Cally Taylor - Nebo Moze Cekati

8/10/2019 Cally Taylor - Nebo Moze Cekati

1/135

Cally Taylor

Nebo moe ekatiHeaven can wait

Mojim roditeljima Regu i Jenny Taylor


2/135

PRVO POGLAVLJE

to biste uinili kada biste pomislili da ete uskoro umrijeti?a) Urlali i uzbunili sve u svojoj blizini?b) Ne biste uinili nita i izbezumljivali biste se u samoi?c) Pretvarali se da se nita ne dogaa?Ja, ja sam namjestila gae i briznula u pla.

Zdravlje me je brinulo zadnjih tjedan dana. Bila sam iscrpljena, glenjevi su minateknuli, a mokraa mi se pjenila kao uti cappuccino. Papiri u mojoj ruci govorili susamo jedno: imala sam neizljeivu, moda i smrtonosnu bolest.

Trebala sam se udati za manje od etrdeset osam sati. Priopiti ovu lou vijest zarunikuvjerojatno je jedina stavka koje nije bilo na mom golemom popisu stvari to ih moramuiniti. Ali morala sam to rei Danu jer na internetu pie da bi lijeenje ukljuivalo posjetebolnici dva puta tjedno, strojeve za dijalizu, moda ak i transplantaciju. Velik je to teretza svakoga.

Lucy, budi snana, govorila sam si dok sam otvarala vrata dnevne sobe. Moe ti to,samo budi snana.

Dan se skutrio na kauu gledajui dokumentarac o navikama parenja u dugonogih utihpauka. Ruke su mu bile prekriene iznad glave, crna kosa razbaruena, brada neobrijana.Bio je odjeven u plitke traperice i svoju omiljenu majicu - izblijedjelu crnu s likom JimijaHendrixa, koja je isticala njegova iroka ramena i jake ruke. Takav je bio Dan, mogao jeodjenuti bilo to i izgledati zanosno bez imalo truda. Nije ba da mu je bilo stalo do toga,on je bio meu najmanje umiljenim ljudima koje sam upoznala - i zato sam ga jo vievoljela.

Kad sam ula u sobu, pomaknuo je svoje duge noge da mi napravi mjesta na kauu, ali jasam se umjesto toga smjestila na naslon za ruke. Kad je enka mujaku odgrizla glavu,Dan mi se nasmijeio, smeih oiju, blistajui od zadovoljstva.

- Ako moram birati izmeu toga i trosatnih razgovora nakon seksa, definitivno biram

smrt odgrizanjem glave, svaki put - ree.Zbunjeno me pogledao kad se nisam nasmijala, skrenula pogled na ruke i igrala se

zarunikim prstenom. O boe, kako e reagirati na vijesti? Hoe li plakati? Vikati?Onesvijestiti se? Neto gore od toga?

- Dane, moram ti rei neto vano.- to je? - upita me, oiju jo uvijek prikovanih za ekran.- Imam loe vijesti.- Neto u vezi vjenanja? - Stiao je televizor, namjestio se na bok i uperio pogled u

mene.- to je sad? U slastiarnici su umjesto rue stavili ljiljan na tortu?

Duboko sam udahnula. - Mislim da imam bolest bubrega u poodmakloj fazi.Daljinski upravlja tresnuo je o pod. Dan se uspravio i primio me za ruke, guvajuiisprintane stranice s interneta koje sam drala u ruci.

- to ima? - izustio je traei oima moje lice. - Nisi mi rekla da si bila kod lijenika.- Nisam.- Kako onda zna da ima bolesne bubrege?Stisnula sam mu ruku i prela palcem preko njegovih prstiju. Bio je u oitoj fazi

nijekanja. Na internetu je pisalo kako je mogue da e tako reagirati. - Zato to samprouila simptome na internetu.

Namrtio se i rukom njeno protrljao bradu. - Koje simptome?Buljila sam u TV. Bilo mi je udno raspravljati s dekom o stanju mog urina. To nije

neto o emu se razgovara, pa ak ni ako ste sedam godina skupa.- Mokraa mi se pjeni - rekla sam. - Puna je mjehuria, a na internetu pie da je urin koji

se pjeni simptom bolesnih bubrega.Dan se poeo toliko jako smijati da je pao s kaua na pod. Gledala sam ga u udu, a onda


3/135

se nagnula naprijed i udarila ga u ruku, i to snano.- Dane, zato se smije? Prestani, izbezumljuje me.Osovio se o laktove i pruio ruku prema mojoj. - Oprosti, Lucy. Nisam se trebao smijati,

pogotovo ne zato jer si na samrti, i to. Koliko dugo ve ima simptome?Brojila sam dane u glavi. - Gotovo tjedan dana. Ne, definitivno tjedan dana. Sve je poelo

proli petak.- A to smo u petak kupili, za to si rekla da nam je jako potrebno?

Izvukla sam ruku iz Danova stiska i bijesno ga pogledala. Sjedila sam tu i olakavala siduu, a on je priao o nabavci namirnica. Koji je njemu vrag?

- Ne znam, Dane. to smo kupili?- Novi osvjeiva za WC koljku koji uklanja kamenac.- I?Podigao je obrve. - Nisi jedina osoba iji se urin zadnjih tjedan dana pjeni.- Molim?- Lucy, ti si blesava - rekao je Dan bockajui me u slabine - pikila si na osvjeiva za WC

koljku. Stavila si ga sprijeda pa stri. Zato ti se mokraa pjeni.Zapanjeno sam ga gledala. - Znai nemam bolesne bubrege?- Ne, Lucy - ree Dan zakolutavi oima. - Nema.Prasnula sam u smijeh. - O boe! - protisnula sam. - Koji sam ja idiot!Dan se bacio natrag na kau i vukao me za sobom sve dok se nisam prevrnula preko

naslona i pala na njega. Nasmijeio se i maknuo mi kosu s lica.- Lucy Brown, to bih ja bez tebe? - ree i njeno me poljubi.Primila sam mu lice rukama i uzvratila poljubac. Mislila sam da ivot ne moe biti

savreniji. I bila sam u pravu. Ne moe.Do kraja sutranjeg dana bit u mrtva, ali ne od bolesnih bubrega.

DRUGO POGLAVLJEIdue sam se jutro probudila sa smijekom na usnama. Dan se priljubio uz mene, mekani

prekriva dodirivao mi je kou. Jo je spavao. Njegove duge, tamne trepavice treperile suu snu. Prela sam mu palcem preko jagodine kosti i njeno poljubila usne.

- Dane - apnula sam - sutra emo se vjenati.Promijenio je poloaj, prebacio teku ruku preko mojih grudi i privukao me k sebi.- Volim te - promrmljao je.- I ja tebe - rekla sam, njeno mu spustila ruku na struk i okrenula se. Bilo je deset sati.

Deset sati! Zgrabila sam s nonog ormaria svoj opasno dugi popis stvari koje valja uiniti

i gunala. Jedva da sam poela kriati stvari s popisa koje tek trebam uiniti:a) Napisati raspored sjedenja. Odluila sam se za metalik srebrnu olovku nakameniima posuenim s plae u Brightonu.

b) Dovriti stolne dekoracije (ljiljani s dugim stabljikama u prozirnim staklenimvazama).

c) Nazvati fotografa i dogovoriti to e slikati. Jo nisam bila sigurna je li fotografija nakojoj se Dan divi mom vjenanom prstenu preneukusna.

Popis je bio predugaak da bih ga mogla sama rijeiti. Dan bi mi trebao pomoi.Pogledala sam ga, a on je tiho hrkao, blago otvorenih usta, lica zabijena u jastuk. I uztragove spavanja po obrazu Dan je bio tako prokleto zgodan i bilo mi je teko odvratitipogled s njega.

Znala sam da u se udati za Dana od prvog trenutka kad sam ga vidjela. U stvari, nije bilotako - znala sam to sredinom naeg prvog sastanka. Predloila sam da pogledamo neki artfilm u lokalnom kinu, no film je bio toliko dosadan da sam gotovo zaspala na pola.

- Zanimljiv film - rekao je Dan poslije kina. - Moda, ovaj, malo predugaak.


4/135

Nisam htjela da pomisli kako sam dosadna kao film pa sam pokuala spasiti veerprijedlogom da odemo neto pojesti. Kad se Dan ponudio da odemo k njemu i podijelimohranu za ponijeti, bre-bolje sam zgrabila tu priliku. Sastanak, dakle, nee biti potpunpromaaj. Bilo je jo vremena da ga zadivim svojim iskriavim umom i osobnou.

Uljudno smo avrljali dok smo etali do njegova stana, a tada smo sjeli jedno krajdrugoga na izlizani kau i poeli jesti pilei chow mein. Osim zvukova glasnog vakanja igutanja soba je bila u potpunoj tiini. Doista sam uivala, sve dok mi eludac nije poeo

zlokobno klokotati. Kvragu. U svem tom uzbuenju zaboravila sam kako kineska hranautjee na moj probavni sustav. Trbuh mi se napuhao na dvostruku veliinu i malo jenedostajalo da mi prvo dugme na hlaama pukne. Nisam ba atraktivno izgledala.

- Moe pustiti neku glazbu? - upitao me je Dan vrtei rezance na vilici, u potpunostinesvjestan moje neprilike.

Sjajno, dobra ideja. Moda e mi etnja preko sobe pomoi.- Svakako - rekla sam, ustala i kradomice uvlaila trbuh.- Moram vam rei da imate sjajan glazbeni ukus, g. Harding.Dan je prestao jesti i nasmijeio mi se. - Stvarno? Hajde onda, zadivi me.- Hou.Mogla sam osjetiti kako mi snima stranjicu dok sam teturala preko prostorije.- Hm, da vidimo to se ovdje nudi - rekla sam koristei svoj najbolji glas osobe koja se

razumije u glazbu. Meu CD-ovima na vrhu bilo je malo previe heavy metala za mojukus, tako da sam unula ne bih li pronala neto bolje.

I prdnula.Bilo je to nalik na zov divljeg slona tijekom parenja, samo puno, puno gore.Smrznula sam se. Ako se ne pomaknem, bit e kao da se nije ni dogodilo (o boe, molim

te daj da nekim udom Dan ovo nije uo). Pritisnula sam ruke na gorue obraze iizgovorila prvu stvar koja mi je pala na pamet: - Parket ti ba kripi, zar ne?

Dan se umalo udavio od smijeha. Smijao se i smijao i suze su mu curile toliko da sampomislila da nee stati. Potom sam se i ja poela smijati. Zahihotala sam se zbog bedastog,

nesvjesnog osmijeha na njegovu licu i gotovo djejih udisaja u njegovu smijehu. Kako mito ne bi bilo smijeno? Ako me Dan mogao natjerati da se nasmijem sama sebi u trenutkukad bih se najradije uvukla u sebe i umrla od stida, onda bih samo s njim htjela proivjetiivot.

Maknula sam pogled s njegova usnula lica, presavila popis i odloila ga na noniormari. Popis je mogao ekati, barem nekoliko minuta. Prvo sam morala neto drugouiniti. Iskrala sam se iz kreveta prema ormaru na drugom kraju sobe gdje je, zatvorena uvelikoj vodonepropusnoj vrei, stajala moja vjenanica iz snova. Prije nego to samodluila koju kupiti, isprobala sam mnoge sa svojim prijateljicama Annom i Jess. Bijelahaljina nije dolazila u obzir - zbog moje duge, tamne kose i blijede puti, izgledala bihpreblijedo. Uzane haljine takoer nisu bile opcija - ako niste tanki kao ibica, zapinjale bi

vam za svaku izboinu i kvrgu. I onda smo pronale ovu haljinu, boje bjelokosti i beznaramenica, dio iznad struka imao je fini korzet sa irokom suknjom s konstrukcijom zapridravanje i precizno nanizanim sitnim biserima. Nije bila preobina, ali ni prenapadna.Bila je savrena.

- Lucy - ree Dan. - to radi ?Zalupila sam vratima i okrenula se. - Nisi je vidio, je li tako? Reci mi da nisi vidio moju

vjenanicu.Dan je namjestio pokriva ispod brade i piljio u mene krmeljivim oima. - Ve sam je

vidio.- Nisi valjda? - rekla sam, dok su mi rijei zastajale u grlu.

- Ludice, naravno da nisam - nasmije se. - Zabranila si mi da otvaram ta vrata, sjea se?Aha, da, na vratima je stajala mojom rukom izraena i selotejpom zalijepljena poruka:Ne otvaraj vrata pod prijetnjom smrtne kazne. Pogledah ga sumnjiavo. - Zato si mionda rekao da jesi?


5/135

- Da te zafrkavam.Jurnula sam preko sobe, skoila na krevet i poela ga tui preko prekrivaa.- Daniele Hardy, danas me ne smije zafrkavati.- Zato ne?- Zato to je danas dan uoi naeg vjenanja, eto zato - rekla sam i udarila ga u rame.- Znai li to kako je sad loe vrijeme za rei da sam pronaao i poklon koji si mi kupila?- Molim?

Zgrabio me je i vrsto privukao sebi. - Ha! Opet sam te zeznuo!Htjela sam ga nazvati seronjom ili nekim jo gorim imenom, no on me je poljubio prije

nego to sam rijei uope uspjela izustiti.

