fBIBLIOTEKA Djela Paula CoelhaUredio: Boško ZatezaloPaulo Coelho VERONIKA JE ODLUČILA UMRIJETICopyright © za hrvatsko izdanje:V.B.Z., d.o.o., 10010 ZAGREB, Dračevička 12Tel.: 01/6235-419, 6235-609 i Faks. 01/6235-418E-mail: info @vbz.hrZa nakladnika: Boško ZatezaloKorektor: Dobrila Arambašić-Kopal, prof.Oprema: Boško ZatezaloIzrada naslovnice prema djelu:VREMENSKI ZID /ulje na platnu/50x60 cm/ 1998. g. Vasilije Jordan, akademski slikarGrafička priprema: V.B.Z. studio, Zagreb Tisak: Tiskarna LJUBLJANA d.d., Ljubljana, 2002Šesto izdanje Naklada 1000 primjerakaISBN 953-201-026-2

11. studenog 1997. Veronika je odlučila da je - napokon! - kucnuo čas da si oduzme život. Pažljivo je počistila svoju sobu unajmljenu u samostanu časnih sestara, isključila grijanje, oprala zube i legla.Na noćnom ormariću bile su četiri kutije tableta za spavanje. Umjesto da ih razdrobi i razmuti s vodom, odluči ih progutati jednu po jednu, s obzirom da je dug put od namjere do samog čina, a ona si je htjela pružiti priliku da se predomisli napola puta. Međutim, sa svakom progutanom tabletom osjećala se sve odlučnijom; za pet minuta kutije su bile prazne.Kako nije bila sigurna koliko će potrajati dok ne izgubi svijest, ostavila je na krevetu francuski časopis Ho-mme, najnoviji broj, što je upravo stigao u knjižnicu gdje je radila. Iako je informatika nije osobito zanimala, listajući časopis, zapazila je članak o nekoj računalnoj igri (CD-ROM, kako se to zove), koju je zamislio Paulo Coel-ho, brazilski pisac; njega je čak imala prilike upoznati na tiskovnoj konferenciji u kavani Grand Union hotela. Iz-mijenili su nekoliko riječi, a njegov ju je nakladnik na kraju pozvao na večeru. No tamo je bilo mnogo ljudi i nije se bilo moguće udubiti ni u kakav razgovor.Ipak, zbog same činjenice da je upoznala autora, osjećala kao da je on, na neki način, dio njezina svijeta, a pročitati nešto o njegovu radu moglo je prikratiti vrijeme. Čekajući smrt, Veronika je počela čitati o informatici, području koje je uopće nije zanimalo - posve u skladu sa svim ostalim što je u životu činila, uvijek posežući za onim što je lako doseći, što je nadohvat ruke. Kao, primjerice, taj časopis.Posvećeno S. T. de L,koji mi je pomogao bez mog znanja.

čak i na izmaku dvadesetog stoljeća ljudi još uvijek vjeruju u duhove.Naravno, mogla se baciti i s koje od malobrojnih visokih zgrada u Ljubljani, ali što s dodatnom patnjom koju bi time nanijela svojim roditeljima? Uz sav šok kad otkriju da im je kći mrtva, morali bi još identificirati izobličeno tijelo; ne, nikako, takva bi smrt ostavila neizbrisiv pečat u dvoje ljudi koji su joj željeli samo dobro.»Sa smrću svoje kćeri na kraju bi se pomirili. No smrskanu lubanju vjerojatno je nemoguće zaboraviti.«Pištolj, skok sa zgrade, vješanje, ništa od toga nije se slagalo s njezinom ženskom prirodom. Žene, kad se ubijaju, izaberu mnogo romantičnije načine - kao što je rezanje vena ili prekomjerna doza tableta za spavanje. Napuštene princeze i holivudske glumice dale su za to mnogobrojne primjere.Veronika je znala - kad se nešto želi provesti u djelo, najvažnije je pričekati pravi trenutak. Tako je i učinila; dvojica njezinih prijatelja, koje je uspjela ganuti jadajući se kako više ne može spavati, nabavili su joj svaki po dvije kutije jakog omamljujućeg sredstva, koje su koristili glazbenici iz lokalnog disko-kluba. Veronika je četiri kutije stavila na svoj noćni ormarić i tu su stajale tjedan dana, dok je ona očijukala sa sve bližom smrću i opraštala se - bez imalo žaljenja - od onog što nazivaju Životom.I eto je na samom kraju, zadovoljne što je izdržala do cilja i zbunjene, jer nije znala što učiniti s to malo vremena što joj je preostalo.Ponovno pomisli na besmislicu koju je upravo pročitala; kako jedan članak o računalima može započinjati tako idiotskom rečenicom: »Gdje je Slovenija?«Kako se nije dosjetila ničem drugom što bi je zaokupilo, odluči pročitati tekst do kraja i shvati: ta je igra proizvedena u Sloveniji - toj čudnoj zemlji koju očitoMeđutim, na njeno iznenađenje, već ju je prvi redak teksta trgnuo iz svojstvene joj pasivnosti (sedativi se još nisu razgradili u želucu, no Veronika je bila pasivna po svojoj prirodi) i potaknuo da, po prvi put u životu, po-misli da je možda istinita fraza koja se u njezinom društvu često koristila - »ništa se na ovom svijetu ne događa slučajno«.

Zašto taj prvi redak, baš u trenutku kad počinje umirati? Koja se to skrivena poruka ukazala pred njenim očima, ako doista postoje skrivene poruke na naličju slučajnosti?Ispod jedne ilustracije što je prikazivala računalnu igru, novinar je svoj članak započeo pitanjem:»Gdje je Slovenija?«»Nitko ne zna gdje je Slovenija«, pomisli. »Čak ni to.«A Slovenija ipak postoji, eto je tamo vani, i ovdje Unutra, u planinama na obzorju i na trgu pred njenim očima; Slovenija je njezina domovina.Ostavi časopis po strani, nije se sada htjela zgražati ttad svijetom koji posvema ignorira postojanje Slovenaca; čast njezinog naroda više je se nije ticala. Bio je trenutak da se ponosi samom sobom, znajući da je uspjela, da je napokon skupila hrabrost napustiti život; kakva sreća! I učinila je to upravo onako kako je oduvijek zamišljala - tabletama, koje ne ostavljaju tragove.Veronika je te tablete tražila gotovo šest mjeseci. Misleći da ih nikada neće nabaviti, počela je razmatrati mogućnost da prereze vene. Bila je svjesna da bi soba ostala puna krvi, da bi redovnice bile zbunjene i užasnute, ali samoubojstvo zahtijeva da čovjek prvo misli na sebe, a tek onda na druge. Htjela je dati sve od sebe da njezina smrt ne podigne veliku buku, ali ako je prereza-ti vene jedini način, to će, nažalost, biti neizvedivo -časne bi trebale očistiti sobu i odmah zaboraviti cijelu priču, jer bi je inače teško iznova iznajmile. Konačno,većina njegovih čitatelja doista ne zna gdje je Slovenija. A pogotovo Ljubljana, njezin glavni grad.I tada je Veroniki palo na um kako ispuniti vrijeme - s obzirom da je već prošlo desetak minuta, a još uvijek nije zamjećivala nikakve promjene u svom organizmu. Zadnje djelo u njenom životu bit će pismo tom časopisu, pismo u kojem će objasniti da je Slovenija jedna od pet država što su stekle neovisnost raspadom bivše Jugoslavije.To će ujedno biti i njezino oproštajno pismo. Inače, nije uopće namjeravala obrazlagati prave razloge svoje smrti.Kad pronađu tijelo, zaključit će da se ubila jer jedne novine nisu znale gdje je njena domovina. Nasmije se pomislivši na polemiku u tisku, s glasovima »za« i »protiv« njezina samoubojstva u obranu nacionalne časti. I samu ju je začudila brzina kojom je mijenjala raspoloženja, s obzirom da je samo koji trenutak ranije mislila upravo suprotno - svijet i zemljopisni problemi više je se nisu ticali.Napisala je pismo. U trenucima dobrog raspoloženja gotovo da je počela drugačije razmišljati o nužnosti da umre, no već je popila tablete, bilo je prekasno za povratak.Uostalom, bilo je mnogo trenutaka dobrog raspoloženja kao ovaj, i nije se odlučila ubiti zato što bi bila tužna, ogorčena, trajno depresivna žena. Mnoga je posli-jepodneva svog života provela razdragano tumarajući ulicama Ljubljane, ili gledajući, s prozora svoje samostanske sobe, snijeg kako pada na mali trg sa spomenikom pjesnika. Jednom je gotovo mjesec dana lebdjela u oblacima, jer joj je neki nepoznati muškarac, usred istog tog trga, poklonio cvijet.Smatrala se potpuno normalnom osobom. Njena odluka da umre temeljila se na dvama vrlo jednostavnimIInitko nije znao smjestiti na zemljovidu, osim onih koji su u njoj živjeli - zbog jeftinijeg proizvodnog procesa. Nekoliko mjeseci ranije, prigodom promocije nove igre, francuski je proizvođač priredio primanje za novinare iz cijelog svijeta, u utvrdi na Bledu.Veronika se sjeti da je čula nešto o toj svečanosti, koja je odjeknula kao nesvakidašnji događaj u gradu; ne samo zato što su utvrdu za tu prigodu preuredili, da bude što sličnija srednjovjekovnom ambijentu spomenutog CD-ROM-a, već i zbog polemike koja je potom izbila u lokalnom tisku: na promociji je bilo novinara odasvud; Nijemaca, Francuza, Engleza, Talijana, Španjolaca..., no ni jedan jedini Slovenac nije pozvan.Novinar časopisa Homme - po prvi put u Sloveniji, na tuđi trošak, provodeći vrijeme u oblijetanju drugih novinara, govoreći štošta što je smatrao zanimljivim, besplatno jedući i pijući u tvrđavi - odlučio je svoj članak započeti dosjetkom koja se trebala dopasti profinjenim intelektualnim krugovima njegovih sunarodnjaka. Mora da je, usput, svojim redakcijskim kolegama ispričao pokoju neistinitu priču o lokalnim običajima, ili možda o zastarjelom načinu odijevanja Slovenki.Njegova stvar. Veronika je umirala i trebala su je zaokupljati druga pitanja, postoji li život nakon smrti, ili kada će pronaći njezino tijelo. Pa ipak - ili možda baš zbog toga, baš zbog značajne odluke koju je konačno donijela - taj ju je članak uznemirivao.Pogleda kroz prozor samostana što je gledao na mali ljubljanski trg. »Ako ne znaju ni gdje je Slovenija, Ljubljana je puki mit«, pomisli. Poput Atlantide, ili Le-murije, ili nestalih kontinenata što hrane ljudsku maštu. Nitko, nigdje na svijetu, ne bi započeo članak pitanjem gdje je Mount Everest, iako ondje nikada nije bio. Među-tim, u srcu Europe, novinar jednog uglednog časopisa nije se stidio postaviti takvo pitanje, jer je znao da10Veronika je bila gotovo siguma da sve završava smrću. Zato je odabrala samoubojstvo: sloboda, napokon. Vječ-ni zaborav.Ipak, u dnu njezina srca još je uvijek čučala sumnja:. a što ako Bog postoji? Tisućljeća civilizacije učinila su od samoubojstva tabu, povrjedu svih vjerskih zakona; čovjek se mora boriti, održati se, a ne predati se. Ljudska se

rasa mora množiti. Zajednica treba radnu snagu. Bračni par mora pronaći motiv da ostane zajedno, čak i kad ljubavi nestane, a država treba vojnike, političare i umjetnike.»Ako Bog postoji, u što ja, iskreno, ne vjerujem, razumjet će da je ljudsko shvaćanje ograničeno. On je stvorio svu tu zbrku, tu bijedu, nepravdu, pohlepu, samoću. Imao je, zacijelo, najbolje namjere, ali ishod je ništavan; ako Bog postoji, bit će milostiv prema stvorenjima koja žele prije otići s ovog Svijeta, možda će se čak ispričavati što nas je primorao da ovuda prođemo.«Dovraga tabui i predrasude. Njezina je religiozna majka govorila: »Bog vidi prošlost, sadašnjost i budućnost.« Ako je tako, onda ju je i poslao na ovaj svijet savršeno svjestan da će si ona oduzeti život, pa ga taj postupak neće šokirati.Veronika poče osjećati laganu mučninu, koja je brzo jačala.Za samo nekoliko minuta više nije mogla usredotočiti misli na trg pred svojim prozorom. Znala je da je zima, mogla su biti oko četiri sata poslijepodne i sunce je brzo zalazilo. Znala je da će drugi ljudi i dalje živjeti; u tom je trenutku neki mladić prolazio ispred njenog prozora, i vidio ju je, ni ne sluteći pritom da ona umire. Skupina bolivijskih glazbenika (Gdje je Bolivija? Zašto članci u časopisima ne postavljaju to pitanje?) svirala je pred spomenikom Francetu Prešerenu, velikom slovenskom pjesniku, koji je duboko obilježio duh svog naroda.13razlozima, i bila je sigurna da će je, ako ostavi poruku s objašnjenjem, mnogi razumjeti.Prvi razlog: sve je u njezinom životu uvijek bilo isto, a, kad mladost jednom prođe, ostaje dekadencija, starenje koje ostavlja neizbrisive tragove, dolaze bolesti, a prijatelji odlaze. Konačno, nastaviti živjeti nije moglo donijeti ništa dobra; naprotiv, donijelo bi mnogo novih patnji.Drugi je razlog bio pomalo filozofski: Veronika je čitala novine, gledala televiziju i pratila aktualna svjetska zbivanja. Sve je išlo pogrešnim tokovima, a ona tu nije mogla ništa promijeniti - od toga se osjećala posve nepotrebnom.Za koji će tren, međutim, proći kroz posljednje životno iskustvo, koje bi trebalo biti sasvim drugačije od svega dotada: smrt. Napisala je to pismo časopisu, smet-nula ga s uma, usredotočila se na važnije stvari, koje su bolje priličile onom što je proživljavala - ili umirući prestajala proživljavati - u tom trenutku.Pokuša zamisliti kako je umrijeti, no nije uspjela dokučiti nikakvu spoznaju.Uostalom, ne treba se brinuti, ionako će znati za koju minutu.Za koliko minuta?Nije imala pojma. No naslađivala se činjenicom da će saznati odgovor na najveće pitanje: postoji li Bog?Za razliku od većine ljudi, to nije bila velika unutrašnja dvojba njezinog života. U bivšem komunističkom režimu, u školama se učilo da život završava smrću, i ona se na kraju pomirila s tom idejom. S druge strane, naraštaj njezinih roditelja i njihovih roditelja još je pohodio crkve, molio i hodočastio, čuvajući neupitno uvje-renje da Bog čuje i sluša njihove riječi.S dvadeset i četiri godine, proživjevši sve što joj je bilo dopušteno proživjeti - a to nije bilo malo! -12je popila tablete, Veronika osjeti strah, grozan strah od nepoznatog.No bilo je brzo. Začas je izgubila svijest.15Hoće li uspjeti dočekati kraj melodije što se razlije-gala s trga? Bila bi to lijepa uspomena iz života: suton, glazba što prepričava snove s druge strane svijeta, topla i udobna soba, zgodan mladić, pun života, koji je prola-zio, odlučio se zaustaviti i zagledao se u nju. Kako je osjećala da tablete već djeluju, pretpostavljala je da je to zadnji čovjek koji je vidi živu.On se osmjehne. Ona uzvrati osmijeh - nije imala što izgubiti. On joj domahne; ona odluči hiniti da gleda nešto drugo, zapravo je mladić otišao predaleko. Obeshrabren, on nastavi svojim putem, zaboravljajući zauvijek to lice na prozoru.No Veronika osjeti zadovoljstvo što ju je, još jednom, netko poželio. Nije se ubijala zbog nedostatka ljubavi. Niti zbog problema u obitelji, financijskih neprilika, ili neizlječive bolesti.Veronika je odlučila umrijeti tog lijepog ljubljanskog predvečerja, dok su bolivijski glazbenici svirali na trgu, dok je jedan mladić prolazio ispred njena prozora, zadovoljna onim što su joj oči vidjele i uši čule. Bila je još zadovoljnija stoga što isto to neće morati gledati još trideset, četrdeset ili pedeset godina - zato jer bi tada iz-gubilo svu svoju originalnost i pretvorilo se u tragediju jednog života u kojem se sve ponavlja, a dan koji je prošao uvijek je jednak onom što slijedi.Želudac joj se već počeo grčiti i osjećala se vrlo loše. »Zanimljivo, mislila sam da ću od velike doze sedativa odmah zaspati.« No spopalo ju je neko čudno zujanje u ušima i poriv na povraćanje.»Ako povratim, neću umrijeti.«Odluči zanemariti grčeve, pokušavajući se usredotočiti na noć koja se brzo spuštala, na Bolivijance, na ljude koji su počeli zatvarati dućane i izlaziti na ulicu. Buka u ušima postajala je sve prodornija i, po prvi put otkad14

to je vrijeme, vjerujući da će se bivša Jugoslavija raspasti mirnim putem (konačno, rat je u Sloveniji i trajao samo jedanaest dana), skupina europskih poduzetnika uspjela dobiti dozvolu da otvori bolnicu za liječenje du-ševnih bolesti u jednoj bivšoj vojarni, napuštenoj zbog previsokih troškova održavanja.Zakratko je, međutim, počeo rat; prvo Hrvatska, pa onda Bosna. Poduzetnici su se zabrinuli; u njihov su projekt sredstva ulagali kapitalisti s raznih strana svijeta, kojima ni imena nisu znali - tako da je bilo nemoguće sjesti pred njih, navesti nekoliko isprika, zamoliti da imaju strpljenja. Problem su riješili priklonivši se praksi nimalo preporučljivoj za psihijatrijsku ustanovu i Villete je - za novu mladu naciju, koja je upravo izišla iz tolerantnog komunizma, postao simbolom onog najgoreg u kapitalizmu: za mjesto u bolnici trebalo je jedino - imati mnogo novca.Mnogi su, kad bi se poželjeli riješiti kojeg člana obitelji zbog spora oko nasljedstva (ili problematičnog po-našanja), platili pozamašnu svotu - i dobili liječničko uvjerenje koje je opravdalo internaciju djeteta ili roditelja što je stvarao neprilike. Drugi bi pak, da pobjegnu od dugova ili opravdaju izvjesne postupke koji bi ih stajali dugoročne zatvorske kazne, proveli neko vrijeme u azilu i potom izišli oslobođeni od bilo kakve zapljene ili sudskog procesa.Villete, mjesto iz kojeg nikada nitko nije pobjegao. Mjesto gdje su pomiješali prave luđake - koje je tu smjestio sud ili su premješteni iz drugih bolnica - s onima što su nepravedno optuženi za neuravnoteženost ili su je pak glumili. Ishod je bio gubitak nadzora; i tisak je često objavljivao priče o zlouporabama i lošem odnosu prema bolesnicima, iako novinarima nikada nije dopušteno ući unutra i uvjeriti se što se doista događa. Vlada je provo-dila istrage na temelju optužaba, nije nalazila dokaze,17fttad i ,e otvorila oči, Veronika nije pomislila: »Ovo mora ^biti i jebo.« Na nebu sigurno ne bi bilo fluorescentne e, a bol, koju je osjetila za djelić sekunde kasnije, .e tipično zemaljska. Ah, ta zemaljska bol - ona je jjjedLirstvena, ne može se ni sa čim zamijeniti.Itjede se pomaknuti, no bol bukne. Zasvjetluca joj ipre<ed očima, ali Veroniki je ponovno bilo jasno da te is-icričjčeve točkice nisu rajske zvijezde, v već posljedica njezine j htenzivne patnje.' Došla je k svijesti - začula je ženski glas. - Sada ste : objema nogama u paklu, pa uživajte.\ie, ne može biti, taj joj glas laže. Nije u paklu - jer joj ')'' Jako hladno, a zapazila je i plastične cijevi što iz-laz«Jeiz njenih usta i nosa. Jedna od tih cijevi - koju su joj vgurali u grlo - gušila ju je.Htjela se pomaknuti da je izvuče, ali ruke su joj bile -\!V«zane.- Šalim se, ovo nije pakao - nastavi glas. - Ovo je got're od pakla gdje, usput rečeno, nikad nisam bila. Ovo je iVllete.Unatoč boli i osjećaju gušenja, Veronika je u trenutku • shvatila što se dogodilo. Pokušala se ubiti i netko je stijigio na vrijeme da je spasi. Možda časna sestra, možda kojoj' prijateljica što ju je odlučila nenajavljeno posjetiti, netftlo tko je došao donijeti nešto što je tražila, pa zabo-ra\via. Činjenica je da je preživjela i da se nalazi u Villllrteu.Villete, čuveni i zastrašujući azil za umobolne, otvo-rejnl991. godine u kojoj je zemlja stekla nezavisnost. UNitko ne može suditi. Svatko može izmjeriti jedino vlastitu patnju, jedino sam procijeniti koliko je preostalo smisla u njegovu životu. Veronika je željela to objasniti, no od cijevi u ustima počela se daviti i žena joj pritek-ne u pomoć.Gledala ju je kako se nadvija nad njezino tijelo, svezano, sputano iglama i kateterima, zaštićeno od njezine vlastite volje i slobodne odluke da ga uništi. Zavrti glavom sjedne strane na drugu, preklinjući očima da joj iz-vuku tu cijev i puste je umrijeti u miru.- Nervozni ste - reče žena. - Ne znam kajete li se možda, ili još uvijek hoćete umrijeti, no to me i ne zanima. Bitno je da izvršim svoju dužnost; ako pacijent pokaže uznemirenost, pravila nalažu da mu ubrizgam sredstvo za smirenje.Veronika se prestade opirati, no bolničarka joj je već zabola injekciju u ruku. Začas je iznova bila u nekom čudnom svijetu, bez snova, gdje se sjećala jedino ženskog lica koje je upravo vidjela: zelenih očiju, kestenja-ste kose, i bezosjećajnog izraza nekoga tko čini stvari zato što tako mora biti, nikada ne pitajući zašto pravila nalažu ovo ili ono.19dioničari su se prijetili razglašavanjem vijesti da je Slovenija nepogodna za strana ulaganja, a ustanova se kroz sve to održala, nim ale uzdrmana.- Moja se tetka uMla prije nekoliko mjeseci - nastavi ženski glas. - Osam godina gotovo da nije izlazila iz sobe, samo je jela, debljala se, pušila, pila sedative i, ponajviše, spavala. Imala je dvije kćeri i muža koji ju je volio.Veronika pokuša okrenuti glavu u smjeru izvora glasa, no bez uspjeha.- Samo sam je jednom vidjela kako istinski reagira: kad je njezin muž našao ljubavnicu. Pravila je scene, iz-gubila nekoliko kila, razbijala oko sebe i, tjednima, susjedstvo nije moglo spavati od njezinih krikova. Koliko god to apsurdno izgledalo, mislim da je u to vrijeme bila najsretnija; borila se za nešto, osjećala se živom i pri-hvaćala izazov koji je iskrsnuo pred njom.

»Što ja imam s tim?«, mislila je Veronika, nemoćna da išta izgovori. »Ja nisam vaša tetka, nemam muža!«- Muž je naposlijetku napustio ljubavnicu - nastavi žena. - Moja se tetka, postupno, vratila svojoj uobičajenoj apatiji. Jednog mi je dana telefonirala, rekavši da je odlučila promijeniti život: prestat će pušiti. U istom tom tjednu, nakon što je povećala dozu sedativa jer joj je nedostajala cigareta, sve je izvijestila da će se ubiti.Nitko joj nije povjerovao. Jednog jutra, ostavila mi je poruku na telefonskoj sekretarici, oproštajnu, i ugušila se plinom. Preslušala sam tu poruku mnogo puta; nikad prije njezin glas nije bio tako smiren, tako pomiren s vlastitom sudbinom. Rekla je da nije ni sretna ni nesretna, i da je upravo to postalo neizdrživo.Veronika osjeti sućut prema ženi koja je ispričala priču; činilo se da se trudi shvatiti tetkinu smrt. Kako -u svijetu gdje je najvažnije preživjeti, ma pod koju cijenu, suditi o nekome tko sam odluči umrijeti?18A motiv je bio sljedeći: i sam je bio smješten u jedan azil - ili ludnicu, kako se češće naziva takav tip bolnice. I to ne jednom, već triput - 1965., 1966. i 1967. godine. Njegova se ustanova zvala Dom zdravlja Dr. Eiras, u Rio de Janeiru.Zašto se tamo našao - njemu samom je bilo neobjašnjivo; možda je roditelje izbezumilo njegovo drugačije ponašanje, katkad suviše povučeno, a katkad suviše otvoreno, ili možda njegova želja da bude »umjetnik«, nešto što je cijela obitelj smatrala najboljim načinom da se živi na rubu društva i umre u bijedi.Kad je o tome razmišljao - a, usput rečeno, to je bilo rijetko - bezumlje je pripisivao liječniku koji ga je pristao smjestiti u ludnicu, bez ikakva konkretnog povoda (kao i u svakoj obitelji, imao je tendenciju krivnju svaljivati na nekog van nje i odlučno tvrditi kako roditelji nisu znali što čine, kad su donijeli tako drastičnu odluku).Paulo se nasmijao čuvši da je Veronika ostavila pismo upućeno novinama, prosvjedujući u njemu što jedan ugledni francuski časopis ne zna gdje je Slovenija.- Nitko se ne ubija zbog toga.- Upravo zato pismo nije imalo nikakvog učinka -reče, nevoljko, prijateljica Veronika. - Evo jučer, kad sam se prijavljivala u hotel, mislili su da je Slovenija grad u Njemačkoj.Ta mi je priča poznata, pomisli on, jer su mnogi stranci mislili da je argentinski grad Buenos Aires glavni grad Brazila.No, osim što je tu i tamo susretao strance koji su oduševljeno hvalili ljepotu brazilskog glavnog grada (koji se zapravo nalazio u susjednoj zemlji), Paulu Coel-hu i Veroniki bila je zajednička još jedna činjenica, već spomenuta, ali nije na odmet nanovo se prisjetiti: i on je boravio u sanatoriju za mentalne bolesnike, »odakle21Paulo Coelho je priču o Veroniki čuo tri mjeseca kasnije, večerajući u jednom alžirskom restoranu u Parizu s pri-jateljicom iz Slovenije, koja se također zvala Veronika, a bila je kći liječnika, upravitelja Villetea.Kasnije, kad je odlučio o tome napisati knjigu, pomislio je svojoj prijateljici Veroniki izmijeniti ime - kako ne bi zbunio čitatelja. Htio ju je preimenovati u Blažku, ili Edvinu, ili Marjetku, ili bilo koje drugo slovensko ime, ali je na kraju ipak odlučio zadržati autentična imena. Kad bude spominjao Veroniku, svoju prijateljicu, zvat će je prijateljicom Veronikom. Što se druge Veronike tiče, nije trebalo nikakva pobližeg određenja, budući da će ona biti glavni lik u knjizi; ljude bi uzrujavalo da se uvijek nanovo ponavlja »luđakinja Veronika« ili »Veronika koja je pokušala počiniti samoubojstvo«. Uostalom, i on i prijateljica Veronika uplest će se u priču samo u jednom kratkom poglavlju - upravo ovom.Prijateljica Veronika bila je zgrožena onim stoje njezin otac činio, imajući, prije svega, na umu da je bio upravitelj ustanove koja je težila za ugledom, i daje radio na tezi koju će morati verificirati komisija svjetski priznatih članova akademske zajednice.- Znaš li porijeklo riječi »azil«? - pitala ga je. - Potječe iz srednjeg vijeka, kada su ljudi imali pravo na utočište u crkvama, na svetim mjestima. Pravo na azil, svaka civilizirana osoba zna što to znači! Kako onda moj otac, upravitelj jednog azila, može tako postupati prema nekome?Paulo Coelho je želio saznati sve pojedinosti slučaja; imao je itekako dobar motiv da se zanima za priču o Veroniki.20Veronika nije znala koliko je dugo spavala. Sjećala se samo da se u jednom trenutku probudila, još uvijek s aparatima za disanje spojenima na nos i usta, čuvši glas koji govori:»Hoćeš da te zadovoljim?«No sada, gledajući širom otvorenih očiju sobu oko sebe, nije znala je li se to doista dogodilo ili je halucinirala. A nije se mogla sjetiti ničega, apsolutno ničega osim toga.Uklonili su joj cijevi. No igle su joj još uvijek bile zabodene po cijelom tijelu, elektrode prikopčane u predjelu srca i glave, ruke svezane. Bila je gola, pokrivena tek jednom plahtom, i bilo joj je hladno, ali nije se htjela žaliti. Skučeni prostor, oivičen zelenim zavjesama, bio je potpuno ispunjen aparatima Odjela za intenzivnu njegu, krevetom na kojem je ležala i jednim bijelim stolcem -gdje je sjedila bolničarka zadubljena u čitanje knjige.Ta je žena imala tamne oči i kestenjastu kosu. Ipak je Veronika bila u nedoumici je li to ista osoba koju je vidjela nekoliko sati - ili dana? - prije.- Možete li mi odvezati ruke?

Bolničarka podigne pogled, odgovori jednim suhim »ne« i vrati se knjizi.»Živa sam«, pomisli Veronika. »Sve otpočinje iznova. Provest ću neko vrijeme tu unutra, dok ne ustanove da sam savršeno normalna. Onda će me pustiti i vidjet ću ponovno ulice Ljubljane, okrugli gradski trg, mostove, ulice pune ljudi što žure na posao i natrag kući.Kako ljudi uvijek pokušavaju pomagati drugima -samo zato da bi se osjećali boljima no što uistinu jesu -vratit će me na posao u knjižnici. S vremenom ću početi23nikad nije ni trebao izići«, kako je jednom primijetila njegova prva žena.Ali izišao je. I kad je posljednji put napustio Dom zdravlja Dr. Eiras, odlučan da se nikada više tamo ne vrati, sam je sebi obećao dvije stvari: a) zakleo se da će0 tome napisati knjigu; b) zakleo se, isto tako, da neće javno dirnuti u tu temu prije smrti svojih roditelja; nije ih htio povrijediti, tim više što su se oboje godinama i osjećali krivima zbog toga što su učinili.Njegova je majka umrla 1993. godine. No otac, koji je 1997. navršio osamdeset i četiri godine (unatoč plućnom emfizemu od kojeg je patio iako nikada nije pušio,1 unatoč tome što se hranio smrznutom hranom, ne mo-gavši pronaći domaćicu koja bi podnosila njegove hiro-ve) još je bio živ, u punom psihičkom i fizičkom zdravlju.Tako je, čuvši priču o Veroniki, osjetio priliku da progovori o toj temi, a da time ne prekrši svoje obećanje. Iako nikad nije pomislio na samoubojstvo, svijet umobolnice bio mu je veoma blizak - tretmani, odnosi između liječnika i pacijenata, osjećaji lagodnog nedostatka odgovornosti i tjeskobe što se u čovjeku miješaju na takvom mjestu.Dakle, pustimo Paula Coelha i prijateljicu Veroniku da definitivno iziđu iz ove knjige, i nastavimo priču.22t.1»Ja ću se jednog dana umoriti slušajući je kako neprestance ponavlja jednu te istu priču, i, da bih je zadovoljila, udati se za nekog muškarca, obvezati se da ću ga voljeti. On i ja ćemo ipak pronaći neki način da isplaniramo zajedničku budućnost, sanjajući o kući u prirodi, o djeci, o budućnosti naše djece. Prve ćemo godine mnogo voditi ljubav, druge već rjeđe, a od treće godine braka pomislit ćemo na seks jednom u petnaest dana, i tu po-misao provesti u djelo možda jednom mjesečno. Još gore, više gotovo nećemo znati razgovarati. Ja ću se prisiliti da prihvatim takvu situaciju, pitajući se što to nije u redu sa mnom - zašto ga više ne uspijevam zainteresirati, zašto više ne mari za mene, već priča samo o svojim prijateljima kao da su mu oni čitav život.Kad brak već bude visio o niti, zatrudnjet ću. Dobit ćemo dijete, zbližit ćemo se na neko vrijeme, a onda će se sve vratiti na staro.Tada ću se početi debljati poput tetke one bolničarke od jučer - ili je to bilo prije više dana, nisam sigurna. Počet ću s dijetama, ali će me dan za danom, tjedan za tjednom, sustavno poražavati težina što neumoljivo raste, unatoč svim naporima. U to ću doba početi konzumirati one magične lijekove, da ne padnem u depresiju - i rodit ću još djece, začete u noćima ljubavi koje prebrzo prođu. Svima ću govoriti da su djeca smisao mog života; a ispravno bi bilo da je moj život dao smisao njihovu rođenju.Ljudi će nas svejedno smatrati sretnim parom, i nitko neće znati za osamljenost, za gorčinu, za odricanja, iza svog tog privida sreće.Sve dok jednog dana moj muž ne nađe prvu ljubavnicu; možda ću tada napraviti skandal kao bolničarkina tetka, ili ću ponovno pomisliti na samoubojstvo. No bit ću već stara kukavica, s dvoje ili troje djece koja me trebaju, koju moram školovati, postaviti na noge - prije no što napustim sve. Neću se ubiti; napravit ću scenu, zaprijetiti da ću ga napustiti zajedno s djecom. On će, kao25obilaziti iste kafiće i klubove, raspravljati s prijateljima o svjetskim problemima i nepravdama, ići ću u kino, še-tati pored jezera.S obzirom da sam odabrala tablete, nema tragova, nisam unakažena; ostala sam mlada, lijepa, pametna i neće mi biti teško - kao što nikad i nije bilo - zavesti nekog. Vodit ću s muškarcima ljubav u njihovim stanovima, ili u šumi, to će mi donijeti izvjesno zadovoljstvo, no odmah nakon orgazma osjećaj praznine će se vratiti. Više nećemo imati o mnogočemu razgovarati, i bit ćemo toga svjesni, i on i ja; svjesni da je došao trenutak da iz-mijenimo koju ispriku poput »kasno je«, ili »sutra moram rano ustati« - i rastat ćemo se na brzinu, izbjegavajući da nam se pogledi susretnu.Ja ću se vratiti u moju samostansku unajmljenu sobu. Pokušat ću čitati kakvu knjigu, uključiti TV da gledam uvijek isti program, naviti budilicu da me probudi točno u isti sat kao i dan ranije, mehanički ponavljati dužnosti koje su mi povjerene u knjižnici. Pojest ću sendvič u parku pred kazalištem, sjedeći na »svojoj« klupi, zajedno s drugim ljudima koji također uvijek odaberu istu klupu da pojedu svoju užinu, imaju isti prazni pogled, ali prave se zaokupljeni prevažnim stvarima.Zatim ću se vratiti na posao, čuti nekoliko komentara o tome tko s kim izlazi, tko zbog čega pati, kako je netko plakao zbog svog muža - i ostat će mi osjećaj da sam privilegirana; lijepa sam, imam posao, mogu imati mladića

kojeg hoću. Na kraju dana, eto me opet u barovima, i tako sve ispočetka.Moja majka - koja je sigurno luda od brige zbog mog pokušaja samoubojstva - oporavit će se od šoka i nastavit će me ispitivati što namjeravam sa svojim životom, zašto nisam kao drugi ljudi, s obzirom da stvari, uostalom, nisu tako komplicirane kakvima ih ja zamišljam. »Vidi, primjerice, mene; godinama živim u braku s tvojim ocem i trudila sam se omogućiti ti najbolje obrazovanje i biti ti uvijek najboljim mogućim primjerom.«24Zaspala je i probudila se mnogo puta, zamjećujući da se broj aparata oko nje smanjuje, da joj tjelesna toplina raste, a lica bolničarki su se izmjenjivala; no uvijek je netko bio uz nju. Kroz zelene zavjese dopirali su zvuči nečijeg plača, bolnih jauka, ili glasova koji su se do-šaptavali smirenim i profesionalnim tonom. Povremeno se čulo zujanje nekog udaljenog aparata i užurbani koraci na hodniku. U tim su trenucima glasovi gubili svoj profesionalni i smireni ton i odavali napetost, izdajući očito hitne naloge.U jednom od trenutaka kad je došla k svijesti, jedna ju je bolničarka upitala:- Želite li znati kakvo je vaše stanje?- Ja znam kakvo je - odvratila je Veronika. - I ne odaje ga ono što vi vidite na mom tijelu, već ono što se događa u mojoj duši.Bolničarka je htjela još malo s njom razgovarati, no Veronika se pravila da spava.27i svaki muškarac, uzmaknuti, reći da me voli i da se to više neće ponoviti. Nikad se neće dosjetiti da bih se ja, da doista odlučim otići, mogla jedino vratiti svojim roditeljima, i ostati kod njih doživotno, primorana svaki dan slušati jadikovke moje majke jer sam prokockala jednu jedinu priliku da budem sretna, jer je on bio izvrstan su-prug unatoč svojim malim manama, jer će moja djeca jako patiti zbog našeg razvoda.Dvije ili tri godine poslije, neka će se druga žena pojaviti u njegovu životu. Ja ću to otkriti - ili ću ih vidjeti, ili će mi netko reći - ali tada ću se već praviti da ništa ne znam. Potrošivši svu energiju za borbu protiv bivše ljubavnice, ništa mi neće preostati; bolje je prihvatiti život onakvim kakav on realno jest, a nije onakav kakvim sam ga ja zamišljala. Moja je majka imala pravo.On će i dalje biti pristojan prema meni, ja ću i dalje raditi u knjižnici, uz sendviče na trgu pred kazalištem, moje knjige koje nikad dokraja ne pročitam, televizijske programe koji će i za deset, dvadeset, pedeset godina biti isti kao danas.Samo što ću sendviče jesti s grižnjom savjesti, jer se debljam; i neću više ići u barove, jer me kod kuće čeka muž i netko se mora pobrinuti za djecu.Otada preostaje čekati da djeca odrastu i svakodnevno misliti na samoubojstvo, bez hrabrosti da ga počinim. Jednog lijepog dana, doći ću do zaključka da je život takav, da je ionako svejedno, da ne mogu ništa promijeniti. I prepustit ću se.«Veronika zaključi svoj unutarnji monolog i dade sama sebi obećanje: neće živa izići iz Villetea. Bolje je sve dokončati sada, dok još ima dovoljno hrabrosti i zdravlja da umre.26Veronika se toga nije sjećala. Imala je problema da Tse jasno sjeti tko je i što zapravo radi na tom mjestu.- Vi ste kroz cijelo vrijeme uspavljivani sedativima i to može utjecati na vaše pamćenje. Molim vas, pokušajte odgovoriti na sve što vas budemo pitali.I liječnici otpočeše s apsurdnim ispitivanjem, tražeći da odgovori koje se dnevne novine izdaju u Ljubljani, čiji je spomenik na glavnom trgu (ah, to ne bi nikada zaboravila, Prešeren je sastavni dio slovenske duše), kakve je boje kosa njezine majke, da navede imena kolega s posla, knjiga koje se u knjižnici najviše posuđuju.Na početku, Veronika je mislila odbiti odgovarati na pitanja - pamćenje joj je još uvijek bilo zamagljeno. No, kako je teklo ispitivanje, polako je izranjalo ono što je zaboravila. U jednom se trenutku sjetila daje u umobol-nici, a luđaci nemaju nikakvu obvezu da budu suvisli; no ipak, za svoje dobro, a i da bi zadržala liječnike uza se, kako bi lakše otkrila nešto više o svom stanju, odlučila je učiniti mentalni napor. Navodeći imena i činjenice, nije joj se vraćalo samo pamćenje, već i njezina osobnost, njezine želje, pogled na svijet. Ideja o samoubojstvu, što je još tog jutra izgledala zatrpana ispod slojeva sedativa, izvirala je na površinu.- Dobro je - reče stariji liječnik završivši ispitivanje.- Koliko ću još ostati ovdje?Mlađi spusti pogled, i ona jednostavno osjeti da je nešto značajno ostalo visjeti u zraku; kao da će odgovor na to pitanje zacrtati i odrediti neko sasvim novo poglavlje njezina života, koje više nitko neće moći preobličiti.- Možete reći - primijeti stariji. - Mnogi su pacijenti već čuli glasine, pa će na kraju ionako saznati; na ovom mjestu nije moguće ništa održati u tajnosti.- No zapravo, vi ste sami odredili svoju sudbinu -uzdahne mladić, odmjeravajući svaku riječ. - Pa onda saznajte posljedice svog čina: u stanju kome izazvanom narkoticima, vaše je srce ozbiljno oštećeno. Došlo je do ventrikularne nekroze...29Kad je ponovno otvorila oči, opazi da su je premjestili -sada je bila u nekoj velikoj bolničkoj spavaonici. JoŠ je uvijek u ruci imala iglu za infuziju, no svi drugi kablovi i igle bili su uklonjeni.

