitanje

biti i temeljima naravnih pojava osnovnim pitanjem, od kojega

sva ostala ovise, dotle je Sokrat prvi izgovorio uvjerenje da se ni

jednom predmetu ne moe nita znati prije no to je odreen

njegov pojam, da je dakle ispitivanje naih predodaba na mjerilu

pojma, filozofijska samospoznaja, poetak i uvjet sveg istinskog

znanja; dok su oni raniji tek putem promatranja stvari dospjeli

do razlikovanja predodbe i znanja, ini on obratno svu spozna-

ju stvari ovisnom ispravnom nazoru naravi znanja. S njime

stoga zapoinje jedna nova forma znanosti, filozofija iz pojmova;

na mjesto ranijeg dogmatikog filozofiranja stupa dijalektiko i u

svezi s time osvaja si filozofija i prema obujmu nova, dotad ne-

sluena podruja...".14

U odnosu na Sokrata raniji se mislioci tovie za Aristotela

opasno pribliavaju drevnim teolozima", pod kojim imenom on

razumije rane mitike mislioce i epske pjesnike, prije svega da-

kako Homera i Hesioda. U nastojanju da nekako omei svoje fi

E. Zeller, nav. dj., str. 216 i d. Ostr. 151 i d.). U blizini ovakva Zellerova stava pri kojem se ponekad jedva moe razlikovati da li jerije Sokratu ili Kantu kreu se, zanimljivo, i manje vie sva ostalaizjanjenja mjestu Sokratovu u povijesti grke filozofije. U Hrvat-skoj primjerno Marijan Cipra u knjizi Metamorfoze metafizike (ako-

vec, 1978, str. 99120), knjizi upravo unikatnoj u nas po obuhvatnostii razini prave uenosti, po temeljitosti izvoenja i odvanoj samostal-nosti interpetativnih pothvata, ujedno naalost knjizi u ijoj sudbinikao da se sabralo i zloslutno oitovalo ono najtamnije hrvatske filo-zofije i njenih glavnih aktera u posljednjim desetljeima.

30

lozofijske prethodnike do Sokrata od Sokrata samog s jedne a odtih teologa" s druge strane, odredit e ih onda Aristotel kao fi-ziologe", takve naime koji dodue ve naputaju nesigurno i va-ravo tlo pukoga mita te se odluno zapuuju u smjeru ispitivanja

poelima i uzrocima" svega, ali ipak to sve" jo uvijek sa-

gledavaju iskljuivo pod vidom osjetilnosti, tjelesnosti i materijalnosti" te tako shvaenephysis, ne dopirui do spoznaje mislivihi nadosj etilnih bia.

Sva je predsokratovska" filozofi ja od tada nepovratno ostalazatvorena ujedan reducirani, naravnofilozofijski" i tovie ma-terijalistiki" vidokrug (tek sekundarno proirivan u pravilu nedomiljenom tezom hilozoizmu"), i to ne teknainom kako su

je svi potonji itali i razumijevali, nego ak tovie i samim izbo-

rom iz njihovih spisa onoga to bi bilo vrijedno sauvati i predatipotomstvu. Gotovo sva vanija kasnija izvjea sadrini njihovih

nauavanja svode se u krajnjoj liniji na veliko doksografsko dje-lo prvog Aristotelova uenika i nasljednika Teofrasta te nose veu izboru, prezentaciji, formulaciji te kako implicitnom tako ieksplicitnom tumaenju neizbrisiv i neuklonjiv peat Aristotelove

prosudbe svojih filozofijskih prethodnika. Sva usudnost i ujednoupitnost te prosudbe, kao i svega to je iz nje uslijedilo za naodnos prema poetnoj grkoj filozofiji, tek postupno dopire do svi-

jesti dananjim generacijama istraivaa, kao i onih koji se u vla-stitim pokuajima sumiljenja uputaju u razgovor sa samim isko-nom i ishoditem filozofije.

S time ujedno ide i postupno naputanje aristotelovskih nazo-ra Talesu kao prvom filozofu", naelno posvemanjoj razluenosti i otroj razgranienosti te poetne fiziologije" od arhajskoga svijeta Homerova, Hesiodova, Pindarova ili Eshilova, nizumeusobno ravnopravnih i u osnovi gotovo logikom nudom su-

sljedno se nastavljajuih najranijih mislilaca i njihovih navodnihkola": Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Pitagora, Ksenofan,

Alkmaion, Parmenid, Heraklit, Empedoklo, Anaksagora, Demokrit itd. Napusti li se jednom vezanost Aristotelovim temeljnimusmjerenjem na jestvo, u smislu podloene tvari, kao navodni po-etak i kraj ba svega to su htjeli i mogli ti predsokratovci",

teite se misleeg ispitivanja postupno ali jednoznano premje-ta na tri glavna lika cjelokupnoga ranog grkog miljenja: na

Anaksimandra, Heraklita i Parmenida (moda i Pitagoru, s kojim

je, meutim, naa tekstualna situacija izuzetno nepovoljna). Sve

31


16/192

to nakon njih slijedi u osnovi je filozofijski ovisno onome u

njihovu miljenju izborenom i predstavlja, ma kako za sebe dubo-

ko, plodno i dalekoseno, ipak samo razvijanje njihovih ishodita.

