ZAD

NJA

KLU

PABROJ 32GOD. XII.

svibanj 2011. Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića

50 godina OŠ Ivana G

undulića (1961.-2011.)

2

izdavač: OŠ Ivana GundulićaGundulićeva 23 a Z A G R E B

tel/fax: 01 / 4854 - 187glavni i odgovorni urednik:

Pavao Jerolimovuredništvo:

učitelji: Marcela Boban, Zoran Čorkalo, Hen-rieta Herjavec Rubčić, Pavao Jero-limov, Darija Odorčić Matijević i Iskra Osmančević.

učenici:Dorotea Šušak (8.a), Karla Ko-stadinovski (8.b), Matea Novo-sel (8.b), Paula Rajković (8.b), Lara Horvat (8.b), Marija Dražić (7.a), Diana Bubnjar (7.b) i Iva Šimunović (5.a).

likovna i računalna obrada: P. Jerolimov i učenici nov. grupegrafički urednik: P. Jerolimov

tisak: fotokopiranje (100 komada)broj 32, godina XII.Zagreb, svibanj 2011.

časopis izlazi jednom u polugodištu

cijena: 10 kunae-mail:

os-zagreb-001@skole.htnet.hrweb stranica:

www. os-igundulica-zg.skole.hr

Riječ urednika .............................Posveta ravnateljice .................Školska himna .............................Od razreda do razredaOd prve do zadnje klupe ..........Brinemo o zdravlju .....................Uspjesi naših učenika ................Pročitali smo za vas ....................Učenici - putopisci .....................Glazba, film, kazalište ...............Slikopisi ......................................Izgubljeni hram ..........................

GODIŠNJICI ŠKOLE U ČAST!Nema tako davno da smo objavili jedan broj Zadnje klu-

pe za Lidrano, pa dva mjeseca kasnije, u ožujku, povodom 15. godišnjice hrvatsko-mađarskog razreda, a evo nas opet i u svibnju. Ako mislite da ste nas se ovim brojem riješili, varate se. Mi iz Zadnje klupe, imamo u planu još jedan ovo-godišnji broj. Osmašima u čast, samo njihova Zadnja klupa, kao i svake školske godine. Pitate se što nas je nagnalo da toliko brojeva, čak četiri, objavimo u tako kratko vrijeme. Evo, ove nam godine ‘pada’ niz obljetnica, a moram priznati i veliko zanimanje učenika za rad u novinarskoj grupi. Najvaž-niji od svih događaja je pola stoljeća djelovanja OŠ Ivana Gundulića pod tim imenom i u ovoj zgradi. Naime, naša škola je nešto starija, osnovana je 1945. pod imenom, ‘’Prva narod-na osnovna škola’’, i na drugoj adresi, u Varšavskoj ulici gdje je današnja OŠ Josipa Jurja Strossmayera. Kada bismo to pretvorili u brojeve, ah ta matematika, stari smo punih 65 godina. Priznajte, to niste znali, a koliko još ima zanimljivih i vrijednih činjenica o našoj školi saznat ćete u monografiji koju pripremamo za rastanak, sredinom lipnja.

Vratimo se mi našoj dragoj Zadnjoj klupi koju smo kako vidite priredili u nešto drugačijem izdanju. Bili smo prisiljeni dosta naših stalnih rubrika izostaviti, no neka vas to ne sme-ta, nećemo ih ukinuti. Meni kao uredniku, moram priznati, teško pada što moram izostaviti niz dobrih radova, a za ovaj broj dobio sam ih podosta. Vjerujem da vas je ovaj odabir radova razveselio. Zasigurno ste iznenađeni s himnom ško-le koju predstavljamo u tekstualnom i notnom zapisu. Tekst je napisao naš dojučerašnji kolega, sada umirovljenik, Damir Aljinović, profesor likovne kulture, a profesorica glazbene kulture Ljiljana Paraman napravila je aranžman i uglazbila tekst. Naglasimo kako smo mi jedna od rijetkih škola koja ima svoju himnu, i dobili smo je baš u pravi trenutak, kao dar za 50 godišnjicu postojanja. Hvala vam dragi kolege na njoj.

I vi učenici svojim zalaganjem i učenjem značajno dopri-nosite ugledu škole. Sudjelovanjem u brojnim manifestacija-ma, natjecanjima i smotrama, širite dobar glas o našoj školi. Nije svejedno hoće li jednog dana neki vaš susjed reći: „A, u tu je školu išao naš ugledni i poznati susjed ili naša slavna su-sjeda.” Želim vam da jednog dana i vi budete poznati i ugledni građani Zagreba, Hrvatske, na našu radost, veselje i ponos.

Novine stvaramo kroz igru, šalu, zabavu i ponajčešće kroz moje dosađivanje i požurivanje da napišete svoje priče, osvr-te i reportaže. Što bi tek bilo kada bismo ozbiljno prionuli poslu. Mi to ZNAMO, mi to MOŽEMO, mi to HOĆEMO. Čeka nas i iduće školske godine mnogo posla i iznenađenja za koja dobri novinari moraju uvijek biti spremni. A do tada moji kolege i ja želimo da ostvarite željene rezultate i da budete sretni, zdravi i zadovoljni. Uz spomenute obljetnice to će biti pravi razlozi za slavlje, radost i ponos.

Pavao Jerolimov

SADRŽAJ:234

511121415161820

Na naslovnici:Likovni rad Magdalene Mihelić, učenice 2. a razreda.

3

POSVETA RAVNATELJICE

tekst: Damir Aljinovićglazba: Ljiljan Paraman

aranžman: Ljiljana Paraman

Dolaskom u školu Ivana Gundulića 1994. na radno mjesto školskog psihologa, nisam očekivala da ću se tu zadržati tolike godine, a zasi-gurno ne kao ravnateljica škole. Tada, još uvijek ratne godine, doče-kana sam izuzetnom toplinom svojih novih kolega u zbornici, te sam na posao dolazila s veseljem i radošću. Posebno me dojmila stručnost, kreativnost i entuzijazam učitelja. Imala sam osjećaj da ću u ovoj školi imati mogućnost stručno se usavršavati i primjenjivati nove psihološ-ke spoznaje na korist i učenicima i nastavnom procesu. Danas mogu reći da nisam pogriješila. Stjecajem okolnosti postala sam i ravnateljica. Iako je to mnogo zahtjevniji posao otvorio mi je nove horizonte i nove mogućnosti. Uživala sam, i dan danas uživam surađujući s kolegama, vodeći ih i u lijepim i u teškim trenucima naše svakodnevnice.

Među prvima smo organizirali projektne dane, uspješno se natje-čemo na brojnim smotrama znanja i dječjeg stvaralaštva, ostvarili smo međunarodne kontakte i prijateljstva s mađarskim školama, a velikim odgojnim trudom ostvarili smo i priznanje «Škola bez nasilja». Škola je postajala sve uspješnija te smo 2003. godine dobili prestižno Mini-strovo priznanje za doprinos i isticanje u odgojno-obrazovnom radu, što je kruna našeg višegodišnjeg predanog stručnog i kreativnog rada, te izuzetne suradnje i zajedništva.

Iako se iz godine u godinu broj naših učenika iz demografskih ra-zloga na žalost smanjuje, mi u svom radu ne posustajemo. Štoviše, tijekom školske godine imamo toliko aktivnosti kao da imamo dvo-struko više učenika. Uz brojne zajedničke aktivnosti, razvijamo in-dividualnost svakog djeteta, a naročito smo ponosni na suradnju s našim roditeljima koji su nam čvrsti oslonac u svemu što radimo. Sve ove godine razvijamo našu viziju suvremene, sretne i kvalitetne škole.

Slaveći 50. obljetnicu škole, koja ima prepoznatljivu i kvalitetu i tradiciju, što potvrđuju brojni bivši učenici, danas vrlo uspješni struč-njaci i umjetnici, na ponos Grada Zagreba i Republike Hrvatske, svje-sni smo izazova koje pred naše učenike i nas stavlja današnje vrijeme, no vjerujemo da ćemo se i dalje s njima uspješno nositi. Cilj nam je da iz naše škole mladi ljudi u život odlaze pripremljeni, sretni i za-dovoljni i da nam se kasnije s radošću i ponosom vraćaju kao budući roditelji i suradnici!

Svim našim učenicima, djelatnicima i roditeljima, kako bivšim tako i sadašnjim, zahvaljujem na iskrenoj i predanoj suradnji i čestitam im ovu hvalevrijednu obljetnicu.

ravnateljica: mr. Višnja Reljić

Mačica su zvaliGundulića Gjiva

Renesansnog pjesnikaDubrovačkog diva!

Gundulić je bioDubrovački pjesnik

Čestit čovjek, rodoljubSvojeg doba glasnik!

Od vrta botaničkogPa skoro do Ilice

Igraju se djecaGundulićeve ulice

U toj uliciNaša je škola

Sjeća nas na pjesnikaNašega idola

Dubravka i OsmanNjegova su djela

Zbog toga je ponosnaNaša škola cijela

Zagreb se odužioDubrovačkom divuGosparu i pjesnikuGunduliću gljivu

Naša škola-prijateljNosi isto ime

Mladi DubrovčaniPonose se njime

O lijepoj i dragojI slatkoj slobodi

Spjevao je stihoveDa nas ljubav vodi

O slatkoj slobodiPjevao je ep

Volimo ga miNaš je život lijep!

Ivanove pticeJoš i danas lete

Na Gundulića poljaniNa njega se sjete!

4

Notni zapis školske himne kojeg je osmislila prof. Ljiljana Paraman na tekst prof. Damira Aljinovića

5

Od razreda do razreda - Od prve do zadnje klupeDa je meni drvo biti ja bih bila

trešnja. Živjela bih u vrtu malene ku-ćice. U proljeće bih oblačila ružičastu haljinu satkanu od cvijeća. Pčelice bi dolijetale i zujale, a ja bih slušala nji-hovu prekrasnu pjesmu. Već u svib-nju okitile bih me male zelene treš-nje. U lipnju kad pocrvene budu veće i imaju puno vitamina. Bila bih jako sretna jer bih mogla davati slatke plo-dove pticama i ljudima.

Lina Bokić, 2. b

Brz sam i spretan kadaje u pitanju igra neka.Želim puno znatii arhitekt postati.Trudim se biti što boljida me svatko voli.Natjecanja velika volim japogotovo ona matematička.Svakom ću pomoćii prijatelj postati.Zadovoljan sam samim sobomi svojim monologom!

Nikola Dragić, 3. a

Kraj bare ekipa mala,našla kod trske loptu,pa se igrat stala.Žaba za loptom skače,čaplja leti,divlja patka pače,komarac je na meti.I kornjača bi u igru htjela,al’ je spora,pa je sjela.Stigla zmija, puž i roda,pliva štuka, šaran i som.Puna je sad barska voda,veseo i pravi dom.

Korina Kolumbić, 3. a

Da sam cvijet, od jutra bih oče-kivao da svako jutro sunce miluje moje žute latice koje će onda bojom zlata sjati i sve oko mene obasjati. A od rose da listiće moje očisti da se na njima vide sve dugine boje.

Luka Mitar, 4. m

Moja majka je niska. Ima lijepe plave oči. Uvijek je nasmijana i sretna. Dobra je, nježna i uvijek brižna. Poput anđela je. Stalno brine za svoju obitelj. Ona voli nas i mi volimo nju.

Lun Milković, 2. b

Svake godine iznova se veselim kako će mi lijepi biti blagdani sa obi-telji. Volim blagdane jer volim kad svugdje oko sebe vidim osmijehe, sretna lica koja se vesele blagdani-ma. Volim blagdane zbog druženja s prijateljima, zbog kolača, odlazaka u crkvu koja je okićena i puna pjesme i veselja. Volim sv. Nikolu i njegove da-rove, a zabavan mi je i smiješan čak i Krampus. Božić je za mene dan kada se svi u obitelji skupimo, družimo, ukrašavamo stan i bor, pjevamo i ve-selimo se. Nisu mi na taj dan najvaž-niji darovi iako volim i darove. Tko ne voli darove? Volim onaj trenutak kada otvaram dar, kada ukrasni papir šušti, a ja se pravim da ne znam što je u paketu. Ponekad i ne znam, pone-kad je to iznenađenje. I uvijek se vese-lim svakom daru, i malom i velikom. Volim i doček Nove godine, otvaranje šampanjca, vatromet i pjesmu. Naj-draži mi je blagdan Uskrs zbog novog Isusovog života, ali i proljeća, novog života prirode. Tada je sve šareno, boje se jaja i svi se veselimo druženju i praznicima. Volim sve blagdane, zbog veselja, ljubavi koju tada jedni drugi-ma pružamo, zbog praznika i druže-nja s prijateljima i obitelji.

Mihovil Pupačić, 4. a

Ja sam drvo trešnje. Ljudi vole trešnje i zato ih beru. Rastem oko kuća i u voćnjacima. Imam lijepu haljinicu sa crvenim trešnjama i mnogo lijepog zelenog lišća. Meni se moja haljinica jako sviđa i ne želim ju promijeniti. Volim kada su ljudi oko mene i beru moje slatke plodo-ve. Kada ljudi i djeca odu osjećam se usamljeno. Ali, ništa ne može pokva-riti moju sreću i moje raspoloženje.