Jedan visoki liječnik, u standardnoj bijeloj kuti od koje su odudarali kosa i brkovi obojeni u crno, stajao je pred njenim krevetom. Pored njega, neki je mladi stažist zapisivao bilješke u blok.- Koliko sam dugo ovdje? - upita, primijetivši da otežano govori, da ne uspijeva razgovijetno izgovoriti riječi.- Dva tjedna u ovoj sobi, nakon pet dana na intenzivnoj njezi - odgovori stariji. - I zahvalite Bogu što ste ovdje.Mlađi kao da se našao zatečen, kao da je u zadnjoj rečenici bilo nečeg neistinitog. Veronika istog trenutka zamijeti njegovu reakciju i instinkt joj se izoštri; zar je duže bila tamo? Je li još uvijek u kakvoj opasnosti? Poče pozorno pratiti svaki gest, svaki pokret njih dvojice; znala je da je uzaludno postavljati pitanja, nikad joj ne bi rekli istinu - no, ako bude lukava, moći će razabrati što se događa.- Recite svoje ime, adresu, bračno stanje i datum rođenja - nastavi stariji.Veronika je znala svoje ime, svoje bračno stanje i datum rođenja, ali je otkrila i rupe u sjećanju; nije se mogla sjetiti adrese.Liječnik joj uperi neku svjetiljku u oči i pregleda ih ne žureći, u tišini. Onda stažist učini to isto. Njih dvojica izmijeniše poglede koji nisu značili baš ništa.- Rekli ste noćnoj bolničarki da ne znamo prodrijeti u vašu dušu? - upita mladić.28Tijekom noći je, međutim, počela osjećati strah. Jedno je podleći brzom djelovanju tableta, a nešto sasvim drugo čekati smrt pet dana, tjedan dana - nakon što si proživio sve ho se moglo.Provela je život vječno čekajući na nešto; oca da se vrati s posla, pismo od dragog koje nije stizalo, ispite na kraju godine, autobus, telefonski poziv, početak praznika, kraj praznika. Sada je morala čekati smrt, koja će stići na zakazani dan.»To se samo meni može dogoditi. Inače ljudi umiru upravo onda kad im nije ni nakraj pameti da će umrijeti.«Morala je izići odatle i nabaviti nove tablete. Ako ne uspije, jedino je rješenje baciti se s neke visoke zgrade u Ljubljani, to će učiniti; nastojala je poštedjeti svoje roditelje dodatne patnje, no očito nema drugog izlaza.Pogleda oko sebe. Svi su kreveti bili zauzeti, žene su spavale, neke glasno hrkale. Na prozorima su bile rešetke. U dnu spavaonice gorjelo je neko svjetlo, ispunjajući prostor čudnim sjenkama; tako se prostorija ipak mogla držati pod nadzorom. Pokraj svjetiljke, jedna je žena čitala knjigu.»Te bolničarke moraju biti vrlo načitane. Život provode nad knjigom.«Veronikina je postelja bila najudaljenija od vrata -između nje i žene bilo je dvadesetak kreveta. Bilo joj je teško ustati, jer - ako je vjerovati liječnikovim riječima - gotovo tri tjedna nije hodala. Bolničarka podigne pogled i ugleda djevojku kako prilazi noseći svoju bocu s infuzijom.31- Pojednostavite to - primijeti stariji liječnik. - Recite izravno ono što je bitno.- Srce vam je vrlo ozbiljno oštećeno. I zakratko će prestati kucati.- Što to znači? - upita, uplašena.- Činjenica da će srce prestati kucati znači samo jedno: tjelesnu smrt. Ne znam kakva su vaša religijska uvje-renja, ali ...- Kada će moje srce stati? - prekine ga Veronika.- Za pet do sedam dana, maksimalno.Veronika iza profesionalne vanjštine i ponašanja, iza brižnog izraza lica, osjeti skriveno zadovoljstvo s kojim joj je taj mladić priopćio vijest. Kao da ona zaslužuje kaznu koja će služiti za primjer svim drugima.Za cijelog svog života, Veronika je uviđala da mnogi ljudi koje poznaje komentiraju tragedije iz tuđih života kao da su jako zabrinuti da im pomognu - a zapravo se naslađuju tuđom patnjom, jer im to daje iluziju da su oni sretni, da je život prema njima plemenit. Gnušala se te vrste ljudi; neće ovom malom dati priliku da uživa u njenom stanju kako bi potisnuo svoje vlastite frustracije.Pogleda ga čvrsto, izravno u oči. I nasmiješi se.- Znači, nisam zakazala.- Ne - bio je odgovor. No njegov užitak u priopćavanju tragičnih vijesti kao da je iščezao.30- Zovem se Zedka. Idi u svoj krevet. A poslije, kad sestra bude mislila da već spavaš, spusti se na pod i do-puži ovamo.Veronika se vrati na svoje mjesto i pričeka da se bolničarka ponovno usredotoči na knjigu. Što doista znači biti lud? Nije imala pojma, jer se ta riječ koristila na posve anarhičan način; govorili su, primjerice, da su neki sportaši ludi zato što žele rušiti rekorde. Ili da su umjetnici ludi, jer žive nesigurno, neočekivano, različito od svih »normalnih«. S druge strane, Veronika je vidjela mnoge ljude kako tumaraju ljubljanskim ulicama, slabo obučeni i zimi, i proriču kraj svijeta, gurajući kolica iz samoposluga natrpana vrećama i prnjama.Uopće joj se nije spavalo. Prema onom što je rekao liječnik, spavala je gotovo tjedan dana, previše za nekog tko je navikao na život bez velikih emocija, ali sa strogo određenim i ograničenim vremenom za odmor. Što je luđak? Možda je doista bolje pitati nekog od njih.Veronika spuzne na pod, izvuče iglu iz svoje ruke i otpuže do Zedkina kreveta, pokušavajući ignorirati želudac koji joj se počeo okretati; nije znala je li uzrok mučnine njeno oslabljeno srce, ili napor koji čini.

- Ne znam što znači biti lud - prošapće Veronika. - Ali ja to nisam. Ja sam osujećeni samoubojica.- Biti lud znači živjeti u svom svijetu. Kao shizofre-ničari, psihopati, manijaci. Odnosno, to su ljudi koji su različiti od drugih.- Kao ti?- Međutim - nastavi Zedka, praveći se da nije čula pitanje - vjerojatno si čula da je Einstein smatrao da nema apsolutnog vremena ni prostora, već postoji jedinstvo jednog i drugog. Ili da je Kolumbo uporno tvrdio kako s onu stranu mora nije bezdan, već kontinent. Ili o Edmondu Hillarvju koji je jamčio da se čovjek može uspeti na Mount Everest. Znaš i za Beatlese, koji su skladali drugačiju glazbu i odijevali se posve različito od33- Moram u zahod - prošapće, plašeći se da ne probudi druge luđakinje.Žena nemarnim pokretom pokaže na jedna vrata. Veronikin je mozak brzo radio, tražeći po svim uglovima kakav izlaz, kakvu rupu, bilo kakav način da se izvuče odatle. »To mora biti brzo, dok još misle da sam preslaba, nesposobna reagirati.«Pozorno razmotri prostor oko sebe. Zahod je bio kabina bez vrata. Da bi mogla izići van, morala bi zgrabiti dežurnu sestru i savladati je da se domogne ključa -a za to je bila preslaba.- Zar je ovo zatvor? - upita bolničarku, koja je u međuvremenu napustila čitanje i pratila svaki njezin pokret.- Ne. Umobolnica.- Ja nisam umobolna. Žena se nasmije.- To svi ovdje govore.- Dobro. Onda sam luda. Što znači biti lud? Žena reče Veroniki kako ne bi smjela dugo biti nanogama i naloži joj da se vrati u svoj krevet.- Što znači biti lud? - ustrajala je Veronika.- Pitajte sutra liječnika. I idite spavati ili ću vam, protiv svoje volje, morati dati sredstvo za smirenje.Veronika posluša. Dok se vraćala, začuje šapat s jednog kreveta:»Ne znaš što znači biti lud?«Na trenutak je pomislila da se neće osvrtati; nije htjela poznanstva, ni društva, ni saveznike za masovnu pobunu. Imala je samo jednu čvrstu namjeru: umrijeti. Ako bude nemoguće pobjeći, naći će načina da se ubije tamo, i to što prije.No žena ponovi isto pitanje koje je ona postavila bolničarki.- Ne znaš što znači biti lud?- Tko ste vi?32do onog zdenca, pa ćemo se i mi napiti. Tako ćemo postati isti kao i oni.«Tako je i bilo; kralj i kraljica napiše se vode s virusom ludila iz zdenca i odmah počeše govoriti besmislice. Na to se njihovi podanici pokajaše: sada kad kralj iskazuje toliku mudrost, zašto ga ne pustiti da vlada zemljom?I tako je kraljevstvo ostalo živjeti u miru, iako su se njegovi stanovnici ponašali uvelike različito od stanovnika susjednih država. A kralj je mirno vladao do kraja svog života.Veronika se nasmije.- Ti ne izgledaš luda - reče.- Ali jesam, iako sam blizu izlječenja, jer je moj slučaj jednostavan - treba samo u organizmu nadomjestiti jednu određenu kemijsku tvar. Međutim, nadam se da će ta tvar riješiti samo problem moje kronične depresije; želim ostati luda, živjeti svoj život onako kako gaja snujem, a ne kako to hoće drugi. Znaš li što je tamo vani, iza zidova Villetea?- Ljudi koji su pili iz istog zdenca.- Upravo tako - reče Zedka. - Misle da su normalni, jer svi rade iste stvari. Pravit ću se da sam i ja pila te vode.- E pa ja sam pila, i upravo to je moj problem. U mom životu nikad nije bilo depresije, ni velikih veselja, ni tuge koja bi duže trajala. Ja imam iste probleme kao i svi obični ljudi.Zedka je na trenutak ušutjela.- Ti ćeš umrijeti, rekli su nam.Veronika je trenutak oklijevala; može li vjerovati toj neznanki? No morala je riskirati.- Tek za pet, šest dana. Stalno razmišljam postoji li kakav način da umrem prije. Ako ti, ili netko ovdje35ljudi svog vremena. Svi oni - i tisuće drugih - također su živjeli u svom svijetu.»Ova luđakinja govori stvari koje imaju smisla«, pomisli Veronika, prisjećajući se priča koje joj je majka nekad pričala, o svecima koji su tvrdili da razgovaraju s Isusom ili Djevicom Marijom. Jesu li oni živjeli u svom svijetu?- Vidjela sam jednom ženu u crvenoj haljini, duboko izrezanoj na grudima, staklastih očiju, kako šeće ulicama Ljubljane - kad je toplomjer pokazivao pet stupnjeva ispod nule. Pomislila sam da je pijana i htjela sam joj pomoći, no ona je odbila moj kaput.- Možda je u njezinom svijetu bilo ljeto; možda je njeno tijelo bilo vruće od žudnje za nekim tko ju je čekao.

Čak i ako je ta druga osoba postojala samo u njezinoj tlapnji, ona ima pravo živjeti i umrijeti kako hoće, ne misliš?Veronika nije znala što da kaže, no riječi te luđakinje imale su smisla. Tko zna, nije li baš ona bila žena koju je vidjela polugolu na ulicama Ljubljane?- Ispričat ću ti jednu priču - reče Zedka. - Neki moćni čarobnjak, želeći uništiti jedno kraljevstvo, krišom ulije magični napitak u zdenac iz kojeg su pili svi stanovnici kraljevine. Tko popije od te vode, poludjet će.Već je sljedećeg jutra cijelo stanovništvo pilo iz zdenca i svi poludješe, osim kralja - koji je imao drugi zdenac, samo za sebe i svoju obitelj, do kojeg čarobnjak nije mogao prodrijeti. Zabrinut, kralj je pokušao obuzdati svoje podanike, uvođenjem čitavog niza sigurnosnih i zdravstvenih mjera; no i policajci i inspektori pili su otrovanu vodu i kraljeve im se odluke učiniše besmislenima, te odlučiše da ih uopće ne poštuju.Kad su stanovnici tog kraljevstva saznali za nove zakone, bili su uvjereni da je vladar poludio, pa naređuje i propisuje bezumne stvari. Prosvjedujući, masovno su opkolili dvorac i tražili da se odrekne krune.Očajni kralj već se spremio da doista odstupi s prijestolja, no kraljica ga spriječi, rekavši: »Hajdemo odmah34Bio je to njezin prvi normalni dan u azilu za umobolne. Izišla je iz spavaonice, popila kavu u velikoj blagovaoni-ci gdje su muškarci i žene jeli zajedno. Učinilo joj se kao da je, protivno onom što obično prikazuju u filmovima - skandale, urlanje, ljude koji se ponašaju mahnito -prostor obavijen aurom tegobne tišine; izgledalo je da nitko ne želi svoj unutarnji svijet dijeliti s neznancima.Nakon kave (pristojne, prehranu se očito nije moglo okriviti za loš glas Villetea), svi su izišli na sunčanje. Zapravo, suncu nije bilo ni traga - temperatura je bila ispod nule, a vrt prekriven snijegom.- Nisam ovdje zato da sačuvam svoj život, već da ga izgubim - reče Veronika jednom od bolničara.- Svejedno, trebate izići na sunčanje.- Vi ste ludi; nema sunca!- Ali ima svjetlosti, a ona smiruje bolesnike. Nažalost, naša zima dugo traje; da nije tako, imali bismo manje posla.Bilo je uzaludno opirati se; izišla je, malo prošetala, promatrajući sve oko sebe i potajice tražeći način da po-bjegne. Zid je bio visok, kako je i priličilo graditeljima starinskih vojarni, no stražarnice su bile puste. Vrt su ok-ruživale sive vojne zgrade u kojima su smješteni muški i ženski odjeli, administrativni uredi i pomoćne prostorije za osoblje. U prvom, letimičnom pregledu, uočila je daje jedino strogo nadzirano mjesto glavni ulaz, gdje su dva stražara provjeravala identitet svih koji su ušli ili izišli.Izgledalo je da se u njenom mozgu sve vratilo na svoje mjesto. Za vježbu pamćenja, pokušavala se sjetiti37unutra, uspijete nabaviti kakve tablete, sigurna sam da moje srce ovaj puta ne bi izdržalo. Shvati koliko patim zato što sam prisiljena iščekivati smrt, i pomozi mi.Prije no što je Zedka stigla odgovoriti, iskrsne bolničarka s injekcijom u ruci.- Mogu vam je ja ubrizgati - reče. - Ali, ovisno o vašoj volji, mogu zamoliti i čuvare izvana da mi pomognu.- Ne troši energiju uzalud - reče Zedka Veroniki. - Štedi snagu, ako hoćeš uspjeti u onom što si me zamolila.Veronika ustane, vrati se u svoju postelju i dopusti bolničarki da izvrši svoju dužnost.36hotela s pet zvjezdica. Ovdje svi mogu govoriti što misle, raditi što žele, a da zbog toga ne moraju slušati kritike; konačno, ipak su u ludnici. Kad dođe kakva vladina inspekcija, ti se muškarci i žene ponašaju kao da su opasno neuravnoteženi, s obzirom da su neki od njih ovdje na trošak države. Liječnici sve to znaju, no čini se da postoji odobrenje vlasnika koji ne žele da se išta mijenja k~ kapaciteti im ionako nisu popunjeni.- Oni mogu nabaviti tablete?- Pokušaj se povezati s njima; svoju grupu nazivaju I Bratstvom.Zedka prstom pokaže na jednu sjedokosu ženu što p je stajala podalje, u živom razgovoru s nekolicinom mlađih žena.- Zove se Mari i ona pripada Bratstvu. Pitaj nju. Veronika se uputi prema Mari, ali Zedka je zadrži.- Ne sada; sada je zabavljena drugim stvarima. Neće si htjeti pokvariti užitak samo da bi bila uljudnai prema nekoj neznanki. A ako bude loše reagirala, više■ nikad nećeš dobiti priliku da joj priđeš. Luđaci uvijek vjeruju prvom dojmu.Veronika se nasmije intonaciji kojom je Zedka izgovorila riječ luđaci. No ipak se uznemirila jer joj je sve oko nje djelovalo isuviše normalno, predobro. Nakon što je tolike godine provela idući uvijek istim stazama, od posla do kafića, od kafića do nečijeg kreveta, od tuđeg kreveta do svoje sobe, od sobe do roditeljskog doma, sadaj je proživljavala sasvim novo iskustvo - zatočeništvo, ludilo, umobolnica. Mjesto gdje se ljudi ne stide priznati svoje duševne probleme. Gdje si nitko ne kvari užitak samo da bi bio uljudan prema drugima.Počela je sumnjati jesu li Zedkine riječi istinite, ili je to samo način kojim mentalni bolesnici hine da žive u nekom boljem svijetu. No zar je to uistinu bitno? Proživljava nešto zanimljivo, drugačije, posve neočekivano; zamislite mjesto gdje se ljudi prave ludima da bi mogliI činiti ono što doista žele!

39nekih nevažnih stvari - primjerice, mjesta gdje je držala ključeve svoje sobe, najnovijeg CD-a koji je kupila, zad-nje posudbe koju je obavila u knjižnici.- Ja sam Zedka. Znam da ime zvuči čudno, ali moji su roditelji imali čudne ideje - reče jedna žena, prilazeći joj-Prošle noći nije ni vidjela njeno lice; bila je ščućure-na pored kreveta za cijelo vrijeme dok su razgovarale. Mogla je imati kojih trideset i pet godina i činila se apsolutno normalnom.- Nadam se da ti injekcija nije naškodila. Organizam se s vremenom navikne, pa sedativi sve slabije djeluju.- Dobro sam.- Ono o čemu smo sinoć razgovarale... ono što si me zamolila, sjećaš se?- Itekako.Zedka je uhvati pod ruku i krenuše zajedno, polaganim korakom, između drveća ogoljelih krošanja u dvorištu. Osim zidova, mogle su se vidjeti i planine što su vrhuncima uranjale u oblake.- Hladno je, ali je lijepo jutro - reče Zedka. - Čudno, ali moja se depresija nikad nije budila za ovakvih dana, oblačnih, sivih, hladnih. Kad je vrijeme bilo takvo, osjećala sam kao da je priroda sa mnom u skladu, kao da odražava moju dušu. Naprotiv, kad bi zasjalo sunce, djeca se počela igrati na ulicama, kad su svi bili veseli zbog lijepog vremena, ja sam se osjećala očajno. Kao da je nepravedno da priroda razotkriva sve svoje obilje, a ja ne mogu sudjelovati.Veronika se pažljivo oslobodi ženine ruke. Nije voljela tjelesne kontakte.- Promijenila si temu. Započela si spomenuvši moju zamolbu.- Ovdje unutra postoji jedna organizirana skupina. To su muškarci i žene koji su već mogli biti otpušteni, odavno otići kući - ali ne žele van. Za to ima mnogo razloga; Villete nije tako loš kako pričaju, iako je daleko od38uopće postojala i ako Zedka nije bila luđa no što je izgledala).- Ništa, samo prolazim.Svi su se zgledali, kriveći lica u neke luđačke grimase. Jedan od njih podrugljivo reče drugome: »Ona samo prolazi!« Ovaj to ponovi, glasnije, i potom svi redom počeše izvikivati istu tu rečenicu.Veronika nije znala što bi učinila; ukočila se od straha. Jedan snažni bolničar, mrkog izraza lica, priđe i upita što se zbiva.- Ništa - odgovori jedan iz skupine. - Ona je samo prolazila. Sad malo tu stoji, ali nastavit će prolaziti!Cijela grupa prasne u smijeh. Veronika namjesti ironičan izraz lica, osmjehne se, okrene se i udalji, kako nitko ne bi opazio da su joj se oči ispunile suzama. Iziđe ravno u dvorište, ne ogrnuvši se. Jedan je bolničar pokuša uvjeriti da se vrati, no za njim se pojavi drugi, nešto mu prišapnuvši - i obojica je ostaviše na miru, na hladnoći. Bilo je izlišno brinuti o zdravlju osobe osuđene na smrt.Bila je zbunjena, napeta, ljuta na samu sebe. Nikad prije nije podlijegala provokacijama; odmalena je naučila da u svakoj novoj situaciji treba znati zadržati mir i odstojanje. A ipak su ti luđaci u njoj uspjeli izazvati stid, strah, bijes, želju da ih uništi, da ih rani riječima koje se nije usudila izreći.Možda su je tablete - ili tretman kojim su je izvukli iz kome - pretvorili u krhku ženu, nesposobnu zaštititi samu sebe. Već se suočavala s mnogo težim situacijama, a sada po prvi put nije uspjela suspregnuti suze! Mora ponovno postati ona stara, koja je znala uzvratiti, biti ironična, djelovati kao da uvrede do nje uopće ne dopiru, jer je iznad svih. Tko bi iz te skupine imao hrabrosti svojevoljno odabrati smrt? Tko bi je od njih mogao naučiti ičem o životu, kad žive skriveni iza zidina41Upravo u tom trenutku, Veroniku iznenadi oštra bol u predjelu srca. Odmah se prisjeti razgovora s liječnikom i osjeti strah.- Hoću šetati sama - obrati se Zedki. Konačno, i ona je luđakinja i ne treba se prisiljavati da nekome ugodi.Žena se udalji, a Veronika ostade na mjestu promatrajući planine preko zida što je okruživao Villete. Učini joj se da odnekud iz nje izranja jedva zamjetna želja za životom, no odmah je odlučno potisne.»Moram čim prije nabaviti tablete.«Sagleda situaciju u kojoj se našla; bila je daleko od idealne. Čak i da joj omoguće proživjeti sve ludosti koje joj se prohtiju, ne bi znala što činiti.Nikad ni trunke ludosti nije bilo u njoj.Nakon što su neko vrijeme proveli u dvorištu, čekao ih je ručak u blagovaonici. Potom su ih bolničari sve poveli do golemog dnevnog boravka koji je nudio različite mogućnosti - bilo je tu stolova, stolaca, ležaja, jedan klavir, televizor i veliki prozori kroz koje se vidjelo sivo nebo i niski oblaci. Na prozorima nije bilo rešetaka, jer je prostorija imala izlaz na dvorište. Vrata su bila zatvorena zbog hladnoće, no trebalo je samo zakrenuti okruglu kvaku da se opet nadeš vani, u zelenilu stabala.Većina ljudi sjela je pred televizor. Drugi su pak zurili u prazno, neki tiho razgovarali sami sa sobom - ali tko to nije katkada činio? Veronika zapazi da se najstarija žena, Mari, pridružila ovećoj skupini ljudi u jednom uglu ogromne prostorije. Neki su pacijenti prolazili pored njih i Veronika ih odluči slijediti; htjela je čuti što govore.Pokuša što bolje prikriti svoje namjere. No čim se približila, razgovor zamukne, a oni se - svi kao jedan -zapiljiše

u nju.- Što hoćete? - upita jedan vremešni godpodin, koji je mogao biti glavni u Bratstvu (ako je takva grupa40posao svaki dan, s istim radnim vremenom, trudeći se svojim nadređenima jasno pokazati da ih ona ne ugrožava, da je zadovoljna, da se ne namjerava boriti za napredovanje; sve što je željela bila je uredna plaća na kraju mjeseca.Unajmila je sobu u samostanu jer su časne sestre tražile da se sve stanarke uvečer vrate do određenog sata, a nakon toga su zaključavale vrata; tko je ostao vani, morao je spavati na ulici. Tako je uvijek imala opravdan izgovor za ljubavnike, da ne mora provesti noć u hotelu ili u tuđem krevetu.Kad je maštala o braku, uvijek se zamišljala u maloj ladanjskoj kućici, izvan Ljubljane, s muškarcem koji će biti posve drugačiji od njezina oca, koji će zarađivati tek koliko je neophodno za uzdržavanje obitelji, kojeg će usrećiti da bude zajedno s njom u kućici s vatrom u kaminu, s pogledom na planine prekrivene snijegom.Izvježbala je samu sebe da muškarcima zna dati točno odmjerenu količinu užitka - ni više, ni manje, upravo koliko je potrebno. Nije se ljutila ni na koga, jer to bi značilo da mora reagirati, sukobiti se s neprijateljem - a i kasnije podnositi nepredviđene posljedice, kao što je osveta.Kad je postigla gotovo sve što je u životu željela, došla je do zaključka da taj život nema smisla, jer su svi dani jednaki. I odlučila je umrijeti.Veronika se vrati unutra i uputi se prema skupini okupljenoj u uglu prostorije. Ljudi su živo razgovarali, no utihnuše čim se ona približila.Krene ravno prema najstarijem muškarcu, koji je izgledao kao vođa grupe. Prije no što ju je itko uspio spriječiti, žestoko ga ošamari.43Villetea? Nikad neće ovisiti o njihovoj pomoći - pa makar morala čekati pet ili šest dana da umre.»Jedan dan je već prošao. Ostalo je još samo četiri ili pet.«Malo je hodala, puštajući da joj oštra hladnoća prodre u tijelo i ohladi krv koja je suviše uzavrela, smiri srce koje je prebrzo tuklo.»Izvrsno, eto me kako, u trenutku kad su mi sati odbrojeni, pridajem važnost komentarima ljudi koje nikad nisam vidjela, a odskora ih više nikad neću ni vidjeti. A ja patim, uzrujavam se, hoću napadati i braniti se. Čemu gubiti vrijeme na to?«Doista, trošila je ono malo vremena što joj je preostalo da bi se izborila za svoje mjesto u toj čudnoj sredini, gdje se moraš znati obraniti, odoljeti, ili će drugi nametnuti svoja pravila.»Nevjerojatno. Nikad nisam bila takva. Nikad se nisam borila za besmislice.«Zastade usred zaleđenog dvorišta. Baš zato što je za nju sve, i uvijek, bilo besmisleno, počela je prihvaćati štogod joj je život nametnuo. Još kao dijete, mislila je da je prerano da bi birala; kasnije, u mladenaštvu, samu je sebe uvjerila da je prekasno da bi se mijenjala.I na što je potrošila svu svoju energiju? Na trud da sve u njenom životu ostane isto. Žrtvovala je mnoge svoje želje da bi je roditelji i dalje voljeli onako kako su je voljeli kad je bila dijete, iako je znala da se prava ljubav s vremenom mijenja, i raste, i otkriva nove načine kojima će se izraziti. Izvjesnog dana, kad joj je majka, jecajući, priznala da se njen i očev brak raspao, Veronika je otrčala ocu, plakala, prijetila, i napokon od njega iščupala obećanje da neće otići od kuće - ni ne zamišljajući pritom koliku su cijenu njeni roditelji za to platili.Kad je tražila posao, odbila je primamljivu ponudu strane tvrtke koja je netom otvorila podružnicu u njezinoj domovini, da bi prihvatila posao u državnoj knjižnici, gdje je plaća bila slaba, ali sigurna. Odlazila je na42ranije shvatila da su mi dani jednaki zato što sam sama tako željela, možda...«No odgovor je uvijek bio isti: »Nema možda, jer nema izbora.« I unutarnji mir se vraćao, jer je sve bilo određeno.U tom se razdoblju ostvario odnos izvjesne prisnosti (ne prijateljstvo, jer prijateljstvo zahtijeva dugo druženje, a to je u ovom slučaju bilo nemoguće) između nje i Zedke. Kartale su - to je pomagalo da vrijeme brže prođe - i katkad su zajedno, u tišini, šetale dvorištem.Ujutro tog dana, odmah nakon kave, svi su izišli na »sunčanje« - kako je nalagao dnevni red. Jedan je bolničar, međutim, došao po Zedku da se vrati na Odjel, jer je »dan njezinog tretmana«.Veronika je s njom pila kavu i čula je njegove riječi.- Kakav je to »tretman«?- To je stara metoda, iz šezdesetih godina, no liječnici smatraju da može ubrzati oporavak. Hoćeš vidjeti?- Rekla si da te muči depresija. Zar nije dovoljno uzimati lijek da nadomjestiš tvar koja ti manjka?- Hoćeš li gledati? - ustrajala je Zedka.Izići ću iz rutine, pomisli Veronika. Otkrit ću nešto novo, sad, kad ne treba više ništa otkrivati - treba samo imati strpljenja. No znatiželja je bila jača i ona potvrdno kimne glavom.- Nije to predstava - bunio se bolničar.- Ona će umrijeti. A ništa nije proživjela. Dopusti da pođe s nama.

45- No, hoćete li reagirati? - upita ga glasno, da svi u prostoriji čuju. - Hoćete li nešto učiniti?- Ne - čovjek je pokrio lice rukom. Tanki mlaz krvi procurio mu je iz nosa.- Nećete nas dugo gnjaviti.Ona napusti dnevni boravak i otputi se prema svojoj spavaonici, s pobjedonosnim izrazom na licu. Upravo je učinila nešto što nije još nikada u svom životu.Tri su dana prošla od incidenta s grupom koju je Zedka nazivala Bratstvom. Pokajala se zbog pljuske - ne zbog straha od čovjekove reakcije, već zato što je učinila nešto drugačije. Još bi, na kraju, mogla povjerovati da se isplati živjeti - nepotrebna patnja, budući da je ionako morala otići s ovog svijeta.Jedini je izlaz bio izolirati se od svega i svih, uložiti sav napor da bude onakva kakva je bila ranije, poštivati zapovijesti i pravila Villetea. Prilagodila se rutini koju je nametala ustanova: rano ustajanje, jutarnja kava, šetnja dvorištem, ručak, dnevni boravak, ponovno šetnja dvorištem, večera, televizija i postelja.Prije spavanja, uvijek bi dolazila bolničarka s lijekovima. Sve su druge žene dobivale tablete, jedino su njoj ubrizgavali injekciju. Nikad nije prosvjedovala; htjela je jedino znati zbog čega joj daju tolike sedative, a nikada nema problema sa spavanjem. Objasnili su joj da injekcija nije za spavanje; radi se o lijeku za njezino srce.Slijedeći rutinu, i dani u bolnici postali su svi jednaki. Kad postanu jednaki, brže prolaze; još dva do tri dana i neće više morati četkati zube ni češljati kosu. Veronika je primjećivala kako joj srce naglo slabi - brzo je ostajala bez daha, osjećala je bolove u prsima, nije imala apetita i, kadgod bi učinila i najmanji napor, hvatala bi je omaglica.Nakon incidenta s Bratstvom, nekoliko se puta uhvatila u razmišljanju: »A da sam imala izbora, da sam44Žena u krevetu, koja je do maloprije izgledala posve prisebna i puna života, sada je, staklastim i nepomičnim očima, zurila u neku nepostojeću točku, i pjena joj je počela navirati na usta.- Što ste učinili? - vikne Veronika bolničaru.- Svoju dužnost.*Ona poče dozivati Zedku, vikati, prijetiti policijom, novinama, ljudskim pravima.- Smirite se. Čak i u sanatoriju treba poštivati neka pravila.Vidjela je daje čovjek ozbiljan i uplašila se. No, kako više nije imala što izgubiti, nastavila je vikati.47Veronika je gledala kako ženu vezuju za krevet, dok se ona cijelo vrijeme smiješila.- Govori joj što se događa - reče Zedka bolničaru.- Inače će se prestrašiti.On se okrenuo i pokazao injekciju. Izgledao je zadovoljan što ga tretiraju kao liječnika koji stažistima treba objasniti ispravan postupak i primjeren tretman.- U ovoj je štrcaljki doza inzulina - reče ozbiljnim, profesionalnim tonom.- Primjenjuje se za liječenje dijabetičara, kako bi spustio razinu šećera u krvi. Međutim, ukoliko je doza mnogo jača nego što je uobičajeno, nagli pad šećera izaziva stanje kome.Izvukao je zrak iz štrcaljke i ubrizgao injekciju u venu na Zedkinoj desnoj nozi.- Upravo će se to sada dogoditi. Ona će pasti u umjetno izazvanu komu. Nemojte se uplašiti ako joj se oči zastakle i ne očekujte da vas prepoznaje dok bude pod djelovanjem inzulina.- To je strašno, nečovječno. Ljudi se inače bore da se probude iz kome, a ne da u nju zapadnu.- Ljudi se inače bore za život, a ne ubijaju se sami -odvrati bolničar, no Veronika je zanemarila provokaciju.- Osim toga, u stanju kome se organizam odmara; funkcije su mu drastično reducirane, svake napetosti nestaje.Dok je govorio, i dalje je ubrizgavao tekućinu, a Zedkine su oči gubile sjaj.- Budi mirna - govorila joj je Veronika. - Ti si potpuno normalna; priča koju si mi ispričala, o kralju...- Gubite vrijeme. Ona vas više ne može čuti.46uvijek bila ista: strahote i još veće strahote; nitko od njih nije iskusio bilo što slično njezinom doživljaju.Zaključila je - sasvim ispravno - da nema nikakve izravne sveze između inzulina i osjećaja da njezina svijest napušta tijelo. Baš naprotiv, cilj tog tretmana bio je umrtviti mentalne sposobnosti pacijenta.Počela je istraživati o postojanju duše, domogla se i nekih knjiga o okultizmu, dok jednog dana nije otkrila opsežnu literaturu koja je opisivala upravo ono što je ona iskusila; nazivalo se astralnim putovanjem, a svje-dočanstva o tom doživljaju iznosili su mnogi ljudi. Neki su odlučili opisati što sur osjećali, a drugi su čak došli do razvijanja tehnika kojima mogu izazvati da duh napusti tijelo. Zedka je sada poznavala sve te tehnike i koristila ih je svake noći; mogla je otići kamo god zaželi.Izvješća o iskustvima i vizijama su se razlikovala, no sva su imala neke zajedničke točke: čudnu, iritantnu buku što je prethodila razdvajanju tijela i duha, nakon toga šok, nagli gubitak svijesti, a potom mir i neopisivo za-dovoljstvo koje osjećaš lebdeći u zraku, dok te za tijelo veže tanka srebrna nit - nit koja se mogla beskonačno razvlačiti, iako je bilo i opomena (u knjigama, naravno) da bi čovjek umro kad bi ta srebrna nit pukla.Njezino je iskustvo, međutim, pokazivalo da može ' ići koliko god daleko poželi, i nit nikada nije pucala. No, Jj

općenito, knjige su bile veoma korisne; naučile su je da |ž izvuče što više iz svojih astralnih putovanja. Naučila je gs da, primjerice, ako se želi premjestiti s jednog mjesta na drugo, mora poželjeti projicirati se u prostoru, vizualizi-1 rajući mjesto kamo hoće stići. Nije to bio let, kao avionom - koji poleti s jednog mjesta i prijeđe određenu udaljenost da bi došao na drugo; astralno putovanje odvijalo se kroz misteriozne tunele. Vizualizirao si neko mjesto, a onda prošao kroz takav tunel nezamislivom brzinom, i našao se tamo gdje si poželio.49Sa svog položaja, Zedka je mogla vidjeti čitavu bolničku sobu; svi su kreveti bili prazni, osim jednog gdje je po-čivalo njeno vlastito svezano tijelo, u koje je, izbezumljeno, buljila jedna djevojka. Djevojka nije znala da bio-loške funkcije tijela na krevetu još uvijek savršeno funkcioniraju, no duša joj je lebdjela u zraku, gotovo dodi-rujući strop, uz osjećaj savršenog mira.Zedka je proživljavala astralno putovanje - nešto što ju je iznenadilo za prvog inzulinskog šoka. Nije to komentirala ni s kim; bila je tamo isključivo da izliječi depresiju i namjeravala je zauvijek napustiti to mjesto čim joj njezino stanje dopusti. Kad bi kome rekla kako je izišla iz tijela, mislili bi daje još luđa no što je bila kad je došla u Villete. Međutim, kad se vratila u tijelo, prihvatila se čitanja o dvjema temama: inzulinskom šoku i čudnom doživljaju lebdenja u prostoru.O samom tretmanu nije bilo mnogo informacija; prvi je put primijenjen oko 1930. godine, no psihijatrijske su ga bolnice ubrzo odbacile, zbog opasnosti nepopravljivo štetnog djelovanja na pacijente. Jednom je, za vrijeme tretmana šokom, u astralnom tijelu posjetila ordinaciju doktora Igora, upravo u trenutku dok je o toj temi raspravljao s vlasnicima azila. »To je zločin!« rekao je on. »Ali je učinkovito i jeftino!« odvratio je jedan od dioničara. »Osim toga, tko mari za prava luđaka? Nitko se neće tužiti!«Ipak, i neki su liječnici tu vrstu tretmana još uvijek smatrali brzom i učinkovitom metodom za liječenje depresije. Zedka je u knjižnici posudila svu raspoloživu literaturu u kojoj je bilo riječi o inzulinskom šoku, a osobito o iskustvima pacijenata koji su to proživjeli. Priča je48se, ljutiti se kao svako normalno ljudsko biće, nikad ne zaboravljajući da se, tamo gore, tvoj duh smije svim teš-kim situacijama.Uskoro će se vratiti svojoj kući, djeci, mužu; i taj dio života ima svoje čari. Zacijelo će imati teškoća pri zapo-šljavanju - ipak, u malom gradu kao što je Ljubljana vijesti se brzo pročuju, i sigurno su već mnogi znali za njezin boravak u Villeteu. No suprug je zarađivao dovoljno da uzdržava obitelj, a ona je slobodno vrijeme mogla koristiti za svoja astralna putovanja - bez opasnog djelovanja inzulina.Samo jedno nije htjela iskusiti ponovno, više nikada; ono što ju je i dovelo u Villete.Depresiju.Liječnici su tvrdili da je jedna nedavno otkrivena tvar, serotonin, najodgovornija za stanje duha ljudskog bića. Manjak serotonina utjecao je na sposobnost koncentracije na rad, na kvalitetu sna, apetit i na osjećaj za-dovoljstva u ugodnim životnim trenucima. U slučajevima potpunog nedostatka te tvari, čovjek proživljava oča-janje, pesimizam, osjećaj beskorisnosti, pretjerani umor, tjeskobu, teškoće pri donošenju odluka i na kraju utone u trajnu tugu, koja vodi u posvemašnju apatiju, ili u samoubojstvo.Drugi, konzervativniji liječnici držali su da su drastične promjene u životu pojedinca - kao što je preseljenje u drugu zemlju, gubitak voljenog bića, razvod, pretjerana zahtjevnost posla ili obiteljskog života - uzročnici depresije. Neke moderne studije, zasnovane na razlici u broju hospitalizacija ljeti i zimi, ukazivale su na nedostatak sunčeve svjetlosti kao jedan od čimbenika koji uzrokuju depresiju.U Zedkinom je slučaju, međutim, uzrok bio jednostavniji no stoje itko pretpostavio: muškarac koji se krio u njezinoj prošlosti. Ili, točnije, fantazija koju je sama sazdala o čovjeku kojega je davno upoznala.51Uz pomoć knjiga riješila se i straha od bića što su obitavala prostor. Tog dana nije vidjela nikoga u bolničkoj sobi, no kad je prvi put izišla iz tijela, susrela je mnogo ljudi, koji su je promatrali, ismijavajući se njezinom zaprepaštenju.Najprije je pomislila da su to mrtvaci, da na tom mjestu obitavaju duhovi. Kasnije je, uz knjige i vlastita iskustva, spoznala da je, iako su neki bestjelesni dusi umrlih lutali uokolo, među njima bilo mnogo ljudi jednako živih kao i ona, koji su razvili tehniku napuštanja tijela, ili pak nisu uopće bili svjesni što im se događa, jer su - negdje na svijetu - spavali dubokim snom, dok su njihove duše slobodno lutale prostorom.Tog je dana (jer to je bilo njezino posljednje astralno putovanje uz pomoć inzulina; upravo je, posjetivši or-dinaciju doktora Igora, saznala da će je otpustiti iz bolnice) odlučila prošetati cijelim Villeteom. Od trenutka kad iziđe kroz glavna vrata, nikad se više neće tamo vratiti, čak ni duhom, pa se željela na taj način oprostiti.Oprostiti se. To je bio najteži dio; kad se jednom nade u takvom azilu, čovjek se navikne na slobodu koja vlada u svijetu ludila i na kraju postane o njoj ovisan. Ne mora više prihvaćati odgovornosti, boriti se za svagdašnji kruh, brinuti o stvarima koje se uvijek nanovo ponavljaju i zamaraju; može provesti sate buljeći u jednu sliku, ili pak crtati najbesmislenije moguće crteže. Sve se dopušta, jer - konačno - ti si duševni bolesnik. Kao što je i sama imala priliku iskusiti, u većine interniranih dođe do zamjetnog poboljšanja čim stupe u sanatorij; više ne moraju skrivati svoje simptome, a »obiteljski« im ambijent pomaže da prihvate svoje neuroze i psihoze.