Kao to se, s druge strane, temeljnim Anaksimandrovim pojmom"

onog bezgraninog", tonije besputnog", bezishodnog" (),

iskon filozofije vezuje uz duboke spekulativne, nazovimo ih tako,

iskaze Hesiodove Teogonije kaosu", bezdanoj dubini koja za

tjee onoga tko bi prekoraio vjeni neprelazni prag to dijeli Dan

od Noi, te svemu to je filozofijski od interesa u tome sklopu,

kao i s odgovarajuim iskazima Homerove Ilijade.

Na ovom putu ispitujueg promiljanja poetnog filozofiranja

arhajskih Grka posljednjih desetljea sve vie prihvaanom od

relevantnih filologa i povjesniara filozofije, poput Holschera, Gi

gona, Vlastosa i niza drugih15 prava filozofijska otkria nas, vje-rujemo, tek oekuju. Oito je, nakon svega kazanog, da je i na-

a odluka da u ogranienom prostoru ove knjige donesemo samo

tekstove vjerojatno autentinih meu sauvanim fragmentima

Parmenida i Heraklita, takorei uime svih predsokratovaca", po-

iva na slaganju s upravo ocrtanim osnovnim smjerom razumije-

vanja i interpretacije tog ranog miljenja.

Konano, ovaj kratki uvod u lektiru naega izbora tekstova

moemo dovriti duljim, po naem sudu osobito instruktivnim i

upravo uzorno svu sloenost i tekoe problema oitujuim na-

vodom jednoga od zaslunih interpreta s vlastitom filozofijskom

ambicijom:

Svjedoanstva prvih filozofijskih mislilaca nisu do nas doprla

u njihovu izvornom obliku, ve su nam predana putem izvjea fi-

lozofskih kola u sljedbenitvu Platona, Aristotela i dijelom crkve-

nih otaca. U citatima vie ili manje velikog opsega, esto samo u

pojedinim reenicama ili ak dijelovima reenice, preostali su tek

ulomci onih ranih mislilaca. Pristup njima dovodi dakle ve zbog

problematike filologijske pouzdanosti tekstualne predaje pred ve-

like tekoe. Mnogo vie zabrinjavajue je pak to da su predani

citati izabrani prema pogleditima nakonaristotelovskih usmje-

renja.

Usp. naprimjer i najnoviju tim pravcem orijentiranu knjigu Th. Buchheima Die Vorsokratiker. Ein philosophisches Portrat, Munchen,1994.

32

Taj je izbor opet u osnovi odreen Aristotelovim filozofijskim

postavom pitanja i njemu pripadnim temeljnim pojmovima. [...]

Do nas dospjeli izbor presluava dakle rano miljenje s obzirom

na Aristotelov postav pitanja i voen je razumijevanjem koje se

artikulira i izlae pomou pojmova skovanih od strane Aristotela.

temelju ispravnosti tog izlaganja ne pita se. S Aristotelom je

nastupio nazor da je sve miljenje prije Platona i Aristotela samo

neka priprema za Platona i Aristotela. Budui da platonskoaris

totelovska filozofija zapoinje sa Sokratom, zovu se rani mislioci

predsokratovcima. [...] Od Nietzscheove borbe protiv platonikog

osnovnog lika metafizike zaela se dodue neka svojstvena filolo

gijska i filozofijskohistorijska preradba takozvanih predsokrato-

vaca. Ulomci njihova miljenja i doksografska izvjea iz nakon

aristotelovskoga vremena sjedinjeni su u zborniku Fragmentipredsokratovaca, prireenom od strane Hermanna Dielsa. Od ta-

da je neprestano na djelu rad na tumaenju. Odavno se ve naui-

lo sadrajno i jezino razlikovati ono predsokratsko od platoni-

kog, aristotelovskog i nakonaristotelovskog. Trudi se oko toga da

se putem naglaenog udaljavanja aristotelovskih i nakonaristote-

lovskih nauavanja ispostavi ono to su sami predsokratovci bili

mislili. Ali time da se dri podalje nauavanja Aristotela i onih

kasnijih nije jo ni na koji nain otvoren i osiguran pristup mislio-

cima poetka, nije jo ono njihovo miljeno osloboeno u onome

najsvojstvenijem. Ba naprotiv: moe se izbjei Aristotelovo poj

movlje, a time upravo tek ostati ovisiti njegovim putanjama tu-

maenja, naime tako da se zaobilaenjem njegovih pojmova po-

stane slijep za putanje u kojima se sami kreemo. Ne pristupa li

se tekstovima pomou Aristotelovih pojmova, tad upravo pomou

nekih drugih: a ti drugi nisu lieniji predrasuda ve stoga to se

njihovo filozofijsko pojanjenje ostavlja po strani. Pa ako pojmovi

Aristotelovi i stavljaju ono kasnije na mjesto ranijega: u svimje njegovi m poj movi ma shv aeno i ou van o ono bitno, te po mo u