U osam sati, nakon deset sati mahnitog telefoniranja, katastrofe s ljiljanima, raspadanjasrebrnih olovaka i nekoliko snanih izljeva loeg raspoloenja, poljupcem sam sepozdravila s Danom na ulaznim vratima. Htjela sam mu dati samo mali poljubac, ali on jepokazivao vei entuzijazam.

- Idemo gore - ree u stanci poljupca koju je iskoristio da me zgrabi za guzu.vrsto sam mu odgurnula ruke. Trebao je provesti veer kod svog brata i ve je kasnio

tri sata, a nije ba da mi je pomogao oko popisa. O ne, proboravio je pet sati vani uobavljanju vlastitih priprema uoi svadbe, koje su, zakljuujui po mirisu gela za tuiranjena njegovoj koi i alkoholnom dahu, vjerojatno ukljuivale odlazak u teretanu, nakon egaje uslijedio viesatni boravak u pubu. Svatko bi pomislio da ga nije briga to je sutranajvaniji dan u naim ivotima. Pogledala sam na sat. Imala sam manje od sat vremenada se okupam, skuham neto i pospremim kuu prije nego to Anna i Jess navrate nadjevojaku zabavu.

- Molim te? - ponovi Dan.- Ne - odbrusila sam. - Stvarno mora poi. Imam jo obaviti tonu stvari.Pognuo je glavu i uputio mi svojim velikim smeim oima tuan pogled od kojeg bih se

obino rastopila. - Izmasirat u ti lea.Odmahnula sam glavom. - Ne. Samo idi. Odlazi, Dane. Molim te.- Dobro, dobro, idem, idem - ree dok sam izbjegavala njegov nespretan pokuaj da me

zagrli i odgurnula ga.Gledala sam ga dok je polagano iao niz stazu, torbe za odijelo nehajno prebaene preko

ramena, cilindra naherena na glavi pod udnim kutom. Doavi do ograde, stao je iokrenuo se.

- Je li sutra neki velik dogaaj ? - upita me. - Imam udan osjeaj da sutra moram negdjebiti.

Podigla sam obrve i uputila mu onaj pogled, od kojeg i mala djeca u trenu prestajuvritati. Dan se samo nasmijeio.

- to je? - upita me. - Zna, jo uvijek nije kasno da sve otkaemo.eludac mi se okrenuo i obuzela me slabost. - to da otkaemo?- Vjenanje - ree. - Jo uvijek nije kasno da odustanemo.Netremice sam ga gledala dok mi se u elucu stvarao vor. Je li on uope svjestan koliko

sam naporno radila da oboje imamo vjenanje iz snova? Je li uope shvaao koliko sam sedrutvenog ivota morala odrei da sve obavim kako bi on mogao ii pijanevati sprijateljima ili udobno zavaljen gledati filmove? Je li mi ikad zahvalio? Je li mi ikad rekaoda cijeni moj trud?

- Nije smijeno, Dane. Doista nije smijeno.Smijeka je nestalo i Dan samo slegne ramenima. - Luce, mora se opustiti.

Opustiti? Zato mukarci uvijek kau enama da se opuste, ak i kada su savrenoracionalne? Osim toga, imala sam pravo biti ljuta. Tijekom doruka uvjeravao me je da erei dok te smrt ne rastavi tijekom izricanja branih zavjeta, a tijekom ruka gaao meje pecivom, tvrdei da e na prijemu zapoeti gaanje hranom. Sad se alio s otkazivanjem


6/135

vjenanja. Ima li kraja tim alama? Pokuala sam se ugristi za jezik, ali rijei su mi ipakizletjele.

- Za sluaj da nisi primijetio, Dane, zadnjih godinu dana provela sam u organiziranjuovog vjenanja, a zadnjih nekoliko dana nisam se propisno naspavala.

- I ja sam puno toga napravio - ree sjetno gledajui u smjeru svog crvenog minija. -Naruio sam DJ-a za prijem.

- Svaka ast. Nazvao si svog prijatelja i zamolio ga da ponese gramofone. Sjajno si to

napravio.Dan me pogleda u oku. - Zna li ti koliko mi je vremena trebalo da pregledam sve ploe

i pronaem skladbe koje e se putati? Htio sam da svaka pjesma bude savrena, dapredstavlja pravi trenutak u naoj vezi, da...

Podigla sam ruke u zrak. - Znai, ti si sluao ploe, je l tako? ovjee, to ti je zasigurnobilo naporno. To je takva gnjavaa. I ja bih radije da sam mogla sjesti na pod, piti pivo iputati glazbu, ali sam se umjesto toga vozala po gradu i podizala kravate i cvijee zazapuke i poklone za uzvanike i...

- Moemo li se prestati svaati? - prekine me Dan gledajui me kao da sam ja ta kojaraspiruje svau. - Mislio sam da trebam otii. Mislio sam da si to eljela.

- Ono to sam ja eljela i to ja elim jest da na brak shvati ozbiljno. Danas si takonaporan, Dane.

Dan je slegnuo ramenima, otvorio vrata i umalo se spotaknuo na vlastito stopalo dok jeizlazio na plonik. - Volim te, Lucy Brown - povikao je dok je prekapao depove u potraziza kljuevima i ulazio u automobil.

Zatvorila sam ulazna vrata, prislonila elo na zid u hodniku i nekoliko puta dubokoudahnula. O boe. to mi je? Nikada nisam ovako pretjerano reagirala na bezazlenopodbadanje, no uinilo mi se da se stres prethodnih nekoliko mjeseci nakupljao sve dokga vie nisam mogla zadrati. Ali nisam se ak ni tada smjela istresti na Dana. On je samopokuavao ono to i inae radi kad sam umorna ili pod stresom - pokuao me nasmijati.Istina, zna i on ponekad biti kreten, a pogotovo lijen, no i dalje je u svakom drugom

pogledu bio savren za mene. Bio je visok (ja sam visoka 170 cm), tamnoput (ja takoer,dobro, mije boje, ali sam bojila kosu) i osebujno lijep. Sve mi se na njemu svialo; odvrste guze i toplih smeih oiju do male kvrge na nosu nastale na odve ustroj utakmiciragbija dok je bio tinejder. I volio me je, unato tome to sam patila od ekstremnogpomanjkanja humora u trenucima visokog stresa. A da ne spominjem naivnost, pretjeranuemocionalnost i sklonost hipohondriji!

Nazvat u ga prije spavanja, odluila sam i potrala uz stepenice, i ispriati se to samtakva Godzilla-mladenka. Nisam mu ak rekla ni volim i ja tebe dok je odlazio, a takvoto nikad nisam napravila. Uvijek bih mu to rekla.

Zastala sam na vrhu stepenica i poela kopati po depovima traei popis stvari kojemoram obaviti. Kraj stavke broj 10 na mom popisu - vjenani poklon za Dana - stajao je

olovkom napisan upitnik. Kupila sam mu srebrne manete, ali one nisu bile dovoljnoposebne. Manete ba ne govore ovo je najsretniji dan mog ivota, zar ne? Vie govoreja sam vrlo nematovita djevojka. Sljedee godine dobit e za Boi builicu.

Gurnula sam papir natrag u dep i otila u kupaonicu. Imala sam manje od sata prijenego to navrate Anna i Jess na djevojaku zabavu ispunjenu ampanjcem i glazbom pa mije trebalo vremena da se smirim i razmislim. Zbacila sam odjeu sa sebe, upalila radio,spustila se u tople mjehurie i razmiljala o lijepim stvarima. Za manje od dvadeset etirisata bit u Lucy Harding, supruga Daniela Hardinga. Zbogom, Lucy Brown!

Kad su mi se prsti na rukama i nogama smeurali kao groice, izala sam iz kade iposegnula za runikom. I tad sam se sjetila - savren dar za Dana nalazio se na tavanu.

Dva tjedna ranije istila sam kuu i on mi je pomogao odnijeti moju drvenu kutijusuvenira na tavan. Bila je puna sjeanja na na zajedniki ivot: leci za koncerte,fotografije, sitnice, pisma, koljke, razglednice i ulaznice za kino od naeg prvog izlaska.Bit e savreno ako stavim ulaznice za kino u kutiju od maneta i uruim je Danu nakon


7/135

obreda - neto novo da proslavimo svoj brak i neto staro da se prisjetimo naeg prvogizlaska.

Meutim, prvo sam ih trebala pronai.Polugom sam otvorila poklopac tavana i ostavila mokre stope na tepihu dok sam vukla

ljestve preko vrha stubita. Stala sam na najviu preku i posegnula rukom. Kutija senalazila svega nekoliko milimetara od moje ispruene ruke.

- Sranje.

Bila je tako primamljivo blizu. Mogla bih je dosei ako se jo samo malo ispruim.Podigla sam se na prste i bacila prema rubu kutije. Ljestve su zakripale, poskoile ipotom se prevrnule na stranu. Vrisnula sam pokuavajui se uhvatiti za neto dok mi je stijela padao runik, a ja padala kroz zrak.

Prva pomisao koja mi je prola kroz glavu dok sam padala prema tepihu bila je - sranje,zaboravila sam na sigurnosnu sklopku. Sljedea misao bila je - ovo e jako, jako boljeti.

I boljelo je, ali samo nakratko.Glavom sam udarila u ogradu stepenica, vrat mi se iskrivio i puknuo, a tijelo udarilo

tupo o tepih.I to je bilo to. Bila sam mrtva.

TREE POGLAVLJE

Kad sam otvorila oi, vidjela sam samo sive, mutne noge kako prekorauju preko mene.Nitko nije stao da pita kako mi je. Super, pomislila sam dok sam trljala glavu, izgleda dasam se sruila usred Oxford Streeta. Kako se dovraga to dogodilo?

Osovila sam se na laktove i prouavala svoje tijelo traei klju zagonetke.I onda sam shvatila da sam gola golcata.- Neeeeeeee - zacvilila sam i sklupala se u fetalni poloaj. - Ne, ne opet onaj san u kojem

sam gola u opingu.- Ako ne budem brzo ustala, doi u u drugu fazu sna, onu u kojoj se pojavljuju svi moji

bivi deki, pokazuju prstom na mene i smiju se.Priekala sam da mi se noge smire i polako ustala, jednom rukom pokrivajui stidne

dlake, a drugom drei grudi. Bila sam okruena ljudima svih ivotnih dobi, rasa i vjerasvijeta. Bili su odjeveni u poslovna odijela, jamake, veernje haljine, bolniku odjeu,ronilaka odijela, kombinezone i pidame. Svi su bili blijedosive, gotovo prozirne boje.Bilo je to kao da sam pozvana na najbizarniju kostimiranu zabavu na svijetu.

A nije bilo ni glazbe.Sve je bilo u tiini, osim zvuka koraka i povremenog jecanja ili gunanja, kao i zujanja

koje je dopiralo iz daljine. Svi su gledali ispred sebe, a kad bih i uspjela uloviti neijipogled, gledali su me tupo. Kao da sam opet bruco na faksu, samo to tu nije bilo piva iliDJ-eva. Ili disko kugli. Nije bilo ni zidova, samo velik, tamni oblak koji je zlokobno lebdioiznad nas.

Zakljuila sam da je ovo najgori tulum ikad. Bilo je vrijeme da ga napustim.- Oprostite - rekoh lovei za ruku mladu enu odjevenu u viktorijanski kostim.Pogledala me je kao da ne postojim i nastavila hodati. Pourila sam za njom i onda naglo

stala. Moje su ruke i noge bile sive poput riina pudinga koji se posluuje u koli.- to mi se dogodilo? - rekoh lovei za ruku starca razbaruene kose koja kao da je bila

od ice. - Zato sam siva?Otresao me i odepao dalje.

- Dobro, sad je dosta, elim se probuditi - povikala sam. - Moram se pozabavitivjenanjem.

Budui da se nita nije dogaalo, opet su me obuzeli slabost i trnci. Nisam imala totalninapadaj panike otkako su mi roditelji umrli, ali se jo uvijek sjeam znakova upozorenja.


8/135

- Lucy - prozbori muki glas koji je nadjaavao zujanje. - Lucy Brown, ostani gdje jesi.Ukipila sam se. Netko je znao tko sam.- Ovdje sam - povikah putajui cicu i maui po zraku. - Ovdje sam.Svjetina se razdvojila pa sam ugledala vrh zlaane elave glave kako mi se pribliava.

Odmah sam unula i pokuala se pokriti rukama. - O boe, molim te daj da to ne budejedan od mojih bivih.

Nekoliko trenutaka kasnije, nii, zdepasti mukarac probio se kroz guvu i pruio mi

ruku.- Ti si jamano Lucy - ree zapuhano. - Oprosti to kasnim. Trebao sam biti ovdje i

doekati te im si stigla.- Koji se vrag dogaa? - rekoh. - Gola sam!- Ah da, stvarno - odvrati, kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. - eli li

plahtu?Gledala sam ga dok je kopao po unutarnjem depu sakoa i izvukao bijelu plahtu kao to

maioniar izvlai marame iz eira. Dodao mi ju je uz apologetski izraz na licu. Omotalasam se u plahtu i ustala. Moj novi prijatelj bio je vrlo nizak i vrlo zlatan. Doslovce jesvjetlucao od vrha sjajne glave do prilino dlakavih nonih prstiju koji su virili ispododijela od tvida krojenog po mjeri. Guste, upave obrve ocrtavale su mu oi, a irok noskrasio je sredinu izmeu mesnatih obraza, povrh nasmijeenih usana. Bio je pljunuti BobHoskins.