Na početku je Zedka bila očarana Villeteom i počela je razmatrati da se, kad bude izliječena, pridruži Bratstvu. No shvatila je da, s malo mudrosti, može i tamo vani živjeti onako kako joj se sviđa, u isto vrijeme prihvaćajući izazove svakodnevice. Trebalo je samo zadržati, kako je netko kazao, kontrolirano ludilo. Plakati, brinuti50»neprijatelj« - i njezin je život ušao u kritičnu fazu. U deset dana krajnje napetosti što su slijedili, kada je vojska bila u borbenoj pripravnosti - a nitko nije mogao predvidjeti kakve će posljedice proglašenje nezavisnosti izaz-vati i koliko će se krvi za to morati proliti - Zedka je otkrila svoju ljubav. Provodila je vrijeme moleći se Bogu koji joj je dotada bio dalek, no sada je u njemu vidjela jedini spas; obećala je svecima i anđelima sve na svijetu, samo da joj se muž vrati.I to se ostvarilo. Vratio se, djeca su mogla ići u škole na slovenskom jeziku, a ratna se pogibelj preselila u susjednu državu Hrvatsku.Prošle su tri godine. Rat se iz Hrvatske premjestio u Bosnu i objelodanjeni su dokazi krvoprolića što su ih po-činili Srbi. Zedka je stav javnog mnijenja smatrala nepravednim - suditi cijelom jednom narodu zbog mahnitanja skupine zavedenih. Njezin je život dobio smisao koji nikad nije ni slutila; hrabro je i ponosno branila svoj narod, pišući članke u novinama, pojavljujući se na televiziji, organizirajući tribine. Ništa od toga nije imalo učinka; stranci su i dalje mislili da su svi Srbi odgovorni za divljaštva, no Zedka je znala da je izvršila svoju dužnost, da nije izdala svoj narod u teškom trenutku. Pritom je mogla računati na bezuvjetnu podršku supruga Slovenca, djece i ljudi koji nisu bili pod utjecajem propagandnih mašinerija obiju strana.Jednog poslijepodneva, prošla je ispred spomenika Prešernu, najvećem slovenskom pjesniku, i počela razmišljati o njegovom životu. Kad su mu bile trideset i četiri godine, ušao je jednog dana u crkvu i ugledao mladu djevojku, Juliju Primic, u koju se smrtno zaljubio. Poput starih trubadura, počeo joj je pisati pjesme, u nadi da će se njome oženiti.53Kakva glupost. Depresija, ludovanje za čovjekom kojem više nije znala ni prebivalište, a u kojeg se smrtno zaljubila u svojoj mladosti - s obzirom da je Zedka bila kao i ostale djevojke njene dobi, posve normalna osoba, i morala je proći kroz iskustvo nemoguće ljubavi.Samo što je, za razliku od svojih prijateljica, koje su samo maštale o nemogućoj ljubavi, Zedka odlučila ići dalje: pokušala ju je ostvariti. On je živio s druge strane oceana, ona je prodala sve da bi otišla k njemu. On je bio oženjen, ona je prihvatila ulogu ljubavnice, kujući potajne planove da se jednog dana uda za njega. On nije imao vremena ni za samog sebe, no ona se zadovoljila čekanjem, danima i noćima, u sobi jeftinog hotela, na njegove rijetke telefonske pozive.Iako je bila spremna sve podnijeti, u ime ljubavi, veza nije uspjela. On to nikada nije izravno rekao, no jednog je dana Zedka shvatila da više nije dobrodošla i vratila se u Sloveniju.Provela je nekoliko mjeseci jedva se hraneći, misleći u svakom času na vrijeme koje su proveli zajedno, ob-navljajući u mašti tisuće puta trenutke užitka i sreće u krevetu, pokušavajući iščačkati bilo kakav trag koji bi joj dao za pravo vjerovati u budućnost te veze. Njeni su se prijatelji zabrinuli, no Zedki je nešto iznutra govorilo da je to stanje prolazno; proces odrastanja uvijek ima svoju cijenu, koju je ona plaćala bez pogovora. Tako je i bilo; jednog se jutra probudila s ogromnom voljom za život, najela se kako već dugo nije i izišla da pronađe posao.Uspjela je ne samo pronaći posao već i osvojiti naklonost mladića, zgodnog, pametnog, kojeg su mnoge žene opsjedale. Godinu dana nakon toga udala se za njega.Izazvala je zavist i odobravanje prijateljica. Njih su se dvoje preselili u udobnu kuću, s dvorištem što se pro-tezalo do rijeke koja protječe Ljubljanom. Dobili su djecu i ljeti redovito putovali u Austriju ili Italiju.Kad je odlučeno da se Slovenija otcijepi od Jugoslavije, on je unovačen. Zedka je bila Srpkinja - odnosno,52to bila besmislica. Iskoristila je svoju nemoguću ljubav kao ispriku, izgovor da raskine veze sa životom koji je vodila i koji je bio daleko od onoga što je od sebe uistinu očekivala.No prije dvanaest mjeseci sve je izgledalo drugačije; počela je grozničavo tražiti izgubljenog muškarca, potrošila bogatstvo na međunarodne telefonske pozive, no on više nije živio u istom gradu i bilo ga je nemoguće pronaći. Slala je hitnom poštom pisma koja su joj kasnije vraćena. Nazvala je sve prijatelje i prijateljice koji su ga poznavali, ali nitko nije imao pojma što se s njim dogodilo.Njezin muž ništa nije znao i to ju je dovodilo do ludila - jer, morao je barem nešto posumnjati, napraviti scenu, požaliti se, zaprijetiti da će je izbaciti na ulicu. Bila je sigurna da je on - hineći ravnodušnost - potplatio telefoniste, poštare, sve prijatelje. Prodala je nakit, bračne poklone, i kupila kartu za put preko oceana, ali ju je netko ipak uvjerio da je Amerika golemo prostranstvo i da nema smisla otputovati ako ne zna kamo ide.Jedne je večeri legla u postelju, pateći zbog ljubavi kao nikada prije - čak više no onda kada se morala vratiti u zatupljujuću ljubljansku svakidašnjicu. Tu je noć i cijeli sljedeći dan provela u sobi. I još jedan. Trećeg dana, njezin je muž pozvao nekog liječnika - kako je samo plemenit bio! Kakva briga za njuf Zar je moguće da taj čovjek nije shvaćao da je Zedka htjela pronaći drugog muškarca, počiniti preljub, zamijeniti svoj život poštovane supruge za život obične skrivene ljubavnice, napustiti Ljubljanu, svoj dom, svoju djecu, zauvijek?Liječnik je došao, ona je dobila živčani napadaj, zaključala se u sobu - i otvorila vrata tek kad je otišao. Nakon

tjedan dana, nije imala volje ni otići u zahod i svoje je fiziološke potrebe počela obavljati u krevet. Više uopće nije mislila; mozak joj je bio preopterećen fragmentima sjećanja na čovjeka koji ju je - u to je bila uvjerena - također tražio, ali je nije mogao pronaći.55Međutim, Julijina je obitelj pripadala visokom građanskom sloju i - nakon tog sudbonosnog susreta u crkvi - Prešeren joj nikada više nije uspio prići. No taj je događaj nadahnuo njegove najbolje stihove i satkao legendu oko njezinog imena. Oči pjesnikovog spomenika na glavnom ljubljanskom trgu gledaju u jednu točku; tko slijedi njegov pogled, otkrit će - s druge strane trga -žensko lice isklesano u zidu jedne kuće. Tamo je stanovala Julija; Prešernu je, čak i nakon smrti, pred očima njegova nemoguća ljubav, za vječnost.A da se više borio?Zedkino je srce zastrašujuće zadrhtalo - uplašila se nije li to predosjećaj neke nesreće, da se nije što dogodilo njezinoj djeci. Pojurila je kući; oni su gledali televiziju, jedući kokice.Tjeskoba, međutim, nije prošla. Zedka je legla, spavala gotovo dvanaest sati i, probudivši se, nije imala volje ustati. Prešernova priča izronila je iz sjećanja lik njene prve ljubavi, čovjeka o čijoj sudbini nije imala nikakvih vijesti.I Zedka se pitala: jesam li bila dovoljno ustrajna? Jesam li trebala definitivno prihvatiti ulogu ljubavnice, umjesto što sam silom željela da se stvari odvijaju prema mojim očekivanjima? Jesam li se za svoju prvu ljubav borila s istim žarom s kojim sam se borila za svoj narod?Uvjerila se da jest, ali tuga nije prolazila. Ono u čemu je prije vidjela raj - kuća pored rijeke, muž kojeg je voljela, djeca koja jedu kokice pred televizorom - počelo se pretvarati u pakao.Danas, nakon mnogih astralnih putovanja i mnogih susreta s osviještenim dušama, Zedka je znala da je sve54IS visine, Zedka je vidjela bolničara kako dolazi sa štrcaljkom u ruci. Djevojka je još uvijek bila tu, ukočena, pokušavajući razgovarati s njenim tijelom, očajna zbog njezinog praznog pogleda. Za trenutak, Zedka je raz-motrila mogućnost da joj ispriča o svemu što se zbivalo, no predomislila se; ljude nikada ne pouči ono što im netko ispriča, sve moraju otkriti sami.Bolničar zabode iglu u njezinu ruku i ubrizga glukozu. Kao da ga je povukla neka silna, nevidljiva ruka, njen duh se sunovrati sa stropa bolničke sobe, prođe strelovitom brzinom kroz crni tunel i vrati se u tijelo. - Zdravo, Veronika.Djevojka je imala prestravljen izraz.- Ti si dobro?- Jesam. Srećom, izvukla sam se iz ovog opasnog tretmana, ali to se više neće ponoviti.- Kako znaš? Ovdje nemaju obzira ni prema kome. Zedka je znala, jer je u astralnom tijelu bila u ordinaciji doktora Igora.- Znam, ali ne mogu ti objasniti kako. Sjećaš li se fprvog pitanja koje sam ti postavila?- Znam li što znači biti lud.- Točno. Ovaj put ću ti odgovoriti bez okolišanja: lu-Idost je nesposobnost da preneseš svoje misli. To je kao |da si u nekoj stranoj zemlji - vidiš sve, razumiješ što se rdogađa oko tebe, ali ne možeš se izraziti, ni zatražiti po-fjnoć, jer ne razumiješ jezik koji se tamo govori.- Svi smo mi to već osjetili.- Svi smo mi, na različite načine, ludi.57Muž je - iritantno velikodušan - mijenjao posteljinu, milovao je po kosi, govorio da će sve biti dobro. Djeca više nisu ni ulazila u sobu, otkad je sina ispljuskala bez ikakva razloga - da bi nakon toga pala na koljena, ljubila mu noge preklinjući da joj oprosti, derući spava-ćicu u prnje da bi pokazala svoj očaj i kajanje.Nakon još jednog tjedna - kada je pljuvala svu hranu koju bi joj donijeli, naizmjence dolazila k svjesti i gubila se, provodila cijele noći potpuno budna i cijele dane spavajući, dva su čovjeka ušla u njezinu sobu bez kucanja. Jedan od njih ju je zgrabio, drugi joj ubrizgao injekciju, i probudila se u Villeteu.»Depresija«, čula je kako liječnik govori njezinom mužu. »Ponekad je uzrokuju najbanalnije stvari. Jedan kemijski sastojak, serotonin, nedostaje u njezinu organizmu.«56- Zašto se ne prošetaš, mala, da mogu završiti knjigu?- Zato što postoji jedan zatvor i jedna tamničarka koja se pravi da čita knjigu, samo da bi drugima pokazala kako je pametna. No zapravo napeto prati svaki pokret u spavaonici i čuva ključeve vrata kao da su najveće blago. To je vjerojatno propisano i ona poštuje propise, jer tako može pokazati autoritet kojeg nema u privatnom životu, nad svojim mužem i djecom.Veronika je drhtala, ne shvaćajući pravo zbog čega.- Ključevi? - iznenađeno će bolničarka. - Vrata su uvijek otvorena. Misliš da bih sjedila ovdje zaključana s gomilom duševnih bolesnika?!

»Kako to da su vrata otvorena? Neki dan sam htjela izići odavde, a ova žena je išla ža mnom do zahoda da me ne izgubi iz vida. Što to ona govori?«- Nemoj me ozbiljno shvatiti - nastavi bolničarka. - Istina je da strogi nadzor nije potreban, zbog sredstava za spavanje. Drhtiš od hladnoće?- Ne znam. Mislim da je to vjerojatno od srca.- Ako želiš, pođi prošetati.- Zapravo, željela bih svirati klavir.- Dnevni boravak je odvojen i tvoje sviranje neće nikome smetati. Možeš raditi što želiš.Veronikino se drhtanje prometne u tihe jecaje, stidljive, suspregnute. Ona klekne i stavi glavu u ženino krilo, neutješno plačući.Bolničarka ostavi knjigu i poče joj milovati kosu, puštajući da val tuge i suza prođe sam od sebe. Ostale su tako gotovo pola sata; jedna je plakala ne mogavši izreći zašto, a druga ju je tješila, ne znajući razlog njezine žalosti.- Imam kćer tvojih godina. Kad si stigla ovamo, s infuzijom i kateterima, neprestano sam se pitala zašto se59S onu stranu prozora s rešetkama, nebo je bilo posuto zvjezdama, a mlad se Mjesec uzdizao ponad planina. Pjesnici su voljeli pun Mjesec, ispisali su na tisuće stihova o njemu, no Veronika je bila zaljubljena u taj polu-mjesec, jer je još bilo prostora da naraste, da se zaokruži, da se cijela njegova površina oblije svjetlošću, prije neizbježnog ponovnog zasjenjenja.Poželjela je otići do klavira u dnevnom boravku i proslaviti tu noć jednom lijepom sonatom koju je naučila u glazbenoj školi; gledajući u nebo, osjećala je neko neopisivo blaženstvo, kao da se u beskraju svemira ogleda i njezina vlastita vječnost. No od te su je želje dijelila čelična vrata i žena koja je beskonačno čitala svoju knjigu. Osim toga, nitko nije svirao klavir u to doba noći - probudila bi cijelo susjedstvo.Veronika se nasmije. »Susjedstvo« su bile spavaonice pune luđaka, i to luđaka nakljukanih tabletama za spavanje.Dobar osjećaj je, ipak, nije napuštao. Ustane i ode do Zedkinog kreveta, no ona je duboko spavala; valjda se oporavljala od jezivog iskustva kroz koje je prošla.- Vrati se u krevet - reče bolničarka. - Dobre djevojčice sada sanjaju o anđelčićima, ili o momčićima.- Ne ponašajte se sa mnom kao s djetetom. Ja nisam krotka luđakinja koja se svega boji. Ja sam divlja, imam histerične napadaje, ne držim ni do svog života, ni do tuđih. Eto, noćas me baš nešto spopalo. Gledala sam u Mjesec i sada moram s nekim razgovarati.Bolničarka ju je pogledala, iznenađena reakcijom.- Bojite me se? - ustrajala je Veronika. - Za dan ili dva ću umrijeti, što imam izgubiti?58zaljubljena zato što je mislila da ta veza nikamo ne vodi. Bila je odlučna i nepokolebljiva u onome što je zapravo bilo najlakše: uvjeriti samu sebe u vlastitu snagu i ravnodušnost. A, uistinu, bila je samo krhka žena, kojoj nikad nije uspijevalo istaknuti se, ni u školi, ni u sportskim natjecanjima... Nije znala čak ni očuvati sklad u vlastitom domu.Prevladala je svoje sitne nedostatke da bi doživjela poraz u važnim, suštinskim stvarima. Uspijevala je ostav-' ljati dojam neovisne žene, dok je očajnički trebala nekoga uza se. Kad bi nekamo izišla, svi bi je gledali, no noći je uglavnom provodila sama, u samostanu, gledajući televiziju kojoj čak ni kanale nije podesila kako valja. Pošlo joj je za rukom da je svi prijatelji smatraju uzorom kojem treba zavidjeti, a svu je energiju potrošila na napor da bude na visini slike koju je sama o sebi stvorila.Zbog svega toga, nikad joj nije preostalo snage da bude ono što je uistinu bila - osoba kojoj su, kao svakome na ovom svijetu, potrebni drugi da bi bila sretna. Ali, drugi su bili tako teški! Reagirali su nepredvidivo, živjeli okruženi obrambenim zidovima, ponašali se kao i ona, odajući ravnodušnost prema svemu. Kad bi se pojavio tko otvoreniji prema životu, ili bi ga odmah odbacili, ili bi se pak potrudili da pati, smatrajući ga manje vrijednim i naivnim.No dobro; možda je neke i impresionirala svojom snagom i odlučnošću, ali kamo ju je to dovelo? Nikamo. U potpunu samoću. U Villete. U predvorje smrti.Kajanje zbog pokušaja samoubojstva se vratilo, ali ga Veronika odlučno potisne. Jer sada je osjećala nešto što si nikada prije nije dopustila: mržnju.Mržnju. Gotovo jednako materijalnu kao što su zidovi, ili klaviri, ili bolničarke - učinilo joj se da bi mogla taknuti razornu energiju što je zračila iz nje. Pustila je da taj osjećaj ovlada njome, ne brinući se je li to dobro ili nije - bila je sita samokontrole, maski, umjetnih61jedna lijepa, mlada djevojka, koja ima život pred sobom, odlučuje na smrt.Odmah su počele kolati priče o pismu koje si ostavila - nikad nisam povjerovala da je u njemu pravi rđz-log - i o smrtonosnom oštećenju na srcu. Slika moje kćeri nije mi izlazila iz glave; a što da ona učini tako nešto? Zašto se neki ljudi odluče pobuniti protiv prirodnog zakona - boriti se za život pod svaku cijenu?- Zato sam i plakala - reče Veronika. - Popila sam tablete da ubijem nekog koga sam prezirala. Nisam znala da u

meni postoje i druge Veronike koje bih mogla voljeti.- Kako čovjek počne prezirati samog sebe?- Možda zbog kukavičluka. Ili zbog vječnog straha da neprestance griješiš, da nisi ono što drugi od tebe očekuju. Maloprije sam bila vesela, zaboravila sam na svoju smrtnu osudu; kad sam ponovno postala svjesna što mi predstoji, uhvatio me strah.Bolničarka otvori vrata i Veronika iziđe.Nije me smjela to pitati. Što ona zapravo hoće, saznati zašto sam plakala? Zar ne zna da sam posve normalna osoba, s običnim, prirodnim željama i strahovima, i da me od takvih pitanja - sad, kad je već kasno -može uhvatiti panika?Dok se kretala hodnicima, osvijetljenim slabim svjetiljkama, kao što je bila i ona u spavaonici, Veronika je postajala svjesna da je prekasno, da više ne može obuzdati svoj strah.»Moram se kontrolirati. Uvijek sam dovela do kraja sve u što sam se upustila.«Istina, temeljito je dovela do kraja mnoge situacije u svom životu, ali samo one koje nisu bile važne - primjerice, ustrajala je u svađama koje je jedna isprika mogla riješiti, ili bi prestala zvati muškarca u kojeg je bila60sakriti izazove i svu pokvarenost svijeta - zanemarivši da će se ona jednog dana osvijestiti i neće se znati suočiti sa životom.A otac? Mrzila je i oca. Jer, za razliku od majke koja je samo radila, on je znao živjeti; vodio ju je u lokale i u kazalište, zabavljali su se zajedno i, kad je još bila jako mlada, ona ga je potajno voljela, ne kako se voli oca, već muškarca. Mrzila ga je jer je uvijek bio tako zabavan i tako otvoren sa svima - osim s njenom majkom, jedinom koja je doista zaslužila najbolje.Mrzila je sve. Knjižnicu s brdom knjiga punih tumačenja života, školu gdje su je primorali probdjeti noći u učenju matematike, iako nije poznavala baš nikoga (izuzev profesora i matematičara) kome bi matematika po-mogla da bude sretniji. Zašto su je natjerali da uči toliku matematiku ili geometriju, svu tu gomilu potpuno ne-potrebnih stvari?Veronika gurne vrata dnevnog boravka, priđe klaviru, otvori poklopac i - svom snagom - udari objema rukama po klavijaturi. Neka luđačka, nesuvisla, iritantna parodija akorda odjekne praznim prostorom, odbijajući se o zidove, vraćajući se do njezinih ušiju u obliku prodorne buke, koja joj je parala dušu. No to je bio najbolji odraz stanja njezinog duha u tom trenutku.Ponovno udari rukama, i još jednom grube, nespojive note odjeknuše svuda oko nje.»Luda sam. Mogu si to dopustiti. Mogu mrziti i mogu razvaliti klavir. Otkad duševni bolesnici znaju slagati note?«Udari po klavijaturi jednom, dvaput, deset, dvadeset puta - i svaki put kad bi to učinila, njena je mržnja pomalo isparavala, sve dok je nije posve nestalo.63poza; Veronika je posljednja dva ili tri dana svog života željela proživjeti što je spontanije moguće.Počela je ošamarivši starijeg čovjeka, napala je bol-, ničara, odbila je biti pristojna i razgovarati s drugima kad je htjela biti sama, i sada je bila dovoljno slobodna da osjeti mržnju - iako još uvijek dovoljno razborita da ne počne razbijati sve oko sebe; nije htjela kraj života dočekati pod sedativima, u bolničkom krevetu.Mrzila je sve što je mogla u tom trenutku. Sebe samu, svijet, stolac koji se našao pred njom, neispravno ■ grijanje u hodniku, savršene ljude, zločince. Bila je u ludnici i smjela je osjećati ono što ljudska bića kriju od sebe samih -jer odgajaju nas da volimo, prihvaćamo, da uvijek pokušavamo pronaći izlaz, izbjeći sukob. Veroni-ka je mrzila sve, ali najviše je mrzila način na koji je vodila svoj život - nikada ne otkrivši stotine drugih Vero-nika koje su spavale u njoj, i koje su bile zanimljive, lude, znatiželjne, hrabre, nepredvidive.U izvjesnom trenutku, počela je osjećati mržnju čak prema osobi koju je voljela najviše na svijetu: svojoj majci. Savršena supruga koja je radila danju, a uvečer prala tanjure, žrtvujući svoj život da bi joj kćer imala dobro obrazovanje, da bi naučila svirati klavir i violinu, da bi se odijevala poput princeze, kupovala tenisice i hlače poznate marke, dok je sama krpala staru haljinu koju je nosila godinama.»Kako mogu mrziti nekoga tko mi je dao samo ljubav?« pitala se Veronika, zbunjena, poželjevši obuzdati svoje osjećaje. No već je bilo prekasno, mržnja je bila puštena na slobodu, sama joj je otvorila vrata svog unutarnjeg pakla. Mrzila je ljubav koju su joj davali, jer nije tražila ništa zauzvrat - što je apsurdno, nerealno, protivno prirodnim zakonima.Ljubav koja nije ništa tražila zauzvrat, ispunila ju je krivnjom, opterećujućom željom da ispuni njezina očeki-vanja, čak i ako je to značilo odustati od svega što je za sebe snovala. Ta joj je ljubav godinama pokušavala62»Moram kupiti novu navlaku za ključeve«, mislio je dr. Igor, otključavajući vrata svog malog kabineta u sanato-riju Villete. Ova stara se raspadala; mali metalni grb, što je kao ukras bio prišiven na kožu, upravo mu je ispao na pod.Dr. Igor se sagne i dohvati ga. Što će s malim grbom Ljubljane? Najbolje gaje baciti. No možda bi ga ipak još mogao iskoristiti, dati prišiti na novu navlaku... ili, dati ga svom unuku, da se igra? Obje su mu se ideje učinile

besmislenima; etui za ključeve je jeftina stvar, a njegovog unuka grbovi ni najmanje ne zanimaju - vrijeme i provodi pred televizorom, ili igrajući se elektronskim ' igrama uvezenim iz Italije. Pa ipak, nije ga bacio; stavio ga je u džep, da kasnije odluči što će s njim.Zato je i bio upravitelj sanatorija, a ne bolesnik; do-| broje promislio prije no što će donijeti bilo kakvu odluku.Uključi svjetlo - svakim je danom, kako su ulazili sve dublje u zimu, sve kasnije svitalo. Manjak svjetlosti | je, uz preseljenja ili razvode, bio jedan od glavnih uzročnika sve brojnijih slučajeva depresije. Dr. Igor poželi da proljeće stigne što prije i razriješi bar dio njegovih problema.Preleti očima dnevni raspored. Morao je odlučiti o mjerama kojima će spriječiti da Eduard umre od gladi; njegova je shizofrenija bila nepredvidiva, a sada je potpuno prestao jesti. Već su ga hranili intravenozno, no to ne može trajati zauvijek; Eduardu je bilo dvadeset i osam godina, bio je snažan mladić, ali, čak će i uz infuziju rapidno oslabiti, od njega će ostati kost i koža.Kako će na to reagirati Eduardov otac, jedan od najuglednijih veleposlanika mlade slovenske države, jedan65

Iznova je obuzme neki duboki mir i Veronika se opet zagleda u zvjezdano nebo, s omiljenim joj Mjesečevim srpom, što je prostoriju obasjavao blagom svjetlošću. Vrati joj se osjećaj da Beskraj i Vječnost idu jedno s dru-gim, i dovoljno je postati svjestan samo jednoga - recimo, promatrajući Svemir bez kraja - da bi se spoznala istinitost drugoga, Vremena koje nikada ne završava, koje ne prolazi, koje ostaje i traje u Sadašnjosti, a u njoj su sve tajne života. Na putu od spavaonice do dnevnog boravka, bila je sposobna mrziti, tako snažno i duboko da joj nije ostala ni trunka gorčine u srcu. Pustila je da negativni osjećaji, godinama potisnuti u njenoj duši, konačno izrone na površinu. Osjetila ih je i više joj nisu trebali - mogla ih je ostaviti za sobom.Ostala je u tišini, proživljavajući svoj trenutak Sadašnjosti, puštajući da ljubav ispuni prostor koji je mržnja ostavila praznim. Kad je osjetila da je došao pravi tren, okrene se prema Mjesecu i odsvira jednu sonatu u njegovu čast - znajući da je on čuje, da je dirnut, što je budilo ljubomoru u zvijezda. Onda odsvira jednu skladbu za zvijezde, sljedeću za stabla ispred prozora i još jednu za planine, koje u mraku nije mogla vidjeti, ali znala je da su tamo.Usred skladbe posvećene drveću, pojavio se još jedan luđak - Eduard, shizofreničar čiji je slučaj bio neizlječiv. Njegov dolazak nije ju uplašio; naprotiv, nasmiješila se i, na njezino iznenađenje, on joj je uzvratio osmijeh.Čak i u njegov daleki svijet, dalje od Mjeseca, doprla je glazba i učinila čudo.64bio jednako prisutan. Kao što zatvor nikada nije promijenio zatvorenika - samo bi ih naučio kako počiniti nove zločine, tako su i sanatoriji bolesnike navikavali na jedan potpuno nestvaran svijet, gdje je sve dopušteno i gdje nitko ne snosi odgovornost za svoja djela.Tako je preostao samo jedan izlaz: pronaći lijek za mentalnu neuravnoteženost. I dr. Igor je tom poslanju bio najdublje posvećen, radeći na tezi koja je trebala re-volucionirati modernu psihijatriju. U azilima je kod izlje-čivih pacijenata otpočinjao proces socijalne degeneracije kojeg potom više nije bilo moguće zaustaviti. Ta će se Zedka Mendel vratiti u bolnicu - sljedeći put svojom voljom, žaleći se na nepostojeće probleme, samo da bi se vratila u blizinu onih koji su je, naizgled, razumjeli bolje nego itko u vanjskom svijetu.Ako on, međutim, otkrije sredstvo za borbu protiv vitriola - dr. Igor ga je smatrao otrovom koji uzrokuje ludilo - njegovo će ime ući u povijest, a Sloveniju će, jednom zauvijek, debelom crtom ucrtati u zemljopisne atlase. Tog mu je tjedna s neba pala prilika u obliku jedne djevojke, neuspješne samoubojice; tu šansu nije htio propustiti ni za što na svijetu.Dr. Igor je imao razloga za zadovoljstvo. Iako je, iz ekonomskih razloga, još uvijek bio primoran prihvaćati metode koje je medicina odavno odbacila - kao što je in-zulinski šok, Villete je uvodio moderne, inovativne teh-nike u psihijatrijsko liječenje. Osim što je imao dovoljno vremena i opreme za ispitivanje vitriola, dobio je i po-dršku vlasnika da zadrži u azilu skupinu poznatu kao Bratstvo. Dioničari su odlučili da se dopušta - ne potiče, već dopušta - hospitalizacija na duži vremenski rok nego što je medicinski nužno. Svoj su stav potkrjepljivali humanitarnim motivima; izliječenom bolesniku - tvrdili su - valja pružiti mogućnost da sam odluči kada je pravi trenutak za povratak u život. Takva je politika67od sudionika delikatnih pregovora s vrhovništvom bivše Jugoslavije, početkom devedesetih godina? Taj je čovjek uspio godinama raditi u Beogradu, opstati uz sve svoje protivnike - koji su ga optuživali daje služio neprijatelju - i održati se u diplomaciji, samo što je sada zastupao drugu državu. Bio je moćan i utjecajan čovjek, kojeg su svi poštivali.Dr. Igor se na trenutak zabrinuo - isto kao što se ranije zabrinuo za navlaku svojih ključeva - no odmah je to otklonio; veleposlaniku je ionako bilo svejedno izgleda li mu sin dobro ili loše - nije ga namjeravao voditi na službene prijame, niti na nova odredišta širom svijeta, kamo ga šalje državni vrh. Eduard je bio u Villeteu - i tu će ostati zauvijek, ili bar dok mu god otac bude imao tako zavidne prihode.Dr. Igor odluči prekinuti s intravenoznim hranjenjem i pustiti Eduarda da još malo oslabi, dok sam od sebe ne dobije volju za jelo. Ako se stanje pogorša, napisat će izvješće i proslijediti odgovornost na Stručno vijeće koje

