Brlic Mazuranic - Cudnovate Zgode Segrta Hlapica

Ivana Brli Maurani

udnovate zgode egrta Hlapia

Ivana Brli Maurani: udnovate zgode egrta Hlapia

SADRAJ MALIM ITATELJIMA ______________________________ 4

KOD MAJSTORA MRKONJE _________________________ 5

I. EGRT HLAPI ______________________________ 5II. IZMICE ___________________________________ 6III. BIJEG _____________________________________ 6

PRVI DAN PUTOVANJA ____________________________ 9

I. MALI MLJEKAR _____________________________ 9II. VELIKA SE GLAVA POKAZUJE U TRAVI _____ 11 III. KUA S PLAVOM ZVIJEZDOM _____________ 12

DRUGI DAN PUTOVANJA _________________________ 14

I. HLAPI I KAMENARI ______________________ 14II. CRNI OVJEK _____________________________ 15

TREI DAN PUTOVANJA __________________________ 17

I. VELIKA ALOST ___________________________ 17II. DJEVOJICA NA PUTU _____________________ 18III. NA SJENOKOI ___________________________ 19IV. PREDSTAVA ______________________________ 20V. RAZGOVOR HLAPIA S TEACIMA ________ 22

ETVRTI DAN PUTOVANJA _______________________ 23

I. POAR U SELU _____________________________ 23II. VELIKO UDO ____________________________ 25III. GRGINA MAJKA __________________________ 25IV. GITINA BRAZGOTINA ____________________ 26

PETI DAN PUTOVANJA ____________________________ 28

I. KAKO JE NA PAI __________________________ 28II. OTKUDA JE PAO OVJEK PRED HLAPIA ___ 31 III. GRGA I HLAPI __________________________ 33

2


IV. NO U ZAPEKU _________________________ 34

ESTI DAN PUTOVANJA ___________________________ 36

I. MALI POSTOLAR I PROSJAKINJA JANA ______ 36II. NA SAJMU ________________________________ 37III. DVA KOARAA _________________________ 38IV. NA VRTULJKU ____________________________ 40V. BEZ KROVA _______________________________ 42

SEDMA NO HLAPIEVA PUTOVANJA ____________ 44

I. POZNATI GLAS ____________________________ 44II. PO NOI U CIRKUSU ______________________ 45III. NOVA POGIBELJ __________________________ 46IV. DVA OPAKA OVJEKA ____________________ 46V. HLAPIEVA ODLUKA _____________________ 47VI. PO NOI NA PUTU _______________________ 48VII. KOLA U MAGLI __________________________ 50VIII. POMO _________________________________ 50IX. HLAPI I GITA OPET SAMI ________________ 51X. U IKARI I MRAKU ________________________ 52XI. STRAVA __________________________________ 53XII. IZNENAENJE ___________________________ 54XIII. KAKO SE SVE TO DOGODILO _____________ 54XIV. KOD MARKOVE KUE ___________________ 56

ZAGLAVAK ______________________________________ 58

I. SREA I RADOST ___________________________ 58II. MARICA __________________________________ 58III. HLAPIEVA BATINA ____________________ 60

SVRETAK ________________________________________ 63

RJENIK __________________________________________ 64

3


MALIM ITATELJIMA Ovo je povijest o udnovatu putovanju egrta Hlapia. Hlapi je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljevi Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je sreno isplivao iz mnogih neprilika. Hlapievo putovanje bilo je isprva tako lako kao djeja igrarija, pa e itatelji na poetku ove knjige rei: "to e Hlapiu tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako laku putova-nju? Zar on treba toliku hrabrost da povede upregnutog magarca na uzdi? Ili treba svoju mudrost da trai izgubljene guske?" No poslije je Hlapievo putovanje bivalo sve tee i opasnije, kako to ve ee biva. Pa kad itatelji ugledaju maloga Hlapia u velikoj pogibelji i tekim neprilikama, rei e oni: "Zaista je dobro uinio Hlapi to je za svaku sigurnost ponesao sa sobom puno dobrote, mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet." Pa upravo zato svrilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo. No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kue. Nikomu nije tako zlo kako je bilo Hlapiu kod majstora Mrkonje, a Bog zna bi li svaki bio takve sree na svom putu kao Hlapi. udit ete se ionako, da se i po njega sve tako dobro svrilo. Sjednite dakle na prag i itajte!

4


KOD MAJSTORA MRKONJE

I. EGRT HLAPI

Bio je neki mali postolarski egrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapi. Hlapi je bio jo malen kao lakat, a veseo kao ptica. Cijeli je dan sjedio u poderanim hla-ama i crvenoj koulji na malom postolarskom stcu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u izme i ivao cipele. Cijeli je dan fukao i pjevao kod posla. Hlapiev gospodar zvao se majstor Mrkonja, a bio je zao i straan. Tako je bio velik da mu je glava sezala do stropa u njihovoj maloj sobi. Imao je kutravu kosu kao lav, a duge brkove do ramena. Njegov glas bio je tako jak i krupan kao u medvjeda. Majstoru Mrkonji dogodila se jedanput u ivotu velika alost i nesrea, pa je odonda bio vrlo tvrda srca. Kakva se nesrea dogodila majstoru Mrkonji, to e se istom mnogo kasni-je iz ove knjige saznati. Majstor Mrkonja bio je dakle tvrda srca i vrlo nepravedan, pa je psovao i vikao na Hlapi-a kad god je bio zlovoljan. Majstorica je bila jako dobra. I njoj se dogodila ista alost kao i majstoru Mrkonji. No ona je od toga doba postala jo bolja i imala je vrlo dobro srce. Hlapia je jako voljela. Ali se i ona bojala majstora Mrkonje. Kad god bi nosila Hlapiu svjea kruha, uvijek ga je skrivala pod pregau da majstor ne vidi, jer je majstor zapovjedio da se Hlapiu daje onaj tvrdi i stari kruh, a majstorica je znala da Hlapi rado jede meki kruac. Hlapi je imao samo jedne poderane hlae i jo jedne, koje mu je majstorica nainila od zelenoga sukna. To je sukno ostalo od majstorove zelene pregae, pa je majstor zapovje-dio svojoj eni da naini od toga Hlapiu hlae. Hlapi je imao u tim hlaama tako zelene noge kao zelena aba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi egrti rugali. Majstor Mr-konja je zapovjedio da ih mora nositi u nedjelju. Hlapi je bio uvijek dobre volje, pa kad je vidio da mora nositi te hlae, poeo se i sam aliti. Kreketao je "kre-kre" kao aba kad god je obukao zelene hlae. Kad su vidjeli drugi egrti da se Hlapi ali, nijesu mu se vie rugali, nego su se igrali s njime u nedjelju i vrlo su ga voljeli. Samo majstor Mrkonja nije smio vidjeti da se Hlapi igra, jer bi ga on odmah otjerao kui.

5


Tako je ivio Hlapi kod majstora Mrkonje i nije mu bilo dobro. Ali on bi bio ipak Bog zna kako dugo tamo ostao da se nije dogodilo neto to je Hlapia odve raalostilo.

II. IZMICE

Neki bogati gospodin naruio je kod majstora Mrkonje izmice za svoga malog sina. izme su bile vrlo lijepe. Njihove sare sjajile su se kao sunce. Sam Hlapi zabijao je klince u te izme. No kad je gospodin doao sa svojim sinom po izme i kad je sin obuo izme, bile su one na nesreu pretijesne. Zato gospodin nije htio izme uzeti niti platiti, pa se majstor Mrkonja popravdao s njim. Gospodin uza sve to nije htio uzeti i platiti izme. Kad je onaj gospodin otiao, pone majstor Mrkonja bjenjeti i vikati na Hlapia: "Ti si, nevaljale, to skrivio! Ti lijentino! Ti nitarijo! Ti si kriv, da su izme tijesne!" Stra-no je vikao Mrkonja. Onda uhvati one izmice i izbije Hlapia sa izmicama po leima. To je bilo odvie nepravedno, jer je majstor sam krojio izme, pa Hlapi nije bio kriv, to su bile pretijesne. No kad je majstor Mrkonja bio ljutit, onda nije znao to je pravo, a to krivo. On dakle izbije Hlapia izmicama po leima, baci izme u kut i ree svojoj eni: "Sjutra e ih u vatru baciti. Ne u vie da vidim tih izama." Onda se okrene kao lav prema Hlapiu i zagrozi mu se svojom velikom akom i gromkim glasom: "izme e izgorjeti, ali ti e mi, lijentino, jo platiti za njih." To je znailo, da e Hlapi jo dobiti batina radi tih izama. Kad je Hlapi naveer toga dana iao spavati, nije on ni fukao ni pjevao kao obino, ne-go je neto razmiljao. Hlapi je spavao u kuhinji na podu kraj tednjaka. Tamo je imao jednu tvrdu slamnjau, poderan gunj i komadi svijee utaknut u jednom krumpiru, jer nije imao svijenjaka. Legne dakle Hlapi na svoju slamnjau, ugasne svijeu koja je jo malo virila iz krumpira i pone razmiljati. Mislio je Hlapi, mislio, a onda odlui da e u noi pobjei od majsto-ra Mrkonje i da e otii u svijet. Premda to nije bilo tako lako, a bilo je i pogibeljno, ipak je Hlapi to izveo. to god egrt moe da zamisli, to moe i izvesti.

III. BIJEG

U noi, kad je ve sve tvrdo spavalo, ustane Hlapi. Oko njega bilo je tamno kao u zatvo-renoj katulji. Tiho kao mi izae Hlapi iz kuhinje i uvue se u radionicu. Tu je bila crna no kao u za-tvorenoj katulji. Kad je Hlapi zapalio igicu, poelo je po podu na sve strane neto u-kati, pucketati i bjeati. To su bili mievi, koji su po noi griskali kou. No Hlapi se nije osvrtao na njih, jer je imao jo puno posla, da se pripravi za putovanje.

6


Najprije uzme Hlapi komad stare hartije i veliku postolarsku olovku. Onda sjedne na svoj mali stolac s tri noge i pone pisati pismo: Vi ste htjeli baciti u oganj izmice. Meni je to ao, pa idem u svijet, da ih razgazim. Onda ne e biti pretijesne. Budite bolji s Vaim drugim egrtom. Dajte mu vie juhe i meki kruh. izme u Vam vratiti.

Hlapi To je Hlapi vrlo dugo pisao jer nije bio ba osobito vjet u pisanju. Njegova slova bila su velika i grbava kao kruke. Kad je Hlapi svrio to pismo, onda ustane vrlo tiho i prikopa pismo na pregau majsto-rovu, koja je visjela na zidu. Zatim sjedne i pone pisati drugo pismo: Draga gospojo! Hvala Vam na Vaoj dobroti. Ja idem u svijet. Mislit u na Vas i pomagat u svakomu, kao to ste i Vi meni pomagali.

Va Hlapi Onda opet ustane tiho i prikopa to pismo na pregau majstoriinu. Majstoriina pregaa visjela je takoer na zidu. Zatim uzme Hlapi svoju crvenu konatu torbu i pone u nju trpati to mu je trebalo za putovanje. Najprije metne unutra komad kruha i komad slanine. To je bila njegova vee-ra od juer; jer je Hlapi bio juer alostan, pa nije mogao veerati. U torbu metne jedan modar rubac, pa jedno ilo, malo dretve i nekoliko komadia koe. Hlapi je, naime, bio pravi mali postolar, a postolar ne moe da bude bez ila i dretve, kao ni vojnik bez puke. Zatim metne u torbu jo svoj mali no i bila je puna. Kad je to bilo gotovo, poeo se Hlapi odijevati za put. Najprije uzme s klina svoje zelene hlae i obue ih. Malo da nije zakreketao kad ih je obukao, tako je bio nauan na tu alu! No morao je utjeti kao mi, da se ne probudi maj-stor Mrkonja, koji je spavao u drugoj sobi. Zatim uzme Hlapi konac i pokrpa lakat na svojoj crvenoj koulji, pa je obue. Iz kuta uzme i one krasne izmice, radi kojih je juer dobio batina. Hlapi malo da nije zazvidao od veselja kad je obukao izmice, tako su mu krasno staja-le! No dakako da ni zvidati nije smio, jer bi se majstor probudio! Zatim je Hlapi htio uzeti svoju kapu. No ona je bila sasvim poderana i zaprljana. Zato Hlapi uze komad sjajne koe, koja je ostala od izmica i saije od te koe iroku vrvcu oko kape. Lako je njemu bilo ivati kou kad je bio postolar! Kapa se sada sjajila kao sunce i Hlapi je metne na glavu. Tako je Hlapi bio gotov za putovanje. Imao je na sebi zelene hlae, crvenu koulju, kra-sne izmice, sjajnu kapu i crvenu torbu preko ramena. Izgledao je kao general nekakve udnovate vojske! Onda se odulja Hlapi tiho, posve tiho iz radionice u dvorite.