- Je li ovo san? - upitah.- Ja sam Bob - ree svjetlei ovjek pruajui ruku. - Drago mi je.Znala sam. Nekako sam znala. Pod stresom bih uvijek sanjala slavne osobe. Zvui cool,

ali nije - posebice ako sanjate da vodite Ijubav s Noelom Edmondsom. Nakon tog snamjesecima nisam mogla gledati Uzmi ili ostavibez gaenja.

- Hoskins, je l tako? - nasmijeih se dok smo se rukovali.- Ne - ree zbunjeno. - Sveti Bob, Petrov roak. Poi sa mnom. - Prije nego to sam

uspjela ita odgovoriti, zgrabio me je za ruku i zaletio se natrag u svjetinu. Spoticala sam

se i teturala dok me vukao za sobom.- Blizu smo - izusti. - Jo malo.Ba kad sam se spremala zamoliti ga da se odmorimo, probili smo se kraj posljednjih

ljudi i doli do irokih drvenih vrata. Bob je pustio moju ruku i poeo kopati po depu.- Aha! - povikne, izvue klju iz unutarnjeg depa sakoa i otvori vrata. - Ui i sjedni.kiljei, gledala sam po sobi pokuavajui pronai stolicu. Sve je svijetlilo, tako da nisam

nita mogla vidjeti.- Oprosti - ree Bob gurajui ruku opet u sako. - Ovo bi ti moglo pomoi.Dodao mi je sunane naoale. Bile su nalik na neto to bi Elton John nosio

sedamdesetih godina, no potisnula sam potrebu da pozovem modnu policiju i nataknulaih na nos. Sve se odmah zatamnilo pa sam poela treptati kao poremeena deva u

pjeanoj oluji.Soba je bila vea nego to sam isprva mislila. Imala je velik nadsvoen strop s rezbarijamabiljaka, ljudi i ivotinja te taman, ulaten drveni pod. U sreditu sobe stajao je irok stol odmahagonija, s konom stolicom iz razdoblja kraljice Ane na svakoj strani. Bob je sjeo nastolicu nasuprot mojoj.

Nasmijeio se. - Lucy, sjedni da porazgovaramo.Oprezno sam se spustila na praznu stolicu, oekujui da e se pretvoriti u slavnu osobu i

dreknuti: Dii se s mene, debela!- Bobe, je li ovo san? - upitah ga gurajui stopala ispod sebe nakon to stolica nije

reagirala.

Nijeno je odmahnuo glavom. - Koje se zadnje stvari sjea?- Popela sam se na ljestve pokuavajui skinuti Danov poklon s tavana - izletjee mirijei - a onda sam pala i udarila glavom. - Udahnula sam. - U nesvijesti sam, je li tako?

Bob opet odmahne glavom.


9/135

- Ma jesam - odgovorih. - U bolnici sam u komi, a Dan je kraj mog kreveta i puta pjesmuMy Heart Will Go On Celine Dion, pokuavajui me natjerati da otvorim oi, samo to ontu pjesmu zove My Fart1Will Go On, nakon naeg prvog izlaska...

- Lucy?- Reci, Bobe.- Nee se probuditi.- Hou.

- Nee.- Hou.- Lucy - apnu Bob i nagnu se naprijed - mrtva si.- Idem ja sad, Bobe - rekla sam, ustala i krenula prema vratima. - Rei u Danu da ga

volim, da mi je ao to smo se prepirali, da ne mogu doekati da se udam za njega i da...Povukla sam vrata i otvorila ih. Vani se vrtjela masa sivih ljudi.- Lucy, probudi se - rekoh tipajui se snano po ruci. to mi se dogaalo? Zato nisam

nita osjeala?- Lucy - zvao me Bob - molim te vrati se.Klipui, vratila sam se u ured i uhvatila se za naslon stolice. - Bobe, molim te, pomozi mi

da se probudim. Ne mogu sama.Ustao je, popravio odijelo i krenuo prema meni. Usnica mu se nakrivila u lagan osmijeh,

ali obrve su mu se i dalje mrtile.- Lucy, nikada se nee probuditi - ree. - U istilitu si, na pola puta izmeu neba i

zemlje. ao mi je, doista si mrtva.- istilite - naalila sam se - je li to neki novi noni klub u gradu?A onda se sve malo zacrnilo.

ETVRTO POGLAVLJE

Bob je bio iznimno jak za ovjeka niska rasta. Uhvatio me je dok sam padala i vrsto mestisnuo uza se. Bio je topao kao svjee napunjen termofor i to me je dulje drao, to sambila oputenija. Kad me polako spustio u stolicu, osjeala sam se oputeno kao da samsama popila bocu vina (a nije mi bilo zlo).

- Lucy, jesi li dobro? - upitao me je.Kimnula sam. Bila sam mrtva i trebala sam biti izvan sebe. Umjesto toga, inilo mi se kao

da lebdim na oblaku po sunevoj svjetlosti dok me debeli kerubini hlade krilimaGledala sam kako se Bob vraa u svoju stolicu i otvara veliku knjigu na stolu. Otvorio je

nekoliko stranica, zastajkujui nakon svake da ovlai vrh debelog kaiprsta.

- Hou li zavriti u paklu? - upitah. Gutala sam glasove, jezik mi je lamatao po ustima. -Nisam htjela ukrasti one naunice u H&M-u. Sluajno su mi pale u torbicu.Nasmijao se. - Ne Lucy, nee u pakao. U istilitu si jer nisi bila spremna umrijeti.Nemoj srat, pomislila sam, ali sam bila previe oamuena da bih izgovorila te rijei.- Dakle - nastavi Bob prelazei prstom preko stranice - ti si Lucy Brown, ima dvadeset

osam godina, jedinica si ki pokojnih Judith i Malcolma Browna.Stresla me struja kad je proitao imena mojih roditelj. O boe. Mama... I tata...Zadnji put sam ih vidjela kad sam imala dvadeset dvije godine. Vratila sam se sa

sveuilita za uskrsne praznike i ljutilo me je to idu na Rodos bez mene. Prokleti zavrniispiti. Dva tjedna u samoi u drutvu make i knjige iz eksperimentalne psihologije. Nijebilo Dana da mi odvraa pozornost od mojih problema. On je ostao u Manchesteru raditi

honorarno kao konobar tijekom studija.Dva dana nakon to sam dola kui, spakirali su se i otili. Kad su izali automobilom s

1fart (eng.), prdec (nap. prev.)


10/135

prilaza, mama je spustila prozor i gurnula glavu van.- Vidimo se uskoro, Looby-Loo - viknu. - Volimo te.Dva policijska slubenika posjetila su me u kuici i priopila mi vijesti. Policajka me

posjela u stolicu i izrazila mi suut dok je njezin kolega zveckao alicama u kuhinjipripremajui aj. Rekla mi je da su imali sudar na zavojitoj planinskoj cesti, samo etiridana nakon to im je poeo godinji odmor.

Sljedea dva tjedna prola su mi u magli. Dan je doao u Brighton kako bi bio sa mnom, a

sve ega sam bila svjesna bile su njegove ruke i tihi glas. Smrt mojih roditelja duboko mepogodila. Mislila sam kako sam trajno oteena i da se vie nikad neu oporaviti, no Danme je svake noi grlio i govorio mi da me nee ostaviti. Doista sam mislila kako emozauvijek biti skupa. Nisam pretpostavila da e ijedno od nas umrijeti dok ne ostarimo iosijedimo.

- Lucy - ree Bob. Njegov blagi glas prekinuo je moje misli. - Lucy, jesi li dobro? eli li seodmoriti?

Prekrila sam lice rukom. Obrazi su mi bili mokri od suza.- Gdje su? - upitah dok mi se grlo stezalo. - Gdje su mi mama i tata?- U raju - odvrati Bob tiho.Naglo sam se uspravila i posegnula rukom preko stola. - Mogu li ih vidjeti? Mogu li

razgovarati s njima?- Mogla bi - ree Bob. - Ali prvo mora donijeti odluku.- Kakvu odluku?Odvratio je pogled i protrljao ruke po svojoj glatkoj glavi.- Mora odabrati: tvoji roditelji ili Dan.- Kako to misli, moram odabrati? - upitala sam i skoila iz stolice. Smirenosti je nestalo.

Bob se nacerio i popravio kravatu. - Mislim kako je bolje da poe sa mnom.Pourila sam za njim dok je iao prema vratima na drugom kraju dvorane. Bilo je naina

da vidim Dana. Ali kako? Moda nisam bila skroz mrtva pa je Bob mogao mahnuti svojimnebeskim tapiem i vratiti me u ivot. Zato nisam bila u raju s roditeljima. Ili Bob moda

moe arolijom dovesti Dana u stan na vrijeme da me oivi. Otvorila bih oi, a on bi rekao:Hvala ti, boe. O Lucy, mislio sam da sam te izgubio. Onda bismo se poljubili, vjenali iivjeli sretno do kraja ivota. Sve bi bilo u redu.

Zadrala sam dah dok je Bob prtljao kljuem po bravi. to se nalazi iza tih vrata?London? Moja ulica? Moj stan? Strop bolnice? kripei, vrata su se otvorila. - Ovo - reeBob, lagano se naklonivi i rairivi ruke - ovo su tvoje opcije.

Obuzela me malodunost. Preda mnom se nalazio par pokretnih stepenica. Iznad jednihse nalazio svjetlei natpis Gore, a iznad drugih Dolje. One koje su vodile gorenestajale su u sivom oblaku iznad naih glava, dok su se one prema dolje sputale uzelenu izmaglicu.

Bob je upro prstom u stepenice koje vode prema gore.

- Ove e te stepenice odvesti u raj gdje te iekuju tvoji roditelji.Glasno sam uzdahnula. Nisam si mogla pomoi. Nisam mogla vjerovati da me na vrhu

pokretnih stepenica oekuju roditelji. Pokuala sam progutati knedlu u grlu, oajniki setrudei da ponovno ne zaplaem.

- A ove? - upitah pokazujui na pokretne stepenice prema dolje. - to je s ovima?- One te vraaju na zemlju.Bila sam u pravu. Nisam bila sasvim mrtva. Bila sam u nekoj udnoj kui na pola puta.

Zurila sam u pokretne stepenice koje vode prema gore dok mi se srce kidalo i zamiljalakako me u raju rairenih ruku ekaju roditelji, njenih, nasmijeenih lica punih ljubavi.Sve bih dala za velik, snaan zagrljaj svog visokog, snanog oca i vrsti stisak svoje mame,

od kojeg bi mi se nos ispunio mirisom LOrealova spreja za kosu i parfema JadoreChristiana Diora. Na svijetu su postojale samo tri osobe uz koje sam se mogla osjeatisigurno i voljeno i sad se od mene trailo da biram izmeu njih. Kako sam, dovraga, totrebala uiniti?


11/135

Gledala sam naizmjence stepenice za dolje i za gore, osjeajui se kao da e mi glavaeksplodirati. Hou li izabrati roditelje ili Dana? Roditelje, koji su me voljeli i pazili itavogdjetinjstva i tijekom tinejderske dobi, i koje nisam vidjela est dugih, dugih godina, iliDana koji me je volio vie no ita na svijetu i htio provesti ivot sa mnom?

Pomislila sam na roditelje, zagrljene, sa srdanim pogledima na licima, a onda sampomislila na Dana - Dana koji je pronaao moje mrtvo, golo tijelo na tepihu na katu, Danakoji me zagrlio i neprestano ponavljao moje ime dok je plakao i njihao me naprijed-

natrag.- Oprostite - tiho sam promrmljala prema pokretnim stepenicama koje su vodile gore. -

Mama, tata, toliko vas volim. Godinama sam sanjala o tome da dobijem jo jednu prilikuoboje vas vidjeti i zagrliti, kazati vam da vas volim, ali... - obrisala sam suzu s obraza, nonjezino je mjesto ubrzo zauzela druga - ... ali ja nisam stvarno mrtva. Ne jo. Bob mi dajepriliku da dobijem svoj ivot natrag, a Dan je potpuno sam i treba me. Vi to razumijete, zarne? Dobili smo jo jednu priliku za sreu, a mislim da biste i vi htjeli da budem sretna. Alivratit u se ja. Jednog dana u se vratiti i svi emo biti sretni skupa i...

- Lucy? - ree Bob. - Jesi li dobro?Odgurnula sam ga i potrala prema pokretnim stepenicama za dolje prije nego to se

mogao predomisliti. - Hvala ti za sve, ali idem se ja sad vratiti u svoj stan.Bob je bio bri od Linforda Christieja koji je pojeo lo hamburger. Prestigao me i stao

ispred pokretnih stepenica rairenih ruku.- ekaj - ree. - Ne moe na pokretne stepenice dok ti nisam sve objasnio.- to mi ima objanjavati? - upitah ga, uzaludno se pokuavajui probiti kraj njega. -

Ako krenem dolje, bit u ponovno s Danom. Rekao si da u ga opet vidjeti, rekao si...- Nisam - odgovori Bob kao muiavo dijete. - Rekao sam ti kako je bolje da poe sa

mnom. Nisam rekao koje su ti opcije.- Koje su to?- Moe otii u raj, biti s roditeljima i ekati da Dan umre ili se vratiti na zemlju kao ivi

mrtvac.