je upravljalo Villeteom. »Ako ne želiš neprilike, uvijek podijeli odgovornost«, poučio ga je njegov otac, također liječnik, kojem su se znali zalomiti smrtni slučajevi, ali nikad problemi s nadzornim tijelima.Prepisavši prekid trenutne Eduardove terapije, dr. Igor pozornost posveti sljedećem slučaju; izvješće je govorilo da je liječenje pacijentice Zedke Mendel privedeno kraju i da može biti otpuštena iz bolnice. Želio je to sam provjeriti; ništa nije gore za liječnika nego naknadne pritužbe obitelji bolesnika koji su prošli kroz Villete. A to se gotovo redovito događalo - nakon boravka u bolnici za duševne bolesti, pacijent bi se rijetko uspio ponovno prilagoditi svakodnevnom životu.To nije bila krivnja Villetea, niti bilo koje od sličnih ustanova, rasprostranjenih širom kugle zemaljske, a svuda je problem ponovne prilagodbe liječenih bolesnika66Upravo je držao pred sobom jedno nedavno istraživanje, provedeno u Kanadi, koju je jedan novi američki list proglasio zemljom s najvišom kvalitetom života na svijetu. Dr. Igor pročita:• Prema istraživanju agencije Statistics Canada, od različitih oblika duševnih bolesti pati:- 40% ljudi u dobi između 15 i 34 godine- 33% ljudi u dobi između 35 i 54 godine- 20% ljudi u dobi između 55 i 64 godine.• Prema procjeni, od svakih petero ljudi, jedan patiod nekog oblika duševne neuravnoteženosti. Jedan od osam Kanađana barem je jednom u životu hospitaliziran zbog duševnih smetnji.»Odlično tržište, bolje nego ovo ovdje«, pomisli. »Što fviše uvjeta za sreću ljudi imaju, to su nesretniji.«Dr. Igor je razmotrio još neke slučajeve, oprezno S"važući koje bi trebalo podijeliti s Vijećem, a koje može | riješiti sam. Kad je završio, već se posve razdanilo i on I isključi svjetlo.Zatim naloži da uđe prva stranka - majka pacijenti-1 ce koja je pokušala samoubojstvo.- Ja sam Veronikina majka. Kakvo je stanje moje kćeri?Dr. Igor se upita bi li joj trebalo reći istinu i poštedje-ti je nepotrebnih iznenađenja - napokon, i on je imao kćer, istog imena. No odluči da je bolje prešutjeti.- Još ne znamo - slaže. - Trebamo još tjedan dana.- Ne znam zašto je Veronika to učinila - govorila je, kroz suze, žena pred njim. - Mi smo brižni roditelji,69grupi ljudi omogućila da, po svom izboru, borave u Vil-leteu, kao u kakvom hotelu ili klubu gdje se okupljaju osobe zajedničkih sklonosti. Tako je dr. Igor uspio zadržati zdrave i bolesne na jednom mjestu, vjerujući da će ovi prvi pozitivno utjecati na druge. Kako bi izbjegao da se situacija razvije u neželjenom smjeru, odnosno, da luđaci negativno djeluju na izliječene, svi su članovi Bratstva morali izlaziti iz sanatorija bar jednom dnevno. Dr. Igor je dobro znao da su navodni razlozi zbog kojih su dioničari odobrili daljnji boravak izliječenih ljudi u azilu - »humanitarni motivi«, prema njihovim tvrdnjama - samo izgovor. Bojali su se da Ljubljana, mali i dražesni glavni grad Slovenije, ne nudi dovoljan broj imućnih luđaka, koji bi mogli izdržavati cijeli taj skupi, moderni projekt. Osim toga, i sustav javnog zdravstva raspolagao je vrsnim ustanovama, što je Villete stavljalo u nezavidnu situaciju na tržištu mentalnih bolesti.Dioničari su, pretvorivši bivšu vojarnu u sanatorij, ciljali prvenstveno na predviđene žrtve rata. No rat je trajao vrlo kratko. Dioničari su računali da će ponovno buknuti, no to se nije dogodilo.Tek su u naknadnim istraživanjima otkrili da ratovi, doduše, donose žrtve na planu ljudske psihe, ali u mnogo manjoj mjeri nego napetost, monotonija, genetsko naslijeđe, osamljenost i odbačenost. Kad bi se neka zajednica suočila s velikim, općim problemom, kao što je to u slučaju rata, ili pak velike nestašice ili epidemije - opažao se lagani porast u broju samoubojstava, ali i pad u broju slučajeva depresije, paranoje, psihoza. Te bi se po-remetnje vratile na svoj uobičajeni postotak čim bi se krizno stanje prevladalo, pokazujući - tako je to tumačio doktor Igor - da si ljudsko biće dopušta luksuz neuravnoteženosti samo kad za to ima uvjete.68- Bih lija možda mogla razgovarati sa svojom kćeri? upita žena, koju nisu zanimali Japanci, ni Indijanci, niI Kanađani.- Evo, evo - reče dr. Igor, malko ljut što ga je preki-• nula. - Ali prije toga, hoću da shvatite jedno: osim nekihteških patoloških slučajeva, ljudi polude kad pokušavaju pobjeći od rutine. Jeste li razumjeli?- Razumjela sam vas dobro - odvrati ona. - I, ako mislite da ja neću biti sposobna brinuti o njoj, možete biti mirni; nikada nisam pokušavala promijeniti svoj život.- No, izvrsno - dr. Igor se držao kao da mu je laknulo. - Jeste li ikada zamislili svijet u kojem, primjerice, ne bismo bili primorani svakodnevno ponavljati iste stvari? Kad bismo, recimo, odlučili jesti samo onda kad smo gladni; kako bi se domaćice ili restorani organizirali?»Bilo bi prirodnije jesti onda kad si gladan«, pomisli žena, no to prešuti, plašeći se da će joj zabraniti vidjeti Veroniku.- To bi bila velika zbrka - reče. - Ja sam domaćica i znam na što mislite.- E pa zato imamo jutarnju kavu, ručak, večeru. Svaki dan moramo ustajati u isto vrijeme, a odmaramo se

jednom tjedno. Postoji Božić za dijeljenje poklona, Uskrs da bismo proveli tri dana na jezeru. Bi li vam bilo dra-go da vaš muž, samo zato što ga je spopala iznenadna strast, poželi da vodite ljubav u dnevnoj sobi?»O čemu ovaj čovjek govori? Ja sam došla ovamo vidjeti svoju kćer!«- To bi me kosnulo - odgovori ona, vrlo oprezno, nadajući se da je pogodila što on očekuje.- Vrlo dobro - usklikne dr. Igor. - Mjesto za vođenje ljubavi je postelja. Čineći nešto drugo, davali bismo loš primjer i širili anarhiju.- Mogu li vidjeti svoju kćer? - prekine ga ponovno žena.Dr. Igor odustane; ta primitivka nikad neće shvatiti o čemu govori, ne zanima je raspravljati o ludilu s71pokušali smo joj, uz nemale žrtve, pružiti nabolje moguće obrazovanje. Iako smo imali bračnih problema, sa-čuvali smo obitelj, pokazali da se suprotnosti mogu prevladati. Ona ima dobar posao, nije ružna, a ipak...- ... a ipak si je pokušala oduzeti život - prekine je dr. Igor. - Ne trebate se čuditi, gospodo, to se događa. Ljudi nisu sposobni spoznati svoju sreću. Ako želite, mogu vam pokazati kanadsku statistiku.- Kanadsku?Žena ga je iznenađeno pogledala. Dr. Igor ustanovi da joj je uspio na trenutak skrenuti misli, pa nastavi.- Pazite: došli ste ovamo, ne da biste saznali kako je vaša kćer, već da se opravdate zbog činjenice da je pokušala samoubojstvo. Koliko joj je godina?- Dvadeset i Četiri.- Znači, zrela, odrasla žena, koja već vrlo dobro zna što želi i sposobna je učiniti vlastiti izbor. Kakve to veze ima s vašim brakom, ili sa žrtvom koju ste vi i vaš muž podnijeli? Koliko dugo vam kćer živi sama?- Šest godina.- No, vidite. Samostalna od glave do pete. Svejedno; zato što je jedan austrijski liječnik - dr. Sigmund Freud, siguran sam da ste za njega čuli - pisao o tim patološkim odnosima između roditelja i djece, danas se svi osjećaju krivima za sve. Misle li Indijanci da je sin koji je izrastao u ubojicu, otpadnika, žrtva roditeljskog odgoja? Odgovorite.- Ne znam ništa o tome - odgovori žena, koju je liječnik sve više zapanjivao. Možda su ga zarazili vlastiti pacijenti.- E pa ja ću vam odgovoriti - reče dr. Igor. - Indijanci smatraju da je sam ubojica odgovoran, a ne društvo, ne njegovi roditelji, niti njegovi preci. Počinjaju li Japanci samoubojstvo zato što im se dijete odlučilo drogirati i bi-ti zločinac? Odgovor je isti: ne! I pazite, radi se o Japancima, koji se doista ubijaju zbog svačega.70- Ne želim je vidjeti. Ja sam prerezala svoje veze sa svijetom.Bilo je teško izreći to u dnevnom boravku, punom ljudi. Ali ni bolničar nije bio uviđavan, objavivši na sav glas da je čeka majka - kao da je to nešto što se tiče svih prisutnih.Nije htjela vidjeti majku jer bi obje patile. Bilo je bolje da je već smatra mrtvom; Veronika je uvijek mrzila rastanke.Bolničar se izgubio odakle je i došao, i ona se ponovno zagledala u planine. Nakon tjedan dana, sunce se napokon vratilo - a ona je već od prošle noći znala da će se to dogoditi; rekao joj je Mjesec, dok je svirala klavir.»Ne, to je ludilo, gubim kontrolu. Planeti ne govore - osim možda onima koji sebe nazivaju astrolozima. Ako je Mjesec s nekim razgovarao, bio je to onaj shizo-freničar.«Upravo kad je to pomislila, osjeti silovit ubod u grudima i jedna ruka joj se ukoči. Strop joj se zavrti pred očima: srčani napad!Zapadne u neko euforično stanje, kao da će je smrt osloboditi straha od umiranja. Eto, sve je gotovo! Možda će malo boljeti, no što je pet minuta agonije prema vječnosti u miru? Jedina odluka koju je donijela bila je zatvoriti oči; u filmovima joj je najstrašnije bilo vidjeti mrtvace s otvorenim očima.No srčani napad je izgledao drugačije od onog što je zamišljala; poče otežano disati i, prestravljena, shvati da joj predstoji ono čega se najviše bojala: ugušenje. Umrijet će strašnom smrću, kao da su je živu zakopali, ili kao da ju je nešto naglo povuklo na dno mora.73filozofskog gledišta - čak iako zna da je njena kći ozbiljno pokušala samoubojstvo i pala u komu.Pritisne zvonce i pojavi se njegova tajnica.- Recite da pozovu malu koja se pokušala ubiti - reče. - Onu što je ostavila pismo za novine, i napisala da umire kako bi pokazala gdje je Slovenija.72- Što vi hoćete? Zašto mi ne ubrizgate otrov kad 5 znate da sam ionako osuđena? Gdje su vam osjećaji?Ne mogavši se savladati, ponovno sjedne na tlo i poče grčevito plakati, vičući, glasno ridajući, dok su se neki »od pacijenata smijali i komentirali njezinu zamrljanu | odjeću.- Dajte joj sedativ! - podvikne jedna liječnica, ušavši užurbano. - Obuzdajte je!Bolničar je, međutim, stajao kao paraliziran. Liječnica opet iziđe i vrati se s još dvojicom bolničara i novom injekcijom. Muškarci pograbiše histerično biće koje se otimalo usred prostorije, dok je liječnica ubrizgavala, do

posljednje kapi, sredstvo za smirenje u venu ruke ogrez-, le u bljuvotinu.75Zatetura, sruši se na tlo, osjeti jak udarac u glavu, napinjući se svom snagom da bi disala - ali zrak nije ulazio. Najgore od svega, smrt nije dolazila, bila je potpuno svjesna što se događa oko nje, vidjela je boje i oblike. Jedino nije dobro čula što ljudi govore - povike i vri-skove čula je kao iz velike daljine, kao da dopiru s drugog svijeta. Osim toga, sve je drugo bilo normalno, ali zrak nije stizao, jednostavno nije slušao naredbe njenih pluća i mišića - a svijest nije otjecala.Osjeti kako je netko grabi i okreće na leđa - no sad je već izgubila vlast nad vlastitim očima, i one su vrtoglavo kolutale, odašiljući njenom mozgu stotine različitih zbrkanih slika; osjećaj gušenja miješao se s potpunim vizualnim kaosom.Učas su i slike postale udaljene - i kad je agonija dosegla vrhunac, zrak joj napokon uđe u pluća, proizvevši neki jezivi hroptavi zvuk, tako da su se svi u prostoriji ukočili od straha.Veronika poče neobuzdano povraćati. Tek što je prošao trenutak užasa, neki se luđaci počeše smijati tom prizoru; ona se osjećala poniženom, izgubljenom, nemoćnom.Jedan bolničar dotrči i ubrizga joj injekciju u ruku.- Smirite se. Prošlo je.- Nisam umrla! - počela je vrištati, krećući se naprijed prema bolesnicima i razvlačeći nogama po podu i namještaju vlastitu bljuvotinu. - Još sam u ovom sranju od ludnice, još moram biti s vama! Tisuću puta umrem svakog dana, svake noći - a nitko nema samilosti prema meni!Okrene se prema bolničaru, iščupa štrcaljku iz svoje ruke i hitne je prema dvorištu.74Iskusan liječnik kakav je bio, dr. Igor je neko vrijeme šutio, praveći se da je udubljen u papire na stolu ispred sebe. Kad smo s nekim, a taj ništa ne govori, situacija postaje uznemirujuća, napeta, nepodnošljiva. Dr. Igor se nadao da će djevojka zbog toga progovoriti - pa će on moći prikupiti još novog materijala za svoju tezu o ludilu i o metodi liječenja na kojoj je radio.No Veronika nije rekla nijednu riječ. »Možda je stupanj otrovanja vitriolom već previsok«, pomisli dr. Igor, odlučivši se da razbije tišinu - koja je postajala napeta, uznemirujuća, nepodnošljiva.- Čujem da volite svirati klavir - reče on, pokušavajući biti što prirodniji.- I luđaci vole slušati. Jučer se pojavio jedan koji je pustio korijenje slušajući.- Eduard. Rekao je nekome da je uživao. Tko zna, možda će početi normalno jesti.- Shizofreničar uživa u glazbi? I to govori drugima?- Da. I kladim se da vi nemate pojma što je shizofrenija.Taj liječnik - koji je više nalikovao pacijentu, sa svojom crno obojenom kosom - bio je u pravu. Veronika je tu riječ čula mnogo puta, ali nije imala pojma što doista znači.- Može li se izliječiti? - zanimala se, ispitujući hoće li izvući više informacija o shizofreničarima.- Može se držati pod kontrolom. Još se točno ne zna što se zbiva u svijetu ludila; uvijek se pojavi nešto novo, a metode liječenja se mijenjaju iz desetljeća u desetljeće. Shizofreničar je osoba koja već ima urođenu tendenciju k povlačenju u sebe, bježanju od ovog svijeta, a onda ga neki događaj - težak ili beznačajan, ovisno o pojedinom slučaju - potakne da stvori neku samo svoju realnost. Slučaj može uznapredovati do potpune odsutnosti - što mi nazivamo katatonijom, a moguće je i poboljšanje, pa pacijent može raditi, voditi praktički normalan život. To ovisi samo o jednom čimbeniku: o sredini.77Ležala je u ordinaciji doktora Igora, u besprijekorno bijelom krevetu, s čistom plahtom.On je slušao njezino srce. Pravila se da još uvijek spava, iako ju je nešto vjerojatno odavalo, jer je liječnik govorio kao da je siguran da ga čuje.- Budite mirni - rekao je. - S vašim zdravljem, možete živjeti sto godina.Veronika otvori oči. Netko ju je presvukao. Zar doktor Igor? On ju je vidio golu? Mozak joj nije radio kako treba.- Što ste rekli?- Rekao sam da budete mirni.- Ne. Rekli ste da ću živjeti sto godina. Liječnik ode do svog pisaćeg stola.- Rekli ste da ću živjeti sto godina - ustrajala je Veronika.- U medicini ništa nije definitivno - snašao se dr. Igor. - Sve je moguće.- Kakvo je stanje s mojim srcem?- Jednako.To joj je bilo dovoljno. Liječnici pred teškim slučajem uvijek kažu: »Živjet ćete sto godina«, »Nije ništa oz-biljno« ili: »Srce i tlak su vam kao u djeteta« ili pak: »Moramo ponoviti pretrage.« Kao da se boje da će im pa-cijent razvaliti ordinaciju.Ona pokuša ustati, no nije joj uspjelo; cijela se soba počela okretati.- Ostanite tu još malo, dok vam ne bude bolje. Ne smetate mi.

»Ma nemoj«, pomisli Veronika. »A što bi bilo da smetam?«76Vitriol je toksična tvar, čije je simptome identificirao u razgovorima s muškarcima i ženama koje je poznavao. Upravo je pisao tezu o tom otkriću, koju će podastrijeti Slovenskoj akademiji znanosti na ocjenu. To je bio najz-načajniji korak na području psihijatrije otkada je dr. Pi-nel bolesnike oslobodio okrutnog vezivanja i batinanja, zapanjivši medicinske krugove idejom da za neke slučajeve postoji mogućnost izlječenja.Poput libida - kemijske reakcije odgovorne za spolnu želju, koju je dr. Freud opisao, ali je nikada nijedan laboratorij nije uspio izolirati, vitriol je također lučio ljudski organizam, u situacijama što su u čovjeka izazivale strah - iako ga moderna spektrografska ispitivanja još uvijek nisu mogla zabilježiti. No bilo ga je lako prepoznati po njegovu okusu, koji nije bio ni sladak ni slan - okus mu je bio gorak. Dr. Igor, još uvijek nepriznat otkrivač te smrtonosno otrovne tvari, krstio ju je imenom otrova kojeg su u povijesti mnogo koristili imperatori, kraljevi i ljubavnici svih vremena, kad im je zatrebalo definitivno ukloniti kojeg protivnika.Dobra stara vremena imperatora i kraljeva! Tada se i živjelo i umiralo s romantikom. Ubojica bi pozvao žrtvu na bogatu večeru, sluga bi ušao s dvije lijepe čaše, a u jednoj je s pićem bio pomiješan vitriol; kakve su snažne emocije budile žrtvine geste - podizanje čaše, izgovaranje izvjesnih nježnih ili optužujućih riječi, ispijanje kao da se radi o najukusnijem napitku, zapanjeni pogled upućen domaćinu i - žrtva bi se kao pokošena srušila na tlo!No taj otrov, danas skup i rijedak, zamijenjen je sigurnijim načinima istrjebljivanja - kao što su revolveri, bakterije itd. Dr. Igor, romantičar po prirodi, iskopao je gotovo zaboravljeno ime da njime okrsti duševno obo-ljenje koje je uspio dijagnosticirati, i čije će otkriće uskoro zaprepastiti svijet.Zanimljivo je da nitko nikada u vitriolu nije prepoznao smrtonosni otrov, iako je većina oboljelih osoba79- Stvara svoju realnost - ponovi Veronika. - Što je realnost?- Ono što odgovara doživljaju većine. Ne nužno najbolje, niti najlogičnije, ali najbliže općim prosudbama i potrebama. Vidite što imam oko vrata?- Kravatu.- Vrlo dobro. Vaš je odgovor logičan, primjeren apsolutno normalnoj osobi - kravata!Jedan bi luđak, međutim, rekao da oko vrata imam neku krpu u bojama, smiješnu, beskorisnu, svezanu na kompliciran način koja, još k tome, otežava pokretanje glave i zahtijeva veći napor da bi zrak mogao ulaziti u pluća. Ako budem neoprezan u blizini kakvog ventilatora, mogao bih poginuti zadavljen tom krpom.Da me neki luđak upita čemu služi kravata, ja bih morao odgovoriti - apsolutno ničemu. Čak ni ukrašavanju, jer danas je ona postala simbolom ropstva, moći, društvenog razdvajanja. Jedina korist kravate je da je skineš kad dođeš kući, pa osjećaš da si se oslobodio nečega za što ne znaš ni čemu služi.Ali, zar osjećaj olakšanja opravdava postojanje kravate? Ne. Pa ipak, ako ja upitam nekog luđaka i neku normalnu osobu što je to, zdravim ćemo smatrati onoga koji odgovori: kravata. Nije bitno tko je u pravu - već tko je odgovorio razumno.- Pa odatle vi zaključujete da ja nisam luda, jer sam krpu u bojama nazvala pravim imenom.»Ne, ti nisi luda«, pomisli dr. Igor, autoritet na tom području, s gomilom diploma i priznanja što su visjela po zidovima njegove ordinacije. Ugrožavati vlastiti život ljudskim je bićima svojstveno - poznavao je mnoge koji su to činili, a svejedno su bili vani, na ulici, djelovali normalno i nedužno, samo zato što nisu odabrali sablažnji-vu metodu da se ubiju. Ubijali su se pomalo, trujući se onim što je dr. Igor nazivao vitriolom.78komentirajući besmislenost i veličajnost oba fenomena. To su jedini trenuci kada ogorčena osoba ima snage pre-skočiti svoj obrambeni bedem i zakratko proviriti van; no odmah se iscrpi i vraća svom svakodnevnom životu.Kronični bolesnik osjeti svoju bolest samo jednom tjedno: za nedjeljnih poslijepodneva. Tada, kako nema posla, ni rutine, što ublažuju njegove simptome, uviđa da nešto opasno ne valja -jer, mir tih poslijepodneva za njega je pakao, vrijeme uopće ne prolazi, a nesavladiva uznemirenost izlazi na površinu.No nakon toga uvijek dođe ponedjeljak i »ogorčeni« odmah zaboravlja na svoje simptome - iako proklinje činjenicu da nikad nema vremena za odmor, i žali se da vikendi prođu u hipu.Jedina je velika prednost te bolesti da je društveno prihvaćena, štoviše, postala je pravilom; dakle, nije slučaj za bolničko liječenje, izuzev u primjerima gdje je otrovanje uzelo toliko maha da ponašanje bolesnika počinje ugrožavati druge. No većina ogorčenih osoba mirno živi na slobodi, nisu prijetnja za društvo ili za svoju, okolinu, budući da su, zbog visokih zidina kojima su se okružili, potpuno izolirani od svijeta, iako se čini da se u nj uklapaju.Dr. Sigmund Freud otkrio je libido i liječenje za probleme koje uzrokuje - utemeljivši psihoanalizu. Otkrivši postojanje vitriola, dr. Igor je još morao dokazati da je i u tom slučaju liječenje moguće. Želio je upisati svoje ime u povijest medicine, iako nije dvojio koliko će mu teško biti nametnuti svoje ideje - »normalni« su zadovoljni svojim životima i ne pada im na pamet suočiti se sa svojom bolešću, a »bolesni« pak pokreću golemu industriju sanatorija, laboratorija, medicinskih kongresa i sličnog.»Znam da svijet još neće priznati moje napore«, reče sam sebi, ponosan što je neshvaćen. Napokon, to je cijena koju geniji moraju platiti.

81raspoznavala njegov okus i opisivala proces otrovanja kao gorčinu. Sva živa bića posjeduju gorčinu u svom or-ganizmu - u većem ili manjem stupnju -jednako kao što u svima nama spava bacil tuberkuloze. No ta vrsta obo-ljenja napada organizam kad je oslabljen; u slučaju gorčine, bolest izbija onda kad izbije strah od takozvane »realnosti« ili »stvarnosti«.Neki ljudi, u želji da izgrade svijet koji neće moći ugroziti nijedna prijetnja izvana, pretjerano ojačaju me-hanizme za obranu od vanjskog svijeta - nepoznatih ljudi, novih mjesta, drugačijih iskustava - a unutrašnjost ostave otkrivenom, bez zaštite. Od tog trenutka gorčina počinje nanositi nepopravljive štete.Najugroženija je meta gorčine (ili vitriola, kako je dr. Igor to radije nazivao) volja. Osobe pogođene tim zlom gube volju za sve i, za koju godinu, više ne uspijevaju izići iz svog svijeta - potrošile su u prošlosti ogromne za-lihe energije gradeći oko sebe visoke zidine, zato da bi stvarnost bila onakva kakvom su je oni željeli.Izbjegavajući napade izvana, osujećuju i unutarnji razvoj. Žive odlazeći na posao, gledajući televiziju, žaleći se na promet i podižući djecu, no sve se to zbiva automatski i bez ikakvih velikih osjećaja -jer, konačno, sve je pod nadzorom.Veliki problem otrovanja gorčinom leži u činjenici da se ni osjećaji, ni strasti - mržnja, ljubav, očaj, oduševlje-nje, znatiželja - više ne iskazuju. Nakon izvjesnog vremena ogorčena osoba nema više nikakvih želja. Nema volje ni živjeti, ni umrijeti; u tome je problem.Zbog toga su »ogorčenima« heroji i luđaci tako fascinantni; oni se ne boje živjeti ni umrijeti. I heroji i luđaci ravnodušni su pred opasnošću i idu naprijed, premda ih svi opominju da to ne čine. Luđak počinja samoubojstvo, heroj prihvaća mučeništvo uime ideje - no i jedni i drugi umiru, a »ogorčeni« žive danima i noćima80Veronika nije znala je li dan ili noć - u ordinaciji doktora Igora gorjelo je svjetlo, no tako je bilo svakog jutra. Izašavši u hodnik, ugledala je Mjesec i ustanovila da je spavala duže no što je mislila.Na putu prema spavaonici, zapazi na zidu jednu uokvirenu fotografiju - bio je to glavni ljubljanski trg, još bez Prešernova spomenika; fotografija je prikazivala parove u šetnji - vjerojatno u nedjelju.Pogleda datum fotografije: ljeto 1910.Ljeto 1910. Ti su ljudi, čija su djeca i unuci već pokojni, uhvaćeni u jednom trenutku svojih života. Žene su nosile duge, teške haljine, a muškarci svi imali šešire, ogrtače, kravate (ili krpe u boji, kako bi to nazvali luđaci), gamaše i kišobrane u rukama.A vrućina? Temperatura je morala biti slična kao i danas, ljeti - možda i do 35°C. A da se pojavio kakav Englez u bermudama i s kratkim rukavima - odjeća mnogo prikladnija za tu vrućinu - što bi ti ljudi pomislili?»Luđak.«Potpuno je shvatila što je dr. Igor želio reći. Isto je tako shvaćala da je uvijek u svom životu imala mnogo ljubavi, nježnosti, zaštite, no nedostajao joj je jedan uvjet da sve to doživi kao sreću: malo više ludosti.Njeni bi je roditelji ionako nastavili voljeti, no ona se nije usudila platiti cijenu svog sna, u strahu da ih ne povrijedi. Onog sna koji je bio zapretan u dnu njezine svijesti, iako bi ga pokatkad probudio kakav koncert, ili lijepa ploča koju bi slučajno čula. Međutim, svaki put kad bi nešto probudilo njezin san, osjećaj frustracije bio je tako težak, da bi ga ona odmah ponovno uspavala.Veronika je znala, još od djetinjstva, koje je njezino pravo pozvanje: postati pijanisticom!83- Što vam je? - pitala je djevojka pred njim. - Izgle* date kao da ste ušli u svijet svojih pacijenata.Dr. Igor zanemari nepristojnu primjedbu.- Vi sada možete ići - reče. ?82shizofreničari se povremeno i vraćaju iz svojih zasebnih realnosti.- Ja ću umrijeti - nastavi, u nadi da mu njezine riječi nešto znače. - Smrt me je danas dodirnula svojim krilima, i pokucat će mi na vrata sutra, prekosutra. Ti se ne bi smio naviknuti slušati klavir svake večeri.Nitko se ne bi smio ni na što naviknuti, Eduarde. Eto, ja sam počela ponovno uživati u suncu, u planinama, čak i u problemima - počela sam prihvaćati istinu da za besmisao života nije kriv nitko drugi, samo ja. Htjela sam ponovno vidjeti Ljubljanu, osjetiti mržnju i ljubav, očaj i dosadu, sve te jednostavne, možda budalaste stvari koje čine svakodnevicu, ali i daju čar životu. Da jednog dana mogu izići odavde, dopustila bih si biti luda, jer su zapravo svi ludi - a najgori su oni koji toga nisu svjesni, ponavljajući cijeli život stvari koje im drugi određuju.Ali ništa od toga nije moguće, razumiješ? Tako ni ti ne smiješ dane provoditi čekajući da padne noć i da jed-:' na luđakinja zasvira klavir - jer to ne može trajati. Bliži | se kraj i tvog i mog svijeta.Ustane, nježno dodirne mladićevo lice i krene pre-! ma blagovaonici.Otvorivši vrata, zatekne čudan prizor; stolovi i stol-j ci bili su razmaknuti do zidova, tako da je u sredini pro-storije ostao veliki prazan prostor. Tamo su po podu posjedali pripadnici Bratstva, slušajući nekog muškarca u odijelu i s kravatom.- ... i tada su pozvali velikog učitelja sufizma, Na-|srudina, da održi jedno predavanje - govorio je on.Kad su se vrata otvorila, svi pogledaše u Veroniku. |Čovjek u odijelu okrene se prema njoj.

- Sjedni.Ona sjedne na pod, pored sjedokose žene, Mari, one Ikoja je bila tako neugodna pri njihovom prvom susretu.85Osjetila je to već na prvom satu klavira, u dobi od dvanaest godina. I profesorica je zamijetila njezin dar i poticala je da se profesionalno bavi glazbom. Međutim, kad je - sretna zbog jednog natjecanja na kojem je pobi-jedila - kazala majci da će pustiti sve ostale obveze kako bi se posvetila samo klaviru, ona ju je nježno pogledala i odvratila: »Nitko ne živi od sviranja klavira, dušo.«»Ali ti si me poslala u glazbenu školu!«»Da razviješ svoje umjetničke talente, samo zato. Muževi to cijene, a možeš se i istaknuti na zabavama. Zaboravi tu ideju da budeš pijanistica i idi studirati pravo - to je struka budućnosti.«Veronika je poslušala majku, sigurna da ona ima dovoljno iskustva, da shvaća stoje realnost. Završila je školu, upisala se na fakultet, diplomirala s visokim ocjenama - ali uspjela je dobiti jedino posao knjižničarke.»Morala sam biti luđa.« Ali - vjerojatno se tako dogodi većini ljudi - otkrila je to prekasno.Htjede krenuti dalje prema spavaonici, no netko je iznenada uhvati za ruku. Jaki sedativ koji su joj ubrizgali još uvijek je kolao njenim žilama; zato se nije uplašila kad ju je Eduard, shizofreničar, pažljivo poveo u suprotnom smjeru - prema dnevnom boravku.Mjesec je još uvijek bio mlad i Veronika je već sjela za klavir - udovoljivši Eduardovoj tihoj molbi - kad je do nje, iz smjera blagovaonice, dopro neki glas. Netko je govorio stranim naglaskom; Veronika se nije sjećala daje prije čula taj glas u Villeteu.- Ne želim sada svirati, Eduarde. Hoću znati što se događa u svijetu, što to ovi govore, tko je taj stranac.Eduard se smiješio; možda nije razumio nijednu riječ od onog što je rekla. No ona se sjeti doktora Igora -84»Položili ste dva najteža ispita na putu duhovnosti: strpljivost u iščekivanju pravog trenutka i hrabrost, da se ne razočarate onim na što naiđete. Vas ću poučiti.«»I Nasrudin je s njima podijelio neke od tehnika sufija.«Čovjek zašuti na nekoliko trenutaka i onda iz džepa izvadi neku neobičnu frulu.- Sada ćemo se malo odmoriti, a onda se posvetiti našoj meditaciji.Svi ustadoše. Veronika nije znala što treba činiti.- Ustani i ti - reče Mari, uhvativši je za ruku. - Imamo pet minuta za opuštanje.- Ja idem, ne želim smetati. Mari je povede u jedan kut.- Je li moguće da nisi ništa naučila, čak ni uz blizinu smrti? Prestani cijelo vrijeme misliti na to da izazivaš neku nepriliku, da smetaš drugima! Ako ljudima što ne bude odgovaralo, potužit će se! A ako nemaju hrabrosti da se potuže, to je njihov problem!- Onog dana, kad sam vam prišla, učinila sam nešto što se nikada prije nisam usuđivala.- I dopustila da te obeshrabri jedna najobičnija luđačka šala. Zašto nisi ustrajala? Što si imala izgubiti?- Svoje dostojanstvo. Ne želim biti tamo gdje nisam dobrodošla.- A što je to dostojanstvo? Želja da svi uvide kako si dobra, pristojna, puna obzira prema bližnjemu? Poštuj zakone prirode; gledaj filmove o životinjama, pa ćeš vidjeti kako se one bore za svoj prostor. Nas je sve razve-selio onaj tvoj šamar.Veronika više nije imala vremena boriti se ni za kakav prostor i zato promijeni temu; upita tko je taj stranac.- Vidim da ti je bolje - nasmije se Mari. - Postavljaš pitanja, bez straha da ćeš biti nametljiva. Ovaj čovjek je učitelj sufija.- Što znači suJP.j87Na njezino iznenađenje, Mari joj uputi osmijeh dobro^ došlice.Čovjek u odijelu nastavi:- Nasrudin je predavanje zakazao za dva sata poslijepodne i to je bila prava navala; prodano je svih tisuću mjesta, a još je šestotinjak ljudi ostalo izvan dvorane, prateći događaj na velikom ekranu.Točno u dva sata ušao je jedan Nasrudinov pomoćnik, objavivši da će, zbog više sile, predavanje kasniti. Neki su se uzrujali, zatražili povrat novca i izišli. No još uvijek je mnogo ljudi ostalo u dvorani i ispred nje.U četiri sata sufija se još nije bio pojavio i ljudi su, malo-pomalo, napuštali dvoranu, dobivajući natrag svoj novac; konačno, i radno je vrijeme u taj sat završavalo, valjalo se vratiti kući. U šest sati, tisuću i sedam stotina posjetitelja, koliko ih je bilo na početku, svelo se na manje od stotinu.U tom je trenutku Nasrudin ušao. Izgledao je potpuno pijan i počeo dobacivati neslane šale jednoj lijepoj djevojci koja je sjedila u prvom redu.Kad ih je prošlo prvo iznenađenje, ljudi su se uskomešali: kako se taj čovjek, nakon što su ga čekali puna četiri sata, može tako ponašati? Začuli su se povici negodovanja, no veliki učitelj na to nije obratio pozornost; nastavio je glasno trabunjati kako je djevojka seksi i pozvao je da pođe s njim u Francusku.»Kakav učitelj«, pomisli Veronika. »Sva sreća da nikad nisam vjerovala ni u što slično.«

- Nakon nekoliko sočnih psovki, namijenjenih ljudima koji su se bunili, Nasrudin je pokušao ustati i svom se težinom svalio na pod. Ozlojeđeni, ljudi su odlučili otići, komentirajući kako je sve to najobičnije šarlatan-stvo, kako će tu sramotnu predstavu dati u novine.Unutra je ostalo devetero ljudi. I, čim je masa pobunjenih napustila dvoranu, Nasrudin je ustao; bio je trijezan, oči su mu blistale i zračio je aurom dostojanstva i mudrosti. »Vi ste me zavrijedili slušati«, rekao je.86želim li da me zadovolji. Što je to? Zašto ovdje toliko mislite na te stvari?- To je slučaj i ovdje i vani. Samo što ovdje to ne moramo skrivati.- Ti si me to pitala?- Nisam. Ali mislim da bih znala dokle te zadovoljstvo može dovesti. Sljedeći bi put, uz malo strpljivosti, do tih vrhunaca mogla dovesti svog partnera, umjesto da se prepuštaš da te on vodi. Bez obzira što ti preostaju još samo dva dana života, mislim da ne smiješ otići odavde ne znajući što sve možeš doživjeti.- Jedino što imam na raspolaganju je shizofreničar koji me čeka da bi slušao klavir.- Ako ništa drugo, on je stvarno lijep mladić.Čovjek u odijelu zamoli za tišinu, prekinuvši razgovor. Uputi ih da se svi usredotoče na ružu i isprazne svoje svijesti.- Misli će vam se vraćati, no pokušajte ih otkloniti. Imate dvije mogućnosti: upravljati svojom sviješću ili dopustiti da ona upravlja vama. Ovu drugu mogućnost već ste iskušali - puštali ste da vas vode strahovi, neuroze, nesigurnost - jer čovjek ima tu sklonost ka samouništenju.Ne miješajte ludost s gubitkom vlasti nad sobom. Sjetite se da je, u tradiciji sufija, vrhovni učitelj - Nas-rudin - po općem sudu, luđak. I upravo zato što ga u njegovom gradu smatraju bezumnim, Nasrudin može reći sve što misli i činiti što god želi. Tako je bilo s dvorskim ludama u srednjem vijeku; mogli su upozoriti kralja na sve opasnosti, što se savjetnici nisu usuđivali, strahujući za svoje položaje.Takvi morate biti i vi; ostanite ludi, ali se ponašajte kao normalne osobe. Odvažite se biti drugačiji - no naučite da pritom ne privlačite pozornost. Usredotočite se na ovaj cvijet i pustite da se pravo Ja pokaže.- Vuna.Veronika nije razumjela. Vuna?- Sufizam je duhovna tradicija derviša, gdje učitelji ne nameću svoju mudrost, a učenici plešu, vrte se do iz-nemoglosti i zapadaju u trans.- Čemu to služi? f,- Nisam sigurna; ali mi smo si u grupi odlučili pri-' uštiti sva zabranjena iskustva. Cijelog su nas života učili da duhovno traženje postoji samo zato da bi udaljilo čovjeka od njegovih stvarnih problema. Sad mi odgovori sljedeće: ne misliš li da pokušati razumjeti život, znači baviti se stvarnim problemom?Jest. To je bio stvaran problem. Osim toga, nije više bila sigurna što riječ stvarnost doista znači.Čovjek u odijelu - učitelj sufija, kako je kazala Mari - zamoli da svi posjedaju u krug. Iz jedne od vaza u bla-govaonici izvadi sve cvijeće osim jedne crvene ruže - i stavi vazu u središte kruga.- Vidi što nam je uspjelo - reče Veronika Mari. - Neki se luđak dosjetio da je cvijeće moguće uzgojiti zimi, pa tako danas ruža imamo cijele godine, svuda u Europi. Misliš da bi jedan učitelj sufija, sa svim svojim znanjem, bio sposoban to učiniti?Činilo se da Mari pogađa njene misli.- Ostavi kritike za kasnije.- Pokušat ću. Jer sve što imam je sadašnjost i to, očito, vrlo kratka.- Svi mi imamo samo to, i uvijek je vrlo kratko - iako neki misle da posjeduju prošlost, u kojoj su zgrnuli mnoga iskustva, i budućnost u kojoj će ih zgrnuti još više. Usput, kad već govorimo o sadašnjosti, jesi li se mnogo samozadovoljavala?Makar je sredstvo za smirenje još uvijek djelovalo, Veronika se sjeti prve rečenice koju je čula u Villeteu.- Kad sam dospjela u Villete, još uvijek puna cijevi za umjetno disanje, jasno sam čula kako me netko pita88dovoljno jak da uspava bika, a ona je ipak imala snage ostati budna toliko dugo.»To je mladost; postavi si svoje vlastite domete, ne mareći hoće li tijelo to izdržati. I tijelo uvijek izdrži.«Mari se nije spavalo; spavala je dokasna, onda je odlučila prošetati Ljubljanom - dr. Igor je zahtijevao da pri-padnici Bratstva svakog dana iziđu iz Villetea. Otišla je u kino i ponovno zaspala u stolcu, uz krajnje dosadan film o sukobu između muža i žene. Zar nemaju druge teme? Zašto se uvijek ponavljaju iste priče - muž i ljubav-nica; muž, žena i bolesno dijete; muž, žena, ljubavnica i bolesno dijete? Ima u životu važnijih stvari koje treba ispričati.Razgovor u blagovaonici nije dugo trajao; meditacija ih je sve opustila i odlučili su se vratiti u spavaonice, svi osim Mari, koja je izišla prošetati dvorištem. Putem je prošla pored dnevnog boravka i vidjela da djevojka još nije uspjela stići do sobe; svirala je za Eduarda, shizofreničara, koji ju je možda sve to vrijeme čekao pored klavira. Luđaci, poput djece, odustaju tek kad su njihove želje zadovoljene.Zrak je bio leden. Mari se vrati, ogrne nešto i ponovno iziđe. Vani, daleko od svih očiju, pripali cigaretu. Pu-šila