7


Na dvoritu bio je svezan pas Bunda. Hlapi i Bunda bili su veliki prijatelji, zato Hlapi i nije iao sada k njemu, jer je znao, da e za njim cviljeti. A Hlapiu je i onako bilo teko i ao ostaviti Bundaa. Ba kad je Hlapi izaao na dvorite i razmiljao bi li iao zagrliti Bundaa, pone majstor Mrkonja u sobi kaljati. Majstor je samo u snu kaljao. Greblo ga je u vratu, jer je juer odve na Hlapia vikao. Kad je Hlapi uo da majstor kalje, bilo mu je strano. Uplaio se, jer je mislio da se majstor Mrkonja probudio: "Bjei sad, Hlapiu, to bre moe", re-e on sam sebi. Brzo se provue napolje kroz velika kuna vrata, koja sreom nisu bila zakljuana, i bio je na ulici. Na ulici je bio jo crn mrak. Kue su izgledale velike do neba, a Hlapi je iao po ulici vr-lo urno. Nigdje nije bilo nikoga; svi su ljudi jo spavali. Tako je pobjegao Hlapi od majstora Mrkonje.

8


PRVI DAN PUTOVANJA

I. MALI MLJEKAR

Iao je Hlapi, iao po mraku vrlo dugim ulicama, jer je grad bio velik. Ve je bio proao toliko ulica da ga majstor Mrkonja vie ne bi mogao nai. Jo uvijek je iao Hlapi, a onda je poeo svitati dan, pa nije bilo vie tako tamno. U pos-ljednjoj ulici grada susretne Hlapi jednoga starca, koji je na malim kolima i na malom magarcu dovezao mnogo posuda s mlijekom u grad. Kola i magarac bili su vrlo lijepi, ali siromah starac bio je slab i pogrbljen. Starac je s kolima stao pred jednom trokatnom kuom, koja je bila tako visoka da je na najvie njezine prozore jo uvijek mjesec gledao. Kad je starac s magarcem stao pred kuom, uhvati on jednu posudu punu mlijeka i htje-de je odnijeti u kuu. No kako je bio slab, potepe se na prvoj stubi, te malo da nije pao. Pone jadikovati i sjedne na stube pred kuom. Uto doe Hlapi u zelenim hlaama i crvenoj koulji, s krasnim izmicama i sjajnom ka-pom. Kad ga je starac vidio, tako se zaudi, da je prestao jadikovati. "Dajte, djede, ja u vam ponijeti mlijeko u kuu", ree Hlapi. "A otkuda si ti?" upita djed udnoga Hlapia. Hlapi nije rado pripovijedao o majstoru Mrkonji, pa zato ree: "Ja sam egrt Hlapi. a-lje me car da njegovu sinu razgazim izme, i ako treba kome pomoi u njegovu carstvu, da mu pomognem." Starac je znao da se Hlapi ali, ali mu se tako svidio, da je prestao jadikovati, pae se i nasmijao. "U koji kat treba odnijeti mlijeko?" upita Hlapi. "U trei kat", ree starac. Hlapi je bio vrlo jak i uhvati teku posudu, pa je odnese kao pero u kuu. Na stubama je bio jo mrak. Doe Hlapi s posudom u prvi, onda u drugi, pa konano i u trei kat. Trei kat bio je tako visoko, da je tamo jo mjesec gledao na prozore. Na stubama bilo je sasvim tamno, a u mraku je lealo na stubama neto sasvim crno. Samo su se dvije toke sjajile kao dvije crvene svijee. To je bila dakako maka, a njezine su se oi krijesile kao crvene svijee. "O molim", ree Hlapi maki, "ja sam ve donio mlijeko, samo mi izvoli pokazati put."

9


Maka digne veselo rep i potri pred Hlapiem do jednih vratiju. Tu Hlapi potrai zvono i pozvoni. Slukinja otkljua vrata i otvori. Kad je vidjela arenoga Hlapia, uplai se slukinja, vrisne u sav glas i pljesne rukama. Maka se uplai od njezinoga vriskanja, pa skoi Hlapiu na glavu, a s glave slukinji na rame, i onda preko ramena pljus! ravno u lonac pun vode. Sad da je tko mogao vidjeti tu komediju! Maka mijaue, voda trca, lonac se kotrlja, Hlapi skae da ne smoi izmice, a slukinja se smije tako jako, da se tresu stakla na prozorima. "O! O!" smijala se slukinja, "kakvo si ti areno udovite? Jesi li papiga ili djetao ili tko si?" "Vi se varate, gospojice", ree Hlapi. "Ja sam Hlapi i nosim vam mlijeko. Starac je slab, pa ne moe po stubama. No bolje bi bilo da nijeste vikali." Slukinja se sad jo vie smijala. Zatim uzme od njega mlijeko, a kad je Hlapi s praznom posudom htio otii, uzme slu-kinja svijeu i otprati ga po stubama dolje, jer joj se Hlapi svidio. "A zato vi, gospojice, ne idete svaki dan sami po mlijeko dolje? Kad moete sad mene dolje pratiti, moete i sami po mlijeko", ree Hlapi. "Starac je vrlo slab, pa ne moe nosi-ti mlijeko na trei kat." Slukinja se zasrami to se nije sama na to sjetila i obea Hlapiu da e ii odsada svaki dan sama dolje po mlijeko. Hlapi pak obea da e joj zato donijeti cvijea s putovanja. Kad je Hlapi doao dolje na ulicu k starcu, umoli ga da mu dopusti i dalje raznositi mli-jeko, jer su kola jo bila puna. Starac to jedva doeka, a Hlapi uhvati maloga magarca za uzde i pone raznositi mlije-ko. Pametni magarac znao je sam u koju kuu treba nositi mlijeko i sam je stao svagdje pred kunim vratima. Hlapi se veoma udio, kako li je pametan magarac i upitao je starca, zato ljudi tako pametnu ivotinju nazivaju magarcem ili oslom? Starac je bio dodue vrlo star, ali ipak nije znao odgovoriti Hlapiu na to pitanje. "Kad sam se rodio, ve su magarci imali to ime", ree starac. To Hlapiu nije bilo pravo i poalio je, to ne zna bolje pisati. "Da znadem bolje pisati, napisao bih jednu knjigu o tom, da se te pametne ivotinje okrste ljepim imenom, a ime magarac ili osao, da se ostavi za one stvorove, koji ga zasluuju", ree Hlapi. Meutim se pametni magarac nije brinuo o tom kako ga ljudi nazivlju, niti o tom to go-vore Hlapi i starac o njem, nego je stao i nadalje pred onim vratima gdje je trebalo. Hlapi je svakiput uhvatio posudu s mlijekom i brzo kao vjetar trao uza stube. Tako su kola bila zaas prazna. Samo je ostala jedna mala posuda starcu za zajutrak. Starac se zahvali dobromu Hlapiu i dade mu da se napije slatkoga mlijeka. Zatim ode starac s magarcem i sa svojim kolima dalje, a Hlapi ode svojim putem. Ve je bio bijeli dan. Jo malo je iao Hlapi, a onda izae iz grada. I opet je jo malo iao, pa nije bilo vie ni-jedne kue, ve samo velika polja, grmlje, drvee i dugaka cesta. Grad se vie nije vidio. "Hvala Bogu", ree Hlapi i sjedne pod jedno drvo.

10


Bio je tako drjemovan, jer je u noi malo spavao. Zato metne crvenu torbu pod glavu i legne u duboku travu. Trava je bila mekana, ali je ipak bilo dosta tvrdo na njoj leati. Ipak Hlapi usne slatko kao zec u travi. Neka samo spava. Glavna je stvar, da je majstor Mrkonja daleko - a jo je glavnije da Hlapi ne zna koliko ga dobra, a koliko zla eka na tom putu. Kad bi on to znao, ne bi tako mirno poivao.

II. VELIKA SE GLAVA POKAZUJE U TRAVI

Hlapi je spavao vrlo dobro i dugo u travi. Kraj njega je po cesti prolo mnogo kola, mnogo seljaka i seljakinja. Konji su toptali po cesti, ljudi razgovarali i vikali, kola su kripala, a guske, to su ih seljakinje nosile u grad, gakale su. Hlapi je spavao i nije ba nita uo, kao da ima bazgu u uima. U visokoj travi nije ga nitko vidio. Tako je dolo i podne. Na cesti nije bilo ve nikoga. Najedanput pone se Hlapi buditi. uje on, kako se neto vue po travi, kako se unja i unja. Sve bolje i bolje uje, kako neto tapka i tapka. A onda zauje ve sasvim blizu se-be, kako netko teko die i duva. To mu je bilo udnovato. Hlapi je bio drjemovan, pa nije jo dobro vidio ni uo. Zato se htjede malo podii, da vidi to se to unja i to to tapka u travi primiui se sve blie i blie k njemu. U taj as pokae se iz trave sasvim blizu Hlapiu jedna velika, kutrava, uta glava i is-plazi naprama Hlapiu dugaak i crven jezik. To je bilo zbilja vrlo udnovato i dosta strano. Moda bi se tko drugi i uplaio. No Hla-pi samo skoi i zagrli onu veliku kutravu glavu! To je, naime, bio njegov dragi pas Bunda. Bunda je za Hlapiem utekao od majstora Mrkonje, i tako je dugo njuio i traio i trao, dok nije Hlapia naao. Bunda pone svojim dugim crvenim jezikom lizati Hlapiu ruke, a Hlapi ga je nepres-tano grlio i grlio. "To je lijepo, dragi moj Bundau!" govorio je Hlapi. Onda se od veselja poee prebacivati i kotrljati po travi kao dvije lopte. Kad im je bilo toga ve dosta, ree Hlapi: "No, a sada izvoli sjesti, pa emo objedovati." Bunda je bio tako veseo, da je samo skakao za muhama i skakavcima. Hlapi je sio na travu, izvadio iz torbe svoj kruh i slaninu i mali no. Onda se prekrstio, skinuo kapu i poeo jesti. Jedan komad slanine metao je sebi u usta, a drugi bacao Bun-dau. Bunda je svaki komad doekao u uzduhu i u isti as progutao. Zatim je odrezao Hlapi komad kruha sebi, a drugi bacio Bundau. ap! uini Bunda i kruha vie nije bilo!

11


Tako su Hlapi i Bunda dakako dosta brzo svrili objed, a onda ustali i poli dalje na put. Bilo je vrue, a cesta je bila dugaka, bijela i prana.

III. KUA S PLAVOM ZVIJEZDOM

Dugo su Hlapi i Bunda veselo ili po cesti. No konano su ih ve poeli i tabani pei. Ba su doli do jedne male sirotinjske kuice. Kuica je bila okrpana i naherena, a imala je dva prozoria. Dolje ispod prozoria bila je narisana s plavom bojom velika zvijezda. Ta se zvijezda ve izdaleka vidjela, pa je radi nje cijela kuica izgledala kao starica kad se smije. U kui je netko jako plakao. To je Hlapiu bilo ao i on se sjeti kako je rekao, da ide po svijetu da pomogne komu treba. Zato unie u kuu, da vidi, to se tamo dogodilo. U sobi je naao Hlapi jednoga djeaka, koji se zvao Marko i koji je sam sjedio na klupi i plakao. Bio je tako velik kao Hlapi, a plakao je, jer je izgubio na pai dvije guske. To da-kako nije bila najvea nesrea, ali kako za koga! Marko nije imao oca, a njegova majka bila je siromana, pa je zato Marko morao jako pa-ziti na guske, jer je svaka guska vrijedila etiri krune. Kad je Hlapi u zelenim hlaama, s crvenom kouljom i sjajnim izmicama doao u sobu, Marko se tako zaudio, da je irom otvorio usta i prestao plakati. "Zato si tako jako plakao?" upitao je Hlapi Marka. "Izgubio sam na pai dvije guske", odgovorio je Marko i poeo jo jae plakati. "To nije nita", ree Hlapi. "Mi emo ih nai. Hajdemo ih traiti." Bunda, Hlapi i Marko pou traiti guske. Blizu je bila jedna velika voda, kraj koje je Marko uvijek pasao guske, pa je sada odveo do te vode Bundaa i Hlapia. Hlapi jo nikada nije vidio tako velike vode jer je dosada uvijek ivio u gradu. Oko vode bilo je puno grmlja, a daleko preko, kraj obale, rasle su ibe iz vode. Kad su doli tamo, poeo je Marko opet plakati. "Joj, joj! nikad ne u nai svojih gusaka." Marko je tako jako plakao da mu je Hlapi mo-rao posuditi svoj plavi rubac iz torbe za brisanje suza. I Hlapiu se inilo da se ne mogu nai kraj tako velike vode dvije guske, koje su tako ma-le. No nije htio to rei da ne raalosti Marka, ve je poeo s njim traiti guske po grmlju. Bunda je dotle trao, njuio i lajao oko njih sve jae i jae. Najedanput se zatri kutravi Bunda i skoi u vodu te pone plivati preko one velike vode. "Bunda! Bunda!" zvao je Hlapi, ali Bunda ne mari, samo trese glavom i pliva dalje na drugu stranu vode, pa se izgubi meu ibama. Hlapi je ve mislio, da je njegov Bunda izgubljen. A da se Bunda izgubio, zaista bi i Hlapi plakao! No Hlapi nije mogao sad plakati, jer je svoj rubac posudio Marku. A nije imao ni vremena da plae, jer se preko vode u granju ulo mahanje i lupanje krilima i