- KAO TO?- ivi mrtvac.Otvorila sam usta kako bih neto zaustila, ali onda sam ih zatvorila kad sam shvatila to

mi je Bob upravo rekao.- Mogu se vratiti jedino kao... kao... zombi? - izustih na koncu.Bob podigne ruku. - Mi vie volimo naziv ivi mrtvaci, Lucy. U svakom sluaju, vratila bi

se na zemlju kao neumrla i ispunila zadau koja bi ti dopustila da postane duh. Samotada bi mogla ponovno biti s Danom.

Jedini nain da ponovno budem s Danom jest da postanem duh?- Lucy - ree Bob - jesi li dobro?Odmahnula sam glavom u nemogunosti da govorim. Ako odem u raj; morat u ekati da

Dan umre, to bi znailo da ako doivi duboku starost, ne bih ga vidjela... brojila sam naruke... pedeset jednu godinu! Stvarno sam mrtva. Ja sam duh, le, mrtvac, dodo,nepovratno mrtva... ekaj, neto ovdje nije timalo...

- Zato jednostavno ne mogu postati duh - upitah. - Zato prvo moram postati zombi ?- ivi mrtvac - odbrusi Bob.- Kako god.- Da bi netko postao duh, kako je navedeno u klauzuli 550.3 - ree Bob sklapajui ruke

iza lea i postajui iznenada vrlo sluben - preminuli mora obaviti odgovarajuu zadauna korist ovjeanstva.

- Zadau kao to je ?

- Hm - ree Bob vadei iz depa sakoa neto nalik na crni plastini kalkulator. Pritisnuoje nekoliko tipki, uzdahnuo pa opet pritisnuo par.- Ti - ree gledajui u mene - ti bi trebala pronai ljubav strancu koji nikada nije bio

zaljubljen.


12/135

I to je to? Ako elim postati duh, sve to trebam napraviti jest da nekome pronaemdeka?

Za ivota sam spojila neke od svojih prijatelja. Dobro, ni jedna od tih veza nije potrajala.U stvari, jedna moja prijateljica rekla je kako e nositi mentalne oiljke do kraja ivotanakon izlaska sa strunjakom za prepariranje ivotinja kojeg sam upoznala u vlaku, ali tonikako nije znailo da to ne mogu uiniti. Jednostavno nisam imala sree.

- Koliko bih vremena imala? - upitah.

- Dvadeset jedan dan.- ali se? Tri tjedna da nekome pronaem ljubav ivota? Meni je trebala dvadeset jedna

godina da pronaem Dana.Bob slegne ramenima. - Dvadeset jedan dan je standardni rok, Lucy. Ako bi bio dulji, svi

bi se duhovi-pripravnici previe udomaili na zemlji. Zna biti traumatino kada ljudiodbijaju otii u raj nakon neuspjeno izvrene zadae. - Pogledao je u smjeru ljudi sivihlica, koji su se nalazili iza nas.

- Traumatino i previe posla.Loe sam se osjeala zbog ljutnje na ljude koji su zujali oko mene izvan Bobova ureda.

Oito su bili potreseni onime to im se dogodilo. Nije ba da sam im mogla predbacivatizbog toga. Upravo mi je reeno da bih mogla pokuati postati nekom vrstom nebeske CilleBlack i to mi se jo uvijek nije inilo stvarnim.

- Imam jo jedno pitanje - rekoh.Bob kimne.- Ako se vratim na zemlju kao ivi mrtvac i obavim zadau, postat u duh, to znai da u

ponovno biti s Danom...- Tako je - ree Bob. Imala sam nedvojben dojam da mu je pomalo pun kufer mene.- Mogu li nakon toga u raj ?Bob odmahne nijeno glavom. - Ako odlui postati duh, to je to. Ako odlui biti u nekoj

zgradi, ostat e na zemlji dokle god ta zgrada postoji. Ako odlui opsjedati neku osobu,bit e duh dokle god je ta osoba iva. U raj e moi samo kad ta osoba umre.

- O boe!- Tie, mogao bi te uti.- Oprosti.- Treba li razmisliti o tome to e uiniti ? - upita Bob.ustro sam zakimala. - Mogu li dobiti pet minuta?- Ima itavu vjenost - ree Bob - ali bilo bi mi drae da ipak bude malo bra. Ako eli,

moe se posluiti mojim uredom.

Stropotala sam se u stolicu nasuprot Bobovoj i zabila glavu u ruke. To jednostavno nijebilo poteno. ivot mi je tako dobro iao. Hajde dobro, moj posao grafikog dizajnera bio

je moda malo dosadan. Izala sam s likovne akademije sanjajui da u dizajniratiotkaene naslovnice asopisa, najmoderniju ambalau, a zavrila sam dizajnirajui kutijeza robnu marku deterdenta jednog supermarketa i letke za staklenike. A bila je tu iinjenica da nam stambeno pitanje nije bilo idealno. Naa kua bila je malena i imalanepouzdan bojler koji bi crkavao za najhladnijih zimskih dana, tako da smo danima znalibiti smrznuti i smrdljivi. I nisam imala nikakve ive rodbine, ali imala sam prijatelje iimala sam Dana. Dana koji mi je obeao da e me zauvijek voljeti. Ja sam samo pokuavalapronai poklon koji bi navukao velik, bedasti osmijeh na njegovo lice najposebnijeg dananaih ivota, a bog je odluio kako je sada savreno vrijeme da me ubije. Je li to poteno?Nije da sam htjela previe od ivota. Samo sam se htjela udati za ovjeka kojeg sam

voljela, imati napola pristojnu karijeru, a jednoga dana moda i djecu. Jesam li previetraila?Uhvatila me je grinja savjesti sjetivi se zadnjeg puta kad me Dan vidio ivu. Odgurnula

sam ga kad me je pokuao zagrliti jo jednom, a onda sam i vikala na njega to mi nije


13/135

pomogao s vjenanjem. A onda... o boe... nisam se ak udostojala ni rei mu da ga volimdok je odlazio, pa se odvezao u uvjerenju kako sam ljuta na njega. To je njegovo zadnjesjeanje na mene.

- Lucy?Podigla sam pogled. Bobova sjajna elava glava provirila je kroz vrata. Izgledao je kao da

se donekle eli ispriati.- Oprosti to te pourujem, ali imamo dosta novopridolica koji ekaju u istilitu. Jesi li

se odluila?- Jesam - odgovorih mu.- Dobro, ree Bob ispraajui me kroz vrata. - to si odluila?- Stvarno, stvarno elim ponovno vidjeti roditelje, ali ne mogu u raj prije nego to jo

jednom vidim Dana - rekoh. - Ne mogu provesti iduih pedeset godina pitajui se je lidobro. Bobe, ja moram biti s njim. Moram mu se ispriati i rei mu da ga volim.

- Je li to tvoja konana odluka? - upitao me je Bob izgledajui pomalo razoarano. - Bilobi puno manje papirologije kada bi jednostavno otila u raj.

- To je moja konana odluka - odgovorih. Zvuala sam uvjerljivije nego to sam seosjeala, a pomalo i kao sudionik u bizarnom nebeskom kvizu.

- U redu, Lucy - ree Bob i tutne mi veliku smeu omotnicu u ruke. - Sve to treba nalazise ovdje, a ako sam neto propustio, mislim da e ti tvoji novi cimeri moi pomoi.

Zurila sam u njega. - Kakvi cimeri?- Lucy, uskoro e ui u Kuu duhova-pripravnika. Ubrzo e se upoznati sa svojim

cimerima.Pritisnula sam omotnicu o grudi dok je Bob gurao klju u mali prorez ispred pokretnih

stepenica koje su vodile prema dolje. Kad se crveno-bijela rampa otvorila, pruio mi jeruku.

- Puno sree, Lucy. Vidimo se za dvadeset jedan dan.- Hvala ti, Bobe - uzvratih, vrsto stiui njegovu ruku.Moje srce, ako sam ga jo uvijek imala, lupalo je u grudima kad sam koraknula naprijed i

uhvatila se za rukohvat.- Ne zaboravi! - viknu Bob. - Moe se vratiti kad god poeli. Ne mora izdrati sva tritjedna. Upute su ti u priruniku.

- Prirunik! - viknuh prema njemu. - U redu! Shvaam!Pokretne stepenice su se zatresle tako da sam umalo potrala natrag uz njih. to to,

dovraga, radim? Kome sam to trebala pronai ljubav? Hoe li Danu doista biti drago tome vidi ako se vratim kao duh?

Pokretne stepenice zujale su i lupale nosei me u gustu, zelenu izmaglicu. Vraala sam sena zemlju i nije bilo povratka.

PETO POGLAVLJE

Dan prvi

- Joj - rekla sam trljajui nos i uzmiui. - Koji se vrag sada dogaa?Pokretne stepenice naglo su stale pa sam se zabila glavom u bijela vrata bez kvake.

Buljila sam nekoliko trenutaka u njih, a onda poela nervozno lupkati nogom. Nakon tose nita nije dogodilo, uljudno sam pokucala na vrata.

- Halo - viknuh.Odgovora nije bilo.- Halo - rekoh kucajui glasnije. - Lucy je.Nakon to i dalje nije bilo odgovora, malo me poeo loviti strah. Za poetak, nisam ni

izdaleka bila u formi da potrim natrag uz stepenice. Morala samproi kroz vrata. Nisamimala kuda.


14/135

Udarila sam po vratima objema akama. - Hej! Pustite me unutra!Vrata su se otvorila, a s druge strane stajao je visok, mrav sredovjeni ovjek kutrave

guste kose i gustih brkova ispod velikog nosa. Bio je odjeven u hlae od rebrastog samta,sintetiki demper boje limuna i bijele arape na kone sandale.

- Izvoli - rekao je.- Zovem se Lucy - rekla sam maui mu omotnicom ispred lica. - Bob me je poslao.ovjek je zakolutao oima i uzdahnuo. Nisam ba oekivala takvu dobrodolicu.

- U redu - ree i napravi korak natrag. - Ui.Zakoraila sam naprijed i zveknula glavom o ipku za garderobu. Vjealice, na kojima su

visjeli demperi pastelnih boja ili svijetle samtene hlae, glasno su zazveckale kad samzateturala naprijed.

- Pazi na cipele - dreknuo je ovjek.Ispod mojih nogu nalazilo se nebrojeno pari uredno poslaganih smeih cipela, a u

svakima je stajao par sloenih bijelih arapa. Bila sam u neijem garderobnom ormaru, asudei po licu ovjeka koji je stajao ispred mene, ormar je bio njegov.

- U redu - rekla sam i odmaknula se. - Ne uzrujavaj se. Nisam znala da je ovo tvoj ormar.- Pouri se i izai.Sagnula sam se, skoila naprijed, spotaknula se o vlastito stopalo i ispruila glavom

naprijed na prljavi tepih od ovje koe.- Oprosti - rekla sam diui se i divlje se osvrui oko sebe. Gdje sam to?U spavaonici. Definitivno u spavaonici. I to spavaonici jednog mokljana. U kutu sobe

nalazio se krevet za jednu osobu s prekrivaem na Tomicu i prijatelje. Kraj kreveta jestajao noni ormari krcat knjigama. Svaki je zid bio pokriven plakatima vlakova i nijebilo ni jednog centimetra slobodnog prostora kroz koji bi se vidjele tapete na zidu.

Ba sam se spremala komentirati ureenje sobe kad su se vrata uz tresak zalupila zamnom. ovjek koji je volio vlakove zurio je u mene, ruku osovljenih na mrave bokove.Koa mu se nije ljutila i nije epao, ali je vjerojatno bio najruniji ovjek kojeg sam ikadavidjela.

- Jesi li ti zomb... ivi mrtvac? - upitah ga.- Daaaaaaaaaa - ree polako. - Jesam.Podigla sam pogled i grizla nokte. Samo zato to je izgledao kao ovjek, nije znailo da

izgledam i ja. Pogledala sam svoje ruke. Izgledale su ruiasto i njeno, ali to nije znailoda mi lice ne visi. Ispipala sam lice provjeravajui ima li krvi ili sline.

- Jesi li dobro? - upita me ovjek koji je volio vlakove.- Nisam jo sigurna. Ima li zrcalo?Kimnuo je i kopao po komodi sve dok nije izvadio zrcalo za brijanje.Zadrala sam dah i pogledala svoj odraz.Dobro, jo uvijek sam imala smeu kosu, plave oi i uglate obrve. Nisam imala apsurdno

veliko elo, a ni usta mi nisu bila objeena kao u zombija koji stenje. Tamni koluti ispod

oiju na trenutak su me izbezumili prije nego to sam se sjetila da sam prije kupanjaskinula korektor. Uh, dobro je, to sam jo uvijek bila ja. Lice mi je bilo moda malo upalobez minke, ali na povoljnom svjetlu izgledala sam atraktivno.