je bez krivnje i bez žurbe, razmišljajući o djevojci, o zvucima klavira što su do nje dopirali, i o životu izvan zidova Villetea - koji je postajao nepodnošljivo težak, za sve.Po Marinom mišljenju, uzrok tih teškoća nije bio kaos, ili nedostatak organizacije, ili bezvlađe, već upravo višak reda. Društvo je uvodilo sve više pravila - i zakona što su pobijali pravila - i novih pravila što su pobijala zakone; to je zbunjivalo i strašilo ljude, nisu se više91- Što je »pravo Ja«? - prekine ga Veronika. Možda su svi prisutni već znali, no to je nije pokolebalo; ne smije toliko brinuti je li drugima na smetnji.Čovjek je izgledao iznenađen upadicom, no odgovori:- To je ono što vi jeste, a ne što su od vas učinili.Veronika odluči sudjelovati u vježbi, trudeći se koliko je god mogla da spozna tko je. Za tih dana u Villeteu, bila je osjetila stvari koje nikad nije doživjela tako duboko - mržnju, ljubav, želju za životom, strah, znatiželju. Možda je Mari bila u pravu; je li doista upoznala orgazam? Ili je dospjela samo dokle su je muškarci htjeli dovesti?Čovjek u odijelu počeo je svirati frulu. "Glazba je smirivala njenu dušu i uspije joj usredotočiti se na ružu. Možda zbog učinka sredstva za smirenje, no otkad je izišla iz ordinacije doktora Igora, osjećala se vrlo dobro.Znala je da će uskoro umrijeti: zašto se bojati? To neće ničemu pomoći, niti će odgoditi sudbonosni srčani napad; bolje je dane, ili sate što su joj preostali iskoristiti čineći ono što nikada nije činila.Glazba je bila umirujuća, i prigušena svjetlost u blagovaonici stvorila je gotovo religijski ugođaj. Religija; zašto ne bi pokušala uroniti u sebe i vidjeti što je preostalo od njezine vjere?Zato što ju je glazba odvlačila na drugu stranu; isprazniti mozak, prestati razmišljati o bilo čemu i jednostavno BITI. Veronika se predala, uživjela u ružu, spoznala tko je, dopalo joj se, i požalila je što se toliko prenaglila.Kad je meditacija završila i učitelj sufija otišao, Mari je još neko vrijeme ostala u blagovaonici, razgovarajući s pripadnicima Bratstva. Djevojka se požalila na umor i otišla - konačno, sedativ koji su joj dali tog jutra bio je90tekle suviše savršeno; da Eva nije zagrizla jabuku, što bi se presudno dogodilo u ovim bilijunima godina?Ništa.Kad je zakon prekršen, Bog - Svemoćni Sudac - još je i simulirao potragu, kao da nije poznavao sva raspoloživa skrovišta. Pod budnim okom anđela, zabavljenih šalom (i njima je život morao biti veoma dosadan, otkad je Lucifer napustio Nebo), krenuo ih je tražiti. Mari je zamišljala kako bi taj odlomak Biblije bio odličan materijal za scenu u kakvom trileru: odjek Božjih koraka, uplašeni pogledi koje izmjenjuju muškarac i žena... koraci odjednom zamuknu, upravo ispred skrovišta.Gdje si?, upita Bog.Čuo sam tvoje korake po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih, odgovara Adam, nesvjestan da je tom izja-vom priznao zločin.Eto. Jednostavnim trikom, praveći se da ne zna gdje je Adam, ni zašto se sakrio, Bog je postigao ono što je želio. A, kako ne bi ostavio nikakve dvojbe budnoj anđeoskoj publici, odlučio je ići još dalje.Tko ti kaza da si gol?, upita Bog znajući da je na to pitanje moguć samo jedan jedini odgovor: Jer sam jeo plodove od kojih su mi se otvorile očiTim pitanjem, Bog je anđelima pokazao da je pravedan, da prijestupnicima sudi na temelju svih raspoloživih dokaza. Od tog trena, nije više bilo bitno je li krivnja zapravo ženina, niti je vrijedilo moliti za oprost; Bog je trebao primjer, tako da se više nijedno biće -zemaljsko ni nebesko - ne drzne usprotiviti njegovim zapovijedima.Tako je Bog protjerao muškarca i ženu, da bi i njihova djeca plaćala za prijestup (to je i danas slučaj s djecom zločinaca); pravni je sustav uspostavljen: zakon, prekršaj protiv zakona (logičan ili besmislen, svejedno), suđenje (gdje iskusniji pobjeđuje naivnijeg) i kazna.I93usudili istupiti van granica nevidljivog zakonika koji je određivao svačiji život.Mari se razumjela u te stvari; četrdeset je godina radila kao odvjetnica, dok je bolest nije dovela u Villete; Brzo je, već na početku svoje karijere, izgubila naivne iluzije o Pravdi, i shvatila da zakoni ne postoje zato da bi riješili probleme, već da bi do krajnosti produbili nesporazume.Šteta je što Alah, Jehova, Bog - ili kojim ga god imenom nazvali - ne živi na ovom svijetu. Jer kad bi živio, svi bismo još uvijek bili u Raju, a on bi rješavao žalbe, molbe, zahtjeve, mjere, odredbe, tužbe - i morao bi u beskonačnim audijencijama objašnjavati svoju odluku da protjera Adama i Evu iz Raja - samo zato što su pre-kršili jedan ishitren zakon, bez ikakve pravne osnove: zabranjeno je jesti plodove Dobra i Zla!Ako on nije želio da se to dogodi, zašto je postavio to drvo usred Vrta - a ne izvan rajskih zidova? Kad bi trebala braniti nesretni par, Mari bi Boga sigurno optužila za »administrativni propust«, jer ne samo da je stablo smjestio na pogrešno mjesto, već ga nije ni okružio upozorenjima, zaprekama, propustivši tako udovoljiti minimalnim sigurnosnim zahtjevima i izloživši opasnosti sve koji su onuda prolazili.Mogla bi ga optužiti i za »navođenje na zločin«; sam je Adamu i Evi svratio pozornost na stablo. A da nije ništa

govorio, pokoljenja i pokoljenja prolazila bi tim Svijetom i nitko se ne bi zainteresirao za zabranjeno voće - jer, vjerojatno se radilo o neko šumarku, punom jednakog drveća i, prema tome, ne osobito zanimljivom.No Bog je postupio drugačije. Donio je zakon i pronašao način kojim će nekoga navesti da ga prekrši, samo da bi mogao izmisliti Grijeh. Znao je da će Adamu i Evi tako savršen svijet dosaditi pa će, prije ili kasnije, iskušati njegovo strpljenje. Čekao ih je, jer možda se i On - sam Svemogući Bog - dosađivao zato što su stvari92zadovoljstvo. Mari je bila sretna što je daleko od sve te zbrke, iako te noći - uz zvuke klavira - nije bila tako si-gurna je li Villete pravo mjesto za nju.»Ako jednom odlučim zauvijek napustiti ovo mjesto, nikad se više neću baviti pravom, više neću imati posla s luđacima koji se smatraju važnima i normalnima, a jedina im je uloga otežavati život drugima. Bit ću krojači-ca, vezilja, prodavat ću voće ispred kazališta; već sam dala svoj obol svijetu beskorisne ludosti.«U Villeteu je bilo dopušteno pušiti, ali nije se smjelo bacati opuške na tlo. Ona s užitkom učini ono što je bilo zabranjeno; velika je prednost boravka u ludnici što ne moraš poštivati pravila, odnosno za nepoštivanje ne snosiš posljedice, bar ne teške.Približila se glavnim vratima. Čuvar je - tamo je uvijek bio čuvar, po propisima - pozdravi kimnuvši glavom i otvori vrata.- Neću izići - reče ona.- Lijepa glazba - primijeti čuvar. - Čuje se, u zadnje vrijeme, gotovo svake noći.- Neće zadugo - odvrati Mari, brzo se udaljivši da ne mora objašnjavati zašto.Sjeti se što je vidjela u djevojčinim očima, u trenutku kad je ušla u blagovaonicu - strah.Strah. Veronika je mogla osjećati nesigurnost, plahost, stid, nelagodu, ali zašto strah? To je čuvstvo opravdano samo pred konkretnom prijetnjom - divljim životinjama, naoružanim ljudima, potresima -, ali ne pred grupom ljudi okupljenih u blagovaonici.»No čovjek je takav«, pronađe opravdanje. »Velik dio svojih emocija nadomješta strahom.«Pritom je Mari vrlo dobro znala o čemu je riječ, jer upravo je to bio razlog koji ju je doveo u Villete: sindrom panike.95Kako je cijeli ljudski rod osuđen, bez prava na priziv, ljudi su odlučili stvoriti obrambene mehanizme - za slučaj da Bog ponovno odluči na djelu iskazati svoju neograničenu moć. No, tijekom tisućljeća iskušavanja i priprema, pritom su doista pretjerali - moderno je pravo zamršeni splet klauzula, odredaba, proturječnih tekstova koje nitko do kraja ne razumije.I kad se Bog konačno predomislio i poslao svog Sina da spasi svijet, što se dogodilo? Pao je u ruke Pravde koju je sam izmislio.Splet zakona izazvao je toliku zbrku, da je Sin naposljetku pribijen na križ. To nije bio jednostavan proces; od Ane do Kaife, od glavara svećeničkih do Pilata, koji se izgovorio da su, za takav slučaj, zakoni rimskog prava nedostatno određeni. Od Pilata do Heroda, koji će se pak pozvati na židovsko pravo, što ne dopušta smrtnu kaznu. Od Heroda natrag do Pilata, koji je pokušao s još jednim prizivom, nudeći narodu nagodbu: izbičevao ga je i javno pokazao njegove rane, ali to nije uspjelo.Kao što to čine i moderni tužitelji, Pilat je slučaj odlučio iskoristiti za vlastitu promociju; ponudio je zamjenu - Isus za Barabu, znajući da se izvršenje Pravde već tada pretvorilo u veliku predstavu, koja traži apoteotsku završnicu, smrt osuđenika.Na kraju je Pilat iskoristio pravni izlaz koji sucu - a ne onom kome se sudi - pruža mogućnost opravdane sumnje: oprao je ruke, što je značilo: »niti da, niti ne«. Još je jednom pokazao umješnost da sačuva nepovrjedi-vost rimskog pravnog sustava, ne zamjerajući se pritom lokalnim vlastima i još uvijek si ostavljajući mogućnost da teret odluke prebaci na pleća naroda - u slučaju da presuda izazove probleme, pa da koji nadzornik iz prije-stolnice Imperija odluči osobno provjeriti što se to zbilo.Pravda. Pravosuđe. Valjda je moralo postojati, zbog zaštite nevinih, ali nije uvijek djelovalo na opće94uvoditi nova pravila ponašanja, na mjestu gdje mora vladati anarhija.No djevojčina je prisutnost utjecala na mnoge od njih, a neke i natjerala da ponovno promisle o svojim životima. Za jednog od sastanaka Bratstva, netko je pokušao objasniti u čemu je stvar: smrt je u Villeteu dolazila naglo, ne dajući nikome vremena da misli o njoj, ili bi pak značila kraj neke duge bolesti, kada je umrijeti zapravo blagoslov.Međutim, slučaj te djevojke bio je dramatičan - jer je bila mlada, jer je ponovno željela živjeti, a svi su znali da je to nemoguće. Neki su se pitali: »A što da se to događa meni? Ja imam priliku, ali, jesam li se potrudio da je iskoristim?«Bilo je i onih koje to pitanje nije mučilo - odavna su odustali i vegetirali u svijetu gdje ne postoji ni život ni smrt, ni prostor ni vrijeme. Druge je, međutim, prisililo na razmišljanje, a Mari je bila među njima.97Marije u svojoj sobi imala cijelu zbirku članaka o toj bolesti. Danas se o njoj već otvoreno govorilo; baš je ne-

davno gledala neku njemačku emisiju, gdje je nekoliko ljudi govorilo o svojim iskustvima. U istoj su toj emisiji objavljeni rezultati istraživanja prema kojem znatan dio stanovništva pati od sindroma panike, iako gotovo svi oboljeli prikrivaju svoje simptome, u strahu da ih ne proglase ludima.No u vrijeme kad je Mari doživjela svoj prvi napadaj, ništa od toga nije bilo poznato. »Bio je to pakao. Pravi pakao«, pomisli paleći drugu cigaretu.Zvuči klavira još su se uvijek razlijegali; činilo se da djevojka ima dovoljno snage da probdije cijelu noć.Dolazak te male u sanatorij dojmio se mnogih pacijenata - i Marije bila među njima. Na početku ju je pokušala izbjegavati, plašeći se da bi samo razbudila njezinu volju za život; bilo je bolje da nastavi željeti smrt, jer joj ionako nije mogla izbjeći. Od doktora Igora su procurile glasine da se, iako su nastavili sa svakodnevnom terapijom, djevojčino stanje naočigled pogoršava i da je ni na koji način ne može spasiti.Pacijenti su shvatili poruku i držali se podalje od osuđene žene. No - nitko nije točno znao zašto - Veronika se počela boriti za život, iako su joj se približile samo dvije osobe: Zedka, koja je sutradan trebala izići, a i nije bila pretjerano razgovorljiva. I Eduard.Mari je mislila kako mora porazgovarati s Eduar-dom; on ju je uvijek slušao s poštovanjem. Zar mladić ne shvaća daje vraća u život? I daje to najgore što može učiniti osobi bez nade u spas?Razmotrila je tisuću načina da mu objasni situaciju, ali u svakom je to značilo nametnuti mu osjećaj krivnje, što nikako nije željela. Mari malo promisli i odluči pustiti da stvari teku svojim prirodnim tijekom; nije se više bavila odvjetništvom i nije htjela davati loš primjer -96Mari se nikada nije poželjela ubiti. Naprotiv, prije pet godina, u istom kinu gdje je bila tog dana, gledala je, za-prepaštena, neki film o bijedi u Salvadoru i razmišljala kako je njezin život važan. U to je vrijeme - djeca su već bila odrasla i imala dobra zaposlenja - odlučila napustiti dosadni i besciljni odvjetnički posao, da bi ostatak svog života posvetila humanitarnom radu. Prijetnja izbijanja rata u zemlji rasla je iz trenutka u trenutak, no Mari nije u to vjerovala; činilo joj se nemogućim da, na izmaku stoljeća, europska zajednica dopusti novi rat pred svojim vratima.Na drugoj je strani svijeta, međutim, tragedija bilo u izobilju; među njima je bila i tragedija Salvadora, s djecom koja trpe glad na ulicama i moraju se prostituirati.- Kakva strahota - rekla je mužu, koji je sjedio pored nje.On se složio kimnuvši glavom.Mari je već dugo odlagala konačnu odluku, ali tada pomisli kako je već doista vrijeme da razgovara s njim. Imali su sve u životu: kuću, posao, dobru djecu, potrebnu udobnost, ugodne trenutke razonode, kulturu. Zašto sada ne učiniti nešto za bližnjega? Mari je održavala kontakte s Crvenim križem, znala je da su dobrovoljci bili itekako potrebni širom svijeta.Bila je sita birokracije, procesa, nemoći da pomogne ljudima koji nisu krivi za svoju nevolju. Naprotiv, rad u Crvenom križu dat će trenutne rezultate.Odlučila je da će muža, čim iziđu iz kina, pozvati na kavu i raspraviti s njim o svojoj zamisli.Na platnu je i dalje bio Salvador - neki se dužnosnik neuvjerljivo opravdavao zbog izvjesne nepravde i, na-jednom, Mari je osjetila da joj srce tuče sve brže.99Veronika na trenutak prestane svirati, ugledavši Mari u dvorištu, na onoj noćnoj hladnoći u laganoj vesti; zar se hoće ubiti?»Ne. Ja sam ta koja se htjela ubiti.«Vrati se klaviru. U posljednjim danima života, konačno je ostvarila svoj veliki san: svirati srcem i dušom, koliko god i kad god joj se prohtije. Nije važno stoje njezina jedina publika jedan shizofrenični mladić; izgledalo je da on razumije glazbu, a to je najbitnije.98što je činila, svaki pokret - stupiti jednom nogom ispred druge, izgovarati riječi isprike, držati se za muževljevu ruku, udisati i izdisati - bilo je svjesno i osmišljeno, a to ju je užasavalo.Nikad u svom životu nije osjetila takav strah.»Umrijet ću u kinu.«I učini joj se da je shvatila što se događa, jer je jedna njezina prijateljica umrla u kinu, prije mnogo godina; pukla joj je aneurizma u mozgu.Moždane aneurizme su kao tempirane bombe. Mala proširenja što nastanu u krvnim sudovima - kao ispup-čenja na istrošenim gumama - i mogu tu postojati za cijelog ljudskog života, a da se ništa ne dogodi. Nitko ne zna ima li aneurizmu dok je slučajno ne otkrije - recimo, u slučaju snimanja mozga iz nekog drugog razloga, ili tek u trenutku kad se ona raspukne, uzrokujući pogubno krvarenje, pri čemu čovjek trenutno zapada u komu, a najčešće i umre, vrlo brzo.Koračajući prolazom u tamnoj dvorani, Mari se sjećala prijateljice koju je izgubila. Najčudnije joj je, međutim, bilo kako puknuće aneurizme djeluje na njezin doživljaj; činilo joj se da se našla na nekom drugom planetu, gledajući poznate stvari kao da ih vidi prvi put.

I užasan, neobjašnjivi strah, panika daje na tom planetu sama. Smrt.»Ne smijem misliti. Moram se praviti da je sve u redu, i sve će biti u redu.«Pokušala se ponašati normalno i, za nekoliko trenutaka, osjećala se malo bolje. Otkad se pojavio prvi simptom tahikardije, pa do trenutka kad se dokopala vrata, proživjela je dvije najstrašnije minute svog života.Međutim, kad su izišli u osvijetljeno predvorje, sve se vratilo. Boje su bile prejake, buka s ulice odzvanjala je iz svih uglova, i predmeti su bili potpuno nestvarni.101Rekla je sama sebi da to nije ništa. Možda od zagušljivog zraka u kinu; ako potraje, izići će u predvorje gdje je svježije.No sve se odvilo u nekoliko trenutaka; srce joj je tuklo sve jače i jače, i počela se znojiti hladnim znojem.Uplašila se i pokušala ponovno usredotočiti na film, ne bi li možda istisnula negativne misli iz glave. No spo-znala je samo da više ne uspijeva pratiti što se zbiva na platnu; kadrovi su se izmjenjivali, titlovi nizali, ali Mari kao da je zapala u neku potpuno drugu stvarnost, gdje je sve bilo čudno, na pogrešnom mjestu - svijet u kojem nikada ranije nije bila.- Nije mi dobro - rekla je mužu.Pokušala je, koliko god je mogla, odgoditi te riječi, jer su značile priznanje da s njom nešto nije u redu. No više nije mogla odugovlačiti.- Idemo van - odvratio je on.Uhvativši ženu za ruku da joj pomogne ustati, primijetio je da je ledena.- Neću izdržati do izlaza. Molim te, reci mi što se događa.Muž se uplašio. Marino je lice bilo u znoju, a oči su joj imale drugačiji sjaj.- Budi mirna. Ja ću izići i pozvati liječnika.To ju je bacilo u očaj. Riječi su imale smisla, ali sve ostalo: kino, polumrak, ljudi što sjede gusto natiskani i bulje u veliko, živo platno, sve je djelovalo zastrašujuće. Bila je sigurna da je živa, čak je mogla dotaknuti život oko sebe, kao da je materijalan. I to joj se nikada prije nije dogodilo.- Ne ostavljaj me ovdje samu, nikako. Ustat ću, i izići s tobom. Hodaj polako!Ispričali su se gledateljima u njihovom redu i krenuli prema dnu dvorane, gdje su se nalazila izlazna vrata. Mari se činilo da će joj se srce rasprsnuti i bila je sigurna, potpuno sigurna, da nikada neće izići odatle. Sve100Dok su se vozili prema naznačenoj adresi, tahikardi-ja se smirivala, i tjelesna temperatura vraćala u normalu.- Bolje mi je - rekla je mužu, - Vjerojatno je to od nečeg što sam pojela.Kad su stigli kući, svijet je ponovno bio onakav kakvog je poznavala od djetinjstva. Vidjevši kako muž kreće prema telefonu, upitala ga je što namjerava.- Pozvati liječnika.- Nema potrebe. Pogledaj me, vidiš da sam dobro. Boja joj se vratila u lice, srce je normalno kucalo, aneobuzdani strah je nestao.Mari je tu noć prespavala dubokim snom i probudila se s jednim uvjerenjem: netko je stavio kakvu drogu u kavu koju su popili prije kina. Sve je to bila samo opasna šala; bila je čak spremna vratiti se, s kojim kolegom, u taj kafić, da pokušaju otkriti neodgovornog počinitelja.Otišla je na posao, riješila nekoliko spisa koji su je čekali, pokušala zaokupiti misli različitim predmetima -iskustvo od prethodnog dana još uvijek ju je pomalo plašilo i morala je samoj sebi dokazati da se nikada više ne-će ponoviti.Raspravljala je s jednim od svojih partnera o filmu koji je gledala i spomenula, usput, da ju je već zamorilo svakodnevno raditi iste stvari.- Možda je došlo vrijeme da odem u mirovinu.- Ti si jedna od najboljih u gradu - rekao je na to partner. - A pravo je jedna od rijetkih struka gdje su godine prednost. Zašto ne uzmeš dugi dopust? Siguran sam da bi se vratila zadovoljna.- Hoću napraviti zaokret u svom životu. Proživjeti pustolovinu, pomagati drugima, raditi nešto što nikad nisam radila.Na tome je razgovor završio. Otišla je do trga, ručala u jednom restoranu, skupljem od onog gdje je103Počela je uočavati pojedinosti koje nikada ranije nije zamijetila; primjerice, oštrinu vida, koja pokriva samo vrlo ograničeno polje kamo usredotočimo pogled, dok ostalo ostaje potpuno van žarišta.Išla je i dalje; znala je da sve što vidi oko sebe nije ništa drugo do slike koju elektromagnetski impulsi stvaraju u njenom mozgu, koristeći svjetlosne valove što prolaze kroz želatinasto tijelo, znano kao »oko«.Ne, nije više smjela o tome misliti. Ako nastavi, potpuno će poludjeti.Tada ju je strah od aneurizme već prošao; izišla je iz projekcijske dvorane, još uvijek živa - dok njena prijateljica nije imala vremena ni ustati iz stolca.- Pozvat ću Hitnu pomoć - rekao je muž, vidjevši blijedo lice i bezbojne usne svoje supruge.- Pozovi taksi - zamolila ga je, slušajući glas što izlazi iz njenih usta, svjesna svakog titraja glasnica.

Otići u bolnicu značilo je prihvatiti da joj je doista vrlo loše; Mari se odlučila do zadnjeg trena boriti da se stvari vrate u normalno stanje.Izišli su na ulicu i britka hladnoća kao da je imala pozitivnog učinka; Mari je malko povratila kontrolu nad sobom, iako je panika, neobjašnjivi strah, još uvijek trajala. Dok je muž očajnički pokušavao pronaći taksi u taj kasni sat, ona je sjela na rub pločnika i pokušala ne gledati oko sebe -jer razigrana mladež, autobus stoje pro-jurio, glazba koja je dopirala iz obližnjeg lunaparka -sve se to činilo potpuno nadrealnim, zastrašujućim, nestvarnim.Neki se taksi napokon pojavio.- U bolnicu - rekao je muž, pomažući joj da uđe.- Kući, zaboga - zavapila je ona. Nije željela nepoznata mjesta, očajnički je trebala poznate, svakodnevne stvari, od kojih neće osjećati strah.102iskazujući neku mjeru za vrijeme, a da nitko nikada nije objasnio zašto bi bilo, recimo, dvanaest, a ne deset sati - tako je sa svim ljudskim mjerama.»Ne smijem misliti na te stvari. To me izluđuje.«Izluđuje. Ludilo. Možda je to prava riječ za ono što joj se događa; uloživši svu volju, Mari je ustala i otišla do zahoda. Srećom, još uvijek nije bilo nikoga i uspjela je tamo stići za časak - koji joj se učinio kao vječnost. Umila je lice i osjećala se manje čudno, ali strah je ostao.»Proći će«, govorila je sama sebi. »Jučer je prošlo.«Sjetila se da je, prethodne večeri, sve trajalo oko pola sata. Zaključala se u jedan od zahoda, sjela na školjku i spustila glavu među koljena. Od tog položaja bat njenog srca još je jače odzvanjao, pa se odmah uspravila.»Proći će.«Ostala je tamo, misleći kako samu sebe više ne prepoznaje, kako je nepovratno izgubljena. Čula je korake ljudi koji su ulazili i izlazili iz zahoda, odvrtanje i zavrtanje slavina, besciljne razgovore o banalnim temama. Više nego jednom, netko je pokušao otvoriti vrata kabine u kojoj je bila, no ona bi nešto promrmljala, pa bi odustali. Puštanje vode iz vodokotlića zvučalo je kao nešto prijeteće, kao da će voda preplaviti zgradu i sve ljude u njoj odnijeti u pakao.No - kako je i predvidjela - strah ju je prošao i srce se vratilo u normalu. Sva sreća da joj je tajnica bila dovoljno nesposobna, pa vjerojatno nije ni primijetila njezinu odsutnost; inače bi već cijeli ured bio u zahodu, raspitujući se je li joj dobro.Kad se nanovo pribrala, Marije otvorila vrata, dugo se umivala i onda vratila u kancelariju.- Blijedi ste - obratila joj se jedna pripravnica. - Hoćete da vam posudim moju šminku?Mari se nije trudila odgovoriti. Ušla je u kancelariju, uzela torbicu, svoje osobne stvari i kazala tajnici da će ostatak dana provesti kod kuće.105običavala jesti i ranije se vratila u kancelariju - od tog trenutka, počeo je njezin recidiv.Kolege se još nisu vratile s ručka i Mari je to iskoristila da na miru pregleda zaostatke na svom stolu. Otvorila je ladicu da uzme olovku koju je uvijek ostavljala na istom mjestu, ali tamo je nije bilo. Za djelić sekunde, po-mislila je da se možda ponaša neobično, s obzirom da olovku nije stavila na pravo mjesto.To je bilo dovoljno da joj srce iznova podivlja i strava prošle noći vratila se svom silinom.Mari se ukočila. Sunce koje je prodiralo kroz zavjese davalo je svemu neku drugačiju, življu, agresivniju boju, no ona je imala osjećaj da će tog trena umrijeti; sve oko nje bilo joj je posve strano. Upitala se što radi u toj kancelariji.»Moj Bože, ne vjerujem u tebe, ali molim te, pomo-zi mi.«Opet se počela hladno znojiti i uvidjela da ne može obuzdati svoj strah. Da je netko tada ušao, zamijetio bi njezin uplašeni pogled i bila bi izgubljena.»Hladnoća.«Na hladnoći se dan ranije osjetila bolje, ali kako doći do ulice? Ponovno je bila svjesna svake pojedinosti, svega što se s njom događalo - ritma disanja (činilo joj se, ako svjesno ne udahne i ne izdahne, tijelo to neće moći učiniti samo), pokreta glave (slike su se izmjenjivale kao da su joj oči televizijska kamera što se okreće), srca koje je sve neobuzdanije lupalo, tijela što se natapalo ledenim, ljepljivim znojem.I strah. Bez ikakve osnove, obuzeo ju je ogroman strah da učini bilo što, ijedan korak, čak i da ustane iz stolca.»Proći će.«Dan ranije je prošlo. No sada je na poslu; što da učini? Pogledala je na sat, koji joj se također učinio apsurdnim mehanizmom, s dvije kazaljke što se okreću oko osi,104brojnim pretragama. No one nisu pokazale ništa neuobičajeno - čak ni aneurizmu, što je, u tom pogledu, umirilo Mari za ostatak života.No napadaji panike su se nastavili. Dok je muž brinuo o kupovini i kuhao, Mari je svakodnevno opsesivno pospremala kuću, kako bi nečim zaokupila svijest. Počela je čitati sve knjige o psihijatriji kojih se mogla

domoći, i vrlo brzo odustala -jer bi se poistovjetila sa svakim slučajem koji je u njima bio opisan.Najstrašnije od svega, napadi više nisu bili novost, a ona je svejedno i dalje osjećala užasan strah, nesnalaženje u stvarnosti, nesposobnost da se svlada. Osim toga, počela se kriviti zbog muževljeve situacije - morao je raditi dvostruko, preuzevši sve njezine kućanske obveze -osim pospremanja.Kako su dani prolazili, a ništa se nije rješavalo, Mari je počela osjećati - i iskazivati - duboku uznemirenost. Svaka je sitnica bila razlog da izgubi strpljenje i počne vikati, što bi redovito završilo grčevitim plačem.Nakon mjesec dana, Marin partner u odvjetničkom uredu, osvanuo je pred njihovim vratima. Nazivao ju je svakog dana, no ona se nije javljala, ili bi pak poslala muža da kaže da je zauzeta. Tog je poslijepodneva jed-nostavno došao i zvonio sve dok nije otvorila vrata.Mari je bila provela mirno prijepodne. Skuhala je čaj, razgovarali su o poslu i naposlijetku je pitao kada će se vratiti u ured.- Nikad više. .On se prisjetio razgovora o Salvadoru. !- Ti si uvijek davala sve od sebe i imaš pravo odabrati što god želiš - rekao je, bez predbacivanja u glasu. - Ali mislim da je posao u ovakvim slučajevima najbolja terapija. Putuj, upoznaj svijet, budi korisna gdje smatraš da te trebaju, no vrata ureda uvijek su ti otvorena; čekamo da se vratiš.107- Ali zakazali ste mnogo stranaka! - prosvjedovala je tajnica.- Vi ovdje ne dajete naloge, već ih primate. Napravite što vam kažem - otkažite stranke.Tajnica je pogledom ispratila ženu s kojom je radila gotovo tri godine i nikada nije bila neugodna. Mora da joj se događalo nešto vrlo ozbiljno; možda joj je netko rekao da je njezin muž kući doveo ljubavnicu, pa ga želi uhvatiti na djelu.»Šefica je sposobna odvjetnica, zna što treba činiti«, rekla je djevojka sama sebi. Zacijelo će joj se sutradan ispričati.Sutradan za to nije bilo prilike. Te je večeri Mari povela dugi razgovor s mužem i opisala mu sve simptome koje je osjetila. Zajednički su došli do zaključka da se lupanje srca, hladni znoj, nesnalaženje, nemoć i gubitak prisebnosti, sve to - može sažeti u jednoj jedinoj riječi: strah.Muž i žena zajedno su pokušali pogoditi što se događa. On je pomislio na tumor na mozgu, ali-nije rekao ništa. Ona je pomislila možda predosjeća neku strahotu koja će se dogoditi, i također prešutjela. Potražili su zajedničko tlo za razgovor, logičnim i razumnim razmišljanjem zrelih ljudi.- Možda bi bilo dobro da napraviš neke pretrage.Mari se složila, pod jednim uvjetom: nitko, čak ni njihova djeca, nije smio znati za to.Sutradan je zatražila - i dobila - neplaćeni dopust od trideset dana u odvjetničkom uredu. Muž ju je htio odvesti u Austriju, gdje je bilo velikih stručnjaka za oboljenja na mozgu, no ona je odbijala izići iz kuće - napadi su sada bili češći i duže su trajali.Jedva su, uz pomoć sredstava za smirenje, uspjeli doći do jedne bolnice u Ljubljani, gdje su Mari podvrgli106Uzela je taksi i odvezla se do novog sanatorija. Vozač ju je putem upitao ide li nekome u posjetu.- Čuo sam daje vrlo komforno, ali i da su luđaci divlji, a terapija uključuje elektrošokove.- Idem u posjetu - odgovorila je Mari.Sat razgovora bio je dostatan da okonča Marinu dvomjesečnu patnju. Direktor ustanove - visoki muškarac s kosom obojenom u crno, kojeg su zvali doktor Igor - objasnio joj je da je njezin slučaj tipičan sindrom panike, bolest što je tek nedavno upisana u anale opće psihijatrije.- To ne znači da je bolest nova - pojasnio je, trudeći se da ga dobro shvati.- Naime, oboljeli običavaju prikrivati simptome, u strahu da će ih proglasiti ludima. Radi se samo o kemijskom poremećaju u organizmu, kao i kod depresije.Dr. Igor je ispisao jedan recept i uputio je kući.- Sada se ne želim vratiti - rekla je Mari. - Ni nakon svega što ste mi rekli, neću imati hrabrosti izići na ulicu. Brak mi se pretvorio u pakao; moram i svog muža pustiti da se oporavi od ovih mjeseci koje je proveo brinući se za mene.Kao i uvijek u takvim slučajevima - budući da su dioničari željeli pune kapacitete - dr. Igor je odobrio hospitalizaciju, iako jasno dajući do znanja da nije neophodna.Mari je primala primjerenu terapiju, bila pod stalnim stručnim nadzorom i simptomi su slabili - sve dok nisu sasvim izostali.U međuvremenu je, međutim, priča o Marinom liječenju kolala nevelikom Ljubljanom. Njezin partner, dugo-godišnji prijatelj s kojim je podijelila bezbrojne trenutke109Čuvši to, Mari je briznula u plač - što joj se tada lako i neprestance događalo.Partner je pričekao dok se nije smirila. Kao dobar odvjetnik, ništa nije pitao; znao je da su izgledi da nešto dozna, veći ako bude šutio, nego ako ispituje.

Tako je i bilo. Mari mu je sve ispričala, od onog što se dogodilo u kinu, do svojih zadnjih histeričnih ispada prema suprugu, koji joj je pružao toliko veliku podršku.- Luda sam - rekla je.- To je moguće - odvratio je on, s ozbiljnim izrazom, ali s nježnošću u glasu.- U tom slučaju, imaš dvije mogućnosti: liječiti se ili ostati bolesna.- Ne postoji liječenje za ovo što ja osjećam. Čitavo sam vrijeme potpuno prisebna i svjesna svega - zato sam napeta; sve to predugo traje. Ali nemam klasičnih simptoma ludila - kao što je gubljenje dodira sa stvarnošću, ravnodušnost ili neopravdana agresivnost. Samo strah.- To svi luđaci kažu - da su normalni.Oboje su se nasmijali i ona je skuhala još čaja. Razgovarali su o vremenu, o uspješno izborenoj nezavisnosti Slovenije, o napetosti između Hrvatske i Srbije. Marije po cijeli dan gledala televiziju i bila je obaviještena o svemu.Prije no što će se oprostiti, partner se vratio na započetu temu.- Upravo je u gradu otvoren jedan sanatorij - rekao je. - Strani kapital i prvoklasni tretman.- Tretman za što?- Za neuravnoteženost, da to tako nazovemo. I pretjerani strah je iskaz neuravnoteženosti.Mari je obećala da će razmisliti, no nije donijela nikakvu odluku. Napadaji panike nastavili su se još mjesec dana, dok nije shvatila da se ne raspada samo njezina osobnost, već i njezin brak. Ponovno je pribjegla sedativima i odvažila se izići iz kuće - drugi put u šezdeset dana.108Bilo je besmisleno nastavljati razgovor; po njegovom mišljenju, Mari je učinila kobnu pogrešku.Dva dana nakon toga, najavili su joj posjet drugog odvjetnika - ovaj put iz drugog, suparničkog ureda. Mari je živnula; možda su saznali da je spremna prihvatiti novi posao, pa će dobiti priliku da ponovno zauzme svoje mjesto u svijetu.Odvjetnik je ušao u prostoriju za posjete, sjeo sučelice njoj, nasmiješio se, pitao je li joj bolje i izvukao iz ak-tovke svežanj papira.- Zastupam vašeg supruga - rekao je. - Ovdje imam zahtjev za razvod. Naravno, on će plaćati vaše bolničke troškove dokle god bude trebalo.Ovoga puta Mari se nije protivila. Potpisala je sve, iako znajući da bi - na temelju prava, koje je dobro savladala - taj spor mogla otezati u beskraj. Zatim je otišla doktoru Igoru i rekla da su se simptomi panike vratili.Dr. Igor je znao da laže, no ipak je njezino bolničko liječenje produžio na neodređeno vrijeme.111veselja i napetosti, došao ju je posjetiti u Villete. Čestitao joj je na hrabrosti jer je prihvatila njegov savjet i po-tražila pomoć. No odmah je zatim saznala i razlog njegova dolaska.- Možda je doista vrijeme da odeš u mirovinu. Mari je dobro shvatila što se krije iza tih riječi; nitkosvoje poslove neće htjeti povjeriti odvjetnici koja je izišla iz umobolnice.- Ti si rekao da je rad najbolja terapija. Potrebno mi je da se vratim, pa makar zakratko.Čekala je bilo kakvu reakciju, ali on je šutio. Mari je nastavila:- Ti si mi sam savjetovao da se liječim. Kad sam govorila o umirovljenju, mislila sam otići pobjednički, mirne duše, svojom slobodnom, spontanom voljom. Ne želim napustiti svoj posao tako, kao gubitnica. Daj mi bar priliku da povratim samopoštovanje i onda ću zatražiti umirovljenje.Odvjetnik se nakašljao.- Ja sam savjetovao da se liječiš, a ne da ostaneš u ludnici.- Ali to je bilo pitanje preživljavanja. Ja se jednostavno nisam usuđivala izići na ulicu, brak mi se rušio.Mari je znala da uludo troši riječi. Nije mogla učiniti ništa što bi ga odvratilo; napokon, ugled ureda je bio na kocki. Pa ipak, pokušala je još jednom.- Ja sam ovdje upoznala dva tipa ljudi: one koji ne- maju mogućnost vratiti se u život, i one koji su potpuno izliječeni, no radije se prave ludi nego da se suoče sa životnim odgovornostima. Ja želim, moram ponovno cije-niti sebe, moram se uvjeriti da sam sposobna donositi vlastite odluke. Ne smijete me gurati u nešto što nisam sama odabrala.- Nama je kroz život dopušteno počiniti mnogo pogrešaka - kazao je odvjetnik. - Osim jedne: one koja će nas uništiti.110Možda će te na početku čuditi činjenica da više nema noćne glazbe; makar, kadgod Mjesec bude na nebu, naći će se vjerojatno netko da zasvira koju sonatu - ovdje, u sanatoriju, svi smo mjesečari.Nije znala kakva veza postoji između luđaka i Mjeseca, no mora biti vrlo jaka; uostalom, izrazom lunatik ljudi često opisuju duševne smetnje.- Ni ti meni nećeš nedostajati, Eduarde, jer ću biti mrtva, daleko odavde. I kako se ne bojim izgubiti te, ne brinem ni što ćeš misliti o meni; danas sam svirala za tebe kao zaljubljena žena. Bilo je savršeno. Najbolji tre-nuci mog života.