njih dobivamo u vid neto od poetka. Osim toga, ostaje jamano

ispravno da se u najranijih mislilaca ujedno pripravlja filozofija

Platona i Aristotela. Ako se dakle filologija smatra lienom pred-

rasuda ve zato jer odustaje od filozofski skovanih pojmova, tad

se ona nalazi u dvostrukoj zabludi. Tad upotrebljava pojmove

u nekom svakodnevnom znaenju, u smislu onoga svakome bez

daljnjega razumljivog. No prihvati li se openita razumljivost kao

vidokrug izlaganja, tad interpretacija nekog filozofijskog miljenja

33


17/192

ostaje rijetkim podbaajem. to bi ti pojmovi mogli biti drugo doodvjetci izoblieni do neraspoznatljivosti upravo one tradicijeiji je utemeljitelj Aristotel?"16

Upitnim ostaje da li sam VollkmannSchluck, ovako se do-due opravdano uvajui svakog olakog radikalizma u prekidu stisuljetnim aristotelovskim vidokrugom i njegovom pojmovnomaparaturom" pri shvaanju i tumaenju predsokratovaca", svo-

jim protiv takvog radikalizma usmjerenim te ipak na koncu baod Aristotela preuzetim ishodinim stavom uzroku" i teme-lju" () kao sredinjoj stvari miljenja tih najranijih mislilacadoista zadobiva najprimjereniji pristup tom izrijekom traenom,poetku", pitanje koje, usput reeno, vrijedi u jednakoj mjeri iza drugog ponajboljeg Heideggerova uenika, Eugena Finka.

Odgovor bi se na takva i srodna pitanja mogao stei samo ijedino vlastitim interpretativnim pokuajem, u slubi kojeg ciljastoji uz ostalo i ovakva hrestomatija, sa svojim izborom i meto-dom prezentiranja. No prethodno svakako vrijedi uti i posluatiuputan stav upravo spomenutog Finka:

"Mi kasni izdanci moramo tek ponovno poi u Grka u kolu,

da bismo iskusili daak one duhovne slobode sebe sama utemeljujueg ljudstva, koji jest ivotni dah staroga vijeka."17

K.H. VollkmannSchluck,Die Philosophie der Vorsokratiker. Der Anfang der abendlandischen Metaphysik, Wiirzburg, 1992, str. 21 i d.

E. Fink, nav. dj., str. 35.

34

Bibliografski dodatak (abecednim redom)

(Budui da je literatura za svakog od prikazanih mislilaca navedena uzuvode u njihove tekstove, te da je postaristotelovska filozofija, s iznim-kom Plotina, svjesno ostala izvan tematskog obzora ovoga prikaza, to eovdje dostajati navesti samo osnovnu literatruopenito filozofiji do So-krata, dakako ukoliko nije ve navedena u biljekama uz ovu uvodnustudiju.)

I. Izdanja tekstova, tekstovi s prijevodima i tumaenjem, historije fi-lozofije:

Barnes, J.: The Presocratic Philosophers. Sv. 1, 2. London, 1979.Burnet, J.:Early Greek Philosophy.LondonEdinburgh, 1892 (''Lon-

don, 1930).Capelle, W.:Die Vorsokratiker.Die Fragmente und Quellenberichte

ubersetzt und eingeleitet. Stuttgart, 1935 (41953).

Diels, H.: Die Fragmente der Vorsokratiker. 3 sv. Berlin, 1903.

Diels, H./Kranz, W.: Die Fragmente der Vorsokratiker. 3 sv. Berlin,5193437 (171974).

Gomperz, Th.: Griechische Denker,3 sv. Leipzig, 18961909.

Guthrie, W. K. C:A History of Greek Philosophy. Sv. 1. 2. Cambridge, 1962.

Joel, K.: Geschichte der antiken Philosophie. Sv. 1. Tubingen, 1921.

Kirk, G. S./Raven, J. E.: The Presocratic Philosophers. A CriticalHistory with a Selection of Texts. Cambridge, 1957 (/Schofield,M.: 21983).

Kranz, W.: Vorsokratische Denker. Ausvvahl aus dem Uberlieferten,griechisch und deutsch. BerlinFrankfurt am Main, 1949.

