www.sajt.com.hr

Bruno Bettelheim:

Prikaz djela „Smisao i značenje bajki“

www.sajt.com.hr

Bajka je osobita književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa

zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema

pravih suprotnosti. Prisutno je odsustvo psihološke karakterizacije gdje su likovi ustaljeni,

prisutan je polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću. U svijetu su

najslavnije bajke braće Grimm, Hansa Christiana Andersena i Oscara Wildea, a u Hrvatskoj

su su one Ivane Brlić-Mažuranić. Prema definiciji bajka je priča uglavnom namijenjena djeci

koja se često bavi nepostojećim i izmišljenim radnjama i likovima kao što su vile i vilenjaci,

čarobnjaci, patuljci, vještice i sl. U zadnje vrijeme pojavljuje se i nova "generacija"

fantastičnih stvorenja poput goblina, trolova, orka i drugih stvorenja koja su plod mašte novog

naraštaja književnih, ali i filmskih umjetnika. Najpoznatiji likovi te novije generacije su hobiti

koji su svoju svjetsku slavu stekli zahvaljujući J.R.R. Tolkienu i njegovim "Gospodarima

prstenova".

Bajke su često rezultat narodne predaje i posljedica narodnih običaja i kazivanja, a

neki su se autori potrudili to i zapisati uz eventualne dorade u fabuli i likovima (primjer su

braća Grimm). Bajke su jedinstvene ne samo kao književni oblik, već i kao umjetnička djela

djetetu potpuno pojmljiva, kako to nijedan drugi vid umjetnosti.

Prava bajka obraća se djetetovom nesvjesnom, koristeći arhetipske slike i simbole. Na

tragu dječje egzistecijalne situacije na putu odrastanja, bajka oslikava posljedice ovog ili onog

oblika ponašanja, ohrabruje odlazak iz obiteljskog doma i kretanje na put u nepoznato,

podstiče na borbu protiv zla i na izvršavanje teških zadaća, navodi na put vrline, a da se

nikada ne posluži riječju – moraš.

Da bi dijete shvatilo problem, da bi se moglo identificirati s junakom – mora imati

jasnu i jednostavnu sliku o onome što se zbiva. Tehnika bajke je crno-bijela. Junak ili

junakinja su dobri, vještice i maćehe zli. Sivoga nema. Da bi priča zadržala djetetovu pažnju,

mora ga zabavljati i pobuđivati radoznalost. No, da bi mu obogatila život, mora poticati

maštu; pomoći mu razviti um i razbistriti osjećaje; mora biti prilagođena njegovim brigama i

težnjama; mora u potpunosti priznati njegove teškoće, a istodobno ukazivati na rješenja

problema koji ga zbunjuju. U isti čas priča mora biti povezana sa svim vidovima djetetove

osobnosti – i to bez ikakva omalovažavanja, priznavajući svu ozbiljnsot njegovih neprilika i

istovremeno podržavajući njegovo pouzdanje u budućnost i samog sebe. Bajkama je

svojstveno sažeto i naglašeno postavljanje izvjesne životne dvoumice. To djetetu omogućuje

da se dohvati s problemom u njegovom najbitnije obliku, a složenija bi mu radnja sve

zamrsila. Bajka pojednostavljuje sve situacije.

www.sajt.com.hr

Likovi u bajkama nisu ambivalentni – nisu istodobno i dobri i zli, kao što smo svi mi u

prirodi. Ličnost je ili dobra ili zla, sredine nema. Jedan je brat glup, a drugi pametan. Jedna je

sestra kreposna i marljiva, a druga podla i lijena. Jedna je lijepa, a druge su ružne. Jedan

roditelj u svemu je dobar, drugi zao. Usporedba suprotnih karaktera nema svrhu naglasiti

ispravno ponašanje. Prikazivanje karakternih oprečnosti djetetu omogućuje lako shvatiti

razlike, što ne bi moglo kada bi likovi bili ocrtani životnije, sa svim složenostima koje krase

stvarne ljude. Čim se dijete počne kretati i istraživati, počinje razmišljati o problemu svog

identiteta. Dijete koje je iz bajki naučilo vjerovati kako se ono što je isprva izgledalo kao

odbojna, prijeteća spodoba, može čudom pretvoriti u najkorisnijeg prijatelja.

Junak bajke ima tijelo koje može izvoditi nadnaravna djela. Poistovjećujući se s njime,

svako dijete može u mašti, i preko identifikacije kompenzirati sve manjkavosti, stvarne ili

umišljene, svoga tijela. Može zamišljati kako je i ono, poput junaka, kadro popeti se na nebo,

pobijediti divove, mijenjati izglde, postati najmoćnija ili najljepša osoba – ukratko, kako

njegovo tijelo jest i čini sve što bi dijete moglo poželjeti.

