1

BiH 1878-1918.

Administrativno-teritorijalna podjela Bosanskog ejaleta zadržala se do jula 1865. Drugim članom carskeuredbe od jula 1865. Bosanski i Hercegovački ejalet spojeni su u Bosanski vilajet koji je kao jedinstvenaprovincija podijeljen na sedam sandžaka ili liva: Sarajevski, Travnički, Bihaćki, Banjalučki, Zvornički (sasjedištem u Tuzli), Novopazarski, sa sjedištem u Sjenici i Hercegovački, sa sjedištem u Mostaru. Na čelusandžaka i dalje su se nalazili kajmakami, a mudirluci su pon ovo pretvarani u kaze (kadiluke) sa mudirimana čelu.

Austrija, iako neutralna, budno je pazila na zbivanja u evropskom dijelu Osmanskog carstva izazvanaKrimskim ratom. To se najbolje vidjelo po tome, što je 1854. poslala u Bosnu i Srbiju svog oficira -obavještajca Stefanovića, koji je po povratku podnio Beču izvještaj. Godine 1857. putuje kroz BiH ruskinaučnik i istraživač Aleksandar Gilferding, koji je stekao solidno historijsko -etnografsko i lingvističkoobrazovanje na moskovskom univerzitetu. Nakon što je 1857. imenovan za ruskog konzula u Sarajevu,odmah potom prošao je kroz Bosnu i Srbiju. Njegovo putovanje kroz BiH i Srbiju odredilo je Carsko ruskodruštvo, osnovano 1845. u Petrogradu , koje se spremalo da izda opširno djelo o geografiji Evrope, ali je zato imalo o BiH i Srbiji veoma malo podataka i građe. Rezultate svojih zapažanja na pomenutom putu,Giljferding je objavio 1859 a u BiH je prevedeno i objavljeno 1972. (Putovanje po Bosni, Hercegovini istaroj Srbiji)..Izbijanje ustanka u Hercegovini privukli su pažnju evropske javnosti i intenzivirali geografska i drugaistraživanja BiH. Tako je radi pacifikacije Hercegovine, obrazovana mješovita komisija, sastavljena odkonzula velikih sila. Ispred Pruske u komisiji je radio pruski konzul Ot to Blau, koji je za vrijeme putovanjapo Hercegovini, kao član te komisije, sabrao dosta geografskog materijala, a izradio je i brojne skicepojedinih predjela Hercegovine. Na osnovu zabilježaka i skica, izradio je Blau 1861. kartu Hercegovine urazmjeri 1: 500.000, koja predstavlja prvi zaseban grafički prikaz Hercegovine u srednjoj razmjeriU periodu od 1864. do 1872. kao pruski konzul u Sarajevu, O. Blau je mnogo putovao širom BiH u ciljuproučavanja njene prirode i stanovništva. Rezultate tih proučava nja objavio je u 24 rada, u kojima je pisao ostanovništvu, političko-statističkim odnosima, trgovini, kulturnim odnosima, arheologiji, fitogeografiji,numizmatici, geografiji, rudarstvu, privredom i drugim osobinama BiH. Od svih tih njegovih djela, za dal jnjepoznavanje geografskih osobina BiH, najvažnije je ono koje predstavlja geografski i biogeografski sumarnjegovih putovanja po BiH putopis publiciran 1877. Značajan je sa topografskog stanovišta, jer daje dostanovih mjesta, a od društveno-geografskih osobina, prvi put daje sistematičan prikaz stanovništva privrede ikulture u BiH, pa se može smatrati prvim fitogeografskim radom o BiH.Sa geografskog stanovišta znatno je uspjelije djelo austrijskih oficira J.F. Schestaka i V.F.Scherba, koji zavrijeme ustanaka u Hercegovini, kao članovi pomenute komisije, obilaze Hercegovinu i po povratku u Beč,izdaju vojni opis Hercegovine sa kartom u razmjeri 1:576.000. Ovo djelo predstavlja kratak geografskiprikaz Hercegovine u kojem su prikazane granice, orog rafija, hidrografija, klima, ekonomija, komunikacije,mjesta i stanovništvo Hercegovine.I Carl Sax izdaje 1864. djelo o stanovništvu BiH, uz koje prilaže specijalne geografske karte, kojepredstavljaju vrijedne grafičke doprinose u popunjavanju etnološk e slike. Sax mnogo putuje po BiH iposebno se bavi hodološkim istraživanjima, pa su njegova djela takve vrste, važan doprinos poznavanjutadašnjih i ranijih komunikacija u BiH. Među tim putopisima pažnje je vrijedan onaj od Sarajeva doDurmitora u kome Sax daje detaljan topografski opis puteva kojima se kretao. Na tom putovanju Saxa jepratio pruski konzul u Bosni Otto Blau.Navedeni društveno-politički događaji, koji su se sredinom XIX vijeka zbili u BiH, vrše, kao i oni raniji,njena istraživanja sa vojno-topografskog, ali i sa drugih, sve izraženijih općih i regionalno geografskihstanovišta. Oni izrađuju geografske prikaze i studije o BiH, a naročito krupnorazmjerne geografske karte, naosnovu ponovnog snimanja većih dijelova BiH. Winzens Haardt von Hart henthurm, vrstan poznavalachistorijske kartografije Austrije i evropskog dijela Osmanskog Carstva, označava drugu polovinu XIXstoljeća periodom veoma jake austrijske ingerencije u geografskim upoznavanjima, snimanjima ikartografskom predstavljanju BiH

Od svih austrijskih obavještajaca -oficira koji su u periodu 1863-1878.g. istraživali i snimali BiH, najboljerezultate postigao je kapetan austrijskog generalštaba Johann Roskiewicz, koji je kao član austrijskogkonzulata u Sarajevu, obilazio 15 mje seci BiH (1863 i 1864), te vršio geografska istraživanja i kartografska

2

snimanja. Rezultate toga rada objavio je u svojim glavnim djelima o geografsko statističkim odnosima u BiHi o “Studijama”, Roskiewicz daje na 430 stranica geografske, etnografske, p ovijesne i političke aspekte BiH.U prvom poglavlju o geografiji, daje veoma precizno položaj, granice, površinu i broj stanovnika. Detaljno

opisuje orografiju i hidrografiju BiH, a daje i opće karakteristike glavnih cesta i mjesta u BiH. Po načinuprikaza i sadržaju, Roksiewiczev rad o geografiji BiH, približava se prvim savremenijim prikazimageografskih osobina BiH.

Veoma je značajna i njegova karta BiH u razmjeri 1:400.000 u 4 lista, koju je izdao VGI u Beču 1865.Prema ocjeni brojnih stručnjaka, ta karta predstavlja najbolju kartu BiH u srednjim razmjerama nastalu upredgeodetskim periodima. Ovu kartu Roskiewicz je izradio na osnovu vlastitih skica terena (izradio ih jepreko 500), zatim putopisa o BiH iz XVIII stoljeća, kao i brojnih opis a BiH koje su izrađivali austrijskiobavještajci u ranijim periodima.Pored Roskievića, BiH u ovom periodu istražuju i snimaju i austrijski oficiri: kapetan Gustav Thömell iporučnik Jovanović. Thömell je boravio u Sarajevu 4 godine kao austrijski konzul arni službenik. Publikovaoje djelo o povijesno-političkim i topografsko-statističkim osobinama BiH, u kojem je dat historijski prikazBiH, te ukratko granice, orografiju, geologiju, hidrografiju, klimu, administrativnu podjelu, naselja, trgovinu,zanate i konfesije, pa se tako može smatrati za jedno od prvih djela koje daje kompleksan geografski prikazBiH. Ipak, čitavo djelo ima pravno -politički značaj, a i samoj Hercegovini je poklonjena sasvim mala pažnja.Nastalo je kompilacijom geografsko -historijskih i etnografskih djela o BiH. Navedena tri obavještajca(Roskiewicz, Thoemell, Jovanović) izdali su u Beču jedan zajednički opis BiH, koji se sa vojno -topografskog stanovišta može smatrati za jedan od najuspjelijih od svih koji su do tada dali austrijskiobavještajci o BiH To je vojno -strateški opis, a od geografskih podataka ima u III, IV i V poglavljutopografsko-statističkih, te hidrografskih i morfoloških, dok u IX poglavlju, koje je i najdetaljnije obrađenoautori opisuju bitna svojstva glavnih putev a u BiH. Na osnovu materijala, datih u tom djelu, izrađena je uVGI u Beču 1875 karta o putevima u BiH, koja predstavlja najpouzdaniju krupnorazmjernu kartu puteva uBiH izrađenu do tada. Skelet puteva s te karte, prenesen je i na generalnu kartu BiH u 1:3 00.000 iz 1876.,koja se smatra za najuspješnije kartografsko djelo o BiH u predkatastarskom periodu.

U ovom periodu brojni austrijski kartografi izdaju opće i specijalne geografske karte evropskog dijelaOsmanskog Carstva pa i BiH u srednjim i sitn im razmjerama. Među takvim se sa svojim uspjelimkartografskim radovima ističu: Kiepert, Schlacher, Libenow, Scheda, Scheffer, Hartleben, a naročitoHauslaub koji 1876.. izdaje kartu BiH u razmjeri 1:600.000 koja predstavlja prvu kartu BiH srednje razmjerena kojoj su visine prikazane hipsometrijskom skalom u tonovima boja. Međutim, od svih kartografskihostvarenja iz ovog perioda, svakako je za daljnja geografska proučavanja BiH bila najvažnija ona karta kojuje bečki Vojno-geografski institut izdao 1876., u razmjeri 1:300.000. Karta je izdata u 12 zasebnih listovaodvojenih od generalne karte Centralne Evrope iste razmjere koju je Vojno Geografski institut izdao tegodine Karta je nastala na osnovu brojnog kartografskog i geografskog materijala i građe au strijskih oficiraobavještajaca, koji su u raznim periodima prolazili kroz BiH, opisivali je i snimali, zatim na osnovugeografsko-kartografskih djela Buea, Saxa, Roskievića i dr. Karta se oslanja na niz astronomskih tačaka uBiH određenih od 1871-1873., a upotrebljni su i geodetski, hipsometrijski radovi obavljeni u 1872. i 1873.prilikom trasiranja željezničke pruge kroz BiH. Veliki značaj ove karte vidi se najbolje u tome što je onakorištena na Berlinskom kongresu 1878. i prilikom vojnih operacija zapos jedanja Bosne i Hercegovine odstrane austougarskih trupa.

Otpor okupaciji BiH 1878.

Od sredine XIX stoljeća kada je pitanje raspada Osmanskog Carstva ušlo u akutnu fazu, porastao je interesevropskih država za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica te n ove politike bilo je otvaranje konzulata evropskihdržava u Bosanskom ejaletu: Austrije 1850., Francuske 1853., Velike Britanije 1856., Rusije 1857., Italije1862. i Pruske 1864.godine.1

Poseban interes za Bosnu i Hercegovinu pokazivala je Austr ija, koja je u Sarajevu otvorila generalnikonzulat, a u Banja Luci, Brčkom i Mostaru vicekonzulate. Od tada u Bosnu i Hercegovinu şe upućujuvojni i politički stručnjaci, novinari, putpoisci, uhode…, sa zadatkom da upoznaju i opišu zemlju, i pridobijustanovništvo za svoju politiku.2

1 Karta Bosanskog ejaleta sredina XIX stoljeća2 grb Austrije-Austro-Ugarske

3

Još 1857. godine maršal Radetzki i admiral Tegethof su skretali pažnju na nužnost okupacije Bosnei Hercegocvine iz strateških razloga, radi osiguranja austrijskih primorskih posjeda Istre i Dalmacije. 3

Porazi Austrije u ratu sa Francuskom 1859. i Pruskom 1866. godine su preorijentisali politikuHabsburgovaca ha Istoku. Posljedica toga je bio Šenbrunski sporazum, kojim je Rusija 1873. godine priznalaMonarhiji njene interese prema Bosni i Hercegovini. 4

Vodeće vojne i političke ličnosti Monarhije su smatrale da se zaposjedanjem Bosne i Hercegovineostvaruje značajni ciljevi: u strateškom smislu osigurava se posjedovanje Istre i Dalmacije, poduzimaznačajan korak u ekonomskom i političkom prodoru na j ugoistok, sprječava stvaranje velike države najužnim granicama i svom kapitalu osigurava značajno privredno područje,Zaposjedanjem Bosne i Hercegovine bilo bi nepotrebno održavanje Vojne Krajine, jer bi ona tada preuzelanjenu pograničnu ulogu. Ona bi bila vraćena Hrvatskoj, koja bi se povećala i ojačala pa bi mogla tražitiujedinjenje hrvatskih zemalja. Tako proširena Hrvatska bi bila protuteža Srbiji i Crnoj Gori i predstražaMonarhije na Istoku.5Iako pod utjecajem vojne stranke car Franjo Josip je b io protiv svih naglih poteza u istočnoj politiciMonarhije. Takav stav je zastupao i ministar spoljnih poslova Andraši, koje je izložio na sjednici Krunskogvijeća 29. januara 1875. Smatrao je da Osmansko carstvo za Austro -Ugarsku posjeduje dar proviđenja, jerodržava status quo malih balkanskih država i sprječava njihove nacionalne aspiracije. U lučaju da Bosna iHercegovina pripadne Srbiji ili Crnoj Gori, ili ako bi se tamo obrazovala neka nova država Austro -Ugarskabi propala i sama preuzela ulogu bole snika.Ustanak koji je izbio u Bosanskom vilajetu u ljeto 1875. godine vladajući krugovi Monarhije su shvatili kaodirektan povod da istaknu svoju kandidaturu za ulogu pacifikatora i administratora zemlje. Prvi korak u tompravcu je poduzet 30 decembra 18 75. upučivanjem note velikih silama u kojoj se od Porte zahtijevalo dasprovede bar osnovne reforme. Međutim, nota nije je postigla svoj cilj zbog protivljenja Velike Britanije.U maju 1876. godine sastali Bizmark, Gorčakov i Andraši u Berlinu i usvojili plan o intervenciji 6 velikihsila u Carigradu, radi sprovođenja reformi u Bosni i Hercegovini.Krajem juna 1876. zaratile su Srbija i Crna Gora protiv Osmanskog carstva. U takvoj situaciji sastalisu se 8. jula u Reichstadtu Franjo Josip i Aleksandar II u pratnji svojih ministara Andrassyja iGorčakova i postigli dogovor da u slučaju pobjede Osmanskog carstva Srbija i Crna Gora trebaju bitispašene i održan status quo

Nakon što je Osmansko carstvo potvrdilo svoju nadmoćnost nad Srbijom i Crnom Gorom,poduzeta je akcija da se održi status quo. U Carigadu je od 12. do 20. decembra 1876. održanaambasadorska konferencija. Mladi nacionalistički krugovi u Osmanskom carstvu koje je vodio Midhatpaša pokušali su izbjeći diktat velikih sila svečanim proglašenj em ustava za cijelu zemlju, 23. decembra1876. Nova osmanska vlada insistirala je da se projekat reformi mora podnijeti na odobrenjeustavotvornoj skupštini, koja se nije uspjela sastati.Rusija je tada odlučila da stupi u rat kako bi osigurala svoje interese na Balkanu i eventualno se

dokopala Carigrada i moreuza. Prije toga, nastojala je da se osigura obnavlajnjem Reichstadtskogsporazuma sa Austro-Ugarskom. Tako je 15. januara 1877. godine u Budimpešti sklopljenakonvencija da bi se izbjegla kolizij a austrijskih i ruskih interesa u Istočnom pitanju. Austro -Ugarskase obavezala na neutralnost u ratu Rusije i Osmanskog carstva, a za uzvrat je dobila pravo da izaberemomenat i način okupacije Bosne i Hercegovine.Pošto je osigurala neutralnost Austro -Ugarske Rusija je u aprilu 1877. objavila rat Osmanskomcarstvu. Kada je nakon višemjesečne ruske opsade pala Plevna ruska i osmanska vojska supodjednako su bile iscrpljene za nastavak ratnih operacije, pa su prihvatili da se u Jedrenu 13.januara 1878. sklopi primirje a 3. marta 1878. u San Stefanu mirovni ugovor. Članom 14 mirovnogugovora za Bosnu i Hercegovinu je bila predviđena neka vrsta autonomije u okviru OsmanskogCarstva.6 Budući da u ugovoru nisu pominjani njeni zahtjevi za Bosnom i Hercegovi nom Monarhijaje izašla iz saveza sa Rusijom, čime je postala neizbježna revizija Sanstefanskog ugovora i sazivanjekongresa velikih sila u Berlinu, 13. juna do 13. jula 1878.

3 Radecki i Tegethof Vojna enciklopedija4 Karta A-U monarhije nakon Nagodbe 1867. godine Vizuelna historija5 Karta A-U i BiH- 1875. Povijesni atlas Vizuela historija6 Anita Burdt, Europa Archiv 1995., karta Sanstefanskog mira i dokumenti

4

Odluka o sudbini Bosne i Hercegovine predstavljala je, pored bugarskog problema, najvažniji zadatakKongresa. To pitanje je došlo na dnevni red na osmoj sjednici, 28. juna 1878. 7

U svom istupu na Kongresu, ministar grof Andrassy je naglasio da je pitanje Bosne i Hercegovine odevropskog interesa, i da su posljednji događaji pokazali da Osmansko carstvo nije bila u stanju suzbitinemire. Sanstefanskim mirom predviđena autonomija Bosne i Hercegovine ne bi umirila vjerske sukobe isocijalne nemire. U cilju stvaranja mira u ovim provincijama ministar Andrassy je tražio da se jednimformalnim ugovorom ove oblasti povjere Austro -Ugarskoj.8Taj zadatak je preuzeo na sebe britanski predstavnik lord Solsberi. On je istaknuo da jebosanskohercegovačko pitanje evropski problem za čije rješenje Osmansko carstvo, oslabljeno ratom, nijesposobno.“Porta će učiniti vrlo razuman potez ako odustane od toga da primi na sebe još za dugo vremenaobavezu koja prevazilazi njene mogućnosti i ako tu obavezu prenese na neku moćnu državu; tako ćeizbaviti zemlju iz velike opasnosti u koju je zapala.”Stoga je on podnio formalan prijedlog da se Austro -Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom iHercegovinom.9

Nakon njega princ Bizmark je iznio mišljenje da su opasne iluzije da je dovoljno sprovesti reformepostojeće uprave u Bosni i Hercegovini kako bi se onemogućilo izbijanje novih nereda. Država koja bimogla braniti poredak i sigurnost u tim krajevima mora da ima potrebnu vojnu snagu i mora da bude moćnaa takva je jedino Austrija. Zbog toga je preporučio Kongresu da prihvati njegov prijedlog.

Sve evropske sile, osim Osmanskog carstva, prihvatile su ovaj prijedlog.Iako se Velika Britanija obavezala da će u «svakoj formi» podržati priključenje Bosne i Hercegovine Austro -Ugarskoj, britanski prijedlog nije značio potpunu aneksiju, nego samo «okupaciju i upravu». Takva formulaodgovarala je ministru Andrašiju prije svega iz unutrašnjopolitičkih razloga. Parlament i vlada nisu biliskloni na direktno priključenje Bosne i Hercegovine a vodeći ugarski krugovi, kao i Nijemci u Austriji susmatrali da bi njime došlo do porasta «neprijateljskog elementa» i time novih sporova unutar Monarhije.Njemačka i Velika Britanija su vršile pritisak na delegate Osmanskog carstva da prihvate odluke Kongresa.Na sjednici od 4. jula delegati su pročitali izjavu da je «carska vlada Osmanskog carstva uzela u vrlo ozbiljnorazmatranje mišljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za povratak mira u Bosni i Hercegovini. Ona u tostavlja potpuno povjerenje i zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumi u tom pogledu sabečkom vladom».

Ministar Andrassy je bio zadovoljan ovom izjavom, pa je njemački kancelar Bizmarck kaopredsjedavajući objavio da je Austro -Ugarska dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom.Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. jula 1878. d elegati Osmanskog carstva su dobili od austro -ugarskihpredstavnika pismenu izjavu da «suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i Hercegovinu nećepretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije ... i da će se okupacija smatrati privremenom.» 10Članom XXV Berlinskog ugovora Austro -Ugarska je dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinamaBosnom i Hercegovinom.Član 25. Berlinskog mirovnog ugovora

Provincije Bosna i Hercegovina okupiraće Austro –Ugarska, koja će njima upravljati. Pošto vladaAustro – Ugarske ne želi da preuzme upravu u Novopazarskom sandžaku koji se nalazi između Srbije i CrneGore u pravcu jugoistoka do Mitrovice, u njima će ostati otomanska uprava.; ipak, da bi se obezbjediloodržavanje novog političkog stanja, kao i sloboda i sigur nost saobraćaja, Austro – Ugarskoj se ostavlja pravoda tu drži garnizone i da ima vojne i trgovačke puteve na čitavom prostoru ovog dijela starog vilajeta Bosne.U tom smislu Austro – Ugarska i Osmansko carstvo će se sporazumjeti o pojedinostima. 11Sporazumom zaključenim u Carigradu, 21. aprila 1879., Austro -Ugarska je uvela svoje garnizone u Sandžak,a Porti ostavila upravu i administraciju.12

7 Umjetnička slika- Berlinski kongres Ilustrovana istorija8 Fotografija – grof Andraši udžbenik 4. gimnazije9 Fotografija Solcberi Britanica, enciklopedija10 Fotografija Bismark11 Karta BiH 1878.12 Član XXV Berlinskog kongresa (Grgur Jakšić, Srbija 1878. i Balkanski m irovni ugovori,knjiga I

5

Od proljeća 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu su dolazile vijesti o mogućnošću da Porta pokrajinepreda Austro-Ugarskoj. Vijest o okupaciji stigla je u zemlju prije završetka Berlinskog kongresa, i izazavalaje prve velike nemire u Sarajevu i drugim gradovima bosanskog vilajeta. U Sarajevu je 5. jula formiranNarodni odbor, koji je počeo pripreme za oružani o tpor austrougarskoj vojsci.Odbor je 7. jula iznudio ostavku vojnog komandanta Bosne Veli -paše, čime je stavio do znanja da će se,uprkos neslaganju Porte, organizovati otpor austrougarskim trupama.

Nakon što je Narodni odbor 27. jula protje rao valiju i preostale organe osmanske uprave, formiranaje Narodna vlada, koja je preuzela organizovanje otpora okupaciji. Vojni poslovi su povjereni Smail -beguSelmanoviću-Taslidžaku, i Muhamedu Hadžijamakoviću, poslovi javne sigurnosti Abidagi Gačani nu iAhmedu Nahi a uprava telegrafa Šerifu Zildžiću.

Kada je Porta počela savjetovati da se okupacija prihvati bez otpora, Narodna vlada joj je osporila dabez učešća naroda donosi odluku o sudbini Bosne. Svi sposobni muslimani od 17 -70 godina su morali stupitiu vojsku, a upućen je apel kršćanskom stanovništvu. Raspisana je kontribucija u novcu i rekvizicija drugihpotreba za vojsku. Nije postojao organizovani plan odbrane i vlada je samo pozvala dobrovoljce da se uputeprema neprijatelju.

Krajem jula 1878. godine ministar vanjskih poslova Monarhije, grof Julije Andrassy se odlučio zaulazak trupa u Bosnu i Hercegovinu. Nastojao je da se izbjegne otpor okupaciji, obećavajuči ustupke sultanui jednom dijelu gornjeg sloja i šireći prop agandu među narodom. Ne očekujući jači otpor, smatrao je da ćeokupacija biti “paradni marš, za koji }e biti dovoljne dvije čete i orkestar”. 13Glavni komandant okupacionih snaga je bio baron Josip Filipović. Njegov plan je bio da s trupama 13.korpusa i 18. divizije izvrši prodor glavnim komunikacijama u unutrašnjost zemlje i da se posjednu važnijigradovi.14 U ime cara uputio je Proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine:( Carev proglas uoči ulaska austrougarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu, 1878. )Čete cara austrijskog i kralja ugarskog odlučile su preći granice Vaše domovine. One ne dolaze kaoneprijatelji, da zemlju silom zauzmu. One dolaze kao prijatelji da učine kraj zlu, koje već nekoliko godinauznemiruju ne same Bosnu i Hercegovinu, nego i pograničn e zemlje Austro-Ugarske.

Car i Kralj je s bolom saznao, da ovu lijepu zemlju pustoši građanski rat, da njeni stanovnicimeđusobno ratuju, da je trgovina i promet prekinut, Vaše blago izloženo otimačini, Vaša polja neobrađena ida se jad udomio u gradu i na selu. Veliki i teški događaji učinili su Vašu vladu nemoćnom da uspostavitrajan mir i slogu. na kojima počiva blagostanje naroda.

Car i Kralj nije mogao dulje gledati kako u blizini njegovih pokrajina vlada nasilje i nemir, kakobijeda sve više i više kuca na granice njegovh zemalja.On je svratio pogled evropskih država na Vaš položaj i u savjetu naroda je jednoglasno zaključeno da VamAustro-Ugarska povrati mir i blagostanje. koga odavno nemate.

Njegovo Veličanstvo Sultan. želeći Vam dobro, našao se ponukanim da Vas povjeri zaštiti svogamoćnog prijatelja. Cara i Kralja.I tako će carske i kraljevske čete Vama doći. One Vam ne nose rat, nego mir.Naše oružje treba da svakog suži, a nikoga da podjarmljuje.

Car i Kralj naređuje da svi sinovi te zemlj e uživaju po zakonu ravnopravnost, da se svima zaštitiživot, vjera i imovina.