Dora Nimčević, 2. b

Raduj se danu jer ne znaš što će biti,možda će se nešto posebno zbiti.Raduj se suncu, raduj se kiši,piši i crtaj, ništa ne briši!Raduj se svemu što će se zbiti,neće ti se ništa važno skriti.Puno se raduj, nešto novo smisli,neka ti kroz glavu izađu misli!

Marta Perović, 4. a

Zlatna krošnja lakše diše,uz male zlatne kapi kiše.Zlatno nebo puno sjaja,donosi jesen prava.Zlatna bajka prirodu kiti,bacajući svoje zlatne niti.Zlatna bajka širi svoja krila,kao zlatna vila.I dok joj zima ne pokuca na vrata,grijat će nas bajka od zlata.

Pavla Tafra, 4. a

Ako vam je dosadno, kao sada meni, reći ću vam recept protiv dosa-de. Često nema ništa zanimljivoga na televiziji i ja vam preporučujem uzmi-te knjigu u ruke i počnite čitati. Nakon pola sata uzmite deset kg sreće i osje-ćat ćete se super. Kada sam na nekoj dosadnoj aktivnosti trudim se da se sprijateljim s nekim, zato uzmem pola kg prijateljstva. Znam da to sve zvuči smiješno, ali vjerujte - upalit će. Te sa-stojke nabavite kod gospođice Dosa-de. Tako će shvatiti da uopće nije po-željna. Međutim, da se zauvijek riješite dosade, morate se sami potruditi.

Sara Supina, 4. a

Moja mama se zove Katarina. Ona ima kratku smeđu kosu i oči zelene kao krošnje drveća. Nije baš visoka, ali je vitka. Vedra je i uvijek nasmiješena kad smo svi zajedno za stolom. Uvijek mi pomaže kad pišem zadaću ako ne-što ne znam. Brižna je i nježna. Ona je najbolja i najljepša mama na svijetu. Jako nas voli i mi nju jako volimo.

Lina Bokić, 2. b

DA JE MENI DRVO BITI

MOJ MONOLOG

VATERPOLO U BARI

RECEPT PROTIV DOSADE

ZAŠTO VOLIM BLAGDANE?

DA JE MENI DRVO BITI

DA SAM CVIJET

ZLATNA BAJKA

MOJA MAMA

RADUJ SE DANU

MOJA MAMA

Tomislav Dragičević, 1. a

Anita Martinec Slako, 3. a

6

Postoje razne vrste strahova. Svat-ko se nečega boji. Strah se može sa-vladati, ali teško. Poznajem puno prijatelja koji se boje visine, mraka, pasa i još to nisu savladali. Ja sam pri-mjerice prevladala većinu strahova, ali ovaj nisam …HORORE! Narav-no da ih mogu gledati, ali nekoliko trenutaka prije velike strašne scene ja zatvorim oči. Profesorica kaže da kad si sam doma ili se vraćaš sa neke aktivnosti i bojiš se, samo počni pje-vati svoju najdražu pjesmu (naravno naglas). Sada slijedi priča kada sam bila negdje 2. razred (istinita je).

Ljetovala sam u Dubrovniku, mom rodnom gradu i u susjedstvu ima je-dan veliki park. Njemu se može doći s gornje i s donje strane ceste. Prija-teljica i ja jednom smo išli donjom stranom ceste. Imali smo sreće da je bio dan jer smo trebali proći kroz pola susjedstva, dio šume i kako njen brat kaže „strašno dvorište“. U tom dvo-rištu živi jedna baka, nikad je nisam vidjela, ali i ne želim. Nije ni čudo što tako zovu to dvorište jer su zidovi još uvijek puni rupa od granata iz rata i smeća koje bacaju nepristojna djeca. Na kraju smo došli do parka i prošli kroz dvorište. Dvorište uopće nije bilo strašno nego je samo tako izgledalo.

Ana Fabris, 5. a

STRAH

Postoje mnogi ljudi za koje misli-mo da se ničega ne boje, oni možda svoj strah ne pokazuju, ali ga zasi-gurno osjećaju. Neki se ljudi recimo boje mraka, postoji mnogo načina kako to prevladati! Ako ste sami doma i nestane struja (aaaaaaaaa) ne vrištite i ne pomišljajte na najgore. Upalite svijeće i vidjet ćete da će vam doma biti puno ugodnije.

Ako se bojite bolnice i vađenja krvi iz vene (mrak vam padne na oči): da biste bili hrabriji nemojte da roditelji idu s vama. Bol se liječi bo-lom, kaže moj tata. To je zaista istina. Sa sobom uzmite lopticu za smirenje ili skočicu te što jače stišćite. Moji bi vam savjeti zaista mogli pomoći.

PS - dajte malo mašti na volju i sami pokušajte riješiti svoje strahove. Jer još se nije rodio čovjek bez straha.

Deni Beloša, 5. a

STRAH

Dok rastemo, svi dobivamo slična uputstva. Ponekad ih čujemo, a pone-kad ne. Roditelji, bake i djedovi stalno nas upozoravaju, upućuju i savjetuju. Da bi njihove riječi ušle u moje uši pomagala je i bakina lozova šiba pa majčina dugotrajna uvjeravanja i oče-va nijema ali jasna očekivanja. Danas, kad se osvrnem, mogu reći da sam dosta toga uspio savladati. Baka mi je usadila poštovanje prema starijima, mama odgovornost, a tata upornost. Jedino je djed znao otpustiti čvrste ve-zove i dopuštao mi da pravim s njim pčelinje košnice i da razgovaram o svemu i svačemu kao sa sebi ravnim. I danas me kad dođem kući, pitaju: „Je l’ slušaš u Zagrebu, mali?“, a ja po-nosno kažem ono što su me naučili: „Svaki potez napravi onako kako bi ga napravio da smo mi pored tebe.“ Ne pamtim neki poseban događaj iz koje-ga sam nešto naučio. Rastem i posta-jem sličan ljudima koji su me mazili i pazili. Sve što znam naučio sam u obi-telji – ja sam njihov domaći uradak.

Paulo Giorgio Pejović, 6. a

Ja sebe smatram običnom djevoj-čicom koja se veseli svakoj ljupkoj zraci Sunca, šarenim livadama i ra-dosnim pticama koje glasno cvrkuću i lete s grane na granu. Rođena sam u proljeće pa vjerojatno zbog toga volim svoje proljetne dogodovštine. Mnogo djece iz škole i s treninga samnom su u vrlo dobrim odnosima iako ja ne-mam vremena za druženje s njima. Ja za sve njih govorim da su mi prijatelji, ali to baš nije neka pogodna riječ. Po-znam ih od kada sam krenula u školu, ali samo izvana, a ne iznutra. Ja prija-teljem smatram onoga koji te nikad ne bi iznevjerio, povrijedio ili ti lagao. Kada gledam sa svoje strane, mislim da sam osoba koja voli pomagati dru-gim ljudima, a također sam i vrlo osje-ćajna. Volim prirodu i životinje. Htjela bih da cijeli svijet blista od dobrote, ljubavi i veselja i da ne postoje nika-kvi međusobni sukobi ili ratovi, ali ja kao maleni pojedinac u tako velikom svijetu ne mogu puno toga sama uči-niti. Vjerujem da postoji puno dobrih ljudi, ali kako sam okružena svim mo-gućim informacijama, zloba i mržnja među ljudima sve više raste. Željela bih da mogu sve zlo pretvoriti u do-bro. Gledam ostale ljude kako posežu

Našla sam staru fotografiju moje obitelji. Boje su blijede, vuku na sivu, crnu i bijelu. Mi stojimo namješteni kao lutke. Mama i tata stoje mirno, ukipljeno, a ja i brat ispred njih. Izgle-

MOJA OBITELJSKA FOTOGRAFIJA

TKO SAM JA

DOMAĆI URADAK

za alkoholom ili provode dane ljenča-reći i ne znajući što bi sami sa sobom. Zato kad odrastem želim biti pametna i odgovorna osoba zdrava duh i tijela, koja zna što hoće.

Natalija Štrkalj, 6. a

damo kao da o ničemu ne razmišlja-mo. Kao da nam trenutno ništa nije važno. Ali, zapravo… To baš i nije istina. Moja mama, na primjer. Ona se savršeno uredila i sad jedino što nije savršeno smo mi. Ona ima novu fri-zuru. Savršeno počešljanu, savršene boje… Ukratko, savršenu. Ni njena odjeća nije ništa manje savršena (ba-rem njoj). Ali, zato mi… Uf! Užas! Tati je kravata krive boje, mrvica kruha od upravo pojedenog sendvi-ča leži na njegovom odijelu i mami „bode“ oči. Bratu je skočio čuperak na tjemenu, ona ga pokušava ukrotiti pogledom, ali on se ne da. Napokon je odustala od tog nesretnog čuperka. Ali kad je vidjela da je zaboravio nao-čale i da cijelo vrijeme živčano trepće, počela se znojiti. Što ako na fotografiji bude imao zatvorene oči? Kako će to izgledati! Što ako i ona zatvori oči? I tata? Što da onda napravi? A što ako… Ali, onda je ugledala moj izraz lica. Na njemu se jasno vidjelo koliko mrzim „slikanje“. A i sjetila sam se kako mi je brat malo prije stao na moje bijele ba-lerinke i uništio ih. Njega nije bilo bri-ga. Samo je „zujao“ okolo pogledom, veselo se smiješeći (i, naravno, trepću-ći). Tati ovo fotografiranje nije puno značilo. On je samo stajao i čekao da ovo završi. To i inače radi. Razmišlja o onom što će raditi poslije… Svjetlost fotoaparata proletjela je sobom. Foto-aparat nas je zamrznuo baš onakve ka-kvi smo, a ne namještene kao kipove. Zato je ta slika tako čarobna i posebna.

Antonija Pupačić, 6. a

Kiara Karković, 5. a

Lara Juriša, 7. a

7

Početkom ovog mjeseca, točni-je, desetog svibnja nastupala sam sa svojim zborom Zvjezdice na velikom koncertu povodom Dana Europe. Koncert je bio u Milanu u katedrali Duomo, a izvodili smo devetu Bet-hovenovu simfoniju. U izvedbi smo sudjelovale sa još tri europska zbora, solistima i simfonijskim orkestrom. Koncert je bio super, ali trebalo je doći do njega. Zvjezdice. Znate već, hvaljen djevojački zbor. Čuli ste mož-da i da je zahtjevan. E, pa istina je! Za IX. simfoniju smo se pripremali oko mjesec dana, a što se više koncert bližio, to su probe bile češće. Tjedan dana prije ja sam se razboljela. Grlo me užasno boljelo. Posjetila sam doktora i on je zaključio da nije ništa strašno. Jedini lijek koji mi je prepo-ručio je ŠUTNJA. Zamislite da vam netko kaže da morate tri dana šutje-ti! Strašno! No, izdržala sam. Još sam preživjela i audiciju na kojoj sam na svu sreću prošla iako sam imala uža-snu tremu. Nakon svega, konačno je došao taj petak i putovanje u Milano.

Putovanje sam prespavala jer smo putovali po noći. Stigli smo u subo-tu prije podne i smjestili se u hotel, a nakon toga smo krenuli u razgleda-vanje Milana. Milano je veliki grad i u njemu ima jako puno ljudi, zgrada, spomenika, crkava... Neke od pozna-tih znamenitosti koje smo posjetili su spomenik Leonarda da Vincia, operna dvorana Scala, prolaz Galeria Vittorio Emanuelle II. Sve nas je naj-više oduševila katedrala Duomo, naj-veća svjetska katedrala u gotičkom stilu. U toj ogromnoj katedrali smo nastupale u nedjelju i ponedjeljak. U nedjelju je bio mali nastup na kojem su se svi zborovi samo predstavili, a u ponedjeljak je bio veliki koncert pred punom katedralom. Ne moram vam ni reći da sam imala tremu. Skoro sam prasnula u smijeh od straha kad sam vidjela sve one ljude pred sobom i oko sebe. No sav strah je odjednom prošao i bilo je samo važno pratiti di-rigenta i dobro sve otpjevati.

Bilo je super! Publika je dugo, dugo pljeskala! Bila sam jako sretna i konačno sam mogla odahnuti jer je sve dobro završilo.

Za sve ono što sam vidjela i doži-vjela u Milanu isplatilo se šutjeti samo tri dana. Ponosna sam što sam Zvjez-dica, jako volim pjevati i jedva čekam sljedeću probu, koja je već sutra. Ve-selim se novom nastupu i putovanju!

Gabriela Tušek, 6. a

PONEKAD SE ISPLATI TRI DANA ŠUTJETI

OTVORENI DAN ŠKOLE I NOĆ BIOLOGIJE

U petak 25. ožujka 2011. imali smo otvoreni dan škole. Dan je bio poseban, ne samo po tome što nismo imali niti jedan nastavni sat, nego i po tome što je toga dana, škola bila otvorena svima. Željeli smo pokazati što sve možemo prijateljima, rodite-ljima i budućim učenicima. Malo je reći da smo svi dali sve od sebe za pripremu i organizaciju toga dana. Za ovaj smo događaj radili svi, i uče-nici i profesori, i može se reći da je mukotrpan rad urodio plodom.

