Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet broj: S1 2 K 013756 15 Kž 3

Datum donošenja: 10.03.2016. godine

Pismenog otpravka: 05.04.2016. godine

Pred apelacionim vijećem u sastavu: sudija dr. Miloš Babić, kao predsjednik vijeća

sudija Redžib Begić, kao sudija izvjestilac

sudija Tihomir Lukes, kao član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

VASE LJUBIBRATIĆA

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Dubravko Čampara

Branioci optuženog:

Advokati Fahrudin Ibrišimović i Alija Galijatović

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

2

Sadržaj:

P R E S U D A ................................................................................................ 3

O b r a z l o ž e nj e ....................................................................................... 4

I. Tok postupka .................................................................................................................. 4

II. Žalbe ............................................................................................................................... 5

III. Opšta pitanja ................................................................................................................. 6

IV. Žalbeni prigovori branilaca optuženog po žalbenom osnovu bitne povrede

odredaba krivičnog postupka ..................................................................................... 7

1. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH . 7

2. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP

BiH .......................................................................................................................... 8

3. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH ............. 9

V. Žalbeni prigovori po žalbenom osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđeno

činjenično stanje ........................................................................................................ 11

(a) Žalbeni prigovori koji se odnose na postojanje organizovane grupe ................. 11

(b) Tačka 2. izreke osuđujućeg dijela presude ........................................................ 13

(b) Tačka 3. izreke osuđujućeg dijela presude ........................................................ 18

VI. Žalbeni prigovori po žalbenom osnovu povrede krivičnog zakona ....................... 20

VII. Žalbeni prigovori po žalbenom osnovu odluke o krivičnopravnoj sankciji,

imovinskopravnom zahtjevu i troškovima krivičnog postupka ............................. 23

1. Žalba Tužilaštva ..................................................................................................... 23

2. Žalba branilaca optuženog zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji ......................... 23

3. Zaključak apelacionog vijeća .................................................................................. 23

4. Žalbeni prigovori branilaca optuženih u odnosu na odluku o imovinskopravnom

zahtjevu i troškovima krivičnog postupka .............................................................. 24

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

3

Broj: S1 2 K 013756 15 Kž 3

Sarajevo, 10.03.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela II za organizovani

kriminal, privredni kriminal i korupciju, sastavljenom od sudije dr. Miloša Babića, kao

predsjednika vijeća, te sudija Redžiba Begića i Tihomira Lukesa, kao članova vijeća, uz

sudjelovanje stručne saradnice Selene Beba u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu

protiv optuženog Vase Ljubibratića zbog krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 250.

stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa krivičnim djelom Ubistvo iz člana

148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, u vezi sa članom 25. Krivičnog zakona

Republike Srpske, krivičnim djelom Razbojništvo iz člana 289. Krivičnog zakona

Federacije BiH i krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona Bosne i

Hercegovine, odlučujući o žalbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine i branilaca optuženog

Vase Ljubibratića, advokata Fahrudina Ibrišimovića i Alije Galijatovića, izjavljenim protiv

presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 013756 14 K od 16.06.2015. godine,

nakon održane javne sjednice apelacionog vijeća, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i

Hercegovine, Dubravka Čampare, branilaca optuženog Vase Ljubibratića, advokata

Fahrudina Ibrišimovića i Alije Galijatovića, a u odsustvu uredno obaviještenog optuženog

Vase Ljubibratića, dana 10.03.2016. godine, donio je:

P R E S U D U

Odbija se, kao neosnovana, žalba branilaca optuženog Vase Ljubibratića, dok se žalba

Tužilaštva Bosne i Hercegovine uvažava i prvostepena presuda Suda Bosne i

Hercegovine, broj S1 2 K 013756 14 K od 16.06.2015. godine p r e i n a č a v a u dijelu

odluke o kazni, tako što se optuženi Vaso Ljubibratić za krivično djelo Organizirani kriminal

iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa krivičnim djelom

Razbojništvo iz člana 289. Krivičnog zakona Federacije BiH, za koje je tom presudom

oglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godine.

U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmjenjena.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

4

O b r a z l o ž e nj e

I. TOK POSTUPKA

1. Presudom Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH) broj S1 2 K 013756 14 K od

16.06.2015. godine optuženi Vaso Ljubibratić oglašen je krivim da je radnjama (koje se

odnose na tačke 2. i 3. precizirane optužnice) opisanim u tačkama 2. i 3. izreke pobijane

presude počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu: KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom Razbojništvo iz

člana 289. Krivičnog zakona Federacije BiH ( u daljem tekstu: KZ FBiH), pa ga je

prvostepeni sud primjenom navedenih zakonskih propisa, u vezi sa članovima 42. i 48. KZ

BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina. Istom presudom, a na

osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljem

tekstu: ZKP BiH) optuženi je obavezan da plati oštećenoj „Privredna banka Sarajevo d.d.“

Sarajevo iznos od 2.196.882,27 EUR-a, u protivvrijednosti u konvertibilnim markama

prema srednjem kursu Centralne banke BiH (CBBH) važećem na dan uplate, a na ime

naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela, dok je sa ostalim dijelom

imovinskopravnog zahtjeva oštećena upućena na parnicu. Na osnovu člana 198. stav 2.

ZKP BiH optuženi je obavezan da plati oštećenoj „JP BH Pošta“ iznos od 668.282,44 KM,

na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela, a sa ostalim dijelom

imovinskopravnog zahtjeva oštećena je upućena na parnicu. Na osnovu člana 188. stav 1.

ZKP BiH optuženi je obavezan da u odnosu na osuđujući dio presude, naknadi troškove

krivičnog postupka, čiju će visinu, a u skladu sa članom 186. stav 2. ZKP BiH Sud utvrditi

posebnim rješenjem, po pribavljanju relevantnih podataka.

2. Istom presudom, a na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH, optuženi Vaso Ljubibratić

je oslobođen optužbe da je radnjama koje se odnose na tačku 1. precizirane optužnice

počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim

djelom Ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (KZ RS), a u vezi

sa članom 25. KZ RS. Na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, optuženi je u odnosu na

oslobađajući dio presude oslobođen obaveze naknade troškova postupka, te je odlučeno

da isti padaju na teret budžetskih sredstava.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

5

II. ŽALBE

3. Protiv navedene presude žalbe su blagovremeno izjavili Tužilaštvo Bosne i

Hercegovine ( Tužilaštvo BiH ) i branioci optuženog Vase Ljubibratića, advokati Fahrudin

Ibrišimović i Alija Galijatović.

4. Tužilaštvo BiH žalbu je izjavilo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom

da apelaciono vijeće Suda BiH preinači prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu i

optuženom izrekne kaznu zatvora u dužem trajanju.

5. Branioci optuženog Vase Ljubibratića, advokati Fahrudin Ibrišimović i Alija

Galijatović, prvostepenu presudu pobijaju u osuđujućem dijelu, i to zbog bitne povrede

odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog

činjeničnog stanja, kao i odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima krivičnog postupka i

odluke o imovinskopravnom zahtjevu, sa prijedlogom da apelaciono vijeće Suda BiH žalbu

uvaži i presudu u pobijanom osuđujućem dijelu preinači u smislu člana 314. stav 1. ZKP

BiH i optuženog oslobodi od optužbe, odnosno da prvostepenu presudu ukine i održi

glavni pretres.

6. Tužilaštvo BiH je, u zakonom propisanom roku, dostavilo odgovor na žalbu branilaca

optuženog, sa prijedlogom da se ista u cijelosti odbije kao neosnovana, a da se uvaži

žalba Tužilaštva BiH, te da se pobijana presuda preinači u osuđujućem dijelu, na način da

se optuženom Vasi Ljubibratiću izrekne strožija kazna.

7. Branioci optuženog Vase Ljubibratića su u zakonom propisanom roku, dostavili

odgovor na žalbu Tužilaštva, sa prijedlogom da se žalba Tužilaštva BiH odbije kao

neosnovana.

8. Na osnovu člana 304. ZKP BiH održana je javna sjednica apelacionog vijeća dana

10.03.2016. godine, i to u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH Dubravko Čampara, branilaca

optuženog Vase Ljubibratića, advokata Fahrudin Ibrišimović i Alija Galijatović, a u skladu

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

6

sa odredbom člana 304. stav 4. ZKP BiH, u odsutnosti uredno obaviještenog optuženog

Vase Ljubibratića1.

9. Na javnoj sjednici apelacionog vijeća, tužilac je ukratko izložio sadržaj podnesene

žalbe, ističući da u cjelosti ostaje kod u žalbi datih razloga i prijedloga.

10. Branioci optuženog su izložili sadržaj njihove žalbe, takođe ostajući kod svih u žalbi

datih razloga i prijedloga. Kako Tužilaštvo, tako i branioci optuženog, izjasnili su se i o

žalbi suprotne strane, ostajući pri tome u cijelosti kod pismeno podnesenih odgovora na

žalbu.