12


glasno gakanje, pa jo glasnije lajanje. To su dakako bile Markove guske, koje je Bunda traio i naao preko vode u grmlju. Tamo dakako ni Marko ni Hlapi ne bi nikad mogli doi. Marko je skakao od veselja kad je Bunda poeo tjerati guske k njemu. Guske su plivale naprijed i otvarale irom kljun te srdito gakale. Bunda je plivao za guskama, tjerao ih i isto tako srdito lajao. No sve se dobro svrilo i Bunda sreno dotjera guske do Marka i Hlapia, pa izae vese-lo iz vode. "Kako si ti pametan! Kad obogatim, kupit u ti kobasicu za deset filira", rekao je Hlapi Bundau. Onda uhvati Marko jednu, a Hlapi drugu gusku, pa ih metnu pod pazuho i odu kui. Bili su tako veseli, da su fiukali po putu kao kosovi. Dok su tako ili, ree Marko Hlapiu: "Alaj ima tvoj Bunda veliku glavu!" "Zato i jest tako pametan", ree Hlapi. "Da si ti imao tako veliku glavu, naao bi guske bez Bundaa!" Uto su doli k Markovoj kui. Markova majka bila je ve kod kue, pa je dopustila Hlapi-u, da moe kod njih spavati, jer je bila vrlo srena to je Bunda naao guske. Tako je Bunda priskrbio Hlapiu prvo noite. Ve je bila veer, pa su Marko i Hlapi sjeli na veliki kamen pred kuu i dobili u arenoj zdjelici ganaca s mlijekom i dvije velike drve-ne lice. Dok su veerali, upita Hlapi Marka: "A tko je narisao onu plavu zvijezdu na kuici?!" "Ja", odgovori Marko. "Kad je mati liila sobu, uzeo sam boju, pa sam narisao zvijezdu. Mislio sam da e moje guske poznati kuicu po zvijezdi. Ali sad vidim da je to badava bilo i da guske idu preko vode, bila ili ne bila zvijezda na kui." No Hlapi je dobro upamtio tu plavu zvijezdu. I svaki, koji ita ovu knjigu, neka je upamti. To e mu trebati, kad dou ozbiljni dani po Hlapia. Tako su razgovarali Marko i Hlapi i veerali, a onda je dobio i Bunda ganaca. Zatim odoe svi spavati. Dakako da Hlapi nije ni u sobi ni u postelji spavao, jer u kuici nije bilo za njega mjesta. Hlapi je spavao na tali. U dvoritu je, naime, bila jedna mala i stara staja, a na staji sijeno. Hlapi se morao penjati na tavan po ljestvama, a onda se morao uvui kroz jedan mali otvor na tavan. Kad je ve bio na tavanu, okrene se Hlapi, prui glavu kroz otvor i vik-ne: "Laku no!" U dvoritu nije bilo vie nikoga. Bila je crna no, pa je dvorite izgledalo kao velika crna rupa. Gore na nebu bilo je toliko zvijezda koliko ih Hlapi jo nikada nije vidio. Onda Hlapi izuje i obrie svoje krasne izmice, pa legne u sijeno i zaspi. Pred talom je spavao Bunda, na tali je spavao Hlapi, a u tali je spavala jedna lijepa arena krava. To je bio prvi dan Hlapieva putovanja i sreno je proao. Bog zna kako e mu biti drugi dan!

13


DRUGI DAN PUTOVANJA

I. HLAPI I KAMENARI

Ujutro rano poeli su kokoti pjevati i guske gakati, poela je krava zvonjeti i poeo je Bunda lajati i cviljeti, jer nije vidio Hlapia. To je bila takva halabuka, da se Hlapi probudio i mislio u prvi as, da je u menaeriji. Na selu je svako jutro takva halabuka kao u menaeriji, samo Hlapi toga dosad nije znao. Hlapi se dakle probudi, obuje izmice i sae s tavana po ljestvama. Zahvali se Markovoj majci, a ona mu dade veliki komad kruha i tri kuhana jaja na put. Hlapi i Bunda odu dalje na put, i to je bilo jedino mirno prije podne to su ga oni pro-ivjeli na svom putovanju. Ili su, naime, jedno vrijeme veselo i bez brige, a onda su doli do jednoga mjesta na ces-ti, gdje su sjedjeli ljudi s dugim ekiima i tukli kamen za cestu. Nekoji od tih ljudi imali su velike crne naoale, jer su se bojali da im koji kameni skoi u oko. Drugi nijesu imali naoale i nijesu se bojali, nego su veselo pjevali. Ti su se potonji Hlapiu vema svidjeli i k njima je on odmah sio da s njima pjeva. Hlapi je dobro poznao njihovu pjesmu, jer svi veseli ljudi jednako pjevaju. Kad su se ve napjevali, upita Hlapi kamenare, da li je putnicima teko na putu? Kame-nari su dakako dobro znali odgovoriti na to pitanje, jer oni uvijek sjede na cesti i vide svakoga putnika. Jedan kamenar odgovori Hlapiu: "Onomu, koji ima jake cipele, vrste ake i pametnu glavu, dobro je na putu." "A onomu, koji toga nema?" upita Hlapi. "I onomu je dobro, jer mu i onako ve u prvom selu dodija putovanje i krene kui", od-govori kamenar. Nato se Hlapi digao da putuje dalje. No prije njegova odlaska jo su se dobro nasmijali jednoj zgodi. Dolo je naime odnekud jedno sasvim malo areno tele, koje je ilo, a da ni samo nije znalo kuda. Mali telii dodue idu, ali nikada ne znadu kuda. I upravo to malo areno

14


tele htjelo je, da se potue s Hlapiem. Nagnulo je svoju arenu glavu i poskoilo da uda-ri Hlapia. "O! o! potucite se!" poee se smijati kamenari, "upravo ste par!" "Jednako smo dodue veliki, ali nijesmo par!" odvrati Hlapi, nasmije se, zasue rukave i potue se sa arenim teletom. Dva-tri puta se ulo: pljes! pljes! pa onda: tuka! tuka! Hlapi je udarao svojim vrstim akama, a tele svojom arenom glavom. Tele poskoi dobro natrag da se jae zatri na Hlapia. "O! o! samo se dobro zatri!" vikne Hlapi teletu. Nato Hlapi odskoi nastranu, a tele, kako je nagnulo glavu tako potri pokraj Hlapia i - eto ti ga na! - skotrlja se naglavce u jarak kraj ceste kao bundeva. Hlapi je obim rukama pljeskao o koljena, tako se smijao, dok se tele koprcalo dolje u jarku. Kad se tele diglo na svoje tanke noge, podiglo je svoj areni rep i pobjeglo na onu stranu, gdje se sjetilo, da mu je majka. Hlapi i kamenari gledali su za njim i smijali se. A onda odsue Hlapi svoje crvene ru-kave i ree: "Ja sam ve davno itao u otarskom kalendaru: Gdje se lud s mudrim bije, tu jednaka borba nije." Nato se Hlapi oprosti od kamenara, a oni rekoe: "Putuj sreno! Tvoje su izmice jake, a da ima dobru glavu i vrste ake, to smo sada vidjeli." To je Hlapiu bilo milo uti i on poe dalje na put. Toga dana bila je velika omara, pa e sigurno uvee biti bljeskanja, kie i grmljavine.

II. CRNI OVJEK

Predveer toga dana bio je Hlapi jo uvijek na cesti. On je taj dan proao ve jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio, da to dalje utee od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja. Hodao je dakle Hlapi, hodao po cesti, ali predveer pone najedanput duvati jak vjetar, pone bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve blie i blie i sve jae. Grmljavina je tutnjela kao da se eljezna kola po nebu voze. Bunda se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapiu. "To nije nita", ree Hlapi i poe dalje. Onda bljesne jo jae i zau-je se straan udarac groma u daljini. Bunda se strese od straha, ali Hlapi ree: "I to nije nita. Hajdemo dalje." Morao je drati kapu, da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su doli tako crni oblaci, da je postalo gotovo tako tamno, kao u noi. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori u njemu. Poela je padati kia u krupnim kapljama.

15


"Sada se moramo sakriti", ree Hlapi, koji se najvie brinuo za svoje izmice. Hlapi je gledao oko sebe i nije znao, kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drvee, a nig-dje kue ni ovjeka. Bilo je vrlo dobro, to su Bunda i Hlapi bili zajedno. Vie puta bio je pametniji Bunda, a vie puta Hlapi, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu. Ovaj put bio je Bunda pametniji. Na cesti je bio most, a Bunda pone vui Hlapia pod taj most. "Ti si uistinu pametan", ree Hlapi Bundau, i uvue ga pod most. Kad se Hlapi poeo vui pod most, najedanput se uplai. A tko se i ne bi zaudio i uplaio! Pod mostom je sjedio neki ovjek u dugoj crnoj kabani-ci s poderanim eirom na glavi. Bunda pone strano lajati na njega. Sad je opet Hlapi bio pametniji od Bundaa, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan! Zato zapovjedi Bundau, da uti, a on pozdravi ovjeka: "Dobar dan", ree Hlapi. "Dobar dan", odgovori ovjek: "Otkuda si ti ovamo doao?" "Napolju pada kia, a meni je ao mojih izama. Hoete li dopustiti meni i Bundau da ostanemo ovdje?" pitao je Hlapi. "Moe ostati", ree ovjek. "Ali ovdje nije ba jako lijepo." Pod mostom je zbilja bilo tijesno i runo. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili uati. Vjetar je strano duvao, kia je s tuom udarala po mostu kao da ekii tuku, a grmljavi-na je bila tako jaka, da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga uo. Tako su Hlapi, Bunda i taj ovjek uali pod mostom. Bunda je neprestano mrmljao na onoga ovjeka, a ni Hlapiu nije se ba sviao. Hlapiu bi milije bilo da je bio sam s Bundaem pod mostom. Kia je padala dugo, a grmjelo je jo uvijek jednako. Ve je bila veer. "Morat emo ovdje ove noi spavati", ree onaj ovjek. Hlapi je vidio da ovjek ima pravo, jer je napolju lijevala kia, pa se nije nikud moglo. Pod mostom bilo je slame, kao da je ve netko ondje spavao. Hlapi razastre slamu i naini leaj za sebe i onoga ovjeka. Onda izuje izmice, obrie ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu. Onaj se ovjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu. Hlapi rekne: "Laku no", a ovjek odvrati: "Laku no." Sad se Hlapi prekrsti naglas. A onda polako digne glavu, da vidi, hoe li se i onaj ovjek prekrstiti. No on se nije pre-krstio, nego se samo okrenuo i poeo hrkati kao vuk. To se Hlapiu nije dopalo. Zato se jo jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaa, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi. To je bio drugi dan Hlapieva putovanja. Ba jako ugodan nije bio, ali na svakom puto-vanju ima neprilika! A Hlapi se veselio kako e sjutra obui svoje izmice i poi dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.

16


TREI DAN PUTOVANJA

I. VELIKA ALOST

Tako su spavali pod mostom Bunda, Hlapi i onaj ovjek u crnoj kabanici. U noi je na-jedanput Bunda poeo mrmljati i lajati. Hlapi je bio jako drjemovan, pa zagrli Bundaa jo jae i ree: "uti Bunda!" Bunda je na to zautio i oni su dalje spavali. Kad je ve bio dan, probudi se Hlapi. Odmah je vidio da onoga ovjeka u crnoj kabanici vie nema. Otiao je dok je Hlapi spavao. Hlapiu to ba nije ao bilo. On veselo ustane i htjede da obuje svoje izme. No to je Hlapi sada vidio, bilo je strano! Nema njegovih izmica. Nema ih niti na sla-mi, niti pod slamom. Nigdje ih nema! Nema ih, pa nema! Odnio ih onaj ovjek. "O Boe moj!" uzdahnuo je Hlapi, kad je vidio, da nema izmica. Od alosti je sklopio ruke i ostao jedan as zamiljen. Svako bi dijete plakalo, da mu tko ukrade tako lijepe izmice. Dakako da bi plakalo sva-ko dijete, da ostane boso na veliku putu! No Hlapi nije plakao. On je jedan as razmiljao, a onda je skoio na noge, zovnuo Bun-daa i rekao: "Hajdemo, Bundau, traiti onoga ovjeka. Mi emo ga nai makar ga traili deset godi-na i dobit emo izme, pa da ih je objesio u sam carski dimnjak!" Tako je Hlapi poao bos dalje na put da trai svoje izmice. To je bio poetak njegovih najudnijih doivljaja. Nije bio lak posao traiti sada izme. Ta zemlja je jako velika pa je na njoj puno takvih mjesta, na koja je mogao crni ovjek sakriti izme.