Još prije koji mjesec imali smo se prilike prijaviti za profesorsko mjesto u određenom predmetu. S obzirom da većina učenika ima razvijene afi-nitete prema određenima grupama predmeta, zamolba za profesorsko mjesto nije nedostajalo, te je u odre-đenim projektima profesorsko mjesto zaslužilo nekoliko učenika. Svaki je predmet imao određeni projekt koji su pripremili i izabrani učenici i naši profesori. Bilo je nekoliko radionica, a ostatak učenika se po svom izboru, mogao uključiti u neku od njih. S ob-zirom na svoje interese i zanimanja, prijavila sam se za biologiju. Zajedno s profesoricom biologije i još jednom učenicom pripremili smo radionicu pod nazivom „Krv putuje tijelom“. Kao što i sam naziv govori, naša ra-dionica obuhvaćala je čovjekov krvo-žilni sustav, njegovu ulogu te zaštitu i bolesti. Bolesti krvožilnog sustava su u današnje vrijeme sve učestalije, i što je najgore te bolesti pogađaju sve mlađe dobne skupine, pa je važ-no razvijati svijest o njima. Za krvni tlak se često kaže da je „tihi ubojica“, koji u jednom trenutku, skroz neoče-kivano dovede do teških bolesti kao što je npr. ateroskleroza. Zbog toga je naša radionica započela s mjerenjem krvnog tlaka učenicima u našoj radi-onici. Mjerili smo i puls i to tijekom mirovanja, ali i nakon fizičkog napo-ra. Po tome možete zaključiti da je u našoj radionici bilo izuzetno živo, a po riječima učenika i zanimljivo. Na-kon toga su učenici dobili mentalne mape za ispunjavanje, pomoću kojih su mogli jasno dobiti pregled svih bitnih informacija o ovoj temi. Ovo je sudionicima pomoglo i da shvate gradivo kojim se trenutno bavimo na satovima biologije.

Osim ovih zasebnih tema bila je i jedna velika, zajednička Ruđer Boš-ković. Ruđer Bošković, genij svjet-skog glasa hrvatskog podrijetla te njegova 300-ta obljetnica bili su za-

jednički projekt cijele škole. Nekolici-na učenika i njihovih profesora bavila se isključivo ovom temom i po mom mišljenju učinili su izvrstan, hvale vrijedan posao. Ovaj vrlo inovativan i zanimljiv način organizacije izuzetno me dojmio. Sve je organizirano kao jedan muzej koji je objedinio Ruđe-rov život u potpunosti. Male grupice učenika spuštale su se u blagovaoni-cu gdje nam je profesorica matema-tike Brigita Peček kroz power point prezentaciju pokušala dočarati život XVIII. stoljeća te život Ruđera Boško-vića u tom vremenu. Ukratko smo se upoznali sa životom Ruđera kao op-tičara, astronoma, matematičara, bio-loga, medicinara jednostavno rečeno genijalca. Njegove inovativne ideje i inteligencija svijet su dovele do novih tada nepoznatih spoznaja i otkrića. Njegova djela, heliocentrični sustav i još puno toga, pomogla su u znan-stvenoj evoluciji našeg svijeta.

Nakon prezentacije, svjesni da je Ruđer osoba svjetskog glasa koja je boravila i bila tražena u mnogim gradovima Europe, mogli smo pro-ći kroz naš mali „muzej“ plakata i mnoštvo autentičnih stvari i sitnica određenih gradova. Vidjeli smo ne-što o Beču, Rimu, Londonu, Istanbu-lu, a bile su pripremljene i razne sla-stice svojstvene određenom gradu. Nakon razgleda, profesor Saša Koren pripremio nam je nekoliko manjih pokusa, vezanih za Ruđerovo djelo-vanje u optici. Vidjeli smo ponešto o tome kako slika nastaje u našem oku, te kako lomljene zrake svjetlosti padaju na mrežnicu, na žutu pjegu gdje su naše vidne stanice najgušće raspoređene, te uz sudjelovanje na-šeg živčanog sustava doista možemo vidjeti određenu sliku. Vidjeli smo i koliko su, danas jednostavni pokusi, u prošlosti bili jako kompleksni, slo-ženi i teško izvedivi.

Divno je što je cijeli projekt bio popraćen zanimanjem učenika. Na-kon što je sve završilo prof. biologije Lela Zadražil povela je zainteresira-ne na „Noć biologije“ na PMF. Stu-denti su dali dosta truda, uostalom kao i prošle godine i nisu razočarali. Moglo se vidjeti svega, od bakteri-ja, raznih mikroskopskih preparata, molekule DNA, do fiziologije biljaka i raznih životinja. Zaigrali smo i kviz o biljkama, dragali zmije i jeli rižu sa ličinkama. Za svakoga je bilo ponešto, prema njegovim interesima. Bez ob-zira na umor na kraju dana, osjećali smo se zadovoljno i sretno jer smo još jedan projekt uspješno priveli kraju.

Dorotea Šušak, 8. a

8

Razgovor s braniteljima, članovi-ma Udruge dragovoljaca i invalida Domovinskog rata, Podružnica gra-da Zagreba obavili smo 18. svibnja 2011. nakon održanog predavanja s temom „Zagreb u Domovinskom ratu“. Kako je razgovor trajao dugo prilikom čega su se sugovornici često međusobno nadopunjavali odlučili smo vam ga prenijeti u potpunosti.

Kako ste se osjećali u trenutku odlaska u rat?

Strah je postojao, ali ne toliko za same branitelje koliko za članove obitelji. Veliko je opterećenje kada se mora razmišljati o tome kako zbri-nuti obitelj, često je na pameti bila misao o putovnici koja uvijek mora biti pri ruci kako bi se obitelj smje-stila i van granica Hrvatske. Strah od samog rata postoji ukoliko čovjek nije školovan, obučen za rat. Svi bra-nitelji su uglavnom odslužili vojni rok u JNA tako da su imali neki po-jam o oružju, pucanju pa je i taj strah bio manji. U tim početnim trenuci-ma razmišljalo se i o tome kako se mora ići u rat da se pokušaju smiriti strasti, da se izbjegne veliki sukob i da se spasi barem jedan ljudski život.

Na koje ste sve bojišnice išli?Zagreb je formirao 11 brigada, a

svaka brigada ima od 1500 do 2000 ljudi. Sve su te brigade, nakon što su na rijeci Kupi obranile Zagreb, kre-nule u obranu cijele Hrvatske, od Vukovara, preko zapadne Slavonije, Korduna, Banije, Like, Dalmacije sve do Konavala. Tako su branitelji, „zahvaljujući“ ratu upoznali cijelu Hrvatsku i saznali za mnoga mjesta za koja prije nisu ni znali da postoje.

Kakav je osjećaj biti na bojišnici i ratovati? Jeste li se kada uplašili?

Nije to nimalo ugodan osjećaj i jako ga je teško opisati. To se jedno-stavno treba doživjeti. Granate pada-ju na sve strane, snajperski meci fi-juču oko glave, bruje tenkovi, avioni, sve su to neprirodne situacije na koje čovjek nije naviknut. Mnogi nisu poznavali teren na koji su dovedeni. Svaki šum predstavljao je opasnost od pogibije. Prijatelj se izgubi u djeli-ću sekunde. To su veliki stresovi koje mnogi nisu izdržali pa su „prolupali“ i poslani kućama. Sve te grozne osje-ćaje u tim trenutcima potisneš i ideš

dalje, ali oni se nakon nekog vremena vraćaju. Tu je jako važna podrška obitelji da se stanje vrati u

RAZGOVOR S BRANITELJIMAU OŠ Ivana Gundulića 18. svibnja

2011. održano je predavanje o Do-movinskom ratu. Započelo je našom himnom ‘’Lijepa naša’’. Predavanje je vodio gospodin iz Udruge dragovo-ljaca i veterana Domovinskog rata RH i područja grada Zagreba. Uz njega je bio i ratni snimatelj gospo-din Vladimir Pešić, Marian Štambić također njihov suborac i gospodin Nutricio ratni doktor i vojnik. Nji-hova stara odora je šarena (zelene, smeđe i krem boje), boje NATO-a, ali hrvatski borci imaju odore s digi-talnom slikom Hrvatske. Prije nego što smo uopće krenuli s razgovorom o Domovinskom ratu, pogledali smo devetominutni film s video zapisima s bojišta. Odjekivali su snažni pucnji i uzvici. Scene su bile više nego straš-ne. Ljudi su se borili za svoje živo-te! U filmu su bile prikazane zadnje snimke jednog ratnog snimatelja. Na snimci se također vidio i prvi hrvat-ski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Nakon snimke smo pričali o su-dionicima rata. Naši dragovoljci nisu bili obučeni. Oni su bili obični ljudi sa željom da oslobode Hrvat-sku. Nisu imali tako dobro naoruža-nje. Imali su samo puške i najosnov-nije oružje. Nisu samo sudjelovali muškarci, sudjelovale su i žene, ali i mladići od 19 godina. Nitko od njih nije bio spreman ratovati, ali su bili spremni dati život za svoju zemlju. Ovu današnju državu smo platili skupo i mi, današnja mladež, smo budućnost Hrvatske. Mi je moramo štititi jer to dugujemo našim prija-teljima i obiteljima kojih više nema

DOMOVINSKI RAT s nama. Danas ima mnogo dobro-voljaca koji su ostali bez ruke, noge ili nekog drugog dijela tijela. Još ima toliko obitelji koje ne znaju gdje im je zakopan otac, brat, sestra, majka i ostali članovi.

Cijelo vrijeme smo pričali o ratu, a zapravo nismo spomenuli razlog početka rata. Hrvatska je bila u Ju-goslaviji. Na čelu Jugoslavije je bio Josip Broz Tito. No 10 godina nakon njegove smrti jedna Republika za drugom je željela samostalnost (izići iz Jugoslavije). No, Srbija je željela hrvatski teritorij pa je krenula u rat. Srbija uz pomoć JNA (Jugoslavenske narodne armije) napala je Hrvatsku u travnju 1991. godine.

Prva žrtva rata je bio policajac Josip Jović ubijen na Plitvicama. U hrvatskoj vojsci su najviše sudjelo-vali Hrvati. Slovenija se prva odvo-jila iz Jugoslavije, a brzo nakon toga i Hrvatska. Slobodan Milošević je uz pomoć JNA i Srba u Hrvatskoj htio zaustaviti osamostaljenje s ci-ljem da pripoji dio Hrvatske Srbiji kako bi svi Srbi živjeli u istoj državi. Hrvatska se nije imala čime braniti. Nije imala ničiju pomoć dok je Sr-bija imala pomoć JNA. Tijekom rata bili su vrlo dobro naoružani kako bi se što bolje borili. Bilo je i dobrih trenutaka. Kako je rat tekao, tako je naša vojska bivala sve jača. Počeli su provoditi oslobađajuće akcije i po-bjeđivati. Rat ja završio vojnom ak-cijom ‘’Oluja’’ 8. kolovoza 1995. Mi smo generacija koja mora stvoriti još ljepšu i bolju Hrvatsku! Mi smo nova vojska Hrvatske!

Jelena Račić, 7. a

9

normalu, ali i tada nisi siguran da je sve prošlo, jer kad misliš da je sve go-tovo, „stresne“ te. Svi su bili uplašeni jer vojska nije bila njihovo zanima-nje, nisu bili obučeni za rat, nego su u najkraćem mogućem roku od liječ-nika, profesora, tvorničkog radnika postali vojnici. Često su znali pitati jedni druge što učiniti kad negdje netko na njih zapuca. Odgovor bi bio: „Zatvori oči i pucaj.“

Je li postojao problem u discipli-ni za vrijeme rata?

Taj problem je postojao, jer na početku nije stvoren sustav koji bi se morao brinuti o disciplini, nije po-stojala vojna policija koja bi trebala sankcionirati neposluh. Neki nisu brinuli o svome ponašanju izvan bojišnice, tako se znalo događati da vojnik koji bi došao kući na odmor uđe u tramvaj s automatskom puš-kom što je nedopustivo. No, u sa-mom Zagrebu je najranije formirana vojna policija pa je tih problema bilo sve manje, ali nažalost za vrijeme vojno-redarstvenih akcija postojao je problem ubijanja civila te uni-štavanja imovine, tzv. kokošarenje. Valja naglasiti da se npr. za vrijeme vojno-redarstvene akcije „Oluja“ nije događalo ništa, ali je problem posto-jao nakon operacije. Vojska nakon akcije odlazi i taj prostor predaje civilnim vlastima. Civilna policija mora raditi na tome da se organizira normalan život, a tu je na pojedinim područjima napravljen propust.

U kojim ste vojno-redarstvenim akcijama sudjelovali?

Osijek - Paulin Dvor, Popovo polje - Dubrovnik, Orašje, Bosanski Brod, Maslenica i Oluja.

Koliko je to sve fizički i psihički zahtjevno?

Bilo je to strašno za izdržati. S obzirom na mladost i fizičku snagu nije bilo toliko fizički teško. Moglo se ne spavati tri dana i tri noći, a onda kad te uhvati san negdje zaspeš. Čim utoneš u san rukne granata, razbudiš se i više ne možeš zaspati. Adrenalin i iskustvo tjeraju naprijed. Psihički je bilo izuzetno teško i svi danas nose neke posljedice, npr. neki se i dan danas zatresu kad u podne pukne Grički top.