Veronika baci pogled prema Mari, tamo u dvorištu. Sjeti se njezinih riječi. I ponovno pogleda u mladića pred sobom.Svuče pulover i priđe bliže Eduardu - ako još nešto mora doživjeti, neka to bude sada. Mari neće dugo izdržati na hladnoći i ubrzo će se vratiti unutra.On se povuče korak-dva unatrag. U njegovim je očima bilo drugo pitanje: kada će se vratiti za klavir? Kad će odsvirati nešto novo, da ispuni njegovu dušu bojama, patnjama, bolima i radostima svjetova svih tih ludih skladatelja, što su u svojim djelima živjeli za vječnost?- Ona žena vani mi je rekla: »Samozadovoljavaj se. Saznaj dokle možeš stići.« Je li istina da mogu stići dalje no što sam to ikada slutila?Uhvati njegovu ruku i htjede ga povesti do ležaja, no Eduard to uljudno odbije. Radije je stajao pored klavira, strpljivo čekajući da ona ponovno zasvira.Veroniku je to na časak obeshrabrilo, ali odmah uvidi da doista nema što izgubiti. Već je praktički mrtva, čemu pothranjivati strahove i predrasude kojima uvijek113Veronika je odlučila poći na spavanje, no Eduard je još uvijek stajao pored klavira.- Umorna sam, Eduarde. Moram spavati.Voljela bi još svirati za njega, izvlačeći iz svog zamagljenog pamćenja sve sonate, rekvijeme, adagie koje je znala - jer on je znao uživati bez ikakvih zahtjeva. No njezino je tijelo bilo na izmaku snaga.Bio je tako lijep muškarac! Kad bi bar nakratko izišao iz svog svijeta i vidio je kao ženu, posljednje bi noći mogle biti i najljepše u njezinom životu; jedino je Eduard bio sposoban shvatiti da je ona umjetnica. Uspostavila je s tim mladićem vezu kakvu nikada nije imala ni s kim - putem čiste emocije u obliku sonate, ili menueta.Eduard je bio idealan muškarac. Osjećajan, obrazovan, razorio je jedan besmisleni svijet da bi sagradio novi u svojoj glavi, svijet novih boja, novih likova i priča. Tom je novom svijetu pripadala i žena za klavirom, i Mjesec koji je rastao.- Ja bih se sada mogla zaljubiti, dati ti sve što posjedujem - reče, znajući da je on ne može razumjeti. - Ti od mene tražiš samo malo glazbe, ali ja trebam mnogo više no što sam ikada trebala; voljela bih podijeliti neke druge stvari, koje sam tek počela shvaćati.Eduard se nasmiješi. Zar ju je razumio? Veronika se uplaši - bonton kaže da se ne smije tako izravno govoriti o ljubavi, a pogotovo ne muškarcu kojega je tek upoznala. No odluči nastaviti, jer nije imala što izgubiti.- Ti si jedini čovjek na ovom svijetu u kojeg se ja mogu zaljubiti, Eduarde. Jednostavno zato što tebi, kad umrem, neću nedostajati. Ne znam što jedan shizofre-ničar osjeća, ali ne vjerujem da može osjetiti nostalgiju.112muškarca daje dodirne, daje pokori, da učini s njom što god ga je volja. Poželjela je da je i Zedka tamo, jer žena zna dodirivati tijelo druge žene bolje od ijednog muškarca, zato što poznaje sve njegove tajne.Na koljenima ispred mladića, osjetila je kao daje dira i uzima, i izrekla teške riječi da opiše što želi da joj učini. Bila je blizu novog orgazma, jačeg nego ikada, kao da će se sve oko nje rasprsnuti. Sjetila se na trenutak proživljenog srčanog napada, no to joj više ništa nije značilo; umrijet će od užitka, rasprsnuti se. Osjeti iskušenje da posegne za Eduardovim penisom, koji joj je bio pred očima, no nije htjela ni na koji način ugroziti taj trenutak; išla je daleko, vrlo daleko, baš kako je rekla Mari.Zamislila se kraljicom i robinjom, vladaricom i podanicom. U svojoj mašti, vodila je ljubav s bijelim, crnim, žutim muškarcima, s homoseksualcima, zločincima. Bila je svačija i smjeli su joj činiti sve. Dosegla je jedan, dva, tri uzastopna orgazma. Zamislila je sve što si je oduvijek priječila - i predala se posve, najbesramnije i najčišće. Naposljetku se više nije mogla suzdržati i vikala je glasno, od užitka, od boli uzastopnih orgazama, od mnoštva muškaraca i žena što su prošli kroz njeno tijelo, posluživši se vratima njezine svijesti.Ispružila se na pod i ostala tako, mokra od znoja, duše ispunjene mirom. Uvijek je od sebe tajila svoje skrivene želje, ne znajući pravo zbog čega - a sada više nije trebala odgovor. Bilo je dovoljno učiniti ono što joj je ko-načno uspjelo: predati se.Malo-pomalo, svemir se vraćao na svoje mjesto i Veronika ustane. Eduard je za cijelo vrijeme ostao nepomičan, no nešto na njemu kao da se promijenilo: oči su mu zračile nježnošću, nježnošću vrlo bliskom ovome svijetu.»Bilo je tako dobro, da već vidim ljubav u svemu. Čak i u očima jednog shizofreničara.«115sputavamo život? Svuče majicu, hlače, grudnjak, gaćice, i ostane gola pred njim.Eduard se nasmijao. Nije znala čemu, ali je vidjela da se smije. Nježno ga uzme za ruku i povede je prema svom međunožju; ruka je ostala tamo gdje ju je stavila, nepomična. Veronika odustane od te ideje i odmakne se.Nešto drugo ju je uzbuđivalo mnogo više nego tjelesni kontakt s tim muškarcem: činjenica da može činiti što god želi, da nema ograničenja - izuzev žene na dvorištu, koja je svakog trena mogla ući, vjerojatno su svi drugi spavali.Krv joj je počela brže kolati, a hladnoća, koju je osjetila kad se svukla, potpuno je nestala. Njih dvoje su stajali sučelice, ona gola, on potpuno obučen. Veronika spusti ruku među noge i poče se milovati; to je već činila ranije, sama ili s nekim partnerima - ali nikada u takvoj situaciji, gdje muškarac nije pokazivao ni najmanje zanimanje

za ono što se događa.A to je bilo uzbuđujuće, veoma uzbuđujuće. Stojeći, s raširenim nogama, Veronika je dodirivala svoje među-nožje, grudi, kosu, predajući se kako se nikada nije predala, ne toliko zbog želje da se mladić prene iz svog udaljenog svijeta, već zato što tako nešto nikada nije doživjela.Počela je govoriti, izricati nezamislive stvari, koje bi njezini roditelji i prijatelji smatrali najsramotnijima na svijetu. Došao je prvi orgazam i ona je zagrizla usnice da ne bi kriknula od zadovoljstva.Eduard ju je netremice gledao. U njegovim se očima pojavio neki drugačiji sjaj, činilo se da je nečega svjestan, bila to energija, toplina, znoj, miris kojim je odisalo njezino tijelo. Veronika se još nije zadovoljila. Klekla je i opet se počela milovati.Umirala je od sreće, od užitka, misleći i ostvarujući sve što joj je oduvijek bilo zabranjeno; preklinjala je114nemaj odnose s djecom, jer to je najteži grijeh. Uz te izuzetke, ti si slobodna. Uvijek postoji netko tko želi upra-vo ono što ti želiš.Mari nije imala strpljenja poučavati nekoga tko će tako brzo umrijeti. S osmijehom, reče laku noć i povuče se.Eduard se nije micao, čekajući svoju glazbu. Veronika ga je morala nagraditi za neizmjeran užitak koji joj je pružio, samo činjenicom da je ostao uz nju, gledajući njezino ludilo bez straha i odbojnosti. Sjela je za klavir i ponovno počela svirati.Duša joj je bila lagana, čak je ni strah od smrti više nije tištao. Proživjela je ono što je uvijek od sebe skrivala. Iskusila užitke djevice i prostitutke, robinje i kraljice - više robinje, nego kraljice.Te su noći, kao nekim čudom, sve skladbe koje je ikada znala izronile iz njenog sjećanja, i pružila je Edu-ardu gotovo toliko zadovoljstva koliko je on pružio njoj.117Poče se odijevati i osjeti još nečiju prisutnost. ;Mari je bila u prostoriji. Veronika nije znala kada je ušla, što je čula i vidjela, no ipak nije osjetila ni stid ni strah. Samo ju je pogledala, s odmakom s kojim gledamo ljude kada su nam preblizu.- Učinila sam što si mi savjetovala - reče. - Stigla sam daleko.Mari je šutjela; upravo je iznova proživjela mnoge presudne trenutke svog života i osjećala je izvjesnu nelagodu. Možda je bilo vrijeme da se vrati u život, suoči s vanjskim svijetom, pokaže im da svi mogu pripadati jednom velikom Bratstvu, i oni koji nikada nisu ni vidjeli duševnu bolnicu.Primjerice, ta djevojka - u Villete je dospjela samo zato što je pokušala nasilno prekinuti vlastiti život. Ona nikada nije upoznala paniku, depresiju, mistične vizije, psihoze, krajnosti do kojih nas svijest može dovesti. Iako je bila s muškarcima, nikad nije ostvarila svoje najtajnije želje - i zbog toga joj je najbolji dio života ostao nepoz-nat. Ah, kad bismo bar svi mogli spoznati i prihvatiti svoju unutarnju ludost! Bi li svijet bio gori? Ne, ljudi bi bili pravedniji i sretniji.- Zašto to prije nisam učinila?- On želi da odsviraš još nešto - reče Mari, gledajući u Eduarda. - Mislim da je zaslužio.- Svirat ću, ali odgovori mi: zašto to nikada prije nisam učinila? Ako sam slobodna, ako mogu misliti što god hoću, zašto sam uvijek izbjegavala zamišljati zabranjene stvari?- Zabranjene? Slušaj; ja sam bila odvjetnica i poz* najem zakone. Bila sam i katolkinja i znala napamet pola Biblije. Što ti znači »zabranjene«?Mari joj priđe i popravi odjeću.- Gledaj me u oči i ne zaboravi što ću ti reći. Samo su dvije stvari zabranjene - jedna ljudskim, a druga Božjim zakonom. Nikad ne forsiraj odnos s nekim protiv njegove volje - to se smatra silovanjem. I nikada116pregledao mrežnicu oka sićušnom ručnom svjetiljkom. Ustanovio je da su simptomi vitriola - ili gorčine, kako je ljudima bliže - gotovo posve nestali.Zatim je otišao do telefona i zamolio bolničarku da donese neki lijek komplicirana imena.- Čini se da sinoć niste primili svoju injekciju - reče on.- Ali osjećam se bolje.- Vidi se na vama: podočnjaci, umor, slabi refleksi. Ako želite iskoristiti to malo vremena što vam je ostalo, molim vas, činite što vam ja kažem.- Upravo sam zbog toga ovdje. Želim iskoristiti to vrijeme, ali na svoj način. Koliko mi je preostalo?Dr. Igor je pogleda iznad naočala.- Možete mi odgovoriti - bila je uporna. - U meni više nema straha, a ni ravnodušnosti, ničega. Imam volju živjeti, ali znam da to nije dovoljno i pomirena sam sa svojom sudbinom.- Onda, što hoćete?Uđe bolničarka s injekcijom. Dr. Igor kimne glavom i ona pažljivo zadigne rukav Veronikinog pulovera.- Koliko mi vremena ostaje? - ponovi pitanje Veronika, dok joj je bolničarka ubrizgavala injekciju.- Dvadeset i četiri sata. Možda i manje.Ona spusti pogled i zagrize usnice. Ali zadrži prisebnost.

- Želim vas zamoliti za dvije usluge. Prvo, da mi date neki lijek, neku injekciju, što bilo - da uspijem ostati budna, i iskoristiti svaku minutu onog što mi je preostalo od života. Jako sam pospana, ali više ne želim spavati, imam mnogo posla - stvari koje sam uvijek ostavljala za budućnost, kada sam mislila da je život vječan. Stvari za koje sam izgubila zanimanje kada sam počela vjerovati da ne vrijedi živjeti.- Koja je vaša druga molba?- Izići odavde i umrijeti vani. Moram se popeti do ljubljanske tvrđave, koja je uvijek bila tu, a nikad je nisam119Kad je upalio svjetlo, dr. Igor se iznenadio ugledavši djevojku u čekaonici svoje ordinacije.- Još je vrlo rano. A moj dnevni program je ispunjen.- Znam da je rano - reče ona. - A dan još nije ni počeo. Moram s vama razgovarati, samo kratko. Trebam pomoć.Imala je podočnjake, koža joj je bila bez sjaja - sinu ptomi tipični za nekog tko je probdio cijelu noć.Dr. Igor je odluči primiti.Pustio ju je ući, zamolio da sjedne, uključio svjetlo u ordinaciji i razmaknuo zavjese. Svanut će za nepuni sat i onda će moći uštedjeti struju; dioničari su uvijek brinuli zbog troškova, koliko god beznačajni bili.Letimice je provjerio svoj raspored; Zedka je već primila svoj posljednji inzulinski šok i dobro reagirala - bolje reći, uspjela preživjeti nečovječan postupak. Sva. sreća da je, u tom konkretnom slučaju, dr. Igor zahtijevao da Stručno vijeće bolnice potpiše izjavu kojom preuzima odgovornost za posljedice.Onda je prešao na izviješća. Prema opažanjima bolničara, dvoje-troje pacijenata ponašalo se agresivno te noći - među njima Eduard, koji se u svoju spavaonicu vratio u četiri ujutro i odbio progutati tablete za spavanje. Dr. Igor je morao pribjeći nekim mjerama; koliko je god liberalan Villete bio iznutra, izvana je trebalo očuvati privid stroge, konzervativne ustanove.-Moram vas zamoliti nešto vrlo važno - reče djevojka.No dr. Igor je to prečuo. Dohvativši stetoskop, počeo je slušati njezina pluća i srce. Testirao joj je reflekse i118mi nešto date. Probdjela sam noć, između očaja i smirenja. Mogla sam opet imati histerični napad straha, kao jučer, ali što bi to vrijedilo? Ako još imam dvadeset i četiri sata života, i toliko toga pred sobom, shvatila sam da je bolje odgurnuti očajanje.Molim vas, doktore, pustite me živjeti ovo malo što mi preostaje -jer oboje znamo da sutra može biti kasno.- Idite spavati - ustrajao je liječnik. - I vratite se ovamo u podne. Ponovno ćemo razgovarati.Veronika je vidjela da nema izlaza.- Otići ću spavati, i vratiti se. Ali, imamo li sada još koju minutu?- Budite doista kratki. Danas sam prezauzet.- Bit ću iskrena. Sinoć sam, po prvi put, masturbirala na potpuno slobodan način. Zamišljala sam sve ono što se nikada nisam usuđivala, beskrajno uživala u stvarima koje su me ranije plašile ili odbijale.Dr. Igor je zauzeo krajnje profesionalan stav. Nije znao dokle taj razgovor može dovesti, a nije želio probleme sa svojim nadređenima.- Otkrila sam da sam perverzna, doktore. Htjela bih znati je li to doprinijelo mom pokušaju samoubojstva. Ima mnogo toga što nisam znala o sebi.»No dobro, to je samo jedan odgovor«, pomisli on. »Ne moram zato zvati sestru da svjedoči razgovoru, kako bih izbjegao proces zbog seksualne zlouporabe.«- Svi bismo mi htjeli činiti drugačije stvari - odgovori. - I naši partneri također. Što je u tome loše?- Vi mi odgovorite.- Sve je loše. Jer, kad svi sanjaju, a samo malobrojni ostvaruju, većina postaje bolno svjesna svog kukavičluka.- Čak i ako su ovi malobrojni u pravu?- Onaj tko je u pravu, obično je jači. No u ovom su slučaju, paradoksalno, kukavice hrabrije i uspijevaju na-metnuti svoje stavove.Dr. Igor nije želio ići dalje.121poželjela vidjeti izbliza. Moram popričati sa ženom što prodaje kestenje zimi, a ljeti cvijeće; koliko smo se puta susrele, a nikad je nisam upitala kako je! Hoću hodati po snijegu bez kaputa, osjetiti veliku hladnoću - ja, koja sam uvijek bila sva umotana, od straha da se ne prehladim.Napokon, doktore, moram osjetiti kišu na licu, nasmiješiti se mladićima koji mi se svide, popiti sve kave na koje me pozovu. Moram izljubiti svoju majku, reći joj da je volim, isplakati se u njezinu krilu - ne srameći se pokazati osjećaje, jer uvijek su bili u meni, a uvijek sam ih skrivala.Možda ću ući u crkvu, pogledati one slike koje mi ništa nisu govorile - možda mi sada nešto kažu. Ako me koji zanimljiv muškarac pozove u disko, prihvatit ću i plesati cijelu noć, dok ne padnem s nogu od umora. Onda ću s njim otići u krevet - ali ne onako kako sam to činila s drugima, trudeći se da zadržim kontrolu nad sobom, ili glumeći nešto što nisam osjećala. Želim se predati muškarcu, gradu, životu i, naposljetku, smrti.Teška je šutnja zavladala kad je Veronika završila. Liječnik i pacijentica gledali su se u oči, svaki u svojim

mislima, možda zapanjeni spoznajom koliko toga stane u pukih dvadeset i četiri sata.- Mogu vam dati neke stimulanse, ali ne bih to preporučio - reče napokon dr. Igor. - Oni će otkloniti po-spanost, ali uzet će vam i mir koji trebate da bi sve to doživjeli.Veronika se počela loše osjećati; uvijek kad bi dobila tu injekciju, nešto se poremetilo u njenom tijelu.- Problijedili ste. Možda je bolje da odete u krevet, pa ćemo sutra nastaviti razgovor.Osjetila je poriv da zaplače, no ipak se obuzdala.- Za mene ne postoji »sutra« i vi to znate. Umorna sam, doktore, krajnje umorna. Zato sam vas zamolila da120stopala. Mladići zaljubljeni u mladiće, djevojke zaljubljene u školske kolegice. Muževi koji su htjeli gledati kako im žene uzimaju stranci, žene što su se samozadovoljavale svaki put kad bi pronašle trag muževljevog preljuba. Majke koje su morale obuzdavati poriv da se podaju svakom dostavljaču na vratima, očevi što su pričali tajnim avanturama s rijetkim transvestitima koji bi uspjeli proći strogu graničnu provjeru.I orgije. Činilo se da je baš svatko, bar jednom u ži-rotu, poželio sudjelovati u orgiji.Dr. Igor spusti zakratko olovku i zamisli se o samom ^ebi: zar i on? Da, i on bi to volio. Orgija je, kako ju je on zamišljao, morala biti nešto potpuno razuzdano, veselo, ?dje svakog posjedničkog osjećaja nestaje - ostaje samo ižitak i pometnja.Je li to jedan od glavnih uzroka što je toliki broj lju-ii zatrovan gorčinoml Brakovi svedeni na prisilnu mo-logamiju, u kojima spolna želja - prema istraživanjima |jkoje je dr. Igor brižno čuvao u svojoj medicinskoj biblioteci - nestaje u trećoj ili četvrtoj godini suživota. Žena me osjeti odbačenom, muškarac robom braka - i vitriol, Vgorčina, počne ih nagrizati.Ljudi se psihijatru ispovijedaju otvorenije nego sveli ceniku - jer im liječnik ne može zaprijetiti paklom. Tije-|lcom svoje duge karijere, dr. Igor se već naslušao gotovo I svega što je moguće ispričati.Pričali su. Činili, vrlo rijetko. Čak i nakon dugogo-jidišnje prakse, on se još uvijek pitao zašto se ljudi toliko j plaše biti drugačiji.Kad bi pokušao od njih saznati razlog, najčešći je jsodgovor bio: »Moj muž će misliti da sam kurva.« ^Muškarci bi redovito govorili: »Moja žena zaslužuje poštovanje.«I na tome bi razgovor uglavnom završio. Nije pomagalo uvjeravanje da svaki čovjek ima drugačiji seksualni profil, jednako jedinstven kao i otisak prsta; nitko u to nije htio vjerovati. Doista je smiono biti slobodan u123- Molim vas, idite se malo odmoriti, jer moram primiti druge pacijente. Ako budete surađivali, vidjet ću što mogu učiniti glede vaše druge zamolbe.Djevojka je izišla. Njegova je sljedeća pacijentica bila Zedka, koja je trebala dobiti otpust, no dr. Igor zamoli da malo pričeka; morao je na papir staviti neke bilješke o prethodnom razgovoru.Bilo je nužno uključiti opsežno poglavlje o spolnosti u njegovu disertaciju o vitriolu. Konačno, veliki je dio neuroza i psihoza poticao odatle - sam je smatrao da su fantazije elektromagnetski impulsi u mozgu i, kad se ne ostvare, isprazne svoju energiju negdje drugdje.Još za vrijeme studija, dr. Igor je pročitao jednu zanimljivu raspravu o seksualnim zastranjenjima: sadizmu, mazohizmu, homoseksualizmu, koprofiliji, voajerizmu, potrebi za izgovaranjem prostota - sve u svemu, popis je bio vrlo dugačak. Na početku, mislio je da su sve to poremećaji neuravnoteženih osoba koje ne uspijevaju iz-graditi zdrav odnos sa svojim partnerom.Međutim, kako je sazrijevao u svojoj profesiji i razgovarajući s pacijentima, spoznavao je da svatko ima ponešto neobično što može ispričati. Sjeli bi na udoban naslonjač u njegovoj ordinaciji, gledali u pod i započinjali duga razglabanja o onom što su nazivali »bolestima« (kao da nije on liječnik!), ili »perverzijama« (kao da nije on psihijatar, koji bi to trebao zaključiti!).I, jednu po jednu, »normalni« su ljudi opisivali fantazije iz spomenute knjige o manjinama na području seksualnosti - knjige koja je, naime, branila pravo svakog čovjeka da postigne orgazam kako želi, ako pritom ne ugrožava pravo svog partnera.Žene koje su se školovale u internatima časnih sestara sanjale su da bivaju ponižavane; muškarci u odijelu s kravatom, na visokim položajima, pričali su kako troše imetak na prostitutke, samo da bi im mogli lizati122Slijedio ju je do ženske spavaonice, gdje ga je zadržao jedan bolničar.- Ovamo ne možeš ući, Eduarde. Vrati se u dvorište; sviće i bit će lijep dan.Veronika se osvrne.- Malo ću odspavati - reče mu blago. - Razgovarat ćemo kad se probudim.Nije joj bilo jasno zašto, ali taj je mladić postao dijelom njezina svijeta - ili onoga stoje od njega ostalo. Bila je sigurna daje Eduard sposoban razumjeti njezinu glazbu, diviti se njezinom daru; makar nije mogao izgovoriti ni riječ, njegove su oči govorile sve.Kao i u tom trenutku, na vratima spavaonice, kada su govorile stvari koje nije željela čuti.Nježnost. Ljubav.»Od ovog suživota s duševnim bolesnicima na brzinu sam poludjela.« Teški shizofreničari to ne osjećaju -ne

prema bićima s ovog svijeta.Veronika osjeti poriv da se vrati i poljubi ga, no su-spregne se; bolničar bi to vidio, rekao doktoru Igoru, i ovaj sigurno ne bi dopustio da žena koja ljubi shizofre-ničare iziđe iz Villetea.Eduard uputi bolničaru prodoran pogled. Privlačnost koju je osjećao za tu djevojku bila je jača nego što je mislio, ali morao se obuzdati; posavjetovat će se s Mari, jedinom osobom s kojom je dijelio svoje tajne. Ona će mu sigurno reći da je ono što on misli da osjeća - ljubav - opasno i uzaludno u ovakvom slučaju. Uputit će ga da se okani ludosti, i ponovno bude »normalan shizofreni-čar« (i onda će se slatko nasmijati toj potpuno besmisle-noj frazi).Pridružio se drugim bolesnicima u blagovaonici, : pojeo što su mu dali i izišao na obvezatnu šetnju125krevetu, kad se bojiš da je partner rob tvojih vlastitih predrasuda.»Neću promijeniti svijet«, vratio se u stvarnost, zamolivši bolničarku da pošalje unutra bivšu žrtvu depresije. »Ali mogu bar kazati što mislim, u svojoj tezi.«Eduard je vidio kad je Veronika izišla iz ordinacije doktora Igora i uputila se prema spavaonici. Poželio je otkriti joj svoju tajnu, otvoriti joj dušu, s istom izravnoš-ću i iskrenošću s kojom je ona, prošle noći, njemu otvorila svoje tijelo.Bilo je to jedno od najtežih iskušenja od njegova dolaska u Villete. No uspio je odoljeti i bio je zadovoljan - iako ga je volja da se vrati ovom svijetu, počinjala uznemirivati.»Svi ovdje znaju da ta djevojka neće dočekati kraj tjedna. Ne bi imalo smisla.«Ili bi, možda baš zbog toga, bilo dobro s njom podijeliti svoju priču. Već je tri godine razgovarao jedino s Mari, a nije bio siguran ni da ga ona potpuno razumije; kao majka, vjerojatno je mislila da su njegovi roditelji bili u pravu, da su mu željeli samo najbolje, da su vizije Raja bile tek smušeni dječački san, bez ikakve veze sa stvarnim svijetom.Vizije Raja. Upravo ga je to odvelo u pakao, u beskonačne svađe s obitelji, u osjećaj krivnje, tako jak da više nije imao dtuge doli pobjeći u svoj svijet. Da nije bilo Mari, još uvijek bi živio u toj izdvojenoj stvarnosti.No Mari se pojavila, brinula o njemu, učinila da se ponovno osjeti voljenim. Zahvaljujući tome, Eduard se pribrao dovoljno da bude svjestan svijeta oko sebe.Prije nekoliko dana, jedna djevojka njegove dobi sjela je za klavir i odsvirala Mjesečevu sonatu. Ne znajući je li za to kriva glazba, ili djevojka, ili Mjesec, ili vrijeme koje je proveo u Villeteu, vizije Raja počele su ga iznova progoniti.124Eduard je već nekoliko puta bio na toj cesti, no svaki put se odlučio vratiti, jer još nije dobio znak za pokret. Sada su stvari bile drugačije; napokon je dočekao taj znak, u obliku djevojke zelenih očiju, kestenjaste kose i uplašenog izraza nekoga tko misli da zna što hoće.Eduardu padne na um da ode ravno do zida, iziđe odatle i zauvijek napusti Sloveniju. Ali, djevojka je spavala; morao se bar od nje oprostiti.Nakon »sunčanja«, kad se Bratstvo okupilo u dnevnom boravku, Eduard im se pridružio.- Što taj luđak traži ovdje? - upitao je najstariji u grupi.- Pusti ga - rekla je Mari. - I mi smo luđaci.Svi su se nasmijali i onda upustili u razgovor o predavanju od prethodnog dana. Problem je bio može li me-ditacija sufi doista promijeniti svijet? Slijedile su teorije, prijedlozi, upute, protivljenja, kritike predavaču, metode da se poboljša nešto što je iskušavano stoljećima.Eduard je bio sit takvih rasprava. Ljudi su se zatvarali u ludnicu i tamo zabavljali mijenjanjem svijeta, ne brinući o rizicima - znali su da bi ih vani ionako svi proglasili budalama, čak i kad bi imali sasvim konkretne ideje. Svaki je od tih ljudi imao svoju teoriju o svemu za-mislivom, i vjerovao da je njegova istina jedina važeća; provodili su dane, noći, tjedne i godine razgovarajući, a nikad nisu prihvatili jedino opipljivo što stoji iza bilo ko-je ideje; bila dobra ili loša, ona je stvarna jedino kad je netko pokuša provesti u praksi.Stoje meditacija sufi? Stoje Bog? Stoje izbavljenje, ako svijet uopće treba biti izbavljen? Ništa. Kad bi svi oni, vani i unutra, živjeli svoje živote i dopuštali da drugi čine isto, Bog bi bio u svakom trenutku, u svakom zrnu gorušice, u onom pahuljastom oblačku koji se ukaže i iščezne dok trepneš okom. Bog je tu, a ljudi ipak još127dvorištem. Za vrijeme »sunčanja« (tog je dana temperatura bila ispod nule), pokušao se približiti Mari. No ona je djelovala kao netko tko želi biti sam. Nije mu trebala ništa reći, jer Eduard je dovoljno dobro poznavao samoću, da bi je znao poštivati.Priđe mu jedan novi pacijent. Valjda još nije nikoga poznavao.- Bog je kaznio čovječanstvo - reče. - Teško kaznio. No ja sam ga vidio u svojim snovima - zatražio je od mene da spasim Sloveniju.Eduard se odmaknuo, dok je ovaj vikao:- Misliš da sam lud? Onda čitaj Evanđelja! Bog je već jednom poslao svog Sina na Zemlju, a sada se Sin vratio!Ali Eduard ga više nije slušdo. Promatrao je planine u daljini i pitao se što se s njim događa. Otkuda volja da

iziđe odatle, ako je napokon našao mir koji je toliko tražio? Zašto riskirati da ponovno postidi svoje roditelje, kad su svi obiteljski problemi konačno riješeni? Uznemirio se, hodajući amo-tamo, čekajući da Mari iziđe iz svog mrtvila, da mogu porazgovarati, no ona se činila daljom nego ikada.iZnao je kako može pobjeći iz Villetea - koliko god se strogim osiguranje činilo, imalo je mnogo propusta. Jednostavno, kad bi se ljudi jednom našli unutra, malo tko je imao volje vratiti se u svijet. S istočne strane bio je zid na kojeg se moglo popeti bez većih poteškoća, s obzirom daje bio pun pukotina; tko bi ga preskočio, našao bi se na jednom polju i, ako se uputi prema sjeveru, za pet bi se minuta domogao ceste koja vodi za Hrvatsku. Rat je završio, granice više nisu bile toliko nadzirane kao ranije; uz malo sreće mogao bi, kad bi htio, za šest sati biti u Beogradu.126- Znam - odvrati Mari. - Već smo o tome mnogo puta razgovarali. I znam također što želiš reći: vrijeme je za odlazak.Eduard pogleda prema nebu; zar je ona osjetila isto?- I to je zbog djevojke - nastavi Mari. - Vidjeli smo već mnoge koji su ovdje umirali, uvijek nenadano, i uglavnom kad su već odustali od života. No ovo je prvi put da se to događa mladoj, lijepoj, zdravoj osobi - koja još treba toliko toga proživjeti.Veronika je jedina koja nije htjela zauvijek ostati u Villeteu. I to nas je nagnalo da se zapitamo: »A ja? Što ja tražim ovdje?«On potvrdno kimne glavom.- Dakle, sinoć sam se i sama zapitala što radim u ovoj bolnici. I pomislila sam kako bi bilo mnogo ljepše biti na trgu, na Tromostovju, na tržnici pred kazalištem - kupovati cvijeće i čavrljati o vremenu. Naravno da bih se morala suočiti s već zaboravljenim stvarima: neplaćenim računima, prepirkama sa susjedima, ironičnim po-gledima ljudi koji me ne razumiju, osamljenošću, problemima moje djece. No mislim da je sve to dio života, i da je te sitnice mnogo lakše podnijeti nego odbijanje da ih prihvatiš svojom realnošću.Bavim se mišlju da danas posjetim svog bivšeg muža, samo da mu kažem hvala. Što ti misliš?- Ništa. Ne bih li ja onda trebao posjetiti svoje roditelje, i reći im isto?- Možda. U biti, krivnja za sve što nam se u životu događa samo je naša. Mnogi su se ljudi susreli s istim poteškoćama kao i mi, i reagirali drugačije. Mi smo potražili najlakši izlaz: odvojenu stvarnost.Eduard je znao da Mari ima pravo.- Imam volju iznova započeti živjeti, Eduarde. Dopustiti si pogreške koje sam uvijek priželjkivala, a nikad nisam imala hrabrosti. Suočiti se s panikom koja bi se mogla vratiti, no zapravo me može samo zamoriti, jer129uvijek misle da ga moraju tražiti, jer čini se prejedno-stavnim prihvatiti da je život oživotvorenje vjere.Sjeti se tako jasne, tako jednostavne vježbe koju im je pokazao učitelj sufija - on ga je slušao čekajući da se Veronika vrati za klavir: promatrati ružu. Je li potrebno išta više od toga?Pa ipak, i nakon dubokog iskustva meditacije, nakon što su bili tako blizu vizijama Raja, ti ljudi opet rasprav-ljaju, dokazuju, kritiziraju, postavljaju teorije.Na časak je uhvatio Marin pogled. Ona ga je očito izbjegavala, no Eduard odluči razriješiti tu situaciju; priđe joj i uhvati je za ruku.- Prestani, Eduarde.Mogao je jednostavno reći: »Dođi sa mnom.« Ali nije to htio učiniti pred svima njima - ostali bi zapanjeni zvu-kom njegova glasa. Radije je kleknuo i molbu joj uputio pogledom.Muškarci i žene su se nasmijali.- On te gleda kao da si svetica, Mari - primijeti netko. - Možda te preobratila jučerašnja meditacija.No godine šutnje naučile su Eduarda govoriti očima; umio je u njih pretočiti svu svoju energiju. Bio je potpuno siguran da je Veronika iz njih iščitala nježnost i ljubav, a isto je tako znao da će Mari uvidjeti njegov očaj, jer ju je uistinu trebao.Ona se još malo opirala. Onda ga je napokon primila za ruku i podigla na noge.- Idemo prošetati - reče. - Ti si nervozan.Njih dvoje ponovno izađoše u dvorište. Čim su se našli na pristojnoj udaljenosti, sigurni da ih nitko ne može čuti, Eduard prekine šutnju.- Godinama sam izdržao u Villeteu - reče. - Prestao sam sramotiti svoje roditelje, odrekao se svih svojih am-bicija, no vizije Raja nisam uspio odagnati.128Ii

- Što to radite? - krikne.

- Veronika!Shizofreničar ju je zazvao! Izgovorio je njezino ime! IU isto vrijeme posramljena i zapanjena, pokuša mu pri-I ći, no jedan bolničar je spriječi.- Stoje to? Ja nisam luda! Ne možete tako postupati sa mnom!Uspije odgurnuti bolničara, dok su drugi pacijenti vikali i dizali buku koja ju je plašila. Bi li trebala potražiti doktora Igora i odmah otići odatle?- Veronika!Ponovno je dozvao njezino ime. Nadljudskim naporom, Eduard se uspije otrgnuti iz ruku dvaju muškaraca. Umjesto da trkom pobjegne, ostane na mjestu, nepomičan. Kao nekom čarolijom, svi se ukopaše na mjestu, iščekujući sljedeći potez.Jedan mu se bolničar opet pokuša približiti, no Eduard ga pogleda, koristeći svu svoju energiju.- Idem s vama. Već znam kamo me vodite, i isto tako znam da hoćete da svi to shvate. Pričekajte samo trenutak.Bolničar procijeni da može ući u taj rizik; napokon, činilo se da se sve vraća u normalu.- Ja mislim da ti... da mi mnogo značiš - obrati se Eduard Veroniki.- Ti ne možeš govoriti. Ti ne živiš u ovom svijetu, Ilie znaš da se zovem Veronika. Ti nisi bio sa mnom si-||ioć, molim te, kaži mi da nisi!- Bio sam.Ona ga uhvati za ruku. Luđaci su urlali, pljeskali, trabunjali prostote.- Kamo te vode?- Na jedan tretman.133- Hoću van - ponovi Eduard uzrujano. - Dobro mi je, želim razgovarati s doktorom Igorom.No dvojica bolničara već su ga zgrabila, po jedan za svaku ruku. Eduard se pokušavao osloboditi njihova za-hvata, iako je znao da je to uzaludno.- Prolaziš krizu, smiri se - reče jedan od njih. - Mi ćemo se pobrinuti za tebe.Eduard se opirao.- Pustite me da razgovaram s doktorom Igorom! Moram mu mnogo toga reći, znam da će me shvatiti!Bolničari su ga već vukli prema spavaonici.- Pustite me! - vikao je. - Dajte mi samo minutu da objasnim!Morali su proći kroz dnevni boravak, gdje su bili svi ostali pacijenti. Eduard se otimao i napetost je počela rasti.- Pustite ga na miru! On je lud!Neki su se smijali, drugi rukama lupali po stolovima i stolcima.- Ovo je ludnica! Ne moramo se ponašati kao vi! Jedan bolničar uspije šapnuti drugome:- Moramo ih zastrašiti, ili će stvari izmaknuti nadzoru.- Samo je jedan način.- Doktoru Igoru se neće dopasti. '- Još će mu se manje dopasti ako mu gomila manijaka razvali njegov obožavani sanatorij. :Veronika se naglo probudi, u hladnom znoju. Izvana se čula velika buka, a ona je trebala tišinu da nastavi spavati. No galama nije prestajala.Ustane još ošamućena i uputi se prema dnevnom boravku; ne vjerujući, ugleda kako dvojica vuku Eduarda, dok su drugi bolničari trčali s pripravljenim injekcijama.132Bolničari svezaše platnene trake oko Eduardova tijela i staviše mu komad gume u usta.- To je zato da si nesvjesno ne zagrize jezik - reče jedan bolničar Veroniki, zadovoljan što ujedno može dati stručnu informaciju i upozorenje.Čudnu spravu - ne veću od kutije za cipele, s nekoliko gumba i tri indikatora s kazaljkama - postaviše na stolac pored kreveta. Iz nje su izlazile dvije žice, završavajući u nečem sličnom slušalicama.Jedan bolničar namjesti slušalice na Eduardove slje-poočice. Drugi je, valjda, podešavao mehanizam, okrećući gumbe, malo udesno, pa malo ulijevo. Iako nije mogao govoriti zbog gume u ustima, Eduard ju je gledao ravno u oči, kao da govori: »Ne brini, ne plaši se.«- Podešeno je na 130 volti u 0,3 sekunde - reče bolničar što se bavio spravom. - Idemo.On pritisne jedan gumb i sprava zazuji. U istom trenu Eduardove se oči zastakliše, tijelo mu se strese i zgrči na krevetu tako silovito da bi - da nije bio svezan - zacijelo slomio kralježnicu.- Zaustavite to! - vrisne Veronika. ; - Već jesmo - odvrati bolničar, skidajući slušalice s Eduardove glave. Unatoč tome, tijelo se nastavilo grčiti, glava se tresla tako strašno da ju je jedan od muškaraca morao zgrabiti ne bi li je smirio. Drugi je pospremio spravu u neku specijalnu torbu i sjeo da popuši cigaretu.Prizor je trajao nekoliko minuta. Činilo se da se tijelo smiruje, a onda bi se grčevi vraćali - dok je jedan od bolničara krajnjim naporom držao Eduardovu glavu. Zakratko, grčenje je bivalo sve slabije, da bi naposljetku prestalo. Eduard je još uvijek imao otvorene oči, i bolničar ih je zatvorio, kao što se čini mrtvacima.Zatim je izvukao gumu iz mladićevih usta, odvezao ga i složio platnene trake zajedno sa spravom.