Mansfeld, J.: Die Vorsokratiker. Sv. I. II. Stuttgart, 1983.

Nestle, W.: Die Vorsokratiker in Ausivahl. Jen, 1908.

Rod, W.: Geschichte der Philosophie L Die philosophie der Antike.Von Thales bis Demokrit. Munchen, 21988.

Sovre,.: Predsokratiki. Ljubljana, 1946. (Pretisak: 1988)

Stenzel, J.: Metaphysik des Altertums. Munchen, 1931.

UbervvegPrachter: Geschichte der Philosophie des Altertums. Basel

Stuttgart,13

1951. (Pretisak: Darmstadt, 1960.)

Vogel, C. J. de:Greek Philosophy.Sv. 1:Tales to Plato.Leiden,41969.

Weber, F. J.: Fragmente der Vorsokratiker. PaderbornMunchen

WienZurichSchoningh, 1988.

Wright, M. R.: The Presocratics. The main Fragments in Greek.

Bristol, 1985.

35


18/192

II. Zbornici

Anton, J. P./Kustas, G. L.: Essays in Ancient Greek Philosophy. Al-

bany, New York, 1971.

Furley, D. J./Allen, R. E.: Studies in the Presocratic Philosophy.

2 sv. London, 1970 (2

1975).

Gadamer, H.-G.: Um die Begriffswelt der Vorsokratiker. Darmstadt,

1968.Lee, E. N./Mourelatos, A. P. D./Rorty, R.: Exegesis and Argument.

Assen, 1973.

Mourelatos, A. P. D.: The Presocratics. New York, 1974.

III. Monografije i studije

Boeder, H.: Grund und Gegenwart als Frageziel der fruh-griechi-

schen Philoophie. Den Haag, 1962.

Burkert, W.: Weisheit und Wissenschaft. Nurnberg, 1962.

Cherniss, H.: Aristotle's Criticism of Presocratic Philosophy. Balti-

more, 1935 (3

New York, 1976).

Dornseiff, F.: Kleine Schriften I. Antike und alter Orient. Interpre-

tationen. Leipzig, 1956.

Frankel, H.: Wege und Formen friihgriechischen Denkens. Munchen,

1955 (21960, 41974).

Gigon, O: Der Ursprung der griechischen Philoophie. Basel, 1945

(2Basel-Stuttgart, 1968).

Gigon, O.: Studien zur antiken Philoophie. Berlin, 1972.Heidegger, M.: Die Grundbegriffe der antiken Philoophie (GA 22).

Frankfurt am Main, 1993.

Heinemann, F.: Nomos und Physis. Basel, 1945 (2

1965).

Holscher, U.: Anfangliche Fragen. Gottingen, 1968.

Holscher, U.: Der Sinn von Sein in der alteren griechischen Philo

ophie. Heidelberg, 1976.

Jaeger, W.: Paideia I. Berlin, 1933 (3

1954).

Jaeger, W.: The Theology of the Early Greek Philosophers. Oxford,

1947. {Die Theologie der friihen griechischen Denker. Stuttgart,1953. Pretisak: Darmstadt, 1964.)

Hussey, E.: The Presocratics. London, 1972.

Luria, S.: Anfange des griechischen Denkens (prijevod s ruskog).

Berlin, 1963.

Ramnoux, C.: Etudes presocratiaues. Pari, 1970.

Robin, L.: ha pensee grecaue et les origines de Vesprit scientifique.

Pari, 1963.

Solmsen, Fr.: Kleine Schriften. 2 sv. Hildesheim, 1968.

Stokes, M. C.: One and many in Presocratic Philosophy. Washing-ton, 1971.

36

Sweeney, L.: Infinity in the Presocratics. A bibliographical and phi-

losophical study. Den Haag, 1972.

Tannery, P.: Pour l'histoire de la Science Hellene. Pari, 1887.

Uhde, B.: Erste Philoophie und menschliche Unfreiheit. Studien

zur Geschichte der Ersten Philoophie von den Anfangen bis

Aristoteles. Wiesbaden, 1976.

Vernant, J. P.: Les origines de la pensee grecque. Pari, 1962.

West, M. L.: Early Greek Philosophy and the orient. Oxford, 1971.

Zeppi, St.: Studi sulla filosofia presocratica. Firenze, 1962.

37


19/192

Damir Barbari

Heraklit

ivot

Roen je u Efezu i prema najvjerojatnijim svjedoanstvima zre-

lost je doivio koncem estoga stoljea prije Krista. ivotopis u

Diogena Laertija te u drugih jo manje pouzdanih doksografa nije

vrijedno uzimati ozbiljno, budui da se najvei dio tamo ispripo-

vijedanoga osniva na poznom iskrivljenju nerazumljenih stavaka

njegova djela, prenesenom djelomice otvoreno maliciozno na

fikciju navodnog filozofova ivota.