17


II. DJEVOJICA NA PUTU

Iao je tako Hlapi, iao po cesti i razmiljao je tako kao da ide u etvrti razred puke kole. Ali on nije iao u kolu, nego je iao po svijetu traiti svoje izmice, a to je gotovo jo i tee. Kad je Hlapi tako hodao ve p sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu dje-vojicu. Djevojica je imala sputene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Ila je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci sveanj povezan u crvenom rupcu. U svenju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari. Ta je djevojica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo udno ime, ali u cirku-su ima mnogo udnih stvari. Hlapiu se Gita ve izdaleka inila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrvcom opivenu. Opravica je dodue bila dosta poderana, ali nita zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet nita zato! Gita se Hlapiu ipak jako lijepa uinila, pa se pourio, da je stigne. "Dobro jutro!" ree Hlapi, kad je doao do Gite. Ali pomislite, kako li se zaudio, kad mjesto Gite odgovori njezina papiga: "Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!" Tri puta rekla je papiga "dobro jutro". Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila "dobro jutro", da je nije Gita primila za kljun. Zatim ponu Gita i Hlapi razgo-varati. Gita je Hlapiu pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu, jer je bila bolesna. Gospodar je otiao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u tree selo i rekao je Giti da doe za njim, kad ozdravi. "Sada putujem pjeice u tree selo", ree Gita. "To je vrlo daleko i dosadno." "I ja putujem", ree Hlapi, "hajdemo zajedno." "Hajdemo", ree Gita. "Ja sam vrlo alosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti katulju dok sam ila na zdenac, da se napijem vode. U katulji sam imala svata, i moje zlatne nau-nice bile su unutra." "A meni je netko ukrao izmice", ree Hlapi. "Nemoj se alostiti. Nai emo i naunice i izmice. Hajdemo samo dalje." "Hajdemo", ree opet Gita, "ali sam jako gladna!" "Boe moj", mislio je Hlapi, "teko je s djevojicama! Malo prije bila je alosna, a sada je opet gladna." Ipak se Gita sve vema sviala Hlapiu, pa zato ree on na glas: "Nai emo ve u selu posla, pa onda neemo biti gladni. A kakav posao ti umije raditi, da se moemo ponuditi kakvom seljaku u slubu?" To je pitao Hlapi, a Gita odgovori ponosno: "O, ja znadem svata! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obru, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu zgristi najdeblju staklenu au, a i pojesti je i jo svata takva znam, to se radi u cirkusu."

18


Sada se Hlapi poeo tako jako smijati, da vi sebi to ne moete ni zamisliti! Tako se smi-jao, da mu je s glave kapa pala. "Ovo sve, to ti zna, ne e nam ba mnogo koristiti u nijednoj slubi. Ako se bude lop-tala s jabukama, pa grizla i gutala ae, onda te nee nijedan seljak u slubu primiti!" re-kao je Hlapi. Gita se na to rasrdila. Ali Hlapi joj dade posljednji komadi kruha iz torbe, a zatim pou svi skupa dalje na put da trae posla u selu. S jedne strane iao je Hlapi, a s druge strane Gita, a u sredini Bunda. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo areno i udno drutvo na cesti.

III. NA SJENOKOI

Hlapi je tako lijepo zvidao putem, da su svi skupa stupali otro i brzo kao vojnici. Zato su brzo i doli u prvo selo. Tamo je jedan gospodar kosio sijeno i imao je mnogo teaka. Hlapi prie gospodaru i upita ga: "Trebate li dobrih teaka?" Gospodar se zaudi, jer su Hlapi i Gita bili tako maleni i areni, i jer su imali papigu i psa. "A zato ste vi dobri teaci?" upita ih gospodar. "Zato, jer nita ne znamo, a rado bismo sve nauili", odgovorio je Hlapi. Gospodaru se svidio taj odgovor i premda jo nije imao takvih teaka, kao to su bili Gita i Hlapi, to ih je ipak primio u posao i rekao im da prevru pokoenu travu. On je imao mnogo teaka, da to bre posui sijeno. Teaci su ba jeli zajutrak, pa su dali Giti i Hlapiu slanine i kruha. A kad su se najeli, odu svi na posao. Papigu i svoj sveanj metnula je Gita na jednu gra-nu. Hlapi i Gita dobili su u ruke velike drvene vile i morali su okretati sijeno i slagati ga na kupove. Hlapi je bio vrlo jak i spretan i radio je odmah taj posao tako vjeto, da je sijeno sve frca-lo oko njega kao perje. No Gita je bila lijena pri poslu. Njoj je bilo dosadno raditi, jer u cirkusu nije nauila nika-kav ozbiljan posao. Ona je dakle dva, tri puta mahnula vilama, sloila je nekakav nahereni kupi sijena i odmah sjela na njega. "Hlapiu, meni je vrue", rekla je najprije Gita. Ali Hlapi nije sluao, ve je dalje radio. "Hlapiu, ja sam opet gladna", rekla je malo poslije Gita. Hlapi nije opet nita odgovorio, nego je radio. On je tako lijepo slagao sijeno, kao duhan u katulju, i nainio je ve tri visoka kupa, kao tri tornja. Gita se pak jo vema ljutila, to Hlapi ne odgovara, a bilo joj je i onako sve dosadnije raditi.

19


Poela je zato najprije srdito mahati vilama, pa ih je prebila. Zatim je poela grepsti grab-ljama tako ljutito po travi, da su odmah ispala tri zupca iz njih. Napokon je poela od srditosti mijeati suhu i svjeu travu zajedno, kao da je kaa u loncu. Kad je to vidio gos-podar, pomislio je: "Ja ne trebam takvoga teaka! Tko ne radi, ne treba ni da jede." Zatim je podigao sa zemlje dugaku ibu i poao je prema Giti, da je otjera s posla. Tako uvijek ine seljaci sa svakim lijenim teakom. Kad ne bi tako radili, onda bi bilo bolje, da i ne poinju kositi travu. Kad se opet ne bi trava kosila, onda bi narasla tako velika da bi se sve lijentine u nju sakrile i cijeli dan spavale. Ovako je dakle najbolje. No Gita je ve izdaleka opazila da ide gospodar sa ibom. Ona dakako nije htjela ekati da gospodar doe blizu, nego je bre bolje bacila grablje, uhvatila svoju papigu i dosegla svoj sveanj s grane, a onda pobjegla vjeto kao vjeverica u grmlje. A Bunda, koji se takoer vrlo rado igrao, potri odmah za njom. U grmlju su teaci imali jedna sasvim mala kola, na kojima su dovezli vodu za pie. Ta-mo, iza tih kola, skrila se Gita s Bundaem. "Da te nijesam vie vidio!" vikne za njom gospodar. Tako je Gita ostavila posao i bogzna kakva je misao niknula u njezinoj cirkuskoj glavici! Hlapi je sve to vidio i nije mu bilo pravo. On je ostao kod svog posla i mislio je ovako: "Gita nije kriva, to ne zna raditi, kad je nije nitko uio poslu. A sada, kad ve zajedno putujemo, moram se ja brinuti za nju, pa u joj dati polovicu svoje veere." Tako je mislio dobri Hlapi i ostao je kod posla. Radio je hitro i veselo cijeli dan, da zas-lui veeru za sebe i za Gitu. Gita, Bunda i papiga nijesu se do naveer vie pokazali. Objedovali su valjda kupine i jagode u grmlju, a to su inae cijeli dan radili, to se istom naveer vidjelo. To je bila vesela veer, pa je vrijedno da se cijela ispripovijeda, premda inae nije vana. No mnogim je ljudima i onako najvanije ono, to je veselo.

IV. PREDSTAVA

Kad je naime bio posao naveer gotov, sjeli su svi teaci za veeru. Bilo ih je tako mnogo da su sjedjeli za stolom koji je bio pet metara dugaak. A taj je st stajao je pod velikim hrastovima. Gazdarica im je donijela etiri velike zdjele graha i tri jo vee zdjele krum-pira. Hlapi je sjedio s teacima za stolom i veerao. Hlapi je ba razmiljao, kako li e nai Gitu i odnijeti joj veeru. U taj as zauje se iz grmlja, kako netko trubi u malu trublju. Svi se teaci osvrnu onamo i tako se zaude da su im svima popadale lice iz ruku. to su vidjeli na putu izmeu grmlja, bilo je zaista krasno. Na malim kolima vozila se Gita u zlatnoj opravi. Kola su bila sva iskiena cvijeem. U kola je bio upregnut Bunda. Oko vrata bio mu je savijen vijenac od poljskoga cvijea. I ueta i uzde od konopa sve je bilo okieno cvijeem, a Bunda je osim toga imao na repu

20


svezane tri iroke crvene vrvce. Naprijed na kolima bila je utaknuta visoka iba, a na ibi je bio mali kolobar. Na kolobaru njihala se papiga. No najljepe bilo je ovo: U kolima sjedjela je Gita, kao kraljica u zlatnoj haljini sa sputenim kosama, pa je trubila u malu zlatnu trublju. Trublju, haljinu i vrvce izvadila je dakako Gita iz svoga svenja. Bunda je vukao okiena kola upravo prema teacima. Kako li je taj mudri Bunda mogao nauiti za jedan dan voziti kolica, to je Gitina tajna. Prava je srea, da Hlapi ima na svom putovanju takvoga druga, koji je i u veselju i u a-losti mudar i dobar! Svi su se teaci poeli smijati i radovati, tako je krasno bilo vidjeti Gitu u kolima, a Bun-daa pred kolima. Kad se Gita dovezla k teacima, poela je predstava. Gita je skoila s kola, prostrla je veliku plahtu od sijena i naklonivi se poela je plesati. Plesala je i okretala se kao zvrk, skakala je kao ptiica, a uza to udarala u mali bubanj. Pleui provlaila se kroz jedan mali obru, koji je u ruci drala. Obru se priinjao tako tijesan, da ne bi mogla Gita kroz njega proi. Ali ona je pleui kliznula svaki as kroz taj obru kao da je vila. To je bilo krasno, ali onda je dolo jo neto ljepe. Od jednog hrasta do drugog svezala je Gita visoko gore jedno ue. Popela se hitro kao maka na ue, i poela je hodati na onom tankom uetu visoko u uzduhu. Izgledala je kao lastavica, jer je irom rairila ruke. Hlapi je sav prestraen potrao pod ue, da uhvati Gitu ako bi pala dolje. No Gita se smijala i hodala je u visini po tankom uetu tako sigurno, kao drugi ovjek po zemlji. Kad je bila na kraj ueta, kliznula se po jednoj grani na zemlju tako lako kao da je ptica. "O! O! To jo nijesam vidio," rekao je Hlapi. "O, sada emo lako nai Gitinu katulju i moje izmice", pomisli zatim veselo Hlapi: "Ako ih je onaj crni ovjek sakrio u podrume, Gita se tako vjeto provlai kroz tijesni ob-ru, da e se i kroz miju rupicu provui u podrume. Ako ih je sakrio na tavan, Gita tako sigurno hoda u visini, da e se odetati preko svih krovova na sve tavane i nai izmice i katulju." Dakako, da se Hlapi varao, kad je tako mislio. Gita je naime nauila provlaiti se kroz obrue i hodati po uetu ba samo radi toga, da se provlai kroz obrue, i da hoda po uetu. A druge nikakve koristi ne e ni Hlapi ni tko drugi ikada imati od te njezine veli-ke vjetine. Svi su se teaci meutim udili Gitinoj umjetnosti tako da su zaboravili na svoj grah i krumpir. Uto je Gita pristupila opet k svojim kolima i uzela onu ibu s papigom, pa je digla uvis. Zatim je udarala polako nogom u bubnji i poela pjevati neku udnu pjesmu, koju ra-zumiju samo komedijai i papige. Papiga se nato poela vrtjeti na onom kolobaru. Vjeala se nogama i sputala glavu dolje, vjeala se kljunom i sputala noge da vise, a poslije se opet prenavljala i nakretala glavu kao gospojica na etnji. I plesala je s noge na nogu kao medvjed. Napokon je zafukala kao eljeznica i poela se prevraati po kolobaru. Prevraala se tako brzo i toliko puta okolo kolobara da bi zaista mogao tkogod posum-njati je li to papiga ili opica, to je uostalom prilino svejedno.

21


A onda je dolo posljednje iznenaenje i svi su se tako nasmijali kako je to ve obino na zavretku svake predstave. Gita je naime podigla ibu s papigom visoko, kliknula "Laku no" i mahnula je ibom i papigom naprama Hlapiu. Papiga ni pet, ni est ve odleti i sjedne Hlapiu na rame, uzme mu kapu s glave, baci je na zemlju i pone krijetati i vika-ti: "Klanjam se! Klanjam se! Laku no!" Ah, kako su se svi teaci, a i gospodar tomu smijali! I Gita je krijetala od smijeha kao papiga. Samo Hlapi je stajao kao okamenjen od uda sa papigom na ramenu, jer se zais-ta tomu nije nadao. "Laku no! Laku no!" poeli su vikati teaci, a napokon i sam Hlapi. "Kad je komedija, neka je komedija", pomisli Hlapi i metne papigu na zemlju, pa je pok-rije svojom kapom. "Nakloni se jo jedanput", ree on papigi. Dakako, papiga nije mogla to da uini, jer ljudska kapa pokriva i najmudriju papigu od kljuna do repa. Papiga je trala zajedno s kapom kao slijepa koko, dok je nije Gita oslobodila. Dakako da su se sada svi jo vie smijali i tako je svrila predstava. Zatim su Giti dali za veeru graha i krumpira i gospodar se nije vie na nju srdio; jer ako se tko jako nasmije, ne moe se odmah opet i namrgoditi. "Vidi li, kako je moj posao izvrstan!" ree Gita ponosno Hlapiu. "Takav je posao dobar samo onda, kad nema drugoga posla", odvrati Hlapi. Potom odoe svi spavati.