11. Apelaciono vijeće je u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH ispitalo pobijanu

presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, te je izvršilo uvid u spis, pa je odlučilo

kao u izreci iz sljedećih razloga:

III. OPŠTA PITANJA

12. Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, apelaciono vijeće napominje

da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav (1) tačke b) i c) ZKP

BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim

potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.

13. Budući da apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu

ispituje samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi

tako da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude.

14. U tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija

presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti jasno i

argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.

15. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na

navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka, bez preciziranja na koji žalbeni

osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude,

1. Apelaciono vijeće je dana 03.02.2016. godine, putem pošte, poslalo obavijest o održavanju sjednice

apelcionog vijeća, i to na adresu prijavljenog prebivališta u Ul. Trebinjskih brigade broj 10. Trebinje, koje pismeno se vratilo uz naznaku da je primalac otputovao, nakon čega je, a na osnovu člana 171. stav 4. ZKP BiH, isto stavljeno na oglasnu tablu Suda, dana 10.02.2016. godine, te je po proteku roka od osam dana od dana isticanja kada se ima smatrati da je izvršeno punovažno dostavljanje, dana 18.02.2016. godine i skinuto sa oglasne table Suda.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

7

zbog čega apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne žalbene prigovore, ne može smatrati

osnovanim.

IV. ŽALBENI PRIGOVORI BRANILACA OPTUŽENOG PO ŽALBENOM OSNOVU

BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

1. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH

16. Branioci u žalbi ističu da je došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz

člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH, jer se osuđujuća presuda isključivo zasniva na

iskazima svjedoka Seada Robovića, koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju

krivice i svjedoka „pokajnika“ Anđelka Veljančića, koji je dobio imunitet od krivičnog

gonjenja, iako je prvostepeni sud naveo u paragrafu 77. pobijane presude da se

rukovodio standardima koje je postavio Ustavni sud BiH u pogledu ocjene iskaza svjedoka

koji je prethodno zaključio sporazum o priznanju krivice. Prema ocjeni branilaca pogrešan

je zaključak suda u paragrafu 79. pobijane presude gdje se navodi da iskazi ovakvih

svjedoka ne mogu biti prima facie odbačeni kao što je to predlagala odbrana optuženog,

obzirom da iskazi ova dva svjedoka nisu niti jednim predloženim ili provedenim dokazom

potkrijepljeni, kao i da je paušalna tvrdnja prvostepenog suda da iskazi ovih svjedoka čine

cjelinu konstruisanu od drugih dokaza u pobijanoj presudi, bez navođenja koji su to dokazi,

niti ih dovodi u vezu sa iskazima ova dva svjedoka.

17. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH na

koju se ukazuje u žalbi branilaca optuženog postoji onda kada je presuda zasnovana na

dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda. Princip

zakonitosti dokaza regulisan je u članu 10. ZKP BiH, tako što je u stavu 2. tog člana

generalno propisano da se sudska odluka ne može zasnovati na dokazima pribavljenim

povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje

je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama

ovog zakona, a prema stavu 3. istog člana to se odnosi i na dokaze koji su dobijeni na

temelju dokaza iz stava 2. ovog člana. Pojedinim odredbama ZKP BiH izričito je propisano

da se na određenim dokazima ne može zasnivati sudska odluka ( npr. dokazi pribavljeni

posebnim istražnim radnjama koje su poduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak-

član 121. ZKP BiH, dokazi pribavljeni saslušanjem lica koja ne mogu biti saslušani

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

8

kao svjedoci- član 82. stav 2. ZKP BiH). Pored toga nezakonite dokaze mogu predstavljati

i drugi dokazi koji su pribavljeni bitnim povredama i drugih odredaba ovog zakona, s tim da

treba naglasiti kako navedena apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka

svakako postoji u slučajevima kada je pojedinim odredbama ZKP BiH izričito propisano da

se na određenom dokazu ne može zasnivati sudska odluka, a kada je riječ o drugim

dokazima koji su pribavljeni uz povrede odredaba ovog zakona, tada se od strane

apelacionog vijeća procjenjuje od kakvog je uticaja učinjena povreda procesnih odredbi

na pravilnost i zakonitost sudske odluke, odnosno da li postoji bitna povreda odredaba

krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH.

18. Analizirajući istaknute žalbene prigovore po ovom osnovu apelaciono vijeće prije

svega primjećuje da osim paušalne tvrdnje po kojoj se na iskazima svjedoka Seada

Robovića i Anđelka Veljačića nije mogla zasnovati pobijana presuda, branioci optuženog

niti jednim argumentom ne osporavaju zakonitost tih dokaza, već zapravo problematiziraju

pitanje njihove dokazne vrijednosti i potkrijepljenosti drugim dokazima, ističući da se

pobijana presuda isključivo temelji na iskazima ovih svjedoka. Ovakvom žalbenom

argumentacijom, osim što se implicite iznosi stav koji je u suprotnosti sa principom

slobodne ocjene dokaza propisanim u članu 15. ZKP BiH, po kojem ocjena o postojanju ili

nepostojanju činjenica nije vezana ni ograničena posebnim formalnim dokaznim pravilima,

u suštini se otvara pitanje dosljedne primjene odredbe člana 281. stav 2. ZKP BiH,

odnosno da li je prvostepeni sud pobijanu presudu donio na osnovu savjesne ocjene

svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na temelju takve ocjene

izvodio zaključke o dokazanosti činjenica. Dakle, ovakvom se žalbenom argumentacijom u

suštini upućuju zamjerke na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem je

utemeljena pobijana presuda, pa će stoga potpunija ocjena navedenih žalbenih prigovora

biti data u sklopu razmatranja žalbenih prigovora po žalbenom osnovu pogrešno ili

nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

2. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP

BiH

19. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH

po ocjeni branilaca optuženog počinjena je time što je izreka prvostepene presude

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

9

nerazumljiva, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. To se obrazlaže

time da je, kako se žalbom ističe, prvostepeni sud u pobijanoj presudi bez dokaza prihvatio

da je postojala grupa za organizovani kriminal, utvrdio ko je organizator, te da je optuženi

bio član grupe, kao i druge relevantne činjenice, a da postupak u kome to tek treba utvrditi

u predmetu protiv Bojana Cvijana i dr. nije okončan i da je u fazi izvođenja dokaza

optužbe. Nadalje, branioci u pogledu instituta saučiniteljstva ističu da je potrebno utvrditi u

čemu se sastoji radnja izvršenja krivičnog djela odnosno utvrditi u čemu se sastoji

zajedničko učestvovanje svakog saučesnika u izvršenju krivičnog djela, te da je potrebno

da kod svakog saučesnika postoji volja da se djelo izvrši zajednički tako da njihove radnje

čine logičnu i prirodnu cjelinu sa radnjama ostalih saučesnika, a što da u konkretnom

slučaju od strane prvostepenog vijeća nije učinjeno.

20. Analizirajući predmetne žalbene prigovore apelaciono vijeće nalazi da ovakva

žalbena argumentacija ne podržava tvrdnje o nerazumljivosti izreke pobijane presude, kao

niti izostanku razloga o odlučnim činjenicama, pa da bi se time osnovano ukazivalo na

postojanje navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Ovakva argumentacija

takođe upućuje na žalbeni osnov pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa

će ocjena i ovih prigovora biti data kod ispitivanja presude po tom osnovu.

3. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH

21. Branioci optuženog ističu da je dokazna vrijednost indicija, odnosno posrednih

dokaza, limitiranog karaktera i ni u kom slučaju ne može imati prednost ispred

neposrednih dokaza, navodeći da je dokazna vrijednost indicija sa stajališta krivičnog

prava i sudske prakse irelevantna i ista može samo nagovještavati mogućnost

postojanja neke činjenice, te da zbog toga, a naročito u slučaju kada postoje drugi

dokazi koji ukazuju na suprotan zaključak, indicije trebaju biti odbačene.

22. Nadalje, branioci prigovaraju stavu prvostepenog suda da u obrazloženju presude

iznese samo dokaze koji su bili od značaja za donošenje odluke navodeći, jer da bi takvo

tumačenje značilo da treba ignorirati sve druge dokaze koji su provedeni u toku

postupka, a jednostavnom selekcijom odabrati dokaze koji odgovaraju Sudu da bi

potkrijepio svoj stav, odnosno da je poštujući princip ocjene svih dokaza, prvostepeni sud

trebao dati razloge pro et contra za svaki provedeni dokaz, a što je propustio da uradi.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

10

23. Jedina mogućnost, koju je prvostepeno vijeće, po ocjeni branilaca, u konkretnom

slučaju imalo na raspolaganju, jeste primjeniti princip in dubio pro reo iz člana 3. stav 2.

ZKP BiH, temeljem kojih bi donijelo oslobađajuću presudu u odnosu na tačke 2. i 3.

precizirane optužnice, obzirom da je propustilo da van razumne sumnje dokaže svaki

elemenat krivičnog djela i krivičnu odgovornost optuženog, a koji je pravilno primjenjen u

odnosu na oslobađajući dio pobijane presude (tačka 1. precizirane optužnice).