Neke od navoenih injenica mogu ipak biti istinite, npr. ta

da se kraljevskih asti, na koje je kao pripadnik stare obitelji vi-soke aristokracije imao pravo, odrekao i uope se povukao iz sva-

ke politike djelatnosti. ini se izvjesnim i to daje sastavio jednu

knjigu u prozi, koju je pohranio u hram boginje Artemide u rod-

nome gradu, potrudivi se", kako dodaje Laertije napisati je to

nejasnije, kako bi joj se pribliili samo oni koji su za to sposobni".

Od mnotva anegdota kojima su potonje generacije nastojale pri-

kriti zbunjenost i zateenost pojavom Heraklitovom spomeni-

mo ovdje samo onu da je upitan jednom zato uti odgovorio: dabiste vi brbljali" (D. L., , 12).

39


20/192

Knjiga

Kako je uope mogla izgledati ta knjiga" Heraklitova, tome

postoje razliita miljenja istraivaa. Diels je bio uvjeren kako je

rije bila ustvari jednoj zbirci kratkih zaokruenih stavova, iz-

reenih u jednoj ili nekoliko reenica, stilistiki i ritmiki zatvo-

renih i tek primetnutih jedan uz drugoga, kako bijae u to vrije-

me uobiajeno u takozvanoj gnomskoj prozi". Oito se, makar i

nesvjesno, orijentirajui prema primjeru Nietzscheovu, naziva ih

Diels tovie aforizmima". Dio interpreta prihvatio je ovaj nazor,

mada se ine mnogo uvjerljivijima tvrdnje (npr. Holscher, Kahn,

Mansfeld i dr.) kako sva svojstva i znaajke Heraklitova stila upu-

uju na to da je i cjelina izvornoga spisa morala biti, ba kao i

sauvani vei ulomci, upravo do savrenstva kompozicijski, stilskii ritmiki dotjerana i jedinstveno zasnovana.

Navod Diogena Laertija da je naslov knjige bio O naravi"

( ) najvjerojatnije je kasnija projekcija, to onda pogo-

tovo vrijedi za niz drugih knjizi pripisivanih navodnih naslova.

Jednako je tako teko prihvatiti Laertijevu tvrdnju da je knjiga

bila razdijeljena u tri glavne rasprave": prvu ,,o svemu", drugu

politiku" te treu teologijsku". Opravdano pretpostavlja npr.

Kirk da se Laertije, ili njegov izvor, navodei naslov i takvu podje-

lu oslanjaju na m*ko kasnije izdanje ili zbornik izreka, spravljen

vjerojatno u Aleksandriji, koji je morao donekle slijediti stoiku

razdiobu filozofije. Svaka takva kasnije uobiajena dioba filozofije

na recimo fiziku", kozmologiju", psihologiju", etiku", teolo-

giju" i slino promauje meutim jedinstvenost cjelovitog filozofi

rajueg nabaaja svojstvenog jednako Heraklitu kao i ba svim

predsokratovcima".

Tako naglaeno od samog Heraklita traeni i zahtijevani

akustiki odnos primanja i prihvaanja logosa, to ga sam u knjiziizlae i iznosi, nije nipoto sluajan. Od Deichgrabera naovamo

upoznati smo s izuzetnom vanou savrene ritmike, slobodno

se moe kazati muzike dakako u izvornom smislu onoga to je

arhajskim Grcima bila muzika strukture njegova izriaja, kao

to nam je Snell ve odavno mjerodavno otvorio oi za svu osobi-

tost Heraklitove izuzetne prisnosti s jezikom i za pravo znaenje

onih u sauvanim fragmentima tako estih i upadljivih igara ri-

jeima" i etimologijskih obrata, u emu Heraklitu zacijelo nitko

u starijoj grkoj prozi nije ravan, osim moda tom nikad iscrpi

40

vom bezdanom snagom jezika jednako tako pogoenog i inspiri-

ranog Eshila. Ve je Eduard Norden u svoje vrijeme mjerodavno

uoio i lijepo formulirao bit tog i takvog odnosa spram rijei i

jezika {Die antike Kunstprosa, sv. 1, Leipzig, 1898, str. 24): Sa-

mo se povrnom prosuditelju moe to [tj. sklonost k igri rijei-

ma u Heraklita i drugih, op. D. B.] priiniti izrazom nekog Grku

priroenog hira da se u igri zabavlja sa svojim jezikom, sposob-

nim za beskonane preinake: filozofima, koji su u rijeima gleda-

li vidljive odslike nevidljivih bitnosti, bijae to sveta ozbiljnost,

kad su u rvanju oko spoznaje polazili od rijei kao od objavljenih

istina."