V. RAZGOVOR HLAPIA S TEACIMA

Gita je spavala u kui s gazdaricom, a Hlapi na sijenu s teacima. Ve su svi leali i bilo je sve tiho. Hlapi je prije spavanja jo uzdahnuo: "Nijesam danas naao svojih izmica!" "Kakve izme!" upita onaj teak koji je leao kraj Hlapia. "Ukrao mi je netko jutros izme", odvrati Hlapi. "I meni je netko ukrao plavi kaput", ree teak. "Meni je netko ukrao sjekiru", ree opet drugi teak. "Meni je netko ukrao unku s tavana", ree trei teak. "Meni je netko ukrao torbu, u torbi su bili novci", ree etvrti teak. Sad su svi znali, da je u selu tat, koji je sve te stvari pokrao. Svi su se zamislili, kako li e nai svoje stvari i tko bi mogao biti taj tat. A onda se digao mjesec na nebu i svi su zaspali.

22


ETVRTI DAN PUTOVANJA

I. POAR U SELU

Jo nikada u svom ivotu nije Hlapi tako lijepo spavao kao te noi na sijenu. Ljeti je zai-sta krasno spavati na sijenu. Sijeno lijepo mirie, a sve je naokolo tiho i nitko nije budan. Na selu svi dobri ljudi spavaju nou. Samo sove i imii su budni. No oni lete tako tiho, da nijesu mogli probuditi Hlapia. Samo teta, da se obino onda, kad je najljepe, dogodi esto nesrea. Tako je bilo i te noi. Najedanput se Hlapi probudi na sijenu i uje kako teaci viu: "Vatra! Vatra!" On skoi bre sa sijena. Bila je jo crna no. Samo u selu je bila jasna svjetlost, jer je tamo gorjela velika vatra, koja je bila crvena kao u paklu. Gorjela je tala jednoga seljaka, koji se zvao "Ravi Grga". Grgu nije nitko u selu volio, jer nije bio dobar. No kad gori ija kua, onda se ne pita, tko koga voli, nego se mora ii gasiti vatru. Svi teaci ponu bjeati u selo, da pomognu gasiti vatru. I Hlapi je bjeao s njima. Iz svake kue bjealo je takoer mnogo seljaka, a svaki je nosio dugaak kolac s kvakom, da njime gasi vatru. I mnogo je ena bjealo. Svaka ena nosila je kabao, da njime gasi vatru. I mnogo je djece bjealo, a svako je dijete dralo svoju majku za pregau i plakalo. Svi su vikali i trali po mraku k vatri. To je bilo malo selo, pa nije u njem bilo vatrogasaca. "Boe moj, kako li e to biti bez vatrogasaca", pomislio je Hlapi, kad su doli k vatri. No u tom selu bili su ljudi vrlo pametni, pa su znali gasiti vatru i bez vatrogasaca. Posta-vili su se svi u red kao vojnici, a taj red bio je tako dugaak, da je prvi seljak stajao kod bunara, a posljednji blizu vatre. Onaj prvi kod bunara, zagrabio je kabao vode i dao brzo drugomu. Drugi seljak dao je kabao treemu, trei etvrtomu, i tako su urno davali je-dan drugomu vodu, a onaj posljednji bio je sasvim blizu vatre. On je stajao na ljestvama i lijevao vodu na goruu talu. Bio je tako jak da je bacao vodu tako visoko kao vatrogasna trcaljka.

23


To je sve ilo vrlo brzo. Ali su ipak ljudi vikali jedan drugomu: "uri se!" a ene su vika-le: "urite se!", jer su se svi bojali da e se zapaliti i kua kraj tale. No sve badava! Kad su ugasili vatru na tali, poela je gorjeti i kua kraj tale, jer je bila pokrivena daicama. Boe moj, kako je to strano kad kua gori! Kako su ene i djeca vrisnula, kad je krov po-eo pucketati od vatre! Ljudi su ve bili umorni od gaenja, pa su se poeli svaati. "Treba ii na krov, da se polijeva krov odozgo", vikao je jedan. "Ja ne idem na taj stari krov, da propadnem u vatru", vikao je drugi. "Ti si kukavica"! vikao je trei. Nato su se poeli tako svaati, da bi kua izgorjela, a moda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svaa prestala. No u taj as zauje se s krova neiji glas: "Daj mi brzo kabao vode!" Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj koulji, zelenim hlaama i sjajnoj kapi. No to je bio Hlapi, koji se popeo na krov, dok su se ljudi svaali. Sad su mu seljaci poeli bre pruati na kolcima jedan kabao vode za drugim. Hlapi je jahao navrh krova i polijevao vatru koja je sve blie i blie k njemu dolazila. Plamen je bio sve vei i vei. ene su jaukale: "Jao! poginut e to dijete na krovu!" Hlapiu je ve plamen doao skoro gotovo do nogu, a bilo mu je i vrue, pa i umoran je bio, jer je ve mnogo vode dignuo, pa su mu ruke drhtale. Ljudi su dolje takoer drhtali od straha, to li e biti s Hlapiem. Hlapi je vidio, da ne moe vodom pogasiti vatru i da mu plamen ve do nogu dolazi. Jedva je disao od vruine, to se dizala s krova. "Kolac mi dajte!" vikne on priguenim glasom, jer nije mogao vie govoriti. Ljudi mu bre prue dugaak kolac sa eljeznom kukom. Hlapi udari to je bolje mogao kolcem o gorue daske ispod svojih nogu. Nato su iskre frcale kao zvijezde oko Hlapia, a kao velike zmije siktao je plamen prema njemu. No onda se zauje praskanje i pucketanje. Gorue su daske utale kroz vatru, a cijeli gorui ugao krova padne na zemlju. Seljaci viui pritre i kolcima ugue vatru. Na kui sad nije vie bilo plamena: bila je spaena. U isti as - koja nesrea! - nesta i Hlapi s krova. Nije ga vie bilo. Zauo se samo prasak, Hlapi je jauknuo i onda ga nestalo! Puknula je letva, na kojoj je Hlapi sjedio i on se sruio i pao s vrha krova na tavan. O! siromah Hlapi! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s kro-va i nitko ne zna da li je iv ili mrtav.

24


II. VELIKO UDO

to se dogodilo s Hlapiem, kad je pao s krova, to je bilo pravo udo. Morao je zbilja vrlo dobar biti, jer se ne samo na tako udnovat nain spasao, nego i vrlo obradovao. Hlapi je dakle pao s krova na tavan. No udo nad udesima. Pao je ravno u jednu kri-nju punu brana! Pao je na mekano kao na perje i nita mu se nije dogodilo. A to je najprije vidio Hlapi kad je pogledao po tavanu, to je bilo jo vee udo i nitko ne moe to pogoditi. Na tavanu su visjele upravo pred Hlapiem njegove lijepe male izmice. Malo dalje visio je kaput od onoga prvog teaka, dalje je visjela sjekira drugoga teaka, pored nje unka treega teaka. Sasvim u kutu visjela je torba etvrtoga teaka. Na podu bila je Gitina bijela katulja. "O! O!" poeo je vikati Hlapi sjedei u branu kao mi u posijama: "O! O! ljudi, doite gore! Uhvatio sam izme u uzduhu!" Ljudi su mislili da je Hlapi poludio, kad je pao s krova, jer su znali, da se izme ne love po uzduhu kao lepiri. No ipak su svi dotrali na tavan. Kad su doli gore, nali su pun tavan ukradenih stvari. Tavan je bio tako pun kao kakav duan. Sad su svi znali, zato Grga nije nikada po noi kod kue. Znali su, da su Grga i onaj crni ovjek prijatelji, i da su na Grgin tavan sakrivali ukradene stvari. Ljudi su bili radosni kao nikada, svaki je uzeo svoju stvar, a najveseliji je bio onaj, koji je naao svoju torbu s novcima. Hlapia su radosno izvadili kao pogau iz brana, dignuli ga na ramena i odnijeli u dvo-rite. On je drao u ruci svoje drage izmice i bio je srean kao car.

III. GRGINA MAJKA

Sad su svi bili zadovoljni. Samo je stara i bolesna Grgina majka plakala u postelji. Ona dosad nije znala, da ima tako zla sina. Grge dodue sad nije bilo kod kue, jer je on nou odlazio po svom ravom poslu. No mati se bojala, da e ga seljaci istui, ako ga gdje na-u. ula je, kako seljaci na dvoritu razgovaraju. "Da je Grga sada ovdje, alaj bi ga istukli!" rekao je jedan seljak. "Glavu bismo mu razbili", rekao je drugi. "U vatru bismo ga bacili", rekao je trei. Tako su prijetili seljaci. "To sve ne bi bilo pametno", pomislio je Hlapi, "jer od batina ne bi Grga postao bolji." Hlapi je uao u sobu i rekao Grginoj majci potiho, da ga seljaci ne uju: "Nemojte plakati! Ja poznam Grgu, jer su mi ga juer teaci pokazali kad je prelazio pre-ko sjenokoe. Ako ga ja sastanem na svom putu, rei u mu, da ne ide u selo. Rei u mu neka ostavi crnoga ovjeka, neka ode u svijet i bude poten."

25


"Bog te blagoslovio, dijete moje!" rekla mu je nato stara ena i bilo je siroti odmah lake pri srcu, jer je vidjela, da se bar Hlapi ne ljuti na njenoga Grgu. Onda dade ona Hlapiu jedan rubac. U rupcu bio je uvezan srebrni novac. "Daj ovo mome Grgi, ako ga nae", rekla je Hlapiu i opet proplakala. Hlapi joj to obea, uzme rubac, oprosti se s njom i izae na dvorite. Ljudi vie nije bilo na dvoritu. Svaki je odnio svoju stvar veselo kui. I Hlapi sada uz-me Gitinu katulju, pa je odnese Giti. Gita ga je od veselja tako zagrlila, da je Bunda po-eo lajati, jer je mislio, da e zadaviti Hlapia. Ve je bio bijeli dan, i nitko nije vie mislio na spavanje.

IV. GITINA BRAZGOTINA

Toga dana nije se nita drugo dogodilo. Hvala Bogu, da se nije nita dogodilo, jer su svi bili umorni. Zato se i nije taj dan u selu mnogo radilo, samo se mnogo razgovaralo. Kraj svakoga plota stale su po dvije ene i razgovarale o vatri. Pod svakim su drvetom leala po tri ili etiri mukarca i razgovarala o vatri. A u svakom se jarku igralo mnogo djece. No djeca su ve zaboravila na vatru i hvatala su abe. Svi su hvalili Hlapia zbog njego-va junatva kod vatre. Hlapi je imao na peti ranu. Oprio ga je plamen, jer je bio bos, kad je gasio vatru na krovu. Gita je povezala Hlapiu ranu, a on je rekao: "Ba mi je drago, da mi je onaj crni ovjek ukrao izmice." "A zato ti je drago?" pitala je Gita. "Zato, jer da sam s izmama bio u vatri, imale bi izme sada ranu na peti. To bi bila teta. Za moju ranu je lako, jer e naskoro zarasti." Gita se udila, da Hlapi tako malo mari za svoju ranu. Ona bi sigurno tri dana plakala, da je imala takvu ranu. No ipak se htjela i ona pohvaliti, pa pokae svoj palac na desnoj ruci. "Vidi i ja sam imala ovdje ranu", ree ona. I zbilja se poznala na Gitinu palcu brazgotina od rane. Brazgotina je bila nalik na krst. "Kad si imala tu ranu?" upita Hlapi. "Je li te jako boljela?" "Ne sjeam se, kad sam je imala. Jo sam bila sasvim mala. To je bilo prije negoli sam do-la k mojemu gospodaru u cirkus." "A otkuda si ti dola svojemu gospodaru?" "I to ne znam", ree Gita. "A tko te doveo tamo?" "I to ne znam. Gospodar veli, da nemam ni oca ni majke", ree Gita, "a ja bih najradije, da ni njega nemam, jer ga ne volim. Njegove su oi vrlo rune. A jedanput sam usred noi ula, kako je pred cirkusom s nekakvim ljudima aptao. On je sigurno opak ovjek." Gita se nato malo zamisli i ree: "Ja bih najvoljela da imam majku. Kako je, kad netko ima majku, Hlapiu?"

26


"To ne znam ni ja", odgovori Hlapi, "jer nemam majke. Ali imao sam majstoricu, koja me je esto odbranila od majstora. A kad sam uveer bio drjemovan, uzela mi ona metlu iz ruke, pa je izmela radionicu mjesto mene. Tako je valjda uvijek onomu, koji ima maj-ku." "Onda bih ja najradije, da tvoja majstorica bude moja mati", ree Gita. Hlapi joj je htio rastumaiti, da to nikako ne moe biti, ali nije imao vremena, jer su se-ljaci pekli na ranju janje u slavu Hlapiu, pa je iao da okree raanj. Uveer bili su svi vrlo veseli, jeli su gibanice i peenke, i rekli su Hlapiu da ostane jo tu no kod njih, dok mu malo zacijeli rana.