24. Apelaciono vijeće istaknute prigovore nalazi neosnovanim.

25. Prvenstveno, apelaciono vijeće nalazi potrebnim primjetiti da branioci u žalbi

prethodno navedene prigovore ne podvode niti pod jedan žalbeni osnov, nego iste samo

paušalno navode, označavajući ih kao propust ili pogrešan zaključak prvostepenog vijeća.

Time, ne samo da nisu osnovano ukazali da su od strane prvostepenog vijeća počinjene

povrede odredaba ZKP BiH, člana 3. stav 2., te člana 15. i člana 281. ZKP BiH (prigovori

koji se odnose na dokaznu vrijednost indicija i ocjenu dokaza, mada branioci iste izričito ne

navode, iz sadržaja prigovora se može zaključiti da se odnose na navodnu povredu

navedenih članova), a posebno nisu obrazložili na koji način bi takve eventualne povrede,

da su i počinjene od strane prvostepenog vijeća, bile ili mogle biti od uticaja na pravilnost i

zakonitost pobijane presude.

26. U vezi sa pitanjem ocjene svakog pojedinog dokaza, potrebno je istaći da

prvostepeno vijeće nije bilo dužno baviti se svakim dokazom već je ono u smislu odredbe

iz člana 15. i 281. ZKP BiH izvršilo slobodnu ocjenu dokaza baveći se u prvom redu onim

dokazima koji su nužni za ostvarenje svrhe ove presude, što i ovo vijeće u cijelosti

podržava, smatrajući da nije nužno raspravljati baš o svakom dokazu.

27. Načelo in dubio pro reo na koje se žalba poziva, kao izraz pogodovanja optuženom,

u sebi sadrži dva pravila. Prvo, koje se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženom.

Ove činjenice, a radi se o bitnim, pravno relevantnim činjenicama, moraju biti utvrđene sa

potpunom sigurnošću, u čemu je po ocjeni ovog vijeća, prvostepeno vijeće nakon

svestrane analize i ocjene izvedenih dokaza na glavnom pretresu, uz primjenu dokaznog

standarda izvan razumne sumnje, tako i postupilo. Što se tiče primjene drugog pravila iz

ovog načela koje se veže za činjenice koje idu u korist optuženom, apelaciono vijeće

nalazi da branioci optuženog ničim nisu ukazali da bi iste postojale ili da bi ih trebalo

smatrati vjerovatnim.

28. Apelaciono vijeće je jednako kao i prvostepeno vijeće imalo u vidu da prilikom

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

11

opšteg razmatranja u vezi s ocjenom dokaza optužba snosi teret dokazivanja krivice

optuženog. Tužilaštvo je izvan razumne sumnje dokazalo sve ključne navode tačaka

optuženja za koje je optuženi oglašen krivim, pri čemu se odlučujuća činjenična utvrđenja

iz presude, kada je riječ o kvalitetu izvedenih dokaza tužilaštva, ne zasnivaju samo na

indicijama, već i na postojanju mnoštva direktnih dokaza, u prvom redu svjedočenja

učesnika u inkriminisanim radnjama optuženog opisanih u tačkama 2. i 3. izreke presude,

kao i svjedoka – oštećenih, te uloženih materijalnih dokaza.

29. Ovo vijeće analizom pobijane presude takođe nalazi da i kada se pobijana presuda

poziva na indicije, ona to čini na način što prvenstveno iste navodi u dijelu presude koji se

odnosi na opšta razmatranja i dokazne standarde, a upravo taj paragraf 20. branioci

žalbom osporavaju, bez da imaju u vidu da se u daljem nastavku analiziraju dokazi u

odnosu na mnoštvo različitih okolnosti koje uzete u svojoj kombinaciji konstruišu

postojanje konkretne činjenice od koje zavisi krivica optuženog. Stoga, apelaciono vijeće

u svjetlu istaknutih žalbenih prigovora nije moglo doći do utvrđenja da postoji još neki

takođe razumno moguć zaključak na osnovu istih dokaza osim onog do kojeg je došlo

prvostepeno vijeće, a kojim bi se podrazumijevalo da određena činjenica možda nije

postojala.

30. Konačno, činjenica da prvostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je

odgovarao odbrani ne čini pobijanu presudu manjkavom i nepotpunom, već upravo

suprotno, čini je jasnom i koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela za koje se

optuženom i sudi. Tako je zajedničkom, sveobuhvatnom ocjenom vjerodostojnosti

navedenih iskaza saslušanih svjedoka, te dovodeći ih u vezu sa uloženom materijalnom

dokumentacijom, prvostepeno vijeće, po ocjeni ovog vijeća, u metodološkom smislu na

ispravan način iznijelo valjane i prihvatljive razloge za sva relevantna činjenična utvrđenja.

V. ŽALBENI PRIGOVORI PO ŽALBENOM OSNOVU POGREŠNO ILI NEPOTPUNO

UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

(a) Žalbeni prigovori koji se odnose na postojanje organizovane grupe

31. Ovo vijeće nalazi da su neosnovani žalbeni prigovori po kojima je prvostepeni sud u

pobijanoj presudi bez dokaza prihvatio postojanje grupe za organizovani kriminal utvrdivši

ko je organizator i da je optuženi bio član te grupe, jer da je u toku krivični postupak u

predmetu Bojan Cvijan i dr. u kojem to tek treba utvrditi.

32. U obrazloženju pobijane presude dati su razlozi na temelju čega je prvostepeno

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

12

vijeće našlo dokazanim da je u konkretnom slučaju postojala grupa za organizirani

kriminal, od najmanje tri člana, koja je djelovala duži vremenski period i po unaprijed

razrađenom planu, te da je optuženi Vaso Ljubibratić bio pripadnik te grupe, učestvovao u

planiranju i neposredno preduzeo krivičnopravne radnje za koje je oglašen krivim.

Prvostepeno vijeće je, kako to proizilazi iz obrazloženja pobijane presude, analiziralo sve

navedene činjenice, polazeći od iskaza svjedoka Anđelka Veljančića i Seada Robovića.

Dakle, suprotno prigovorima branilaca, prvenstveno iskaz svjedoka Anđelka Veljančića,

potvrđuje utvrđenje o postojanju i organizovanje grupe za organizovani kriminal, a koji je

između ostalog svjedočio na detaljan i jasan način o sastanku u restoranu “Bosiljak” u

Beogradu 2006. godine, kada je pripremana pljačka, koja će se dogoditi dana 29.06.2006.

godine, uz određivanje zaduženja svakog pojedinačno u pljački, pa tako i samog

optuženog, koji je takođe bio prisutan ovom sastanku, a kojem iskazu je prvostepeno

vijeće pravilno poklonilo vjeru, naročito kada se ima u vidu da su ostali dijelovi njegovog

iskaza potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, a koji će biti analizirani u nastavku ovg

obrazloženja. Sličan prigovor branilac optuženog, advokat Fahrudin Ibrišimović, je već

istakao u završnoj riječi, te stoga apelaciono vijeće, jednako kao i prvostepeno vijeće,

nalazi da se pobijana presuda isključivo bavila ulogom i krivnjom optuženog Vase

Ljubibratića, precizirajući u izreci presude u dovoljnoj mjeri radnje optuženog kojima je

ostvario obilježja bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim, pri čemu se imalo u vidu

sama priroda ovog krivičnog djela, odnosno da su radnje optuženog povezane i sa

radnjama drugih lica, protiv kojih se vodi postupak pred ovim sudom u drugom predmetu, i

u okviru kojeg će se utvrđivati njihova krivična odgovornost, a što ni na koji način ne utiče

na krivnju optuženog Vase Ljubibratića, koji je kao član grupe, individualno preduzimao

radnje za koje je u konačnici oglašen krivim.

33. Apelaciono vijeće takođe nalazi da branioci optuženog u žalbi pogrešno

problematiziraju primjenu instituta saučiniteljstva, obzirom da je optuženi Vaso Ljubibratić

oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 250. stav 2.

KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Razbojništvo iz člana 289. stav 2. KZ F BiH, dakle da je

kao pripadnik grupe za organizirani kriminal preduzeo radnje izvršenja krivičnog djela

razbojništva, a koje je jasno opisalo i izdiferenciralo prvostepeno vijeće u obje tačke izreke

presude, i to, u odnosu na tačku 2. izreke pobijane presude: prisustvo optuženog u vozilu

Opel Omega, na zadnjem sjedištu iza mjesta suvozača naoružan automatskom puškom

sa drvenim kundukom, a koje vozilo se uključilo u saobraćaj nakon ulaska blindiranog

vozila koji je vršio transport novca „Privredne banke d.d. Sarajevo“ u ulicu Aleje Bosne

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

13

Srebrene, zatim napad na transport novca, po prethodno podijeljenim ulogama, i to tako

što optuženi po izlasku iz vozila kundakom udara na staklo na vozačevim vratima i

zajedno sa V.P.1 razoružavaju i stavljaju pod kontrolu lica koja su se nalazila u pratećem

vozilu Fiat Punto, odlazak optuženog sa V.P.1 i B.M. vozilom Opel Omega u ulicu Šefika

Dorića do broja 2., opšina Novi Grad, gdje aktiviraju napravu i zapaljivu smjesu unutar

navedenog vozila, u namjeri da isto zapale i trajno unište zajedno sa oružjem i odjećom

koje su koristili i drugim tragovima koji su se nalazili u istom, gdje optuženog i V.P.1

preuzima Sead Robović koji ih je odvezao do naselja Ciglane u Sarajevu, gdje iste

preuzima D.V.1., i optuženi odmah s tog mjesta odlazi u pravcu Trebinja, gdje je i

nastanjen; te u odnosu na tačku 3. izreke pobijane presude: po ranije pripremljenom planu

i zadacima, ulazak u krug centra „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo, sa vozilom VW Kombi

Transporter 2, a koji se nalazio u neposrednoj blizini pošte, nakon čega naoružani

automatskim puškama, optuženi Ljubibratić i druga lica (D.E.1, C.B., D.B., M.K., V.P.2.,

M.M., V.P.1.) ulaze u unutrašnje prostorije Pošte 2, gdje savladavaju sve uposlene i iste

vežu sredstvima za vezivanje, te uposlenike BH Pošte fizički napadaju udarajući ih po

tijelu, nakon čega iz trezora BH Pošte iznose novac u iznosu od 668.282,44 KM i

prebacuju ga u kombi vozilo, te u ispražnjeni trezor zatvaraju uposlenike BH Pošte i

konačno odlazak vozilima kojima su i došli u pravcu Gornjih Velešića gdje napuštaju kombi

vozilo i zajedno sa otuđenim novcem prelaze u taksi vozila Seada Robovića i Edina

Ahmetspahića. Konačno, apelaciono vijeće ukazuje da saučesništvo kod krivičnog djela

Organizirani kriminal za koje je optuženi oglašen krivim ulazi u opis bića kao obavezan

elemenat (tzv. nužno saizvršilaštvo)2.

(b) Tačka 2. izreke osuđujućeg dijela presude

34. Po ocjeni branilaca, činjenično stanje u odnosu na tačku 2. osuđujućeg dijela

presude pogrešno je utvrđeno iz razloga što se, kako branioci u žalbi ističu, u obrazloženju

presude samo paušalno u paragrafu 83. navodi da su iskazi svjedoka Anđelka Veljančića

i Seada Robovića cijenjeni u dijelu u kojima su u saglasnosti sa drugim izvedenim

dokazima, a da pri tome nije dato adekvatno obrazloženje koje bi podupiralo takav

pogrešan stav suda.

2 Škulić, M., (2014), Odnos organizovanog kriminaliteta u krivičnopravnom smislu i saučesništva, NBP-

Žurnal za kriminalistiku i pravo, broj 3/2014, str. 6

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

14

35. U odnosu na svjedoka Anđelka Veljanovića branioci ističu da je Tužilaštvo propustilo

da upozna Sud i odbranu da je ovom svjedoku dat imunitet u predmetu kodnog naziva

„Lutka“ , da je isti saizvršilac, te da navodi i tvrdnje ovog svjedoka predstavljaju samo

indicije koje nisu potvrđene nijednim materijalnim dokazom, a što je vidljivo već iz površne

analize njegovog iskaza koja ne potvrđuje činjenične navode iz tačke 2. pobijane presude.

Također branioci ističu da nijedan materijalni dokaz, kao niti provedena vještačenja ne

ukazuju da je optuženi boravio u vrijeme i na mjestima navedenim u iskazima ovog

svjedoka, te da nijedan od saslušanih svjedoka očevidaca pljačke nije prepoznao

optuženog u toku ispitivanja imajući u vidu njegove fizičke osobine i karakteristike. Prema

ocjeni branilaca, svjedok Sead Robović koji je svjedočio na okolnost organizovane grupe,

ne daje pojašnjenja gdje je postignut dogovor kako će ko djelovati, ko je u istom

učestvovao i kada, te da u pogledu informacije kada će biti prevoz novca, upućuje na K.A.,

radnika CIPOS-a. Također branioci osporavaju navodni dogovor u Beogradu 15.04.2006.

godine o kojem ovaj svjedok svjedoči, jer su ovlašteni radnici CIPOS-a 007 d.o.o.

Sarajevo doznali za pošiljku nakon prijema obavještenja od 28.06.2006. godine, te da se

činjeničnim supstratom tačke 2. pobijane presude optuženom stavlja na teret da je

optuženi po izlasku iz vozila udarcem kundaka razbio staklo na vozačevim vratima, a što

je suprotno navodu svjedoka Veljančića, kao i da se na osnovu iskaza svjedoka Elvedina

Žilića ne može izvesti zaključak da je optuženi udario ovog svjedoka i da je optuženi

osoba koju je prilikom pljačke gledao, odnosno koja je u njega tada uperila pištolj. U

pogledu podjele novca poslije izvršene pljačke svjedok Veljančić i Robović navode različite

omjere podjele novca, kao i da je svjedok Veljančić kontradiktoran sam sebi u pogledu

činjenice da je optuženi dobio novac od pljačke.

36. Konačno, branioci ističu da niti jedan provedeni materijalni dokaz, provedena

vještačenja, kao niti jedan od saslušanih svjedoka, izuzev Anđelka Veljančić i Seada

Robovića, a na kojima iskazima sud nije mogao zasnovati svoju odluku o krivici

optuženog, ne dovode optuženog u vezu sa izvršenjem radnji iz tačke 2. izreke presude.

37. Analizirajući istaknute žalbene prigovore, te s tim u vezi date razloge pobijane

presude, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće kod utvrđivanja odlučnih

činjenica vezano za inkriminacije opisane u tački 2. izreke osuđujućeg dijela presude za

koje je optuženi Ljubibratić oglašen krivim na iscrpan način analiziralo sve okolnosti od

značaja za predmetni događaj i to, kako okolnosti koje su prethodile razbojništvu nad

„Privrednom bankom d.d. Sarajevo“ dana 29.06.2006. godine, a koje se odnose na

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

15

postojanje grupe za organizirani kriminal, pripadništvo optuženog ovoj grupi, i planiranje

izvršenja predmetnog krivičnog djela na sastanku u Beogradu 2006. godine, okolnost

samog razbojništva na osnovu iskaza neposrednih očevidaca tog događaja, te konačno

okolnosti koje su vezane za učešće i ulogu optuženog u ovom događaju, pa je na osnovu

detaljne analize dokaza na sve navedene okolnosti izvelo zaključak da je Tužilaštvo

izvedenim dokazima na nesumnjiv način dokazalo da je optuženi počinio radnje koje su

mu ovom tačkom optužnice stavljene na teret.

38. Žalba branilaca optuženog se u pretežnom dijelu bavi iskazima svjedoka Anđelka

Veljančića i Seada Robovića, nalazeći da se istima nije smjela pokloniti vjera, jer da nisu

potkrijepljeni niti jednim drugim izvedenim dokazima. U pogledu iskaza svjedoka Anđelka

Veljančića, koji je uistinu dobio imunitet od krivičnog gonjenja, ovo vijeće nalazi da su

branioci dana 12.12.2014. godine kada je počeo glavni pretres obaviješteni o tome koji se

svjedoci planiraju saslušati na nastavku glavnog pretresa dana 31.01.2015. godine, kada

je između ostalih saslušan svjedok Veljančić, kao i da tom prilikom nisu istakli nikakav

prigovor u pogledu predloženih dokaza Tužilaštva, te da su imali mogućnost da unakrsno

ispitaju svjedoka, a koju nisu iskoristili iz razloga što se nisu pripremili, napominjući da će

svjedoka pozvati i saslušati kao svjedoka odbrane, a što takođe nisu učinili, jer su u toku

glavnog pretresa odustali od ranije predloženih dokaza. Dakle, branioci optuženih su imali

višestruke mogućnosti da eventualno ospore iskaz ovog svjedoka, tako da okolnost da li

su upoznati sa imunitetom ovog svjedoka nije ni na koji način sprječavala branioce da ga

unakrsno i direktno ispitaju.