135- Ja idem s tobom.- To nema smisla. Uplašit ćeš se, čak i ako te uvjerim da ne boli, da ne osjećaš ništa. I mnogo je bolje od sedativa, jer brže dođeš k sebi.Veronika nije znala o čemu on govori. Pokajala se što ga drži za ruku; htjela je nestati, sakriti svoj stid, nikad više ne vidjeti tog muškarca što je svjedočio onom najsramnijem u njoj - i svejedno je još gledao s nježnošću.Ali iznova se sjeti Marinih riječi - ne mora nikome objašnjavati ništa o sebi, pa čak ni tom mladiću.- Idem s tobom.Bolničari su pomislili da je tako možda i bolje; shizo-freničara više neće trebati svladavati, ići će dobrovoljno.Došli su do jedne bolničke sobe, gdje je Eduard odmah legao na krevet. Tamo su čekala još dva muškarca, s nekom čudnom spravom i torbom punom platnenih traka.Eduard zamoli Veroniku da sjedne na krevet pored njegova.- U nekoliko minuta vijest će obići cijeli Villete. I ljudi će se smiriti, jer i u najdivljem ludilu postoji doza straha. Samo onaj tko je kroz ovo već prošao, zna da nije tako strašno.Bolničari su ga slušali, ne vjerujući što taj shizofre-ničar govori. Moralo je jako boljeti - no nitko ne može znati što se zbiva u glavi jednog luđaka. Jedino smisleno što je mladić rekao bilo je ono o strahu; vijest će se proširiti Villeteom i brzo će zavladati mir.- Legao si prije vremena - reče jedan od njih. Eduard ustane, a oni na krevet rasprostiješe neki gumeni prekrivač. »Sada da, možeš leći.«On posluša. Bio je miran, kao da sve to doživljava rutinski.134- Ovdje nema nikoga, ne brini.Skine joj uprljani pulover, opere ga i prostre na radijator. Zatim svuče svoju vunenu vestu i obuče je Veroniki.- Zadrži to. Došla sam se oprostiti.Djevojka se činila odsutnom, kao da je više ništa ne zanima. Zedka je povede natrag do stolca gdje je ranije sjedila.- Eduard će se uskoro probuditi. Možda se neće jasno sjećati što se događalo, no pamćenje će se brzo vratiti. Nemoj se uplašiti ako te odmah ne prepozna.- Neću - odvrati Veronika. - Ni ja se ne prepoznajem. Zedka donese jedan stolac i sjedne pored nje. Tolikoje vremena provela u Villeteu, da je ništa neće stajati ako još koji časak ostane s djevojkom.- Sjećaš li se našeg prvog susreta? Tada sam ti ispričala jednu priču, pokušavši objasniti da je svijet upravo onakav kakvim ga vidimo. Kralja su svi smatrali ludim, jer je želio nametnuti red koji u glavama njegovih poda-nika više nije postojao.Međutim, u životu ima stvari koje su, bez obzira s koje ih strane vidimo, uvijek iste - i vrijede za sve. Kao što je, primjerice, ljubav.Zedka primijeti da se nešto mijenja u Veronikinim očima. Odluči nastaviti.- Ako je nekom ostalo još vrlo malo života, a to malo vremena odluči provesti uz bolnički krevet, gledajući nekog muškarca kako spava, ja bih rekla da tu ljubav ima svoje prste. Rekla bih još nešto: ako za to vrijeme osoba pretrpi srčani napadaj i to prešuti - samo da ne bi morala napustiti muškarca - onda ta ljubav može prerasti u nešto veliko.- Možda je to očaj - reče Veronika. - Pokušaj da do-kažem kako ipak nema razloga da se ostanemo boriti pod suncem. Ne mogu biti zaljubljena u čovjeka koji živi u drugom svijetu.137- Djelovanje elektrošoka traje sat vremena - reče djevojci, koja više nije vrištala; djelovala je kao hipnotizirana onim što je vidjela. - Sve je u redu; on će normalno doći k svijesti, i bit će mirniji.Pri strujnom udaru, Eduard je osjetio ono što mu je već od ranije bilo poznato; normalni je vid počeo slabiti, kao da netko navlači zavjesu - dok svega nije nestalo. Nije bilo nikakve boli, ni patnje - no već je gledao druge pacijente pod elektrošokom i znao kako je to jeziv prizor.Onda je njime zavladao potpuni mir. Ako je, malo prije toga, prepoznao novi osjećaj u svom srcu, ako mu se učinilo da ljubav nije samo ono što su mu davali njegovi roditelji, elektrošok - ili elektroterapija, kako su to stručnjaci radije nazivali - sigurno će ga vratiti u uobičajeno stanje.Glavni je učinak elektroterapije zaboravljanje svježijih sjećanja. Eduard nije smio pothranjivati nemoguće snove. Nije smio gledati u budućnost koja nije postojala; njegove su misli morale ostati okrenute prošlosti, inače bi se doista mogao poželjeti vratiti u život.Sat kasnije, Zedka uđe u tihu i gotovo praznu bolničku sobu - bio je tamo samo jedan krevet, na kome je ležao mladić. I jedan stolac na kojem je sjedila djevojka.Kad se približila, opazi da je djevojka opet povraćala; glava joj je bila pognuta, visjela je na jednu stranu.Zedka se okrene da pozove pomoć, no Veronika podigne glavu.- Nije ništa - reče. - Opet sam imala napadaj, ali već je prošlo.Zedka je nježno podigne i povede do zahoda.

- To je muški zahod - reče djevojka.136unutra otkrila druge oblike ludosti. Želim ih ponijeti sa sobom i početi gledati život vlastitim očima.Kad sam došla, bila sam potištena žena. Danas, danas sam luda žena i na to sam veoma ponosna. Vani ću se ponašati jednako kao i svi drugi. Kupovat ću u supe-marketu, razglabati tričarije sa svojim prijateljicama, gubiti vrijeme pred televizorom. Ali znam da mi je duša slobodna i mogu komunicirati s drugim svjetovima, maštati o njima, a prije no što sam ovamo došla, nisam ni slutila da postoje.Tu i tamo, dopustit ću si koju glupost, samo da bi ljudi rekli: »Ona je izišla iz Villetea!« Ali znam da će mi duša biti ispunjena, jer moj život ima smisao. Moći ću gledati zalazak Sunca i vjerovati da je to Božje djelo. Ako me tko bude gnjavio, reći ću nešto prosto, i neću mariti što drugi misle; ionako će svi reći: »Izišla je iz Villetea!«Gledat ću muškarce na ulici duboko u oči, ne srame-ći se osjetiti se željenom. I odmah ću zatim otići u trgovinu s uvoznom robom, kupiti najbolja vina koja si mogu priuštiti i odnijeti ih mom mužu da pijemo zajedno -jer želim se smijati s njim, koga toliko volim.On će mi, kroz smijeh, reći: »Ti si luda!« A ja ću odgovoriti: »Naravno, bila sam u Villeteu! I ludost me oslo-bodila. A sada, dragi mužu, moraš svake godine tražiti dugačak dopust i odvesti me nekamo u visoke planine, jer moram prihvatiti rizike života.«Ljudi će govoriti: »Ova je izišla iz Villetea, pa sada zaluduje i muža!« A on će shvatiti da imaju pravo i zahvaliti Bogu što naš brak počinje iznova, i što smo ludi -jer luđaci su i izmislili ljubav.Zedka iziđe, pjevušeći neku melodiju koju Veronika nikada nije čula.139- Svatko od nas živi u svom vlastitom svijetu. Ali ako pogledaš u zvjezdano nebo, vidjet ćeš da su svi ti daleki svjetovi povezani, tvoreći konstelacije, sustave, galaksije.Veronika ustane i priđe Eduardovu uzglavlju. Nježno prođe rukama kroz njegovu kosu. Bilo joj je drago što ima s kim razgovarati.- Prije mnogo godina, dok sam još bila dijete, a majka me tjerala vježbati klavir, rekla sam sama sebi da ću ga moći svirati dobro tek kad budem zaljubljena. Sinoć sam po prvi put u životu osjetila da note same izviru iz mojih prstiju, kao da se to događa neovisno o mojoj volji.Vodila me neka čudna snaga, gradila melodije i akorde koje sam mislila da nikada neću moći odsvirati. Potpuno sam se predala klaviru, jer sam se prije toga predala ovom muškarcu, iako on nije dotakao ni vlas moje kose. Jučer nisam bila Ja, ni kada sam se predala seksu, ni kada sam svirala klavir. A opet mislim da sam baš to bila prava Ja.Veronika odmahne glavom.- Nema smisla ništa što govorim.Zedka se sjeti svojih susreta u zrakopraznom prostoru, sa svim onim bićima što lebde u drugim dimenzijama. Htjela je to ispričati Veroniki, no bojala se da će je još više zbuniti.- Prije no što još jednom ponoviš da ćeš umrijeti, hoću ti nešto reći: mnogi ljudi cijeli život čekaju trenutak kakav si ti sinoć doživjela, i nikad ga ne dočekaju. Zato, ako moraš umrijeti, umri sa srcem punim ljubavi.Zedka ustane.- Nemaš što izgubiti. Mnogi se ne usuđuju voljeti upravo zbog toga -jer je mnogo toga, mnogo budućnosti i prošlosti na kocki. U tvom slučaju, postoji samo sadašnjost.Priđe Veroniki i poljubi je.- Ako još malo ostanem ovdje, na kraju ću odustati od odlaska. Izliječena sam od moje depresije, no tu sam138- Nisam vas to došla pitati. Zapravo želim znati mogu li otići odavde.- Vi izlazite kad god hoćete i vraćate se jer tako želite - i jer vaš muž još ima dovoljno novaca da vas drži na ovako skupom mjestu. Možda biste me trebali pitati: »Jesam li izliječena?« A ja bih odgovorio protupitanjem: »Izliječeni od čega?«Vi biste rekli: »Od mog straha, od sindroma panike.« A ja bih odgovorio: »Dakle, Mari, vi ne patite od toga već tri godine.«- Znači da sam izliječena.- Ne, naravno da niste. To uopće nije ono od čega vi bolujete. U tezi koju pišem za Slovensku akademiju zna-nosti (dr. Igor nije želio ulaziti u pojedinosti o vitriolu), pokušao sam proučavati ljudsko ponašanje koje naziva-mo »normalnim«. Time su se bavili mnogi liječnici prije mene, i došli do zaključka da je »normalno« samo stvar sporazuma; to znači, ako većina smatra da je nešto ispravno, to postaje ispravno.Na neke nas stvari navodi zdrav razum; smjestiti gumbe na prednjicu košulje posve je logično, s obzirom da bi ih bilo vrlo teško zakopčavati sa strane, a nemoguće kad bi bili na leđima.Ima, međutim, stvari koje se nametnu jer sve više ljudi počne vjerovati da upravo tako mora biti. Dat ću vam dva primjera: jeste li se ikad zapitali zašto su slova na tipkovnici pisaćeg stroja poredana tako kako jesu?- Nikada se to nisam zapitala.- Nazovimo taj raspored tipaka QWERTZ, jer to je niz slova u prvom redu. Ja sam se pitao zbog čega, i pro-

našao odgovor: prvi je stroj izumio Christopher Scholes, 1873., da bi pojednostavio pisanje. Međutim, ubrzo se pokazao nedostatak; ako je osoba tipkala velikom brzinom, tipke bi se zaglavile i zakočile stroj. Onda je Scholes dizajnirao QWERTZ, tipkovnicu koja je primorala daktilografe da tipkaju sporije.141IDan je bio naporan, ali isplatilo se. Dr. Igor se trudio zadržati hladnokrvnost i neophodan odmak znanstvenika, no jedva je uspijevao obuzdati ushit: opiti s liječenjem za otrovanje vitriolom davali su iznenađujuće rezultate!- Vi danas niste zakazani - rekao je Mari, koja je ušla bez kucanja.- Neću vas dugo zadržati. Zapravo bih vas samo htjela zamoliti za jedno mišljenje.»Danas bi svi htjeli samo 'jedno mišljenje'«, pomisli dr. Igor, prisjetivši se djevojke i njezinog pitanja o seksu.- Eduard je upravo primio elektrošok.- Elektroterapija; molim vas, koristite primjeren naziv, ili će izgledati da smo grupa divljaka. Dr. Igor uspije prikriti iznenađenje, s namjerom da poslije ustanovi tko je to odlučio. - I ako hoćete moje mišljenje o toj metodi, moram vam pojasniti da se elektroterapija danas ne primjenjuje kao nekada.- Ali je opasna.- Bila je vrlo opasna; nisu znali odrediti točnu volta-žu, pravo mjesto gdje treba staviti elektrode, i mnogo je ljudi umrlo od moždanog udara za vrijeme tretmana. No stvari su se izmijenile; danas se elektroterapija koristi s mnogo većom tehničkom preciznošću, a prednost je da izaziva trenutnu amneziju - na taj način se izbjegava ke-mijska intoksikacija dugim uzimanjem lijekova. Pročitajte neke psihijatrijske časopise, molim vas, i nemojte mi-ješati elektroterapiju sa strujnim šokovima južnoamerič-kih mučitelja.Eto. Dao sam vam traženo mišljenje. Sada se moram vratiti svom poslu.Mari se nije pomakla.140užitcima, težnjama. No društvo nameće kolektivni način ponašanja, a ljudi se gotovo nikada ne zamisle zašto se moraju ponašati baš tako. Jednostavno to prihvate, kao što i daktilografi prihvaćaju činjenicu daje QWERTZ naj-bolji mogući raspored tipaka. Jeste li ikada u životu upoznali koga tko bi se zapitao zašto se kazaljke na satu ok-reću u određenom smjeru, a ne u obratnom?- Nikada.- Kad bi netko to učinio, vjerojatno bi mu rekli da je lud. Ako bi bio baš ustrajan, ljudi bi se pokušali domisliti razlogu, no brzo bi promijenili temu - zato što nema drugog razloga osim onog koji sam vam objasnio.Sada ću se vratiti na vaše pitanje. Ponovite ga.- Jesam li izliječena?- Ne. Vi ste drugačija osoba, koja želi biti ista kao drugi. A to se, po mom mišljenju, može smatrati teškom bolešću.- Bolesno je biti drugačiji?- Bolesno je prisiljavati se da budeš jednak kao drugi; izaziva neuroze, psihoze, paranoje. Bolesno je htjeti biti jednak, jer to znači silovati prirodu i protiviti se Božjim zakonima - On, u svim vrtovima i šumama svijeta, nije stvorio nijedan jedini list koji bi bio jednak drugome. Ali vi vašu različitost smatrate ludošću, i zbog toga ste odabrali živjeti u Villeteu. Jer ovdje su svi drugačiji, pa vi postajete jednaki. Shvaćate?Mari potvrdno kimne glavom.- Nemajući hrabrosti da budu drugačiji, ljudi se bore protiv prirode i organizam počinje lučiti vitriol - ili gorčinu, kako se narodski naziva taj otrov.- Što je to vitriol?Dr. Igor shvati da se suviše zanio, pa odluči promijeniti temu.- Nije bitno što je vitriol. Htio sam reći sljedeće: sve ukazuje na to da vi niste izliječeni.Mari je za sobom imala godine iskustva u sudskim raspravama i odluči ga upravo ovdje iskoristiti. Taktizirat143- Nevjerojatno.- Ali istinito. Tako je Remington - dotada tvornica šivaćih strojeva - proizveo svoje prve pisaće strojeve s tipkovnicom QWERTZ. Ljudi su morali naučiti koristiti se tim sustavom, a i druge su tvornice krenule u proiz-vodnju takvih tipkovnica, dok s vremenom, taj raspored nije postao univerzalan i jedini. Ponovit ću: tipkovnice na pisaćim strojevima, i na računalima, dizajnirane su tako da bi se tipkalo polakše, a ne brže, shvaćate? Probajte zamijeniti mjesta slovima i nećete naći nijednog kupca za svoj proizvod.Kad se po prvi put susrela s tipkovnicom, Mari se, doduše, zapitala zašto slova nisu poredana abecednim redom. No nikad više na to nije pomislila - vjerovala je da takav raspored ubrzava tipkanje.- Jeste li bili u Firenci? - upita dr. Igor. ' '. , ■-Ne. :■■■': '- Trebali biste otići, nije daleko; odatle ću uzeti drugi primjer. Na katedrali u Firenci je prekrasan sat, kojeg je izradio Paolo Uccello, 1443. godine. Naime, na tom je satu jedna neobičnost; iako točno pokazuje vrijeme, kao i svi drugi satovi, kazaljke se okreću u smjeru obratnom od onog na koji smo navikli.

- Kakve to ima veze s mojom bolešću?- Doći ću na to. Paolo Uccello, kad je izrađivao taj sat, nije pokušavao biti originalan; zapravo, u to je vrijeme bilo više takvih satova, uz druge s kazaljkama koje su se okretale u nama poznatom smjeru. Iz nekog nepoznatog razloga - možda je vojvoda imao kakav sat čije su se kazaljke okretale u »ispravnom« smjeru - to se nametnulo kao pravilo - a Uccellov je sat postao rijetkošću, svojevrsnom ludošću.Dr. Igor napravi stanku. No znao je da Mari prati ti* jek njegovih misli.- Sada dolazimo na vašu bolest. Svako je ljudsko biće jedinstveno, sa svojim vlastitim osobinama, nagonima,I142Ne znam točno što mi je činiti; znam samo da mi je tri godine trebalo da shvatim kako me život gurao u suprot-nom smjeru, a ja se nisam dala.- Čini mi se da opažam znakove poboljšanja - reče dr. Igor.- Nisam trebala tražiti dopuštenje da napustim Vil-lete. Bilo je dovoljno izići kroz vrata i nikad se više ne vratiti. Ali morala sam nekome sve to ispričati, pa sada pričam vama; umiranje te djevojke natjeralo me da shvatim svoj život.- Mislim da se ti znaci poboljšanja pretvaraju u čudesno izlječenje - nasmije se dr. Igor. - Sto namjeravate učiniti?- Otići u Salvador, brinuti se o djeci.- Ne morate ići tako daleko; niti dvije stotine kilometara odavde, imate Sarajevo. Rat je završio, ali problemi su ostali.- Ići ću u Sarajevo.Dr. Igor iz ladice izvuče jedan obrazac i savjesno ga ispuni. Onda ustane i povede Mari do vrata.- Idite s Bogom - reče, zatvorivši odmah za njom vrata ordinacije. Nije se htio vezati uz svoje pacijente,mo nikada to nije znao izbjeći. Mari će mu nedostajati u iVilleteu.145će: najprije uvjeriti protivnika da se s njim slaže, a onda ga, na taj način, dovesti do svog cilja.- Slažem se s vama. Došla sam ovamo s vrlo konkretnim razlogom - sindromom panike - i na kraju ostala zbog nečeg posve apstraktnog: nemoći da se suočim s jednim drugačijim životom, bez posla i bez muža. Slažem se s vama: izgubila sam volju da otpočnem novi život, na koji bi se trebalo iznova privikavati. I ići ću još dalje: slažem se da je čak i uz elektrošokove - oprostite, elektroterapiju, kako vam je draže - dnevni raspored, histerične napadaje nekih pacijenata - jednostavnije prihvatiti pravila umobolnice, nego zakone vanjskog svijeta koji, kako kažete, čini sve da bi bio jednak.No sinoć sam slušala kako jedna žena svira klavir. Svirala je maestralno, kako se rijetko čuje. Slušajući je, razmišljala sam o svima koji su propatili da bi skladali te sonate, preludije, adagie; na nerazumijevanje s kojim su se suočavali kad bi podastrli svoje - drugačije - komade onima koji su određivali mjerila u svijetu glazbe. Na poteškoće i poniženja kroz koja su morali proći da bi im netko financirao izvođenje. Na zviždanje i porugu koju su možda dočekali od publike, nenavikle na takve harmonije.Najgore od svega, mislila sam, ne samo da su skladatelji patili, već i ta djevojka svira s toliko duše zato što zna da će umrijeti. A ja, neću li i ja umrijeti? Gdje sam ostavila svoju dušu? Nisam li mogla odsvirati glazbu mog života s istim zanosom?Dr. Igor je šutio i slušao. Izgledalo je da su njegove zamisli imale učinka, no bilo je još prerano da bi bio siguran.- Gdje sam ostavila svoju dušu? - zapita se ponovno Mari. - U svojoj prošlosti. U onome što sam htjela da bude moj život. Moja je duša ostala zarobljena u trenutku kada sam imala kuću, supruga, posao kojeg sam se htjela osloboditi, ali nikad nisam skupila hrabrosti.Moja duša je ostala u prošlosti. Ali danas mi se vratila i ponovno je osjećam u svom tijelu, puna ushićenja.144- Stidjela sam se. Ali sada sam ponosna. Želim čuti o vizijama Raja, jer sam jučer bila blizu nečem sličnom.- Za to moram pogledati malo dalje, preko zidova Villetea - reče on.- Učini to.Eduard upravi pogled u daljinu; ne prema bolničkim zidovima, niti prema dvorištu, kojim su bolesnici hodali u tišini - već prema jednoj širokoj cesti na drugom kontinentu, u zemlji gdje je suviše kišilo ili uopće nije kišilo.147Kad je Eduard otvorio oči, djevojka je još uvijek bila uz njega. Nakon prvih elektrošokova, trebalo mu je dugo da se sjeti bilo čega - konačno, u tome se i sastojao terape-utski učinak tretmana: izazvati djelomičnu amneziju, tako da pacijent zaboravi na problem koji ga je uznemirivao i bude mirniji.Međutim, sa svakim novim elektrošokom djelovanje je bivalo sve kraće i slabije; odmah je prepoznao djevojku.- Spominjao si vizije Raja dok si spavao - rekla je ona, milujući ga po kosi.Vizije Raja? Da, vizije Raja. Eduard je pogleda. Htio joj je sve ispričati.No upravo u taj tren uđe bolničarka, sa štrcaljkom u ruci.- Moram vam sada dati injekciju - reče Veroniki.

- Upute doktora Igora.- Danas sam je već primila, ništa mi nećete dati -odvrati ona. - Ne moram ni izići odavde. Neću poslušati nijednu zapovijed, nijedno pravilo, ništa na što me budete htjeli prisiliti.Bolničarka je očito navikla na takve reakcije.- Onda ćemo vas, nažalost, morati nečim uspavati.- Ja trebam razgovarati s tobom - reče Eduard.- Dopusti da ti dade injekciju.Veronika zadigne rukav i bolničarka joj ubrizga lijek.- Dobra djevojčica - reče. - Zašto ne iziđete iz te mračne sobe i ne odete malo prošetati?- Stidiš se zbog onog što se sinoć dogodilo - reče Eduard, dok su šetali dvorištem.146sve potrebne talente - volju za učenje, osjećaj za umjetnost, dar za jezike, zanimanje za politiku - manjkala mu je možda najvažnija osobina diplomata. Imao je problema u komunikaciji s ljudima.Koliko su ga god roditelji vodili na prijame, rado primali njegove kolege iz koledža i davali mu dobar džeparac, Eduarda su rijetko viđali u društvu. Jednog gaje dana majka pitala zašto nikada ne dovede svoje prijatelje na ručak ili večeru.- Već poznajem sve marke tenisica, znam imena svih djevojaka s kojima je lako otići u krevet. Nemamo više o čemu razgovarati.Sve dok se nije pojavila Brazilka. Veleposlanik i njegova supruga bili su mirniji kad im je sin počeo izlaziti, kasno se vraćati kući. Nitko nije točno znao odakle je djevojka iskrsnula, no Eduard ju je jednog dana jedno-stavno doveo na večeru. Bila je obrazovana i roditelji su se poveselili: mladić će se konačno osloboditi i prevla-dati svoju suzdržanost prema drugima. Osim toga, oboje su pomislili - ne podijelivši to između sebe - kako im nazočnost te djevojke skida veliki teret s duše: Eduard nije homoseksualac!Ponašali su se prema Mariji (bilo je to njezino ime) s ljubaznošću budućih svekara, iako su znali da će za dvije godine biti premješteni na drugo mjesto i nije im padalo ni nakraj pameti da se njihov sin oženi u tako egzotičnoj zemlji. Isplanirali su da će naći kakvu djevojku iz dobre obitelji u Francuskoj, ili u Njemačkoj, koja bi mogla dostojno pratiti briljantnu diplomatsku karijeru koju mu je veleposlanik namijenio.Eduard je, međutim, izgledao svakim danom sve za-ljubljeniji. Zabrinuta, majka je pokušala razgovarati s mužem.- Jedna od umjetnosti diplomacije je imati strpljenja s protivnikom, do pravog trenutka - rekao je veleposlanik.149Eduard je mogao osjetiti miris te zemlje - bila je sezona suše, prašina mu je ulazila u nosnice, ali to mu je godilo, jer osjetiti zemlju znači osjetiti se živim. Okretao je pedale svog novog bicikla, imao je sedamnaest godina i bio je upravo izišao iz američkog koledža u Braziliji, koji su pohađala sva djeca diplomata.Mrzio je Braziliju, ali je volio Brazilce. Njegov je otac dvije godine prije toga bio imenovan jugoslavenskim ve-leposlanikom, u doba kad još nitko nije ni slutio krvavi raspad države. Milošević još nije bio na vlasti; ljudi su živjeli sa svojim razlikama i pokušavali se uskladiti unatoč etničkim suprotnostima.Brazil je njegovom ocu bio prva misija. Eduard je sanjao o plažama, karnevalu, nogometnim utakmicama, glazbi - a našao se u toj prijestolnici udaljenoj od obale, izgrađenoj samo da bi udomila političare, činovnike, diplomate, i djecu svih njih, koja se uglavnom u tome nisu znala snaći.Eduard je mrzio tamo živjeti. Dane je provodio zakopan u školi, pokušavajući - ali ne i uspijevajući - naći zajednički jezik s kolegama iz razreda. Tražeći, ali ne nalazeći način da se počne zanimati za automobile, moder-ne tenisice, odjeću s markom, jedine teme razgovora među mladima.Tu i tamo, otišao bi na koju zabavu, gdje su se mladići opijali u jednoj sobi, a djevojke hinile nezainteresiranost u drugoj. Droge je bilo posvuda i Eduard je već isprobao sve moguće vrste, ali su ga mahom ostavile hladnim; previše bi ga uznemirile, ili pak ošamutile, pa je gubio zanimanje za bilo što oko sebe.Obitelj je bila zabrinuta. Trebalo ga je pripremiti da slijedi očevu karijeru, ali, iako je Eduard imao gotovo148mjesto s ogromnim ležištima kristala, a Maria kaže da oni zrače pozitivnom energijom.Majka i otac stasali su u komunističkom režimu; kristali su za njih bili samo minerali, s pravilnim rasporedom atoma, i nisu širili nikakvu energiju - ni pozitivnu, ni negativnu. Malo su se raspitali i otkrili da su ideje o »zračenju kristala« očito u modi.No kad bi njihov sin odlučio dotaknuti tu temu na nekom službenom primanju, to bi drugima zazvučalo suludo; po prvi put, veleposlanik je priznao da situacija postaje ozbiljna. Brazilija je grad koji živi od glasina; odmah bi znali da se Eduard bavi primitivnim praznovjeri-cama, mogli bi pomisliti da je to naučio od roditelja, a diplomacija je - osim umijeća strpljivosti - i sposobnost da se, u bilo kojim okolnostima, očuva konvencionalan i protokolaran vanjski dojam.- Sine moj, to tako dalje ne može - kazao je otac. - Imam prijatelje u Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije. Ti ćeš biti sjajan diplomat i moraš se znati postaviti pred svijetom.Eduard je otišao od kuće i te se noći nije vratio. Njegovi su roditelji zvali u Marijin stan, u sve bolnice i

mrtvačnice u gradu - nije mu bilo traga. Majka je izgubila povjerenje u sposobnost svog muža da riješi obiteljske probleme, iako je inače, u svom poslu, bio odličan pregovarač.Sutradan se Eduard pojavio, izgladnio i pospan. Na-jeo se i otišao u sobu, upalio tamjan, izgovorio svoje ma-ntre, prespavao ostatak poslijepodneva i cijelu noć. Kad se probudio, čekao ga je nov novcat bicikl.- Idi vidjeti svoje kristale - rekla je majka. - Ja ću objasniti tvom ocu.I tako se, tog sušnog i prašnog poslijepodneva, Eduard veselo uputio prema Marijinoj kući. Grad je bio projektiran tako dobro (po mišljenju arhitekata), ili tako151- Prva se ljubav možda nikad ne zaboravlja, ali uvijek prođe.No Eduard je pokazivao znakove potpuno izmijenjene osobe. Počeo je kući donositi čudne knjige, sastavio neku piramidu u svojoj sobi i, zajedno s Marijom, svake večeri palio nešto što je mirisalo na tamjan; satima bi buljili u jedan čudni crtež pribijen na zid. Popustio je u školi.Majka nije razumjela portugalski, no mogla je vidjeti korice knjiga: križevi, lomače, vještice, mistični simboli.- Naš sin čita opasne stvari.- Opasne se stvari događaju na Balkanu - odvratio je veleposlanik. - Šuška se da Slovenija želi samostalnost, a to nas može dovesti do rata.Majku, međutim, politika nije ni najmanje zanimala; htjela je znati što se događa s njenim sinom.- A ta manija paljenja tamjana?- To je da prikriju miris marihuane - smatrao je veleposlanik. - Naš je sin imao najbolje obrazovanje - ne vjeruje valjda da će ti mirisni štapići privući duhove.- Moj sin se drogira!- Ma, to će proći. I ja sam pušio marihuanu kad sam bio mlad, ali to se čovjeku brzo zgadi - kao što se meni zgadilo.Žena se smirila i osjetila ponosnom; njezin muž je tako iskusan čovjek, upao je u svijet droge i uspio se izvući! Čovjek s takvom snagom volje sposoban je vladati svakom situacijom.Jednog lijepog dana, Eduard je zamolio da mu kupe bicikl.- Ti imaš vozača i Mercedes Benz. Što će ti bicikl?- Zbog dodira s prirodom. Maria i ja ćemo otputovati na desetak dana - rekao je. - U blizini ima jedno150počeo je osjećati bol. Prodornu, resku bol, koja je izvirala negdje u glavi i sijevala po cijelom tijelu.- Evo ih, stigli su - rekao je čovjek što ga je držao za ruku. - Sutra ćeš opet voziti bicikl.No Eduard je sutradan bio u bolnici, s obje noge i jednom rukom u gipsu, bez nade da će odatle izići u sljedećih tridesetak dana, prisiljen slušati majku kako neprestance plače, oca kako nervozno telefonira, liječnike kako svakih pet minuta ponavljaju da su kritična dvadeset i četiri sata prošla, i da nema nikakve povrjede glave.Obitelj je kontaktirala američko veleposlanstvo -koje je, ne vjerujući u dijagnoze javnih bolnica, držalo svoju vlastitu, najmoderniju Hitnu službu, uz popis brazilskih liječnika koje su smatrali dovoljno sposobnima da po potrebi ukazu pomoć njihovim diplomatima. Povremeno su, uime dobrih međudržavnih odnosa, tu službu mogla koristiti i druga diplomatska predstavništva.Amerikanci su dovukli svoje aparate, najnovija dostignuća tehnike, napravili svu silu novih pretraga i testova, i došli do zaključka do kojeg su uvijek dolazili: liječnici iz javne bolnice postavili su ispravnu dijagnozu i odredili primjeren tretman.

Liječnici u javnoj bolnici možda su bili dobri, no programi brazilske televizije bili su jednako loši kao bilo gdje drugdje na svijetu, i Eduard se dosađivao. Maria je sve rjeđe dolazila u bolnicu - možda je našla nekog drugog s kim će otići do brda kristala.Za razliku od čudnog ponašanja njegove djevojke, veleposlanik i supruga posjećivali su ga svakodnevno, ali mu nisu htjeli donijeti knjige na portugalskom koje je imao kod kuće; izgovarali su se da će zakratko biti premješteni i da nema smisla učiti jezik koji mu nikada više153loše (po Eduardovom mišljenju), da gotovo nije bilo uglova. Vozio se nekom brzom prometnicom, promatrajući nebo prekriveno oblacima iz kojih ne pada kiša, kad je odjednom osjetio da leti prema tom nebu, ogromnom br-zinom, da bi se, odmah zatim, iznenada našao na asfaltu.PRAS!»Imao sam nesreću.«Htio se okrenuti, jer je licem zarovao u asfalt, no shvatio je da više ne vlada svojim tijelom. Čuo je buku au-tomobilskih kočnica, ljude koji su vikali, nekoga tko mu je prišao i dotaknuo ga - da bi odmah zatim začuo krik: »Ne dirajte ga! Ako ga pomaknete, može ostati bogalj do kraja života!«Sekunde su sporo protjecale i Eduard je počeo osjećati strah. Za razliku od svojih roditelja, vjerovao je u Boga i u život nakon smrti, no ipak je sve to smatrao nepravdom - umrijeti sa sedamnaest godina, prikovan uz asfalt, u tuđoj zemlji.

- Jesi li dobro? - čuo je neki glas.Ne, nije bio dobro, nije se mogao pomaknuti, ali ni govoriti. Najgore je bilo što nije gubio svijest, znao je točno što se oko njega zbiva i što mu se dogodilo. Zar se neće onesvijestiti? Bog nema milosti prema njemu, a on ga je s toliko žara tražio, unatoč svemu i unatoč svih.- Hitna pomoć već stiže - šapnuo mu je netko drugi, primivši ga za ruku. - Ne znam možeš li me čuti, ali budi miran. Nije ništa ozbiljno.Da, mogao je čuti, želio je da ta osoba - neki muškarac - nastavi govoriti, uvjeri ga da nije ništa ozbiljno, iako je već bio dovoljno odrastao da zna da to uvijek kažu, i u teškim situacijama. Pomislio je na Mariju, na brda kristala, puna pozitivnih vibracija - Brazilija je bila najveće stjecište negativne energije koje je spoznao u svojim meditacijama.Sekunde su se pretvorile u minute, ljudi su ga i dalje pokušavali tješiti, i po prvi put od trenutka nesreće -152Eduard ju je otpravio jednim pokretom ruke, ne odvajajući pogleda od knjige.Muškarci i žene što su izmijenili svijet. Obični ljudi, poput njega, njegova oca, ili djevojke koju je gubio, is-punjeni istim dvojbama i nemirima s kojima se svi susrećemo u jednoličnoj skvakidašnjici. Ljudi što se nisu na-ročito zanimali za religiju, Boga, osvještenje ili prosvjet-ljenje, dok jednog dana nisu... odlučili iz temelja promi-jeniti svoj život. Još zanimljivije, knjiga je kazivala da su svi oni doživjeli »magični trenutak«, koji ih je potaknuo na potragu za svojom vlastitom vizijom Raja.Ljudi koji nisu dopustili da im život prođe uludo i koji su, da bi postigli svoj cilj, prosili milostinju i dodvoravali se kraljevima - kršeći zakone, suprotstavljajući se bijesu moćnika njihova doba, služeći se umijećem diplomacije ili snagom, ali nikad ne odustajući, uvijek spremni da prevladaju svaku prepreku, koja bi se onda prometnula u novi poticaj.Sutradan je Eduard dao svoj zlatni sat bolničaru od kojeg je dobio knjigu, zamolio da ga proda i kupi sve po-stojeće knjige o toj temi. Nije našao nijednu.Pokušao je čitati životopise nekih od tih zanesenjaka, no u njima su bili opisani kao odabrane osobe s božanskim nadahnućem - a ne kao obični ljudi, koji su se poput svih drugih morali boriti za potvrdu svojih ideja.Na Eduarda je pročitano štivo ostavilo tako jak dojam, da je ozbiljno razmotrio mogućnost da postane svecem, smatrajući nesreću prigodom da promijeni tijek svog života. No ležao je polomljenih nogu, vizije mu se u bolnici nisu ukazivale, nije prošao ispred slike od koje bi mu duša uzdrhtala, nije imao prijatelja s kojima bi sagradio kapelicu u unutrašnjosti brazilske visoravni, a pustinje su bile vrlo daleko, i u žarištu političkih problema. A opet je mogao učiniti nešto: naučiti slikati, i pokušati na taj način približiti svijetu vizije tih izvanrednih ljudi.