Vaši zakoni i uređaji neće biti svojevoljno poremećeni, u Vaše se običaje neće dirati. Ništa se nećeprisilno mijenjati, dok se zrelo ne promisli što Vam je potrebno Stari će z akoni vrijediti dok se novi neizdaju. Očekuje se od vaših svjetovnih i duhovnih vlasti da održavaju red i pomažu vladu. Prihodi zemljetrošiće se isključivo za njene potrebe. Neplaćeni porezi prošlih godina neće se ubirati. Čete Cara i Kraljaneće biti ni u čemu na teretu zemlji. Sve što od naroda uzmu za svoje potrebe platiće u gotovu.Car i Kralj znade Vaše pritužbe i želi Vam dobro. Pod njegovim moćnim žezlom žive mnogi narodi i svakigovori svojim jezikom. On vlada pripadnicima mnogih vjera i svaki is povijeda slobodno svoju vjeru.Stanovnici Bosne i Hercegovine, predajte se s pouzdanjem pod zastitu slavnih zastava Austro -Ugarske.Pnmite naše vojnike kao prijatelje, slušajle zapovjednike, pnhvatite se opet svoga posla. Plodovi Vašeg radabiće zaštićeni.15

13 Julije Andrasy- knjiga Skarić V, Sarajevo t. III14 Josip Filipović- Skarić, Militaria Austriaka, 1993.

6

Glavna kolona prešla je Savu 29. jula ujutro, nastupajući od Broda putem Derventa -Doboj-Sarajevo.Nju je činila 6. divizija sa tri brdske brigade, ojačana 39. pješadijskom brigadom i korpusnim dijelovima(jačine 20 bataljona, 6 samostalni h četa, 8 eskadrona konjice, 8 baterija i 8 korpusnih mostova), sa oko25.000 vojnika.16

Desna kolona, 7. brdska divizija sa dvije brdske brigade je nastupala pravcem Gradiška -Banja Luka, a sjednom brdskom brigadom pravcem Kostajnica -Novi-Prijedor-Banja Luka, a zatim objedinjeno pravcemJajce-Travnik sa 14 bataljona, 3 samostalne čete, 3 eskadrona konjice, 4 brdske baterije, sa ukupno 17.724vojnika i 3.178 konja).

Lijeva kolona, 20. pješadijska divizija, sa 16.071 vojnikom, 2.989 konja i 41 topom je nastupalapravcem Šamac-Gradačac-Gračanica-Donja Tuzla.

Baron Stevan Jovanović je izvršio prodor od Imotskog i Vrgorca prema Ljubuškom i Mostaru, a nekako je Filipović planirao dolinom Neretve iz pravca Metkovića. Glavninu snaga je č inila 18. pješadijskadivizija sa tri brdske brigade jačine 17.080 vojnika, 3.270 konja i 24 topa. Osim toga, u Dalmaciji se nalazilooko 10.000 vojnika - posadnih trupa, koje su služile kao rezerva. 17

Pri prelasku Une i Save, nijedna kolona nij e naišla na ozbiljniji otpor, tek trećeg avgusta dio glavnekolone je naišao na otpor kod Maglaja, kada je iz zasjede uništen njen izviđački eskadron. Nakon što jeodbacila branioce ka Žepću, 6. divizija je 6. avgusta zauzela Maglaj. 18Jedinice desne kolone 13. korpusa, 7. brdska divizija prvih dana nisu naišle na otpor. Glavnina ove divizije jepreko Gradiške 31. jula ušla u Banju Luku. Njena desna kolona, 1. brdska brigada bez otpora je 29. julazauzela Bosansku Kostajnicu, 31. jula Novi i Prijedor i 1. au gusta se sjedinila sa glavninom divizije u BanjojLuci.19

Komandant 7. divizije feldmaršal Würtenberg usmjerio je 2. avgusta glavninu snaga prema VarcarVakufu i Jajcu, nailazeći na jak otpor na sedlu Rogolji, zapadno od Varcar Vakufa. U borbama vođenim 5.avgusta oko 1.000 branilaca je izbacilo iz st roja 44 austrougarska vojnika, dok su sami imali oko stotinumrtvih.20

Lijeva kolona 13. korpusa, 20. divizija je nakon zauzimanja Gračanice pokušala da prodre u DolnjuTuzlu. Međutim, naišla je na žestok otpor vojske pod komandom Šemsekadića i nakon znatnih gubitaka bilaje prisiljena da se povuće prema Gračanici. 21Nakon što su slomile otpor kod Ljubuškog i Čitluka jedinice 18. divizije su 5. avgusta prodrle u Mostar,odakle su se branioci povukli prema Stocu i Nevesinju. 22

Ne čekajući dolazak pojačanja, general Filipović je glavninu snaga korpusa usmjerio ka Žepću, koje jezauzeto nakon jednodnevne bitke 7. avgusta uvečer. Istoga dana su vođene borbe kod Jajca. Tu je oko 5.000 -6.000 muslimanskih dobrovoljaca iz Jajca, Travnika i Varc ar Vakufa, među kojima je bilo 500 -600pravoslavnih i katolika pružilo jak otpor jedinicima 7. austrougarske divizije. Uvečer, zbog opasnosti dabudu okruženi napustili su položaje i povukli se prema Travniku, pretrpjevši gubitke od 620 mrtvih, ranjenihi zarobljenih vojnika i izgubivši 5 topova i 2 zastave. Prema zvaničnim podacima ausstrougarskogGeneralštaba austrougarske snage su imale 22 mrtva i 174 ranjena oficira i vojnika. 23Nakon toga, austrougarske trupe su bez borbi ušle u Vitez i Travnik.

Poslije spajanja prethodnice glavne kolone sa 7. divizijom, združena austrougarska vojska je 14.avgusta nastavila prodor prema Sarajevu u dvije kolone. Jedna je išla preko Busovače i zauzela je istogadana. Drugi dio je prodirao prema Kaknju, gdje s u branioci sa Hadžijamakovićem pružili 15. i 16. avgusta

15 Proglas stanovništvu BiH, knjiga Todor Kruševac Sarajevo u doba austrougarske upraveili Historijski muzej BiH16 Šematski prikaz okupacije, Čitanka 4 gimnazije17 Šematski prikaz18 Razgledmica- Arhiv grada Sarajeva Maglaj (ili CD)19 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH20 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH21 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH22 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH23 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH i fotografija Borbe kod Jajca (članak Z. Šehić uSvjetlost Evrope u BiH)

7

otpor, ali su se nakon poraza morali povući prema Visokom. Sedamnaestoga avgusta je palo i Visoko, aHadžijamaković se s ostacima svoje čete povukao u Sarajevo. 24

Radi odbrane grada pristupili su mu mnogi ugledni građani i 5.000 dobrovoljaca, među kojima je biloi više djevojaka i žena. Stanovništvu je upućen proglas i poziv na pružanje otpora.

Dragi sugrađani, probudimo se, vrijeme prolazi, neprijatelj nas sa sviju strana okružuje! Svima je vamapoznato da neprijatelj, koji je našu granicu prešao, i ide, dolazi, da naše vječno spokojstvo i blagostanjeupropasti. Užasi i kuknjava vojnika, činovnika raznijeh razreda žiteljstva, djece i žena od nasilnogpostupanja neprijatelja, u Banja Luku i Mostar došavši ga, ovamo se čuje. Ovakve crne dane ne vidjeti ičuvati dragu nam domovinu, koji su naši oci i praoci toliku krv prolivši, osvojiti i sačuvati u stanju bili,ostalo je za dužnost nama, koji smo djeca onijeh gazija i šehita. Muževi dom ovine! Pohitimo protivneprijatelja, koji je upro oči u našu domovinu i koji namjerava i grobove naših matera i otaca velikijehdjedova gaziti i položimo dušu...25Branioci su sa 20 topova zauzeli okolna brda i neke zgrade u gradu. Napad austrouga rskih trupa na Sarajevoje izvršen 19. avgusta ujutro. General Filipović je znatan dio svojih snaga rasporedio u obuhvatni manevarpreko brda koja dominiraju Sarajevom, a glavninu je uputio od Ilidže prema središtu grada . 26

Bitka za grad je trajala oko šest sati. Bočne trupe su savladale branioce na visovima i uključile se unapad na grad, tukući ga snažnom artiljerijskom vatrom iz 52 topa. Glavnina snaga je naišla na žestok otporbranilaca u zapadnom dijelu grada, ali ih je uspjela potisnu ti prema središtu. Branioci su se utvrdili uAlipašinoj džamiji za dugotrajnu odbranu. Tu su i žene bile angažovane dajući svoj doprinos borbi gađajućiprotivnike kamenjem sa munare. Kada je vojska napokon upala u džamiju, natjerali su branioce na munar u ibacili ih odozgo. One koji bi pad preživjeli, vojnici iz okolnog žbunja bi upucali. Leševi su uskoro bilisklonjeni, ali su oštećenja i krvavi tragovi unutar džamije i oko nje svjedočili kakva se krvava borba ovdjevodila.27U blizini vojne bolnice aust rougarske snage su imale velikih muka da osvoje jednu kuću iz koje se pružaožestok otpor. Kada im je konačno pošlo za rukom da upadnu u kuću, vidjeli su da su im protivnici bili jednatrudna žena i desetogodišnji dječak. Iako je vojska upala u kuću, oni s u i dalje pucali. Promašili suzapovjednika kapetana Imelića, ali su ranili one iza njega. Ljutiti vojnici su htjeli na njih nasrnuti puškama ibajonetima, ali se tada ispod stepenica pojavila masa branilaca pa se austrougarska vojska povukla i uskorozapalila kuću.28

Poslije podne, branioci su bili primorani da se pred nadmoćnim austrougarskim snagama povuku premaRomaniji. Prema zvaničnim podacima austrougarskog Generalštaba, u bici za Sarajevo austrougarske trupesu imale 370 mrtvih i ranjenih. Tačan broj gubitaka Sarajlija se ne zna, ali prema procjenama se računalo daje bilo oko 350 mrtvih i 1.500 ranjenih. Nakon zauzimanja grada austrougarske jedinice su hvatale i slale uzarobljeništvo sve građane koje su našle po ulicama, a naročito muslim ane. Tako je uhvaćeno oko 600 ljudi,koji su 24. augusta upućeni u Olomuc u Moravskoj. General Filipović je odmah zaveo i prijeki ratni sud, kojije osudio na smrt 9 Sarajlija, među njima vješanjem u narodu omiljenog Muhameda Hadžijamakovića.

Njemu je nakon čitanja presude bilo dozvoljeno da obavi molitvu a nakon toga v ojnici su ga podiglina drveno postolje. Dok mu je dželat skidao ahmediju i namicao omču Hadžijamaković se okrenuo premaSarajevu pa je, šireći obje ruke, kao da ga grli, jau knuo iz sveg glasa: “Vaj haluna, Šeher Sarajevo.” 29

Pad Sarajeva nije značio i definitivnu okupaciju zemlje. Teške borbe u istočnoj Bosni su vođene naGlasincu, kod Mokrog i Šekovića 21. septembra, a definitivno je zaposjednuta na početku oktobra 1 878.ulaskom austrougarskih trupa u Goražde i Foču.

Vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama Muslimana u Bosanskoj krajini i zapadnojBosni natjerale su austrougarski Generalštab da pojača snage i mobiliše nove trupe. Od njih je obr azovana 2.armija, koja se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, 30 konjičkih eskadrona sa 300 topova, 30.000zaprežnih kola i 110.000 konja sa ukupno 6.280 oficira i 262.353 vojnika.

24 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Borbe kod Bilalovca i Visokog25 Proglas Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela IV, Sarajevo 1991., 116.26 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH Sarajevo27 Čitanka za 4 gimnazije, 2 fotografije28 Improvizacija- požar....29 Fotografija –crtež- vješanje Hadžijamakovića Historijski muzej

8

Sredinom septembra u Posavini su koncentrisane velike austr ougarske snage. Protiv Šemsekadića suposlana dva korpusa. Jedan od njih pod zapovjedništvom barona Bienertha je prešao Savu kod Šamca iizvršio prodor prema Brčkom, koje je, nakon cjelodnevne bitke, uspio zauzeti 17. septembra. Tri danakasnije je bez otpora zauzeta Bijeljina.30

Istovremeno, feldmaršal Szapary je sa 3. korpusom napadao položaje branilaca na Ozrenu i Trebovcu.Poslije manjeg otpora pošlo mu je za rukom da 16. septembra prodre u Gračanicu, 19. u Lukavac, a 22.septembra u Tuzlu. Šemsekadićeva vojska se pred nadmočnim neprijateljem povukla u unutrašnjost, snamjerom da organizuje otpor u Zvorniku i Srebrenici. Međutim, nije naišla na podršku stanovništva ipovukla se u Višegrad, a zatim u Novopazarski Sandžak, gdje je namjeravala org anizovati otpor.

Žestok otpor u Hercegovini su pružali branioci Stoca, ali jače i bolje naoružani napadači su konačno21. avgusta zauzeli ovo važno utvrđenje. Zatim su zauzeli ostale gradove: Nevesinje 28. avgusta, Trebinje7., Bileću 16., i Gacko 18. septembra. Nakon pada tih gradova, hercegovački borci su se držali u nekimmjestima prema crnogorskoj granici. Glavno uporište bio im je Klobuk, koje je nakon trodnevne bitke palo28. septembra. Nakon zauzimanja Konjica, 5. oktobra je bila cijela Hercegovina okupirana.31

Najduži otpor okupaciji je pružala Bosanska krajina. Najkrvavije borbe su vođene u Kljuću i uBihaću. Dok su jedinice 14. pješadijske divizije 6. septembra bez otpora zauzele Bronzani Majdan, Kozarac iPrijedor, jače snage 7. divizije su izvršile prodor do Ključa i nakon teških dvodnevnih borbi zauzele ga 8.septembra, uz gubitke od 299 mrtvih i ranjenih vojnika i 12 oficira. Nakon pada Ključa, austrougarske trupesu zauzele Sanski Most, Skender Vakuf, Stari Majdan, Kot or-Varoš i Kamengrad., čime je bio otvoren put saistoka prema Bihaću.32

Operacije za osvajanje Bihaća austrougarske trupe su otpočele 7. septembra. Toga dana, braniocipod vođstvom Husein-efendije Karabegovića su razbili napadače kod Žegara, pred samim Bihaćom,nanoseći mu gubitke od 98 mrtvih, 406 ranjenih i 35 nestalih vojnika i oficira. Osam dana kasnije, nakon štosu austrougarske trupe dobile pojačanja, počeo je novi napad na grad i tek poslije trodnevne bitke naprilazima i ulicama grada, 19. septembra austrougarske trupe su ga zaposjele.Nakon uobičajenih represalija, hapšenja, strijeljanja i odvođenja većeg broja ljudi u zarobljeništvo, napadaćisu nastavili prodor prema Petrovcu, u koji su ušli bez otpora 25. septembra. 33

Krajem septembra držali su se još samo Livno na jugozapadu i Cazinska Krajina na sjeverozapaduBosne. Nakon žestoke borbe, koja je trajala dva dana, uz angažovanje 38 topova, austrougarske jedinice su28. septembra zauzele Livno. Prijeki sud je veliki zarobljenih branilaca osudio na smrt. 34

Otpor je najduže pružan u Cazinskoj krajini. Nakon borbi kod Pećigrada 6. i 7. oktobra, u kojima suKrajišnici izbacili iz stroja 258 austrougarskih vojnika i oficira, uskoro su zauzet a utvrđena mjesta Podzvizd,Vrnograč i Bužim, a zatim je 20. oktobra palo i posljednje uporište otpora u zemlji - tvrđava u Kladuši.35

Nakon gotovo tri mjeseca ofanzivnih operacija i znatnih gubitaka, austrougarske trupe su uspjele daposjednu i okupiraju Bosnu i Hercegovinu.

30 Borbe za Brčko- Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH31 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH32 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH33 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH34 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH35 Kartografski prikaz- Povijesni atlas BiH

9

Uspostava austrougarske uprave Ni carevi ni sultanovi

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine, austrougarska administracija je poduzela brojne političko -ekonomske, socijalne i kulturno -duhovne mjere, s ciljem da se u okupiranom području osigura vlast iparitetan utjecaj Austrije i Ugarske.36

Državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine prema Monarhiji kao cjelini i njenim sastavnimdijelovima, Austriji i Ugarskoj, bio je zasnovan na osnovnim zakonima od 1879 . godine (Zakon ouključivanju BiH u zajedničko carinsko područje Monarhije), i od 1880. godine (tzv. “Bosanski zakon”).Zakonom od 22.II 1880. bile su postavljene osnove na kojima se zasnivala zajednička vlada i osiguravaoposeban interes Austrije i Ugarske na okupiranom području.37

Kao što je međunarodno-pravni položaj Bosne i Hercegovine ostao neriješen, tako je i njen položajunutar Monarhije i odnos prema Austriji i Ugarskoj ostao nedovoljno definisan. Okupirana Bosna iHercegovina nije pripadala ni austrijskoj ni ugarskoj polovini Monarhije, nego je smatrana općedržavnimpodručjem u čijoj su upravi učestvovale Zajednička vlada i vlade obiju država Monarhije. U takvimuvjetima izgrađivana je posebna uprava sa brojnim “zemaljskim ustanovama”.

Vrhovna vlast je pripadala Zajedničkoj vladi, u čije ime je administraciju vršilo Zajedničkoministarstvo finansija, što nije bio slučaj ni sa jednom pokrajinom ili zemljom u Monarhiji. Za cijelo vrijemeaustrougarske uprave u Bosni i Hercego vini nisu bile potpuno odvojene vojna i civilna vlast.

Nakon okupacije zemljom je upravljala vojna uprava. Po carskoj naredbi od 29. oktobra 1879. na čeluuprave su se nalazili vojni zapovjednici. u čijim kompetencijama su se nalazili javna sig urnost, izgradnjaputeva i organizacija uprave. Uz generala kao upravnika nalazila se Zemaljska vlada koja je u početku bilapodijeljena na 4 odjeljenja (unutrašnji poslovi, finansije, pravosuđe i građevine) a od 1912. godine na 6(uprava, pravosuđe, vjera i prosvjeta te privreda i tehnika.Do 1882. zemljom je upravljala okupaciona vojna vlast, koja je tada zamijenjena civilnom upravom. Od1882. godine stvarnu vlast u građanskoj službi je vršio “adlatus” pod nadzorom i po uputstvima zajedničkogministra finansija iz Beča.38

S obzirom na formalni sultanov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom ostao je neriješen njenmeđunarodni i unutrašnji položaj, što je otežavalo učvršćenje austrougarske vlasti u njoj. Privremenaorganizacija okupacione uprave u Bosni i Hercegovini pokazala je niz slabosti i sistem uprave je došao ukrizu na raznim pitanjima unutrašnje politike što je vodilo zaoštravanju odnosa sa većinom stanovništva inajzad dovelo do ustanka u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni 1882. godi ne. Povoljna međunarodnasituacija i ogromna finansijska i vojna sredstva omogućili su Monarhiji da likvidira ustanički pokret. Usljedtih zbivanja u ljeto 1882. godine je došlo do izmjena u strukturi okupacione uprave. Za zajedničkog ministrafinansija je imenovan Benjamin Kalaj, dobar poznavalac bosanskohercegovačkih i balkanskih prilika. 39

Vojna i politička kretanja u Bosni i Hercegovini tokom velike Istočne krize 1875 -1878. imala suznačajne posljedice na demografsku sliku zemlje. Za vrijeme aus trougarske uprave u BiH izvršena su četiripopisa stanovništva 1879., 1885., 1895. i 1910.

Prvom popisu stanovništva prethodili su popis naseljenih mjesta i numeracija kuća. Prema njegovimrezultatima na dan 1. juna 1879. živjelo je u BiH 1.158. 164 osobe, od kojih je bilo 43 % pravoslavnih, 39 %muslimana, 18 % katolika i 0,29 % Jevreja. Taj popis nije bio sasvim tačan jer nije obuhvatio izvjestan dioosoba. U narednom periodu faktički prirast stanovništva se povećao što se odrazilo u narednim po pisima.Prema rezultatima popisa iz 1885. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 1.336.091 stanovnik, 1895.1.568.092 a iz 1910. godine je bilo 1.898.044 stanovnika. Broj pravoslavnog stanovništva se od 1879. do1910. godine povećao za 66 %, broj muslima nskog za 36 %, katoličkog za 107 % i jevrejskog za 246 %. 40

36 Prik azati kartografski teritorij BiH37 Zbornik zakona i naredbi 1880 ili na njemačkom originalan dokument Arhiv BiH iliSamlung gesetz und verordnungen, Wien 1880.38 Šematski prikaz organizacije uprave, knjiga Istina o Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1991.39 Šematski prikaz ustanka 1882 i fotografija Benjamin Kalay - Udžbenik za 4 gimnazije40 Popisi stanovništva - 1879, 1885, 1895 i 1910. sa kartama rasporeda stanovništva,kmetova i slobodnih seljaka i karta naseljenih mjesta) Arhiv BiH biblioteka ili Povijesni atl as

10

U cjelini promatrano Bosna i Hercegovina je bila slabo naseljena. Na 1 km2 su živjela 22stanovnika, 1885. 25, 1895. 30 i 1910. godine 37,1. 41

Najveći dio stanovništva u Bosni i Hercegovini je živio na selu. Većina gradova je imala agrarni izanatlijsko-trgovinski karakter. U njima su najbrojnije bile zanatlije i trgovci, a zatim vojska, činovnici iinteligencija.42Na početkun austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini s u se nalazila 43 grada koji su bili središta okružnei sreske uprave. Godine 1885. broj gradova se povećao na 47, 1895. na 52, a 1910. na 66.

Godine 1910. od 66 bosanskohercegovačkih gradova samo pet su imali više od 10.000 stanovnika(Bijeljina, Banja Luka, Tuzla, Mostar i Sarajevo) dok je šest imalo između 5.000 i – 7.300 stanovnika.

Formiralo se i novo građanstvo kojeg su činili pripadnici vojske, činovničkog aparata, intelektualci,privrednici i radnici.

Kod izgradnje svog birokratskog aparata uprava se u početku oslanjala na došljake koji se nisupokazali u službi. Bilo je tu pustolova, diletanata koji nisu mogli napredovati u službi u svojoj zemlji a i onihkoji su taj posao shvatali dostojanstvom pa su 80 -ih godina u BiH službovali 1 princ, 8 grofova, 20 barona i54 viteza. Od 80-ih godina XIX stoljeća do 1914. godine broj činovnika je sa 2.000 porastao na 14.000.Paralelno je rastao i broj domaćeg stanovništva ali ono nije dostiglo veći udio od 42 %.