Bajka počinje ondje gdje se dijete nalazi u to doba života, i gdje bi, bez pomoći priče,

ostalo zaglibljeno i osjećalo se zanemareno, odbačeno, poniženo. Normalno dijete započinje

svoje maštanje nekim više ili manje ispravno uočenim isječkom stvarnosti, koji u njemu može

izazvati tako snažne potrebe ili strepnje da ga ponesu. Dijete dobro upoznato s bajkama

shvaća da mu se one obraćaju jezikom simbola, a ne jezikom svagdanje stvarnosti. Bajka od

početka, svojim zapletom i krajem, priopćuju kako ono o čemu nam priča nisu opipljive

činjenice ili stvarne osobe i mjesta. Što se tiče samog djeteta, stvarni događaji postaju važni

preko simboličnog značenja koje im ono pridaje ili ga u njima nalazi.

Kad bi dječji snovi bili zamršeni kao snovi normalnih, inteligentnih punoljetnika, gdje

je skriveni sadržaj vrlo razrađen, tada djetetova potreba za bajkama ne bi bila tako velika. S

druge strane, ako odrasla osoba nije kao dijete bila izložena bajkama, njezini snovi mogu biti

manje bogati sadržajem značenja, i stoga će joj lošije služiti u uspostavljanju sposobnosti da

ovlada svijetom. Negdje nakon pete godine kada bajke postaju doista smislene – nema

normalna djeteta koje bi ih prihvaćalo kao vjerne izvanjskoj stvarnosti.

Predodžba o zloj maćehi održava sliku dobre majke, bajka isto tako pomaže djetetu da

ga ne satre spoznaja majke kao zle. Mnoge bajke počinju majčinom ili očevom smrću, u tim

pričama roditeljeva smrt stvara najmučnije probleme što smrt (ili strah od nje) i čini u

stvarnom životu.

www.sajt.com.hr

Bajka počinje junakom koji je prepušten na milost i nemilost onih koji malo cijene

njega i njegove sposobnosti, koji ga zlostavljaju i čak mu ugrožavaju život. Kako se priča

odvija, junak je često prisiljen zavisiti od prijateljskih pomagača. Na kraju priče, junak je

svladao sva iskušenja, i usprkos njima ostao vjeran sebi i ostvario svoju samosvojnost. Postao

je svoj vladar.

Garantirajući sretan završetak bajka ohrabruje dijete da se upozna i nosi sa svojim

emocijama, pokazujući u čemu je smisao borbe za postizanje samoostvarenja na putu

odrastanja. U usporedbi s mitom, bajka umirujuće djeluje na procese formiranja osobe i

nastajanja ega, dok mit pak nudi izvrsne uzore za formiranje superega.

Bajka je, puno prije spoznaje o psihoanalizi, uspješno „rješavala“ probleme oko suparništva i

posesivnosti u odnosu djece i roditelja, zle maćehe i Edipovog kompleksa, fiksacije na oralnu

fazu, incestih pomisli, suparništva među braćom i sestrama. U tom smislu bajke poučavaju i

odrasle kako da pomažu svom djetetu. Psihoanaliza je stvorena zato da bi čovjeku omogućila

prihvaćanje problematične prirode života, a da ga to ne porazi ili da se ne prepusti bijegu.

Bajke nisu samo za djecu. Tako Edipov kompleks, podsjećaju nas bajke, ne mora

obvezno mučiti samo djecu. On muči i odrasle, njihove roditelje, ukoliko nisu sami prošli

kroz proces odrastanja. Od četvrte godine do puberteta, djetetu je najpotrebnije dati

simbolične predodžbe koje ga uvjeravaju kako postoji sretno rješenje za njegove edipovske

probleme – iako mu može biti teško u to povjerovati - pod uvjetom da ih se samo pomalo

oslobođa. Međutim, umirenje glede sretnog ishoda mora doći kao prvo, jer dijete će jedino

tada imati hrabrosti i samouvjereno se potruditi da se izvuče iz edipovskog škripca.

Dječja opredjeljenja ne zasnivaju se na odnosu ispravnoga i neispravnoga, koliko na

tome tko pobuuje djetetovu simpatiju, a tko antipatiju. Što je lik jednostavniji i otvoreniji, to

će se dijete brže poistovjetiti s njim, a loš lik odbaciti. Dijete se s dobrim junakom ne

poistovjećuje zbog njegove dobrote, vć zato što ga junakov položaj duboko pozitivno privlači.