39. Suprotno prigovorima branilaca da iskazi svjedoka Veljančića i Robovića nisu

međusobno podudarni, te da nisu potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, ovo vijeće

nalazi da je prvostepeno vijeće u obrazloženju pobijane presude prije svega pravilno

konstatovalo u pogledu kojih činjenica su iskazi ovih svjedoka međusobno sagalasni, ali

isto tako i u pogledu kojih činjenica se potvrđuju drugim dokazima. Tako se u obrazloženju

presude navodi da su njihovi iskazi međusobno saglasni u pogledu sljedećih činjenica: da

je optuženi bio učesnik predmetnog inkriminiranog događaja, imena drugih učesnika u

ovom događaju, da se optuženi prije izvršenja djela, zajedno sa drugim licima nalazio u

vozilu Opel Omega, identifikacija drugih lica koja su bila s njim u navedenom vozilu, kao i

da je vozilo bilo zatamnjeno radi izvršenja djela. Iskaz svjedoka Veljančića u pogledu

načina izvršenja djela (imali crne uniforme, kape na glavi, naoružani puškama i pištoljima,

glumio policajaca zaustavljajući prvo jedno vozilo, a potom „blindu“ koja je transportovala

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

16

novac Privredne banke), potvrđen je iskazima svjedoka Anesa Korića, Sabahudina

Strševića i Elvedina Žilića, koji su u vrijeme izvršenja pljačke bili u „blindi“ i pratećem

vozilu, nalazom i mišljenjem vještaka Dine Osmankadića (T-17), kao i materijalnim

dokazom optužbe T-24 (fotodokumentacija sastavljena tokom vršenja uviđaja na licu

mjesta).

40. Po nalaženju ovog vijeća branioci pogrešno ističu da dokaz T-12 (Ovlaštenje

CIPOS-a od 28.06.2006. godine) dovodi u sumnju iskaz svjedoka Veljančića u dijelu koji

se odnosi na sastanak u Beogradu na kojem je dogovorena pljačka, obzirom da iz

paragrafa 121. pobijane presude na koji žalba ukazuje, ne proizilazi da je svjedok

Veljančić govorio o datumu kada će se izvršiti ovo djelo. Relevantan dio iskaza ovog

svjedoka na koji se prvostepeno vijeće poziva u ovom paragraf sadržan je u fusnoti 48.

gdje se konstatuje da je isti izjavio: „Nisu tu pali, mi tada nismo znali naprimjer kad će biti

datum, kad će se pljačka uraditi ali je sve palo znači ide Vaso, učestvovati će u pljačci, ti

idi dalje svoje aktivnosti radi sada ali će on biti neđe vani u Švedskoj u đe je već bio vani,

da li će biti u Trebinju, glavnom tipa prije, pao je dogovor da Vaso možda za 10-12 sati da

će mu biti bar na pet,šest sati, deset, javljeno da može doći kad se to desi.“, pa je iz

ovakvog sadržaja iskaza svjedoka nedvojbeno da se nije izjasnio o datumu izvršenja djela.

Isto tako, a po nalaženju ovog vijeća branioci u žalbi pogrešno ističu da svjedok Sead

Robović ne objašnjava gdje je postignut dogovor oko pljačke „blinde“ koja je prevozila

novac Privredne banke Sarajevo, pri tome navodeći samo dio iskaza ovog svjedoka koji

je dat na glavnom pretresu dana 16.01.2015. godine, jer iz iskaza ovog svjedoka proizilazi

da je isti između ostalog izjavio: „Kao u prošlom svjedočenju što sam spominjao,

organizacija ljudi od D.E.1. i „naše strane“, znači učestvovali su, s naše strane, učestvovao

sam u jednom dijelu ja, Ahmetspahić Edin, E.A., „Žuti“, D.B., to je jedna strana bila, s

druge strane bili su D.E.1., Vaso Ljubibratić, Anđelko Veljančić, V.P.1, oni su s druge

strane bili, učesvovali u tom krivičnom djelu, znači sam događaj je bilo planiranje pljačke

blinde, a prije toga je bio dogovor kako će gdje, ko reagovati, kako će gdje ko reagovati.“,

a na upit tužioca kako su došli do informacije da će prevoz novca biti u to vrijeme, tog

dana iz PBS Banke do Aerodroma Sarajevo, svjedok odgovora: „ Imali smo „tipu“ od

strane K. E., i K.A.3, ustvari K.A., on je znao pošto je radio u CIPOS-u tom kao zaštitar

nekad, on je znao da se prevozi taj novac, sa E.A. i D.B., on je dogovorao to, i tako smo

3 Svjedok navodi prezime ovog bračnog para, a obzirom da se navode inicijali drugih učesnika u ovom

događaju, zbog jasnoće je stavljeno K.A. i K.E.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

17

došli do tog zaključka gdje smo opljačkali tu blindu.“ Dakle, iz prethodno navedenih

dijelova iskaza svjedoka Robovića, suprotno prigovorima branilaca, jasno proizilazi da je

svjedok opisao organizaciju pljačke, izvršene dana 29.06.2006. godine, te je nadalje

pojasnio da su informaciju o vremenu i mjestu transporta „blinde“ dobili od K.E. i K.A.,

preciznije od K.A., za kojeg navodi da je nekada radio u CIPOS-u i koji je kontaktirao sa

E.A. i D.B., a što upravo i odgovara činjeničnom opisu tačke 2. precizirane optužnice i

izreke pobijane presude.

41. Nadalje, ovo vijeće nalazi neosnovanim žalbeni prigovor po kojem niko od svjedoka

očevidaca događaja nije potvrdio iskaz svjedoka Veljančića u dijelu gdje navodi da je

optuženi Ljubibratić odmah po izlasku iz vozila Opel Omega kundakom razbio staklo na

vozačevim vratima, pri čemu pogrešno iznose sadržaj iskaza ovog svjedoka, jer je isti

izjavio da je optuženi kundakom udario u staklo, kao faktor iznenađenja, ali da nije

gledao kako je to optuženi uradio. Suprotno prigovorima branilaca, ovo vijeće, jednako kao

i prvostepeno, ne nalazi da drugačije navođenje omjera podjele novce od strane svjedoka

Veljančića i Robovića, predstavlja takvu razliku u njihovim iskazima koja bi dovela u

sumnju utvrđenost odlučnih činjenica u odnosu na optuženog Ljubibratića. Naime, kako je

to pravilno zaključilo prvostepeno vijeće, sasvim je razumljivo i opravdano postojanje ove

razlike u njihovim iskazima, obzirom da se svjedok Veljančić, kao prisutni prilikom podjele

novca, mogao preciznije izjasniti, u odnosu na svjedoka Robovića, koji nije bio prisutan

prilikom podjele novca.

42. U kontekstu daljeg osporavanja iskaza svjedoka Anđelka Veljančića branioci

naglašavaju da niko od saslušanih svjedoka pljačke nije opisao optuženog kao aktera

pljačke, a imajući u vidu njegove fizičke karakteristike, pri tome posebno ukazujući na

iskaz svjedoka Elvedina Zilića, uposlenika zaštitarske agencije CIPOS, navodeći dio

njegovog iskaza u kojem je opisao da mu je prišao jedan od pljačkaša sa uperenim

pištoljem u glavu i rekao mu da iziđe, te da je isti bio njegove visine, odnosno 1,93 m.

Iznoseći ovakav prigovor branioci prije svega zanemaruju to da se optužnicom i ne stavlja

na teret optuženom da je prišao upravo svjedoku Ziliću, već da zajedno sa V.P.1

učestvovao u razoružavanju i stavljanju pod kontrolu više lica koja su se nalazila u

pratećem vozilu (Sabahudina Strševića, Elvedina Zilića i Huseina Nezirhodžića). Osim

toga, sasvim je logično i opravdano što svjedok Zilić ne prepoznaje optuženog u sudnici,

obzirom da je lice koje je kritične prilike njemu prišlo sa uperenim pištoljem u glavu i

naložilo da izađe, bilo maskirano, tako da mu nije niti mogao vidjeti lice i kasnije ga

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

18

eventualno prepoznati, jednako kao ni što drugi saslušani svjedoci razbojništva ne

prepoznaju optuženog, obzirom da su lica, između ostalih i sam optuženi Ljubibratić, koja

su učestvovala u izvršenju ovog djela kritične prilike imali kape na glavi, tzv. fantomke.

Okolnost primanja novca optuženog Ljubibratića od srane D.E.1, a koju je detaljno

razmatralo i prvostepeno vijeće, ni na koji način ne dovodi u pitanje kredibilitet svjedoka

Veljančića, obzirom da je i sam svjedok prilikom svjedočenja dana 30.01.2015. godine

objasnio da on nije vidio kad je D.E.1. optuženom davao novac od izvršenja pljačke PBS

banke, nego da to zna iz priča, a koji dio iskaza je prvostepeno vijeće pravilno citiralo u

fusnoti 62. pobijane presude.

43. Takođe, istinitost iskaza svjedoka Veljančića, koji je prilikom svog svjedočenja iznio

mnogo detalja o predmetnom događaju, a kroz koje je prvostepeno vijeće moglo

jednostavno provjeriti i cijeniti njegov iskaz, potvrđuju i drugi dokazi kao kontrolne tačke,

pored već prethodno navedenih, i to iskaz svjedoka Senada Glamoča, Dženana

Zahirovića, iskaz vještaka Hurema Šahića, kao i njegov nalaz i mišljenje (T-16), te

materijalni dokaz T-15.