Vratila sam mu zrcalo. - Hvala ti...?- Brian. Upoznat u te s Claire i onda ti pokazati tvoju sobu.U kui je bila jo jedna ena. Hvala bogu. Moda e biti netko s kim mogu razgovarati,

prijateljica koja bi razumjela kako se osjeam i koja bi mi mogla rei to se to dogaa!Brian je eprtljavo izaao iz sobe i ja sam krenula za njim kroz uzak hodnik. Tepih u

hodniku bio je prljav kao i onaj u spavaoj sobi. Tamo gdje nije bio izlizan bio je ukraenvelikim naranastim spiralama. Zidovi od iverice bili su izlizane ute boje i gulili se, a kroz

otvorena vrata na dnu hodnika vidjela sam slivnik. Bio je siv od kamenca i izgledao kao daga nitko nije oistio godinama.Ba sam se spremala pitati postoji li druga kupaonica kad se Brian zaustavio pred

zatvorenim vratima i pokucao. - Claire, imamo posjetiteljicu.


15/135

- Vrata su otvorena - dreknuo je enski glas. - Ne grizem.Brian je prezirno otpuhnuo i okrenuo se prema meni. - To ovisi o tome koliko joj blizu

prie.Odmaknula sam se jedan korak dok je posezao za kvakom. Claire oito nije bila jedina

kojoj se nisi smio previe pribliavati. Brian je smrdio gore nego svinja u sauni.- Ulazite li ili to radite? - zauo se glas.Ula sam u sobu iza Briana i pomalo nervozno stala kraj vrata. Soba je bila ispunjena

gustim dimom, mjeavinom cigareta i mirisnih tapia od kojih se eludac okretao, dok suzidovi bili izlijepljeni posterima grupe koju sam jedva prepoznala. Kaem jedva, jer supoljupci od crnog i crvenog rua prekrivali lice pjevaa. Vidjele su mu se samo oi iraupana plava kosa. Pod je bio prekriven odjeom, uglavnom crnom, uz tu i tamo malocrvene ili ruiaste. U kutu sobe, sjedei prekrienih nogu na jednostrukom krevetu,sjedila je pretila djevojka odjevena u crne tajice, preveliki trikani demper, vojnikeizme i ruiastu baletnu haljinicu. Gledala me je kiljei. - Tko si ti?

- Lucy Brown.- Ja sam Claire.- Drago mi je.- Kako god.Super, jo jedna mlaka dobrodolica. U stvari, nije bila ni mlaka, bila je upravo arktiki

hladna.Nisam mogla zakljuiti koliko je Claire stara jer joj je lice bilo prekriveno tekom

minkom, ali pretpostavila sam da ima oko osamnaest. Podloga minke bila je tolikoblijeda da je izgledala kao duh, a oi ispod debele, crne olovke i super tankih nacrtanihobrva bile su sitne kao u praia. Crna trikana majica otkrivala je naramenice njezinagrudnjaka i debele zavoje na zglobovima. Uhvatila me je kako gledam u nju i uzdahnula. -Super, sad emo se opet igrati igre na smrt.

- Oprosti - rekla sam, pokuavajui i ne uspijevajui odvratiti pogled s njezinih zglobova.- Kakve igre?

Zakolutala je oima. - Razmjenjujemo prie o tome kako smo umrli, a osoba koja jeumrla na najtraginiji nain, biva vraena u ivot.Zadrala sam dah. Umrla sam veer uoi svog vjenanja. Moe li traginije od toga?

Moda u pobijediti i...- Isuse, kako si naivna - zahihotala se Claire. - Daj se pogledaj. Lice ti je tako draesno i

puno nade.Oajniki sam pogledala Briana, a on je samo odmahnuo glavom. - Ne postoji nikakva

igra na smrt, Lucy. Claire misli da je duhovita.- Pa nasmijala sam se - odbrusi Claire Brianu. - Uglavnom, ja sam poinila samoubojstvo,

a on je imao teki srani udar. - Zabacila je svoje ruiaste dreadlockse. - Sad si ti na redu.- Slomila sam vrat pri padu s ljestava - odvratila sam.

- Jao.Zagledala sam se u nju. - Veer uoi svog vjenanja.- Stvarno? - rekla je i snimila me od glave do pete. - Ja sam mislila da ide na zabavu u

togama.Dovraga, potpuno sam zaboravila da i dalje nosim prokletu plahtu. Prekriila sam ruke

na prsima i trudila se biti to nonalantnija, ali Claire se i dalje smijuljila.- Dobro - ree Brian pokazavi mi rukom izlaz iz sobe i izloivi me tako mirisu svojih

zlih pazuha - mislim da smo za sada gotovi s upoznavanjem. Lucy, jesi li za alicu aja?Kimnula sam potvrdno. ak je i drutvo smrdljivog Briana u sandalama bilo

primamljivije od onoga psihotine gotiarske krave.

- Vidimo se, Mladenka - viknu dok sam uurbano izlazila iz sobe.- Vidimo se, Gotiarka - promrmljala sam dok sam zatvarala vrata za sobom. Nije baneka kontra.

Krenula sam za Brianom kroz hodnik i niz rasklimane, netapecirane stepenice prema


16/135

neemu to bi se moglo nazvati kuhinjom. Zahrali tednjak prekriven prljavtinom bio jenaslonjen na jedan zid dok je sudoper krcat suem zakrivao drugi. Sve radne povrineosim jedne bile su pokrivene mrvicama, suem i praznom ambalaom od hrane. Ono toje trebala biti zdjela s jabukama nasred kuhinjskog stola, smeuralo se u neto nalik natestise nekog starca.

- Oprosti - ree Brian miui hrpu novina i asopisa s jedne od stolica s plastinimnaslonom i sputajui ih na pod. - Kuhinja je bila relativno ista kad smo doli ovamo. A

onda se uselila Claire.Slegnula sam ramenima iz suosjeanja i pogledala alice s mrljama od aja ispred sebe.

U jednoj od njih raslo je neto debelo i pljesnivo. Blago me je podsjealo na prvo jelo kojesam skuhala za Dana (poprilino neuspio tajlandski zeleni pilei curry).

- Vidjela sam i gore - slagala sam i sjela.- Ono tamo - ree Brian pokazujui na jedinu istu radnu povrinu u kuhinji - ono je

moje, kao i ormari. Zamolit u Claire da isprazni jedan svoj ormari za tebe.- Hvala ti - rekoh, iako sam potajno sumnjala kako su anse da ona to uini ak i manje

od one da mi Brian posudi par svojih sandala za izlazak s curama.- Koliko si dugo ovdje? - upitah ga dok je vadio dvije naizgled iste alice iz ormaria i

punio ajnik.- Pet dana.- Kako napreduje sa svojom zadaom?Slegnuo je ramenima. - Ne elim o tome.On e mi oito biti od velike pomoi u obavljanju moje zadae, to me je podsjetilo - jo

uvijek nisam otvorila svoju omotnicu.- Je li u redu da je otvorim sada? - upitala sam Briana maui omotnicom.- Jo je nisi otvorila? Drugi duhovi-pripravnici otvaraju svoje ve na pokretnim

stepenicama.Ja se nisam osjeala kao duh-pripravnik. U stvari, nisam se osjeala ak ni kao da sam

posve mrtva. Osjeala sam se kao da sam na sveuilitu i kao da sam se upravo uselila u

kuu s najgorim cimerima na svijetu. Gurnula sam ruku u omotnicu i polako izvuklasadraj, pazei da mi nita ne padne na pod.Na vrhu hrpe papira nalazio se jedan na kojem je stajao naslov Detalji zadae: Lucy

Brown. Na brzinu sam pregledala detalje:Ime duha-pripravnika: Lucy BrownGodina: 28Uzrok smrti: slomljen vrat (to me je malo lecnulo)Razlog zato je zatraen status duha: opsjedati zarunika Dana (zvui malo sablasno

ovako napisano)Zadaa: potpunom strancu pronai ljubav njegova ivotaIme stranca: Archibald Humphreys-Smythe

Godina: 30Zanimanje: raunalni programerMjesto rada: Computer Bitz Ltd, 113, Tottenham Court Road, London- O boe - rekoh. - ovjek je treber, a zvui otmjeno.Brian je stavio alicu aja na praznu kutiju itarica. - Tko je treber?- Moj zadatak. Zove se Archibald, za boga miloga. Kakva to obitelj moe djetetu

nadjenuti ime Archibald?- Moj tata zove se Archibald - ree Brian.- Sranje. Oprosti - rekoh ponizno.- Ne mora ti biti ao. - Brian slegne ramenima. - I on je mrtav.

Osjetila sam kako su mi se obrazi usijali i brzo pogledala idui list papira. Bio je touvezani dokument debljine osam centimetara, a nosio je naslov Pravila i uredbe zaduhove-pripravnike.

- To bi trebala proitati - ree Brian. - Puno je stvari koje ne smije initi.


17/135

- Kao na primjer?Brian je izgledao udno kad bi se nasmijao. Oi bi mu nestale iza naboranih kapaka, a

usnice ispod brkova. Tada biste mogli bolje vidjeti njegove dlake u nosu, kao i sve ono toje o njih prianjalo, fuj. Kako je udno to netko toliko opsjednut istoom kuhinje moe upotpunosti zanemariti vlastitu higijenu.

- Pustit u te da to sama otkrije - ree.Posegnula sam rukom za alicom i zavirila u nju. - Mogu li popiti ovo ili e samo propasti

kroz mene?Brian je posegnuo za svojom alicom i otpio gutljaj. - Lucy, jo nisi duh. Privremeno si

ljudsko bie, recimo to tako. Moe jesti, piti, spavati i ii na WC.- Super.- Pitala si me neto.- Nisam te nita pitala o kakanju.- to si pitala? - Claire je stajala na vratima gledajui nas s izrazom dosade na licu.- Ne tie te se - odvratih.- Stvarno?Prije nego to sam shvatila to se dogaa, jurnula je naprijed i zgrabila prvu stranicu

mojih uputa. Kad sam pokuala oteti je natrag, jurnula je do vrata i prouavala je sasigurne udaljenosti.

- Razlog zato je zatraen status duha - ree naglas - jest opsjedati zarunika Dana.Zarunika? Tebe je netko doista htio oeniti?

Pogledala sam posudu s maslacem kraj kutije itarica. Moe li Claire umrijeti jo jednomako je probodem noem za maslac?

- Da, ini se tako - rekoh.- A ti ga eli opsjedati?- Ne opsjedati. Samo elim biti s njim. Moram mu rei neke stvari.Poela se smijati, poprilino visokim glasom za djevojku izdanih proporcija. - Laljivice!

eli vidjeti je li ve nastavio sa svojim ivotom.

- Ne, ne elim - uzvratila sam, izletjela iz stolice i otela joj papir iz ruke. - Mrtva sammanje od dvadeset etiri sata, za ime boga.- Kad si umrla, gospoice koja nikad nee biti nevjestom?- Juer. U petak 24. oujka oko 19:30.- to bi bilo - ree Claire i podigne svoje tanke obrve - kad bih ti rekla da je danas subota

27. travnja?- O da?Maknula sam se u stranu kad se sagnula i poela kopati po hrpi novina i asopisa koje je

Brian spustio na pod.- Aha! - ree maui mi primjerkom Daily Heraldaispred nosa. - Dokaz.Zgrabila sam ga. - Da vidim.

I doista, u gornjem desnom kutu novina stajalo je - subota 27. travnja. Progutala samknedlu i sjela. Bila je u pravu.

- Briane - proaptah - kako je to mogue? Kako je mjesec dana jednostavno nestalo?- Ovdje je to vjenost - ree stavljajui alicu natrag na stol i pokazujui palcem prema

gore. - Tamo vrijeme doista ne postoji.- Dalde, doista sam mrtva ve mjesec dana?- Bojim se da je tako.- Jadna mala Lucy - ree Claire s vrata. - Boji se da je Dan nastavio sa svojim ivotom?- Briane - rekoh ignorirajui Claire. - Pokai mi moju sobu, molim te.- Naravno.

Mislila sam da e me Claire napasti svojim crnim kandama dok sam izlazei iz kuhinje sBrianom prolazila kraj nje. Nije, ali je promrmljala nikad mladenka kad sam se pribliilastepenicama.

Okrenula sam se. - Posloi ove rijei pravim redoslijedom: odjebe zato.


18/135

Podigla je obrve i zurila u mene. Zurila sam i ja u nju, odluna da ne budem prva koja eodvratiti pogled. Bila sam sjajna u toj igri. Uvijek bih pobijedila nau maku.

- Nedostaje ti rije ne.Uh.Sranje.- Tvoja soba - ree Brian nakon to sam se brzinom svjetlosti popela uz stepenice -

odmah je do moje.

- Sjajno - rekoh zadihano. - Ba mi je drago.Stvarno mi je i bilo drago, unato udnoj izmaglici s aromom jaja koja je dopirala ispod

njegovih vrata. to sam bila dalje od Claire, to bolje. Nisam to htjela priznati Brianu, alinjezin komentar da elim provjeriti je li Dan nastavio sa svojim ivotom doista me jezabolio. Naravno, nije potpuno bila u krivu. Dan me je volio, elio se oeniti mnome, a jasam bila mrtva svega mjesec dana. Naravno da ne bi elio nastaviti sa ivotom.

- ovjee - ree Brian ulazei u sobu i sjedajui na krevet - stvarno voli biti okruenastvarima, zar ne ?

Kakvim stvarima? O emu on to? O boe. Jesu li ono Danove cipele razbacane kraj koareza prljavo rublje? Je li ono na krevetu golem ruiasti slon kojeg mi je osvojio na BrightonPieru? Bilo je tu jo stvari. Danova otopina za lee, hrpa CD-ova i PSP nabacani na njegovunonom ormariu, knjiga koju sam itala, kutija papirnatih maramica i poluprazna aavode uredno posloeni na mom ormariu. Uhvatila sam se za dovratak jer me je obuzelanesvjestica.