27


PETI DAN PUTOVANJA

I. KAKO JE NA PAI

Hlapiu i Giti bilo je drugi dan teko rastati se sa seljacima, jer su ih tako zavoljeli kao da su kod njih ivjeli tri godine. To je bilo zato, jer su zajedno s njima gasili poar. Tako uvi-jek biva, kad ljudi zajedno proive veliku nevolju. Gita i Hlapi bili su dakle vrlo alosni na odlasku, a im su seljaci vema opaali, da su Hlapi i Gita alosni, tim su vie trpali u Hlapievu torbu peenku, kruh i gibanicu, jer nijesu znali, kako da ih drukije utjee. Napokon je Hlapieva torba bila tako debela kao veliki bumbar, kad se napije meda. Gita se morala nasmijati, kad je vidjela tako napunjenu torbu, pa su tako konano ipak otili veselo na put. Cesta je leala meu velikim i zelenim livadama kao dugaka slamka preko zelenoga mora. Hlapi i Gita ili su po cesti kao dva mrava po toj slamki. Tako su doli poslije dugoga hodanja do jednoga mjesta, gdje se cesta razilazila na dvije strane. Jedna je strana ila dalje po velikoj ravnici, a druga strana popinjala se u brdo i u umu. Takvo se mjesto zove raskre. Ljudi pripovijedaju, da su se na raskrima u staro doba sastajali vilenjaci, vjetice i vu-kodlaci. No sada toga nema. Ljeti na raskrima sjede pastirii i reu tapove ili tresu bi-jele i crne dudove. A zimi, kad je mjeseina i snijeg, igraju se po noi zecevi na raskru. Sad je bilo ljeto, pa je na jednoj maloj livadi kraj raskra bilo mnogo malih pastira i pas-tirica, koji su pasli krave, i pekli kukuruze. Pastiria je bilo pet: dvije djevojice i tri djeaka. Najmanji pastir bio je jo tako malen, da ga je svaka visoka travka kakljala po nosu, a hodao je u samoj kouljici, i ta kouljica sezala je do zemlje. Bio je tako malen i debeo, pa je Hlapi izdaleka pogodio, da se zove Miko. Svi su se pastiri sakupili oko Gite i Hlapia, i oko Bundaa i papige, i nijesu znali kakva su to arena udovita. Stali su ih ispitivati i ovo i ono, a mali Miko sjeti se, da je u selu jedanput bio kapetan u vojnikoj odori. Zato pokae prstom na Hlapia i ree: "I ovo je kapetan. Ali kad taj kapetan naraste, bit e mu ova kapa premalena." To je Hlapia srdilo, jer nije rado sluao, kad bi mu se govorilo, da je malen. - Zato ree Miku pokazujui na njegovu dugu kouljicu:

28


"A kad ti naraste, moe otii s tom mantijom u bijele fratre. Bit e ti upravo dosta du-gaka." Ali sad se umijea stariji brat Mikov i ree Hlapiu: "Nemoj ti psovati moga brata!" "Ja ga ne psujem, nego u ali govorim", odvrati Hlapi. Nato brat Mikov izae upravo pred Hlapia, pa ga omjeri i ree: "To nije ala, nego se ti ne svaaj s mojim bratom." Hlapi je ve odavna bio egrt pa je znao, da kad god djeaci tako govore, onda ele, da se potuku. Ali Hlapiu se nije htjelo tui, premda je bio jai od sviju pastiria. Zato on ree Mikovu bratu: "Ne emo se tui, nego emo bacati kamen, pa emo vidjeti tko je jai!" Hlapi podigne s ceste velik kamen i metne ga na rame, kao da je pero. Onda zamahne ramenom i odbaci kamen. Kamen odleti daleko i visoko preko granja i iblja ak na li-vadu. Tako se valjda vjeto Kraljevi Marko bacao kamenom s ramena, dok je jo malen bio. Nijedan pastir nije mogao, da tako daleko kamen baci. Sad je Mikov brat zautio i drago mu je bilo, to se Hlapi nije s njim potukao. A djevoj-ice, koje ionako rado ne gledaju, gdje se djeaci tuku, rekoe: "Ovaj je i jai i mudriji od Mikova brata." Meutim je Gita otila s pastirima dolje na livadu, gdje su oni pristavili kukuruze na e-ravicu: "Kako lijepo pucaju kukuruzi!" viknu Gita. "Ostanimo malo ovdje!" Hlapiu nije bilo ao ostati jer su mu se pastiri divili, a njemu je to ipak drago bilo. Osim toga bilo je na livadi vrlo lijepo. Kako je lijepo malim pastirima kad sjede na livadi oko vatre i peku na eravici kukuruze ili pod pepelom krumpire; to je uope vrlo teko opisati. Ali je bolje da se o tome ne pie. Svim ljudima ne moe biti tako lijepo kao malim pastirima, pa bi mnogima bilo ao, kad bi itali kako je drugima ljepe. Kad su dakle Gita i Hlapi doli s pastirima k vatri, trebalo je nai jo kukuruza, jer ih je sada bilo vie. "A smije li se trgati kukuruz?" upita Hlapi. "Mi smijemo, jer ga uvamo", rekoe pastiri. "A kako ga uvate, kad ga trgate?" upita Gita. "uvamo ga od krava. Da nema nas, ne bi bilo ni kukuruza", ree ponosno jedan vei pastiri. "To nije istina", ree Hlapi. "Ja sam u egrtskoj koli uio: da nema Gospodina Boga, ne bi bilo ni kukuruza." "Pa to se zna", nasmijae se svi pastiri najedanput. "Najprije mora Bog dati kukuruz, a onda emo ga mi uvati." "A otkuda vi znate, da Bog daje kukuruz i sve ostalo, kad niste ili u kolu?" upita Hla-pi.

29


"Mi svaki dan idemo poljem i livadama, pa vidimo da je trava svaki dan vea i kukuruz svaki dan gui. Po tom onda znamo, da to nitko drugi ne bi mogao uiniti nego Bog", ree najstariji pastir. Tomu se Hlapi dosta zaudi, jer nije znao, da se od trave i kukuruza moe ovjek mno-go nauiti i da je iz polja i livada dola mudrost u Hlapieve kolske i sve druge knjige. Zatim svi odoe da trgaju kukuruze za nove goste. Samo mali Miko ostade da loi vat-ru. Prije negoli odoe po kukuruze Hlapi izuje izme, da ih ne pokvari, jer je trava na livadi bila vlana. Ali odmah opazi, da mali Miko gleda na izme. Zato ree Miku: "Ne diraj izme, Miko! To su carske izme, pa e te ugristi, ako ih obuje." A jedan od pastira ree: "Dakako da e ugristi", i metne u svaku izmu nekoliko kopriva tako, da Miko nije opazio. Tada odoe svi osim Mika. Kad je Miko ostao sam, gledao je dugo izme. inilo mu se, da su sve ljepe i ljepe. Konano nije mogao vjerovati, da grizu. Zato poe polagano do izama. Miko je bio mudar. Polagano i oprezno prui ruku u jednu izmu. "A joj!" vikne, kad se opekao na koprive u izmi, "uistinu grizu." I zamisli se. Mali pastir poznao je dobro koprive i naskoro se dosjetio, to je u izmama. Onda omota ruku svojom dugakom kouljicom i polako izvadi koprivu za koprivom. Kad su se pastiri s Hlapiem i Gitom vratili, doe im u susret Miko, a na nogama su mu Hlapieve izme. Bile su mu do pojasa i bio je tako smijean u njima, da se Hlapi i nije rasrdio. "to je, Miko? Zar te ne grizu izme?" upita Hlapi. "Grizle su, ali sam im ja povadio zube", odvrati Miko. Svi se nasmiju Miku. Onda Miko skine izme i dade ih Hlapiu, koji ih opet obuje. I obojica bijahu zadovoljni. Da su svi ljudi tako dobri kao Hlapi, mogla bi esto i po dva ovjeka biti srena s jednim jedinim parom izama. Zatim posjedae svi oko vatre. Djevojice su mahale pregaama, da se vatra razgori, a djeaci su nataknuli kukuruze na dugake prutove, da ih peku. Hlapi je sjedio i pripovijedao o majstoru Mrkonji, o crnom ovjeku i o Ravome Grgi. "Sad mi je najvea briga, da naem Grgu pa da mu predam rubac i forintu od njegove majke", ree Hlapi. "A gdje e ga nai?" upita Gita. "To ne znam! Ali bih mu to tako rado dao, i tako bih mu rado izruio to mu je mati pos-lala da sve mislim, ne e li moda Grga najedanput odnekuda pasti pred mene. "To sigurno ne e", nasmije se najstariji pastir. "Ne moe ni kruka pasti pred tebe, ako ne sjedi pod njezinim stablom, a kamoli da bi ovjek pao pred tebe iznenada."

30


II. OTKUDA JE PAO OVJEK PRED HLAPIA

Istom to je pastir to izrekao, zauje se veliki tropot s one ceste, koja je ila u brda. Neto je jurilo i kotrljalo se putem. ula se vika i psovanje. Hlapi i svi ostali pogledaju po cesti. S brda jurila su po cesti kola. Konji su bili poplaeni te su stranom brzinom trali. Dizali su glave i bacali oko sebe pjenu kao da su bijesni. Kola se kotrljala i nagibala s jed-ne strane na drugu kao njihaljka. inilo se, da e se svaki as stropotati u jarak. U kolima su sjedjela dva ovjeka prestravljena lica. Jedan od njih vukao je k sebi jednu uzdu. Druga je uzda pukla i udarala je po konjima koji su sve bjesnije jurili. "Oh!" vikne Hlapi, "zaustavimo ta kola!" I potra na cestu, stane nasred puta, podigne obje ruke uvis, viui iz svega grla i maui rukama. Hlapi je vie puta vidio, da se tako zaustavljaju poplaeni konji. Kola su bila jo daleko. No bilo je ipak pogibeljno vidjeti, kako jure ravno prema Hlapi-u. Ali prije negoli e doi do Hlapia, zanjiu se kola, nalete jednim kotaem na kamenje kraj ceste i prevrnu se velikom silom. Konji se propee kao dvije kule i u isti as budu iz kola izbaena dva ovjeka, pa se skotr-ljaju ravno u grabu kraj Hlapia. "Oha!" vikne Hlapi na konje. "Oha!" zaviknue Gita i svi pastirii, koji su dotrali na cestu. A konji, koji su disali kao dva ognjena zmaja - stali su kao ukopani kad su se kola izvr-nula. "O, o!" priskoi Gita i prihvati konje za uzde, "alaj je lijep i krasan ovaj konji! Hajde da ga ispregnemo. Ja bih jahala! O taj je konj gotovo tako lijep kao i moj Sok!" Ona se naime sjetila svojega konjica u cirkusu, i to ju je tako razdragalo, da nije mislila ni na to drugo. To se ee dogaa kod djevojica. No Hlapi je znao da sada imadu ozbiljnijega posla. Zato ostavi konje Giti i pastirima, a on poe do grabe, da vidi, to je s ona dva ovjeka, to su pala s kola. Da je Hlapi znao kakvo ga iznenaenje eka, zaista bi malo promislio, to da uini. Ali onda ne bi bilo iznenaenje. U grabi su naime leali - Boe moj! ipak je Hlapia zazeblo srce! - u grabi su leali crni ovjek i Ravi Grga, i upravo su se poeli dizati, kad je Hlapi doao do njih. Poto nije znao, to bi sada bilo najpametnije da uini, to Hlapi ree ono, to se uvijek moe rei: "Dobar dan!" "Upravo je dobar dan! Valjda zato, to smo se izvrnuli?" upita crni ovjek iz grabe tako dubokim glasom kao iz groba. "Dobar dan je zato, to ste ostali ivi", odvrati Hlapi naglas. Ali odmah pomisli za sebe: "I dobar je dan zato, to u moi Grgi dati rubac i forintu."

31


A onda pomisli Hlapi: "Kako li e se to svriti, kad crni ovjek opazi, da sam naao svoje izme?" No crni ovjek nije ni pogledao Hlapia, tako se urio. im je ustao, ljutito vikne Grgi: "A to sjedi? Noge su nam i ruke ostale itave, a za razgovor nemamo vremena. Hajde da vidimo, to je s konjima." Vidjelo se, da mu se jako uri. Izau dakle crni ovjek i Grga iz grabe i pou prema ko-lima. Ali sada je Bunda prepoznao crnoga ovjeka. Kao bijesan zarei na njega, skoi prema njemu i uhvati ga za njegovu crnu kabanicu. Crni ovjek gurnu nogom Bundaa, no onda se okrene prema njemu i ree: "Oho! Tebe sam ja ve jedanput negdje uo reati!" Kraj Bundaa je stajao Hlapi. I sad istom opazi i prepozna crni ovjek Hlapia i... njegove izme. Jedan as je stajao kao ukopan. Vidjelo se, da se svakojake crne misli gone u njegovoj cr-noj glavi. Gledao je Hlapia kao jastreb plijen. A Hlapi, premda malen, stajao je ravan kao svijea i gledao je crnomu ovjeku ravno u oi i mislio: "Bilo kako bilo, mojih izama ne e dobiti dok sam ja iv!" A Bunda je pokazao svoje bijele zube i mislio: "Ne diraj mojega Hlapia!" inilo se, sad e biti zlo. No to je trajalo samo as, a onda crni ovjek promrmlja: "Nemamo vremena!" i odmah vikne opet Grgi, koji je stajao kraj konja: "Prei konje, nesreo!" "Uzde su potrgane", odgovori zlovoljno Grga. "Ne moemo dalje." "Moramo dalje!" ljutito vikne crni ovjek i pograbi uzde, da vidi, to je s njima. Sad se dogodi neto takva, emu se crni ovjek najmanje nadao. Hlapi naime pristupi k njemu i ree: "Ja u vam popraviti uzde." "Kako e ti, obuveni maak, krpati uzde!" otrese se crni ovjek i omjeri Hlapia od iza-ma do kape. "Obuven jesam, premda sam dva dana bio bos", odgovori Hlapi, "ali maak nijesam. Da sam maak ne bih znao krpati, ali ja sam egrt Hlapi, nosim u torbi ilo i dretvu i pokr-pat u vam uzde, jer vidim, da vam se uri." To je zbilja bilo lijepo od Hlapia, jer ima malo ljudi, koji bi pokrpali uzde onomu, koji im je ukrao izme. Zatim skine Hlapi svoju torbu s ramena, pa izvadi iz nje ilo, dretvu i malo koe. Onda pristupi konjima i pone skidati uzde i remenje. Kad je vidio crni ovjek, da se Hlapi hvata ozbiljnog posla, ree: "No, mali, dobar si ti. Krpaj samo brzo, pa emo izbrisati iz pameti, to je bilo s izma-ma." "Ja i onako radije nosim izme na nogama, negoli u pameti", odgovori Hlapi.