Koji je dio Hrvatske bilo najteže obraniti?

Teško je bilo sačuvati svaki dio Hrvatske, ali najteže Vukovar zbog omjera snaga. Tu se izuzetno mali broj branitelja suprotstavio ogro-mnoj sili JNA.

Koji vam je bio najsretniji i naj-tužniji trenutak u ratu?

Uvijek je najtužnije kada netko od prijatelja nastrada a najsretniji

trenutak je priznanje suverene Re-publike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Toga dana potrošeno je toli-ko puno municije koja je ispaljena u zrak od radosti i veselja da se moglo s njom izvesti i neku manju vojnu akciju. Osim toga, najsretniji trenu-tak je bio dobivanje kuhanoga gulaša nakon 4 dana u okruženju.

Mislite li da je nacionalna svijest nedovoljno razvijena u Republici Hrvatskoj?

Oni koji su ratovali ili na bilo koji način sudjelovali u ratu imaju razvijenu nacionalnu svijest. U po-sljednjih 20 godina rat se prebrzo zaboravlja. Najbolji primjer ,,domo-ljublja’’ bio je u Jugoslaviji, kada su svi morali za državne praznike iz-vjesiti državnu zastavu. Danas toga, na žalost, u Hrvatskoj nema, ljudi su izgubili taj osjećaj. Mladi ljudi i ne znaju kako je nastala naša država, da je za nju poginulo 15000 ljudi. Kod mladih treba razvijati osjećaj da žive u svojoj državi koju im nitko nije da-rovao nego se ona stvarala teškom mukom. O svemu tome se u škola-ma premalo uči. Također je važno znati da se politika nikako ne smije miješati s domoljubljem. Nekog poli-tičara možemo cijeniti ili ne cijeniti, kritizirati ili hvaliti, birati ga ili ne, ali domovinu treba uvijek cijeniti i imati na prvom mjestu.

Što mislite o slušanju “cajki”?Društvo treba stvarati klimu,

ozračje da se neke stvari promijene. Treba raditi na domoljublju pa će se onda oni koji slušaju „cajke“ zapitati što to slušaju. Inače, demokratsko je pravo svakoga da sluša ono što hoće i to mu ne smijemo zabraniti jer onda ne možeš reći da si demokratičan, ali

treba stvarati svijest o radu, moralu, poštenju i domoljublju.

Što mislite o presudi hrvatskim generalima i o tezi “udruženog zlo-činačkog pothvata”?

Nakon svakog rata postoje me-đunarodni sudovi koji sude za ratna zlodjela, ali u ovom slučaju vraćamo se na sferu politike. Nekima u među-narodnoj zajednici još ni dan danas nije drago to što je Hrvatska samo-stalna država. Ni Ante Gotovina ni Mladen Markač nikada nisu naređi-vali nikakva zlodjela, ali samo zbog nediscipline za vrijeme akcija i par “budala” generali su kažnjeni.

Koja ste odličja dobili ili vam je najveće odličje to što ste služili Hr-vatskom narodu kada mu je bilo najpotrebnije?

Najveće odličje je služenje Hrvat-skom narodu kada mu je bilo najte-že. I ovdje je vladala nepravda pa su mnogi dobili činove koje nisu ničime zaslužili.

Što mislite o današnjem politi-čkom stanju RH?

Da se Hrvatska vojska 1991. go-dine stvarala na približno sličan na-čin kako se politički vodi Republika Hrvatska u zadnjih 15 godina, ne bi imali ništa. Politiku ne smijemo mi-ješati s domovinom. Politika se mije-nja na izborima i treba stvoriti sustav da se izađe na izbore i da se stvori demokratska vlast, a ne da 400000 ljudi odlučuje o sudbini države jer na izbore izađe nekih 50 % birača.

Nama se jako svidio ovaj razgovor, jer smo imali priliku čuti neka nova saznanja o Domovinskom ratu, a sve je bilo popraćeno šalama i dodatnim istinitim pričama.

Ilija Lovrić i Bartul Marunić, 8. a

10

Jeste li ikada čuli za projekt „Naj-škola“?! Ako niste, radi se o projektu kojeg provodi NET tv u kojemu se tra-ži najbolja škola u Hrvatskoj. Natječe se 14 škola, a svaki tjedan NET tv po-sjeti jednu od prijavljenih škola i sni-mi kratak prilog. Pri ocjenjivanju gle-daju se školske aktivnosti te program koji škola nudi svojim učenicima. U četvrtak, 12. svibnja 2011. NET-tv posjetila je i našu školu, kao jednu od prijavljenih za natjecanje. Autorica i urednica ovog projekta, Mihaela Pla-skonj, zajedno sa svojim stručnim ti-mom: voditeljica Ivana Plechinger, ka-mermani Vanja Kozina i Dario Fijolić, ton majstor Ivan Lučić i šminkerica Matea Mehejik proveli su jedan dan sa članovima naših školskih grupa.

Osim po svojim mnogobrojnim aktivnostima, naša se škola izdvojila i po dvojezičnoj nastavi na mađarskom jeziku, kao jedna od rijetkih škola u Hrvatskoj koja nudi takav program svojim učenicima. Ekipa NET tv-a prvo je posjetila hrvatsko-mađarski razred te vidjela kako izgleda nastava na mađarskom jeziku. Nakon toga otišli su do blagovaonice gdje su im učenici hrvatsko-mađarskog razreda pokazali svoje vještine pri izvođenju dječjeg mađarskog plesa. Zatim su se uputili u dvoranu gdje je plesna gru-pa nižih razreda izvela plesnu točku pod imenom „Pokloni, a gdje su po-kloni?“ Kako su naše male plesačice završile svoju točku, voditeljica Ivana porazgovarala je s članicama plesne grupe o tome kakve plesove uče ple-sati, gdje su do sada nastupili i kako se snalaze u plesanju. Poslije su se vratili u blagovaonicu gdje je mali zbor pod imenom Raspjevani mačići, pokazao svoje vokalne sposobnosti, izvodeći dvije pjesme, „Val“ i „Lepi ti je Zagreb grad“. Zatim je na pozorni-cu stigao veliki zbor naše škole. Prije njihovog nastupa učenica osmog ra-zreda Lara Horvat voditeljici je rekla nekoliko riječi o Školi, pedesetogodiš-njici Osnovne škole I. Gundulića te o himni naše škole. Povodom pedese-te godišnjice naše škole, profesorica glazbene kulture Ljiljana Paraman uglazbila je himnu škole na tekst na-

PROJEKT ‘‘NAJŠKOLE’’ OSTVARENI SNOVI

šeg bivšeg profesora likovne kulture Damira Aljinovića, koju je veliki zbor premijerno izveo za kamere NET tv-a. Druga će izvedba biti za Dan škole u Zagrebačkom kazalištu lutaka povo-dom pedesete godišnjice.

Nakon izvedbe velikog zbora kre-nuli su u učionicu hrvatskog jezika, gdje su članovi lutkarske grupe pod vodstvom prof. hrvatskog jezika Zo-rana Čorkala izveli predstavu Slavuj – H. C. Andersena s kojom su se pred-stavili na ovogodišnjem Lidranu. Za-tim su pred kamere došli članovi radi-onice animiranog filma „Mačica“. Oni su prikazali kako nastaje animirani film, koliko vremena treba i što je sve potrebno kako bi film bio gotov. Na-kon toga uputili su se u niže razrede, gdje su vidjeli umijeće dječjih ručica u izradi cvijeta irisa od papira. Zadnja, ali ne manje važna grupa, po redu bila je zdravstvena grupa sedmih i osmih razreda pod vodstvom profesorice bi-ologije, Lele Zadražil. Učenici sedmog razreda izveli su igrokaz „Pušenje nije fora, ni početi se ne mora“, kako bi prikazali da je ovisnost o cigaretama među mladima sve veća i veća. Na sa-mom kraju tog lijepog druženja uče-nici osmih razreda izveli su prezenta-ciju o HIVU i AIDSU i upoznali nas bolje s tom temom.

Poslije dana provedenog u našoj školi sigurna sam da su voditelji pro-jekta „Najškola“ uvidjeli kako Osno-van škola Ivana Gundulića svojim učenicima, osim dobrog nastavnog programa, nudi i pregršt dodatnih aktivnosti. Naši učenici pokazali su svoja umijeća u plesanju, pjevanju, crtanju, glumi... Sigurna sam da smo se svojim aktivnostima i pozitivnom energijom koja vlada među našim učenicima, izdvojili od ostalih škola. Ako ste slučajno propustili ovaj do-gađaj, a zanima vas kako je bilo, naši mladi fotografi Ilija Ante Lovrić i Bar-tul Marunić sve su važne stvari ovje-kovječili svojim fotografijama i tako nam omogućili da se zauvijek sjeća-mo i ovog dijela našeg školovanja.

Paula Rajković, 8. b

Ove godine obilježavamo 50. obljetnicu postojanja i rada OŠ Iva-na Gundulića, što je prilika za brojne aktivnosti i događaje posvećene ovoj prigodi. Angažman naše ravnateljice, profesora, učitelja i ostalog kadra bio je doista izniman, a sve u svrhu prisje-ćanja, očuvanja, ali i unapređenja rada naše škole. Utoliko više jer je, nažalost, još prošle godine bio upitan njen op-stanak. Obilježavanje obljetnice neki su uložili puno truda i entuzijazma.

Zahvaljujući našemu profesoru fi-zike Pavlu Jerolimovu, škola se pred-stavila u Hrvatskom školskom muzeju svojim lutkarskim, filmskim i publi-cističkim ostvarenjima u izložbi pod nazivom ‘’Ostvareni snovi’’. Kao autor izložbe uspio je objediniti i prezenti-rati dugogodišnji trud i rad naših pro-fesora i učenika. Izložba je bila otvore-na 7. travnja i trajala je do 15. travnja 2011. Gosti izložbe imali su priliku vidjeti presjek kroz pedesetogodiš-nji životni i radni vijek jedne škole s naglaskom na posljednjih 20 godina. Izložen je veliki broj učeničkih časo-pisa, likovnih uradaka (plakata), a po-sebno lutaka te mnoštvo knjiga koje su objavili naši profesori. Izložbu je otvorila ravnateljica Hrvatskog škol-skog muzeja Branka Manin, koja nam se obratila s par uvodnih riječi pohva-le o suradnji škole i muzeja. Nakon nje riječi zahvale izrazila je i naša ravnate-ljica mr. Višnja Reljić, a potom je autor izložbe prof. Jerolimov nešto više ka-zao o samoj izložbi s posebnim nagla-skom zahvale svim svojim dugogodiš-njim kolegama na suradnji, podršci i poticajima koji su eto rezultirali ovom izložbom. Svi, vidno razdragani pro-fesorovim riječima, zahvalili smo mu gromoglasnim pljeskom. Zahvaljujući prof. Čorkalu i njegovoj filmskoj grupi vrlo dojmljiv dio izložbe bila je i pre-zentacija filma o našoj školi i školskim aktivnostima. Izložba nije kraj školski aktivnosti i angažmanima uoči obljet-nice. Povodom 50. godišnjice škole prof. Jerolimov najavio je da će nam prirediti još jedno ugodno iznenađe-nje, a to je monografija škole, koju svi željno i s nestrpljenjem iščekujemo!

Dorotea Šušak, 8. a

11

Zahvaljujući našoj profesorici bi-ologije Leli Zadražil u školi se obilje-žava 1. prosinca, Svjetski dan borbe protiv AIDS-a. Borbu protiv AIDS-a te suosjećanje sa oboljelima najbolje možemo obilježiti prevencijom, tj. edukacijom. Samo sustavnom, kon-tinuiranom i pravilnom edukacijom moguće je smanjiti broj oboljelih od ove izuzetno teške, neizlječive i smrto-nosne bolesti. Ukratko rečeno AIDS/SIDA (Acquired immuno deficiency syndrome) jedna je od spolno pre-nosivih bolesti uzrokovana virusom HIV-a (virus humane imunodefici-jencije). Bolest počinje ulaskom vi-rusa u ljudski organizam te postupno dolazi do slabljenja imunuloškog su-stava i raznih oboljenja, a bolest u pra-vilu nažalost završava smrću.

AIDS su otkrili u SAD-u 1981. go-dine. Osoba koja je jednom zaražena HIV-om uvijek ostaje zaražena i u većini slučajeva obolijeva od AIDS-a, no to nije pravilo. Antitijela u našem organizmu nedjelotvorna su protiv napada HIV-a i zato dolazi do slablje-nja imuniteta. Postoje dva tipa virusa HIV-a. HIV su otkrili francuski znan-stvenici 1983. godine. Najviše zara-ženih HIV-om i oboljelih od AIDS-a ima u Africi, a Hrvatska se po broju oboljelih svrstava u zemlje sa niskom razinom učestalosti ove bolesti.