Glavni grad Sarajevo i okružni gradovi su se pretvarali u gradove komercijalnog i industrijskog tipa doksu manji centri, sjedišta sreskih organa pokazivali znakove živahnijeg trgovačkog prometa. Tu promjenu jelijepo je opisao Hajnrih Renner u svom putopisu Kroz Bos nu i Hercegovinu-uzduž i poprijeko 1896. godine,navodeći primjer Tuzle: “U toku dva desetljeća obišao sam tri puta sjeveroistočnu Bosnu i posjetio tri putaDolnju Tuz a svaki put pod potpuno promjenjenim prilikama. Prvi put tokom okupacije 1878., Tada je to biopotpuno turski grad, kojem je eksploatacija soli pribavila izvjestan značaj: bilo je usljed toga dosta prometa,ali se on obavljao samo s tovarnim. Stari ruševni kastel, konak i episkopska rezidencija su predstavljalinajznačajnije tačke u gradu. Nakon toga vidio sam Tuzlu 1886. prilikom otvaranja željezničke linije odDoboja do Siminhana. Iz Tuzle je već tada nastao polumoderan grad, rudarstvo je već poćelo da se razvija.Prilikom mog posljednjeg boravka našao sam industrijski i rudarski centar ne očekivanog opsega, po čemu sevrlo jasno raspoznavalo da Bosna kreće ogromnim koracima naprijed.”Za vrijeme austrougarske uprave, kao političko, privredno i kulturno središte Bosne i Hercegovine, Sarajevose razvilo u moderni grad. Ono je, po mišljenju bosanskog naroda predstavljalo centar ljepote kojeg su činilemonumentalne moderne zgrade, te sjaj i raskoš, koje jedan grad samo može imati. 43Sa bosanskog aspekta Sarajevo je predstavljalo ogledalo Bosne. Rijetko gdje se mogao naći grad koji je takovjerno oslikavao čitavu zemlju. Drugi gradovi u zemlji, iako daleko manji, imali su karakter potpuno jednakkarakteru Sarajeva. Baš kao što mali kolibri ima sve iste organe kao i kralj ptica, samo mnogo manje tako sei svaka bosanska provincija mogla ponositi da ima iste karakteristike kao i Sarajevo.Nakon okupacije Sarajevo se modernizovalo i uz sačuvana tradicionalna poprimilo i obilježjazapadnoevropskog svijeta. 44Katastrofalni požar u Sarajevu 1879. godine, ubrzao je rastanak sa hanovima jer i oni koji s u preostali moglisu tek nakratko zadovoljiti potrebe sve većeg broja stranih putnika. Zato je općinska vlast sa zadovoljstvompozdravila inicijativu Gliše Jeftanovića za izgradnju modernog hotela Evropa u Sarajevu, koji je mogao upotpunosti zadovoljiti potrebe sve većeg broja gostiju.«Evropa“ je otvorila svoja vrata 12. decembra 1882.. Bili su prisutni uglednici grada, njegova elita. Bio je todogađaj od prvorazrednog značaja» - pisao je « Sarajevski list ». 45Koliko god je bio ponosan na izgradnju prvog evropskog hotela u Sarajevu, gradonačelnik je bio srećniji iponosniji kada je 1. januara 1885. godine prošao sarajevskim ulicama prvi tramvaj. Tog dana Sarajlije sunajzad dočekale da vide «konjsku željeznicu»... Bilo je tačno 10 sati kada je konj povuk ao vagon u kojem su

41 Povijesni atlas BiH Popis stanovništva 1910., karta42 Prikazati fotografiju ulica u Sarajevu Historijski muzej j43 Prikaz ulica i građevina – Historijski muzej44 Prikaz ulice i građevina – Historijski muzej45 Fotografija- Čitanka za 8 razred osnovne škole

11

se nalazili uzvanici. Bio je to događaj od posebnog značaja tim više što je Sarajevo u to vrijeme spadalo urijetke evropske gradove koji su imali tramvajski saobraćaj. 46Nakon okupacije 1878. godine, ulice u Sarajevu su bile osvjetljen e petrolejskim svjetiljkama koje su palilivatrogasci. U toku 1880. godine u centru grada se nalazilo 188 uličnih fenjera. Kasnije je Sarajevo dobiloelektričnu rasvjetu. Njeno probno paljenje dogodilo se 3. i 4. aprila 1895. godine. Generalna proba je usp jela,a premijera se dogodila 1. maja iste godine. 47Istoga dana je u javni saobraćaj pušten električni tramvaj, tri godine prije nego što će se to desiti u Beču.Mjesec dana kasnije iz saobraćaja je povučen konjski tramvaj koji je uspješno punih deset god ina prevozioputnike i robu, predstavljajući svojevremeno veliku senzaciju ... 48Nakon okupacije BiH 1878. godine austrougarska administracija je poduzela brojne mjere da je integriše usvoj državni sistem Posebno važno mjesto među njima imalo je uvođenj e vojne obaveze u BiH i uključenjebosanskohercegovačkih vojnih obveznika u vojnu organizaciju Monarhije. Nakon što je osigurala saglasnostPorte pristupilo se uvođenju vojne obaveze i provođenju regrutacije, uzimajući vojne potencijale BiH uumjerenom obimu.Provizorni Vojni zakon u Bosni i Hercegovini proglašen je 4. novembra 1881. Istovremeno je car FranjoJosip uputio proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine, u kojem je naglasio da se “bez oružane sile ne možeočuvati mir u zemlji, štititi život i imet ak stanovnika, a zemlja od neprijatelja spolja. Rane koje su donijeliprotekli događaji tek treba da zarastu, pa je došlo vrijeme da sinovi zemlje sposobni za odbranu nastupedužnost i da im bez razlike po vjeri pripadne čast da u odbranu svoje otadžbine n ose oružje. U Zakonu zaobranu izrečene su najšire olakšice i oslobađanja, da u vršenju vojne službe niko neće biti spriječen u vršenjusvojih vjerskih dužnosti.”49Prema odredbama provizornog Vojnog zakona vojnu obavezu su u principu trebali vršiti svi v ojno sposobnibosanskohercegovački zemaljski pripadnici, koji su bili obavezni učestvovati u odbrani zemlje i Monarhije.Vojna dužnost je počinjala 1. januara kalendarske godine u kojoj je vojni obveznik navršavao 20 godina.Bila je uslovljena potrebnom d uhovnom i tjelesnom sposobnošću i minimalnom visinom od 155,4 cm.Trajala je 3 godine u liniji i 9 godina u rezervi.Institucija zastupanja (bedelija, bedluk) je preuzeta iz osmanskog Vojnog zakona i pobliže regulisana uinstrukcijama o provođenju regruta cije. Zastupnik je morao da u četvrtoj starosnoj klasi ispuni svoju dužnost.Nije smio biti stariji od 32 godine, morao je biti zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine i odgovaratipropisima o dobrovoljnom stupanju u vojsku. 50S obzirom na neriješen državno-pravni položaj, bosanskohercegovačke jedinice de iure nisu predstavljalesastavni dio austrougarske armije. Njihova unutrašnja organizacija je u prvoj instanci bila isključivoodređena od cara, pokazujući jasna ublažavanja u odnosu na sistem austrougarsk ih vojnih snaga.Uprkos posebnom statusu, bosanskohercegovačke jedinice su istovremeno stajale sa austrougarskomvojskom u izvjesnom pravnom koneksu, koji je bio predstavljen zajedničkim vladarom, ujednačenimpropisima službe po Vojnom zakonu kojem su pod lijegale, kao i odredbama upotrebe ovih trupa po kojimaje njihova dužnost bila ne samo odbrana Bosne i Hercegovine nego i cjelokupnog prostora Monarhije. 51Austrougarska vojska smještena u Bosni i Hercegovini nakon okupacije postala je značajan društveni iekonomski faktor, unoseći nove poglede i dajući pečat svim zbivanjima u kulturnoj i ekonomskoj sferiživota.

Izgradnja saobraćajnica i infrastrukture u bosanskohercegovačkim gradovima i približavanje tekovinazapadnoevropske civilizacije je bilio djelo inženjerijskih jedinica okupacione vojske. Okupacijom Bosne iHercegovine nastala je nova etapa u izgradnji saobraćajnica. Nakon okupacije poduzete su mjere da se štoprije poboljša cestovni saobraćaj. U toku 1878. i 1879. razvila se velika akt ivnost na rekonstrukciji idogradnji putne mreže. Već sredinom 1881. u Bosni i Hercegovini je bilo osposobljeno za kolski saobraćaj16 putnih pravaca u dužini od 1.543 km.52

46 Čitanka za 8 razred osnovne škole i knjiga Svjetlost Evrope u BiH47 Razglednica-slika ulice- Historijski muzej48 Fotografija prvog električnog tramvaja Čitanka 8 osnovne škole i Historijski muzej49 Zbornik zakona i naredbi za BiH 1881, Sarajevo 1882.50 Provizorno vojni zakon za BiH 1881. Biblioteka Arhiv BiH51 Provizorno vojni zakon za BiH52 Historijski muzej

12

Iz vojnih, ekonomskih i finansijskih razloga nakon okupacije počela je i zgradnja željeznica. Za 13godina je izgrađena glavna saobraćajna linija Bosanski Brod -Sarajevo-Metković.53 U toku okupacionogpohoda počela je uspostava ratne pošte putem koje se u početku obavljao prijem, transport i dostava pisama,novina i novčanih pošiljki samo za potrebe austrougarske vojske. Od 1879. otvorene su vojne pošte, a od1889. uveden je i telefonski saobraćaj, kojim su se mogli koristiti u prvo vrijeme samo vojska i činovnici. Od1894. godine uspostavljen je javni telefonski saobraćaj. 54Izgradnja vojnih objekata dala je novi izgled bosanskohercegovačkim gradovima. Središta društvenog životapostaju oficirske kasine organizovane nakon okupacije, sa vojnim bibliotekama, vojnim orkestrima ibrojnim kulturnim manifestacijama, unoseći u zatvoren u bosanskohercegovačku sredinu novi stil života. 55Od 1882. godine počela je uspostava bosanskohercegovačkih jedinica. Bosanskohercegovački vojniobveznici regrutovani 1882. godine su raspoređeni u sastav četiri formirane bosanskohercegovačke čete i to:prvu u Sarajevu, drugu u Banjoj Luci, treću u Dolnjoj Tuzli i četvrtu u Mostaru. Ove četiri čete nosile subrojeve 1-4. Daljnje 4 čete sa brojevima 5 -8 formirane su 1883., 1884. sa brojevima 9 -12, a 1885. čete sabrojevima 13-16. Iste godine iz ovih četa formirani su samostalni pješadijski bataljoni sa oznakama I -IV. Od1886. do 1889., u svakom dopunskom okrugu bile su uspostavljene nove čete, koje su priključenepostojećem bataljonu. One su se 1. oktobra 1889. godine ujedinile u novi bataljon, uz istovreme nu uspostavurezervnog bataljanskog kadra. Čete uspostavljene od 1890. do 1892. ujedinile su se 1. oktobra 1893. udaljnja 4 bataljona. koji su imali po 3 čete. Iz ovih 12 samostalnih bataljona, 1 januara 1894. godine suuspostavljena 4 pješadijska puka, sa po tri bataljona i to: 1. bosanskohercegovački puk iz sarajevskog okrugaza dopunu, 2. iz banjolučkog, 3. iz tuzlanskog i 4. iz mostarskog. 56Nakon uključenja Bosne i Hercegovine u vojnu organizaciju Monarhije, uvedena je institucija vojnog“dušebrižništva“ i uspostavljen je poseban okrug za “dušebrižništvo”, koje je imalo poseban status u vojsci ibilo rangirano prema funkcijama i vojnim činovima.Za obavljanje “dušebrižništva“ kod katoličkih vojnika u Bosni i Hercegovini su bili određeni jedan vojnisvećenik, dva vojna kurata i šest vojnih kapelana. 57 Kod pravoslavnih vojnika od 1896. godine je biosistematizovan jedan vojni nadsvećenik sa šest vojnih kapelana. Za jevrejske vojnike u miru nije biopredviđen “dušebrižnik“, nego se “dušebrižništvo” vršilo preko lokalnog rabina. U slučaju mobilizacije kodsvake armijske Vrhovne komande je bio predviđen jedan vojni rabin koji se trebao starati za vjerske funkcijejevrejskih vojnika kod trupa, komandi i ureda. 58Za obavljanje vojnog “dušebrižništva“ kod muslim anskih vojnika su već u provizornom Vojnom zakonu iz1881. godine bila predviđena dva vojna imama. 59 Naredne godine, sarajevski muftija Hilmi ef. je predložioda se za vojnog imama imenuje hodža hadži -Mehmed Kokić iz Zenice. Taj prijedlog car je potvrdio od lukom

53 Historijski muzej54 Historijski muzej55 Oficirska kasina u Sarajevu- Historijski muzej56 Šematski prikaz u Militaria Austriaca57. katolićki vojni dušebrižnik CD58. jevrejski dušebrižnik CD59. Istovremeno je propisana odjeća za vojnog imama: Fes crven sa bijelim sarukom

(ahmedijom) i crnom kitom od svilenih resa, gornja haljina - tamnomodro džube odsukna do ispod koljena oblikom običajnim u muslimana, jaka i okrajak na rukavimabročast na rukavima duž šava po rubu nastavka bit će tri zlatna traka, nadalje,tamnomodre prostrane šalvare od sukna, nanogavice treba da se spram donjeg krajasuzuju. Dječerma tamnomodra s j ednim redom od 13 komada krugljastih dugmadi odmjeda. Pas će mu biti crven (krmezi), i šal koji se omota oko struka, mestve crne (čiftekundur). Mushavska kesa o prekoramku nalika nabojnjači konjičkih časnika c. kr.vojske. Remen širok 2,5 cm ima biti od crvena safijana i presvučen srebrnom trakom.Tomu služi za pohranu Kur’ - ana te se nosi na desnom ramenu spram lijeve strane.Kovčežić (sandučić) od crne kože, unj se spremaju 4 vjerozakonska ćitaba, a uz to moraimati dva metra dugačak i 1,5 m širok ćili m za klanjanje (serdžada).

13

od 1. decembra 1882. godine. Nekoliko godina kasnije, 1888., imenovan je i drugi vojni imam, hodžaMehmed Bećiragić iz Sarajeva.6061Za muslimanske vojnike se činilo sve što je moguće, ukoliko nije dovodilo u pitanje jedinstvo armije. I sam

čin polaganja zakletve je njima prilagođen, pa su je oni posebno polagali. Imam sa Kur’anom u ruci čitao jetekst zakletve, koji su vojnici sa fesom na glavi tiho ponavljali i na kraju njen značaj potcrtavali riječima“valahi bilahi.” (Tekst zakletve: Zaklinjem se Bogu svemogućem, da ću biti vjeran njegovom veličanstvucaru i kralju Franji Josipu Prvom, i da ću sve zapovijedi mojih nadređenih i viših poštovati čak i u opasnostipo vlastiti život.).U takvom načinu polaganja zakletve sadržan je duboki filozofski sm isao značenja islama kodbosanskohercegovačkih Muslimana, pa se sa zakletvom Bogu povezivala dužnost prema caru. Kršenje jedneobaveze povlačilo je za sobom kršenje druge, pa je tako uspostavljen mehanizam koji je osiguravao njegovupunu lojalnost.62Vojni “dušebrižnici” su imali izuzetno značajnu ulogu u izgradnji moralnih i vojničkih osobinabosanskohercegovačkih vojnih obveznika. Prema odredbama Zakona o “dušebrižništvu” iz 1887. godine,regulisane su njihove dužnosti i obaveze u ratu i u miru. Za vrije me borbenih dejstava nisu se smjeliudaljavati od jedinice; u toku borbe su trebali da ohrabre vojnike i podsjete ih na savjesno i požrtvovanovršenje vojničke dužnosti; na mjestima za previjanje su trebali da tješe ranjene. Osim toga obavljali su pokoppoginulih vojnika prema vjerskim običajima. U miru vojni “dušebrižnici” su imali značajnu ulogu priprovođenju regrutacije. Za vrijeme vojne službe su trebali vojnike stalno podsjećati na ispunjavanje dužnosti,poštovanje zakona i izvršavanje naredbi nadr eđenih. U kaznenim ustanovama su trebali da ubijede vojnika uneispravnost njihovog postupka i da zbog kršenja discipline izraze pokajanje. Na kursevima, organizovanimkod jedinica za vrijeme služenja vojnog roka, vojni “dušebrižnici” su provodili opismenj avanje i vodili kursvjeronauke. Kao glavni zadatak su trebali kod vojnika razvijati patriotizam prema Monarhiji, stalno ihpodsjećati da je zakletva svetinja i da se treba žrtvovati za cara. 63Bosanskohercegovačke jedinice su 1895. godine dobile vojnu muzi ku. Tom prigodom Edward Wagnes, vođaorkestra 2. bosanskohercegovačkog puka u Grazu je komponovao koračnicu “Die Bosniaken kommen”, kojaje uskoro postala prepoznatljivo obilježje svih bosanskohercegovačkih jedinica. 64Specifičan način odijevanja izdvajao je bosanskohercegovačke jedinice od ostalih trupa k.u.k. armije. Nosilisu svijetloplave “turske hlače” i gamaše. U početku su samo Muslimani nosili fes, a kasnije svi pripadnicibosanskohercegovačkih jedinica. Od 1909. za sve dijelove armije, izuzev konji ce, su uvedene smeđe - siveuniforme. Od 1910. i fes je dobio ratnu, smeđe -sivu boju.65

Nakon vojne reforme u Monarhiji 1912. nastupile su značajne novosti i ubosanskohercegovačkim jedinicama. Novi Vojni zakon za Bosnu i Hercegovinu je progl ašen 11.avgusta 1912. Njime je godišnji kontingent regruta usklađen sa principom koji je važio za Austriju iUgarsku. Po njegovim odredbama kontingent regruta za Bosnu i Hercegovinu je iznosio 6.392 vojnaobveznika ili 0,43% ukupnog stanovništva što je p redstavljalo prosjek austrijskog (0,42%) i ugarskog(0,44%) procenta ukupnog stanovništva. Istovremeno je došlo i do pomjeranja starosne granice zarezervni sastav. Prema novom Vojnom zakonu, treća rezerva se završavala sa 42 godine života.Njegove odredbe su prilagođene odredbama Vojnog zakona za Austriju i Ugarsku, uz manjaodstupanja. Vojna obaveza je bila opća i morala se izvršiti lično, tako da je ukinuta institucijazastupanja (bedelija, bedluk).66Nakon proglašenja Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovi nu 11. avgusta 1912. godine, vojni krugoviMonarhije su nastojali da se bosanskohercegovačke jedinice u potpunosti integrišu u zajedničku vojsku. U

61 Razglednica Vojni imam CD

62. Razglednica CD63. Razglednica vojni imam Budimpešta CD64 Koračnica Die Bosniaken kommen- ili demosnimak 30 sekundi internet pod EdwardWagnes-Die Bosniaken kommen ili od sarajevske filharmoni je snimak kompletan65 Fotografija ili umjetnička slika BH vojnika (ili internet - www. austro-hungarian –army.co. uk. najljepša je Oskar Bruch - Galerie)66 Vojni zakon 1912 Arhiv BiH Militär Zajedničko ministarstvo finansija, Präs. 1912.

14

toku druge polovine 1912. i tokom 1913. godine javljale su se brojne inicijative o provođenju mjera zajačanje osjećaja pripadnosti Monarniji i traženi su modaliteti potpunog integriranja bosanskohercegovačkihvojnih snaga u vojnu organizaciju zajedničke vojske. Zemaljski poglavar Potiorek je predložio je da se, radijačanja položaja Monarhije u Bosni i Hercegov ini i istovremene promjene posebnog statusabosanskohercegovačkih jedinica poduzme nekoliko mjera. Bosanskohercegovačke jedinice su trebale nositioznake zajedničke vojske, a ekonomska uprava bosanskohercegovačkih jedinica je trebala da pređe unadležnost K.u.k. Ministarstva rata, iz razloga da bosanskohercegovački političari ne bi zahtijevali posebanstatus bosanskohercegovačkih jedinica. Osim toga, trebalo je poduzeti mjere koje imaju za cilj jačanjepripadnosti Bosne i Hercegovine Monarhiji.

Prijedlog generala Potioreka da se unificira odjeća kod bosanskohercegovačkih jedinica, nije naišlana slaganje prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, koji je izrazio želju da svi pripadnici jedinica, koje sepopunjavaju iz Bosne i Hercegovine i dalje nose fes, p a će ta odluka ostati na snazi sve do kraja Prvogsvjetskog rata. Jedini izuzetak bit će učinjen kod jurišnih bosanskohercegovačkih jedinica, kojima će sedodijeliti čelični šljemovi67

67 Fotoghrafija CD, iz knjige Kiszling Potiorek i Franz Ferdinand i fotografija CD bh vojniksa šljemom

15

II Modernizacija i tradicija u BiH u doba austrougarske uprave

21. januara 1893. u Dvorskoj operi u Beču izvodila se premijera baleta Svadba u Bosni iHercegovini. Sadržaj predstave je bio jednostavan. Grupa turista iz Beča je putovala kroz jedno selo uBosni i prisustvovala svadbi sa stanovnicima svih konfesija. – od orijentalno-pravoslavnih Bosanacado muslimana, od roma do jevreja i katolika - selo je pokazivalo miran zajednički život nacionalnosti ikonfesija u Bosni. Slika pozornice prikazivala je ne samo šaroliku kogzistenciju stanovništva nego iblagostanje malog mjesta. U baletu turisti koji su u početku bili nepovjerljivi prema stanovnicimapočeli su se priključivati slavlju, pa su plesali bosanske plesove. Na kraju Bečlije su počele učitiBosance da plešu valcer, pa se uskoro cijelo svadbeno društvo sa svojim stranim gostima okretalo utom veselom ritmu.68

U jednom trenutku iz srednje lože opere iznenada je odjeknuo smijeh. Car Franjo Josip se smijaosrdačno, a njegov primjer su slijedile nadvojvotkinje i nadvojvode. To veće valcer je bio simbol ambicijaMonarhije u Bosni i Hercegovini, 15 godina prije njene aneksije. 69

Nakon okupacije Austro-Ugarska je gradila novi sistem uprave, sa ciljem da u ekonomski, politički ikulturno integriše Bosnu i Hercegovinu u svoj državni sistem. U svim oblastima je došlo do značajnihpromjena koje su otvorile put novom modelu razvoja.

Uključivši je 1. januara 1880. u svoje carinsko područje Austro -Ugarska je izvršila njenu privrednuaneksiju, što je bilo u suprotnosti sa njenim međunarodnim statusom. Od tada je počeo njen privredni razvojna novim osnovama, kojem je glavno obilježene bilo prodor kapitalističkih odnosa.

Osnovnu smjernicu austrougarske privredne politike u Bosni i Hercegovini su obilježila nastojanjada se njeni troškovi pokrivaju iz vlastitih prihoda. Zbog toga je austrougarska uprava nastojala da podržirazvoj privrednih potencijala zemlje. U skladu sa tim namjerama privredna politika uprave je bilaprvenstveno usmjerena na iskorištavanje prirodnih bogatstava. Opći karakter austrougarske privr ede vidljivje iz činjenice da su u prvoj deceniji 20. stoljeća sirovine sačinjavale 83 % cjelokupnogbosanskohercegovačkog izvoza. Proizvodi drvne industrije su predstavljali najvažniji izvozni artikal.Izvozilo se uglavnom poluprerađeno drvo, dok su fina lni proizvodi uvoženi. Putem direktnih pogodbi sapojedinim kupcima te licitacija uprava Bosna i Hercegovina je do 1885. godine prodala oko 144.000hrastovih stabala. Od 1886. godine uprava je prešla na novi sistem dugoročnih ugovora uz fiksni paušal.Prva i jedna od najvećih firmi u tom poslu Morpurgo i Parente iz Trsta je posjekla 1.300.000 stabala sa2.600.000 m3 drva.

Osnivanje erarskih režijskih šumskih preduzeća je značilo veliki korak naprijed. Kao rezultat takveindustrijske politike osnivala su se jaka šumarska preduzeća: Stajnbas u Dobrljinu i Drvaru, Ajzler i Ortlib teGregercen u Zavidovićima, Feltrineli u Hadžićima i Kasindolu... Ona su sistematski investirala ubosanskohercegovačke šume i tako uspješno eksploatisala da je na početku 20. stoljeća izvozbosanskohercegovačkog drveta postao najozbiljniji konkurent austrijskom. Godišnje se iz Bosne iHercegovine izvozilo drveta u vrijednosti 30 -35 miliona kruna.

Bosna i Hercegovina je trebala da u privrednom pogledu predstav lja sirovinsko područje austrijske iugarske industrije i istovremeno potrošačko tržište za njihove industrijske proizvode. Osnova na kojoj jepočivao razvoj privrede u zemlji bila je izgradnja željeznica, koje su povezivale sirovinske bazene. Zaeksploataciju sirovina, drveta, uglja, željeza, soli ... bilo je potrebno aktivirati veliki kapital. Kao najvećifinansijer pojavljivala se država, koja je osiguravala kredite od velikih banaka. U Bosni i Hercegovini suotvarani rudnici uglja, željeza i drugih ru da. Dosta je napredovala prerada željezne rude i metalurgija, apočela su sa radom i prva preduzeća kemijske industrije. 70

Austrougarska uprava je od početka značajnu pažnju posvetila rudarstvu koje je na području BiHimalo tradiciju još od rimskog doba. Ipak, rudarstvo se je razvijalo postepeno, ograničeno na nekolikovažnijih artikala (ugalj, željezo, mangan i soli). Do kraja austrougarske uprave je otvoreno samo nekolikougljenokopa, uglavnom u državnoj režiji. Godine 1913. u zemlji je proizvedeno 847.2 80 tona uglja a bilo jezaposleno 2.669 osoba.

U vezi sa rudarstvom se razvijala industrija željeza. Vareški rudokopi, korišteni još u doba osmanskeuprave nakon okupacije su se modernizovali, pa je količina iskopane rude porasla sa 2305 t u 1890. godini na

68 Animacija iz knjige Postkoloniale Imperialismus crno bijela ili tražiti original izPozorišnog arhiva iz Beča69 Fotografija Franje Josipa (Čitanka za 8. osnovne i udžbenik 4. Gimnazije70 Razglednica rudnici i pogoni CD II ili Historijski muzej

16

219.131 t 1913. godine. U Varešu je 1891. godine podignuta prva visoka peć za dobijanje sirovog željeza teljevaonica i topionica. Privatnim kapitalom i uz sudjelovanje Zemaljske vlade 1893. godine počela je saradom i Željezara u Zenici za proizvodnju čelika, valjanog i šipkastog željeza, valjane žice, rudokopnihtračnica. Ona se 1899. pretvara u dioničko društvo U pogledu željezne rude eksploatacija najbogatijegnalazišta u Ljubiji kod Prijedora počela je tek 1916. godine sa dnevnom proizvodnjom od 35 0 tona, koja seveć naredne godine povećala na 2.000 t.

Među ostalim industrijskim granama važno mjesto je zauzimala industrija građevinskog materijala.Kemijska i prehrambena industrija su se također sa nekoliko preduzeća razvile i imale dobre perspekti ve.Hemijska industrija se isticala sa nekoliko preduzeća koja su se bavila preradom sirovog ulja iz uvezenenafte (Rafinerija u Bosanskom Brodu osnovana 1893.), proizvodila amonijačnu, kaustičnu i kristalnu sodu(Solvay u Lukavcu), vršila suhu destilaciju drveta u Tesliću, proizvodila kalcijev karbid, ferosilicij, hlornovapno i hlorderivate u Jajcu), celulozu u Drvaru, terpentin i kolofinij u Višegradu. 71

Unošenjem novih metoda i tehničkih sredstava rad je proširen u gotovo svim privrednim granama.Pod utjecajem poduzetnih stranaca toj aktivnosti se prilagođavalo i domaće stanovništvo. Pomoćuekonomskih promjena postepeno se vršio i društveni preobražaj, koji je ubrzavan i političkim sredstvima.Ove novine su više dolazile do izražaja u gradskoj privre di nego u glavnoj privrednoj grani poljoprivredi,kojom se 1910. godine bavilo 87,91 % stanovništva.