155neće trebati. Tako se Eduard morao zadovoljiti razgovorima s drugim pacijentima, raspravama o nogometu s bolničarima, i čitanjem kojekakvih časopisa koji bi mu došli pod ruku.Dok mu jednog dana izvjesni bolničar nije donio knjigu koju je upravo dobio na poklon, ali ju je smatrao »predebelom da bije čitao«. I od tog je trenutka Eduard-ov život krenuo čudnim tijekom, koji će ga dovesti do Villetea, do sukoba sa stvarnošću i potpunog otuđivanja od načina života njegovih vršnjaka.Knjiga je bila o vizionarima koji su svojim djelovanjem uzdrmali temelje svijeta - ljudima koji su imali svoje viđenje zemaljskog raja, i posvetili živote nastojanju da je podijele s drugima. Bio je tu Isus Krist, ali i Darvvin, sa svojom teorijom da čovjek potječe od majmuna; Freud, koji je otkrio značaj snova; Kolumbo, koji je založio kraljičine dragulje da bi pronašao novi kontinent; Marx, s idejom da svi zaslužuju jednake uvjete za život i rad.Tu su bili i sveci, kao Ignacije Lovola, Bask koji je spavao sa svim raspoloživim ženama, ubijao neprijatelje u bezbrojnim bitkama, dok nije ranjen u Pamploni, da bi napokon spoznao svijet u svom bolesničkom krevetu. Tereza Avilska, koja je cijeli svoj život tražila put Božji, a pronašla ga tek kad je, slučajno šetajući hodnikom, zastala ispred jedne slike. Sveti Ante, koji je, zamoren svojim životom, odlučio otići u pustinju i tamo se deset godina borio s demonima, prevladavši sve moguće kušnje. Franjo Asiški, mladić kao i on, čvrst u nakani da razgovara s pticama i odrekne se svega što su mu roditelji u životu zacrtali.Još je istog poslijepodneva počeo čitati tu »debelu knjigu«, jer nije imao ništa bolje čime bi se zabavio. Usred noći ušla je bolničarka, zapitavši ga treba li štogod, jer je jedino u njegovoj sobi još uvijek gorjelo svjetlo.154- Pusti malog - odvraćao bi veleposlanik. - Brzo će se zasititi, kao što se zasitio djevojke, kristala, piramida, tamjana, marihuane.No vrijeme je prolazilo, a Eduardova se soba pretvarala u improvizirani atelje, sa slikama koje su njegovim roditeljima bile potpuno nejasne: krugovi, egzotične kombinacije boja, primitivni simboli pomiješani s likovima ljudi u stavu molitve.Eduard, nekadašnji osamljeni dječak, koji u dvije godine boravka u Braziliji kući nije doveo nijednog prijatelja, sada se okružio čudnim ljudima, loše odijevenima, nepočešljanima; slušali su grozne ploče, nepodnošljivo glasno, pili i pušili preko svake mjere, iskazujući potpuno nepoštovanje pravila pristojnog ponašanja. Jednog je dana upraviteljica američkog koledža pozvala majku na razgovor.

- Mora da vaš sin ima posla s drogom - rekla joj je. - Njegove su ocjene ispod naših kriterija i, ako tako nastavi, sljedeće ga godine nećemo moći upisati.Žena je otišla ravno u veleposlanikov ured i ispričala mu što je upravo čula.- Ti neprestano govoriš da će vrijeme sve riješiti! -vikala je histerično. - Tvoj je sin drogiran, lud, ima neki teški problem na mozgu, a ti se baviš koktelima i društvenim okupljanjima!- Govori tiše - zamolio ju je on.- Neću tiše govoriti, nikada više, dok ti ne zauzmeš neki stav! Taj dječak treba pomoć, razumiješ? Liječničku pomoć! Pokreni se i učini nešto!Zabrinut da će mu scena njegove žene naštetiti pred djelatnicima, a i sam u dvojbi ne traje li Eduardovo zani-manje za slikarstvo ipak predugo, veleposlanik kao praktičan čovjek, koji je znao kako pravilno postupati u sva-koj situaciji - osmislio je strategiju za bitku s problemom.Najprije je telefonirao svom kolegi, američkom veleposlaniku, i zamolio ga za uslugu da im ponovno odobri157Kad su mu skinuli gips i kad se vratio u veleposlanstvo - okružen brigom, tetošenjem i svom mogućom pažnjom koju veleposlanikovu sinu ukazuju drugi diplomati, zamolio je majku da ga upiše na tečaj slikanja.Majka je kazala da je već previše izostao s nastave u američkom koledžu i da izgubljeno vrijeme valja na-doknaditi. Eduard to nije htio; nije imao ni najmanje volje da nastavi učiti prirodne znanosti.Želio je biti slikar. U jednom trenutku nepažnje, objasnio je i razlog:- Moram naslikati vizije Raja.Majka na to nije rekla ništa; samo je obećala da će se kod prijateljica raspitati koji je tečaj slikanja najbolji u gradu.Kad se veleposlanik tog poslijepodneva vratio kući, zatekao ju je kako plače u svojoj sobi.- Naš sin je poludio - govorila je, dok su joj suze tekle. - Nesreća mu je djelovala na mozak!- Nemoguće! - odvratio je, zgranut, veleposlanik. - Pregledali su ga liječnici američkog veleposlanstva!Žena je ispričala što se dogodilo.- To je obično mladenačko buntovništvo. Pričekaj i vidjet ćeš da će sve biti u redu.Ovaj put čekanje nije urodilo plodom, jer se Eduard žurio da započne živjeti. Dva dana kasnije, ne dočekavši savjet majčinih prijateljica, sam se upisao na tečaj slikanja. Počeo je učiti miješanje boja i perspektivu, ali i dru-žiti se s ljudima koji nikad nisu spominjali marke tenisi-ca ni modele automobila.- On se druži s umjetnicima! - govorila je majka, na rubu plača, veleposlaniku.156Eduard je dugo mislio prije no što će progovoriti. Prisjetio se nesreće, knjige o vizionarima - koja je, napokon, bila samo povod da se posveti svom pravom poz-vanju, pomislio je na Mariju, za koju nikada više nije čuo. Oklijevao je, ali na kraju se ipak odvažio.- Tata, ja ne želim biti diplomat. Želim biti slikar. Otac se već pripremio na takav odgovor i znao je kako mu doskočiti.- Bit ćeš slikar, ali prvo završi školu i studije. Organizirat ćemo izložbe u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sa-rajevu. S utjecajem koji imam, mogu ti puno pomoći, ali moraš dokončati svoje obrazovanje.- Ako tako učinim, izabrat ću lakši put, tata. Upisat ću se na neki fakultet, diplomirati nešto što me ne zanima, ali donosi novac. Onda će slikarstvo ostati u drugom planu i na kraju ću smetnuti s uma svoje pozvanje. Moram naučiti zarađivati slikanjem.Veleposlanik se počeo uzrujavati.- Ti imaš sve, sine. Obitelj koja te voli, kuću, novac, I društveni položaj. Ali znaš, naša zemlja prolazi kroz teš-|;ko razdoblje, nagoviješta se rat; može biti da sutra višeneću biti tu da ti pomognem.- Ja ću znati pomoći sam sebi, tata. Imaj povjerenja u mene. Jednog ću dana naslikati ciklus pod nazivom Vizije Raja. To će biti vizualna priča o nečemu što su ljudi doživljavali samo u svojim dušama.Veleposlanik je pohvalio sinovljevu odlučnost, okončao razgovor s osmijehom i odlučio mu dati još mjesec dana - konačno, diplomacija je umijeće odgađanja odluka dok se ne riješe same po sebi.Mjesec dana je prošao. Eduard je i dalje sve vrijeme posvećivao slikanju, čudnim prijateljima, glazbi koja mora djelovati na psihu. Da stvari budu još gore, izbačen je iz američkog koledža, jer se s profesoricom pre-pirao oko postojanja svetaca.159korištenje medicinskih aparata u vlasništvu Veleposlanstva. Zamolbi je udovoljeno.Iznova je potražio vjerodostojne liječnike, objasnio im situaciju i zamolio da ponove sve ranije učinjene pretrage. Liječnici, zabrinuti da bi im taj slučaj mogao donijeti probleme, učinili su sve što je od njih zatraženo - i zaključili da pretrage ne pokazuju apsolutno ništa neobično. Prije no što će veleposlanik izići, zamolili su ga da potpiše jedan dokument - izjavu da, od tog dana, izuzima američko veleposlanstvo od svake odgovornosti za preporuku liječnika.Onda je veleposlanik otišao u bolnicu gdje je Edu-ard liječen. Razgovarao je s upraviteljem, iznio sinovljev

problem, i zamolio da - uz izgovor da se radi o redovnom pregledu - učine krvne pretrage, ne bi li otkrili drogu u mladićevu organizmu.Tako je i učinjeno. Sastojci opijata nisu pronađeni.Preostala je treća i posljednja faza strategije: razgovarati sa samim Eduardom, i doznati što se uistinu zbiva. Tek kad bude raspolagao svim informacijama, moći će donijeti ispravnu odluku.Otac i sin sjeli su u dnevnu sobu.- Zabrinjavaš svoju majku - rekao je veleposlanik. - Ocjene su ti loše i postoji mogućnost da se nećeš moći upisati u sljedeću nastavnu godinu.- Moje ocjene na tečaju slikanja su sve bolje, tata.- Tvoje zanimanje za umjetnost smatram vrlo pohvalnim, ali za to imaš cijeli život pred sobom. U ovom trenutku treba završiti srednje obrazovanje, da bih te mogao usmjeriti u diplomatsku karijeru.158sačuvao sam je s jednom jedinom mišlju - daje darujem tebi na dan kad ti učiniš isto.Nemoj nas razočarati, sine moj. Nećemo dugo živjeti, htjeli bismo umrijeti mirni, znajući da smo te dobro zbrinuli dok živiš.Ako nas uistinu voliš, učini što te molim. Ako nas ne voliš, nastavi živjeti po svome. *Eduard je satima promatrao nebo nad Brazilijom, oblake što su putovali modrinom - lijepi, no bez ijedne kapi kiše da je prospu na suhu zemlju brazilske visoravni. Bio je prazan kao i oni.Ako ustraje pri svom izboru, majka će mu okopnje-ti od patnje, očeva karijera će trpjeti, oboje će se kriviti da su pogriješili u odgoju voljenog sina. Ako pak odustane od slikarstva, vizije Raja nikad neće ugledati svjetlo dana, i ništa mu više na ovom svijetu neće moći pružiti zadovoljstvo i ushit.Ogledao se oko sebe, okružen svojim slikama, sje-tivši se ljubavi i vjere unesene u svaki potez kista, ali sve su mu se učinile potpuno prosječnima. On je zapravo obična obmana; uporno hoće biti nešto za što nije odabran, a pritom je iznevjerio i svoje roditelje.Vizije Raja su za odabrane ljude, koje i knjige prikazuju kao junake i mučenike vjere u svoje ideje. Ljude koji su već odmalena znali da su posebni, da ih svijet treba; ono što ga je zanijelo u »debeloj« knjizi samo je autorova stvaralačka sloboda.Za vrijeme večere, rekao je svojim roditeljima da su u pravu; sve je to bio mladenački san, a i oduševljenje za slikanje zapravo je već splasnulo. Roditelji su se razveselili, majka se rasplakala od sreće i zagrlila sina - sve je opet bilo u redu.Veleposlanik je, pred spavanje, potajno proslavio svoju pobjedu, otvorivši bocu šampanjca - koju je ispio161U posljednjem pokušaju, jer više nije bilo vremena za odgađanje odluke, veleposlanik je ponovno pozvao sina na muški razgovor u četiri oka.- Eduarde, ti si već dovoljno odrastao da preuzmeš odgovornost za svoj život. Izdržali smo koliko se god dalo, ali vrijeme je da te ludosti sa slikanjem privedeš kraju i usmjeriš svoju karijeru.- Tata, usmjerio sam svoju karijeru - bit ću slikar.- Ti zanemaruješ našu ljubav, naše napore da ti omogućimo najbolje obrazovanje. Kako nikada nisi bio takav, mogu ovo Što se događa pripisati jedino posljedici nesreće.- Vjeruj da volim vas dvoje više od ikoga i ičega na svijetu.Veleposlanik se nakašljao. Nije bio navikao na tako izravne iskaze osjećaja.- Ako je tako, onda te molim da uime ljubavi prema nama učiniš što tvoja majka želi. Okani se na neko vrijeme te priče sa slikanjem, nađi prijatelje iz svog društvenog sloja, i vrati se učenju.- Ali tata, ti me valjda voliš. Ne možeš to tražiti od mene - uvijek si mi davao dobar primjer, boreći se i sam za ono što si želio. Sigurno ne želiš da ja budem čovjek bez vlastite volje.- Ja sam rekao: uime ljubavi. Nešto Što nisam rekao nikada ranije, sine, ali sada te to molim. Zbog ljubavi koju osjećaš prema nama, zbog naše ljubavi prema tebi, vrati se kući - ne mislim pritom doslovno, niti samo na nas, već mislim i na povratak u stvarnost. Ti se zavaravaš, bježiš od realnosti.Otkad si se rodio, mi na tebi gradimo najljepše životne snove. Ti si nam sve - naša budućnost i prošlost. Moji su roditelji bili činovnici i morao sam se lavovski boriti da bih uopće ušao u drugi svijet, a zatim i uspio u diplomatskoj karijeri. I sve to samo da otvorim prostor tebi, da ti olakšam put. Još uvijek imam olovku kojom sam potpisao svoj prvi dokument kao veleposlanik;160Kad je Eduard ispričao svoju priču, već se smračilo i oboje su drhtali od hladnoće.- Uđimo - reče on. - Već poslužuju večeru.- Kad god bih, kao dijete, otišla u posjet mojoj baki, promatrala bih jednu sliku na zidu njene sobe. Bila je to žena - Majka Božja, kako kažu katolici - koja lebdi ponad tla, raskriljenim rukama sipajući na Zemlju zrake svjetlosti.Najviše me na toj slici zbunjivalo što je žena gazila živu zmiju. Jednom sam baku upitala: »Zar se ona ne boji zmije? Ne plaši se da će je ugristi u nogu i ubiti svojim otrovom?«

Baka je rekla: »Zmija je donijela na svijet Dobro i Zlo, kako kazuje Biblija. A Djevica svojom ljubavlju vlada i Dobrim i Zlom.«- Ima li to kakve veze s mojom pričom?- Poznajem te samo tjedan dana, pa bi bilo doista prerano reći: volim te. A kako vjerojatno neću preživjeti ovu noć, ujedno je i prekasno da ti to kažem. Ali najveća ludost muškarca i žene je upravo to: ljubav.Ti si mi ispričao priču o ljubavi. Vjerujem da su ti roditelji iskreno željeli najbolje i baš je ta ljubav umalo uništila tvoj život. Na slici moje bake Djevica je gazila zmiju - to znači da ljubav ima dva lica.- Razumijem što hoćeš reći - progovori Eduard. - Sam sam izazvao elektrošok, zato što me ti zbunjuješ. Ne znam što osjećam, a ljubav me već jednom uništila.- Ne trebaš se bojati. Ja sam danas zamolila doktora Igora da iziđem odavde, da sama izaberem mjesto gdje ću zauvijek zatvoriti oči. Međutim, kad sam te ugledala u šakama bolničara, shvatila sam koju sliku doista163sam. Kad je došao u sobu, njegova je žena - po prvi puta nakon više mjeseci - već spokojno spavala.Sutradan su Eduardovu sobu zatekli svu ispremeta-nu i uništenu, slike rasparane nečim oštrim, i mladića kako sjedi u jednom kutu, zureći u nebo. Majka gaje zagrlim la, govorila mu koliko ga voli, no Eduard nije reagirao.Nije više htio čuti za ljubav: bio je sit te priče. Mislio je da može odustati i slijediti očeve savjete, no već je u svom radu otišao predaleko - preskočio je provaliju što čovjeka dijeli od njegova sna, i više nije mogao natrag.Nije mogao ni naprijed, ni natrag. Tako daje najjednostavnije bilo sići s pozornice.Eduard je još pet mjeseci ostao u Brazilu, pod nadzorom specijalista što su dijagnosticirali vrlo rijedak tip j shizofrenije, dopustivši mogućnost da je to posljedica nesreće na biciklu. Čim je rat u Jugoslaviji planuo, vele-i poslanik je hitno vraćen u zemlju; skupilo se suviše pn> blema da bi obitelj mogla brinuti o njemu i jedini je iz- f. laz bio ostaviti ga u novootvorenom sanatoriju Villete.162Te večeri, kad su se skupili u blagovaonici, pacijenti su zamijetili da četiri osobe nedostaju.Znali su da je Zedka otpuštena poslije dugog liječenja. Marije vjerojatno otišla u kino, kao stoje često činila. Eduard se vjerojatno još nije oporavio od elektrošoka- na tu pomisao, sve je pacijente obuzeo strah, pa je večera otpočela u tišini.Napokon, nije bilo djevojke sa zelenim očima i ke-stenjastom kosom. One kojoj, svi su to znali, nije bilo suđeno dočekati kraj tjedna.Nitko u Villeteu nije otvoreno govorio o smrti. No nečija bi se odsutnost uvijek primjećivala, makar su se svi trudili praviti kao da se ništa nije dogodilo.Glasina je počela kružiti među stolovima. Neki i za-plakaše, jer ona je bila puna života, a sada je zacijelo u maloj mrtvačnici iza zgrade sanatorija. Samo su se naj-odvažniji usuđivali onuda proći - pa i to za dana, dok je bilo svjetla. Unutra su stajala tri mramorna stola, a bar na jednom od njih uvijek je ležalo novo tijelo, pokriveno plahtom.Nitko nije sumnjao da je Veronika upravo tamo. Doduše, oni doista poremećeni odmah su zaboravili da je- tjedan dana - sanatorij imao još jednu stanovnicu, što bi im katkad svojim klavirom poremetila san. Malobrojni su, čuvši vijest, osjetili neku tugu, uglavnom bolničarke koje su bdjele uz Veroniku još na Odjelu za intenzivnu njegu; no medicinsko je osoblje bilo izvježbano da se ne veže uz pacijente - ionako su jedni izlazili, drugi umi-rali, a velikoj većini je svakim danom bivalo sve gore. Ti su se malo ozbiljnije rastužili, ali i njih je brzo prošlo.Najveći je pak dio pacijenata vijest popratio hinjenom zapanjenošću, tugom, iza koje se krilo olakšanje.165želim ponijeti sa sobom kad napustim ovaj svijet: tvoje lice. I odlučila sam da ipak neću otići.Dok si spavao pod šokom, imala sam još jedan napadaj, i pomislila - kucnuo je moj trenutak. Pogledala sam u tvoje lice, pokušala naslutiti tvoju priču, i pripremila se umrijeti sretna. Ali smrt me opet poštedjela - srce je još jednom izdržalo, možda zato što sam mlada.On pogne glavu.- Nemoj se sramiti što si voljen. Ne tražim ništa, samo mi dopusti biti s tobom, još jednu noć svirati klavir - ako budem imala snage.Zauzvrat te molim samo jedno: ako čuješ da umirem, požuri do moje sobe. Tako da mi se ostvari posljednja želja.Eduard je dugo šutio i Veronika je već pomislila da se povukao u svoj svijet, bez nade u skori povratak.No napokon, pogledavši u planine preko ograde Vil-letea, reče:- Ako hoćeš izići, ja ću te odvesti van. Daj mi samo trenutak, da uzmem jakne i nešto novca. Onda odlazimo zajedno.- Neće dugo trajati, Eduarde. Ti to znaš.On nije odgovorio. Uđe unutra i začas se vrati s jaknama.- Trajat će cijelu vječnost, Veronika. Više nego svi ti jednaki dani i noći što sam ih proveo ovdje, trudeći se cijelo vrijeme da zaboravim vizije Raja.. Gotovo mi je uspjelo, ali izgleda da se vraćaju.Hajdemo! Luđaci čine ludosti!

164Jer Anđeo smrti je, još jednom, prošao kroz ViUete, a oni su ostali pošteđeni.Kad se Bratstvo okupilo nakon večere, jedan im je član grupe prenio poruku; Mari nije otišla u kino - otišla je zauvijek i njemu ostavila pismo za njih.Nije se činilo da je to ikoga naročito dirnulo; ona je uvijek djelovala drugačijom, suviše ludom, nesposobnom da se posve privikne na idealno okruženje u kojem su živjeli.- Mari nikada nije shvatila kako smo zapravo sretni - reče jedan od njih.- Imamo prijatelje sličnih sklonosti, slijedimo svakodnevnu rutinu, povremeno zajednički organiziramo izlazak u grad, pozivamo predavače da nam govore o važnim temama, raspravljamo o svojim idejama. Postigli smo u životu savršenu ravnotežu, za čime toliki ljudi vani uzalud čeznu.- Da i ne spominjemo kako smo u Villeteu zaštićeni od nezaposlenosti, posljedica rata, ekonomskih problema, nasilja - podrži ga drugi. - Pronašli smo sklad.- Mari mi je ostavila jedno pisamce - javi se onaj koji je obznanio vijest, pokazavši zatvorenu kuvertu. -Zamolila me da ga pročitam naglas, kao da se tako hoće od svih nas oprostiti.Najstariji od njih otvori kovertu i učini što je Mari željela. Poželio je stati usred čitanja, no bilo je već prekasno, pa je nastavio do kraja.

166Dok sam još bila mlada odvjetnica, čitala sam izvjesnog engleskog pjesnika ijedan me se njegov stih osobito dojmio; glasio je otprilike ovako: Budi kao izvor što se prelijeva, a ne kao bunar u kojem stoji uvijek ista voda.167Kad je pismo pročitano, pripadnici Bratstva uputiše se polako prema spavaonicama, uvjeravajući sami sebe kako je Mari definitivno poludjela.169Uvijek sam mislila daje zapravo u krivu: opasno je prelijevati se, jer tako možemo preplaviti tlo gdje žive dragi nam ljudi, potopiti ih svojom ljubavlju i zanosom. Tako sam cijeli život pokušavala biti bunarom, nikada ne pre-koračivši granicu svojih unutarnjih, nevidljivih zidova.A onda sam, nikad neću znati zašto, počela patiti od sindroma panike. Pretvorila sam se baš u ono što sam se toliko trudila izbjeći: u vrelo koje se izlilo i poplavilo sve oko mene. Zbog toga sam dospjela u Villete.Po izlječenju, vratila sam se u bunar i upoznala vas. Hvala vam na prijateljstvu, na pažnji i tolikim sretnim tre-nucima. Živjeli smo zajedno poput ribica u akvariju, zadovoljni što nam netko baci hranu uvijek u isto vrijeme, a mi možemo kad god nas je volja vidjeti što ima vani, naravno, preko stakla.No jučer, uz pomoć klavira ijedne žene koja je vjerojatno već umrla, otkrila sam nešto veoma važno: život ovdje unutra bio je potpuno isti onom vani. I tu i tamo, ljudi se drže u grupama, grade svoje obrambene zidine, i ne dopuštaju da išta nepoznato poremeti njihove jalove egzistencije. Obavljaju stvari koje su navikli obavljati, proučavaju nekorisne sadržaje, zabavljaju se, jer čovjek se mora zabaviti, a što se događa s ostatkom svijeta, ne zanima ih, tuđi problemi ih se ne tiču. Samo, možda, utoliko da pogledaju televizijski dnevnik - kao što smo mi zajedno često činili - zato da se iznova uvjere koliko su sretni, u svijetu punom problema i nepravdi.Hoću reći: život Bratstva potpuno je jednak životu u vanjskom svijetu - svi izbjegavaju uvidjeti što se nalazi van staklenih stijenki akvarija. To je za mene dugo bilo okrepljujuće i korisno. No ljudi se mijenjaju, i ja sada krećem u potragu za pustolovinom - iako mije već šezdeset i pet godina, i znam kolika ograničenja moja dob nosi. Idem u Bosnu - tamo ima ljudi koji me čekaju, iako me još ne poznaju, niti ja poznajem njih. Ali znam da mogu biti korisna, i da izazov jedne pustolovine vrijedi za tisuću dana lagodne i bezbrižne udobnosti.168Otišli su do malog središnjeg trga. Veronika pogleda prema svojoj samostanskoj sobi i sve joj se na trenutak razbistri. Opet se sjetila da mora umrijeti.- Kupi još vina! - zamoli Eduarda.Neki bar u blizini bio je otvoren. Eduard je donio dvije boce, sjeli su i nastavili piti.- Što ne valja s tumačenjem moje bake? - upita Veronika.Eduard je bio tako pijan da se tek uz veliki napor sjetio što je rekao u restoranu. No uspjelo mu je.- Tvoja je baka rekla da žena stoji na zmiji zato što ljubav vlada nad Dobrim i Zlim. To je lijepa i romantična interpretacija, no nije točna; naime, i ja sam vidio tu sliku, štoviše, to je jedna od vizija Raja koje sam želio na-slikati. Već sam se odavno zapitao zašto uvijek tako vidim Djevicu.- I zašto?- Zato što je Djevica, ženska energija, moćna gospodarica zmije, koja predstavlja mudrost. Ako si zamijetila znak na kuti doktora Igora, to je simbol liječništva -dvije zmije isprepletene oko štapa. Ljubav je jača od mu-drosti, kao što je Djevica jača od zmije. Za nju je sve nadahnuće. Ona ne prosuđuje dobro i zlo.- Znaš što još? - dosjeti se Veronika. - Djevica nikada nije marila za mišljenje okoline. Zamisli, morati svijetu objasniti priču o Duhu Svetom! Ona nije ništa objašnjavala, kazala je samo: »Tako se dogodilo.« Slutiš li što su drugi vjerojatno na to rekli?

- Naravno. Da je luda!Oboje se nasmijaše. Veronika podigne čašu.- Uzdravlje! Ti bi morao slikati te svoje vizije Raja, umjesto da pričaš.- Prvo ću naslikati tebe - odvrati Eduard.Blizu malenog trga postoji maleno brdo. Na malenom brdu je maleni utvrđeni grad. Veronika i Eduard171Eduard i Veronika odabrali su najskuplji restoran u Ljubljani, naručili najbolja jela, ispili tri boce vina iz berbe '88., jedne od najboljih ovog stoljeća. Za vrijeme večere, nijednom nisu spomenuli Villete, ni prošlost, ni budućnost.- Svidjela mi se priča o zmiji - reče on, po tisućiti put napunivši čašu. - Ali tvoja je baka bila jako stara, pa nije znala dobro protumačiti priču.- Poštuj moju baku! - vikne Veronika, već pijana, privukavši opću pozornost gostiju.- Nazdravimo baki ove cure! - reče Eduard, ustavši.- Molim zdravicu za baku ove luđakinje pored mene, koja je sigurno pobjegla iz Villetea!Ljudi za drugim stolovima vratili su se jelu, praveći se da ništa od toga ne primjećuju.- Nazdravimo mojoj baki! - ustrajala je Veronika. Vlasnik restorana priđe njihovom stolu.- Molim vas, pripazite na ponašanje!Primirili su se na koji trenutak, a onda su iznova postali preglasni, trabunjali besmislice, ponašali se nepri-mjereno. Vlasnik restorana vrati se do stola, reče im da ne trebaju platiti račun, ali moraju smjesta izići.- Bar ćemo uštedjeti novac za ova skupocjena vina!- Eduard podigne čašu.- Stvarno je vrijeme da se povučemo, dok se gospodin ne predomisli!Gospodin se nije namjeravao predomisliti. Već je izmicao Veronikin stolac, naoko kavalirskom gestom, čiji je pravi smisao bio pomoći joj da što prije ustane.170Veronika se privije uz njega i zamoli Boga, u kojeg nije vjerovala, da je uzme u tom trenutku.Zatvorila je oči, osjetila da je i on učinio isto. I san se spustio nad nju, dubok, bez snova. Smrt je bila nježna, mirisala na vino i milovala joj kosu.173uspeli su se uz strminu, negodujući i smijući se, kližući se po ledu i žaleći na umor.Uz zidine stoji ogromna žuta dizalica. Onome tko je prvi put u Ljubljani čini se da su u tijeku radovi na tvrđavi, koja će uskoro biti potpuno obnovljena. No građani Ljubljane znaju da je dizalica tamo već godinama -iako nitko ne zna pravi razlog. Veronika je ispričala Edu-ardu kako djeca, kad ih u vrtićima zatraže da nacrtaju ljubljansku tvrđavu, redovito i kran smjeste na crtež.- K tome, dizalica je svakako u boljem stanju nego tvrđava.Eduard se nasmijao. •;- Ti bi već trebala biti mrtva - primijeti, još uvijek pod učinkom alkohola, ali s drhtajem straha u glasui - Tvoje srce nije trebalo izdržati ovaj uspon.Veronika spusti na njegove usne dug poljubac.- Pogledaj dobro moje lice - reče mu. - Sačuvaj ga u očima svoje duše, da ga jednog dana možeš nacrtati po sjećanju. Ako hoćeš, počni s tim, ali vrati se slikanju. To je moja posljednja želja. Vjeruješ li u Boga?- Vjerujem.- Onda ćeš se zakleti, pred Bogom u kojeg vjeruješ* da ćeš me naslikati.- Kunem se.- I da ćeš, nakon što me naslikaš, nastaviti slikati.- Ne znam mogu li se u to zakleti.- Možeš. I još ću ti nešto reći: hvala ti što si dao smisao mom životu. Došla sam na ovaj svijet da bih proživjela sve upravo kako je bilo; zato da pokušam samoubojstvo, da uništim svoje srce, da pronađem tebe, pop-nem se na ovu utvrdu kako bi ti se moje lice urezalo u dušu. To je jedini razlog zbog kojeg sam došla na svijet: poslužiti da se ti vratiš na put s kojeg si skrenuo. Nemoj da mi život bude uzaludan.- Možda je prerano, ili prekasno, ali svejedno moram reći ono što si ti rekla meni: volim te. Ne moraš vjerovati, možda je to ludost, moja sanjarija.172Čim je dr. Igor ušao u ordinaciju i uključio svjetlo - i dalje je kasno svitalo, ta je zima trajala neuobičajeno dugo - jedan mu je bolničar pokucao na vrata.»No, danas je rano počelo«, pomisli on.Bit će to težak dan, zbog razgovora s djevojkom. Pripremao se za to cijeli tjedan, a prošle je noći jedva uspio zaspati.- Imam vrlo zabrinjavajuće vijesti - progovori bolničar. - Dvoje pacijenata je nestalo: veleposlanikov sin i djevojka s problemom na srcu.

- Vi ste potpuno nesposobni! Osiguranje ove bolnice obična je lakrdija!- Ali... još nitko nije pokušao pobjeći - odvrati bolničar uplašeno. - Nismo to očekivali.- Izlazite odavde! Moram smjesta sastaviti izvješće za vlasnike, obavijestiti policiju, poduzeti niz mjera. I recite neka me više nitko ne smeta, jer te stvari potraju satima!Bolničar je izišao, blijed, znajući da će dio tereta te neugodne situacije pasti na njegova leda, jer tako moćni uvijek iskoriste slabije. Bio je siguran da će ga još istog dana otpustiti.Dr. Igor rastvori blok na stolu pred sobom, s namjerom da sačini izvješće o sigurnosnom stanju, kad se najednom predomisli.Isključi svjetlo, ostane u ordinaciji škrto osvijetljenoj suncem koje se tek rađalo, i nasmiješi se. Uspio je.Još malo pa će moći sabrati sva svoja zapažanja koja je vrijedno bilježio, i utvrditi jedini provjereni znak izlje-čenja od otrovanja vitriolom: svijest o životu. Otkrit će i175Eduard osjeti da ga netko lupka po ramenu. Kad je otvorio oči, već je svitalo.- Možete otići u konačište pri prefekturi - reče čuvar. - Smrznut ćete se ako ostanete ovdje.U djeliću sekunde, Eduard se sjeti svega što se zbilo prošle noći. U njegovom se naručju sklupčala žena.- Ona... ona je mrtva.Ali, žena se pomakne i otvori oči.- Što je? - upita Veronika.- Ništa - odgovori Eduard, pridižući je. - Ili možda ipak - čudo: još jedan dan života.174rezultate; da nalazi njezina srca pokazuju vidno poboljšanje. Veronikin bijeg prištedio mu je nelagodu još jedne laži.Ono s čime dr. Igor nije računao bilo je »zarazno« djelovanje liječenja protiv vitriola. Mnoge je pacijente u Villeteu zastrašila svijest o polaganoj i neizbježnoj smrti. Valjda su se svi zamislili o onom što propuštaju, prisi-ljeni ponovno razmotriti svoje vlastite živote.Marije zatražila daje otpuste iz bolnice. Neki drugi bolesnici zatražili su reviziju svojih slučajeva. Zabrinja-vajuć je, ipak, bio slučaj veleposlanikova sina; on je jednostavno nestao - zacijelo pomažući Veroniki u bijegu.»Možda su još uvijek zajedno«, pomisli liječnik.U svakom slučaju, veleposlanikovje sin znao gdje je Villete, ako se poželi vratiti. Dr. Igor je bio isuviše odu-ševljen rezultatima, da bi brinuo o detaljima.Na trenutak ga je zaokupila druga dvojba - prije ili kasnije, Veronika će saznati da joj ne prijeti smrt od srca. Zacijelo će potražiti kojeg specijalista, i on će joj reći da je u njenom organizmu sve u savršenom redu. Ona će tada misliti da je liječnik u Villeteu bio potpuni nespo-sobnjaković. No svakome tko se upusti u istraživanje ne-poznatog i nedodirljivog, potrebna je hrabrost i spremnost da bude neshvaćen.A što sa svim onim danima koje će djevojka proživjeti u strahu od neminovne smrti?Dr. Igor temeljito razmotri sve argumente, i zaključi: nije to, napokon, ni tako loše. Ona će svaki dan smatrati čudom - što zapravo i jest, kad razmislimo kolike nas neočekivane stvari mogu zadesiti u svakoj sekundi našeg krhkog postojanja.177kojim se lijekom koristio u svom prvom velikom pokusu provedenom na pacijentu: sviješću o smrti.Možda su postojale i druge metode, no dr. Igor je svoju tezu odlučio zasnovati na jedinoj koju je mogao znanstveno iskušati - zahvaljujući jednoj djevojci koja se, nehotično, našla na putu njegove sudbine. Stigla je u vrlo teškom stanju, s ozbiljnim trovanjem, u početnom stanju kome. Visjela je između života i smrti gotovo tje-dan dana, dovoljno vremena da mu sine briljantna ideja za eksperiment.Sve je zavisilo samo o jednome: djevojčinoj sposobnosti da preživi.I uspjela je.Bez ikakve ozbiljne posljedice, ili pogubnog oštećenja; ako bude čuvala svoje zdravlje, živjet će koliko i on, vjerojatno i mnogo dulje.No jedino je dr. Igor to znao, znajući isto tako da osujećeni samoubojice, prije ili kasnije, obično pokušaju iznova. Zašto je ne iskoristiti kao pokusnog kunića, da vidi može li odstraniti vitriol - gorčinu - iz njenog organizma?I dr. Igor je osmislio svoj plan.Primijenivši preparat poznat kao Fenotal, uspio je kod nje simulirati simptome srčanog napada. Tjedan dana dobivala je injekcije tog lijeka, proživjevši, vjerojatno, veliki strah - jer je imala vremena misliti o smrti, ali i o svom životu. Na taj je način, prema tezi doktora Igora {Svijest o smrti potiče nas da živimo - bit će naslov po-sljednjeg poglavlja), djevojka sama pročistila organizam od vitriola, i vjerojatno neće ponoviti svoj čin.Tog dana se trebao sastati s njom i reći kako je, zahvaljujući injekcijama, postigao neočekivane i zapanjujuće176O AUTORUPaulo Coelho rodio se u Rio de Janeiru, 1947. godine. Kad mu je bilo 23 godine, nakon što je kratko vrijeme

radio kao kazališni redatelj i glumac, odlučuje napustiti studije i putovati svijetom kao hipi. Godine 1970. pokreće časopis 2001. Prošao je put hodočasnika dug 830 km od Santiaga do Compostele i 1986. godine piše Dnevnik čarobnjaka. Godine 1988. objavljuje Alkemičara.Coelho je objavio još šest knjiga: Brida (1990.), Valkire (1992.), Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala (1994.), Maktub (1994.), Peta gora (1996.) i Priručnik za ratnike svjetlosti (1997.), Veronika je odlučila umrijeti (1998.).Djela Paula Coelha prevedena su na pet kontinenata (42 jezika) i objavljena u 100 zemalja svijeta, u ukupnoj nakladi od 15 milijuna primjeraka.AlkemičarJe u 1994. godini dobio mnoga međunarodna priznanja: uvršten je među četiri najbolje knjige u godini, na popisu National Library Association (SAD), nominaciju francuskog časopisa Elle za Knjigu godine, a tu mu je titulu dodijelio i australski časopis Sidney Morning Herald.Francuska vlada odlikovala je Paula Coelha najvišim odlikovanjem u kulturi: Vitezom reda književnosti i umjetnosti. Prema anketi časopisa Le nouvel economist svrstan je među 15 najpopularnijih pisaca u svijetu.Alkemičar je predstavljao i temu mjuzikla koji je izveden 1997. godine u Japanu, poslužio je kao inspiracija za simfoniju koju je skladao Valter Taleb (čiji je snimak pušten u prodaju u veljači 1998. u izdanju BMG Classics), a filmska kompanija VVarner Brothers otkupila je svjetska prava za snimanje filma.Paulo Coelho imenovan je kao poseban savjetnik pri UNESCO-vom programu Duhovna ujedinjenja i međunarodni dijalozi. Svjetski ekonomski forum na zasjedanju u Davosu u veljači 1999. dodijelio mu je Kristalnu nagradu za ujedinjenje različitih kultura.179Zapazi da su zrake sunca jače i sjajnije - pacijenti su zacijelo već pili jutarnju kavu. Njegova će čekaonica za-kratko biti puna, zatrpat će ga rutinski problemi - bolje je, dok još može, raditi na tezi.I posveti se s krajnjom pomnjom bilješkama o pokusu s Veronikom; izvješća o propustima u osiguranju zgrade ostavit će za kasnije.Blagdan Sv. Bernardice, 1998.178yBIBLIOTEKA Djela Paula Coelhado sada je izašloALKEMIČARNA OBALI RLJEKE PIEDRE SJELA SAM I PLAKALAPETA GORA VERONIKA JE ODLUČILA UMRIJETIuskoro izlaziPRIRUČNIK ZA RATNIKA SVJETLOSTI