Već na početku ove školske godine profesorica je okupila malu grupicu učenika osmih razreda, čiji sam i sama član, koja je počela pripremati eduka-tivnu power point prezentaciju o ovoj bolesti. Lagala bih kad bih rekla da je bilo lagano, no moram priznati da je vrijedilo svake minute truda. U počet-ku još ni sami nismo znali puno o ovoj temi, no postupnim radom na prezen-taciji i uvježbavanjem prezentiranja,

AIDS / SIDA

Naš razred, 7. a, zajedno sa profe-soricom iz biologije napravio je igro-kaz o pušenju i nepušenju. Radi se o tome kako se djeca spremaju probati pušiti, ali jedan član je protiv pušenja. Zatim uskoči profesorica iz biologije koju je Jelena pitala da kupi cigarete jer joj prodavač neće prodati, ali ona nije znala da je to profesorica iz biolo-gije. Glumili su Jelena (djevojka koja je željela pušiti), Mario (dečko koji je htio pušiti na Jelenin nagovor), Lara (djevojka koja se predomislila jer je saznala koliko je pušenje opasno), Martina (bila je protiv toga od samog početka), Zrinka (glumila je profeso-ricu iz biologije i Larinu mamu), Nika (prodavačica koja je prodala cigarete), baka Dora (Jelenina baka koja se na-ljutila na Jelenu jer ju je uhvatila kad je počela pušiti) i susjed Vedran (obolio od raka pluća i držao predavanja o pu-šenju). Prijavili smo se za taj igrokaz jer smo se htjeli malo zabaviti, ali i ne-što naučiti. Naučili smo koliko je za-pravo pušenje štetno i što se sve može postići ako ne pušiš. Također želimo prenijeti poruku ostaloj djeci i odra-slim osobama da NE POČNU PUŠITI jer su posljedice opasne. Bilo nam je za-bavno i poučno. Naravno, pouku iz te priče morate saznati sami ili nas gle-dajte na jednom od sljedećih nastupa.

Nika Smolković, 7. a

PUŠENJE NIJE FORA

naučili smo dosta toga. Profesorica se trudila skrenuti nam pozornost na razne detalje i sitne nedostatke i iako i sada postoje određene nesigurnosti, ipak možemo reći da je posao dobro obavljen. 1. prosinca smo po prvi puta imali priliku prezentirati ovu temu vršnjacima u našoj školi.

Kako bi prezentacija bila što za-nimljivija, izveli smo i jednu malu igru čiji je cilj prikazati brzinu širenja spolno prenosivih bolesti ali i ukaza-ti na važnost odgovarajuće zaštite tj. kontracepcije i apstinencije (suzdrža-vanja od spolnog odnosa). Također, prije i nakon prezentacije, provodi-mo malu anketu, koja je dobar poka-zatelj samim učenicima o njihovom znanju o ovoj bolesti prije i nakon naše „edukacije.“

Prezentaciju smo 10. veljače 2011. izveli vršnjacima iz škole Slava Raškaj u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, gdje ćemo ju i inače održavati, nada-mo se, što više puta. S obzirom na ne-trpeljivost i ponekad „bezosjećajnost“ današnje djece, važno je napomenuti kako oboljele trebamo prihvaćati sa puno pažnje i ljubavi, te da također postoje djeca koja su se ni kriva ni dužna zarazila HIV-om od svoje maj-ke. Važno je napomenuti da ne postoji nikakva opasnost od zaraze ako bora-vimo u istom razredu sa zaraženom osobom ili bilo kakvim kontaktom osim spolnim odnosom, preko krvi: transfuzijom, dodirom krvi sa otvore-nom ranom ili presađivanjem organa. Važno je potaknuti svijest mladih o ovoj bolesti te ih educirati o rizicima neodgovornog spolnog ponašanja. Treba im objasniti da ukoliko su i po-griješili mogu se testirati, anonimno i u potpunoj diskreciji. Treba apelirati na apsolutno sve uzraste i bez imalo srama govoriti o ovoj bolesti.

Nadam se da će generacije koje sli-jede nastaviti naš posao (kao što su to vrijedno činili naši prethodnici) i da će učiniti nešto korisno i hvale vrijed-no. Smatram da ako smo samo jednu osobu spasili od zaraze HIV-om, na-pravili smo ogroman posao!

Dorotea Šušak, 8. a

12

Od 2. do 4. svibnja 2011. godine bio sam u Puli sudionik državnog na-tjecanja iz biologije. Sudionike i men-tore su smjestili u hotel Lavanda iako smo trebali biti smješteni u hotelu Histria u Punta Verudela resortu. Po-zvani smo na svečano otvaranje našeg i kemičarskog natjecanja koje se odr-žavalo u istom periodu kao i naše. Na otvaranju svi smo bili pohvaljeni od strane ravnatelja Osnovne škole Vidi-kovac koja je bila domaćin natjecanja, ali i od strane ravnatelja raznih obra-zovnih organizacija Hrvatske. Bilo je zabavno jer smo prisustvovali nastu-pima učenika gostujućih škola. Samo natjecanje se održalo 3. svibnja od 9.30 do 10.45. sati. Kad smo stigli u OŠ Vidikovac pustili su nas da čeka-mo oko 45 minuta što je bilo naporno zbog nervoze i iščekivanja te nas do-datno izmorilo. Za pisanje testa smo imali premalo vremena, po mišljenju mnogih sudionika, pa je to povećalo pritisak tijekom natjecanja. U 18.00 smo dobili prve privremene rezultate natjecanja. Rezultat me pomalo razo-čarao, no ipak sam među najboljima iz Hrvatske. 4. svibnja smo išli u akva-rij koji je sagrađen u staroj utvrdi te na ulazu u svaku sobu piše za što je bila korištena u prošlosti. Nakon akvarija smo išli na razgledavanje grada Pule. S vodičem smo se našli u pulskoj Are-ni i posjetili izložbu o maslinarstvu i vinarstvu Istre koja je smještena u podzemnim prostorijama Arene. Na-kon toga otišli smo u stari dio grada te smo posjetili Augustov hram, Her-kulova i Dvojna vrata, Slavoluk po-bjede (sve iz doba Rimljana) te neke druge znamenitosti. Pula mi se nije svidjela jer za primorski grad previše nalikuje Zagrebu. Očekivao sam mor-ski povjetarac, a dobio smog. Ipak na putu je bilo lijepo i zabavno; upoznao sam nove prijatelje i bio na državnom natjecanju pa mi je bilo žao kad smo krenuli prema Zagrebu.

Bruno Sander, 7. b

U ponedjeljak, 18. travnja 2011., profesor Furlan i ja krenuli smo s ostalim natjecateljima i mentorima iz Zagreba na Krk na državno natje-canje iz klasičnih jezika, u mom slu-čaju samo latinskog. Na tom natjeca-nju nisu sudjelovali samo učenici iz Zagreba nego i iz Splita, Slavonskog Broda i još nekih gradova. Kad smo stigli u Krk, smjestili smo se u hotel Koralj te poslije večere otišli u kratko razgledavanje grada. Sutradan prije podne se održalo natjecanje prvo iz latinskog, pa onda iz grčkog. Natje-canje se održavalo u Srednjoj školi hrvatskog kralja Zvonimira. Poslije natjecanja smo otišli u stručno razgle-davanje grada, gledajući najvažnije građevine Krka te učeći o poznatim povijesnim trenutcima koji su uglav-nom vezani uz stari Rim. Nakon toga otišli smo na izlet izvan grada Krka, na stazu glagoljaša te u crkvu sv. Lu-cije, naučivši mnogo o glagoljici te o Bašćanskoj ploči, koja je ondje nađe-na. Nakratko smo se vratili u hotel i požurili prema školi u kojoj se natje-canje održalo. Kad smo stigli onamo, dočekali su nas neslužbeni rezultati natjecanja, a nedugo zatim i službeni. Ja sam zauzeo osmo mjesto, ali iako to nije baš najbolji uspjeh, ja sam njime zadovoljan. Poslije se održala svečana dodjela nagrada i diploma te zatvara-nje natjecanja. Sljedećeg, odnosno za-dnjeg dana, 20. travnja, krenuli smo na posljednji izlet prije povratka u Zagreb, na otok Košljun. To je jedan mali otočić na kojem se nalazi franje-vački samostan. Također je vrlo za-nimljiv zbog svog muzeja u kojem se nalaze zanimljivi predmeti, slike, kar-te… Kada smo razgledali otočić vrati-li smo se u naše autobuse, a onda i u Zagreb. Sretan sam što sam imao pri-liku sudjelovati na ovom natjecanju, jer sam se dobro zabavio, puno sam naučio o Krku, njegovoj povijesti, gla-goljici i upoznao nove prijatelje.

Ilija Ante Lovrić, 8. a

U prvom sam polugodištu za za-daću iz hrvatskog jezika trebao opisati neki poučan događaj. Ja sam napisao šaljiv sastavak o jednom događaju iz djetinjstva. Profesoru se moj rad svi-dio i poslao ga na Lidrano. Taj moj rad dospio je i do državnog Lidrana koji se održao u Šibeniku od 10. do 12. trav-nja 2011. godine.

Krenuo sam na put autobusom zajedno sa svojim mentorom profe-sorom Zoranom Čorkalom. U au-tobusu sam našao novog prijatelja. Zove se Ivan i cijelo smo vrijeme bili zajedno. Ivan je iz OŠ Jabukovac. Na-pisao je simpatičnu i šaljivu pjesmicu „Svemir“ koja mi se jako svidjela. Raz-mišljali smo o tome što ćemo raditi u Šibeniku. Na prvom smo stajalištu ku-pili karte za belu da se možemo kartati i zabaviti kad budemo u hotelu. Vrije-me je brzo prošlo i stigli smo u Solaris.

Taj dan navečer bilo je svečano otvaranje Lidrana. Pogledali smo je-dan kratki film o povijesti i značenju Lidrana. Sljedeći su se dan prikazivale predstave, razgovarali smo i družili se. Naši radovi su tiskani u jednoj knjizi koju sam i ja dobio. Popodne se održao okrugli stol na kojem smo razgovarali kako se piše literarno djelo. Posljednji dan Lidrana svi smo bili na svečanom zatvaranju. Jedan je dječak pročitao svoj novinarski, a drugi svoj literarni rad. Pogledali smo predstavu „Ružno pače“ i jedan zanimljiv monolog o hr-vatskom jeziku. Bilo je zanimljivo i svi smo bili dobro raspoloženi.

Nakon svečanog zatvaranja krenu-li smo na izlet u Šibenik. Jednom sam već bio u Šibeniku, ali mnoge stvari tada nisam vidio, kao npr. srednjovje-kovni vrt s ljekovitim biljem. Ponovno sam razgledao katedralu svetog Jako-va koju je sagradio Juraj Dalmatinac. Katedrala je izgrađena od kamenih blokova bez cementa. Jako mi se svi-djela krstionica katedrale.

U Zagreb smo se vratili navečer. Bio sam zadovoljan i svojima sam do kasno pričao kako mi je bilo lijepo.

Neven Šoljan, 6. a

DRŽAVNO NATJECANJE IZ BIOLOGIJE

DRŽAVNO NATJECANJE IZ LATINSKOG JEZIKA

LIDRANO

13

Jurja Bratko, Dora Draganić i ja prošle smo u završni krug natjeca-nja iz engleskog jezika. Natjecanje se temeljilo na pročitanoj knjizi po izboru i u njemu je sudjelovalo 1078 učenika 7-ih i 8-ih razreda, iz više od 80 zemalja, a u završni krug ušlo je njih 53. Natjecanje se održalo u Ma-đarskoj, u Debrecenu.

Jurja, Dora i ja, zajedno s škol-skom defektologicom Ivanom Maglić i profesorom iz matematike Sašom Korenom, 17. ožujka 2011. uputili smo se u Debrecen. Put je trajao 7 sati s tim da smo stali nekoliko puta u po-trazi za ukusnom pizzom i da smo se ˝malo˝ izgubili u Budimpešti. Stigli smo u školu u kojoj se odvija natjeca-nje. Tamo nas je dočekala pomoćni-ca ravnateljice. Ona nam je pokazala prostoriju za prezentiranje i nazvala je obitelji kod kojih ćemo biti dok nam traju natjecanja. Mene su dodi-jelili djevojčici iz 5-og razreda, zvala se Kyra Nagy. Bilo mi je jako lijepo kod njih, osjećala sam se kao doma. Ujutro smo morali otići u školu. Tamo smo izvukli papirić na kojemu je pisao redni broj natjecatelja. Natje-canje se održavalo u dvije smjene, u jutarnjoj i popodnevnoj, brojevi od 1-30 su jutarnja smjena, a brojevi od 30-53 popodnevna smjena. Kad smo izvukli broj morali smo se registrirati i jednostavno čekati početak natjeca-nja. Od 53 broja ja sam izvukla redni broj 2. Jako sam bila uzbuđena, ali i jako prestrašena. Prva je bila djevoj-ka iz Poljske, odmah nakon nje sam bila ja. Kad sam prilazila projektoru i vidjela strogi žiri, srce mi je stalo, ali kad su mi krivo izgovorili prezi-me opet mi je počelo kucati. Nakon toga sve je dobro prošlo i bila sam oduševljena jer sam sve točno izgo-vorila i zato što sam već bila gotova, a prije toga molila da budem među zadnjima. Kako smo Jurja i ja bile u jutarnjoj smjeni, mi smo se odmara-le dok su se drugi patili. Otišle smo u prostoriju u kojoj je bilo tako fine hrane! Tako smo se najele, onda je došla i Dora pa smo uživale. Kad smo se najele shvatile smo se da je u pro-storiji pored kantina i da se poslužuje ručak. I tamo smo malo pojele i onda smo otišle u prostoriju u kojoj su bile radionice. Meni se svidjelo najviše pletenje vune u narukvice. Nakon toga otišli smo s profesorom i defek-tologinjom u obilazak Debrecena.