Uprkos značajnim rezultatima Bosna i Hercegovina nije doživjela punu industrijalizaciju, ostajući idalje pretežno agrarna zemlja. Prema nepotpunim podacima iz 1907. godine, u Bosni i Hercegovini jezabilježeno 46.593 državna i privatna preduzeća i radnje u kojima je bilo uposleno 101.664 osoba, ili 5,7 %ukupnog stanovništva.72

U periodu austrougarske uprave Bosna i Hercegovina se pojavljivala na mnogim izložbama uMonarhiji i u drugim svjetskim centrima. Bile su to izložbe lovačke, šumarske, voćarske, školske,fotografske, pčelarske, zanatlijske... Na nekim od njih Evropa se prvi put susretala sa zanimljivimrezultatima bosanske proizvodnje a šta mpa je počinjala da piše o privrednom i kulturnom života u Bosni iHercegovini. Time su ranije egzotične priče i legende o životu u zemlji ustupile mjesto realnijemsagledavanju. To se posebno odnosilo na izložbe održane krajem XIX stoljeća i to u Pešti 1 896., u Briselu1897., Beču 1898 i u Parizu 1900.73Povodom 1.000- godišnjice tzv. Krune sv. Stjepana, u Budimpešti je organizovana Milenijska izložba,koja je otvorena u aprilu 1896. godine i trajala do decembra.Na izložbi je bila predstavljena gotovo či tava mala čaršija. Pod strehom industrijske palaće» bilo jesmješteno 13 dućana, u kojima su bosanske zanatlije izrađivale svoju robu... Nije bilo gotovo nijedneoblasti materijalne proizvodnje čiji se rezultati nisu mogli naći na ovoj izložbi. Najbolje je bilapredstavljena sirovinska baza, tj. rudarstvo i šumarstvo.Šumarstvo kao i proizvodi iz svih poljoprivrednih oblasti su bili posebno izloženi, sa vrlo bogatim iraznovrsnim eksponatima. Pred bosanskim poljoprivrednim paviljonom jedan je pjesnik zapis ao: «Neznaš ćemu da se više diviš, da li silnoj tikvi veličine jednog bureta, ili krastavcu od pola metra dužine,ili bostanu, što se poput zlata sija.» 74

Izložba u Briselu je svečano otvorena 2. maja 1897. a tom činu su prisustvovali i zvaničnipredstavnici belgijske vlasti. Bosna i Hercegovina je bila bogato i raznovrsno predstavljena. Glavniulaz bosanskog paviljona su ukrašavale dvije munare dok je njegova unutrašnjost bila ukrašenabosanskim motivima. Bili su oslikani pejzaži Sarajeva, Mostara, Plivs kog jezera, i kanjon rijekeNeretve. U paviljonu je bio rekonstruisan izgled bosanske kuće ukrašen bogatim ćilimima i drugimpredmetima kućne radinosti.

Na izložbi je bio predstavljen i građevinski i školski odjel Bosne i Hercegovne. U vitrinama subili izloženi arheološki nalazi, proizvodi umjetničkih zanata te radovi tekstilne industrije. Posjetioci suse posebno divili predmetima rezbarene drvenarije, radovima u metalu, vezu, tkanju beza... Na ovojsvjetskoj izložbi bosanski eksponati su naišli na veli ki interes posjetilaca. 75

71 Enciklopedijski separat BiH i Historijski muzej72 Historijski muzej73 Razglednice izložbi- Historijski muzej BiH-74 Razglednice izložbi- Historijski muzej BiH-75 Razglednice izložbi- Historijski muzej BiH-

17

Izložba u Beču, koja je održana povodom jubileja 50 -godišnjice dolaska na prijesto caraFranje Josipa otvorena je 12. maja 1898. godine. U tri bosanskohercegovačka paviljona izložba je bilatematski postavljena iz oblasti indu strije, poljoprivrede, zanatstva, umjetničkih zanata, veza, tkanjaćilima, svih tehnika rada u metalu, šumarstva, graditeljstva i školstva.

Posjetioci bosanskog paviljona su na otvorenju izložbe mogli čuti marš Die Bosniakenkommen, prepoznatljivo obilježje bosanskohercegovačkih jedinica. Bosanskohercegovačko odjeljenjeizložbe je 7. juna 1898. posjetio car Franjo Josip koji je sa velikim zanimanjem obišao izloženeeksponate, iskazujući svoje pohvale za napredak ostvaren u industrijskom razvoju Bosne iHercegovine.76Na izložbi bosanskih radova bilo je stvari najvišeg savršenstva. Posjetioci su se čudili finim oblicima,skladno poredanim bojama, ukusnim crtežima na vazama, bombonjerama, kutijama, okvirima za ogledala ifotografije, slikarskim stolovima , stolcima za čitanje i za Kur'an, tanjurima, tacnama, svijećnjacima,četkama, cigarlucima, iglama za šešire, broševima, zapinjačama, dugmadima za mandžete, kasetama za jelo,divitima, suncobranima, kopčama, koštanim noževima, držačima za kišobrane i štapo ve, lepezama,stolicama, peškunima, kutijama za cigare, žaračima, čašama, lancima za satove, pepeljarama, tavama,ibricima, vrčevima, servisima za moku i punč... 77Izložba koja se održala u Parizu otvorena je 14. aprila 1900. godine. Trajala je 180 dana, a posjetilo je 45miliona ljudi. Austrougarska uprava je željela naglasiti da je za kratko vrijeme mnogo učinila na poboljšanjuprivrede, ekonomije, saobraćaja, obrazovanja i kulture u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačkipaviljon je bio izgrađen u pseu doorijentalnom stilu, predstavljajući sintezu kulture i tradicije Bosne iHercegovine.Bosanskohercegovačka industrija, zanatstvo, trgovina, šumarstvo i poljoprivreda su na izložbi bili bogatopredstavljeni, dobivši brojna priznanja. Nakon izložbe u veli koj mjeri je poraslo ukupno privredno, kulturno ipolitičko interesovanja za Bosnu i Hercegovinu.Austrougarska uprava je učinila mnogo više u podizanju materijalne kulture u Bosni i Hercegovini nego štoje učinila u oblasti duhovne kulture. Takva orij entacija se na određen način ogledala u školstvu.Škola je služila kao instrument razvijanja kulta prema Monarhiji. Svako jutro nastava je počinjala pjevanjemhimne-carevke aa državni praznici, jubileji članova dinastije i njihove posjete Bosni i Hercego vini u školamasu predstavlajni tako da bi učenici mogli da ih dožive kao patriotski događaj. U čitankama, udžbenicimageografije i u drugim knjigama, posvećivalo se mnogo prostora slavi i veličini dinastije i carevine... 78Bosanskohercegovačko stanovništvo naslijedilo je iz osmanskog perioda zatvorenost kulture i prosvjete kojase odvijala u okviru vjerskih zajednica. Do uspostave austrougarske uprave osnovni vid obrazovanja u Bosnii Hercegovini je predstavljalo konfesionalno školstvo. Njegovu osnovu su činili mektebi i pravoslavne ikatoličke škole.Uredbom iz 1879. godine u zemlji su bile predviđene tri vrste osnovnih škola: opće narodne osnovne škole,privatne škole i konfesionalne škole.U prvoj deceniji nakon okupacije u Bosni i Hercegovini su otv orene 104 osnovne škole, koje su nazvanekomunalnim. Do prvog svjetskog rata u zemlji je ukupno otvoreno 390 državnih škola. Od 1911. godine jeuvedeno obavezno četverorazredno osnovno obrazovanje.

Muslimansko stanovništvo je nakon okupacije čuvalo svoj sistem školstva i odgoja u tradicijskojvjerskoj školi– sibjan mektebu. U ovim vjerski školama nije izučavana ni latinica ni ćirilica, nego tzv.“tursko pismo”, arebica. Broj sibjan mekteba je stalno rastao. Njihov broj od 499 sa 23.300 polaznika kolikoih je bilo 1879. godine povećao, pa je 1915. godine bilo 1.233 mekteba sa 53.069 djece. Početkom XXstoljeća mektebi su reformisani, uveden je maternji jezik i račun i drugi svjetovni predmeti, sa namjerom dase muslimanska djeca postepeno uvode u savremeno obrazovanje. Međutim, otvoren je samo 171reformisani mekteb koje je posjećivalo ukupno 5.455 polaznika, što je predstavljalo desetinu od broja djece usibjan-mektebima.79

Pravoslavne i katoličke škole radile su u okviru svojih crkveno -školskih općina i bile su direktnopovezane sa crkvama i manastirima. Pored vjerskog i nacionalnog odgoja, u ovim školama su izučavani isvjetovni predmeti.

76 Razglednice izložbi- Historijski muzej BiH-77 Razglednice- umjetnički zanati Historijski muzej78 Razglednice F. Josipa Historijski muzej79 Razglednice Historijski muzej BiH

18

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine Pravoslavne škole vodili su popovi i učitelji, a katoličke školeuglavnom su osnivali franjevci i milosrdne sestre svetog Vinka iz Zagreba.Nakon okupacije Bosne i Hercegovine još nekoliko godina su radili franjevci ali su te škole postepenoukidane i pretvarane u državne. Godine 1882. zadražano je još samo 35 škola od toga 15 dječačkih , 15mješovitih i 5 škola za žensku djecu .Austrougarska uprava je 1879. godine osnovala Carski i kraljevski dječački vojni pensionat, koji jeneposredno bio podređen komandi XV korpusa, a posredno K.u.k. Ministarstvu rata. Zadatak mu je bio dadječake iz domaćih porodica pripremi za školovanje na jednoj od kadetskih ili srednjih realnih vojnih škola.U pensionatu su se školovala i djeca oficira, vojnih i zemaljskih činovnika, te činovnika vojne i državneželjeznice, kao i pošte. Škola se sastojala iz čet iri razreda i bila je u rangu niže realne škole. U nju se moglosmjestiti do 100 pitomaca.Broj pitomaca primljenih u pensionat, u posljednjih deset godina djelatnosti se kretao od 104 pitomcaškolske 1903/04. godine (1 musliman, 20 pravoslavnih, 79 kat olika, 6 ostalih) do 96 u posljednjoj školskojgodini, 1913/14. (18 pravoslavnih, 10 muslimana, 60 katolika, 1 grko -katolik, 5 protestanata i 2 jevreja. Odpočetka školske 1914/15. godine, Zavod je u smislu instrukcije o mobilizaciji raspuštena pitomcim a jeomogućen nastavak školovanja u vojnim školama u Stra ßu, Kismartonu i Fischauu.80U Bosni i Hercegovini su osnovane i privatne osnovne škole, otvarane za djecu stranih radnika i kolonista. Unjima se nastava izvodila na njemačkom ili mađarskom jeziku. Z a djecu kolonista su otvarane posebne školeili posebna odjeljenja pri redovnim školama.

Da bi se pospješio rad škola organizovali su se školski odbori u čijem su se sastavu nalazili uglednijigrađani koji su sarađivali sa nastavnicima u pitanj u rada škole. U gradovima su u školskim odborima radiligradonačelnici a u selima knezovi. Nakon okupacije BiH nastalo je novo razdoblje u razvoju srednjihškola. Kao prva srednja škola osnovana je u Sarajevu 1879. realna gimnazija koja je 1883. pretvore na uklasičnu gimnaziju. Prvi direktor škole bio je porijeklom Slovak a prvih 15 godina nastavnici su bili stranci.Tek 1894. prvi domaći profesor je bio Tugomir Alaupović. U školi je težište nastave bilo na klasičnimjezicima, a od živih jezika su se mogl i birati njemački ili mađarski. Muslimanska djeca su učila i orijentalnejezike (arapski, turski i persijski).

Godine 1893. otvorena je državna klasična gimnazija u Mostaru a 1899. u Tuzli. Prva realka jeotvorena u Banjoj Luci 1895. a deset godina kasn ije u Sarajevu. Kasnije su osnovane gimnazije i u Bihaću iDerventi.

Još pred kraj osmanske uprave uz neke franjevačke samostane su radile škole sa programom općegobrazovanja koje su odgovarale nižoj gimnaziji. One su predstavljale pripremne škole za na stavakškolovanja na bogoslovskim školama. Godine 1882. otvorena je Nadbiskupska klasična gimnazija uTravniku. Niža franjevačka gimnazija je iz Guče Gore preseljena 1900. u Visoko a franjevačka gimnazija jedjelovala i na Širokom Brijegu. Nastavni planovi i programi u ovim školama su se neznatno razlikovali odprograma u državnim klasičnih gimnazijama. U njima se školovao i manji broj pripadnika drugih konfesija.

U doba austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini su djelovala i tri “duhovna zavoda”:Pravoslavna bogoslovija, Katolička bogoslovija i Šerijatsko -sudačka škola. Pravoslavna bogoslovija je saradom počela u Sarajevu 1882. godine da bi kasnije za nju bila izgrađena posebna zgrada u Reljevu. Njenzadatak je bio da sprema pravoslavni svećenićki ka dar za Bosnu i Hercegovinu.Katolička bogoslovija je otvorena u Sarajevu 1885. godine sa zadatkom da se obrazuju katolički svećenici zaBosnu i Hercegovinu.U Sarajevu je 1887. godine bila otvorena Šerijatsko -sudačka škola sa namjerom da se u njoj školuj ustručnjaci šerijatskog prava.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine u stručne škole se uvodi savremena organizacija rada. Zapripremanje učiteljskog kadra u Sarajevu je 1882. godine osnovano Obrazovalište za pomoćne učitelje kojeje 1886. preraslo u učiteljsku školu. Godine 1911. je otvorena Državna ženska učiteljska škola u Sarajevu a1913. Državna muška učiteljska škola u Mostaru. U isto vrijeme su djelovale i privatne učiteljske škole: priZavodu sv. Josipa u Sarajevu (1894), odjeljenja za pripremu u čiteljica za srpske škole pri Mis Irbinomzavodu i Vakufove škole za pripremu za mektebe (1892).

Specifičan tip škola za školovanje ženske djece su bile više djevojačke škole. Prva viša djevojačkaškola je otvorena u Sarajevu 1889. godine a nastala je otv aranjem pojedinih nviših razreda u ženskojosnovnoj školi u Sarajevu. Od 1893. godine izdvojila se u posebnu školu sa u trajanju 4 godine a a neštokasnije je produženo na 5 godina. Takva škola se otvorila i u Mostaru školske 1893/94 godine, 1898. u

80. Bericht ... 1914.-1916., 131.

19

Banjoj Luci. Sa nešto izmjenjenih planom otvorena je škola u Tuzli a u toku Prvog svjetskog rata 1917.godine u Derventi.

Za školovanje trgovačkog podmlatka U Bosni i Hercegovini je otvoreno deset trgovačkih škola. uTuzli, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Lu ci, Brčkom, Livnu, Bihaću, Bijeljini Travniku i Trebinju. U Sarajevu je1912. godine otvorena Trgovačka akademija, u koju su se upisivali učenici koji su završili trgovačku školuili četiri razreda gimnazije. Nakon završetka školovanja učenici su stupali u službu u bankama, industrijskimpreduzećima dok je dio nastavljao školovanje na visokim školama u Monarhiji.

Za obrazovanje srednjeg tehničkog kadra u Sarajevu je 1889. godine otvorena Srednja tehnička školakoja je imala zadatak da sprema sre dnji tehnički kadar za tri najvažnije privredne grane šumarstvo,građevinarstvi i rudarstvo. Iz njenog sastava se izdvojio šumarski odsjek koji se kasnije razvio u posebnušumarsku školu.Od ukupno 31 srednje škole u zemlji 13 ih je bilo smješteno u Sarajevu 5 u Mostaru, po 2 u Tuzli, Travniku iBanjoj Luci, a po jedna u Bihaću, Bijeljini, Brčkom, Derventi, Livnu, Reljevu i Trebinju. 81Iako su broj škola i učenika postepeno rasli, 1910 godine u zemlji je bilo po tadašnjim kriterijima, 87 %nepismene djece i omladine starosti od 7 do 20 godina. 82

Publicistika

Kada je Austro-Ugarska preuzela upravu u Bosni i Hercegovini, publicistika je bila ograničena naslužbeni list Bosansko-Hercegovačke Novine“, koji je pokrenut 1. septembra 1878. i izlazio dv a putasedmično latinicom, a od godine 1879. i ćirilicom. Godine 1881. su promijenile ime i nazvale se„Sarajevski List“, koji je izlazio do kraja Prvog svjetskog rata. 83 Od 1906. godine najraširenijihrvatski list je bio Hrvatski dnevnik, koji je vodila k lerikalna proaustrijski orijentisana struja sanaddbiskupom Štadlerom na čelu. Njima se nije mogla suprostaviti ni Hrvatska narodna zajednica,grupa koju su vodili franjevci i malada inteligencija čiji se list Hrvatska zajednica bavio prosvjetom inarodnim gospodarstvom nego politikom.Još 1878. godine osnovan je list na njemačkom jeziku, „Bosnische Correspondenz“, koji je izlazio samojednu godinu. Prvog januara 1884. osnovao je dr. Julije Makanec list na njemačkom jeziku, „BosnischePost“, koji je izlazio jednom, a kasnije dva puta sedmično, a od maja 1896. dnevno. „Bosnische Post“ jeuređivala i spisateljica Milena Mrazović koja se pobrinula da i tekst i ilustracije budu čitaocimazanimljivi.84U vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine u Sarajevu je 1908 . godine bio pokrenut i drugi politički list nanjemačkom jeziku Sarajevoer Tagblatt kao nezavisan list za zaštitu interesa Monarhije na Balkanu a od1911. godine je izlazio i jedan nedjeljni list na mađarskom jeziku Bosniak Hirlap.Veći književni pokret nastao je u Bosni i Hercegovini od 1882. godine, kada su otvorene štamparije iknjižare. Najprije je osnovano nekoliko crkvenih listova. 85Prvu periodičnu publikaciju u oblasti nauke je pokrenuo Zemaljski muzej u Sarajevu. Glasnik zemaljskogmuzeja je trebao da prezentuje rezultate djelovanja te naučne institucije. Da bi ti rezultati bili dostupni isvjetskoj naučnoj javnosti austrougarska uprava se odlučila na štampanje posebne publikacijeWisenschafliche Mitteilungen aus B. u. H. koja je na njemačkom jez iku izlazila od 1893-. do 1916. godine auređivao je Moris Hernes glavni savjetnik ministra Kalaja za pitanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu.Godine 1883. probudio se je publicistički život u Hercegovini. U Mostaru se pojavio lokalni list nahrvatskom jeziku, „Bosiljak“, koji je promijenio ime u „Novi hercegovački bosiljak“ i naposljetku u „GlasHercegovca“86 U aprilu 1885. godine započeo se je u Sarajevu izdavati ćirilicom politički nedjeljni list„Prosvjeta“, koji je imao zadatak, da njeguje interese pravo slavnog življa, ali je već 1888. godine prestaoizlaziti.87

81 Škole- Historijski muzej82 Razglednica Škole- Historijski muzej BiH83 Naslovnica (Historijski muzej)84 Naslovnica Historijski muzej85 Naslovnice- Historijski muzej86 Naslovnica Historijski muzej87 Naslovnica Historijski muzej

20

Iste godine je počeo u Sarajevu izlaziti list Bosanska vila, pod uredništvom Nikole Kašikovića a od 1896. uMostaru Zora, koji je izdavala grupa mladih književnika, Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović , Jovan Dučić...).

Muslimanski prvaci su 1884. godine osnovali politički list na turskom jeziku i pismu, „Vatan“(Otadžbina) kao sedmični list, koji se kasnije nazvao „Rehber“. U zaštitu posebnih interesa bosanskihMuslimana je od 1891. godine izlaz io politički nedjeljni list „Bošnjak“, koji se štampao latinicom. 88U njegovom radu su učestvovali Mehmed beg Kapetanović, Osman Mazhar paša Čengić, Safvet Mirza begBašagić, Riza beg Kapetanović, Osman Hadžić... 89Na publicističkom polju značajne rezulta te je postigao Kosta Hörmann. On je uređivao ilustrovanibeletristički list „Nada“, koji je izlazio od početka 1895. po ugledu na lajpciške Ilustrovane novine.(„Illustrirte Zeitung“). Pokrenula ga je i izdavala Zemaljska vlada U listu su posebno bile zap aženeilustracije, kod kojih su sarađivali i Nijemci braća Leo Arndt i Ewald Arndt -Čeplin. Na prelazu iz 19.u 20. stoljeće urednik lista je bio Silvije Strahimir Kranjčević, koji je ostvario saradnju sanajznačajnijim južnoslavenskim književnim imenima t oga vremena.

Na početku XX stoljeća u Bosni i Hercegovini je počela življa publicistička i književna djelatnost.Porastao je i broj novih časopisa. Godine 1900. počinje izlaziti Behar, list grupe prohrvatskih orijentisanihMuslimana sa poučnim i kjiževn im sadržajima. Njegovim nastavkom se mogao smatrati časopis Biser, kojije izlazio 1912-14 sa programskom orijentacijom širenja “islamske prosvjete”.

Srbi su pokrenuli više političkih časopisa (Srpska riječ, Otadžbina, Narod) i časopisa za drštvena ikulturna pitanja (Naš život, Pregled, Razvitak...) ali su oni izlazili kraće vrijeme.

I kulturno prosvjetna društva Prosvjeta, Gajret i Napredak su od 1907. godine izdavali časopise podistim imenima.Do početka Prvog svjetskog rata u zemlji je izlazilo ok o 190 listova i časopisa, najviše u Sarajevu iMostaru.90

U umjetničkom stvaralaštvu najveća ostvarenja su postignuta u vodećim književnim rodovima togavremena, poeziji i književnosti. Među pjesnicima su se isticali Aleksa Šantić, Safvetbeg Bašagić, MusaĆazim Ćatić, Jovan Dučić, Tugomir Alaupović... 91

U proznom stvaralaštvu među najistaknutijim autorima su bili Svetozar Ćorović, Petar Kočić,Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić, Ivan Miličević, Petar Kočić i drugi. 92

Svoju djelatnost su započeli i predstavnici bosanskohercegovačkog građanskog slikarstva, koji su seškolovali u centrima Monarhije: Gabrijel Jurkić, Đoko Mazalić, Petar Tiješić, Roman Petrović, Petar Šain,Špiro Bocarić, Jovan Bijelić... . 93

Sa izmjenjenom strukturom gradskog stan ovništva, austrougarska uprava je dovela do promjenanekih ustaljenih navika i u kući, a naročito van nje. Kafane evropskog tipa su sve više postajale sastajalištejednog sloja građanstva. Sličnu ulogu su vršile kazine, klubovi i prostorije brojnih društav a. U domove jesve više ulazila štampa, kao moderno sredstvo javnog informisanja. 94Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini se angažovala u stvaranju kulturno zabavnog životanamjenjenog prije svega pripadnicima njenog vojnog i civilnog upravnog apara ta i njihovimporodicama. Kulturno zabavni život u zemlji je bio ispunjen i drugim sadržajima, drugim kulturno -umjetničkim priredbama i javnim nastupima. Za širu publiku su bile veoma interesantne brojnecirkuske predstave, priređivane u mnogim mjestima B osne i Hercegovine. Podaci o gostovanjimacirkusa iz raznih zemalja svjedoče da su takve predstave nailazile redovno na dobar prijem kod širihslojeva stanovništva.95

88 Naslovnica Gazi Husrefbegova biblioteka89 Fotografije Historijski muzej90 Naslovnice časopisa Historijski muzej91 Naslovnice knjiga i fotografije (Historijski muzej)92 Historijski muzej BiH93 Umjetničke slike i fotografije - Historijski muzej BiH94 Motivi sa ulice-Historijski muzej95 Cirkuske predstave u Sarajevu- razglednica Historijski muzej BiH

21

Sličan slučaj je kasnije bio sa vlasnicima brojnih putujućih bioskopa, kojima se treba za hvaliti za prvekontakte bosanskohercegovačkog stanovništva sa filmom. Tek posljednje decenije austrougarskeuprave u Bosni i Hercegovini Sarajevo je dobilo svoja prva dva moderna stalna bioskopa. 96

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine pod okriljem Zemaljs ke vlade počeli su se njegovati kulturnei umjetničke djelatnosti koje su imale za cilj da naglase kulturološku misiju Monarhije i da se zadovoljekulturne potrebe jednog broja doseljenika. Na drugoj strani se odvijala kulturno -prosvjetna aktivnostdomaćeg stanovništva u okviru pjevačkih društava i čitaonica, a kasnije kulturno -prosvjetnih, humanitarnih isportskih društava.97

Konjički sport je nakon okupacije doživio snažan razvoj. Izgrađen je prvi hipodrom u Butmiru gdjesu održavane trke. Tu su ugarski i austrijski jokeyklub pripremali evropskim konjima međunarodne utrke okojima je i i strana štampa donosila sjajne opise.

Biciklizam se kao sport pojavio u Bosni i Hercegovini 1892. godine, kada je u Sarajevu osnovanklub pod imenom Fahrrad-Club Sarajevo. On je 1902. godine organizovao prvu međunarodnu utrku u Bosnii Hercegovini Banja Luka–Sarajevo u dužini 234 km. Iz istog vremena potječe i prva drvena serpentinskastaza u Butmiru, na kojoj su održana prva takmičenja u zemlji.

Početak planinarenja u Bosni i Hercegovini je zabilježen 1892. godine kada je u Sarajevu osnovanprvi Bosanskohercegovački turistički klub koji je podigao prve planinarske objekte na Trebeviću i Jahorini.

Devedesetih godina 19. stoljeća u Sarajevu je bilo o snovano Gimnastičko društvo (Turnverein) ukoji domaći ljudi nisu stupale iz političkih razloga. Razvojem sokolskih društava omladina se upoznavala sagimnastikom, posebno sa vježbom na spravama. Sokolska društva su se počela organizovati na nacionalnojosnovi pa su obrazovani Srpski soko, Hrvatski soko i Muslimanski soko.