- Ovo je moja soba - prozborih. Moja i Danova soba.Brian me je kratko pogledao. - Pa da. Rekao sam ti.- Ali soba je identina onoj koju sam imala tijekom svoga ivota.- Sjajno, zar ne? - ree Brian, skaui toliko jako po krevetu da su opruge zakripale. - Ne

znam kako im to uspije, ali svatko dobije savrenu kopiju sobe u kojoj je ivio prije smrti.- Zato?- Nemam pojma. Moda smatraju kako e nam to pomoi da se smjestimo.

Meni se ideja inila uasnom. Kao da sudjelujete u uvrnutoj epizodi Big brotherau kojojvas, umjesto bavljenja glupim zadaama nakon kojih vas izbacuju, ovdje ubiju i potommue ivotom koji je kopija vaeg starog ivota.

- Meni je to bolesno - rekoh.Brian je ustao s kreveta i krenuo prema meni. U jednom trenutku pomislila sam da e

me zagrliti. Umjesto toga je postrance proao kraj mene i otvorio vrata svoje sobe.- Ja mislim da je to u biti ba dobra stvar - ree dok je odlazio. - Nedostajali su mi moji

plakati vlakova.Ba sam se spremala krenuti za njim kad me kripa stepenica prenula. Poskoila sam i

udarila bokom o psihu. Jauknula sam od bola, uhvatila se za bok i teturajui po sobi umaloprevrnula kutiju s nakitom. Kutija je bila ba tamo gdje sam je ostavila, poklopca stalno

otvorenoga jer mi se pri jednom njezinom padu na pod strgala arka. Bila je nakrcanazamrenim ogrlicama, skupinama rasparenih naunica (njihovi su parovi bili trajnoizgubljeni), dok je na vrhu nesigurno balansirala narukvica od srebra i ada koju mi jeDan kupio za roendan. Pogledala sam trei prst na svojoj lijevoj ruci. O ne! Mojzaruniki prsten nestao je.

Prekopala sam kutiju bacajui naunice i ogrlice na pod. Gdje mi je prsten? Gdje?Otvarala sam ladice i prevrtala ih na pod. Definitivno sam imala prsten kad sam seoprostila od Dana na ulaznim vratima, a onda... a onda... a onda se razodjenula i otila ukupaonicu. Molim te, pomislila sam dok sam trala preko sobe do nonog ormaria,molim te budi tamo.

I bio je. Mala traka od platine s etverokutno izrezanim dijamantom. Dan ga je samizabrao u duanu na Bond Streetu i sakrio u dep kad smo prole godine krenuli nakampiranje u New Forest.

Bila sam umorna od puta i samo sam se htjela zavui u ator i spavati, ali Dan je


19/135

inzistirao da prvo zapalimo vatru.- Bit e zabavno - rekao je vadei iz ruksaka upalja, drvo za potpalu, dva metalna

ranjia i sljezove kolaie. - Pogledaj, zvijezde su izale. Savrena je no za sljezovekolaie.

Osmijeh mu je bio toliko irok i oi pune uzbuenja pa nisam mogla rei ne, tako da samuskoro krenula paliti najmanju lomau na svijetu dok je Dan slagao sljezove kolaie naranjie.

- Lucy - ree Dan dok sam prtljala po vatri.- Da?- Lucy, eli li kolai?- Uskoro. Trenutano pokuavam...- Lucy Brown...Srce mi je poskoilo zbog njenog tona njegova glasa dok je izgovarao moje ime. Kad

sam se okrenula, vidjela sam da je kleknuo na jedno koljeno, dok je na debelom,ruiastom sljezovom kolaiu balansirao dijamantnim prstenom.

- Lucy Brown, hoe li se udati za mene?Ne sjeam se to se tada dogodilo, sve mi je bilo u izmaglici suza, poljubaca i pristanaka,

i jo suza i jo poljubaca, sve dok Dan nije stavio prsten na trei prst moje lijeve ruke.- Ako to znai da pristaje - nasmijeio se - onda si me uinila najsretnijim ovjekom na

svijetu.

Uzela sam prsten s nonog ormaria i prislonila ga na usne dok su mi se oi punilesuzama i curile niz obraze. Kako bih imala ikakve anse preivjeti Kuu duhova-pripravnika i ispuniti zadau, prvo moram uiniti neto. Moram vidjeti neto.

ESTO POGLAVLJE

Sjurila sam se niz stepenice, otvorila ulazna vrata i pogledala niz ulicu. Nebo je biloproarano naranastom, crvenom i zlatnom bojom, a svuda oko mene uo se zujav zvukpaljenja ulinih svjetiljki. Plan, treba mi plan. Kako bi bilo da, ekaj, zato mi zubicvokou? I zato me starac s druge strane ceste gleda kao da su mu svi Boii pali na istidan?

K vragu! Jo uvijek sam imala prokletu togu.Podigla sam je prema gore, zalupila vratima i otrala natrag u spavau sobu. Odjea,

treba mi lijepa odjea, pogodna odjea. Ali kakvu odjeu odjene kad planira posjetitisvog oaloenog momka i rei mu: Hej, sigurno nisi mislio da e me opet vidjeti?

Otvorila sam ladicu i izvadila crne gaice i pripadajui grudnjak, Gapove traperice,prugaste arape i mekan siv demper. Na brzinu sam se odjenula, uvukla u traperice iuvukla trbuh kao da se radi o najnormalnijoj veeri. Nasmijeila sam se kad sam ugledalavlastiti odraz u zrcalu pune visine. Opet sam izgledala kao ona stara ja. Ja - Lucy Brown,170 cm i ilet, veliine 40 (42 ako sam imala PMS), zelenih oiju i smee kose koja mi jedopirala do ramena. Izgledala sam ba onako kako bi me se Dan sjeao.

Kad su se vrata zalupila iza mene, shvatila sam da nemam pojma gdje sam. Ulica jeizgledala i zvuala kao najnormalnija londonska ulica - nizovi kua, mali vrtovi ispred njih(neki prekriveni smeem, neki uredni i prekriveni ljunkom), golubovi koji kljucajuvakae gume utabane u plonike, zavijanje sirena policijskih i vatrogasnih kola u daljini -ali gdje tono? S druge strane ulice koraao je ovjek kamena izraza lica. Iza njega se

klimala ena u tiklama i vikala: Mike! ekaj me! svaki put kad bi on previe odmaknuo.Mislila sam krenuti za njima, ali su nestali u jednu od kua prije nego to sam se uspjelapribrati.

Tragovi, trebaju mi tragovi, ili barem netko tko je imao bilo kakav trag. Neto dalje niz


20/135

ulicu nalazilo se troje tinejdera. Sjedili su na niskom zidiu od cigle ispred kue, avrljali,gestikulirali prstima po zraku i histerino se smijali. Krenula sam prema njima i trudila sebiti to manje nervozna. Izgledaj kao da ima iskustvo ulice, mislila sam. Razmiljaj orapu, misli na bling, budi hvalisava. Pogledala sam svoj odraz u prozoru automobila.Izgledala sam kao Eminem nakon modanog udara.

- Oprostite - upitah prilazei tinejderima - gdje sam sad u Londonu, otprilike?Jedan od djeaka, onaj u Burberryjevoj ilterici, namigne mi. - Juer ti se posreilo, ha?

- Ne, ja...- Malo smo prostitutka, ha? - ree djevojka, objesivi palce o plitke traperice, otkrivajui

nakvarcani trbuh spiercingom.- Prava se javila - oglasio se jedan od djeaka.- Odjebi, Jase - ree djevojka i bijesno ga pogleda. - Ti si prostitutka.- Molim vas - rekoh. - Moete li mi rei gdje sam? Trebala bih kui.- Daj mi deset funti i rei u ti - ree djevojka ispruivi manikiranu ruku.- Zaboravi - uzdahnuh. - Sama u se snai.Smijali su se dok sam odlazila. Mogla sam ih uti kako mjauu i cvile i na kraju ulice, kad

sam skrenula za ugao te umalo glavom udarila u autobusnu postaju. Pogledala sambrojeve na znaku. O boe, u Kilburnu smo. Bila sam samo deset minuta od WestHampsteada, mjesta gdje smo Dan i ja ivjeli. Kopala sam po torbi u potrazi za novcemkad se autobus pojavio iza ugla. Pogledala sam u pretinac s novcem. Imala sam dvjestofunti u novaniku! Otkud to? I gdje su mi bankovne i kreditne kartice, vozaka dozvola iiskaznica knjinice? Sve to je imalo moje ime nestalo je.

Kvragu, pomislila sam, dok sam plaala kartu i ulazila u autobus, trebala sam proitatiprirunik. Zurila sam kroz prozor dok me je autobus vodio blie Danu. Posvuda samvidjela ljude kako hodaju, razgovaraju, svaaju se i smiju. Skupljali su se u grupicamaizvan kladionica, stajali u redu za raunala u internetskim kafiima te ulazili i izlazili izmalih supermarketa s plastinim vreicama s mlijekom, kruhom i pivom, koje su im senjihale u rukama. Gledala sam paljenje svjetala u stanovima iznad duana, kako su se ljudi

vraali kui s posla i sjedali pred TV nosei tanjure hrane u dnevne sobe ili navlaeizavjese, tako mi onemoguujui pogled. Svi su se bavili svojim normalnim ivotima kao dase nita nije dogodilo. A doista se nita nije ni dogodilo. Nije ba da sam princeza Diana,Anna Nicole Smith ili Heath Ledger. Niti sam bila slavna ni neka vana osoba, a ni javnostme nije voljela. Ja sam samo Lucy Brown, 28-godinjakinja iz Londona. Svega je nekolikoljudi na svijetu znalo da sam umrla, a nitko osim mojih novih cimera nije bio svjestan dasam se vratila.

Starija ena na sjedalu do mog poela je kopati po torbi pa sam usmjerila pogled premanjoj. Bila je nieg rasta i koata, a na plaviaste lokne nabila je prozirnu nepromoivukapu koja joj je dopirala nisko na prilino izbrazdano elo. Jadna ena, pomislila sam dokje vadila izmrcvareni bombon s dna torbe i trpala ga u usta, sigurno se boji smrti. A

vjerojatno je i usamljena. Najmanje to sam mogla uiniti jest da razgovaram s njom iublaim joj strahove. Ipak sam ja bila neka vrsta strunjaka za smrt.

Proistila sam grlo. - Oprostite.Pogledala me je i nasmijala se. - elite bombon? - upita me, poseui ponovno u torbu. -

Vjerojatno imam negdje jo jedan.- Ne, hvala vam - odvratih. - Samo bih eljela razgovarati s vama.- Jeste li usamljeni? - upita me lupkajui koatim prstima po mojoj nadlanici. - U redu je,

zlato, svi se mi ponekad osjeamo usamljeno.- Ne, ne - odgovorih joj. - Samo sam htjela razgovarati s vama o smrti.- O smrti ? - upita me mrtei se.

- Da - rekoh dok su mi se oi punile suzama i dok sam rukom njeno stezala njezinuosjetljivu ruicu. - Samo sam vam htjela rei da nemate razloga bojati se smrti. Svi koje steikada voljeli i izgubili ekaju vas u raju. Samo morate...

- Upomo! - vikne starica miui se od mene i unezvjereno gledajui po autobusu. - Neka


21/135

mi netko pomogne! Pokuava me uvui u neki kult! Upomo! Upomo!- Ne - rekla sam dok mi je srce divlje lupalo kad su se svi okrenuli i poeli zuriti u mene -

pogreno ste me shvatili. Samo sam htjela...Prije nego to sam shvatila to se dogaa, do nas se kroz prolaz doetao sredovjeni

mukarac i optuujui upro prstom u mene.- Vi! - dreknuo je crven u licu. - Ako ne kucate ljudima na vrata u bilo koje doba dana ili

noi, onda dosaujete umirovljenicima u autobusu. Sramite se.

- Ja... Ja... - poela sam zamuckivati gledajui kroz prozor i mahnito pokuavajui smislitiobjanjenje koje me ne bi prikazalo kao potpunu luakinju. - Ja... ovaj, ovo je moja postaja!

- Nekoliko trenutaka kasnije autobus se naglo zaustavio i izletjela sam iz svog sjedala,sjurila se niz prolaz te iskoila na ulicu. Sunce je ve zamaknulo za obzor i spustila sepolumrana izmaglica koju su razbijale samo uline svjetiljke, trepui i zujei,osvjetljavajui dijelove plonika toplim, naranastim svjetlom. Tu se nalazio bijeli znak scrnim slovima od kojeg mi se stvarala nervoza u elucu, White Street, NW6. Moj dom.

Priekala sam dok grupica ljudi nije prola kraj autobusne postaje. Hodala sam iza njihsve dok nisam dola do svjetiljke najblie naoj kui. Tu sam stala i motala se u sjeni.