Debrecen je baš lijepi grad. Kad smo se vratili počela je svečana promocija. Bio je lijepi program, a vrhunac pro-grama bilo je proglašenje pobjedni-ka. Dora, Jurja i ja smo bile među 20 najboljih. Prvo mjesto i put u London osvojila je djevojka iz Debrecena.

Rano ujutro, 19. ožujka krenuli smo natrag u Zagreb. Bilo mi je jako lijepo u Mađarskoj i voljela bih po-novno ići tamo. Makar nisam pobije-dila osjećam se pobjednicom zato što sam tako daleko uspjela dogurati. Na natjecanje sam se prijavila tek toliko da okušam sreću, ali izgleda da sam je imala na pretek.

Jelena Račić, 7. a

Idem u Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Završavam 1. razred srednje glazbene škole. Mogu reći da mi je ova godina bila jedna od uspješnijih (što se tiče natjecanja) u glazbenoj školi. Glavni predmet mi je flauta, a u orkestru sviram piccolo flautu. Na flauti sam znala već i prije sudjelovati na raznim koncertima i natjecanjima, od regionalnog do dr-žavnog, pa i međunarodnog. Ove go-dine sam prvi puta, u orkestru, sudje-lovala na regionalnom natjecanju koje se održalo 9. ožujka 2011. u Zagrebu. Osvojili smo 1. nagradu koja nam je omogućila prolazak na državno natje-canje u Dubrovniku, a koje se održa-lo 15. travnja 2011. Također smo bili prvi. Odsvirali smo onako kako nika-da do sada nismo, sve je bilo odlično.

Čekalo nas je još i međunarodno natjecanje u Belgiji, a održavalo se 29. i 30. travnja 2011. Prvo smo svi došli na pozornicu i nikome nije bilo sve-jedno, svatko je osjećao bar i najmanju tremu (ipak je to međunarodno na-tjecanje). Kad smo odsvirali, prvo su nam čestitali naši profesori i dirigent na odličnoj svirci, a kasnije i ostali. Nešto poslije natjecanja, bila je obja-va rezultata. Svi smo čekali u velikom uzbuđenju proglašenje pobjednika.

Kad su pročitali: „Puhački orkestar Glazbene škole Vatroslava Lisinskog“, uzbuđenje je još jače poraslo, konačno su pročitali rezultate i presretni smo izašli iz dvorane. Opet smo prvi, ali smo sada dobili i posebnu pohvalu uz prvo mjesto „First price cum laude“. Atmosfera je bila super i nikad neću zaboraviti tu napetost, uzbuđenje, a na kraju najveće veselje.

Nakon natjecanja vratili smo se u Zagreb, a meni je ostalo još samo par dana da se pripremim (na flauti) za međunarodno natjecanje flautista - „Flautiada“, koje se održavalo od 6. do 9. svibnja 2011. u Slovačkoj, u Bra-tislavi. Na tom sam natjecanju prošla u finale i osvojila 2. nagradu, odnosno „silver level“. Bilo mi je jako drago jer još nikada nisam postigla takve rezultate, a pogotovo ne na među-narodnom natjecanju. Vratila sam se u Zagreb i opet sam imala samo par dana da se u potpunosti pripremim za drugo međunarodno natjecanje, „Fla-uta aurea“, koje se održalo 15., 16. i 17. svibnja 2011. u Zagrebu.

Natjecanje se sastojalo od tri kru-ga koja su predstavljala polufinale i finale. Par ih je „otpalo“ u polufina-lu, a ja sam bila među onima koji su prošli dalje. Bila sam sretna, a skupa samnom i moja obitelj i svi oni koji su mi bliski. Svirala sam u finalu. Iskre-no, nisam razmišljala hoću li proći ili ne, to je sve bilo u rukama žirija. Ali sam prošla. Tada sam bila najsretnija, nisam se nadala da prolazim u finale. Svirala sam u finalu i odsvirala tako dobro da sam i sama bila zadovoljna, a to se stvarno rijetko kad događa jer si uvijek govorim da mogu još bolje. Kompozicije koje sam svirala su bile izuzetno teške i sretna sam da sam ih uspjela odsvirati. Bilo je odličnih kan-didata za 1. mjesto, ali je žiri smatrao da 1. nagrada ne bi trebala biti dodi-jeljena. U finalu nas je bilo 5 natjeca-telja, pa tako i 5 nagrada. Dvije flauti-stice dijelile su 2. mjesto (iz Hrvatske i Slovenije). Ja sam bila 4. Kao nagradu, osvojila sam umjetničku sliku.

Sretna sam zbog postignutih rezul-tata, ali uvijek kažem da se može još 100 puta bolje, a pri tome i ostajem. U svakom slučaju rezultati na natje-canjima na kojima sam sudjelovala su odlični i vrlo sam zadovoljna. Nastav-ljam sa srednjom glazbenom školom, a nadam se i s natjecanjima. Najveći mi je san otići na glazbenu akademiju.

Matea Novosel, 8. b

ENGLESKI U MAĐARSKOJ

MOJA GLAZBENA POSTIGNUĆA

14

Knjiga Ephraima Kishona ‘’Kod kuće je najgore’’ ima 34 poglavlja i sva su vrlo zanimljiva i duhovi-ta. Od svih poglavlja ovdje predstavljam samo ona koja su se meni osobno najviše svidjela.

1. poglavlje zove se „Na sliku i priliku“Autoru se rodio sin. Kad je dolazio prvi puta u

posjet ženi i sinu doktor mu je rekao da dođe sam. Ali ipak, on je poveo sve žive i nežive koje je na-šao u blizini. Kad su došli u rodilište na hodniku su zatekli neko novorođenče kako leži u kolicima. Odmah su mu prišli i počeli raspravljati na koga je nalik. Nakon par minuta došla je sestra i rekla im da to uopće nije autorovo dijete.

Ovaj mi je odlomak duhovit zato što je rodbina prije toga raspravljala kome je dijete najviše nalik. Potom im je sestra dala do znanja da to dijete nije uopće u rodu ni s kime od njih.

13. poglavlje : „Šuti i plivaj“U nekom bazenu otac je učio sina Amira plivati.

Uporno ga je uvjeravao da mu se u bazenu ništa ne može dogoditi. Pokušavao ga je nagovoriti na sve moguće načine kao što su ucjene, bezuspješni raz-govor s čuvarom… Na kraju je rekao sinu da uđe u vodu ili večeras nema gledanja televizije. Ovaj je i dalje samo stajao kraj bazena i plakao. Otac mu je i dalje, zaboravivši na prijetnju, pokazivao kako je to jednostavno. Mašeš rukama i broji jedan, dva, tri. Kad je shvatio da od toga nema koristi uzeo je sina i držeći ga iznad vode govorio mu neka maše rukama. Na kraju je neki čovjek doviknuo ocu da pusti dijete na miru. Autor je ostavio dijete na suhome i elegantnim skokom pokušao pokaza-ti svom sinu na koji sa način to radi. Nije uspio i počeo se utapati. Čuvar koji ga je spasio na kraju je rekao – kako takav čovjek može naučiti dijete plivati kad to ni sam ne zna.

Ovaj mi je ulomak duhovit jer je čuvar odmagao autoru. Uobičajeno je da djelatnici neke ustanove pomognu roditeljima kod uvjeravanja djece. Čuvar je sasvim suprotno djelovao. U ovom ulomku ta-kođer mi je duhovito što je pisac uvjeravao sina da se nemoguće ovdje utopiti. Na kraju se sam utopio.

28. poglavlje: ‘’Ulijepi bližnjega svoga’’Djeca su dobila novu zabavu. Album s tekstom

i vrećice sa sličicama, koje se lijepe u album. Pisac zaključuje da izdavači zarade ogroman novac pro-dajući sličice u paketićima. Da bi popunili album, potrebno je skupiti hrpu sličica, od kojih su većina njih duplih. Ta hrpa duplih sličica razvija kod djece duh razmjene, ali istovremeno košta puno džepar-ca i roditeljskih prihoda. Neka djeca počnu i krasti od roditelja. Uplašeni roditelji sazovu sastanak, že-leći riješiti problem sličica. Prihvaćen je prijedlog da se djecu zatrpa sličicama, pa će im one ubrzo dosaditi. Međutim, djecu nisu uspjeli zbuniti. Oni sa još većim žarom trpaju i spremaju nove sličice, tako da sve više liče na hrčke. Pisac, Amirov otac, umoran od albuma ‘’Čuda svijeta’’, doživi novi šok. Izašao je novi album: ‘’Svijet sporta’’.

Ovaj mi je odlomak bio posebno duhovit. Pisac se toliko namučio da bi se riješio te dječje opsesije za ‘’Čudima svijeta’’ te na kraju izađe u prodaju novi album ‘’Svijet sporta’’.

Između mnogih knjiga na polici, zainteresirala me knjiga “Dnevnik Ane Frank’’. Ana Frank živjela u vrijeme II. svjetskog rata, koji me je jako zanimao. Ana ima 13 godina kada je započela pisati dnevnik koji je dobila za rođendan. Na početku piše o lju-bavi prema dječaku Peteru Wesselu koji joj uzvraća ljubav makar je stariji od nje. No, ubrzo počinje rat i Ana često piše o tome koliko su Nijemci okrutni prema Židovima i koliko zabrana imaju iz dana u dan: Židovi moraju biti doma u osam sati, moraju ići u židovske škole, nositi žutu zvijezdu, zabranje-no im je voziti auto i još mnogo toga. Ne znam kako su se oni osjećali i kako su izdržali sve te zabrane, ali meni je to grozno zvučalo dok sam čitala.

Nakon svih tih zabrana, Nijemci šalju policiju u kuće i bez milosti vode sve Židove u nepoznato. Kad su Anini roditelji saznali za to, isplanirali su tajno skrovište u zgradi tvrtke gdje je radio Anin otac, uz pomoć njegovih kolega. Pridružili su im se Van Daanovi, obitelj sa sedamnaestogodišnjim sinom Peterom. Nakon tri mjeseca dolazi zubar Dussel. Ana opisuje smještaj i hranu, a zatim i život osmero ljudi u gotovo nemogućim uvjetima. Ni-sam se baš dobro osjećala kad sam čitala u kakvim uvjetima žive jer meni ne bi bilo lijepo da svaki dan moram ići u točno vrijeme spavati ili se kretati tako tiho da me ne bi čuli ljudi u uredima.

Ana je svaki dan pisala o svađama između Van Daanovih i njezine obitelji. Bila je tužna jer bi joj mama govorila kako ima loš karakter i da je raz-mažena. No, ubrzo se počinje družiti sa Peterom Van Daanom i svaki dan razmišlja o njemu. Sviđa mi se to što se zaljubljuju i što ona svaki dan mi-sli na njega. Nakon toga o ratu piše rjeđe, a prelazi na pisanje o svojim osjećajima. Peter i Ana su se prvi put poljubili i Ani je to bio predivan događaj. Pri kraju knjige Ana želi ojačati svoj karakter i tako zanemaruje kada joj mama nešto prigovara oko toga. Dojmilo me se kako piše priču o odrastanju, mladenačkim patnjama i ljubavima, a sve u vrijeme rata koji je potpuna suprotnost tome.

Jedne su noći provalnici skoro otkrili skrovište i ušli u njega, ali je Anin tata stao na vrata i rekao: “Policija”, na što su se provalnici razbježali. Bilo me je strah da ne otkriju gdje se nalaze i da im nešto ne uzmu, što se na kraju i dogodilo jer im je skro-vište bilo otkriveno tri dana nakon zadnjeg Aninog dnevničkog zapisa. Ono što me posebno rastužilo je kako priča završava Aninom smrću u koncentra-cijskom logoru i to samo dva tjedna prije nego što je logor oslobođen.

Marija Dražić, 7. a

Knjiga je izvrsna. Obični događaji jedne obitelji opisani su s mnogo humora. Preporučujem onima koji se do sada nisu susretali s ovom knjigom da je pročitaju. Možda će vas koštati malo vremena, ali garantiram vam da će te se zabaviti.

Zvonimir Antolović, 8. b

15

UČENICI PUTOPISCIDan 0.

Okupljanje je započelo u 21:40 ispred Mimare. Bilo je predviđeno krenuti oko 22 sata, ali smo krenuli ipak malo kasnije zbog kašnjenja nekolicine. Svi smo se smjestili u bus, počeli se zabavljati, ali nas je pokorio san. Probali smo zaspati koliko nam je to dopuštao smještaj u busu. Putovali smo kroz susjednu Sloveniju i Italiju uz kraća zaustavljanja.