I fudbal je u Bosni i Hercegovini naišao na značajnu pažnju. Godine 1909. osnovan je u Sarajevuprvi fudbalski klub Srednjoškolski sportski klub Osman.Laka atletika je dobila organizovan oblik u BiH 1909. godine kada je u srednjoškolskom klubu Osmanosnovana lakoatletska sekcija koja je 1911. na Koševu organizovala prvi lakoatletski miting. Za vrijemeaustrougarske uprave tenis u BiH nije pustio dublje korijene jer je bio pristupačan samo višem činovništvu ipripadnicima oficirskog kora.

Arhitektura

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine u arhitekturi su se primjenjivali različiti stilovi. Jednovrijeme su u renesansnom stilu građeni stambeni i administrativno -poslovni objekti. Zgrade Zemaljske vladeu Sarajevu arhitekte Josipa Vancaša i palate Državnih željeznica bile su obilježje ovog stila gradnje. 98

Na kraju 19. stoljeća pojavljuje se secesijska arhitektura sa slobodnim formama dekorativnihelemenata.99Istovremeno, austrougarska uprava je forsirala novi pseudomauarski stil čije su karakteristike vidljive nareprezentativnom objektu toga vremena, gradskoj vijećnici u Sarajevu koju su u periodu između 1892. -1896.gradili arhitekti Aleksandar Vitek i Ćiril Iveković. 100Od javnih zgrada građenim u neorenesansnom stilu isticali su se zgrada Predsjedništva Zemaljske vlade,Željezničke direkcije, Ministarstva finansija, Zemaljskog muzeja , Pravosudne palaće...Na početku 20. stoljeća probijao se i bosanski način građenja. Ar hitekt Vancaš je gradio filijale Zemaljskebanke u Banjoj Luci, Dervent, Brčkom i Bihaću što se može smatrati kontinuitetom sa autohtonim načinomgradnje. 101

U doba austrougarske uprave gradili su se brojni vjerski objekti Katoličke crkve arhit ekti projektuju uformi bazilike. Najznačajnije mjesto je imala prva vrhbosanska prvostolnica u Sarajevu - katedrala presvetogsrca Isusova koju je projektovao u duhu neogotike sa elementima neoromantike Vancaš. On je projektovaokatedralu sv. Bonaventure u Banjoj Luci 1885., crkvu sv. Duha u Fojnici, crkvu sv. Ćirila i Metoda 1895. po

96 Razglednica Historijski muzej97 Razglednica- Društva u BiH- Historijski muzej98 Zgrada Zemaljske vlade i palata Državnih željeznica Historijski muzej99 Objekti secesije- u knjzi Ibrahim Krzović Secesija ili te objekte sada uslikati100 Vijećnica Historijski muzej101 Filijale Zemaljska banke ( Historijski muzej)

22

ugledu na crkvu sv. Petra u Rimu, samostan u Kraljevoj Sutjesci i njegovu crkvu sv. Ivana Krstitelja od1905-1908, samostan i crkvu u Gučoj Gori 1894, novu crkvu u Varešu 190 6, novi samostan i crkvu uKreševu 1889/1895. i crkvu sv. Ante na Bistriku 1905 -1912.

Ideje bazilike koristili su i drugi arhitekti: Ivan Holz je projektovao crkvu samostana u Plehanu 1899, aprojektuje i gradi Franjevačku gimnaziju u Visokom. Đuro Ajhorn iz Osijeka je gradio crkvu samostana uTolisi, kod Orašja 1912., a u Bihaću se izgradi nova crkva sv. Ante. U isto vrijeme se gradio novi samostansa crkvom u Konjicu. Karl Paržik je uspješno projektovao Evangelističku crkvu u Sarajevu 1899. Aškena skesinagoge su građene u svim većim mjestima u BiH. Pržik je projektovao sinagoge u Sarajevu 1902. godine, uBanjoj Luci 1905. i u Bihaću 1909. godine.Nakon okupacije u BiH gradili su se i pravoslavni objekti U Tuzli je još 1882. Josip Grerog projektov aopravoslavnu crkvu. Rudolf Tönies je interpolirao zgradu Mitropolije 1899. U Sarajevu i Tuzli Tönies je saPokornijem gradio zgradu sa istom namjenom. U Bihaću je 1909. godine podignuta pravoslavna crkva uneobizantskom stilu, sa dvije male kupole na pr iprati i centralnom kupolom nad glavnim molitvenimprostorom. Istovremeno je u svim većim mjestima BiH bio izgrađen veći broj parohalnih crkava uneobaroknom stilu.Nakon okupacije BiH islamski sakralni objekti su se rijetko gradili. Pažnja je uglavnom po svećena popravci isanaciji postojećih objekata.

Jedan od najznačajnijih novoizgrađenih objekata je bila izgradnja sjedišta Ulema -medžlisa koji senalazilo u sklopu Careva džamije. Nove džamije su uglavnom podignute u neomaurskom stilu. FrancMihanović je 1888. godine projektovao Behrambegovu ili Šarenu džamiju u Tuzli, a Ćiril Iveković 1895. uTravniku džamiju, medresu i šadrvan, dok je Ludvig Huber iste godine gradio džamiju u Hrasnici.

Na inicijativu Zemaljske vlade od 1905 -1909. neke džamije su dobile unutrašnju dekoraciju: Aladža iCareva džamija u Foči, Karađozbegova i Vučjakovića džamija u Mostaru, Arnaudija u Banjoj Luci,Sinanbegova u Čajniču, Kalaun Jusuf -pašina u Maglaju, Bijela džamija u Gračanici i Hadži Alijina džamija uPočitelju.Do okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini nije bilo naučnih ustanova. Pretežno nakon 1878.godine su počeli stizati prvi strani naučnici, uglavnom arheolozi i geolozi, zatim medicinski radnici ibiolozi. Da bi se spriječilo odnošenje spomenika kulture iz Bosne i Hercegovine, te da bi počelosistematsko proučavanje prirodne i društvene osnove zemlje, osnovano je u Sarajevu 1885. godineMuzejsko društvo, a 1888. Zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu. To je bila najznačajnija inajplodnija nauča ustanova, a istakla se u arheološkim, geološkim, biološkim, muzikološkimetnografskim i etnološkim istraživanjima.Od 1904. godine u okviru Zemaljskog muzeja je djelovao Zavod za ispitivanje Balkana sa zadatkomda prikuplja materijal o Balkanskom poluostr vu i okuplja naučne radnike koji se bave proučavanjemte materije.102

Istraživačkim radom bavili su se i naučni radnici koji nisu bili uključeni u aktivnostiZemaljskog muzeja i Instituta za istraživanje Balkana, mlađi intelektualci iz BiH koji su stekliobrazovanje na poznatim univerzitetima. Hamdija Kreševljaković i Vladislav Skarić su kasijepokazali svoju posebne sklonosti za naučni rad.

102 Fotografija Zemaljski muzej

23

TradicijaZanatstvo - Umjetničko zanatstvo

Uključenjem Bosne i Hercegovine u privredni sistem Austro -Ugarske došlo je do opadanja zanatstvazbog konkurencije jeftinije industrijske robe iz Monarhije. Malog kapaciteta i sa primitivnom tehnikomzanati su bili primorani da se prilagode novim uvjetima ili da propadnu.

Nakon okupacije počeli su propadati zanati koji nisu odgovarali savremenim potrebama. (sabljari,bičakčije, tufekčije...) a ostali su se prilagođavali zahtjevima vremena ili su se ograničavali na opravke. 103U bosanskim dućanima je bilo iloženo najviše evropske robe, ali su se nalazile i istočne tkanin e, bosanski,turski i persijski ćilimi. Posebno lijep je bio fini bosanski bez, protkan zlatom i srebrom ili šupljikastimlijepim primjercima koji je u inostranstvu nalazio dobro tržište. Osim toga tauširane i filigranske radnje,lijepo bakreno posuđe i činije, ibrici i servisi, buhurdari... te su stvari obično bile kalajisane i iskićene lijepimuzorcima i arabeskama, ali su se izrađivale također i posrebrene, pozlaćene ili s čistom bakarnom bojom. Svete prave bosanske tvorevinesu bile posebne ljepote i i zrađene sa velikim umjetničkim ukusom. U raznimdućanima je bilo izvrsnih noževa i makaza; često damasciranih, s izrađenim listovima i držalima. 104Posebno je dobra bila bosanska kožarska roba, iskićena vezom, kao što je uopće domaća nošnja bila lijepoišivena gajtanima. Mnoge stvari što su se u Bosni upotrebljavale, morale su izmijeniti oblik zbogkonkurencije strane robe.Zbog toga je Zemaljska vlada nastojala da umjetničko zanatstvo održi i ponovo oživi i njegovimproizvodima omogući bolju prodaju u in ostranstvu. To je posebno pošlo za rukom s tauširanim stvarima,zlatnim i srebrnim inkrustacijama u drvu, savaćenim i kucanim bakrom i dragim kamenjem.U Sarajevu, Foči i Livnu vlada je osnovala Zemaljske umjetničko -zanatske radionice, u kojima se ta star aumjetnost čuvala, njegovala i praktično koristila upotrebljavala također i za moderne stvari. Tu su radilivećinom muslimanski mladići, koje su stari majstori učili svojoj umjetnosti. Njihovi radovi su dobili brojnapriznanja na zanatskim izložbama u Beč u, Berlinu, Parizu i Londonu.Tkanje ćilima je ranije u bosanskohercegovačkim domaćinstvu bilo veoma poznato. Budući da je ćilim

predstavljao glavno pokućstvo u istočnjačkom stanu, to se je i u Bosni iznad svega pazilo, da se izrađuju štoljepši ćilimi. Zemaljska vlada je posvetila veliku pažnju na tu privrednu granu. U Sarajevu je otvorenaradionica koja je imala zadatak, da prihvata stare dobre uzorke, brižno bira najbolju domaću vunu i dobrabojadila. Vlada je na Bistriku u Sarajevu osnovala radionicu, u kojoj su se tkali izmirski, persijski i bosanskićilimi s lijepim domaćim uzorcima. Mnoštvo djevojaka raznih konfesija se tu podučavalo i nalazilo dobruzaradu.Bosanski ćilimi su uglavnom bili vrijedni zbog svoga istočnjačkog karaktera. Da bi se taj ka rakternajpouzdanije i najbrže oživio bilo je potrebno pogledati u pravu domovinu te umjetnosti, Istok i posebnoPerziju. Zato se je u Zemaljsku radionicu ćilima doveo perzijski slikar, koji je dobio zadatak da stare uzorkeobnavlja u nekadašnjoj klasično j formi i da postavlja nove sasvim istočnjačke osnove za ćilime. Za kratkovrijeme se postigao veliki uspjeh, pa se iz mjeseca u mjesec moralo uzimati sve više radionica. 105Za podizanje i uzdržavanje proizvodnje beza i vezova Vlada se brinula time, što je osnovala poslovnicu, kojaje pojedinim vrijednim radnicama besplatno davala razboje (stanove) i pozajmljivala materijal, predivo isvilu. Gotove proizvode kupovala je Vlada i onda ih prodavala kao i radove Zemaljske radionice. Krajem1895. godine bez se je tkao na 466 razboja (stanova), što ih je zemaljska poslovnica podijelila radnicama usrezovima Sarajevo, Mostar, Bugojno, Travnik, Stolac i Trebinje. 106Prodor novih modernih privrednih snaga nije zahvatio veći broj bosanskohercegovačkih gradova koji su bililokalni upravni centri, agrarna naselja i središta lokalne trgovine i obrta.Anton Radić, hrvatski publicist i političar je 1899. putujući po BiH dao dobru karakteristiku tradicionalnogživota u bosanskoj čaršiji, kakav je tada postojao:“Rano ujutro 22. jula pošao sam na sarajevsku Čaršiju. Proboravivši tu oko tri sata bilo mi je tek sada jasno:što je čaršija u narodnim pjesmama, jer sam vidio što je čaršija u životu ovog naroda. Čaršiju ima svako većemjesto I sarajevska je upravo takova kakova je fojnička, visočka, kreševska ili koja druga. Malo bi kazao očaršiji, tko bi kazao, da je to niz sprijeda otvorenih dašćara, u kojima zanatnici rade i proda ju svoju robu……

103 Razglednica-zanati u BiH Historijski muzej104 Razglednice- umjetnički zanati Historijski muzej105 Razglednice umjetnički zanati – čilimi Historijski muzej Čilimara na Ilidži106 Razglednice- Tkanje beza Historijski muzej

24

Čaršija je samo živa u radni dan a što ima života u muhamedanskim većim mjestima u Bosni, to je na čaršiji.Čaršija je muhamedanskom zanatniku ne druga nego prva kuća; i da doma ne spava – jer mnogi na čaršiji ijedu- bila bi mu i jedina.Nijesam se mogao u mislima oteti pitanju: kako se je razvila ovakova čaršija, gdje su uzroci ovakvomučaršijskom životu… Razgovarao san s njekima koji čitav život ne prodaju ni za 10 novčića., a čitav dan sjedepred svojom dašćarom, piju kavu, puše i razgov araju se.Otuda toliko mnoštvo trgovina i trgovaca. Razumije se da sve da sve te trgovine ne nose gotovo nikakvogadobitka, a mnoge nijesu bez gubitka. Zato i nije rijetkost da ovakav trgovac prodade ljetos jednu zemlju, nagodinu drugu, i tako podržaje t rgovinu.Ja sam se divio onomu suverenomu nehaju kojim se tu trguje: pogađanja gotovo i nema… Pa ni oni, koji netrguju samo, nego i rade, ne gladaju na svoj posao zabrinuto. To mi je bilo čudno, jer živjeti se mora. Ali mije postalo jasno, kad sam saznao da mnogi (možda većina ili pače svi) ovi zanatnici imaju zemljišta kojaobrađuju njihovi kmetovi.” 107

Porodični život

Žene u Bosni i Hercegovini, bez obzira kojoj ssu konfesiji pripadale, bile su pristojne i vjerne. One su bilapožrtvovane majke i štedljiva domaćice. One nisu ništa drugo nije vidjela osim muža, kuće i djece.Ono štostranac na njima nije hvalio hvalili su njihovi muževi. Pred tim su nerijetko uzdisali evropski supruzi, kada biih uporedili sa svojim emancipovanim ženama, ne malih zahtjeva, koja su im ometale mir, trošeći čitavanjihova bogatstva.Iako nisu bile školovana kao žene na Zapadu one se mogla podičiti zdravim duhom, koji se razvijao podbudnim okom roditelja.108Posebno se morala pohvaliti njihova urednost, radinost , vještina u ručnim radovima, posebno u vezovima atakođer i primjeran odgoj, kojim su podizale svoju djecu. Bolje odgojene djece nego u Bosni i Hercegovininije bilo ni u kojoj drugoj zemlji. Bezuvjetna poslušnost, poštivanje i strahopoštovanje prema rodi telja donajkasnijeg doba, to su bile osnove odgoja i tko se o koju od njih ogriješio, počinio bi veliki zločin, koji bi gaisključivao iz svakog društva.109Posebnno je pristojna i vjerna bila žena muslimanka. O tome je pisala i jedna evropska novinarka usarajevskim novinama, koja se s njima često sretala i tako dobila mogućnost da se u to uvjeri. Ona nije moglanaći adekvatne riječi kojima bi pohvalila skladnost muslimanskog bračnog života. Ona nije imala mišljenjeda je udata Muslimanka tek ponižena slug a, kako se mislilo u Evropi. Naprotiv, smatrala je da ključ srećeleži u činjenici da se svaka muslimanka udala za onog koji joj se dopao i kojeg je sama izabrala da mu budeuzorna supruga i majka njegovoj djeci. Zato je ovdje nevjera bila nešto toliko rij etko da postajenevjerovatno. Ukoliko se ipak desi, nevjera bi stvorila veliku uzbunu u životima obje porodice i potpunoporemetila njihov mirni život, koji provode u poštovanju običaja. Porodica nevjerne žene bila bi tolikopovrijeđena, da bi je se zauvij ek odrekla. U takvim slučajevima nema popuštanja i zaborava, kako je to uEvropi.110Neke karakteristike orijentalnog života naroda u Bosni zadržale su se dugo vremena uprkos prodoru brojnihzapadnih elemenata nakon okupacije. Sve je bilo šareno i živopisno , a boje i kroj narodnjih nošnji suoslikavali društveni položaj onih koji su je nosili. Ipak, nije bilo ovdje one cjeline, svojstvene Zapadu, ukojoj se može sagledati posebnost društvenih staleža, predrasuda i lošeg ukusa u masi ljepote. 111Velikog dijela nastranosti Evropljana Bosanci nisu imali i to svakako nije bilo grijeh. U Bosni nije biloprostitutki sve dok Evropa nije kročila na njeno tlo. Ta pojava bila je Orijentu potpuno nepoznata.

Nošnje u BiH

107 Razglednice Čaršije i trgovanja Razglednice Historijski muzej108 Razglednice žena u različitim nošnjama muslimanka, kat olkinja, pravoslavka, jevrejkaHistorijski muzej109 Motiv djeca sa roditeljima Razglednica Historijski muzej110 Motiv porodični život-teferić- Razglednica Historijski muzej111 Slika sa ulice- Razglednica Historijski muzej BiH

25

Nošnja raznih slojeva bosanskog stano vništva je strancu u mnogome bila neobična. Narod u Bosni iHercegovini je oduvijek volio da se lijepo obuče. Nošnje su im bile veoma raznolike i slikovite, arazlikovale su se po vjerama, po podneblju i po tradiciji. Prije svega nošnja u gradovima je biladrugačija nego na selu.Gradska nošnja je bila ljepše izrađena i bogatije ukrašena. Najljpše su se oblaćile Muslimanke. Kod njih

moda nije išla za tim, da tjelesne oblike istakne, već da ih što više skrije i da ih pokrije bogatim tkaninama,na kojima su se šarenile boje i nakit. Najvažnija odjeća su bile dimije, široke nabrane pelengače, koje susezale do članaka, načinjene od najdragocjenije tkanine, a iskićene zlatnim trakama i vezivom; ječerma,kratak prsluk bez rukava, koji se uz grudi tijesno priv ija; naposljetku fermen, kratak prsluk, opet bez rukava,ali na prsima otvoren i bogatim ornamentalnim vezom od zlata tako obasut, da se često nije moglo znati odkakve je tkanine. Takvu odjeću su nosile i djevojke i žene.Svaka udata Muslimanka je imala barem jednu anteriju, koju joj je u svatovima davao mladoženja i ona jenosila u svečanim prilikama. To je bila dugačka kabanica s uskim, dugim rukavima, obično od svile, kadifeili brokata i bogato zlatom prošivena. Osim anterije udata žena je nosila još i ćurdiju, kratak krznom optočenhaljetak s dugim rukavima.112Muslimanske žene i djevojke su se posebno razlikovale nakitom na glavi. Djevojci je kosa visila upletenicama niz leđa, a ukrašavala je cvijećem, zlatnim novcem i fesom. Mlade djevojke iz bogat ijihdruštvenih slojeva su nosile lahurli -šal, izrađen od finog tankog vunenog kašmira. Udate žene su nosilekalkan kape sa zlatnim ili srebrnim tepelukom na tjemenu, koji je bio bogato iskićen biserima, zlatom,novcem i drugim nakitom. Sa tepeluka su nao kolo preko glave visile široke svilene rese, a sve se osimtepeluka, koji nije pokriven, pokrivalo tamnom mahramom, jemenijom. Siromašne djevojke i žene su bileogrnute velikim mahramama, bošćama, koje su pokrivale lice i štitile ga od vjetra i hladnoće. Žene boljegimovnog stanja su nosile feredžu, šivanu od crne ili tamnozelene čohe uz koju su se nosili pokrivači odplatna, čember, jašmak, dušeme. Na početku 20. stoljeća feredža izlazi iz mode i zamjenjuje je zar. Poredzara lice žena je pokrivao i crni veo zvani vala ili peča.Dodaju li se još šiljaste cipele (mestve i filare), papuče, široke žute čizmice od safijana i nanule – nabrojanoje sve što je imala Muslimanka u svojoj domaćoj toaleti.Kako je odjeća bila sjajna, tako je često i nakit bio bogat . Važan je u nakitu pojas s velikom kopčom lijepogoblika, iskićen biserima ili filigranstvom. Od drugog nakita nosilo se prstenje, narukvice, ogrlice, naušnice,dijademe... Ali, cijelo to bogatstvo nije pokazivala ona nikada na ulici, već se tamo zaogrtal a dugačkom,obično crnom feredžom, koja je sezala do zemlje. 113Žene drugih konfesija su se ugledale nošnjom na Muslimanke. Ranije su Jevrejke na ulici nosile kabanicu odcrvene svile, sličnu feredži, a lice su pokrivale bijelim mahramama. Samo im je nakit na glavi bio neštodrugačiji, jer su puštale dugačke rese od mahrame da im vise niz ramena. Nosilem su i kape tokado, okićenedukatima ili turskim sitnim novcem –čandrljinima. 114Katolkinje i pravoslavke su imale odjeću, koja je bila tamnije i manje bujn e boje. Pravoslavke su nosilelibade tamnije boje a katolkinje saltu ili ječermu. Bogatije pravoslavke su oblačile anteriju, a zimi je nošenćurak dužine do kukova i postavljen krznom. Pravoslavke, katolkinje i jevrejke nosile su crne, satenskedimije.115Odijelo muškaraca se sastojalo od šalvara, širokih pelengača s pričvršćenim ili posebnim tozlucima,dokoljenicama; od džemadana, prsluka bez rukava, koji je pokrivao prsa sve do vrata; pod njim se nosilađećerma, prsluk od lakog sukna s rukavima, onda ferm en, kratak bogato iskićen kaput bez rukava, a nadfermenom po lošem vremenu kratak krznom obložen gunj. Posebno je sjajna odjeća za zrelijega čovjeka biladolama, širok nabran kaput, koji mu je sezao do koljena. Značajno je za muškarce bilo i kako pokrivaj uglavu. Momci i mladi ljudi ili poevropljeni Muslimani su nosili samo fes. Stariji ljudi su omotavali fessarukom, koji je bio raznih boja. Hodže i učenjaci nosili su ga bijela kao snijeg, hadžije žućkasto -bijela sbogatim vezom od svile (ahmedija), a de rviši zelena.116

112 Razglednica nošnja Historijsk i muzej113 Razglednica nošnja kod muslimanki Historijski muzej114 Razglednica nošnja Jevrejki Historijski muzej115 Razglednice nošnja katolkinje i pravoslavke Historijski muzej116 Razglednice Historijski muzej

26

Bogataš je nosio svilen trabolos, siromah crvenu ili jednostavno išaranu vunenu mahramu. Kod kršćana jesaruk bio crvene ili smeđe boje, rijetko kada išaran a fesovi tamnije crvene boje. 117Nošnja seoskog stanovništva u raznim krajevima je bila veoma raznolika, pa i kod žena. U Bosansskojkrajini, na sjeverozapadu Bosne nosila je žena dugačku košulju, bogato izvezenu na prsima i na širokimrukavima, nad košuljom zobun smeđe boje a glavu je pokrivala velikom bijelom okrugom, mahramom.Odijelo nije bilo bogato, ali je zato često novčani nakit bio izuzetno težak, a nosio se u đerdanu, na pojasu ilina kapi. 118Ženska nošnja u srednjoj Bosni se razlikovala po tome, što su se ovdje nosile dimije i samo stare žene suimale umjesto dimija anteriju, koja im je sezala do zemlje; nosio se i kraći zobun, kako u kojem kraju: crn,crven ili smeđ. Nakit je na glavi bio kao i u muslimana, samo je tepeluk bio bogatiji i često sa zlatnimdugmadima, a oko jemenije – mahrame oko fesa – bilo je zakačeno mnogo cvijeća, điđa i srebrnihšnala.119Hercegovačka ženska nošnja se odlikovala snježnom bjelinom. Zobun je bio kratak, kao i fermen; mjestodimija nosila se teška bijela haljina od darovca, koja je sezala do zemlje. Uz to su se bogato kitile novcem ikovinom.120Posebnog oblika u različitim krajevima je bila pregača. Najljepša je bila u Krajini, gdje je oponašala motive sćilima, te je bila opšivena dugačkim resama. U srednjoj Bosni je bila jednostavna, u Hercegovini samo uskapruga iz smeđe vune. U Sprečkom polj u su se nosile čak i dvije pregače, sprijeda oprega, a straga zaprega,dok se u Podrinju pregača sastojala od uske pruge, opšivene resama. 121Baš kao što se fizionomija ulica promijenila, i stanovništvo se promjenilo. Pored stare bosanske nošnjevidjela su se i francuska odijela, a iz mase turbana izronio bi šešir trgovca ili činovnika. 122Pored žene pod feredžom ulicom je koračala dama odjevena po evropskoj modi, sa šeširom ukrašenimperjem. Kada su se prve ovako odjevene žene pojavile u Sarajevu izazvale su opću sablazan, pa i osudustanovništva. Kasnije su one postale jedno od lica grada, toliko uobičajeno da se ni djeca više nisu obaziralana njih.123

AšikovanjeJedan od najljepših običaja u Bosni i Hercegovini je bilo ašikovanje. Adet je bi o da se u petak ili u

ponedjeljak muslimanske djevojke u većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. Uakšam su se vraćale i tada je nastajao po baščama, na kapidžicima ili pred mušebacima životispodtiha.124Kada je bio dan za ašikovanje, smio s e mladić svojoj poznanici, koju je možda samo vidio kao

djevojče dok se još nije pokrivala, učtivo da priđe i da joj se poćne lijepo udvarati. To se činilo takosramežljivo i nježno, da se moralo čuditi toj pristojnosti. Ašikovalo se tihim šaputanjem, polj ubiti senisu ni mogli, te jedino ako bi strast prešla svaku granicu i spriječavalo im se da se uzmu, tada bi seugovorila otmica.Uz ašikluk bi se čule umilne ljubavne pjesme, sjetne i monotone, koje su se razlijegale iz bašči. Na tajnačin djevojke su privlačile pažnju mladića, uprkos zatvorenom haremu i velu. Začarani mladići suslijedili te zvuke, prišunjali bi se ogradama bašči i to su bili počeci koji su kasnije krunisanisvadbom.125

Mladić je obično poznavao djevojku još iz doba kada je ona bila dijete, kada njeno lice nije bilopokriveno velom. Ako bi uspio kroz ogradu dohvatiti njenu ruku i ako su roditelji bili saglasni, njihovojzajedničkoj sreći više ništa nije stajalo na putu. Međutim, mladić nije uspijevao dohvatiti djevojčinu ruku

117 Razglednice Historijski amuzej118 Razglednice Historijski muzej119 Razglednice Historijski muzej120 Razglednice Historijski muzej121 Razglednice Historijski muzej122 Razglednice Historijski muzej123 Razglednice Historijski muzej124 Ašikovanje razglednica Historijski muzej125 Razglednice Historijski arhiv i muzika sevdalinka

27

ako se njenoj opreznoj majci nije sviđao. Ali, postojali su i nepristojni mladići koji su tu igru igrali sa višedjevojaka. To ipak nije moglo ostati skriveno, pa su na takve momke majke upozoravale svoje kćeri.