Svjetlo je bilo upaljeno, zavjese razmaknute, a u uglu dnevne sobe treperio je televizor.Straga u sobi nalazile su se dvije police, jedna ispunjena mojim knjigama, a drugaispunjena Danovim DVD-ovima i raunalnim igrama. Na vrhu polica stajao je slon odrezbarenog drveta kojeg sam dobila razmjenom na Tajlandu, dvije crkvene svijee nacrnim metalnim svijenjacima, nagrada u obliku srebrnog kipa koju je Danov tim osvojiona dodjeli nagrada za oglaavanje u Londonu te sparuena kordilina 2. Ispred policanalazio se kau. U jednom njegovom kutu nalazio se netko sklupan grlei jastuk jednomrukom, nogu podvijenih ispod sebe.

Bio je to Dan.U autobusu sam zamiljala kako u se zaletjeti na ulazna vrata, pritisnuti zvono i baciti

se na njega. Umjesto toga bila sam mokra ispod pazuha, a usta su mi bila suha. to u rei?

to e Dan rei? Ne dogaa se ba svaki dan da vam se djevojka vrati iz mrtvih i zakucana vrata.Jo uvijek sam pokuavala skupiti hrabrosti da uinim neto kad je televizor poeo

treperiti i osvjetljavati Danovo lice. Gledao je neto nalik na sliku. Ramena su mu se tresladok su mu niz obraze tekle suze. Srce mi se stisnulo i pomislila sam da u se onesvijestitiod boli. Nikad, ba nikada ga nisam vidjela da tako plae.

Prila sam korak blie prozoru i pokucala.- Dane - progovorih. - Vratila sam se.Pogledao je prema gore, s izrazom iznenaenja i zadovoljstva na oteenom, crvenom

licu.- Ja sam! - povikala sam, skaui gore-dolje i mahnito maui. - Vratila sam se. ao mi je

to smo se posvaali, Dane. Bila sam totalni idiot. Nisam mislila ono to sam rekla,stvarno.

Danov izraz lica promijenio se pred mojim oima. Uzbuenje se pretvorilo u razoaranjei on se namrtio. Ukipila sam se, ruku jo uvijek u zraku, usred mahanja. to se dogodilo?Zato se prestao smijeiti? Je li ljut na mene? Potrala sam niz stazicu i poela udarati povratima.

Hajde, pomislila sam kad se svjetlo u hodniku upalilo, a podne obloge kripale podteretom tekih koraka. Hajde, Dane, samo me pusti unutra.

Vrata su se polagano otvorila.- Da - ree on virei kroz procijep. - Kako vam mogu pomoi?

- Jako smijeno - rekoh mislei kako u se raspuknuti od sree. - Samo me pusti unutra izagrli.

2vrsta biljke (nap. ur.)


22/135

- Molim? - namrti se Dan. - Nisam vas uo. Moete li ponoviti?- Znam da sam umrla - rekla sam, jo uvijek se smijeei kao luakinja - i jo uvijek sam

u neku ruku mrtva, ali vratila sam se da budem s tobom. Samo prvo moram dovritizadau. Moram...

- Tko ste vi - ree Dan promotrivi me od glave do pete - i to elite?Obuzela me je slabost. Neto u izgledu Danovih oiju nije bilo u redu. inio se hladnim i

udaljenim, i nimalo uzbuen to me vidi.

- Dane, ja sam - rekla sam pruila ruku kroz procjep i pogladila ga po obrazu. - Ja sam,Lucy. Jesi li dobro? Jesi li u oku?

Dan je skoio kao oparen i odgurnuo moju ruku. - Tko ste, dovraga, vi i to to radite?- Pusti me unutra - preklinjala sam ga dok je zatvarao vrata. - Prestani me zafrkavati.

Plai me.- Ako ste izgubili glas, neto dalje imate ljekarnu.Potom mi je zalupio vrata pred nosom.- Dane - vikala sam udarajui po bojanom drvu objema rukama. - Dane, ja sam, Lucy,

Lucy. Pusti me unutra.Vrata su se ponovno otvorila.- Gledajte. - Na licu mu je bio izraz gaenja. - Ne znam tko ste ni to elite, ali meni ovo

sranje doista ne treba. Samo idite.Ponovno je zatvorio vrata. Zurila sam u sjajnu plavu boju, u sjajnu brojku 33 i

suzdravala suze. to se upravo dogodilo? Zato me nije prepoznao i pustio unutra?Udarila sam bespomono po vratima jo nekoliko puta i dozivala ga, ali on me je

ignorirao. Oajna, dola sam do prozora i kucala po staklu. Dan je opet sjedio na kauu,glave zabijene u ruke.

- Dane, vratila sam se - ridala sam. - Vratila sam se kako bih bila s tobom.Ustao je i krenuo preko dnevne sobe, oiju uperenih u moje. Jedan kratak trenutak

pomislila sam da me je prepoznao. Tada je navukao zavjese i nestao.

Nisam se odmah vratila u Kuu duhova-pripravnika. Umjesto toga odetala sam doPrimrose Hilla, sjela na klupicu u mraku i gledala kako svjetla trepere i bljete iznadLondona. Djelovala bi mi predivno da nisam bila toliko jadna i usamljena.

Nisam mogla maknuti sliku Danova uplakanog lica iz svoje glave. Nikada ga u ivotunisam vidjela toliko slomljenog. U stvari, u sedam godina svega sam ga etiri puta vidjelaplakati:

Kad me je doao vidjeti nakon to su mi roditelji umrli.Kad mu je majka rekla da ima rak dojke. Nije plakao tada, pred njom, ali se kasnije

izgubio u mom zagrljaju, skrivajui suze u pregibu mog vrata.Godinu dana kasnije kad mu je majka rekla da joj se bolest vraa.

Kad smo gledali Schindlerovu listuna DVD-u. Na kraju, kada Schindler uzme prsten kojisu mu izradili idovi i zaplae: Mogao sam ih spasiti vie, jo jednog Zidova, dva idova,Dan je glasno progutao slinu. Kad sam upalila svjetla, oi su mu bile posve crvene.

To je za veinu mukaraca puno plakanja i ja ih nikada prije nisam vidjela da plau.Gledati Dana kako se lomi zbog moje smrti bila je najuasnija stvar koju sam vidjela. Udjeliu sekunde kad je podigao pogled prema meni kroz prozor i gotovo me prepoznao,znala sam da sam donijela pravu odluku to sam se vratila na zemlju. Gledajui LondonEye kako svijetli na obzoru, shvatila sam kako nita nije vanije od toga da nas dvojeponovno budemo skupa. Bio je uz mene toliko puta za mog ivota, a sad me je trebao. aki da jesam duh, barem bi znao da sam bdjela nad njim.

Odluno sam ustala. Ako elim ispuniti svoju zadau, moram se prvo vratiti u Kuuduhova-pripravnika i otkriti zato me Dan nije prepoznao. Nisam smjela gubiti vrijeme.


23/135

SEDMO POGLAVLJE

U Kui duhova-pripravnika gorjela su sva svjetla. Okrenula sam kvaku i gurnula vrata.Bila su zakljuana.

- Briane - viknula sam kroz prorez za potu, uplaena da bih opet mogla biti ostavljenana stubitu. - Lucy je. Moe li me pustiti unutra?

S kata se zauo glasan tresak, potom zvuk tekih koraka po stubitu, da bi se na krajuvrata otvorila.

Brian je bio odjeven od glave do pete u vojniku odjeu: kaki majicu, maskirnu jaknu ihlae, dok mu je preko ramena bio prebaen par vojnikih izama. Oba obraza bila su muoslikana s tri debele crne crte.

- O Lucy - ree - hvala bogu da si se vratila.- Drago mi je to sam ti nedostajala - rekoh. Laknulo mi je to me prepoznao. - Imam

toliko pitanja za tebe. Kao prvo, moram znati zato...- Moemo avrljati kasnije - ree i podigne ruku. - Najprije moramo spasiti Claire.- Od ega?

- Njezine tone rijei bile su - ree gurajui stopala u teke crne izme - idem razbitiglavu onoj kuji. Hajde, pomozi mi.- Molim?! - rekoh. - Nee joj valjda pomoi da nekoga premlati ?- Naravno da neu - ree dok me je tjerao van i zatvarao vrata. - Idem je zaustaviti. A ti

e mi pomoi.- O ne, neu - usprotivih se. - Claire se prema meni ranije ponijela kao kuka i... - ali

Brian je ve trao niz ulicu kao poremeeni Action Man.Okrenula sam se prema ulaznim vratima i gurnula ih, potom i malo jae, ali nisu se

pomaknula. Sranje! Pogledala sam s vrata u Brianovu smjeru. Morala bih krenuti za njim,inae u provesti no sjedei na stepenicama, ekajui cimere da se vrate.

Potrala sam za Brianom. Butine su mi se tresle pri svakom udaru o plonik dok sam se

jednom rukom drala za bolno mjesto na boku. Mrtva, a i dalje mlohava i izvan forme. Nijeli to nepoteno?

- Briane - vikala sam zadihano dok smo se pribliavali autobusnoj postaji - jesi li kojimsluajem bio pripadnik teritorijalne obrane?!

Kimnuo je potvrdno i preao rukom preko neoznojena ela. - Jesam. Kako si... - Pokazaoje rukom niz ulicu. - Autobus!

I doista, iza ugla se pojavio crveni autobus na kat. Kad je stigao do nas, Brian je kupiokarte i potrao na gornju platformu. Krenula sam za njim lovei rukohvat i vukui se gore.Zastao je na vrhu stepenica i osvrnuo se oko sebe. Oi su mu letjele lijevo-desno, kao ustolnoteniskog suca.

- Traim sjedalo gdje nas nitko nee moi prislukivati - apnuo je kao da smo na nekojtajnoj vojnoj operaciji.Probila sam se kraj njega, oajno elei sjesti, i sruila se na sjedalo u prednjem dijelu

autobusa.- Ako sjednemo ovdje - rekla sam vukui ga za zglob - moemo gledati kroz prozor i

provjeravati da nas submisivci ne prate.- Misli subverzivci - ree Brian paljivo sjedajui na rub sjedala pazei da nam se tijela

ne dodiruju.Osjeala sam kako crvenim. - Da, to.- Ne traimo subverzivce - ree prijekorno me gledajui. - Traimo Claire. Rekla mi je da

je u pubu Dublin Castle u Camdenu.

Pogledala sam ga u udu, privremeno zapanjena onime to je implicirao. Nije bilo bitnoto je Claire kuka ili to Brian smrdi, moemo komunicirati jedni s drugima putem ESP-a.Nije li to cool?

- Briane, moe li i meni itati misli? - upitah ga u nadi. - Zna li to sada mislim?


24/135

- Naravno da ne. - Odmaknuo se od mene gledajui me kao da sam posve poludjela. -Razgovarao sam s Claire telefonom, Lucy. Nalazi se na komodi u hodniku, odmah dokuhinje.

- A tako.Uslijedila je stanka pa sam zurila kroz prozor otvarajui i zatvarajui svoju torbicu. Ulice

sjevernog Londona ispod nas jo uvijek su vrvjele ivotom; ljuti vozai trubili su, mladiisu stali naslonjeni na zalogajnice s kebabom puei i promatrajui djevojke u prolazu.

Mukarci u odijelima probijali su se kroz guvu nasmijanih tinejdera u elji da im prijestignu kui, dok su parovi, eui rukom pod ruku, zastajali ispred restorana i prouavalijelovnike.

- Briane - rekoh na koncu - kako to da imam dvjesto funti u novaniku, a sve su mojekartice i stvari nestale?

Prijekorno je zapucketao jezikom. - Jo nisi proitala prirunik?- Nisam imala vremena - odgovorih mu promatrajui ponovno kroz prozor par koji se

strasno ljubio kraj izloga puba. - Radije sam ila posjetiti svog zarunika.- I?- Bilo je uasno. - Donja mi je usnica opasno zaplesala i morala sam se prisiliti da

ponovno ne zaplaem. - Briane, nije me prepoznao.- O Lucy - uzdahnuo je - da si proitala prirunik, znala bi da e se to dogoditi.- Ali ja jo uvijek isto izgledam - rekoh i uperih pogled prema njemu. - Pogledala sam se

u zrcalo.- Znam da izgleda - ree samilosna pogleda - i mogu vidjeti istu osobu koju ti vidi.

Moe i Claire. Ali drugi ljudi, ivi ljudi, oni nas vide malo drugaije. To je ono to se nazivavremenskim poremeajem percepcije.

- to je to? - upitah ga. Zvualo je zastraujue.- Zamisli da u rukama drim model ljudske figure od gline - ree Brian drei ruke

ispred sebe. - I onda ga lagano stisnem. - Lagano je stisnuo ruke. - Jo uvijek e to bitimodel od gline, samo to e malo drugaije izgledati. Upravo to se nama dogaa.

- Ali Dan me je prepoznao - rekla sam. - Na trenutak kad me prvi put vidio.Brian potvrdno kimnu glavom. - Vremenski poremeaj percepcije ne dogaa se odmah.Uvijek postoji malo kanjenje.

- Utjee li ono na nae glasove? - upitala sam ga. - Je li to razlog zato me Dan nije mogaoni uti ?

- Ne. To je prirodna nijemost - ree Brian. - Pravilo 512.6: ako pokuate komunicirati snekim tko vas je poznavao prije smrti, svi vai pokuaji bit e sprijeeni. Ako pokuateprogovoriti, postat ete nijemi, a svaki e se pokuaj pisanja pretvoriti u vrljotine. Lucy,mogla si to doznati da si se samo udostojala proitati...