Dan 1.Probudili smo se jako rano i uputili u Loreto. Ondje

smo razgledali Marijansko svetište, razne bazilike, svete kuće... Nakon Loreta odvezli smo se do Orvieta. Razgle-dali smo grad i katedralu te smo krenuli prema Rimu. Smjestili smo se u hotel Domus Croata tj. Dom hrvatskih hodočasnika “Blaženi Ivan Merz”. Večerali smo u hotelu i otišli odmah spavati jer je dan bio pun hodanja i vožnje. Kronično nam je nedostajao san.

Dan 2.Lagano se budimo (u 8 ujutro) i dolazimo na doručak.

Autobusom dolazimo prvo do katakombi (pretkršćansko groblje) te u Vatikan pa onda u Rim gdje smo vidjeli: Vati-kanski trg (gdje smo bili prisutni za vrijeme javljanja pape Benedikta XVI.), crkvu i kupolu Svetog Petra (penjali smo se na kupolu oko pola sata i potrošili smo barem pet tisuća kalorija), Panteon, hrvatsku Crkvu sv. Jeronima gdje smo odslušali misu na hrvatskom jeziku i potpisali se u knjigu u koju smo upisivali svoja imena i prije dvije godine. Vratili smo se u hotel, večerali i otišli na spavanje.

Dan 3. Buđenje je bilo oko 6 sati ujutro, doručkovali smo kao

i inače i krenuli na cjelodnevni izlet koji je uključivao po-sjet Pompejima, drevnom gradu kojeg je zakopala lava iz vulkana Vezuva na koji smo također otišli bez straha da će ponovno eruptirati. Posjetili smo i Monte Casino, grad koji je skoro nestao u Drugom svjetskom ratu. Došlo je vrije-me povratka u Rim, onda je slijedila večera te opet spavanja koje smo jedva dočekali zbog umora.

Dan 4. Prvo je na redu bilo buđenje te doručak, a nakon toga

smo išli razgledavati Lateransku baziliku, Krstionicu, Sv. Stube, Sv. Pavla izvan zidina, Sv. Petra u okovima, Koloseum (u koji nažalost nismo ušli), Crkvu sv. Ignacija (grob Bartola Kašića), Fontanu di Trevi, Venecijanski trg, Trajanov stup i Oltar domovine. Vratili smo se na večeru i malo kasnije krenuli na spavanje jer ipak je to bila zadnja noć u Italiji.

Dan 5.Zadnji doručak u Domusu. Odjavili smo se iz hotela i

pri odlasku smo se potpisivali u knjigu u kojoj smo vidjeli naše potpise stare 2 godine. Nakon vožnje od nekoliko sati stigli smo u Pisu i napokon vidjeli famozni kosi toranj. Na-stavili smo s putovanjem prema Zagrebu. Došli smo natrag pred Mimaru oko 1 sat ujutro.

S ovim putem sam jako zadovoljna. Bilo je i teških tre-nutaka, kao što je penjanje po Vezuvu na temperaturi od 39 stupnjeva uz to što ti prašina ide u lice, a imaš alergiju na nju, ali nema veze. Imala sam priliku vidjeti neke od naj-važnijih i najljepših talijanskih, ali i svjetskih građevina. A između ostalog, bili smo i u najvećem McDonald’su u Euro-pi! U busu i u sobama smo bili jako dobri i mirni i profesori se nisu trebali jako brinuti. Vratili smo se doma umorni, sa smiješkom na licu, bez eura u džepu i s torbom prepunom suvenira i majicama s motivima Italije!

Karla Kostadinovski, 8. b

Napulj, talijanski Napoli, leži između Vezuva i brežulj-kastih Flergijskih polja. Zbog blage mediteranske klime i prelijepog Vezuva Napulj posjećuje velik broj turista. Ina-če je Napulj jako ‘’prljav’’ jer na svakom uglu možete naći tone i tone smeća. Pa tako dok smo se vozili autobusom do Vezuva na ulicama Napulja bilo je smeća, ali zbog svojih znamenitosti Napulj i dalje posjećuje mnogo ljudi. Vodič nam je povjerio jedan vrlo zanimljiv podatak. Jedne godine u Napulju morala je doći vojska da „očisti“ grad jer je bio zagađen i zrak je bio onečišćen. Nakon što smo prošli ulica-ma Napulja, uputili smo se prema Vezuvu. Krivudavim ce-stama došli smo do vulkana. Nakon pola sata došli smo gore jer kako su te ceste krivudave, malo smo zapeli, kotač nam je zapeo za rub ivičnjaka. Ali sa našim iskusnim vozačem tu smo prepreku uspješno prešli. Autobus nas je ostavio u podnožju vulkana koje je puno prašine, čestica pepela, tako da ‘’biserima’’ koji su bili u platnenim tenisicama poput mene bilo je teško. U grupicama smo polako krenuli na vrh vulkana. Uzbrdo smo hodali krivudavim stazama prepune pijeska i pepela. Kada smo došli na vrh, pogled je bio pre-krasan! More. Poželiš se baciti u more od tolike prašine i vrućine. Na samom vrhu ima štandova na kojima se može kupiti drago kamenje vulkana. Krater izgleda kao velika udubljena rupa. Kad sam pogledala krater u glavi su mi se počeli motati prizori kako to sve izgleda kada vulkan erup-tira. Odmah sam se htjela vratiti dolje i otići. No, kad vidiš da moraš nizbrdo, a na planini si, padne ti mrak na oči. Još je puhao jak vjetar te sam jedva čitava, bez bolnih nogu doš-la do autobusa. Ova naša mala avantura po Vezuvu bila je super, nezaboravno iskustvo jer sam doznala i naučila nešto novo o vulkanima. Nadam se da ću ovo iskustvo ponoviti još jedanput, jer koliko god to bilo naporno i prljavo, uvijek ću se zabaviti, a uz prijatelje svaki naš strah nestane.

Mia Matijašić, 8. b

16

glazba, film, kazglište ...

Dan 28. siječnja, 2011. bio je je-dan od najiščekivanijih dana (ili možda bolje rečeno noći) za sve one koji uživaju posjećivati muzeje na-zvan Noć muzeja. To je noć u kojoj su ulazi u sve muzeje besplatno, a to traje od 18 do 1 sat ujutro. Našla sam se s par prijatelja i ubrzo smo se do-govorili da ćemo prvo posjetiti Muzej suvremene umjetnosti. Došli smo do Glavnog kolodvora, sjeli na autobus i krenuli prema Novom Zagrebu. U MSU-u smo gledali film o Johnu Le-nnonu, članu legendarnih Beatlesa, razgledavali smo nove izloške kao što su fotografije iz predstava izvedenih u Zagrebačkom kazalištu mladih na-zvane «Na rubu scene/ZKM». Nakon dugotrajnog obilaska, krenuli smo na-trag u centar Zagreba i otišli do Muze-ja za umjetnost i obrt gdje smo vidjeli dosta zanimljivih slika i novu izložbu «Umjetnost između dva rata». Nakon Muzeja za umjetnost i obrt, došli smo do Arheološkog muzeja gdje smo se načekali da uđemo. Pričekali smo neko vrijeme i ušli smo unutra te smo razgledali pretpovijesni, egipatski i antički svijet. Dojmila me se virtualna izložba «Rimski grad Andautonija». Posjetili smo i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, dom Bašćanske ploče, gdje smo pogledali stalnu po-stavu «Strossmayerove galerije starih majstora». Zadnje odredište bio nam je Hrvatski prirodoslovni muzej. Iako nam je trebalo malo više vremena da dođemo do Gornjeg grada, uživali smo u čarima Prirodoslovnog muzeja. Promatrali smo stalni zoološki postav i izložbe: «Letači velikog neba», »Mu-

Prije nekoliko dana u kinima se počeo prikazivati visokobudžetni ak-cijski film “Invazija svijeta: Bitka za Los Angeles”. Redatelj Jonathan Lie-besman, ovaj je projekt želio. realizi-rati kao prikaz moguće izvanzemalj-ske invazije Zemlje. Najpozitivnije što se može reći o “Invaziji svijeta: Bitka za Los Angeles” jest da je uglavnom raskošno producirano, vizualno spek-takularno djelo pretrpano prilično atraktivnim specijalnim efektima. Sve ostalo, od površnog prikaza likova, preko uglavnom besmislene razrade priče, do pretjeranog nasilja, nepod-nošljive buke i velikog broja neinte-ligentnih scenarističkih i dramatur-ških rješenja, rezultira brzim padom koncentracije i zamorom gledatelja. Izvanzemaljske letjelice više izgle-daju smiješno nego prijeteće. Nakon nekog vremena film će vam vjerojat-no dosaditi, jer su ipak glavna radnja eksplozije, pucnjave i ubijanje. Sve u svemu, “Invazija svijeta: Bitka Los Angeles” nije toliko loš i nezabavan film da bi ga se stavilo u skupinu sme-ća, ali nedovoljno je razvijen da bi bio više od hita osuđenog na jednokratno gledanje i brzi zaborav. Ako pogledate dio filma on će vas namamiti da po-gledate i ostatak, ali velika je šansa da izađete iz kina razočarani.

Jan Kozumplik, 8. b

Izvorno ime: World Invasion Battle Los AngelesRedatelj: Jonathan LiebesmanUloge: Aaron Eckhart, Michelle Rodriguez, Bridget Moynahan, Michael PenaŽanr: akcijski SFTrajanje filma: 116 minutaGodina: 2011.Država: SAD

INVATIJA SVIJETA BITKA ZA LOS ANGELES

NOĆ MUZEJA

zej - peta dimenzija znanosti», «Car-stvo minerala», «Očaravajući svijet pauka i škorpiona», dok je na prvom katu muzeja bio «Baltazargrad», gdje ste se mogli fotografirati s prof. Balta-zarom. Nakon dugotrajnog razgleda-vanja, došlo je jedanaest sati navečer pa smo polako svi krenuli doma. Sve u svemu, Noć muzeja ove mi se godine jako svidjela, a posebice Muzej suvre-mene umjetnosti i film o Lennonu.

Karla Kostadinovski, 8. b

U Galeriji Klovićevi dvori razgle-dali smo izložbu Pompeji – život u sjeni Vezuva. Izložba je jako zani-mljiva jer smo vidjeli film o erupciji vulkana Vezuva, o izgledu Pompeja prije katastrofe te ljude koji su ostali zarobljeni pod pepelom, predmete i nakit kojim su kitili. Saznali smo kada su i kako vršena iskapanja te kako Pompeji izgledaju danas. Izlož-ba mi se jako svidjela i zato je pre-poručujem svima koji vole povijest i povijesna istraživanja.

Iva Šimunović, 5. a

POMPEJI ŽIVOT U SJENI VEZUVA

17

glazba, film, kazglište ...Zašto ne kažeš čitateljima da sam Marsovac? Reci im da jedem žive piliće

i u ponoć plešem poput vještaca. Vjerovat će svemu što napišeš jer si novinar. Ali da ja, Michael Jackson, kažem: ‘’Ja sam Marsovac koji jede žive piliće i u ponoć plešem poput vještaca’’, ljudi bi rekli: ‘’Čovječe, onaj Michael Jackson je lud. Pukao je. Ne vjeruj mu niti jednu riječ.’’

Ovo je dio razgovora Michael Jacksona i J. Randy Taraborrellija, pisca uz-budljive biografije Michaela Jacksona pod naslovom Između čarolije i ludo-sti. Autor biografije je cijenjeni američki novinar i komentator J. Randy Tara-borrelli, autor 13 bestsellera sve redom biografija slavnih osoba. Svi postavljaju pitanja o Michaelu: Je li on stvarno pedofil? Zašto je imao toliko operacija? Koja je svrha Neverlanda? Je li stvarno volio Lisu Marie Presley? Je li on zaista bio dobar otac? Odgovore na sva ta pitanja naći ćete u ovoj knjizi. Ona govo-ri o svim usponima i padovima, o tragedijama i sretnim trenucima, ljubavi i mržnji, svađama i pomirenjima, jednostavnije o burnom životu krivo shva-ćenog Kralja popa. Ova knjiga jedna je od najboljih i najmjerodavnijih djela napisanih o Michaelu. Razlog tome leži u međusobnome poznanstvu autora i Michaela, koji su prijatelji iz djetinjstva. Taraborrelli je s Michaelom napravio stotinjak intervjua, nekoliko je puta sa njime razgovarao, a već tridesetak go-dina radi na istraživanju i sažimanju njegova života i rada.

IZMEĐU ČAROLIKE I LUDOSTI

U Kinoteci smo gledali predstavu Kraljević i prosjak koju su izveli glum-ci Kazališta Merlin. Kazališna predstava napravljena je prema istoimenom romanu Marka Twaina. Radnja se događa u Engleskoj za vrijeme vladavi-ne Henrika VIII. To je priča o dvojici dječaka koji zamjenjuju svoje uloge i tada doživljavaju brojne smiješne i tužne zgode. Predstava je jako zanimljiva i maštovita iako u njoj glume samo dva glumca, no oni se tijekom predstave presvlače 22 puta i mijenjaju uloge i karaktere; glume kralja, dvorske dame, baku, zatvorenike, biskupa… Bilo je zanimljivo vidjeti glumce koji promijene odjeću i postanu druga osoba. Uživala sam gledajući predstavu i dobro sam se zabavila iako je bilo i tužnih scena.