44. Konačno, suprotno prigovoru branilaca da ni uloženi materijalni dokazi koji se odnose

na provedena vještačenja ne povezuju optuženog sa izvršenjem predmetnog krivičnog

djela, ovo vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno i argumentovano našlo da se

pronađeni biološki tragovi, odnosno DNK profili, te tragovi papilarnih linija ne odnose na

optuženog, ali da to nema ekskulpirajući značaj za optuženog, naročito kada se ima u

vidu da u konkretnom slučaju i nisu uzeti nesporni/referentni uzorci od optuženog koji bi se

mogli uporediti sa onim tragovima koji su pronađeni na licu mjesta, a što proizilazi iz

sadržaja materijalnog dokaza T-20.

45. Iz svih navedenih razloga ovo vijeće nalazi da istaknutim prigovorima branilaca nisu

dovedeni u sumnju zaključci prvostepenog vijeća o odlučnim činjenicama vezanim za

tačku 1. izreke presude, pa su takvi prigovori odbijeni kao neosnovani.

(b) Tačka 3. izreke osuđujućeg dijela presude

46. U odnosu na razbojništvo iz 2008. godine počinjeno na štetu JP BH Pošta d.o.o.

Sarajevo, branioci ističu da je pogrešan stav suda da dokazi optužbe imaju snagu

uvjerljivosti da je optuženi počinio krivičnopravne radnje i uzeo neposredno učešće u

razbojništvu. Branioci osporavaju iskaz svjedoka Seada Robovića, jer da njegovi

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

19

navodi nisu potvrđeni iskazom nijednog svjedoka, kao niti ijednim materijalnim dokazom.

Takođe, branioci ističu da nijedan materijalni dokaz i provedena vještačenja ne ukazuju da

je optuženi boravio u vrijeme i na mjestima navedenim u iskazu ovog svjedoka, kao i da

nijedan od saslušanih svjedoka razbojništva, nije prepoznao optuženog u toku ispitivanja,

imajući u vidu njegove fizičke karakteristike.

47. Prvenstveno, a kada se ima u vidu da je ovo vijeće već prilikom davanja odgovora

na prigovore branilaca optuženog u odnosu na tačku 2. izreke presude, detaljno iznijelo

razloge zbog kojih nepronalazak bioloških tragova optuženog Ljubibratića na mjestu

izvršenja krivičnog djela ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, to se

u ovom dijelu presude neće ponavljati već istaknuti razlozi, nego će vijeće samo uputiti na

dijelove obrazloženja u kojima su dati odgovori na istovjetne žalbene prigovore, uz

napomenu da su lica od kojih su uzeti nesporni uzorci u odnosu na ovu tačku izreke

presude navedena u materijalnom dokazu T-39, a među navedenim licima se ne pominje

ime optuženog Ljubibratića.

48. Suprotno prigovorima branilaca da se učešće optuženog u razbojništvu na štetu „JP

BH Pošte“ d.o.o. Sarajevo, zasniva samo na iskazu svjedoka Seada Robovića, a koje

navode da ne potvrđuju izvedeni dokazi, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće,

na temelju iskaza svjedoka Seada Robovića, kojeg u relevantnim dijelovima potvrđuju

iskazi svjedoka Sulje Devića, Vahida Stambolića, Adnana Salanovića, Šabana Halilovića,

Ljubomira Hrnkaša, Ivana Josipovića, te vještaka Alije Kotarevića i njegovog nalaza i

mišljenja (T-41), kao i uloženi materijalni dokazi optužbe T-27, T-30 i T-35, pravilno

utvrdilo da je optuženi Ljubibratić naoružan ušao u prostorije BH Pošte dana 29.06.2008.

godine radi pljačke, zajedno sa drugim licima, te da sigurno nije bio među onim licima koja

su trebali „obraditi“ čuvare na kapiji, jer je ta uloga, kako to proizilazi iz provedenih dokaza

pripadala drugim članovima grupe za organizirani kriminal.

49. Svjedok Sead Robović svojim je iskazom posvjedočio o planiranju i organizaciji

razbojništva u prostorijama BH Pošte, o tome koji je bio njegov zadatak, to jest da pokupi

D.O., V.P.1. i B.M., njegovo čekanje u Velešićima na taksi štandu, zajedno sa Edinom

Ahmetspahićem, kada dolazi kombi WV-T-2 svijetlo plave boje, a koje je nesumnjivo

korišteno u izvršenju predmetnog krivičnog djela, iz kog su izašli ljudi i počeli ubacivati

vreće sa novcem u svjedokovo vozilo (tada Ford Mondeo), dok su se ostali smjestili u

Ahmetspahićevo vozilo, kada je svjedok, između ostalih, vidio i optuženog, odakle su dalje

otišli na dogovoreno mjesto gdje je trebalo istovariti novac, te zaticanje

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

20

Ahmetspahićevog vozila, po povratku kući, u kojem su bili D.E.1. i optuženi, a koji ostaju u

svjedokovoj kući u kojoj su i prenoćili, kao i da su u njegovoj šupi ostavili pušku (sa kojom

je izvršeno razbojništvo i koju je svjedok predao Tužilaštvu, za koju je nakon provedenog

vještačenja vještak Alija Kotarević dao mišljenje da je iz iste vršeno pucanje i da nije

čišćena nakon posljednjeg pucanja) te dvije-tri vreće,a zatim da su gledali kako policija

traži dokaze i ljude, obzirom da se sa strane svjedokove kuće vidjelo i kako je kombi gorio.

Ovaj svjedok je takođe potvrdio i da je optuženog Ljubibratića, po nalogu D.E.1., ujutru

odvezao do Konjica. Ovakav se iskaz ovog svjedoka, kako je to pravilno zaključilo i

prvostepeno vijeće, u potpunosti uklapa u mozaik dešavanja potvrđen drugim provedenim

dokazima optužbe što dovodi do nesumnjivog zaključka da je upravo optuženi Ljubibratić

jedno od lica koje je uzelo neposredno učešće u izvršenju djela.

50. Slijedom toga apelaciono vijeće nalazi da je iskaz svjedoka Seada Robovića pravilno

cijenjen od strane prvostepenog vijeća i da je u tom smislu pobijana presuda kod ocjene

dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja pravilno postavila standard potkrijepljenosti izjave

svjedoka Robovića drugim nezavisnim dokazima i čvrstim indicijama, kojeg standarda se

doslijedno pridržavalo u ispitivanju svakog pojedinačnog činjeničnog utvrđenja. Kod

ovakvog zaključka i ovo vijeće prihvata pravilnim i standard u razmatranju indicija kojim se

rukovodilo prvostepeno vijeće.

51. Vezano za žalbeni prigovor po kojem nijedan od saslušanih svjedoka optuženog nije

prepoznao u sudnici, ovo vijeće ukazuje da su svjedoci optužbe, radnici BH Pošte, Adis

Fočo, Zijad Durmo, Šaban Halilović, koji su kritične prilike bili u prostorijama Pošte,

potvrdili da su lica koja su tada ušla u prostorije Pošte i izvršila razbojništvo, a među

kojima je, kako je to utvrđeno, bio i optuženi nosila maske, odnosne kape fantomke, te da

je stoga je i razumljivo da optuženog nisu mogli prepoznati.

52. Cijeneći sve navedeno, ovo vijeće nalazi da žalbenim prigovorima branilaca nije

dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pobijane presude koja se odnose na

tačku 3. izreke.

VI. ŽALBENI PRIGOVORI PO ŽALBENOM OSNOVU POVREDE KRIVIČNOG

ZAKONA

53. Po ocjeni branilaca optuženog, prvostepeno vijeće je u pobijanoj presudi, u odnosu

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

21

na krivično djelo koje je predmet optužbe u osuđujućem dijelu presude, primijenilo zakon

koji se ne može primijeniti, zbog čega je počinjena povreda krivičnog zakona propisana

odredbom člana 298. tačka d) ZKP BiH. Naime, kako se žalbom ističe, prvostepeno vijeće

je otvarajući pitanje primjene blažeg zakona u pobijanoj presudi zauzelo stav da je

izmjena koja je nastupila Zakonom o izmjenama i dopunama KZ BiH u članu 250. KZ BiH

povoljnija za optuženog budući da predviđa stroži uvjet kažnjivosti ili tzv. objektivni uvjet

inkriminacije. S tim u vezi branioci naglašavaju da je pogrešan stav prvostepenog vijeća

da je ponekad i zakon sa predviđenom težom kaznom povoljniji za učinioca. To se, kako

primjećuju branioci, potvrđuje i u paragrafu 69. pobijane presude, gdje se kao blaži zakon

za učinioca prihvata zakon u kojem je propisana blaža krivičnopravna sankcija za učinioca,

a ne objektivni uslov inkriminacije. Po mišljenju branilaca objektivni uvjet inkriminacije,

odnosno strožiji uvjet kažnjivosti, nije od primarnog značaja za primjenu blažeg zakona,

već je to rezultat kranjeg ishoda u odnosu na optuženog i predviđena krivičnopravna

sankcija za krivično djelo koja se može izreći.