- Prirunik. Da Briane, rekao si mi.Jo uvijek sam pokuavala shvatiti to s vremenskim poremeajem kad je autobus na

uglu Camden High Streeta skrenuo na Parkway. Ljubitelji petka naveer guvali su seispred postaje podzemne eljeznice na Camdenu. Glazba je dopirala iz klubova, pubova irestorana. Gotiari, emo klinci, punkeri, metalci, hip-hop klinci i beskunici razlijevali suse po plonicima u no. Bili smo okrueni ivotom i energijom. Nije udo to se Claire nijemogla drati podalje.

- Jednom sam vidjela mamu na Covent Gardenu - rekla sam progutavi slinu - ili sambarem mislila da jesam. Bilo je to nekih mjesec dana nakon njezine smrti. - Okrenula samse prema Brianu. - Misli li da to znai kako se vratila na zemlju obaviti zadau?

- Mogue je - ree mudro.- Ali nikad mi se nije pokazala kao duh. Misli da nije uspjela?

Odmahnuo je glavom. - Ponekad ljudi odustanu od zadae i odlue ne postati duhovima.- Ali zato, to nema smisla? Zato prolaziti svu tu gnjavau i onda se ne pokazati osobikoju vol...

Brian je podigao ruku i ustao. - Ovo je naa postaja.


25/135

Dublin Castle bio je krcat. Slijedila sam Brianovu tamnu, upavu glavu dok se probijaokroz gomile pijanaca prema vratima na kraju kluba, na kojima je stajao crveno-crni natpisLU$T BOYS, napisan najrunijim fontom koji moete zamisliti. Kad smo se pribliili, mravtip u uskoj crnoj majici i jo uim trapericama zaustavio nas je podigavi ruku.

- Koliko? - upita gledajui nas ispod ravnih iki koje su se nadvile iznad vrha njegova

nosa.Brian posegne u novanik i izvadi novanicu od dvadeset funti. - Dvije.Mravi uze Brianovu novanicu i udari nam oboma ig s tamnom frkom.- Upadajte - ree.Vrata su se zalupila za nama i moje ui udari glasan, vritei, bubnjajui zid buke.

Prostorija je bila tamna, smrdjela je na pivo i znoj i nije bilo prostora za disanje, a kamoliza micanje (bilo je gore ak i od istilita). Brian se podigao na prste i pogledao kroztminu.

- Lucy - dreknuo mi je u uho. - Ugledao sam Claire i vidim krv.- Krv - ponovih. - Sranje.Pratila sam liniju Brianova prsta i probila se kroz guvu ignorirajui laktove i izme koji

su me udarali dok sam se probijala. U jednom je trenutku neto udarilo u moja lea.Osjetila sam kako topla tekuina curi kroz moj pulover, kaplje niz kimu i vijuga premaguzi.

Daj boe da je to pivo, pomislila sam i nastavila se gurati prema pozornici.Nije bilo teko primijetiti bend. Omalen pjeva kose obojene peroksidom vikao je u

mikrofon dok je bucmast bubnjar udarao palicama kao da ima neku vrstu psihotinognapadaja. Samo je basist stajao potpuno mirno, zatvorenih oiju, i jedino je trzanje prstijupo icama odavalo da je budan i da vrsto ne spava na nogama.

- Pogledaj - ree Brian hvatajui me za rame. - Eno je.Claire je leala leima na podu, dok su joj izme lamatale po zraku, a suknja sezala iznad

struka otkrivajui guzu u mreastim arapama. Jedna joj je nozdrva bila u potpunostizamrljana krvlju i nekoliko joj se dreadlocksarasplelo. Plava ena u crvenom grudnjakusjedila je na njoj, udarajui joj glavom o pod, dok ju je Claire navlaila za odjeu ipokuavala pogoditi loe odmjerenim udarcima. Obje su bile crvene u licu i bez daha.

Bilo je to kao da gledate keerski me dviju gotiarskih cikli.Brian je stajao ukopan na mjestu i gledao irom otvorenih usta. - Hej - viknula sam i

udarila ga u ruku. - Uini neto! Zaustavi ih.Napravio je korak naprijed, zastao i onda se vratio. - Mislim da me osnovna vojnika

obuka nije pripremila za ovo, Lucy.Zakolutala sam oima. - O za boga miloga, samo ih razdvoji. Ja u ti pomoi.Adrenalin i glupost natjerali su me da izletim iz guve prema tunjavi.

- Dri nju - ree Brian upirui prstom u smjeru mrave plavue. - Ja u drati Claire.Brian je skoio, ulovio Claireinu napadaicu oko struka i podigao je u zrak dok sam ja

lovila Claire za ruku pokuavajui je povui gore. Prije nego to sam imala prilikereagirati, njezina je slobodna ruka proletjela zrakom i udarila me ravno u bradu. Blagooamuena zateturala sam unatrag, a potom ponovno krenula prema njoj.

- Odjebi - vikala je dok su joj dreadlocksiletjeli oko glave kao Gorgonina zmijska kosa. -Mogu se sama brinuti za sebe.

- Claire, za boga miloga - vikala sam trljajui bradu. - Pokuala sam sprijeiti da te neubiju.

- Ne mogu umrijeti - prosikta. - Sjea se?

- Tako je - dobaci neki tip iz svjetine. - Svi emo ivjeti zauvijek. Rock and roll!Na drugoj strani plesnog podija mrava se plavua migoljila u Brianovim rukamaudarajui ga u glavu objema akama. Stisnuo je vilicu, ali znala sam da ga boli.

- Claire - viknuh. - eli li i da Brian nastrada?


26/135

Pogledala je Briana i izraz joj se malo smekao.- Dobro - ree podiui se sa zemlje. - Njom u se pozabaviti sutra.Svjetina je jo uvijek negodovala zbog naeg povlaenja dok smo teturali kroz pub

prema ulaznim vratima. Claire se sve to vrijeme histerino smijala.- Gle - rekoh kad smo izali na ulicu. - Eno naega autobusa.- Zajebi - ree Claire. - Previe sam uzbuena. Trat u do kue.- Claire - viknuh za njom kad je poela sprintati.

Autobus je prozujao kraj mene i ja ga ispratih pogledom.Sranje.Sljedei nee doi barem sat vremena. to da radim? Gledala sam Claire kako nestaje u

daljini i donijela odluku. Morat u krenuti za njom. U biti, ona je jo uvijek samo dijete.Primila sam grudi jednom rukom i poela trati. Ju-hu, pomislih, jo tranja.- Pusti me na miru - prosiktala je kad sam je dostigla.

- Ne mogu - odvratih zadihano kad je Claire prestala trati i poela hodati. - Pobjegao mije autobus.

- Super.- Super.Hodale smo u tiini dok su mi se rijei motale po glavi. Nisam se znala nositi s dugim

razdobljima tiine, stvarala su mi neugodu. to su due trajala, to bih se vie brinula da emi misli izletjeti u eksploziji rijei kao kod Tourettova sindroma. Pogledala sam Claire.Sebina-kuka-krava-debelo-ubre-gotiarska-pizda.

- I - rekoh usiljeno se smijeei - hoe li mi rei to se to veeras dogodilo?- Zato bih? - ree Claire ponovno ubrzavajui korak.Trkarala sam uz nju, odluna ne odustati. - Zato to sam ti pokuala pomoi, a ti si me

udarila. Zato.- Ba si znatieljna - ree podigavi obrve. - Ako ba mora znati, ta je plavokosa kuja

spavala s Keithom. Nisam mogla nita rei zbog nijemosti, tako da mislim kako sam jejednostavno udarila.

- Tko je Keith?- Za ime Isusovo, eno u togi - ree Claire pogledavi me. - Zar si stvarno tolikoretardirana i nimalo cool?. Keith Krank pjeva je skupine Lu$t Boys. Bio je na pozorniciveeras, glupao.

- to tebe briga ako je ona spavala s Keithom? - rekoh propustivi reagirati na opasku sglupaom.

- Zato to je spavala s njim pola sata prije mene.- Veeras?- Ne, tri sata prije moje smrti.- Ali ti si se...- Ubila. Tako je.

Kako sam trebala odgovoriti na to? Nikada prije nisam razgovarala s nekim tko jepoinio samoubojstvo. Kao ni s nekim tko je umro.

- A Keith je bio tvoj deko? - upitah.Claire slegne ramenima. - Nemam pojma. Rauna li se da ti je netko deko ako s njim

spava pet puta?- Nisam sigurna.- Zna, on ti je pjesnik - nastavi Claire sumnjiavo me pogledavajui. - Stvarno je sladak i

osjeajan i radi u sklonitu za naputene pse kad ne svira u bendu.- Sklonitu za naputene pse - ponovih. - Dobro. Kako si ga upoznala? Jesi ligroupie?- Ne! - Prostrijelila me pogledom kao da sam je upravo optuila da voli Westlife. - Bila

sam na audiciji za lana benda. Ne gledaj me tako iznenaeno, Lucy. Stvarno rasturamgitaru.- Zato te nisu uzeli?- Koliko debelih cura ima u bendovima? - ree nakon to smo zamaknuli za ugao.


27/135

Razmislila sam. Morala sam rei neto da se osjea bolje. Morala sam se sjetiti nekogatko bi joj bio uzor.

- A to je s Mass Cass iz Mamas and Papas? - rekoh. - Ona je bila debela i darovita, ali senije ubila. Umrla je uguivi se sendv...

- Lucy, odjebi - odbrusi Claire. - Ba si kuka.Cijelim putem kui nije mi se vie obraala.

OSMO POGLAVLJE

Ponedjeljak, 29. travnja

Dan trei

Na hladnjaku je stajala poruka: Dobro jutro, Lucy. Otili smo u kafi iza ugla na kasnidoruak. Pridrui nam se. Brian. P. S. Danas je ponedjeljak.

Protrljala sam oi i proitala poruku jo jednom.Molim?! Ponedjeljak. Kako je to mogue?

Onesvijestila sam se u krevetu u subotu naveer nakon to sam se vratila u Kuunadobudnih duhova s Claire. Ona je ljutito odmarirala u svoju sobu i glasno sluala LU$TBOYSE. Nisam valjda prespavala cijelu nedjelju. Ili jesam?

Ukljuila sam ajnik i uzela prljavu keramiku posudu s prozorske daske. Kava. Kava emi pomoi da shvatim to se dogaa.

Skinula sam poklopac i zavirila unutra. Bila je prazna. Dovraga. Ako elim kofein, moramse pridruiti Brianu i Claire u kafiu. Super, opet Claire, ba ono to mi treba u ponedjeljakujutro. Pa ipak, zakljuila sam uzimajui omotnicu sa zadaom i izlazei iz kue, barem jeporuka bila dokaz da je Brian stigao kui iv (u stvari, tehniki je bio mrtav, ali znate tosam htjela rei).

Pokazalo se da je Claire tijekom doruka bila iznenaujue pokorna. Podigla je pogled

kad sam ula u svijetli, pomalo otrcan kafi, ali ga i spustila kad sam prila stolu. Njezinikrivudavi dreadlocksipadali su joj preko lica dok je grizla kobasicu.

- Zdravo, Lucy - ree Brian veselo dok sam uzimala stolicu i sjedala.Izgledao je grozno. Lijevo mu je oko bilo ljubiasto i nateklo na veliinu jajeta, dok su mu

obraz krasile svjee ogrebotine.- O boe - rekoh. - Grozno izgleda.Claire nije imala ni toliko uljudnosti da se zacrveni ili osjeti barem malo krivice,

jednostavno je nastavila trpati doruak u usta.Brian slegnu ramenima. - Izgleda gore nego to stvarno jest.Naruila sam cijeli vegetarijanski doruak i u trenu ga smazala. Trideset est sati sna

otvorilo mi je tek. Izmeu zalogaja sam ispitivala Briana o dogaajima nakon svognaputanja kluba. Bio je naporno neodreen, ali po svemu sudei, plavua nije dobropodnijela to to se s njom grubo postupa, tako da je svu frustraciju iskalila na njegovu licuprije nego to su ih izbacivai nimalo lijepo odstranili iz kluba.

- I onda sam doao kui - ree Brian - i smjesta otiao u krevet.Pijuckala sam kavu uivajui u okusu tople, gorke tekuine. - Zato sam toliko dugo

spavala? To nikad nije bio moj obiaj.- Ju-hu, zovite Guinessovu knjigu rekorda - promrmlja Claire.Pogledah je. - Molim?- Lucy, odjebi.Otvorila sam usta da odgovorim, no Brianova me uzdignuta ruka sprijeila. - Mislim da

je tvoje predugo spavanje rezultat tranzicije iz istilita na zemlju. Kad si dola ovamo,spavala si gotovo dvostruko dulje. ovjek bi pomislio da e sveci uraunati to u onajdvadeset jedan dan i dati nam malo vie vremena.

- Tako je - rekoh. - Malo sam zabrinuta to se tie vremena koje imamo. Danas je trei


28/135

dan, a ja jo uvijek nisam nita uinila u vezi s pronalaenjem Archieja ili kako li se vezove.

- Nemoj si predbacivati - ree Brian maui debeo sloj maslaca na tost. - Imala si teakprvi dan i jo teu ve

Cally Taylor - Nebo Moze Cekati

Documents

Transcript of Cally Taylor - Nebo Moze Cekati