Priča je počinjala kod ašik- pendžera. Dozvoljeno je bilo na njega zakucati ili baciti kamenčić kakobi se dozvala kćerka kuće da dođe. Jednostavno se ona morala pojaviti, kako bi muslimanski mladić,ponosan na svoj friško ispeglani fes, mogao progovoriti s njom, iza prozora. 126

Mnogo je bilo ovakvih pendžera na koje se kucalo. Toliko, da bi se malo -malo pa rasklimali te ih jebilo potrebno opet pričvrstiti. Postojali su i oni pendžeri na koje se kretalo tek jednom mjesečno, pa jedjevojka odmah skakala, da bi razočarana shvatila da se s njom tek kiša poigravala lupkajući po prozoru.

Razgovori su se vezali za hiljadu stvari, pa bi, pod tim dojmom, čak i pupoljci propupali iprocvjetali. Sve se završavalo dogovorom za sastanak sljedeće sedmice. Tada je bilo dozvoljeno i lice otkritipa je momak mogao otpratiti djevojku, ali idući na propisnoj udaljenosti najmanje za dužinu ruke.

A jednoga jutra bi osvanuo prozor bez rešetki, znak momcima da tu više ne kucaju jer je kćerkaudata. Koliko je muslimanskih mladića kucalo na ovakve prozore, pa se poslije bacilo u Miljacku vidjevšiskinute rešetke, to nitko ne zna. Ona je bila udata, pa je morala nositi neprozirni veo, a izaći na ulicu jemogla tek kada joj to gospodin muž dozvoli

126 Ašikovanje razglednica Historijski muzej, čitanka za 3 razred gimnazije

28

III Unutrašnjo i spoljno-politički razvoj Bosne i Hercegovine

Nakon dolaska na čelo bosanskohercegovačke uprave zajednički ministar finansija BenjaminKàllay je nastojao da za svoju politiku pridobije vodeće slojeve građanstva sve tri etnićko -vjerskegrupe. Svojom nacionalnom politikom bošnjaštva Kalay je nastojao onemogućiti nacionalne pokrete uzemlji i izolovati ih od susjednih zemalja. Okružni predstojnik u Mostaru je objašnjavao da u zemljipostoje samo Bosanci i Hercegovci i različitih religija i da neće trpjeti ni kakva štetna stremljenjasrpske ili hrvatske tendencije.Kalay je duže vrijeme zabranjivao srpsko i hrvatsko ime, obilježja i zastave, kao i osnivanje kulturnihinstitucija. To je izazvalo borbu za nacionalno održanje, u čemu su ključnu ulogu imale dvi je osnovneinstitucije, vjera i škola.Oštro reagovanje na Kalajevu nacionalnu politiku prisililo je Zemaljsku vladu da traži korekciju te politike. IKalaj je 1888. godine popustio, dozvoljavajući upotrebu nacionalnog imena, doduše diskretno, jer se njego vadozvola nije javno publikovala. 127

Austro-Ugarska je postigla značajne rezultate u privrednom razvoju zemlje, čime je stvoren prostorza dinamičniji razvoj domaćih nacionalnih i građanskih klasa. One su zahtijevale odgovarajući utjecaj napolitički i ekonomski razvoj zemlje. Pokreti za vjersko -prosvjetnu (vakufsko-mearifsku) autonomiju javili suse kao oblici političkog djelovanja i početna faza konstituisanja stranaka. 128Nakon okupacije Bosne i Hercegovine austrougarska uprava je poduzela aktivnosti da muslimansko ipravoslavno stanovništvo koje je u vjerskim stvarima bilo ovisno od carigradskog Mešihata odnosnocarigradske Patrijaršije, privoli na to da se odvoje od dotadašnje vrhovne duhovne vlasti. U vezi sa tim sepredviđalo da islamski pripadnici u Bosni i Herceovini budu potčinjeni vjerskom poglavaru u zemlji apravoslavno stanovništvo Patrijaršiji u Karlovcu.

Ministar Andraši je odvajanje islamskih pripadnika u BiH od carigradskog mešihata ocijenio kaonajveći željeni cilj, jer bi se na taj na čin Porti oduzelo snažno oružje u političkoj borbi. Prvi koraci uslijedilisu kada je u drugoj polovini 1882. kada je Benjamin Kalaj imenovan za zajedničkog ministra finansija.Carskom odlukom od 17. oktobra 1882. uvedena je funkcija reisu -l-uleme i obrazovan je savjet od 4 članaUlema-medžlisa (kolegija poznavalaca islamskih propisa). Prvo imenovanje reisu -l-uleme je pripalo caruFranji Josipu. Na taj položaj je imenovan Hilmi ef. Omerović, koji je ranijom odlukom Porte bio određen zabosanskog muftiju.129

Imenovanjem prvog reisu-l-uleme i obrazovanjem Ulema medžlisa počelo je sprovođenje uredbe oustrojstvu islamske zajednice. Nizom mjera austrougarska uprava je postavila osnove nove vakufskeorganizacije. Zamaljska vlada je u novoj organizaciji islamske z ajednice osigurala svoj potpuno utjecaj.130

Nakon okupacije BiH austrougarska uprava je požurila da se pravoslavna crkva stavi pod kontrolu ida pravo imenovanja mitropolita pređe sa carigradske patrijaršije na austrijskog cara. Pregovori izmeđuBeča, Sarajeva i Carigrada su završeni 28. marta 1880. potpisivanjem Konvencije o privremenom rješenjuodnosa Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini sa Carigradskom patrijaršijom. Ovom konvencijom jeimenovanje i smjenjivanje mitropolita u Bosni i Hercegovini post ala je prerogativa austrougarskog suverena.Ministar Kalay je poduzeo mjere da strogo ograniči djelatnost crkveno -školskih opština zavođenjem nadzoradržavne uprave nad njihovim radom. Kad je obnovljena naredba iz 1880. po kojoj učitelji na autonomnimškolama nisu mogli početi rad bez odobrenja Zemaljske vlade predstavnici 21 općine su 18. aprila 1893.predali civilnom adlatusu Kučeri predstavku u kojoj su tražili da srpske općine mogu samostalno biratiučitelje i da im nije potrebna saglasnost valede. Budu ći da vlada nije odgovorila na predstavku Uskoro supredstavnici 14 općina solidarno istupili da u jednom memoramdumu izlože carun nepravde od uprave. Tajmemorandum predat je caru 7. decembra 1896. dvorskoj kancelariji u Beču s kojim je počeo pokret zaautonomiju.Kad je u decembru 1897. ministar Kalay u Delegacijama nagovijestio spremnost da se Srbima iziđe u susretvođe pokreta su se požurile da mu podnesu osnove stare autonomije po kojima bi se uredila sva spornapitanja. Pregovori su vođeni više god ina bez konkretnih rezultata i tek krajem 1903. su ušli u novu fazu.

127 Razglednica Benjamin Kalay udžbenik 4 gimnazije128 Nacionalni simboli- razglednica Historijski muzej129 fotografija Reisu-l-ulema Hilmi ef. Omerović Historijski muzej130 Fotogragfija Šerijatski sud

29

Od 15. decembra 1903. do 7. januara 1904. u Beču su vođeni pregovori sa ministrom Burianom ospornim pitanjima a zatim su u predstavci carigradskom sinodu iznijeli 12 tačaka oko kojih se nisu moglidogovoriti sa mitropolitom i vladom. Sinod je većinu spornih tačaka riješio prema vladinim željama pa jeuredba od 13. avgusta 1905.dobila zakonsku snagu. pa je time okončana borba koja je trajala 9 godina.

Nakon slučaja konverzije malolj etne Fate Omanović u okolini Mostara u maju 1899. opoziciononraspoloženje među Muslimanima je dobilo oblik borbe za vjersku i vakufsko -mearifsku autonomiju. Pokretse temeljio na traženju garancija vjerske ravnopravnosti ali je u nacrtu Statuta za autono mnu upravuislamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih pitanja koji je zajedno sa Memorandumom 19. decembra 1900. uSarajevu predat ministru Kalayu, naglašen suverenitet sultana nad BiH i pravo bosanskohercegovačkihmuslimana da svoja vjerska pitanja uređuju u saglasnosti sa sultanom i vrhovnim vjerskim starješinomŠejhu-l-islamom u Carigradu.

Kad je muftija Džabić, kao vođa pokreta otišao u Carigrad u januaru 1902. da se savjetuje sa Šejhu -l-islamom o pitanju autonomije, proglašen je neovlaštenim iseljeni kom i zabranjen mu je povratak u zemlju.Na sastanku održanom 1906. u Slavonskom Brodu pokret je dobio organizacioni oblik. Izabran jeEgzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije sa Alibegom Firdusom na čelu. Na početku 1907.godine izabrano je 19 predstavnika da vode pregovore o vjerskoj autonomiji i time je udaren temeljpolitičkoj stranci Muslimanskoj nnarodnoj organizaciji. Vlada je i dalje odbijala da diskutuje o tačkama kojesu i indirektno sadržavale pitanja sultanovog suvereniteta nad BiH. Tek kad je izvršena aneksija BiH i pitanjesultanovog suvereniteta postalo bespredmetno pregovori vođeni oko 10 godina su privedeni kraju. Car je 15.aprila 1909. sankcionisao Statut za autonomnu upravu muslimanskih vjerskih i vakufsko -mearifskih poslovau Bosni i Hercegovini prema kojem je vrhovni organ uprave vakufsko -mearifske imovine bio Vakufsko -mearifski sabor koji je pored virilnih članova sačinjavalo još 24 izabrana člana. Vrhovno vjersko tijelo jeUlema medžlis na čelu sa Reissu -l-ulemom kojeg je biralo posebno izborno tijelo od 6 muftija i 24 izabranačlana. Reis je stupao na dužnost kad od vrhovnog islamskog starješinstva u Carigradu Šejhu -l-islama dobijemenšuru, tj autorizaciju za vršenje vjerskih funkcija. Tako je završena borba za vjersku au tonomiju.

U nacionalnoj propagandi Srbije koja je pojačana nakon 1889. godine kada se obrazuje prva radikalnavlada koja je usmjerena prema BiH posebno je bilo naglašen sultanom suverenitet nad BiH čime su se željelipridobiti Muslimani i t ime otvoriti put za ujedinjenje BiH sa Srbijom, u kojoj kako se isticalo, živi jedansrpski narod sa tri “vjerozakona”.

Taj stav je došao u sukob sa hrvatskom nacionalnom propagandom koja je također razvijala tezu ohrvatskom karakteru BiH i o hrvatskom nacionalnom osjećanju Muslimana. To je trebalo da otvori put zaujedinjenje hrvatskih zemalja, konceptu unutar kojeg je ulazila i BiH. Budući da je to trebalo ostvariti unutarMonarhije te težnje austrougarska uprava je smatrala manje opasnim od velikospsk ih.

Hrvatski nacionalni pokret vođen od franjevaca i malobrojne inteligencije se do 90 -ih godina nalaziou začecima. Pojavom klerikalne struje u redovima jednog dijela katoličkog svećenstva on se usložio. Glavnuulogu u konstituisanju je imao sarajevski nadbiskup Josip Štadler koji je nastojao da se izvrši identifikacijakatoličanstva i hrvatstva što je bilo u suprotnosti sa politikom franjevaca i građanske inteligencije koji sureligiju stavljali u drugi plan nastojeći da za hrvatstvo pridobiju Muslimane . Štadlerova agresivna aktivnostbila je povod za stvaranje antihrvatske propagande i njeno poistovjećivanje sa cjelokupnom hrvatskompolitikom i nacionalnom ideologijom.131Glavne političke stranke u zemlji su osnovane u periodu od kraja 1906. do početka 1908. godine. Samodvije stranke su formirane nakon aneksije BiH Socijaldemokratska stranka BiH sredinom 1909. i Hrvatskakatolička udruga 1910.

Programsku orijentaciju političkih stranaka određivao je stav prema ključnim pitanjima političkog iekonomskog života, državnopravnom položaju zemlje i agrarnim odnosima. Divergentni stavovi u ovimpitanjima onemogućavali su njihovu međusobnu saradnju.

Prva osnovana politička stranka je bila Muslimanska narodna organizacija, osnovana 3. decembra1906. godine u Slavonskom Brodu, dok se sjedište njenog Egzekutivnog odbora nalazilo u Budimpešti.Inicijativu za njeno osnivanje je dalo vođstvo muslimanskog autonomnog pokreta sa Alibegom Firdusom načelu. 132Okupljala je sve slojeve muslimanskog naroda, a njeno glasil o je bio list “Musavat” (“Jedinstvo”). Zalagalase za očuvanje sistema agrarnih odnosa u duhu Saferske naredbe što je bilo motivisano nastojanjem da se

131 Fotografija Josip Štadler Historijski muzej132 Fotofrafija Alibeg Firdus Historijski muzej

30

stabilizuje politički i društveno -ekonomski položaj i da se spriječe promjene koje je donosio novi društ veno-ekonomski razvoj. 133

Iz sredine bogatog građanstva trgovaca, činovništva i prorežimske inteligencije u ljeto 1908. godineje formirana Muslimanska napredna stranka Svoje aktivnosti je temeljila na shvatanju potrebe spajanjaislamske tradicije sa zapadnom kulturom. Izjašnjavala se za aneksiju BiH, propagirajući među Muslimanimahrvatsku nacionalnu orijentaciju. 134

Za razliku od opozicionog stanovišta srpske i muslimanske politike prema promjeni državno -pravnog položaja hrvatska politika se zalagala za a neksiju BiH. Na platformi da Bosna i Hercegovina uetničkom i državnopravnom pogledu predstavlja hrvatske zemlje nastala je u Docu kod Travnika prvapolitička stranka bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatska narodna zajednica.

Političko organizovanje bosanskohercegovačkih Srba vršilo se oko listova “Srpska riječ”, “Narod” i“Otadžbina”. Godine 1907. formirana je Srpska narodna organizacija, čiji je politički cilj bio autonomijaBosne i Hercegovine.Nakon 1903. godine stvorena je mogućnost za organizovanje radnika u zemlji. Godine 1909. formirana jeSocijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine, koja se zalagala za ukidanje feudalnih obaveza idemokratizaciju političkog života u zemlji. 135

Važnu djelatnost razvila su kulturno -umjetnička društva sa ciljem školovanja omladine i stvaranjanacionalne inteligencije. Jevreji su osnovali društvo “La Benevolencija”, Srbi “Prosvjeta” (1902.),Muslimani “Gajret” (1903.) i Hrvati “Napredak” (1902.). 136

Ova kulturno-prosvjetna društva su uglavnom imala š iroke i svrsishodne programe zaopismenjavanje i školovanje učenika.

Za školovanje srednjoškolaca, “Prosvjeta” je godišnje davala 83 stipendije, tako da je od osnivanjado 1914. odškolovala oko 1.000 učenika. Održavala je kurseve opismenjavanja, osnivala zemljoradničkezadruge, biblioteke, antialkoholičarska društva itd. Bila je stjecište kulturno -obrazovnog i nacionalnog radabosanskohercegovačkih Srba koji su u tom periodu imali ukupno 396 udruženja.

Muslimansko društvo “Gajret” je davalo stipendije, p otpore i zajmove kojim se stimuliralamuslimanska omladina da u što većem broju pohađa srednje škole i univerzitete, te moderne zanate, kako bipostala kulturno-prosvjetni činitelj u zemlji..

Angažovanjem “Gajreta” do 1914. godine školovalo se 545 učeni ka, od kojih 30 na fakultetima, 223na gimnazijama, 87 na realkama, 80 na trgovačkim školama, 53 na drugim stručnim školama i 52 nazanatima.

Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo “Napredak” nastalo je spajanjem “Hrvatskog potpornogdruštva za porebe đaka srednjih i visokih škola Bosne i Hercegovine” osnovanog 1902. u Mostaru i“Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovinu”, osnovanog, također, 1902. u Sarajevu. Ovadva društva su se ujedinila 1907., s ciljem da pomažu šklovanje učenika i da razvijaju hrvatsku inteligenciju.Ovo društvo je do 1914. stipendiralo 1.192 učenika u srednjim školama i na univerzitetima u inostranstvu, te509 šegrta. I kod Hrvata su prednjačile gimnazije, realke, učiteljske, trgovačke i druge škole, a nauniverzitetima najveći interes je vladao za studij prava, medicine, tehnike, filozofije itd.Hrvati su imali ukupno 223 udruženja, a Jevreji (Sefardi i Aškenazi) 24, s tim što s društva Aškenaza bilabrojnija nego Sefarda.Osim ovih nacionalnih društava stipendije je davala država – Zemaljska vlada i pojedini sreski uredi.

Aneksiona kriza 1908/1909. i evropska diplomacija

Tridesetogodišnji vremenski okvir od okupacije 1878. do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. obilježenje nastojanjima mjerodavnih faktora Mon arhije da iznađu osnove za aneksiju i utvrde modalitetenjenog provođenja. U diskusijama koje su vođene u predstavničkim tijelima od 1882. do 1896. omodalitetima pridruživanja Bosne i Hercegovine Monarhiji pokazalo se da je neodređen položaj

133 Fotografija- Musavat Historijski muzej134 Fotografija MNO- Historijski muzej135 Razglednica Historijski muzej136 Razglednica Historijski muzej Prosvjeta, Gajret, Napredak

31

okupirane Bosne i Hercegovine najbolje odgovarao interesima Monarhije i njenim sastavnimdijelovima Austriji i Ugarskoj.137Početkom XX stoljeća Austro -Ugarska se nalazila u krizi uzrokovanoj brojnim činjenicama.Unutrašnji problemi, zaostajanje u privrednom razvoju kao i sve manja uloga u koncertu evropskihsila vodili su političko i vojno vođstvo Monarhije na aktivnu spoljnu politiku.Vrhovi Monarhijeopredijelili su se za aneksiju zbog unutrašnjih prilika u Bosni i Hercegovini, gdje su se od 1906. godinejasno razvile antiaustrijske tendencije.138Nakon priprema obavljenih u toku ljeta 1908.u unutrašnjo - i spoljnopolitičkoj oblasti, austrougarski

suveren Franjo Josip je 5. X 1908. potpisao dokumenta o aneksiji Bosne i Hercegovine, koja je uštampi objavljena 6., a u službenim “Wiener Zeitung” 7. oktobra.139Istovremeno, Bugarska i Istočna Rumelija zbacile su sultanov suverenitet i proglasile nezavisnu

kraljevinu. Time su na Balkanu izbila dva požara koji su prijetili da se pretvore u buktinju. Velike sileimale su pred sobom težak zadatak- da opasnu situaciju riješe na najbolji mogući način a da pri tomene izgube ili ne umanje svoje pozicije na Balkanu. Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine inezavisnosti Bugarske evropske sile stavljene su pred svršen čin, kojim je iz azvana velika diplomatskakriza.140Istovremeno sa proglašenjem aneksije car Franjo Josip je uputio Proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine ukojem je pravdao taj čin

Kad je ono prije jednog pokolenja Naša vojska prekoračila granice Vaših zemalj a, dato Vam jeuvjerenje da nisu došli kao dušmani, nego kao Vaši prijatelji s čvrstom voljom, da uklone sva zla Koja suVašu domovinu teško pritiskala.Ova riječ, dana Vam u onom ozbiljnom trenutku, pošteno je odista održana. Naša vlada se uvijek ozbiljnotrudila, da, u miru i zakonitosti marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budućnosti... Svima Namje ozbiljna dužnost da ovim putem neumorno naprijed koračamo.Neka se sluša i Vaša riječ kad se odlučuje o stvarima vaše domovine, koja će kao i d osad imati svoju zasebnuupravu. Međutim, prvi je neophodni uvjet za uvođenje ove zemaljske ustavnosti: opredjeljenje jasna inesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja...

Bosanci i Hercegovci !Među mnogim brigama, koje Naš presto okružuju, neće unaprijed biti posljednja ona za Vaše

materijalno i duhovno dobro. Viša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenjuzakona i u upravi zemlje: jednaka zaštita svih vjeroispovjesti jezika i nacionalne svojstvenosti – sva onavisoka dobra uživaćete u punoj mjeri.141

Kad je austrougarski ambasador Pallavicini 7. X 1908. predao Porti notu o aneksiji Bosne iHercegovine i izjavio da će se u naknadu povući garnizoni iz Novopazarskog Sandžaka, vlada u Carigradudržala se veoma mirno. Veliki vezir Ćamil -paša protestirao je više protiv proglašenja nezavisnosti Bugarskenego protiv aneksije BiH, tvrdeći da to Bugari ne bi nikada učinili da nisu bili sigurni u austrougarskupomoć. Smatrao je da bi se Carigrad i Beč brzo dogovorili da je riječ samo o Bosni; međutim, kako je pitanjeaneksije povezano s deklaracijom o nezavisnosti Bugarske, njeno priznanje učinilo bi vrlo loš utisak na javnomnijenje.Odgovarajući na austrougarsku notu u vezi aneksije Bosne i Hercegovine Por ta je, telegramomministra spoljnih poslova Tefik-paše 8. oktobra 1908., protestovala zbog povrede člana 25. Berlinskogugovora i Carigradske konvencije od 21. aprila 1879., ali više zbog javnog mišljenja, dok su se Porta iveliki vezir složili sa novim st anjem.

Iako je osuđivao aneksiju, veliki vezir je vidio da su anektirane oblasti već ranijom okupacijomza Osmansko carstvo bile izgubljene. Stoga je njegovo gledište bilo da se od Austro -Ugarske, kao uvjetza priznanje aneksije, zahtijevaju kompenzacije. 142

137 Karta BiH Povijesni atlas BiH138 Karta A-U Enciklopedija Larous tom 3139 Proglas Sarajevskei list, 8 oktobar 1908.140 Karta Balkan 1908. (Larous t.3, )141 Proglas Sarajevski list i fotografija u knjizi V. Bogičević Sarajevski atentat str. 445.iČitanka 8. razred o. š. str. 14-15.142 Karta Osmanskog carstva i fotografija velikog vezira ( fotografija iz Turske)

32

Aneksija Bosne i Hercegovine je naišla na povoljan prijem u javnosti Monarhije. Bečka štampa iParlament su sa velikom radošću pozdravljali razrješenje nesigurnog, okupacionog statusa Bosne iHercegovine i najavu aktivnije spoljne politike. Mi nistar Erental je dobio brojne pohvale da jekonačno trgnuo Monarhiju iz letargije. Od njega su očekivani novi impulsi - konsolidiranje države ijačanje položaja Monarhije u koncertu evropskih sila, kao i unutar Trojnog saveza. S velikimoduševljenjem gotovo cjelokupna bečka štampa podržala je Erentalovu politiku. 143List Reichspost” je u aneksiji Bosne i Hercegovine vidio “veliko historijsko djelo, koje je Monarhiji

davalo novo mjesto u svjetskoj historiji”. “Zeit” je sa zadovoljstvom konstatovao da “Austro -Ugarskaponovo stoji u središtu svjetskih zbivanja”, a “Sonn -und Montagscourier” je izražavao uvjerenje “daće Monarhija svojim odlučnom politikom konačno riješiti balkansko pitanje”.U pismima upućenim velikim silama, kao i u zvaničnoj noti upućenoj Carig radu, bečka vlada jeistakla da je “bosanski problem interna stvar Beča i Carigrada, koja se bazira na konvenciji od 1879.”Bečki listovi propagirali su tu ideju, izražavajući želju za skori sporazum sa Carigradom. 144

U ugarskom dijelu Monarhije u pućene su oštre kritike ministru Aehrenthalu da je uvukaozemlju u opasnu avanturu, i time ugrozio egzistenciju mađarskog naroda. Aehrenthalov korak jeprihvatan samo uz uvjet brzog i mirnog priznanja aneksije. Budimpeštanska industrijska i trgovačkakomora su već sredinom oktobra protestirale protiv aneksije i njenih posljedica za privredu. Takođersu u poslaničkoj kući pale oštre riječi protiv politike Balhausplatza.