54. Istaknuti prigovor apelaciono vijeće nalazi neosnovanim.

55. Po nalaženju ovog vijeća prvostepeno vijeće je u pobijanoj presudi pravilno

razmatralo pitanje primjene krivičnog zakona, prvenstveno polazeći od principa

vremenskog važenja krivičnog zakona, a koji je propisan u odredbama člana 4. KZ BiH,

prema kojima se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme

učinjenja djela (tempus regit actum), a kasniji zakon je moguće primjeniti samo izuzetno, i

to pod uslovom da je taj zakon blaži za učinioca.

56. Prvostepeno vijeće je takođe pravilno, a što je polazište i branilaca optuženog, kod

razmatranja pitanja koji je zakon blaži za učinioca u konkretnom slučaju, kao osnovno

polazište uzelo načelo konkretnosti, koje se sastoji u tome da se pri ocjeni koji je od dva

zakona blaži uzmu u obzir samo one odredbe tih zakona koje se mogu primijeniti na slučaj

koji sud rješava. Za razliku od apstraktne metode prema kojoj se uspoređuju samo propisi

dvaju zakona, mogućnosti koje ti zakoni pružaju i u situacijama koje nisu ni u kakvoj vezi s

konkretnim slučajem, načelo konkretnosti traži da se činjenično stanje u svojoj cjelini

podvede pod oba zakona, te da se na taj način utvrdi koji od njih daje povoljniji rezultat za

počinitelja u tom slučaju. Primjena načela konkretnosti doći će osobito do izražaja u

slučajevima kada je isti zakon djelomično stroži, a djelomično blaži. Tada će se primijeniti

onaj koji u konkretnom slučaju dovodi do rješenja povoljnijeg za počinitelja.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

22

57. Krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vrijeme

izvršenja radnji za koje je optuženi Vaso Ljubibratić oglašen krivim ( juni mjesec 2006. i

juni 2008. godine ), prema zakonskoj odredbi koja je važila u vrijeme izvršenja

inkriminisanih radnji, postojalo je onda kada pripadnik zločinačke organizacije počini

krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za

pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna. Ta odredba je izmjenjena Zakonom o

izmjenama i dopunama KZ BiH ( Službeni glasnik BiH broj 8/10 ), i to tako što je umjesto

određenja da krivično djelo počini pripadnik zločinačke organizacije, nakon te izmjene

propisano da djelo čini pripadnik grupe za organizovani kriminal. Razlika između

zakonskog pojma zločinačke organizacije i grupe za organizovani kriminal, a kada se

uporede sadašnja odredba člana 1. stav 20. kojom je određen pojam grupe za

organizovani kriminal i ranija odredba člana 1. stav 18. kojom je definisan pojam

zločinačke organizacije, je u tome što se za postojanje grupe za organizirani kriminal, u

odnosu na zločinačku organizaciju, postavlja više uslova, pa pored ostalih i sporazumno

djelovanje i postojanje grupe radi sticanja imovinske koristi, a koje uslove zločinačka

organizacija prema KZ BiH koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivala.

Dakle, kako je zahtjevnije utvrditi postojanje grupe za organizirani kriminal u odnosu na

zločinačku organizaciju, ovo vijeće, nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da je

izmijenjena odredba člana 250. Zakona o izmjenama i dopunama KZ BiH (Službeni

glasnik BiH“ br. 8/10) povoljnija za optuženog.

58. Nadalje, suprotno prigovoru branilaca da je pogrešan stav prvostepenog vijeća da

zakon sa težom kaznom za učinioca u konačnici bude povoljniji, apelaciono vijeće nalazi

da branioci selektivno izdvajaju određene stavove prvostepenog vijeća, a koji uopšte nisu

primjenjeni u konkretnom slučaju, naročito kada se ima u vidu da je i raniji i kasniji zakon

propisao istu vrstu i visinu kazne za krivično djelo za koje optuženi Vaso Ljubibratić

oglašen krivim.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

23

VII. ŽALBENI PRIGOVORI PO ŽALBENOM OSNOVU ODLUKE O

KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU I TROŠKOVIMA

KRIVIČNOG POSTUPKA

1. Žalba Tužilaštva

59. U žalbi Tužilaštva se ističe da je prvostepeno vijeće prilikom izricanja

krivičnopravne sankcije pogrešno cijenilo otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, stepen

krivnje, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo

učinjeno, raniji život počinioca, njegove osobne prilike, te njegovo držanje nakon

počinjenog djela, obzirom da nije pravilno odmjerilo kaznu, uzimajući u obzir težinu

krivičnog djela i njegove trajne štetne posljedice na strani velikog broja oštećenih lica, pa

da sljedstveno tome nije izrečena adekvatna kazna prema optuženom, a imajući u vidu

potrebu generalne i specijalne prevencije.

60. Prema ocjeni Tužilaštva prvostepeno vijeće je previše vrednovalo olakšavajuće

okolnosti na strani optuženog, njegove lične prilike i porodičnost, obzirom da se radi o

općim okolnostima koje se stiču na strani većine počinilaca krivičnih djela. U odnosu na

otežavajuće okolnosti Tužilaštvo smatra da je prvostepeno vijeće iste pravilno utvrdilo, ali

da ih nije adekvatno vrednovalo, jer da izrečena kazna nije dovoljna i da nije srazmjerna

težini krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim i stepenu njegove krivice.

2. Žalba branilaca optuženog zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji

61. Prema ocjeni branilaca prvostepeno vijeće je pravilno cijenilo olakšavajuće

okolnosti na strani optuženog, ali je propustilo da cijeni najbitniju olakšavajuću okolnost, a

to je da se optuženi, nakon što je izdržao već izrečenu kaznu zatvora na teritoriji

Republike Srbije, sam predao policijskim službenicima Državne agencije za istrage i

zaštitu, izrazio želju da mu se sudi pred nadležnim sudom u BiH, te da je više puta uz

saglasnost Suda bio na teritoriji R. Srbije, ali je svaki put uredno ispunio svoje obaveze u

skladu sa saglasnostima, te ni na koji način nije pokazao namjeru da pobjegne i postane

nedostupan organima krivičnog gonjenja, pa je takvim svojim primjerenim ponašanjem

doprinio efikasnom i ekonomičnom završetku krivičnog postupka.

3. Zaključak apelacionog vijeća

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

24

62. Apelaciono vijeće nalazi da se osnovano žalbom Tužilaštva ukazuje da je

prvostepeno vijeće kod odmjeravanja kazne za krivično djelo za koja je optuženi oglašen

krivim u tačkama 2. i 3. izreke (Organizirani kirminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa

krivičnim djelom Razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH), pogrešno vrednovalo

olakšavajuće i otežavajuće okolnosti utvrđene na strani optuženog, i to precijenjivanjem

olakšavajućih okolnosti, a istovremeno nedavanjem adekvatnog značaja otežavajućim

okolnostima.

63. Ovo vijeće nalazi da je Tužilaštvo BiH žalbom osnovano ukazalo da prvostepeno

vijeće kod izricanja kazne nije u dovoljnoj mjeri dalo značaja utvrđenim otežavajućim

okolnostima na strani optuženog, i to iskazanoj upornosti u izvršenju krivičnog djela za

koje je oglašen krivim, kao i njegovoj ranijoj osuđivanosti. Takođe se, po ocjeni ovog

vijeća, žalbom Tužilaštva osnovano ukazuje da izrečena kazna optuženom nije u dovoljnoj

mjeri srazmjerna težini krivičnog djela, posebno kada se ima u vidu visina pribavljene

imovinske koristi, te štete pričinjene oštećenim. Stoga je ovo vijeće našlo da je adekvatna

mjera kazne za optuženog Vasu Ljubibratića kazna zatvora u trajanju od 15 (petnaest)

godina i da takva kazna odgovara kako težini djela, tako i stepenu krivice ovog optuženog,

te da je ovako izrečena kazna nužna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane u članu

39. KZ BiH.

64. Imajući u vidu ovakvu odluku apelacionog vijeća, razmatranje žalbe branilaca

optuženih po žalbenom osnovu odluke o krivičnopravnoj sankciji, ukazalo se

bespredmetnim.

4. Žalbeni prigovori branilaca optuženih u odnosu na odluku o imovinskopravnom

zahtjevu i troškovima krivičnog postupka

65. U pogledu imovinskopravnog zahtjeva branioci ističu da su oštećeni u ovom

krivičnom postupku propustili postupiti u skladu sa članom 195. stav 3. ZKP BiH, dakle da

određeno označe svoj zahtjev i da podnesu dokaze za isti. Prema ocjeni branilaca

prvostepeno vijeće je bilo dužno oštećene uputiti na parnični postupak, jer nije imalo

dovoljno podataka za udovoljenje postavljenim imovinskopravnim zahtjevima. Konačno,

branioci ističu da su identični imovinskopravni zahtjevi od strane oštećenih postavljeni i u

predmetu Bojana Cvijana i dr., tako da je na taj način povrijeđen princip pravičnosti, jer je

optuženi obavezan da sam plati iznose iz pobijane presude oštećenim pravnim licima, a

ne solidarno sa ostalim optuženim.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

25

66. Apelaciono vijeće istaknuti prigovor nalazi neosnovanim.

67. Prema obrazloženju iz pobijane presude u dijelu odluke o imovinskopravnom

zahtjevu, oštećene „Privredna banka Sarajevo d.d.“ Sarajevo i „JP BH Pošta“ d.o.o.