No nije rije jedino izrazu i jeziku. Sama je Herakli tova mi-

sao posve jedinstvena i naem uobiajenom shvaanju metode

argumentiranog izvoenja po nunosti strana i nimalo, ili tek po-

negdje i pomalo dohvatljiva. Nije nimalo udno da je naprimjer

ve Teofrast uvjeban i naviknut misliti iskljuivo na onaj na-

in koji je prije njega vlastitim naporima miljenja i filozofiranja

teko izborio, ali i potom za stoljea i tisuljea uzorom nametnuo

njegov bliski prethodnik i uitelj Aristotel sadraj Heraklitova

spisa, koji je jamano jo u originalu imao u svom posjedu, naao

nezadovoljavajuim, prigovorivi mu nedosljednost i nepreciznost

izraza, te zatim to objanjavajui navodnom Heraklitovom me

lanholijom". Danas se tek polako i postupno uimo ponajprije tek

zamijetiti, a potom i razumijevajui prisvojiti onu u prvi as ta-

ko tuu osobenost Heraklitova misaonog postupka. Schadewaldt

je jednom dobro upozorio {Die Anfange der Philoophie bei den

Griechen, Frankfurt am Main, 1978, str. 369): On se esto po-

navlja, posee uvijek iznova za istim pojmovima, dok misao dalje

napreduje. Takoer je i to jedna vrsta forma u njega, oigled-

no neko izlaganje ne diskurzivne vrste, napredujui od toke dotoke, nego cikliki, gdje se iz jednakog kruga njegova temeljnog

uvida ire i proteu kao neki uvijek novi koncentrini krugovi.

Jedno je nain koji napreduje u nekoj pravoj crti, kao recimo u

historiara; ovdje bi se meutim za nain napredovanja morala

ocrtati jedna spirala. Misao ne ide od jednog predmeta k drugo-

me, nego ide naprijed uveavajui i proirujui sebe samu." Jasno

je da ono to je ovakvim nainom miljeno i izloeno zahtijeva

jedan iz temelja drukiji pristup pri itanju i pri pokuajima ra-

zumijevanja no to je to onaj na koji smo tisuljeima navikli,

41


21/192

oslonjeni uvijek na vrste i povijesno ukoene matrice i pravila

logike, sintaktike i gramatike metode.

Povijest interpretacije

Danas se ve moe smatrati utvrenim da su jednako tako Platon

kao i Aristotel, premda oigledno posjedujui Heraklitovu knjigu

i nemali broj puta iz nje citirajui, ipak, svaki na svoj nain, rtvo-

vali svu sloenost i slojevitost njegovih uvida, reducirali ih na

svaki put jedan, u njihovim oima odluujui stavak, te u bitnome

ostali zatvoreni za jednokratnu svojstvenost njegova miljenja.

Platon je u pogledu Heraklita inzistirao takorei samo na jednomjedinom: na navodnom nauku neprestanoj i nezaustavljivoj mi-

jeni svega to jest, bolje reeno svega to biva, koja da ne doputa

stoga nikakvu spoznaju i uope nikakvo odreeno miljenje i is-

kaz. uveni stav sve tee"( ), kojim sejo danas uporno

hoe saeto izraziti navodno ono bitno Heraklitova miljenja, ne

nalazi se uistinu ni u jednom od sauvanih fragmenata Herakli-

tova djela, ve je interpretativna formulacija Platonova. Kao i

drugdje u raspravi sa svojim prethodnicima, Platonu je i u ovom

sluaju vano prije svega filozofijski se suoiti s povijesnim usljed

cima Heraklitova filozofiranja, to ovdje konkretno znai s njemu

suvremenim radikalnim sofistikim relativizmom, koji je sam se-

be uporno legitimirao navodnim nasljedovanjem Heraklita.

Aristotel pak sa svoje strane preuzima i ponavlja taj osnovni

ton Platonova tumaenja i kritike, nalazei onda u Heraklitu to-

vie zaetnika onog relativizma koji ugroava te u pitanje stavlja

ak i samo ono prvo i najpostojanije poelo", kako on u knjizi

Gamma Metafizike vidi i naziva ono to je kasnije dobilo imenanaela istovjetnosti" i neprotuslovljenja". S druge e pak stra-

ne Heraklita, zajedno s ostalim predsokratovcima", jednostrano

svrstati u fiziologe", u one koji su predmetom svog istraivanja

imali jedino narav i naravno osjetilno jestvo. tovie, svima e

njima, pa tako i Heraklitu, pripisati bavljenje upravo takorei naj-

primitivnijim vidom jestva, naime onim to sam naziva podlo-

gom" i tvari", onim to kasnije biva prozvano materijom". He-

raklit je tako, prema Aristotelu, prvim.tvarnim poelom svega bio

drao vatru.