Jedino odlaskom u svijet junak može pronaći sebe, a kad to učini, naći će i nekoga s kim će

dovijeka sretno živjeti. Bajka je okrenuta budućnosti i upućuje dijete – načinom koji može

shvatiti i svjesnim i podsvjesnim umom – da se ostavi infatilnih želja za ovisnošću, te ostvari

nezavisan život koji će mu bolje odgovarati.

Bajka dijete zabavlja, govori mu o njemu samom, i potpomaže mu razvoj osobnosti.

Bajka nudi značenje na toliko različitih razina i obogaćuje djetinje postojanje na nekoliko

načina, da nikakva knjiga ne može dolično obraditi množinu i raznolikost doprinosa takvuih

priča djetetovu životu.

www.sajt.com.hr

Danas, kao i nekoć, um se u kreativne i prosječne djece pomoću bajki može otvoriti za

razumijevanje svega višega u životu, i otud mogu lako prijeći na uživanje u najvećim djelima

književnosti i umjetnosti. No glavni značaj bajki za pojedinca koji raste, leži izvan pouka o

ispravnim načinima ponašanja u ovom svijetu.

Bajka se iznosi na jednostavan, priprost način; slušatelju se ne postavljaju nikakvi

zahtjevi. To onemogućuje da se čak i najmanje dijete osjeti prinuđeno postupati na određene

načine, i nikad se ne osjeća da se dijete osjeća manje vrijedno.

Bajka i mit

Platon koji je možda bolje shvaćao što oblikuje čovjekov um nego neki naši

suvremenici, koji svoju djecu želi izložiti samo „stvarnim“ ljudima i svakodnevnim

zbivanjima – znao je koja to intelektualna iskustva doprinose istinskoj ljudskosti. Suvremeni

mislioci ukazuju da su mitovi i bajke izvedeni iz obreda posvećivanja ili drugih rites de

passage (obreda prijelaza) – kao što je metaforična smrt staroga, nepodobnoga jastva zato da

bi se ponovno rodilo na višoj razini postojanja.

Postoji opća suglasnost da nam mitovi i bajke govore jezikom simbola koji

predstavljaju podsvjesni sadržaj. Oni se obraćaju istodobno i našem svjesnom i našem

nesvjesnom umu, svima trima njegovim vidovima – idu, egu i superegu.

Ne postoje samo bitne sličnosti između mitova i bajki, postoje i bitne razlike. Premda

se u mitovima i bajkama nalaze isti tipični likovi i situacije, i premda se u oboma zbivaju

podjednako čudesni događaji, postoji presudna razlika u načinu na koji se priopćavaju.

Prevladavajući osjećaj koji mit prenosi jest: ovo je apsolutno jedinstveno, to se nije moglo

dogoditi nijednoj drugoj osobi, ni u kojoj drugoj sredini; takva su zbivanja veličanstvena,

pobuđuju strahopoštovanje, i vjerojatno se ne bi moglo dogoditi običnim smrtnicima poput

vas i mene.

Mit je pesimističan, a bajka optimistična, bez obzira na to koliko neke pojedinosti

priče bile zastrašujući ozbiljne. Pesimizam mitova divno je oličen onim paradigmatskim

mitom psihoanalize, Edipovom tragedijom.

Bajka jasno pokazuje kako govori o svakome, o ljudima jako sličnima nama, dok mit

ima svog određenog povijesnog junaka – Tezeja, Herkula ili Brunhilde. Mitski junaci su

nadljudskih dimenzija, što je izgled koji pomaže da te priče budu djetetu prihvatljive. Dijete

bi inače bilo preopterećeno zahtjevom, koji se podrazumijeva, da junaka oponaša u vlastitom

životu. Mitovi su korisni za oblikovanje superega, a ne cjelokupne ličnosti. Dijete zna da ne

može dosegnuti vrlinu junaka niti ponoviti njegova junačka djela; sve što se od djeteta može

www.sajt.com.hr

očekivati jest da u nekoj mjeri oponaša junaka, tako da se ne osjeti poraženo neskladom

između toga ideala i svoje majušnosti. Mitovi projiciraju idealnu osobnost koja postupa po

zahtjevima superega, dok bajke prikazuju integraciju ega koja omogućuje primjereno

zadovoljavanje želja itd. Ova razlika objašnjava suprotnost između prodornog pesimizma

mitova i blagog optimizma bajki. Za razliku u mitovima, u bajkama pobjeda nije pobjeda nad

drugima, već jedino nad samim sobom i nad pokvarenošću.