32


Zatim sjedne na kamenje kraj ceste i pone krpati uzde. Pravo je udo, kako je veseo taj postolarski zanat! im je Hlapi poeo bosti ilom i izvlaiti dretvu, poeo je odmah i pjevati i fukati upravo kao u radionici majstora Mr-konje! Umalo da nije i zaboravio, kako ima ozbiljna razgovora s Grgom. Grga je sio sada kraj Hlapia, da mu pomogne raditi, a crni ovjek ode, da popravi na kolima, to se pokvarilo. Gita i pastirii odvedoe konje na livadu i u pau.

III. GRGA I HLAPI

Kad su Grga i Hlapi ostali sami, ree Hlapi tiho Grgi. "Grga, ja u dobro pokrpati uzde, a ti se s njima odvezi daleko i ne idi u svoje selo. Tamo ekaju seljaci, da te ubiju." Grga je utio i gledao u Hlapieve izme. Po tim izmama znao je Grga, da seljaci uistinu znadu, da je on s crnim ovjekom krao. "Grga", ree Hlapi opet, "tvoja majka alje ti neto. Ne u da ti dadem, dok mi ne obea, to te budem molio." "to hoe, da ti obeam?" upita tiho Grga. "Obeaj mi, da e ostaviti crnoga ovjeka i da e otii daleko u svijet. Tamo ostani sam i budi poten. To ti je poruila tvoja bolesna mati i plakala je, kad mi je ovo za tebe dala." Onda izvadi Hlapi iz torbe rubac, u kojem je bila umotana forinta i dade ga Grgi. Kad je Grga vidio rubac svoje majke i kad je uo, to mu je poruila, bilo mu je ao kao malomu djetetu. Vie puta, kad se veliki ljudi sjete svoje majke, bude im u srcu milo kao i maloj djeci. Ali Grga nije dospio, da mnogo odgovara Hlapiu, jer je ve dolazio crni ovjek. Grga bre metne u dep rubac s forintom i apne Hlapiu: "Krpaj dobro uzde i hvala ti, dobri Hlapiu!" Uto je doao crni ovjek. "Gotovo je", ree Hlapi, koji je upravo svrio posao s uzdama. "Ovamo konje! Brzo!" viknu crni ovjek. Pastirii i Gita doveli su nato konje. Jedan od konja bio je crn kao gavran, a sjajan kao sunce. Imao je dugaku grivu i rep. Pravi pravcati vranac. "Bogzna, hou li ikada opet vidjeti toga konjia", uzdahnu Gita, kad su konji ve bili up-regnuti. "Bome ne e, skakavice!" ree onaj crni ovjek. "Tamo kud taj konj ide, ne e ti sigurno nikad doi. Hajdemo urno! Nema razgovora!" Sve je bilo spremno. Crni ovjek skoi u kola, a do njega sjedne Grga. Hlapi pogleda Grgu, i uini mu se, da je alostan.

33


"To je dobro", pomisli Hlapi, "jer tko moe da bude alostan, taj e biti i dobar!" Crni ovjek oinu vranca i konji potrae kao strijele dalje po ravnoj cesti. Hlapi, Gita i pastiri gledahu za njima. Jedan pastir ree: "Tjeraju tako brzo kao da su neto krivi." "Neka samo tjeraju", odvrati Hlapi. "Ne bih rado vie susreo crnoga ovjeka." "Kako bi ga mogao opet susresti, kad si rekao, da je ova zemlja velika?" upita Gita. "Kad sam poao da traim izme, uinila mi se velika i iroka kao sedam carevina - a sa-da, kad se bojim, da u susresti crnoga ovjeka, ini mi se malena i tijesna kao rog!" odvrati Hlapi. Nato su sjeli svi oko vatre. Hlapi je izvadio peenku i gibanicu i kako ih je sedmero sjedjelo oko vatre, to je Hlapi-eva torba zaas bila prazna. Sad nije vie izgledala kao bumbar, nego je bila tanka i plo-snata kao knjiga od tri lista.

IV. NO U ZAPEKU

Pastirii i Hlapi s Gitom dugo su razgovarali o svem, to se dogodilo, pa je ve poeo sumrak da se hvata i bilo je vrijeme, da se ide kui s kravama. No oni su tako ivo razgovarali i sve gledali u vatru, da ne bi te veeri ni opazili, da je sunce zalo, niti bi se sjetili ii kui s kravama. Najvea bijela krava, to je oko njih pasla, prie k malomu Miku i tiho ga lizne upravo po goloj noici: "Hajdemo, Miko, kui", mislila je tim rei krava. I zbilja! Miko podigne glavu, te opazi, da je sunce zalo. "Aj! ve je mrak!" vikne on. I svi ostali podignu glave i vide, da je vrijeme da se ide kui, te stanu bre sakupljati kra-ve. Gita upita Hlapia: "A kuda emo mi?" To nije znao ni sam Hlapi. Bilo je prekasno da se ide dalje, a noita nijesu imali. Sad je Hlapi bio u neprilici. Ali Gita je upamtila to je danas vidjela. Ona je sad znala, da Hlapi nosi ilo i dretvu uza se i znala je, da je to veliko blago. "Ponudi se pastirima, da e im u kui pokrpati opanke, pa e nas primiti na noite", ree Gita. Hlapi se zastidi, da se on, tako mudar, nije bez Gite mogao dosjetiti, kako da se prehra-ni sa svojim zanatom. Pastiri obeae, da e ih primiti na noite i tako pooe svi zajedno u selo, koje nije bilo daleko. Krave sa zvoncima ile su naprijed!

34


Za kravama iao je Bunda, koji ih je u red tjerao, kao da je pastirski pas. A iza Bundaa ilo je pet pastiria, pa Hlapi i Gita. Hlapi je nosio na ramenu Gitinu papigu, s kojom se vrlo sprijateljio. Papiga je toga dana toliko puta ula ime "Grga", da joj je to ime ostalo na jeziku. Jer papige nose svoje znanje na jeziku, a ne u glavi. Kad su dakle doli u selo, vikala je papiga svakome seljaku, koje-ga bi sastali: "Dobar veer, Grga!" Tomu se dakako svaki smijao: i onaj, koji se zvao Grga i onaj, koji se nije tako zvao. Tako je cijelo selo jo iste veeri znalo za Hlapia i Gitu. Hlapi i Gita unili su za kravama i s Mikom i njegovim bratom u jedno dvorite. Hlapi obea Mikovim roditeljima, da e im sjutradan pokrpati sve opanke u kui, a oni primie njega i Gitu na konak. No to bi oni ionako bili uinili, jer su seljaci uvijek dobra srca naprama siromanoj djeci. Poslije veere pooe spavati. Djeca su spavala u zapeku. Zapeak je irok i prostran. Zimi grije, a ljeti hladi. I ako ih je sada bilo etvero, ipak se slatko spavalo. Samo Gitina papiga morala je da bude zatvorena u koari, koja je visjela nad zapekom na gredi. "Ta zelena sova ima grbav nos kao vjetica", rekao je Miko. "Mogla bi nam u noi izva-diti srce!" A baka, to je spavala na krevetu, pogledala je papigu sa strane. I njoj se inilo, da bi to moglo biti. Baka i Miko uvijek su naime slono mislili i zato je morala papiga u poklop-ljenu koaru, pa na gredu. Onda svi zaspae. Prije no to je Hlapi zaspao, raunao je u glavi, kako li je daleko od majstora Mrkonje. Onda je izraunao, da nije ba daleko i da bi za jedan dan mogao prevaliti sav put, to ga je proao za pet dana. To je bilo radi toga, to se s Gitom nije moglo brzo putovati. No Hlapiu je bilo teko i pomisliti, da se rastane s Gitom i da ostane opet sam s Bundaem na putu. On je bio zadovoljan to jo nijesu nali Gitinoga gospodara i cirkus, premda je Gita pu-tovala zato, da ga nae. Tako je razmiljao Hlapi u zapeku. Bile su to dakako brige. No onda pomisli Hlapi: "Brige dolaze i prolaze same. Ne koristi misliti! Grga je sam pao preda me u jarak. Da sam ja deset godina promiljao, kako u ga nai i kako u mu predati rubac, ne bih se to-mu dosjetio." I tako zaspi Hlapi. U sobi je sve ve slatko spavalo. A najslae su spavali Miko i baka, premda su mislili, da je vjetica u koari na gredi.

35


ESTI DAN PUTOVANJA

I. MALI POSTOLAR I PROSJAKINJA JANA

U prvu zoru ustane Hlapi sa zapeka, jer je znao, da ga zanat eka. No otac i mati Mi-kova ve su bili napolju u poslu. Nitko ne moe ranije od seljaka ustati. Hlapi dakle sae sa zapeka, pljesne rukama i vikne djeci: "Opanke amo! Nema spava-nja!" Djeca sau sa zapeka. Svi su bili kutravi i topli kao ptii iz gnijezda. Zaas leala je pred Hlapiem cijela hrpa opanaka. "Valja dobro raditi", pomisli Hlapi. Sunce se diglo. Pred kuom u hladu smjesti se Hlapi sa svojim zanatom. I kako je poeo raditi, nije vie ni na ta mislio negoli na svoj posao. Gita nije rado ni gledala, gdje se ta ozbiljno radi, zato je odmah ostavila Hlapia i otila sa seoskim djevojicama da preskakuju platno, to su ga bijelile ene na travi. Dakako da je Gita skakala bolje negoli druge djevojice, kad u cirkusu i onako nije nita drugo radi-la! Preskoila je tri reda platna i pala susjedi na platno. No sreom nije bilo susjede kod kue, da to vidi. Hlapi je dakle radio, a Gita se igrala. Selom je prolazila prosjakinja Jana. Kad je dola do Hlapia, zaudi se ona, kakav li je malen opanar u visokim izmama otvorio zanat u selu. Onda upita prosjakinja Jana Hlapia: "A bi li ti i staroj siroti Jani pokrpao opanke?" "Kako da ne bih, mene i onako alje car, da idem po ovoj zemlji, pa gdje treba pomoi, da tamo pomognem", odgovori Hlapi. "Ako je tako, onda bi trebalo da vas vie takvih prolazi po ovoj zemlji", odvrati prosjaki-nja. "Traili su vie takvih, ali nije nitko htio da ide za tim poslom, osim egrta Hlapia. A to sam ja."

36


Dakako da sve to nije bilo istina. Ali je izgledalo kao istina, pa se stara prosjakinja nasmi-jala. Onda Hlapi uze krpati opanke stare Jane. A Jana je sjedjela i pripovijedala Hlapiu sve, to je u tri sela bilo, jer je ona ila od sela do sela. "Sinko, putuj samo po danu", rekla je ona, kad joj Hlapi ree da e jo danas dalje. "Pro-le noi dogodila se nesrea u umi iza sela. Orobili su ovjeka, koji je iao s kolima i s ro-bom na sajam. Nitko ne zna, je li iv, ili mrtav onaj ovjek, a zlikovci su pobjegli s ko-lima." To nije bilo Hlapiu milo. Tko god putuje, ne voli sluati da se putnicima dogodila nesre-a. Ali tako je pripovijedala stara Jana. A sve, to je Jana pripovijedala, bila je prava isti-na, jer je ona svuda prolazila i sve znala.