Proglašenje aneksije izazvalo je u Bosni i Hercegovini različita raspoložen ja. Prvi izvještaji oreagovanju na aneksiju govorili su da je velika masa kršćanskog seoskog stanovništva u zemlji bilapolitički nezainteresovana prihvatajući novi poredak s jedinom željom da im donese bolji život. Donekog jačeg pokreta nije ni moglo do ći zbog mlakog držanja opozicionih političkih grupa. Na to suutjecale i mjere koje je poduzela vlada prije aneksije, zabranjujući štampanje mnogih listova,obustavljajući ili zabranjujući rad nekim udruženjima, raspuštajući opštinski odbor ..Kodpravoslavnog gradaskog stanovništva aneksija je izazvala težak utisak, ali je ono, prema preporucipolitičkih organizacija, uglavnom ostalo mirno.Katoličko stanovništvo pozdravilo je vijest o aneksiji s velikim oduševljenjem. Međutim, to nije dugotrajalo. Ekstremni hrvatski nacionalni pravac koji je postavljao zahtjev za državnopravnimpriključenjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, i preko franjevačkog reda forasirao tu politiku, nijeimao uspjeha.Na većinu muslimanskog stanovništva aneksija je djelovala zaprepašć avajuće. Mladoturski pokret je

kod njih stvorio uvjerenje o restauraciji stare moći Osmanlija. Teško su bili pogođeni da Osmanskocarstvo nije moglo izmjeniti svoj položaj. Stoga su se, već nakon aneksije, osjećali simptomiiseljeničkog pokreta.145

Njemačka vlada je od samog početka Aneksione krize zauzela jasan stav u korist Monarhije.Nakon proglašenja aneksije von B ülow je dao instrukcije za buduću politiku prema saveznici Austro -Ugarskoj, i prema, aneksijom u njenom suverenom pravu povrijeđ enom Osmanskom carstvu. “StaraBismarckova tradicija je bila da ako dođe do rata na Balkanu, nastojimo da se on lokalizira. “Minismo događaje izazvali i mi nismo u prvom redu pozvani da njima upravljamo”, istakao je von B ülowi dodao: “Austrija je na vlas titu inicijativu izvršila aneksiju, ali mi je ne možemo ostaviti nacjedilu.146

Također je i njemački car Vilhelm II odobravao aneksiju. Iako uvrjeđen što nije ranijeobaviješten od saveznice Vilhelm II je prihvatio aneksiju kao svršenu činjenic u. Već 12. oktobra on jeizjavio kancelaru fon Bilovu da su njegove čvrste želje “na austrijskoj strani stajati i ostati”, naglasivši: ”Također, i u slučaju teškoća i komplikacija, naša saveznica može računati na nas.” 147

Krajem 1908. godine situacija se znatno zaoštrila. Srbija i Crna Gora su odbijale da prihvateaneksiju kao gotovu činjenicu.Pregovori između Beča i Petrograda o programu na eventualnoj konferenciji nisu mnogo napredovali.U Berlinu su ovako zaoštrenu situaciju smatrali dobr odošlom, jer je pružala priliku za odmjeravanje

143 FOTOGRAFIJA MINISTAR AEHRENTHAL U KNJIZI KISZLING FRANZ FERDINAND144 Dokumenta iz Oesterreich-Ungarn Aussenpolitik 1908.-1909.145 Sarajevski list, izvještaji iz BiH146 Fotografija von Bülow Britanica147 Fotografija car Wilchelm II (knjiga Moderna historija)

33

snaga s Antantom: smatralo se da je moguće postići diplomatsku pobjedu da se čak i Antantaraspadne i na taj način otvori put njemačkoj ekspanziji, ili, u gorem slučaju, da može doći do oružane“probe snaga” u kojoj bi Njemačka imala povoljnije izglede. Pojačana politička vezanost Njemačkeza Austro-Ugarsku imala je važne posljedice. Austro -Ugarska je nastojala da Njemačku iskoristi kaosredstvo svoje politike na Balkanu, a Njemačka da iskoristi Austro -Ugarsku kao sredstvo svojepolitike u Evropi. Tako je austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politikeRajha. Time je i sloboda pokreta i odlučivanja njemačke vlade znatno sužena. Ta diplomatska“otvorena punomoć” početkom 1909. bila je j oš proširena “vojnom punomoći”. Opasna igra“odriješenih ruku” za Beč, od Bismarka uvijek suzbijana, postala je glavnim sadržajem njemačkespoljne politike.148Aneksija Bosne i Hercegovine primljena je u Londonu s velikom ozbiljnošću.Na dopis Erentala britanski ministar Grej je reagirao izuzetno oštro. On je obavijestio britanskog

ambasadora u Beču da protestira kod Erentala i da ga podsjeti na Londonski protokol od 17. I 1871.,po kojem “ni jedna sila ne može kršiti njene ugovorne odredbe i mijenjati obave ze, izuzev krozprijateljski sporazum i s pristankom potpisnica ugovora”. Ministar Grej je istakao da njegova vladane može prihvatiti otvoreno kršenje Berlinskog ugovora, niti priznati bilo kakvu promjenu bezpristanka drugih sila ugovornica. 149Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je trebalo da posluži zadovoljenjuvišestrukih interesa: trebalo je bez rata konsolidirati mladoturski režim i ojačati njegovu anglofilskunastrojenost i uz sve to, očuvati čvrstinu Antante. 150Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i objava bugarske nezavisnosti, primljeni su u Parizubez iznenađenja, jer je francuska diplomatija već prije 5. oktobra bila upoznata s namjerama Austro -Ugarske i Bugarske. Francuska je željela mir. Ona je prije dvije go dine izašla iz krize koja je mogladovesti do rata s Njemačkom. U takvoj atmosferi, radi dovršenja francusko -njemačkog sporazuma oMaroku, Francuska nije željela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaoštrava odnose s Austro -Ugarskom. Držanje francuske vla de bilo je u znaku nastojanja da se “u bosanskom pitanju iznađezajedničko rješenje s Veliko, Britanojom i, ukoliko je to moguće, s Njemačkom, da bi se očuvao mir uEvropi”. Francuska vlada je prvenstveno imala u vidu svoje interese u Osmanskom carstvu i uMaroku. Od samog početka krize, zauzela je ulogu posrednika, nastojeći da se izbjegne novi sukobizmeđu blokova velikih sila. Prijateljski odgovori i izjašnjenje francuskih političara, kao i opominjućisavjeti upućeni Srbiji i Crnoj Gori, prihvaćeni su na Balhausplatzu sa velikim zadovoljstvom. 151Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine izazvalo je u italijanskom javnom mnijenju velikouzbuđenje. Cjelokupna italijanska štampa je osuđivala aneksiju, vidjevši u njoj širenje Monarhije naBalkanu. Aneksija je opteretila odnose Austro-Ugarske i Italije, kao i odnose unutar Trojnog saveza.U Rimu, svaka akcija Austro-Ugarske na Balkanu primana je s nepovjerenjem, i tražio se put i načinda se spriječi širenje Monarhije prema jugoistoku. 152Rusko javno mnijenje se u neobično oštroj formi izjasnilo protiv aneksije Bosne i Hercegovine.Postupak Austro-Ugarske označen je udaracem slavenstvu i povredom ruskog prestiža na Balkanu. Uvijećanjima, proglasima i u štampi, ukazivalo se na historijske zadatke koje “ruski narod trebaispuniti prema svojoj ugroženoj braći”. List “Novoe vremja” vidio je u austrougarskom koraku napadna “najsvetije” u ruskoj politici - slavensku ideju. Svaki udarac protiv te ideje smatran je u ruskimdruštvima nepodnošljivim. Bečka vlada je manje op tuživana zbog kršenja Berlinskog ugovora; višezbog toga što su “slavenske želje i prava povrijeđeni”.Rusku politiku na Balkanu podržale su gotovo sve političke stranke, od umjerene desnice do kadeta.Stav ruske vlade prema aneksiji Bosne i Hercegovine bi o je uzrokovan unutrašnjo-političkimprilikama u zemlji, kao i vojnom nespremnošću Rusije. Stoga je lajt -motiv u držanju Rusije uaneksionoj krizi bio strah od rata. Rusija je bila vojno nespremna. Vojnu i političku nemoć Rusijekonstatovao je je također, u martu 1909. za ruskog ratnog ministra imenovani dotadašnji načelnikGeneralštaba, general Suhomlinov. On je bio mišljenja da je Rusija zbog posljedica rusko -japanskog

148 Čitanka 4 razred str 7149 Fotografija ministar Grej (Opća enciklopedija JLZ ili Ist. leksikon )150 Britanska karikatura Čitanka 4 gimnazije str 16151 Karikatura čitanka 8 razred152 Karta Italije (Larous enc. i ministar Titoni Opća enciklopedija JLZ

34

rata bila paralizirana. Po njemu, “kriza na Balkanu je rusku političku bespomoćnost usl jed vojneslabosti u tako jasnom svijetlu oslikala da su svakom patrioti zasuzile oči”. Zato je ruska vlada odsamog početka krize nastojala izbjeći oružani sukob.Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine objavljena je u Beogradu 2. X. U vanrednom broju lis t“Politika” je u članku “Bugarska kraljevina - aneksija Bosne” obavijestio beogradsku javnost opredstojećem koraku austrougarske vlade. Istog dana, održan je u Beogradu prvi protestni miting,koji je ujedno značio uvod u čitavu seriju mitinga i demonstra cija, koji su se održali narednih dana.Vodeći političari svih stranaka, kao i štampa zahtijevali su od ministra Milovanovića energičnozauzimanje za srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini.Austrougarski korak doživljen je u Srbiji više kao udarac prot iv nje same, nego protiv Osmanskogcarstva.153U Beogradu se 25. XII 1908. sastala Narodna skupština i zasjedala do 1. I 1909. Na toj tajnoj sjednici,na osnovu rezultata provedenih diplomatskih akcija, formulirani su zahtjevi Srbije. Na sjednici 25.XII 1908. govorio je samo ministar Milovanović. U dvosatnom govoru, izlagao je on o aneksionompitanju. “Aneksija Bosne i Hercegovine”, smatrao je Milovanović, “biće osuđena s dva stanovišta. Onaje s jedne strane pogodila suverenitet sultana, s druge strane Ev ropu, odnosno potpisnice Berlinskogugovora. O bilo kakvim zahtjevima i pravima za Srbiju ne može biti govora. U međunarodnompozitivnom pravu nacionalnost, na žalost, ne igra nikakvu ulogu. Stoga je obaveza srpske vlade daaneksiju Bosne i Hercegovine pre dstavi kao neposrednu opasnost za politički život i egzistencijuSrbije. Nužno je da se aneksija, kao srpsko pitanje u ovoj boji iznese pred evropski forum. Kadaprogramsko pitanje bude prihvaćeno, srpsko pitanje se može, prema potrebi, širiti ili mijenjat i.”154Krajem februara 1909. otklonjeni su Osmanskog carstva sa Monarhijom i Bugarskom. Austro -Ugarska se neposredno sporazumjela sa Osmanskim carstvom plačajući novčanu odštetu, a Rusija sezauzela za Bugarsku primajući na sebe veći dio obaveza prema Porti . Popuštanje Rusije,nezainteresiranost evropskih sila i sve jaći pritisak Austro -Ugarske na Srbiju vodili su razrješenjukrize. Nakon što je Njemačka ultimativnim zahtjevom Petrogradu 22. III 1909. podržala Monarhiju,sile Antante su prihvatile aneksiju. Izjavom velikih sila o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovoraAneksiona kriza je završena, čime je definitivno priznato proširenje prava suvereniteta cara FranjeJosipa na Bosnu i Hercegovinu.155Aneksiona kriza je već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog svjetskog rata ocijenjena konačnomprekretnicom u međunarodnom političkom životu. Novija istraživanja su još više prihvatila činjenicu da jeAneksiona kriza predstavljala raskrsnicu na kojoj su se razilazile ne samo pojedine sile nego i blokovi sila, iod koje je put vodio neposredno ratnom razrješenju njihovih suprotnosti.Aneksiona kriza je izazvala krupne promjene u međunarodnom političkom životu. Na kraju 1909. Evropa jeveć bila podijeljena na dva suprotna tabora. Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrtao suprotnostiu Evropi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje koje je pružalo najveće mogućnosti zadiplomatske borbe i stoga na njemu i treba tražiti neposredne povode rata. 156

Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine zemlji je obećan ustav, da bi se uveo moderni političkisistem. Nakon dugih i sporih priprema, car Franjo Josip 1910. proglasio je Zemaljski statut (ustav) za Bosni iHercegovinu. Pored ustava doneseni su Izborni zakon, Zakon o društvima, Zakon o okupljanju i Zak on okotarskim vijećima. U politički život zemlje uvedene su tri institucije, Sabor, Zemaljski savjet i Kotarskovijeće.

Funkcije Sabora u upravljanju Bosnom i Hercegovinom bile su ograničene. Sabor nije imaoovlašćenja da donosi zakone, nego je mogao sam o raspravljati o prijedlozima; nije mogao raspravljati obudžetima niti o imenovanju članova Zemaljske vlade ili pojedinih njenih službi. Njegove nadležnosti bilesu ograničene uglavnom na rješavanje pitanja lokalnog značaja. 157Krajem maja i početkom juna 1910. car Franjo Josip je posjetio Bosnu i Hercegovinu, nailazeći u svimmjestima kroz koje je prošao na topao prijem bosanskohercegovačkog stanovništva. U posjetu Bosni iHercegovini car je krenuo iz Budimpešte 29. maja uvećer zasebnim dvorskim vozom, koj i je narednog

153 Fotografija Demonstracije u Beogradu 1908. Moderna historija154 Fotografija Ministar Milovanović Opća enciklopedoja ili Vojna ili knjiga M.M.155 Karta BiH 1909. Povijesni atlas BiH156 Balkan 1909. Larous enc.157 Čitanka 4 gimnazije str. 18

35

dana u 5 sati ujutro stigao u Bosanski Brod. Na stanici su ga dočekali zemaljski poglavar, zapovjednik 15.korpusa, okružni predstojnik Banje Luke, kotarski predstojnik Dervente, upravnik ispostave u BosanskomBrodu, kao i gradonačelnik sa gr adskim zastupstvom. Na poklonstvo poredali su se vojni predstavnici,svećenstvo, činovništvo, predstavnici društava... Pola sata nakon toga, car je stupio u zaseban vozbosanskohercegovačkih zemaljskih željeznica i nastavio putovanje za Sarajevo. 158U 8 sati i 12 minuta voz je stigao u Doboj, gdje se zadržao 20 minuta, a cara su pozdravili predstavnicivojne i civilne uprave.159 U Zavidovićima voz se zadržao samo tri minuta i nastavio vožnju do Zenice,gdje je stigao u 11 sati i 48 minuta i zadržao 20 minuta. 160 U Visoko voz je stigao u 13 sati i 50 minutai zadržao se 10 minuta. U Odboru za doček cara nalazili su se okružni predstojnik u Sarajevu, kotarskipredstojnik i zapovjednik žandarmerije u Visokom, a na poklonstvo poredali su se gradski načelnik igradsko zastupstvo. 161U 15 sati car je stigao u prijemni paviljon, koji se nalazio blizu stanice kod Fabrike duhana uSarajevu. Kod paviljona bila je poredana počasna četa 3. bataljona 1. bosanskohercegovačkog puka,sa zapovjednicima 10. brdske brigade i 48. pje šadijske divizije. U Odboru za doček cara nalazili su sepredstavnici vojne i civilne uprave, a zatim su na poklonstvo došli nadbiskup Štadler sarimokatoličkim svećenicima i provincijalom franjevačkog reda; mitropolit Evgenije Letica sapravoslavnim svećenstvom; reis-ul-ulema Sulejman ef. Šarac sa muslimanskim svećenstvom;protestantski župnik; sefardski i austrougarski nadrabin, kao i oficiri sarajevskog garnizona, vojničinovnici, oficirske deputacije jedinica 15. korpusa, zastupnici autonomnih crkvenih uprava,predstavnici advokatske i trgovačke i obrtničke komore. 162 Nakon toga car se u pratnji zemaljskogpoglavara odvezao u Konak. Na putu do Konaka bila je poredana vojska Sarajevskog garnizona, asarajevska veteranska udruženja pravila su špalir. 163

U utorak 31. maja ujutro, car je posjetio vladinu palaću, a u poklonstvu su učestvovali vjerskivelikodostojnici svih konfesija, konzuli, oficiri, činovnici, načelnik Sarajeva sa općinskim vjećnicima,deputacija pravoslavnih, muslimanskih i katoličkih svjetov njaka, te predstavnici trgovačke i obrtničkekomore.164U popodnevnim satima car je posjetio glavne vjerske objekte svih konfesija u Sarajevu -rimokatoličku stonu crkvu, srpsko -pravoslavnu stonu crkvu, Begovu džamiju, jevrejsko -sefardskitempl, a zatim protestantsku crkvu i sinagogu austrougarske jevrejske općine. Zatim je car posjetiogradsku vijećnicu, gdje su ga dočekali gradonačelnik i gradski zastupnici. 165U srijedu, 1. juna ujutro, car je posjetio Zemaljsku ždrepčanu, odakle se na konju uputio navježbalište, gdje je izvršio smotru jedinica. 166 Nakon povratka, car je na terasi Konaka primiodelegaciju školske omladine. Uvečer je u Konaku organizovana dvorska večera 167.U četvtak 2. juna u popodnevnim satima car se u posebnom vozu uputio na Ilidžu, odakle je u kočijinastavio vožnju do Vrela Bosne. Nakon povratka na Ilidžu, sa terase je pratio predstavu jedne seoskesvadbe i igranje kola.168U petak, 3. juna car je krenuo na putovanje u Mostar, zadržavajući se kratko u Konjicu i Jablanici. Podolasku u Mostar, dočekali su ga vojni komandant i kotarski predstojnik, a dobrodošlicu je u ime gradskihvijećnika poželio gradonačelnik Mujaga Komadina. Na poklonstvo su se poredali predstavnici svećenstva,

158 Razglednice Historijski muzej159 Razglednice Historijski muzej160 Razglednice Historijski muzej161 Razglednice Historijski muzej162 Razglednice Historijski muzej163 Razglednice Historijski muzej164 Razglednice Historijski muzej165 Razglednice Historijski muzej166 Razglednice Historijski muzej167 Razglednice Historijski muzej168 Razglednice Historijski muzej

36

civilnih vlasti i autonomnih vjerskih vlasti. Sa stanice car se u pratnji zemaljskog poglavara, u posebnojkočiji, odvezao u hotel Narenta, gdje je odsjeo. 169

U popodnevnim satima car se u kočijama odvezao do Starog mosta, a zatim prešao na desnu obaluNeretve, gdje ga je čekala druga kočija i odvezla do Radobolje. Odat le, car se odvezao do stanice i nakonoproštaja u pratnji zemaljskog poglavara krenuo na putovanje u Beč. 170Ishod Aneksione krize 1908./1909. ubrzao je namjeru balkanskih država da se obračunaju sa Osmanskimcarstvom. Nakon dugih diplomatskih pregovora u p roljeće 1912. zaključeni su konačni tajni dogovori, nakoje su svoju saglasnost dale Rusija i Francuska, a kasnije je i Italija izrazila spremnost da podrži balkanskedržave. Srbija, Bugarska, Grčka i Osmansko carstvo proglasili su opću mobilizaciju 30. s eptembra 1912.Crna Gora objavila je rat Osmanskom carstvu 8. oktobra 1912. i otpočela napad na Skadar. 171Blizina ratnog poprišta i jačina snaga angažovanih u vojnim operacijama izazvele su zabrinutost kodmjerodavnih krugova Monarhije. Zbog zaoštravanja Skadarske krize, zemaljski poglavar Bosne iHercegovine general Potiorek je krajem aprila 1913. tražio poduzimanje hitnih mjera u Bosni i Hercegovini..Na sjednici Zajedničke vlade održanoj 2. maja 1913. diskutovalo se o novonastaloj situaciji i odobren a susredstva za mobilizaciju bosanskohercegovačkih rezervista i pojačanje trupa zajedničke vojske u zemlji.Ministarski savjet saglasio se sa sazivom prve, druge i treće bosanskohercegovačke rezerve. Nakon što jeMinistarski savjet odobrio sredstva za pr ovođenje mobilizacije, car je uskoro sazvao bosanskohercegovačkerezerviste. Time je dostignuto najviše stanje ratne spremnosti i praktično je provedena mobilizacija.Popuštanjem Crne Gore u zemlji je došlo do umanjenja vojnih mjera i popuštanja zategnutos ti.172

169 Razglednice Historijski muzej170 Razglednice Historijski muzej171 Karta Balkanski ratovi i razglednica Historijski muzej172 Potiorek i mobilizacija u BiH (iz knjige Jerabek - Potiorek)

37

IV BiH u Prvom svjetskom ratu 1914. -1918.

Nakon manevara austrougarske vojske kod Tarčina 26. i 27. juna 1914. godine, prestolonasljedniknadvojvoda Franz Ferdinand je 28. juna, na pravoslavni Vidovdan, sa suprugom Sofijom stigao u službenuposjetu u Sarajevo.173Ulice su ukrašene i pune građanstva. Međutim, događaji su nepredvidivi. Nedaleko od Čumurije čuprije,

izvršen je atentat. Nedejko Čabrinović je bacio bombu na automobil u kojem se vozio nadvojvoda sasuprugom.174Atentat nije omeo dalje izvođenje programa i ugledni gost je produžio put do gradske Vijećnice. Nakon štoje obavljen zvanični protokolarni prijem u Vijećnici, nadvojvoda sa svojom pratnjom je krenuo nazad istimputem. Kod Latinske čuprije izvršen je drugi atentat. Gavrilo Princip je pucao iz revolvera i ubio nadvojvodui suprugu mu Sofiju. Nastala su teška vremena u Sarajevu. Mnoge srpske radnje i ustanove su biledemolirane. Dva su čovjeka poginula a dva ranjena. 175Bosanskohercegovački sabor je održao žalobnu sjednicu i osudio atenta t. To je bila i njegova posljednjasjednica. Uhapšeno je oko stotinu osoba, za koje se držalo da su u vezi sa ovim atentatom. Proglašen jeprijeki sud na području općine i kotara. Vijest o atentatu obišla je svijet... Uskoro je ratni plamen zahvatioEvropu. Počeo je Prvi svjetski rat. Do tada najkrvaviji rat na našoj planeti.Na dan objave rata Srbiji austrougarski suveren Franjo Josip uputio je narodima Monarhije, pa i Bosne iHercegovine proklamaciju u kojoj je pravdao mjere koje je poduzela Austro – Ugarska nakon Sarajevskogatentata.Bila mi je najveća želja, da godine koje mi božja milost još odredi posvetim djelu mira i da moje narodesačuvam od teških žrtava i tereta rata. Ali Vijeće Providnosti odlučilo je drugo.

Nedjela jednog mržnjom prožetog protivnika prisiljavaju me da radi zaštite časti moje monarhije,zbog zaštite njenog ugleda i njezinoga položaja (moći) u cilju da se osigura njen opstanak, poslije mnogogodina mira posegnem za mačem.Sa brzo zaboravljajućom nezahvalnošću je Kra ljevina Srbija, koju su od prvih početaka njene državnesamostalnosti pa do najnovijega vremena moji preci i ja podupirali i unapređivali, stupila već pred višegodina na put otvorenog neprijateljstva protiv Austro – Ugarske... Sve više bukti mržnja protiv mene i mojekuće, sve otvorenije se ispoljava težnja da se otrgnu neodvojiva područja Austro – Ugarske.

Zločinačko nastojanje prodire preko granica kako bi se na Jugoistoku monarhije potkopale osnovedržavnog poretka, te pokolebalo narod u u nj egovoj vjernosti prema vladarskom domu i domovini, aomladinu navelo i nadražilo na vršenje zločinačkih djela bjesnila i veleizdaje. Niz ubistava, jedna planskipripremljena i provedena zavjera, čije je strahovito izvršenje mene i moje vjerne narode pogodi lo u srce, sveto predstavlja krvavi trag onih mračnih skupina ljudi, koje je Srbija stavila u pokret i vodila.

Uzalud je moja vlada poduzela još jedan pokušaj, da taj cilj postigne mirnim sredstvima, da se Srbijaskloni na promjenu ozbiljnom opom enom...

U ovom času ja sam potpuno svjestan sve dalekosežnosti moje odluke i moje odgovornosti predsvemogućim. Ja sam sve ispitao i izvagao. Mirnom savješću stupam na put, koga mi dužnost ukazuje.