42

I ovo Aristotelovo fiziologijskomaterijalistiko" reducirano i

jednostrano razumijevanje Heraklita nuno je danas uzeti s naj-

veom rezervom i podvri radikalnom preispitivanju. Uz svu mo-

ebitnu pretjeranost formulacije, danas se vie ne da zanijekati

ispravnost recimo ovakve Finkove tvrdnje (Grundfragen der anti

ken Philosophie, Wurzburg, 1985, str. 175): Aristotelova inter-

pretacija Hraklita pokazuje nam se dakle kao promaaj razumi-

jevanja, ne kao neki takav koji bismo mu mogli zamjeriti,

ve kao nerazumijevanje, koje nastaje po nunosti, uzme li se me-

tafizika ihterpretacija stvarovitosti (Dingheit) kao ishodina

osnova." Navedimo ovdje, zbog osobite vanosti teme, jo jednom

i Schadewaldta, kao jo jedan od niza primjera sve proirenije svi-

jesti potrebi takvoga preispitivanja (nav. dj., str. 430): Ne po-

stoji jo pojam materije u to vrijeme, to je tek hyle Aristotela, a

i ona je uvijek tek kofelativan pojam za formu. Nema materije

sebi, ve materije za neto; za formu, koja s njom moe neto

izgraditi. Znakovit obrat koji je misao dobila u nae vrijeme, gdje

igra takvu ulogu, u svakom sluaju nije grki, takoer ni rimski,

nego je mnogo kasniji, zapravo tek jedna predodba 18. stoljea,

potekla i francuske prirodoslovne znanosti. Ovdje ne smijemo jo

na to misliti, jedva na 'tvar', koju bi se imalo misliti kao mrtvu.

Tamo je pak sve bilo ivo."

Platonovo i Aristotelovo pfetumaenje bacilo je, kako i jest za

oekivati kad je rije takva dva mislioca, presudna za cjelokup-nu daljnju povijest filozofije i duha uope, sudbonosnu sjenu nasve daljnje itanje, razumijevanje i izlaganje Heraklita. Obuhvatno doksografsko djelo Aristotelova sljedbenika Teofrasta Nazori

naravoslovaca i samo izgubljeno, ali ouvano fragmentarno ubrojnim ekscerptima i parafrazama u pogledu Heraklita zadr-alo se u potpunosti na tragu uiteljevu, pristupajui njegovu dje-

lu oito selektivno i birajui ono to se moe kakotako svrstatiu rubriku vatra kao tvarno poelo", kao i svega tome pripadaju-eg, dok je u ostalom sadraju Teofrast, kako smo ve rekli, naaosamo nedoreenost i poludoreenost (), kojom Heraklitnavodno nita nije jasno izloio" ( ).

Sabere li se i ima na umu sve dosad reeno, gotovo bi se nepretjeranom mogla nazvati zaotrena tvrdnja VollkmannSchlucka{Die Philosophie der Vorsokratiker, Wurzburg, 1992, str. 97) dase Heraklitovo djelo ve za samog vremena Grka ini kao da jeu svojoj vlastitoj istini ostalo skrivenim" te da su se tovie nje

43


22/192

gove rijei upotrebljavale kao zrcalo u kojem se ogledavalo vlasti-

te misli".

Na tako sainjenom Teofrastovu referatu poivaju, meutim,

gotovo sva kasnija usputna spominjanja Heraklitovih stavova i

navoenja njegovih vlastitih rijei, uz ostalo i onaj ranije citirani

ivotopis u Diogena Laertija. Dodue sama originalna Heraklito-

va knjiga jo je srazmjerno dugo ostala dostupnom (osnovano se

tako pretpostavlja da su je mogli posjedovati jo i npr. Plutarh i

Klement Aleksandrijski), te se Teofrastov referat mogao uspore-

ivati s originalom i crpsti iz njega samog. Tako su osobito stoici

ve njihov rodonaelnik Zenon u ranom treem stoljeu prije

Krista te zatim osobito Kleant, koji je sastavio opsean komentar

Heraklita intenzivno studirali njegovo djelo i velikim dijelom

pod njegovim utjecajem gradili vlastiti sustav filozofije. S drugestrane, jasno je da je i samo Heraklitovo miljenje u tom procesu

moralo doivjeti dodatno pretumaenje, te da je dalje u povijest

moralo biti predano u jednoj znatno stoiciziranoj" verziji.