II. NA SAJMU

Kad je prolo podne, ree Hlapi Giti: "Vrijeme je da idemo. Jo je dalek put pred nama. Moramo potraiti tvoga gospodara." "Hlapiu", ree Gita, "ja sam se predomislila. Ja ne idem vie k mojemu gospodaru." Kad je Hlapi to uo, obradovao se kao jo nikada na svom putu. On je dodue znao da e to za njega biti vea briga, no barem ne e biti sam na putu. Zatim se Gita i Hlapi oprostie s Mikom i njegovim bratom i zahvalie njegovim rodi-teljima, pa odoe dalje na put. Ili su dobro i otro, te su naskoro stigli u jedan veliki grad. Taj je grad bio tako velik, da je imao jednu veliku crkvu s dva tornja i deset malih crkvi s jednim jedinim tornjem. Imao je taj grad stotinu ulica, a u svakoj ulici vrvjeli su ljudi kao mravi. Svaka je ulica imala po etiri ugla, a na svakom uglu stajala su dva straara. Tako je velik bio taj grad. Ali Hlapi i Gita nijesu trebali da prou svih stotinu ulica, nego samo jednu, jer su od-mah doli na jedan vrlo velik trg. Na toj je pijaci ba bio sajam. Na sajmu je bilo dvije stotine atora malenih i velikih. Prodavali su se crveni rupci i crni kaputi, plavi lonci i ute dinje. Udarali su bubnjevi i fukale su fukalice, jer se prodavalo i mnogo igraaka. "Aj! Kako je tu sve lijepo i veselo!" ree Gita. "Ostanimo malo ovdje!" "Eto ti ga na!" pomisli Hlapi. "Ja sam znao, da e ona to rei, im vidi sajam." Nije htio uvrijediti Gitu, pa ree glasno: "Ne bi bilo pametno da ostanemo na sajmu." "A zato ne?" upita Gita.

37


"Zato, jer bi ovdje mogao biti majstor Mrkonja. On dosada nije nikad iao na sajmove. No upravo nekoliko dana prije nego sam otiao, rekao je: "Kad bude prvi sajam, ii u na njega. Valjda nije za mene samo nesrea na sajmu." "A zato bi bila na sajmu nesrea za njega?" upita Gita. "To ne znam, ali on je uvijek govorio, da je od sajma sve zlo njegovo." Nato ree Hlapi: "Nije pametno da ostanemo. Mogao bi ovdje biti majstor Mrkonja. A mogao bi ovdje biti i crni ovjek. A moda je ovdje i tvoj gospodar s cirkusom." Gita se nato rasrdila i rekla: "A zato bi svi oni ba ovdje bili?" "Zato, jer ovdje ima puno ljudi - a gdje ima toliko ljudi, tamo bi mogao svatko biti", od-vrati Hlapi. "To nije istina", odgovori Gita. "U Beu ima jo vie ljudi negoli ovdje, pa ipak majstor Mrkonja i crni ovjek nijesu u Beu." Hlapi nije znao govoriti toliko koliko Gita, zato se i nije htio dalje prepirati. I tako oni ostadoe na sajmu. Je li to bilo pametno ili nije, vidjet e se istom uveer. Na sajmu svi ljudi tako halabue, da nitko nema po danu vremena misliti na ono, to e biti uveer.

III. DVA KOARAA

Zasada je Giti i Hlapiu bilo dakako vrlo lijepo i zabavno na sajmu. Doli su najprije do jednoga mjesta, gdje se jo jae vikalo nego drugdje po sajmu. Tamo su bila dva koaraa. Jedan je koara imao velik ator plave i bijele boje. Pod atorom stajali su redovi koara utih kao zlato. A gore su visjeli na konopcima redovi koara crvenih i plavih, malih i velikih, i arenih i pozlaenih. A upravo u sredini visio je velik krasan ko. "Ovamo! Ovamo!" vikao je koara pod atorom. "Koare! Koare! Zlatom pletene! Svi-lom vezene!" I kupci su dolazili pod njegov ator kao pele, jer kupci najvie tre onamo, gdje je najve-a vika i pozlaena roba. A nedaleko sjedio je na zemlji drugi koara. Bio je siromah i nije imao atora. Sjedio je na vrei, a oko njega stajalo samo desetak prostih i sivih koara, jer drugih nije imao. On je utio, jer nije znao da se hvali. A kod kue je imao mnogo gladne djece, pa je bio alos-tan, to nitko ne kupuje njegovu robu. Kad god bi se koja ena pribliila, da pogleda siromahove koare, poeo je onaj koara pod atorom vikati: "Ostavi tu robu! Ovamo, ovamo! Ne kupuj sa zemlje koara! Smijat e ti se susjeda, da si na smeu nala robu. Ovdje je kod mene zlato!" I svi su ostavljali siromaha, pa ili pod ator kupovati robu.

38


Gita i Hlapi dugo su gledali to to biva. Gita je imala dobro srce, a jo bolji jezik, pa ree: "Da hoe grom da udari u taj njegov ator, pa da ga poklopi taj veliki ko!" Ba u to vrijeme dolazilo je opet mnogo ena prema koaraima, da kupuju robu. Ve izdaleka stade vikati onaj ispod atora: "Ovamo! Ovamo! Tu su koare kao zlatne jabuke!" i poeo je rukom njihati i tresti koare nad svojom glavom. "Hlapiu!" najedanput ree Gita, "ja sam se neto dosjetila! Bre, Hlapiu, daj mi tvoj no. O! To e biti smijeno!" I Gita sama turne ruku u Hlapievu torbu i izvadi no. Onda kao vjeverica potri i sakrije se iza atora. "to e to sada biti", pomisli Hlapi. Ali da vidi! Ba kad su ene dole do atora da kupuju koare, dogodi se neto takva, da su svi, koji su tamo stajali, htjeli popucati od smijeha! Iznenada naime poele su padati kao kia koare, koje su visjele nad onim koaraem u atoru. Najprije jedna, pa onda etiri, pa deset! Tok! tok! tok! padale su koare i zlatne i bijele i plave i arene. To je pukao konopac, na kojem su visjele koare! "Uf! uf!" vikao je koara i branio se rukama i nogama kao bijesna osa. Ali uto - naopako! - pukne i drugi konopac! Iznova se spuste koare! Tok! tok! tok! udarale su koare po glavi i po leima koaraa. A on je mahao i skakao i vikao - tako dugo, dok nije i on pao. Sad da vidi! Valja se koara meu koarama i sve vie i krijeti: "Uf! uf!" hoe da se iskoprca. Ali uto "bum!" Sruio se i veliki ko, pa poklopio koaraa! I nije ga vie bilo vidjeti! Sa-mo su ruke i noge virile iz koa. Koarice su letjele na sve strane, gdje se on valjao pod koem i mahao rukama i nogama! Svi su se smijali kao pomamni i nitko nije znao, kako se to dogodilo. Iza atora uala je Gita i gledala kroz jednu rupicu u platnu, pa se smijala. Smijala se vema nego drugi, zato jer je ona prerezala Hlapievim noem iza atora kra-jeve oba konopca. Do nje uao je Hlapi i gledao kroz rupicu. On je odmah znao, im su koare poele padati da je to Gitin posao, pa je dotrao za a-tor. Hlapi dodue ne bi nikada inio ovo, to je Gita uinila. Ali sada, kad je kroz rupicu gledao, kako se valja koara kao velik crn kukac meu utim koarama - sad se Hlapi poeo tako smijati, da mu je torba poskakivala na leima. A Gita je drala usta rukom, samo da ne vriti od smijeha. "Ali sad bjemo, da nas ne opazi!" ree Gita. "Dok se on valja, prodavat emo mi koare onoga siromaha." Gita potri do onoga siromanog koaraa i ree: "Ako vam je pravo, prodat u ja vau robu."

39


I odmah pograbi Gita limeni tanjur, koji je siromani koara pripravio za novce. Tanjur je bio jo prazan. Gita pone udarati komadom drveta u tanjur i pone vikati: "Koare! Koare!" A onda podigne jednu koaru na rame i metnu na nju papigu. Papiga je s Gitom krijeta-la: "Koare! Koare!" Gita je lupala u tanjur, iz svih sila. I odmah je dolo puno ljudi i ena. im je oko koara poela krijetati papiga i bubnjati limeni tanjur, odmah su svi opazili, da su te sive koare i bolje i vre, negoli one pozla-ene. Tako biva na sajmu, a i drugdje. Svi su sada poeli kupovati koaru za koarom od siromaha. Jo nije bijesni koara pod atorom pravo ni izvukao svoju crvenu glavu ispod velikog koa, a Gita i Hlapi ve su rasprodali sve siromahove koare. Siromah se udio, radovao i smijao od sree. On je mislio da je Gita sa svojom lijepom otvorenom kosom s neba pala, da mu pomogne. Kad su bile koare rasprodane, istrese Gita sav novac u limeni tanjur i prui ga siromahu koarau. O, kako im je on hvalio! Koara im nato jo ponudi, da odu s njim u njegov siromani stan i da tamo prenoe. Ali Hlapi i Gita htjeli su jo da vide sajam, zato zah-vale koarau na njegovoj ponudi. A Hlapi ree: "Hajdemo sad dalje, da nas ne uhvati onaj ispod koa." I Hlapi i Gita odoe. Nitko ih vie ne bi naao meu tolikim ljudima. A siromah koara sjedne i izbroji krajcare u limenom tanjuru. Bilo je upravo est kruna. "E, kad su tako dobra ta djeca, neka ih srea prati", ree on sam u sebi. Da je znao siromah koara, kakvo zlo jo danas eka Hlapia i Gitu, sigurno bi ih odveo u svoj siromani stan, da ih ouva.

IV. NA VRTULJKU

Ve su svi prodavai promukli od vike - a to je na sajmu znak, da je veer blizu. Hlapi i Gita doli su u to vrijeme na ono mjesto sajma, gdje se okreu vrtuljci i gdje pu-caju male puke. Tamo je najveselije zato, jer tko god se jedanput okrene na vrtuljku, tomu se zavrti u gla-vi i on zaboravi na sve brige. Svi su se vrtuljci okretali, samo je jedan stajao. A ba taj bio je najljepi, jer je imao hiljadu malih zvonia i sav je bio srebrn. Ali gospodaru toga vrtuljka utekle su dvije sluge. Jedan od njih morao bi prodavati karte za vrtuljak, a drugi bi morao zvati ljude na vrtuljak, jahati na drvenim konjima i labudo-vima, te pokazivati svakojake vjetine. A obojica se moraju neprestano vrtjeti na vrtuljku. Dakako da gospodar to nije mogao sam obavljati, jer je bio vrlo debeo, pa bi mu pozlilo.

40


"To je dobro!" ree Gita. "Mi emo mu se ponuditi za taj posao, pa emo dobiti veeru i noite." Oni se dakle ponude gospodaru vrtuljka. Kad je gospodar vidio zelene hlae i sjajnu ka-pu Hlapievu i kad je opazio papigu i srebrnu suknjicu Gitinu, obradovao se vrlo. Oni su izgledali kao da su se upravo za vrtuljak obukli. Odmah ih je primio u slubu. Gospodar ode unutra i navije stroj. Hlapi i Gita sjednu svaki na jednoga konja. Trublja zatrubi: tra! tra! - i za jedan as zavrti se srebrni vrtuljak i zazvone svi zvonci - hiljadu zvonaca! To je bila radost! Gita je stajala na konju, mahala rukama i nagibala se desno i lijevo, a Hlapi je vikao: "Samo dvije krune!" A vrtuljak se okretao s njima, da je sve sije-valo. Ljudi su ostavljali druge vrtuljke i svi su doli na ovoga, jer takve lijepe djevojice i tako arenoga sluge u izmama nije bilo nigdje. To je trajalo kasno uno. Sve veselije bivalo je na vrtuljku, a najveseliji je bio gospodar, koji je nabrao punu vreicu novaca. Hlapi mu je neprestano nosio pune tanjure filira. Toliko, koliko se Hlapi toga dana vozio na vrtuljku, sigurno se jo nijedan postolarski egrt nije vozio. To bi jedva i kalfa mogao da naplati. Samo je Bunda sjedio i gledao za vrtuljkom i udio se, to li je to Hlapiu palo na pamet, da se toliko okree? Bilo je ve jako kasno. Ali dok se vrtuljak okree, ne moe nitko znati, koliko je sati. Zato se Hlapi i Gita zaudie, kad je stroj iznenada stao i gospodar viknuo debelim gla-som ljudima: "Hvala lijepa. Jedanaest je sati! Sjutra emo dalje!" Ljudi se razioe, a gospodar vrtuljka donese velike plahte. Gita, Hlapi i on zamotae cijeli vrtuljak u plahte. Sad se nije vidjelo ni tisuu zvonaca, ni srebro, ni konji, ni labu-dovi, nego je vrtuljak bio kao velika siva gljiva. Onda gospodar odvede Gitu i Hlapia pod jedan ator, gdje se prodavalo jelo. Ve je bilo prazno na sajmu. Samo jo nekoliko ljudi s dugim brkovima sjedjelo je pod tim atorom. Giti i Hlapiu ve nije bilo tako lijepo na sajmu kao po danu. Gospodar vrtuljka narui veeru, pa onda Gita, Hlapi i Bunda veerahu. Svi su utjeli, jer su bili umorni i nekako neveseli. Kad su bili gotovi s veerom, ustane gospodar, plati veeru, i oni pooe natrag do vr-tuljka. Kad su doli tamo, ree gospodar: "Sad zbogom, djeco; hvala vam!" Hlapi i Gita zaudie se i uplae. Oni su mislili, da e ih gospodar vrtuljka primiti na konak. Hlapi to ree gospodaru. Gospodar odgovori, da je unutra u vrtuljku samo jedan krevet za njega i da nema mjesta za njih. To je bila istina, jer je gospodar bio tako debeo, da je jedva i sam mogao unutra kraj stroja spavati. "A

Brlic Mazuranic - Cudnovate Zgode Segrta Hlapica

Documents

Transcript of Brlic Mazuranic - Cudnovate Zgode Segrta Hlapica