Najdraža mi je pjevačica Shakira Isabel Mebarak Ripoll, zvana Shakira. Ro-dila se 2. veljače 1977. u Kolumbiji. Njezina pjesma Waka Waka (This time for Africa) najdraža mi je pjesma jer govori o Africi. Na kraju svakog koncerta pu-sti film o Africi, o tome kako djeca u Africi loše žive i kako im trebamo pomo-ći. Pjesma ‘’Waka Waka’’ postala je himna svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici. Njezin najuspješniji album je Listen Up! The Official 2010. FIFA World Cup Album. Neke od njezinih najpoznatijih pjesama su: ‘’She wolf ’’, ‘’Hips don’t lie’’, ‘’La Tortura’’, ‘’Ojos Asi’’, ‘’Estoy Asi’’, ‘’Whenever wherever’’ i ‘’Loca’’. U Hrvatskoj je imala dva koncerta: 2005. u Velikoj Gorici i 2011. u Zagrebu Nadam se da će ih održati još, naravno u Hrvatskoj.

KRALJEVIĆ I PROSJAK

SHAKIRADora Draganić, 7. a

Iva Šimunović, 5. a

Martina Šimunović, 7. a

Ta nam biografska knjiga nudi detaljan uvid u život Michaela Jacksona kao ‘čuda od djeteta’, preobrazbu od nadarenog zabavljača i humanitarca do povučenog čudaka. Doznaje-mo kakvo je bilo Michaelovo djetinjstvo kada je stekao svjetsku slavu s braćom, doznajemo ponešto o sukobima i maltretiranju od strane oca Josepha, o propalim brakovima te odnosu s Lisom Marie Presley i Debbie Rowe, o optuž-bama da je homoseksualac i pedofil, o brojnim estetskim zahvatima... Čitajući knjigu dobila sam odgovore i objašnjenja na neka moja pi-tanja i dvojbe vezane za njegov život i djelo. I zbog toga bi knjigu trebali pročitati ne samo fa-novi Kralja popa, nego i oni koji ga ne shvaćaju, ne vole, a pogotovo oni koji ga osuđuju.

18

Školske radosti počele su i prije same nastave. Krajem kolovoza, lutkari su bili gosti na PIF-u (slika gore lijevo). Prvog dana nastave izveli smo predstavu za naše nove učenike, prvaše (slika gore desno). Tijekom prvog polugodišta bilo nas je svugdje, o čemu svjedoče brojni članci na stranicama Zadnje klu-pe, a ovdje vidite petaše u Maksimiru (slika u sredini lijevo). Pitate se što radimo (slika u sredini desno). Ako ste pomislili da se odmaramo, varate se, mi smo na redovnom satu u Arheološkom muzeju. Ukoliko vam trebaju razredna pravila ponašanja 2-b dat će vam dobre savjete (slika dolje lijevo), imaju već brojna iskustva. Četvrtaši i petaši, radili su avione od papira i bacali ih po razredu (slika dolje desno). Bilo je to povodom 100-te godišnjice izrade prvog zrakoplova u Hrvatskoj i u spomen na Slavoljuba Penkalu.

19

Napravili smo 1000 ždralova za Japan (slika gore lijevo). Učili smo i zabavljali se na Sljemenu (slika de-sno gore). S posebnom radošću obilježili smo 15 godina hrvatsko-mađarskog razreda. Jedna ‘milenijska’ fotografija za uspomenu, sve generacije zajedno (slika u sredini lijevo). Sudjelovali smo i u manifestaciji Ritam Europe (slika u sredini desno). Sajam mogućnosti uvijek nam je posebno zanimljiv jer možemo svašta saznati o našim možebitnim zaposlenjima u budućnosti (slika dolje lijevo). Početkom travnja oku-pili smo se svi, ama baš svi, i roditelji i učitelji i mi djeca. Razlog, jednostavan družili smo se i usput ure-dili Školu i njen okoliš (slika dolje desno). Održali smo brojna predavanja jedni drugima i još se mnogo toga lijepog dogodilo u I. i II. polugodištu i nemojte misliti kako smo ovim sličicama rekli baš sve.

Prije par godina živio je jedan ar-heolog, zvao se Ante. Ante je oduvijek htio pronaći izgubljeni hram egipatskog faraona Cemroa. Imao je prijatelja koji se zvao Luka. Luka je mogao čitati hi-jeroglife, a Ante je bio jako pametan. Jednoga je dana Ante naručio jedan zrakoplov za Indiju, zato jer je karta izgubljenog hrama bila skrivena neg-dje duboko u srcu Indije. Još prije toga dana dobro su se spremili za to putova-nje. Kada su krenuli avionom razmišlja-li su čime će putovati kroz Indiju. Luka je rekao da bi rado putovao na jednom indijskom slonu, pa mu se Ante pridru-žio. Kada su stigli u Indiju odmah su zajahali jednog indijskog slona. Dugo su putovali dok nisu pronašli jednu ve-liku rupu koja vodi dolje, u zemlju. Za-palili su dvije baklje i ponijeli još jednu koju nisu zapalili, tako da ako se ugase te dvije, imaju još jednu pomoćnu ba-klju. Kada su ušli u rupu, hodali su kroz dugu prostoriju. Na kraju prostorije su vidjeli kartu na jednom uzvišenju. Kada su uzeli kartu prostorija se počela tresti. Ante je viknuo da brzo izađu iz te pro-storije jer će se uskoro sve srušiti. Trčali su opet do ulaza i brzo izašli. Prostorija se srušila, a Ante i Luka su uspjeli izva-diti kartu o izgubljenom hramu. Ante i Luka su se opet avionom vratili kući. Kada su stigli malo su se odmorili, pa je Ante rekao da je to samo bio prvi korak do izgubljenog hrama, zato jer još tre-baju pronaći ključ koji otvara vrata hra-ma. Taj ključ je ovaj put negdje u Južnoj Americi. Ante je kupio karte za avion pa su krenuli prema Južnoj Americi. Na putu su malo bolje pogledali kartu i vi-djeli da je na jednoj strani karte karta o izgubljenom hramu, a na drugoj stra-ni je karta o ključu za izgubljeni hram. Kada su stigli u Južnu Ameriku odmah su kupili dva konja i zajahali. Dok su ja-hali gledali su po karti da se ne izgube i da ne bi krivo skrenuli. Kada su tre-bali biti baš ispred cilja vidjeli su samo Grand Canyon. Anti to nije bilo jasno pa je zamolio Luku da ga spusti užetom. Dok se Ante spuštao vidio je sve bolje i bolje jedan hram sagrađen u zemlji da se ne može pronaći. Luka se isto spustio i ušli su u taj hram. Unutra je bio mrak, ali su imali zapaljene dvije baklje. Samo su se malo šetali pa su već vidjeli ključ. Ante je rekao da moraju biti jako opre-zni zato jer mu se čini da je bilo previše lagano doći ključa. Kada su uzeli ključ kratko se nije ništa dogodilo, ali onda su se pojavili neki slojevi kamenja ravno iz zidova. Bilo ih je tri. Ante je rekao da moraju brzo izaći jer će inače biti zau-vijek zatvoreni u ovom hramu. Tako su

trčali i požurili se. Prvo su prošli pokraj prvog sloja, zatim pokraj drugog i jedva pokraj trećeg, pa su skočili i uhvatili se za uže. Kada su se popeli pogledali su imaju li još uvijek ključ. Zatim su stavili ključ u torbu i zrakoplovom se vratili kući.

Kada su stigli doma, Ante je rekao da se malo odmore i pripreme zato jer će sljedeći dan ići u topli i veliki Egipat. Sljedeći dan su otišli na najbližu brodi-cu i otišli prema Egiptu. Na brodu su bili malo duže vrijeme dok nisu došli do poznatog egipatskog grada Aleksandrije. Kada su stigli otišli su kupiti dva konja, ali nisu mogli nigdje pronaći konje, pa su kupili dvije deve. Tako su jahali na devama i slijedili put koji je bio nacrtan na karti. Kada su došli ispred cilja nisu vidjeli ništa osim pijeska. Ante je bio malo razočaran zato jer nije ništa vidio. Obojica su sišli pa su se malo šetali dok Luka nije pao preko jednog vrha hrama. Pozvao je Antu pa su zajedno razmišljali što bi to bilo. Ante je rekao da je mož-da hram zakopan pa se zato nije nikada pronašao. Ali Luka je rekao da bi trajalo tjednima dok bi ga iskopali.

Ante se sjetio da je u Aleksandriji vidio još tri arheologa koji su se zvali Martin, Davor i Marko. Ali uz njih je bila i jedna arheologinja koja se zvala Martina. Ante i Luka su opet odjahali u Aleksandriju pitati za pomoć. Arheo-lozi su pristali pomoći, ali samo ako će i oni moći ući u hram kada ga iskopa-ju. Ante je prihvatio ponudu. Luki je tu bilo nešto sumnjivo.

Kada su svi stigli natrag, odmah su počeli iskopavati hram. Kopali su dani-ma i danima. Jedne noći su uspjeli isko-pati ulaz. Te noći su se ostali arheolozi dogovorili da će probati ukrasti ključ za hram i kartu, pa će sami ukrasti blago iz hrama. Davor je čuvao ulaz, Martin je pazio da nitko ne gleda što se doga-đa, a Marko se polagano šuljao prema Antinom šatoru sa pištoljem. Kada je pogledao šator vidio je da nema Ante. Ante je čuo što arheolozi žele, pa je sa Lukom otišao u šator arheologinje. Ante je ispričao cijelu priču i Martini. Zajedno su se šuljali pokraj Davora pa su stavili ključ u jedan čudni kamen i velika vrata su se raširila. Drugi arheolozi su čuli tu buku pa su potrčali prema vratima, ali su Ante, Luka i Martina bili brži pa su ušli i uzeli ključ, a vrata su se zatvorila. Na karti su bile nacrtane četiri prostorije. Na prvim vratima je pisalo ispit jedan, ispit dva i ispit tri. Kada su došli ispred prve prostorije Luka je sa strane vidio nešto na egipatskom jeziku. Preveo je i rekao da piše da tri zlatna teleta otvaraju dru-ga vrata. Kada su ušli unutra, vidjeli su

pokraj vrata preko puta tri rupe u zidu, a sa strane puno kamenja raznih obli-ka. Na njima su bile razne slike stvari iz modernog svijeta. Ante je razumio što je bio zadatak. Objasnio im je da je dav-no prije Mojsije išao po ploče, a drugi su slavili zlatno tele. Morali su pronaći tri kamena sa slikama od nečeg čemu se loše klanjati. Ante je pronašao mobi-tel, Luka je pronašao laptop, a Martina televizor. Stavili su ta tri kamena u sve tri rupe i otvorila su se izlazna vrata iz te prostorije. Kada su došli ispred dru-ge prostorije, Luka je pročitao da samo onaj koji je dovoljno star može otvoriti sljedeća vrata. Ante, Luka i Martina su ušli u drugu prostoriju i vidjeli su jedan dugački natpis na egipatskom jeziku. Ante je rekao Luki da mora pročita-ti taj egipatski natpis, da mogu dobiti kombinaciju da otvore sljedeća vrata. Luka je polagano čitao i rekao da mo-raju pritisnuti tri kamena da se otvore vrata. Prvi kamen je najviši od najviših. Ante je rekao da ima tri najviša kame-na ali je onda shvatio da kao što je kod kralja kraljica sa jedne strane, a sin sa druge strane, samo je kralj u sredini, pa je pritisnuo drugi kamen po redu. Luka je dalje čitao i rekao je da je drugi ka-men o kojem se sve vrti. Martina je re-kla da ako bi se kameni vrtjeli, svi bi se vrtjeli oko srednjeg, pa je pritisnula peti kamen po redu. Luka je nastavio da je treći kamen onaj koji je prvi najsrame-žljiviji. Luka je rekao da je to sedmi ka-men po redu zato jer je skroz u kutu pa ga je pritisnuo. Otvorila su se sljedeća vrata i došli su ispred treće prostorije. Ovaj put je sa strane pisalo da samo onaj koji je dovoljno hrabar može doći na drugu stranu prostorije. Kada su ušli u prostoriju vidjeli su jednu veliku rupu u sredini i jedno glatko uže ispred. Nit-ko se nije usudio preskočiti rupu ali se onda Martina zaletjela uhvatila za uže. Odmah je skočila na drugu stranu i pri-tisnula jedan kamen, pa se rupa zatvo-rila. Otišli su kroz izlaz i našli se ispred glavne prostorije. Kada su ušli otvorili su središnji sarkofag i tamo su vidje-li jednu veliku zlatnu narukvicu punu dijamanata i dragog kamenja. Martina je skupljala blago, a Luka je uzeo naru-kvicu, ali se nije ništa dogodilo. Anti je to bilo previše sumnjivo pa je zajedno s Lukom otrčao prema ulazu. Kada su izašli, najednom se urušio cijeli hram i sa njim i Martina. Njih dvojica su se vratili kući i tamo negdje u blizini su prodali narukvicu nekom bogatom muzeju. Tada su bili bogati i sretni do kraja svog života.

Konrad Kiss, 4. hrv.-mađ. razred