Tree bitno povijesno pretumaenje, nakon reenog platon

skoperipatetikog i potom stoikog, zapalo je Heraklitovu filozo-

fiju u djelima crkvenih otaca, prije svih Klementa Aleksandrij

skog i Hipolita. Osobito je ovaj drugi Heraklita bez pretjeranih

skrupula sagledavao i tumaio iskljuivo unutar unaprijed za-

danog tematskog obzora u kojem je Heraklit trebao biti proka-

zan kao osnovni izvor kranskih hereza. Pridodaju li se tome jo

navodi Heraklita koje nalazimo u Seksta Empirika i koji su po-

sve oito u velikoj mjeri jednoznano inspirirani racionalistikom

spoznajnoteorijskom stoikom problematikom, koju onda nak-

nadno nastoje uitati u Heraklita, kao i snano neoplatoniki ori-

jentirane sheme razumijevanja, izlaganja, pa i samog navoenja

Heraklita od strane Plutarha i Numenija, a ranije ve i samog

Plotina, teko je odoljeti iskuenju da se s Julom Kerschensteiner(Kosmos. Quellenkritische Untersuchungen zu den Vorsokrati

kern, Munchen, 1962, str. 113) govori povijesti pretumaenja

Heraklitove filozofije, koja od Peripata vodi k Stoi koja za svo-

jim formama posee u formi ponuenoj u Teofrasta te konano

k crkvenim oima, koji ga uvode u razraun izmeu kranstva i

helenstva".

Tek je koncem prolog i poetkom ovoga stoljea, s Bywate

rovim te osobito Dielsovim izdanjem Heraklitovih fragmenata,

poloen dostatan temelj daljnjem filolokom poslu oko proia

44

vanja pod Heraklitovim imenom predanoga teksta te oko po mo-

gunosti to sigurnije i to openitije usuglaene prosudbe toga

to bi imalo konano vaiti kao autentino u njemu. Na tom je

polju tijekom ovoga stoljea napravljeno ve toliko da se Dielsova

redakcija ne poriui joj goleme ishodine zasluge danas moe

smatrati ipak nedostatnom i potrebitom ozbiljne revizije. Tako

naprimjer ve u prvim reenicama uvoda u opsenu i temeljito

pisanu knjigu, koju se za danas relevantni filozofijski dijalog s

Heraklitom moe smatrati naprosto nezaobilaznom (G. S. Kirk,

Heraclitus. The Cosmic Fragments, Cambridge, 61986 /11954, pre-

tisak s korekcijama 21962/, str. xi) itamo: Ova je knjiga pisana

na podlozi prepostavke da valjana interpretacija Heraklita moe

biti postignuta samo pedantnim ispitivanjem svakoga fragmenta.

Pod 'fragmentom' se misli autentian navod autorovih vlastitihrijei. Ne moe biti sumnje da je barem nekolicina 'fragmenata'

normalno pripisivanih Heraklitu i ukljuenih u sekciju Dielso

vih Fragmenata predsokratovaca parafraza, a ne direktan citat,

te im nisam pridao status pravih fragmenata."

S druge strane, filozofijsko razumijevanje i tumaenje He-

raklita ponovo je poetkom prologa stoljea, nadasve utjecajnom

Hegelovom (i Schleiermacherovom) interpretacijom, odluno po-

stavljeno na staru i povijesno ishodinu poziciju Platona i Aristo-

tela. Heraklit je dakle jednoznano i konzekventno shvaen po-

glavito kao filozof bivanja, u potpunoj i iskljuivoj opreci spram

Parmenida kao navodnog filozofa bia i bitka. I premda filozofij-

ski rang Hegelovih izvoenja na toj osnovi shvaene Heraklitove

dijalektike" naprosto nije mogue zanijekati, ipak je tek osloba-

anje od te velebno nametnute sheme kojoj se nije uspio othr-

vati recimo ni Friedrich Nietzsche, svakako Heraklitu najsrodniji

od novijih mislilaca Europe, te koju u osnovi ipak jo uvijek slijedi1 i uvijek instruktivni i zasluni Eduard Zeller donijelo, poevi

nekako s tridesetim godinama naega stoljea, nove filozofijski

poticajne uvide u ono svojstveno i vlastito Heraklitove filozofije.

Relevantno istraivanje i tumaenje Heraklita kree se, kao i

uope cjelokupno istraivanje sve filozofije do Sokrata", do da-

nas stalno dalje na tom istom putu, poglavito u uskoj uzajamnoj

suradnji filozofijskoj refleksiji sklonih klasinih filologa s jedne,

te onih historiara filozofije i filozofa samih koji znaju i priznaju

znaenje i golemu vanost slova i teksta u svojem i svakom filo-

zofijskom poslu, s druge strane.

45


23/192

Nauk

Stoljeima uhodavane sheme kojima je bilo voeno razumijevanjeHeraklita opiru se, kako to uostalom u povijesti i jest pravilo, sva-

koj naglijoj korjenitoj preinaci, vrsto se drei poznatih i naviklihshema tumaenja. Tako nikakvim osobitim izuzetkom nije napri-mjer Wilhelm Capelle, kad jo i u etvrtom izdanju svoje inae

lijepe knjige, pisane s iskrenim entuzijazmom zdruenim sa za-vidnom

Damir Barbaric - Grcka Filozofija KNIGA

Documents

Transcript of Damir Barbaric - Grcka Filozofija KNIGA