Sarajevo u toku krivičnog postupku, određeno označile svoj imovinskopravni zahtjev i

podnijeli dokaze, a što proizilazi iz uloženih materijalnih dokaza optužbe T-14 (Akt

privredne banke od 15.09.2009. godine, kojim se dostavlja specifikacija Privredne banke

Sarajevo) i T-28 (Zapisnik o oružanoj pljački u objektu centra Pošta, ul.Put života bb

Sarajevo broj 10.2.6-9.6-905/08 od 03.07.2008. godine, BH Pošta). Zahtjev oštećene

Privredne banke d.d. Sarajevo na glavnom pretresu je obrazložio ovlašteni predstavnik, te

precizirao tako što potražuje na ime naknade štete iznos od 2.196.882,27 EUR-a u novcu,

a koji iznos pribavljene protivpravne imovinske koristi je naznačen i u tački 2. izreke

pobojane presude. Takođe, svjedok optužbe Branimir Rončević, kao ovlašteni predstavnik

oštećene JP BH Pošta na glavnom pretresu dana 29.05.2015. godine opredjelio je

imovinskopravni zahtjev na iznos od 668.282,44 KM, a koji iznos je naveden i u dokazu T-

28, kao iznos štete koji je utvrdila ovlaštena komisija za utvrđivanje štete nastale nakon

pljačke u prostorijama objekta Centra pošta u ulici Put života bb Sarajevo, dana

29.06.2008. godine. Takođe je i ovaj iznos, i to kao iznos pribavljene protivpravne

imovinske koristi naznačen u činjeničnom opisu izreke pobijane presude u tački 3. Iz

navedenog proizilazi da je prvostepeni sud pobijanom presudom pravilno odlučivao o

tokom postupka postavljenim i preciziranim imovinskopravnim zahtjevima oštećenih, a čiji

zahtjevi su osnovano utemeljeni na činjeničnom stanju utvrđenom u ovom krivičnom

postupku, pa se stoga neosnovano u žalbi branilaca optuženog prigovara da je oštećene

sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevima u cjelosti trebalo uputiti na parnicu.

68. Suprotno prigovoru branilaca, apelaciono vijeće nalazi pravilnom i zakonitom odluku

prvostepenog vijeća da opuženog Vasu Ljubibratića obaveže na isplatu cijelog iznosa

štete oštećenima, na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, obzirom da se protiv

ostalih optuženih obuhvaćenim optužnicom Tužilaštva broj: T20 0 KT 002654 12 od

28.08.2013. godine vodi razdvojeni postupak/postupci. Solidarno obavezivanje i drugih lica

koja su obuhvaćena navedenom optužnicom, bi predstavljalo prejudiciranje ishoda drugog

krivičnog postupka. Stoga apelaciono vijeće napominje braniocima da se u situaciji ako se

postupak protiv drugih optuženih vodi naknadno nakon što je postupak protiv jednog od

optuženih završen, a oštećeni je u ovom prethodnom postupku naplatilo svoj

imovinskopravni zahtjev u cijelosti, onda se u drugom postupku neće donositi nikakva

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

26

odluka o imovinskopravnom zahtjevu, ali će se u obrazloženju presude naznačiti upravo

to da je oštećeni, u ranijem pravomoćnom postupku, realizirao i ostvario svoj

imovinskopravni zahtjev4. Takođe, imajući u vidu da će se pitanje solidarne odgovornosti5

tek naknadno razmatrati, nakon pravomoćnog okončanja drugog krivičnog postupka koji

se vodi po predmetnoj optužnici, sljedstveno tome optuženi Vaso Ljubibratić će eventualno

imati pravo na regres6 koji propisuje odredba člana 208. ZOO FBiH/RS7.

69. Konačno, branioci optuženog u uvodu žalbe navode da prvostepenu presudu

pobijaju i zbog odluke o troškovima krivičnog postupka. Međutim kako u vezi ovog

žalbenog prigovora u žalbi ne navode konkretne razloge, niti prezentiraju dokaze iz kojih bi

4 Naime, upravo jedan od relevantnih stavova sudske prakse glasi: “Ako bi se postupak protiv jednog od

okrivljenika vodio naknadno nakon što su postupci protiv drugih okrivljenika završeni, a oštećenik je u ovim prethodnim postupcima naplatio svoj imovinskopravni zahtjev u cijelosti, onda se u drugom postupku neće donositi nikakva odluka o imovinskopravnom zahtjevu, ali će se u obrazloženju presude naznačiti upravo to da je oštećenik, u ranijem pravomoćnom postupku, realizirao i ostvario svoj imovinskopravni zahtjev.” /Zaključak sa zajedničkog sastanka sudaca kaznenog odjela Županijskog suda u Splitu i sudaca kaznenih odjelapodručnih općinskih sudova od 5. ožujka 2009. godine, str. 5. Citirano prema: Željko Gusić, dipl. iur.,sudac Općinskog suda u Sinju, Oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i imovinskopravni zahtjev, str.13/ 5 Kad je više lica svojim radnjama prouzrokovalo štetnu posljedicu, ali ni jedna od tih radnji sama za sebe ne

bi dovela do nastanka ukupne štete, štetnici odgovaraju solidarno ako su štetu prouzrokovali djelujuci zajedno ili nezavisno jedan od drugoga, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanoj šteti. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 017502 10 Rev od 12.07.2011. god.) 6 Član 208. ZOO- Regres isplatioca: (1) Solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti,

može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. (2) Koliko iznosi udio svakog pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivice i težinu posljedica koje su proistekle iz njegovog djelovanja. (3) U slučaju nemogu}nosti da se utvrde udjeli dužnika, na svakog pada jednak dio, osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drukčije odluči. 7 Zakon o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) usvojilo je Savezno vijeće Skupštine bivše SFRJ

na sjednici održanoj 30. marta 1978. godine. Zakon je objavljen u “Službenom listu SFRJ”, broj 39/78, a u skladu sa odredbom člana 1109., stupio je na snagu 1. oktobra 1978. godine. Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO, koji je stupio na snagu 3. augusta 1985. godine, (“Sl. list SFRJ”, broj 39/85), izmijenjeni su i dopunjeni čl. 109., 180., 399. i 410. članom 6. tog zakona propisano je da se izmijenjene i dopunjene odredbe člana 180. ZOO, primjenjuju i na naknadu štete nastale od 1. januara 1981. godine (retroaktivno dejstvo), znači i na odnose nastale prije stupanja na snagu pomenutih izmjena i dopuna ZOO. U “Sl. listu SFRJ”, broj 46/85 objavljena je ispravka Zakona o izmjenama i dopunama ZOO. U “Sl. listu SFRJ”, broj 45/89 objavljena je odluka Ustavnog suda SFRJ, U br. 363/86, kojom je 10. jula 1989. godine prestala da važi odredba člana 24. ZOO. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ”, broj 57/89), koji je stupio na snagu 7. oktobra 1989. godine, izmijenjen je član 277. ZOO, dok je član 401. brisan. Od 11. aprila 1992. godine ZOO se primjenjuje kao Zakon Republike Bosne i Hercegovine (čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Zakon o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list RBiH”, broj 2/92), koji je stupio na snagu 11. aprila 1992. godine, i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima, u vidu uredbi sa zakonskom snagom, donijelo je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na prijedlog Vlade Republike Bosne i Hercegovine, a potvrdila ih je, kao zakone, Skupština Republike Bosne i Hercegovine Zakonom o potvr|ivanju uredbi sa zakonskom snagom, usvojenim na sjednici Skupštine održanoj 1. juna 1994. godine. Taj zakon objavljen je u “Službenom listu RBiH”, broj 13/94 od 9. juna 1994. godine. Zakoni o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima, objavljeni su u “Službenom glasniku RS”, br. 17/93 i 3/96.

S1 2 K 013756 15 Kž 3 10.03.2016.

27

se mogao izvesti zaključak o lošem imovinskom stanju optuženog, onda se ovakav

prigovor nije mogao niti ispitati, pa se samim tim ukazuje kao neosnovan.

70. Iz svih navedenih razloga, u odnosu na osuđujući dio presude, valjalo je žalbu

branilaca optuženog odbiti kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva uvažiti, te na temelju

odredbe člana 314. ZKP BiH, prvostepenu presudu preinačiti u dijelu odluke o kazni i

odlučiti kao u izreci ove presude.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

SUDIJA

Selena Beba dr. Miloš Babić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.