Povjeravam se mojim narodima, koji su se uvijek u svim olujama okupljali u jedinstvu i vjernosti okomoga prijestolja i uvijek bili spremni na najteže žrtve za čast, veličinu i moć domovine. 176Na suđenju, koje je trajalo od 12. do 23. oktobra 1914. u Sarajevu, optuženi Gavrilo Princip koji je priječetiri godine izišao iz tuzlanske gimnazije i od tada pohađao gimnaziju u Beogradu, izjavio je da se “ ne kajeza svoj čin i da nije zločinac, jer je htio samo zlo da odstrani. ” U društvu u kojem se kretao postao jeosvjedočeni srpski nacionalist a. Austriju je mrzio jer je držao da “ od nje Južnim Slovenima može doćisamo zlo. ” Nadvojvodu Franca Ferdinanda smatrao je “najvećom pogibelji za ideju ujedinjenja Srba i uopćeJužnih Slovena pod srpskim vođstvom.” Po njegovom mišljenju “ Srbija je ima la misiju da Bosnu i

173 Manevri- knjiga Kiszling, Franz Ferdinand174 Fotografija-Bogičević, Sarajevski atentat ili dokumentarni film ili album sa 400fotografija u Arhivu BiH175 Fotografija-Bogičević, Sarajevski atentat ili dokumentarni film ili album sa 400fotografija u Arhivu BiH ili dok. film BBC

176 Čitanka 8 razred osnovne škole str. 32-33. tekst i fotografija

38

Hercegovinu otrgne od Austrije, pa da tako misli svaki čestiti čovjek.” Ta misao potakla ga je da počiniatentat.177

U procesu protiv učesnika u sarajevskom atentatu presuda je proglašena 28. oktobra. Nakaznu teške tamnice u trajanju 20 godina osuđeni su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i TrifkoGrabež. Ta kazna pooštrena je na svaki 28. juni tvrdim ležajem i mračnom samicom. 178

Na kaznu teške tamnice u trajanju 16 godina osuđen je Vaso Čubrilović, na 13 godina CvjetkoPopović, na 10 godina Lazar Đukić i Ivo Kranjčević, Branko Zagorac i Marko Perin na po 3 godine iCvijan Stjepanović na 7 mjeseci.179

Danilo Ilić, Veljko Čubrilović, Neđo Kerošević i Mihajlo Jovanović osuđeni su na smrtnukaznu koja se trebala izvršiti vješanjem. 180Zajednički ministar finansija za Bosnu i Hercegovinu Leon Riter fon Bilinski predložio je caru FranjiJosifu da se smrtna kazna za Neđu Keroševića preinači u tešku tamnicu od 20 godina a za JakovaMilovića u doživotnu tešku tamnicu. a da se osnaže odluke O kružnog i Vrhovnog suda i Zemaljskevlade za BiH u Sarajevu u pogledu Danila Ilića, Veljka Čubrilovića, i Mihajla Jovanovića, što je carsvojom odlukom od 26. januara 1915. godine i uvažio. 181

Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu izvjestila je telegramo m Zajedničko ministarstvofinansija u Beču 3. februara 1915. godine da je smrtna kazna nad Veljkom Čubrilovićem, MihajlomJovanovićem i Danilom Ilićem izvršena u Sarajevu 3. februara 1915. godine između 9 i 10 sati. 182

U kazamatima tvrđave Terezin u Češkoj u toku Prvog svjetskog rata umrli su Princip,Čabrinović, Grabež, Milović, Neđo i Mitar Kerović, Đukić i Perin, dok su ostali oslobođeni nakonzavršetka rata i propasti Austro -Ugarske.183Atentat je u redovima muslimanskog i katoličkog stanovništva izazva o duboko uznemirenje. Već 28. juna1914. godine u večernjim satima je došlo do prvih demonstracija, u kojima su učesovali i oficiri. Narednogdana počeo je pravi mali rat i uništavanje srpskih radnji i stambenih objekata. Tek je proglašenje prijekogsuda umirilo demonstrante. 184

Od početku augusta 1914. do početka 1916. godine Bosna i Hercegovina je postala neposredno ratnopodručje. Ratna razaranja na području vojnih operacija, izbjeglištvo, evakuacije i internacije su izazvalevelike poremećaje u privredi zemlje i povećane zahtjeve za ratnim doprinosom.Nakon ofanzive V i VI austrougarske armije na Srbiju koja se završila porazom na Jadru, one su se moralepovući preko Drine.

Prodor srbijanskih i crnogorskih vojnih snaga na područje od Višegra da do Foče izazvao je masovnibijeg muslimanskog stanovništva iz srezova Višegrad, Rogatica, Čajniče i Foča, dok ih je pravoslavnostanovništvo dočekalo kao oslobodioce, sarađujući s njima i uključujući se u njihove redove. Takvo njihovodržanje je bilo povod poduzimanju najžešćih represivnih mjera. Nakon povlačenja crnogorske vojske saČelebića kod Foče sredinom augusta 1914. godine uhapšeno je 180 osoba, od kojih je 71 strijeljan u Foči naosnovu odluke prijekog suda, dok su 24 upućena u logor u Arad.Od 3. septembra je počela protivofanziva srbijanske i crnogorske vojske. Sandžačka vojska je je do 11.septembra prešla Drinu nizvodno od Foče a tri dana kasnije kod Goražda dok je Užička vojska prešla kodStarog Broda, Višegrada i Međeđe.Sandžačka vojska je nastavila operacije desnom obalom Prače u pravcu Sarajeva, a Užička njenom lijevomobalom. U toku 27. septembra, izvidničke patrole Sandžačke vojske su izbile do Mokrog, dok je Drinskiodred izbio na Jahorinu i Igrište, a lijevim krilom kod Kalinovika. Is tovremeno, crnogorske patrole sudolazile do Kozije čuprije na ulazu u Sarajevo.

177 Bogičević, Sarajevski atentat, Dedijer, Sarajevo 1914.178 Bogičević, u prilozima lijeva strana gore179 Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914.180 Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914.181 Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914.182 Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914.183 Bogićević i Dedijer Sarajevo 1914.184 Objava- Sarajevski list

39

Takva situacija je zahtijevala pojačanje austrougarskih jedinica i poduzimanje ofanzive kako bi se srbijanskei crnogorske snage odbacile preko Drine. Austrougarske snage su 4. oktobra počele sa jakim napadima naUžičku vojsku, koji su nastavljeni narednih dana. Prikupljene austrougarske snage iz pozadine podkomandom generala Felixa Andriana) poduzele su od 5. do 10. oktobra protivnapad i odbacile Užičku vojskujužno od puta Han Pijesak-Sarajevo. Period zatišja u borbama na Drini general Potiorek je iskoristio da sanovoformiranom 50. divizijom iz 15. korpusa poduzme 18. oktobra ofanzivu u jugoistočnoj Bosni i potisneUžičku vojsku do 24. oktobra na desnu obalu Drine. Iza nje, do 30. oktobra su se povukle i crnogorskejedinice.

Neposredno nakon objave mobilizacije u Bosni i Hercegovini vojni organi su počeli da uzimajutaoce. Ta mjera je trebala predstavljati garanciju za mir u zemlji, pa su na taj način ograničavane akcijekomitskih četa. Taoci su svojim životima jamčili za svaku štetu koja bi se u zemlji mogla dogoditi vojsci,vojnim objektima, transportima, javnim prometnim sredstvima i svemu što je imalo značaja za vojsku. Zanamjerno oštećenje željeznice, mostov a, puteva, telegrafskih i telefonskih linija, predviđena je smrtnakazna vješanjem. Svaka općina u čijoj oblasti dođe do takvog oštećenja izložena je visokim kaznama iliteškim drugim kontribucijama, koje je trebalo odmah poduzeti. 185Nakon što su južne i istočne granične oblasti Bosne i Hercegovine postale neposredno poprište ratnih

operacija, veliki dio stanovništva morao je napustiti njihove domove, dok je s druge strane veliki diostanovništva morao biti vojno evakuisan. Izbjeglički pokret je započeo kr ajem augusta 1914, kada su sepovlačile austrougarske jedinice iz Sandžaka., kojima se pridružilo i 9.000 Muslimana sa ženama i djecom.Istovremeno, započeo je bijeg Muslimana iz graničnih oblasti srezova Višegrad, Čajniče i Foča, koji jeprouzrokovao iseljavanje iz susjednog rogatičkog sreza. Jedno iseljavanje je davalo impuls za drugo, tako daje broj isključivo muslimanskih izbjeglica stalno rastao. Izbjeglice su prikupljane u Alipašinom mostu,odakle su transportovane u sigurna mjesta u unutrašnjosti.Pod rukovodstvom reisu-l-uleme Čauševića pokrenuta je akcija za prikupljanje pomoći za izbjeglice, koja jedonijela sredstva u iznosu od 61.687 kruna i 84 helera. Budući da su izbjeglice snabdijevane iz zemaljskihsredstava, prihodi fonda su korišteni za poboljšanje njihovog položaja, za kupovinu odjeće i obuće, hrane,Nestleova brašna za ishranu djece… Te neophodne namirnice kupovao je izbjeglički ured Zemaljske vlade,kao i po njegovom nalogu sreski uredi, na čijem su području izbjeglice bile smještene. 186Nakon potiskivanja srbijanskih i crnogorskih jedinica uslijedio je povratak izbjeglica u Rogaticu tako da jekrajem novembra 1914. godine njihov broj bio smanjen na 26.448 osoba. Kad su ponovo počeli sukobiokružni predstojnik Defterdarević je otišao u Ro gaticu, gdje je izbila panika i jednostavno rekao da će svakoko napusti mjesto biti obješen. Iako nije mislio ozbiljno, nastupio je tako autoritativno da su mu svipovjerovali.

Međutim, uskoro je uslijedio novi napad i Rogatica je ponovo morala biti eva kuisana, ovog puta u cjelini.Usljed toga povećao se broj izbjeglica iz istočnih oblasti, pa je sredinom januara 1915. iznosio 46.000 osoba,od kojih je bilo oko 20.000 djece i 1.6000 žena.Nakon provedene operacije čišćenja srezova Srebrenica i Vlasenica od srbijanskih jedinica što je omogućilopovratak izbjeglica, kao i zbog smrtnih slučajeva među njima, njihov ukupan broj se smanjio na 42.218. Uljeto 1915. godine se izvan njihovog ranijeg mjesta boravka nalazilo 104.000 izbjeglica. Takvo stanje jepotrajalo sve do jeseni 1915., kada je nakon uspješne ofanzive u Srbiji stvorena mogućnost za njihovpovratakBroj razorenih, odnosno oštećenih stambenih i privrednih objekata je iznosio 5.000 useljivih i 10.000neuseljivih. Uprava se morala ograničiti na to da manje oštećene stambene objekte osposobi za nužnismještaj, a da se izgradnja novih objekata provede u vidu izgradnje blokova stambenih kuća. U graničnimsrezovima Gacko, Bileća i Trebinje akcije su velikim dijelom provedene zahvaljujući vojnim org anima. Urogatičkom srezu je bilo izgrađeno 39 novih objekata i popravljeno 597, u čajničkom srezu izgrađeno je 45novih objekata i popravljeno 216, dok je u višegradskom srezu izgrađeno 50 novih objekata i izvršeno 100većih i 661 manja popravka. Zbog ned ostatka radne snage i materijala, u fočanskom srezu smještaj jeosiguran u vojnim barakama. Krajem 1916. godine broj uništenih objekata je još uvijek bio veliki : 3.221potpuno uništeni stambeni objekat, 7.075 privrednih zgrada, 1.644 jače oštećenih stambe nih kuća i 2.099znatno oštećenih privrednih objekata.187

185 CD186 Razglednica Historijski muzej187 Historijski muzej razglednica

40

U toku 1915. godine u Bosni i Hercegovini je vođen čitav niz političkih procesa. Te godine suodržana 4 veća sudska đačka procesa: banjolučki sa 27 optuženih, mostarski, sa suđenjem u Sara jevudesetorici optuženih, sarajevski sa suđenjem u Travniku sa 65 optuženih i tuzlanski sa suđenjem u Bihaćučetrdesetorici optuženih đaka. U procesima srednjoškolcima najveći broj optuženih su bili pravoslavci, dokje bio optužen manji broj muslimana i katolika. Osim više manjih procesa održano je i nekoliko većihsuđenja kao protiv Damjana Đurice sa 36 i Save Ljubibratića sa još 30 osoba, Nikole Kašikovića i njegoveporodice, kao i protiv Gligorija Jeftanovića i njegovog sina Dušana.U toku Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je održano 17 pojedinačnih i grupnih veleizdajničkihprocesa. Nakon pronalaska obavještajne arhive srpskog oficira Koste Todorovića u Loznici i u nekim drugimmjestima prilikom prodora u Srbiju u augustu 1914. godine, počel o je hapšenje svih čije se ime našlo naspisku povjerenika. Najveći veleizdajnički proces je održan u Banjoj Luci protiv 156 Srba, javnih, kulturnihi političkih radnika iz cijele BiH. Trajao je od 3. novembra 1915. do 22. aprila 1916. godine. Premastatističkim podacima optuženo je 19 svećenika, 14 učitelja, 5 profesora, 2 ljekara, 8 državnih činovnika, 32trgovca, 26 seljaka i 12 đaka. Presudnu ulogu za odluku suda je imala ekspertiza obavještajnog vještaka,Georga Sertića, obavještajnog oficira kod kom ande 15. korpusa. U zaključku njegove ekspertizekonstatovano je da je u Bosni i Hercegovini od 1911. do 1914. godine, a također i u prvoj ratnoj godiniširoko razgranata, dobro organizovana i izvrsno funkcionalna špijunska mreža, čije se vodstvo nalazilo urukama srbijanskih obavještajnih oficira i “rejonskog inspektora” u Loznici, kapetana, kasnije majora, KosteTodorovića. Obavještajna služba je bila koncipirana za mirnodopsko i ratno doba. Štetne posljedice oveveleizdajničke djelatnosti za operacije K.u.k. vojske pokazale su se u prvoj ratnoj godini. Široko razgranataobavještajna djelatnost podržana je, što više, nošena od Narodne odbrane i drugih srpskih organizacija.Za optužene u procesu posljednja tačka ekspertize je bila od odlučujućeg značaja: “Obzirom na to i naokolnosti, da su obavještajni konfidenti u miru specijalno za slučaj rata bili angažovani i da je od Todorovićaorganizovana obavještajna služba za vrijeme vanrednih vojnih mjera 1912./1913. i za vrijeme ovog rataprotiv Srbije funkcionisala, Sertić je zaključio na kraju da su od Todorovića organizovani konfidenti, ukolikonisu bili odmah na početku rata internirani, uzeti za taoce ili pozvani u vojsku, u ratu vršili iste zadatke.”Odlukom suda 22. aprila 1916. godine 16 optuženih je o suđeno na smrt vješanjem, a ostali na zatvorskukaznu u trajanju od 3 do 20 godina. Intervencijama sa strane, smrtna kazna je bila ublažena doživotnomrobijom. Osim toga, osuđeni su trebali da plate 14.644.769 kruna bosanskohercegovačkom državnom eraru uime odštete za izdatke domaćih izbjeglica iz pograničnih srezova, te u ime odštete za izdržavanje siromašnihčlanova porodica mobilisanih.188

188 Razglednica- Veleizdajnički procesi u BiH Historijski muzej

41

BiH i južnoslavensko pitanje

U vezi s političkim i vojnim razvojem nakon 1914. godine pojavile su se nove kombinac ije sa Bosnom iHercegovinom. U vrlo dramatičnim danima, nakon neuspješne ofanzive austrougarske Armije iprotivofanzive srpskih snaga, 12. i 13. decembra 1914 u Petrovaradinu su vođeni povjerljivi razgovoriizmeđu zemaljskog poglavara BiH generala Potiore ka i izaslanika Zajedničkog ministarstva finansija,odjelnog predstojnika dr.Lajoša Thalloczy -ja, o budućem položaju BiH. Po Potiorekovom mišljenju, pojamzajedničkih zemalja, odnosno kondominij Austrije i Ugarske u Bosni i Hercegovini je trebao da prestan e jernije donio nikakvih rezultata, pa je rješenje tražio unutar postojećeg dualističkog okvira, predlažući podjeluBosne i Hercegovine između Austrije i Ugarske.

Po njegovom planu, Austriji bi pripali Bosanski kotarevi uz rub Dinarskih planina: Glamoč, Livno,Bugojno (bez D.Vakufa), Županjac, Prozor, zatim čitava Hercegovina s kotarevima Konjic, Ljubuški,Mostar, Stolac, Ljubinje, Bileća, Trebinje, Gacko, Nevesinje; zatim, da bi se u primjeni pariteta teritorijalnograni~ila sa Srbijom, kotarevi Foča i Čajniće u cijelini, a od višegradskog kotara južni dio, a od sarajevskogtrnovski dio. Kako bi od takve podjele bila veća korist za Ugarsku, Potiorek je predložio da se austrijskomdijelu pripoji još sjeverozapadna Bosna (kotarevi Petrovac, Ključ, Sanski Most, Varcar Vakuf i jugozapadnidio jajačkog kotara)

Prvi svjetski rat je otvorio realne mogućnosti da u slučaju poraza Centralnih sila dođe doobrazovanja južnoslavenske države. Glavni nosioci takvog programa su bili srpska vlada i Jugoslovens kiodbor. Vladajući krugovi Srbije su se u načelu izjašnjavali o mogućnostima stvaranja jugoslavenskedržave prostim proširenjem granica Kraljevine Srbije na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, JužnuDalmaciju, Vojvodinu i Srijem.

Drukčiji stav na ujedinjenje južnoslavenskih naroda su imali političari iz južnoslavenskih zemaljaAustro-Ugarske, koji su na početku rata emigrirali u inostranstvo i 30. aprila 1915. godine osnovali“Jugoslovenski odbor”, čije je sjedište bilo u Londonu. Smatrali su da treba da se izvrši ujedinjenje ujugoslavensku državnu zajednicu, koja bi bila stvorena na najdemokratskiji način, na bazi priznanjajužnoslavenskim narodima punog prava na samoopredjeljenje. 189

U nastojanjima da se sprijeći raspad Monarhije i riješi ri ješi jugoslavensko pitanje, u okvirimaMonarhije u toku Prvog svjetskog rata su se pojavile različite državno -pravne kombinacije vezane za Bosnu iHercegovinu. Nasuprot planu generala Potioreka javio se plan ugarske vlade, koji je predviđao potpunuaneksiju Bosne i Hercegovine u ugarsku polovinu Monarhije. Na sjednici održanoj 2. oktobra 1915. godine,ugarska vlada je službeno usvojila plan o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj, uz zahtjev da se u njojukinu svi oblici autonomnog političkog života, d ok se ne učvrsti položaj Monarhije, odnosno Ugarske.

Privredne teškoće u Bosni i Hercegovini imale su značajne posljedice na politički život u zemlji. Utoku 1917. došlo je do življih političkih kretanja u Monarhiji, što je imalo posljedica na kret anja u Bosni iHercegovini. Dugo trajanje rata, iscrpljenost širokih slojeva stanovništva i opasnost od revolucionarnihkretanja pod utjecajem zbivanja u Rusiji, prisilili su političke krugove Monarhije na popuštanje, pa je upojedinim zemljama došlo do oživljavanja parlamentarnog života. Tridesetog maja 1917. godine sazvan jeBečki parlament, a nešto kasnije i Hrvatski sabor. Do izvjesnog olakšanja došlo je i zbog promjene naprijestolju. One su imale izvjesnog utjecaja i na politička kretanja u Bosni i Hercegovini. Oživljavanjupolitičkog života u zemlji je u najvećoj mjeri doprinijela rezolucija Jugoslavenskog kluba u Bečkomparlamentu od 30. maja 1917., o ujedinjenju jugoslavenskih zemalja Monarhije pod skiptromHabsburga.190

Ideje koje je sadržavala Majska deklaracija smatrane su u srpskim političkim krugovimanepovoljnom, jer se predviđalo stvaranje države na habsburškom jugu. Međutim, razvoj političke situacijeu svijetu kao i odnosi među političkim grupacijama u emigraciji bio je ne povoljan za političku linijuNikole Pašića i radikalne stranke u Srbiji, jer je padom carizma u Rusiji i raspadom ruskog frontaizgubljen njihov glavni oslonac spoljne politike. Zbog toga su bili primorani na kompromis.

Na vijećanju srbijanskih političkih stranaka i članova Jugoslovenskog odbora na Krfu postignut jedogovor o načinu uređenja buduće države. Krfskom deklaracijom proklamovanom 20. jula 1917.određeno je da će buduća država biti uređena kao unitaristička, parlamentarna monarhija pod i menomkraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Istaknut je princip građanske i vjerske ravnopravnosti, uz izvjesnusamoupravu.

189 Karta Južnoslavenske zemlje Jugoslovenskog odbora 1915. – Povijesni atlas BiH190 Karta Pov. atlas

42

Krfska deklaracijaDržava Srba, Hrvata i Slovenaca poznatih i pod imenom Južnih Slovena ili Jugoslavena, bit će slobodnanezavisna Kraljevina s jedinstvenim teritorijem i jedinstvenim državljanstvom. Ona će biti ustavna,demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđevića, koja je dala dokaza, da se sidejama i osjećajima ne dvoji od naroda i da stavlja narodnu sl obodu i volju iznad svega.Država ova zvat će se: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca a vladalac:

Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca.Sve priznate vjeroispovjesti vršit će se slobodno i javno. Pravoslavna, katolička i muslimanskavjeroispovjest, koje su po broju sljedbenika najjače u našem narodu, bit će jednake i ravnopravne premadržavi.

Na osnovu ovih principa zakonodavac će se starat, da se čuva i održavakonfesionalni mir, koji odgovara duhu i prošlosti cjelokupno g našeg naroda.

Dano na Krfu 7 (20.) jula 1917. godinePredsjednik Jugoslovenskog Odbora PredsjednikDr Anton Korošec Ministarskog savjeta

Nik. P. PašićMinistar spoljnih poslova

Kraljevine Srbije

Presudan stav na promjenu političkih odnosa u BiH imala su zbivanja na frontu. u jesen 1918.godine. To se potvrdilo i prilikom posjete ugarskog državnika Ištvana Tise u Sarajevu od 20 -23. septembra1918. godine, koji je nastojao ispitati raspoloženje bosanskohercegovačkih polit ičara za priključenje Bosne iHercegovine Ugarskoj. U toku razgovora za muslimanskim političarima Tisa je ustanovio razlike u njihovomopredjeljenju u vezi državnopravnog položaja BiH. Bivši predsjednik sabora dr Safvet Bašagić se zalagao zaujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom, u kojoj bi imala izvjesnu autonomiju. Šerif Arnautzović sezalagao za priključenje Ugarskoj a mlađi muslimanski političari dr Halidbeg Hrasnica i dr Mehmed Spaho suse zalagali za jugoslavensku opciju. Oni su pripadali deleg aciji multinacionalnog sastava u čije je imeVojislav Šola predao Tisi memorandum kojim se zahtijevalo rješenje statusa BiH na osnovu nacionalnogprava na samoopredjeljenje.

Nakon Ištvana Tise Sarajevo je posjetio i zajednički ministar finansija Aleksandar Frajher Špicmilerkoji je pokušavao da sa generalom Sarkotićem potraži rješenje državnopravnog položaja Bosne iHercegovine koju je trebalo sačuvati u okviru Monarhije. Zalažući se za rješenje njenog statusa uvelikohrvatskom smislu Sarkotić je naglašavao da bi u slučaju jugoslavenskog rješenjabosanskohercegovačkog pitanja Muslimani morali računati sa vlastitom propašću.Ratni događaji, koji su se u toku 1918. godine razvijali na štetu Centralnih sila, nagovijestili su da se bližiraspad Habsburške monarhije. U takvim okolnostima jugoslavenski političari su u Zagrebu, 8. oktobra 1918.godine osnovali Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kao političko tijelo naroda koji žive u Hrvatskoj iSlavoniji s Rijekom, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj,Bačkoj, Banatu, Baranji i Međumurju.

Na sjednicama, održanim u Zagrebu od 17. do 19. oktobra, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srbase konstituisalo u centralni organ Države SHS. U pl enum Narodnog vijeća SHS iz Bosne i Hercegovine jeušlo 18 predstavnika. Definitivno oformljenje Države SHS je uslijedilo 29. oktobra 1918. godine, nakonodluke Hrvatskog sabora o raskidanju svih državno -pravnih veza Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije iDalmacije sa Kraljevinom Ugarskom i Austrijskom carevinom i pristupanju državi Slovenaca, Hrvata iSrba.191

Nakon povratka bosanskohercegovačkih delegata iz Zagreba 31. oktobra 1918. godine u Sarajevu jekonstituisan Glavni odbor Narodnog vije ća SHS za Bosnu i Hercegovinu, kojem je general Stjepan Sarkotić,posljednji austrougarski poglavar Bosne i Hercegovine, 1. novembra predao vlast. Trećeg novembra jeimenovana prva bosanskohercegovačka Narodna (Zemaljska) vlada, koja je imala deset resora(povjereništava). U nju su ušli Atanasije Šola kao predsjednik, Danilo Dimović kao povjerenik zapravosuđee, dr Mehmed Spaho kao povjerenik za obrt, trgovinu, poštu i brzojav, Vjekoslav Jelavić

191 Karta Države SHS Povijesni atlas BiH

43

povjerenik za zdravstvo dr Tugomir Alaupovi za prosvjetu i bog oštovje, Stevo Žakula za prehranu, VasoRistić, povjerenik za finansije, Vasilj i Sćepan Grdžić za organizaciju narodnih vijća, odnosno za odbranu. učijem su se sastavu nalazili Gligorije Jeftanović kao predsjednik, dr Jozo Sunarić i dr Halid Hrasnica ka opotpresjednici a dr Savo Ljubibratić i Hamid Svrzo kao sekretari. Ostali članovi su bili Vasilj Grđić, Kosta<Kujundžić, Vojislav Šola, Danilo Dimović, Vjekoslav Jelavić, fra Ljubo Galić, dr Vojislav besarović, fraDidak Buntić, dr Luka Čabrajić dr Vladi mir Ćorović, Karlo Cankar, Đuro Džamonja, Simo Baraković, drMilan Jojkić Dušan Kecmanović, Pero Stokanović, Smail -aga Ćemalović, prof. Salih Bašić, MaksimĐurković i Šćepan Grđić.192

Unutrašnje i spoljnopolitičke teškoće, u kojima se nalazila Država SHS požurivale su Narodnovijeće da rješenje potraži u stvaranju jugoslavenske države. Na sjednici, održanoj u Zagrebu, 24. novembrausvojen je zaključak u kojem je istaknuta potreba da se što prije sprovede ujedinjenje Države Slovenaca,Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom i da se ono ostvari zajedničkim sporazumom u kojembi se precizirala pitanja privremenog uređenja nove države, način formiranja Ustavotvorne skupštine idonošenje ustava.

U tom cilju, Narodno vijeće je izabralo delegaciju od 28 članova, koja je 27. novembra otputovala uBeograd na pregovore sa vladom Kraljevine Srbije. U međuvremenu Velika narodna skupština Vojvodineodržana u Novom Sadu 25. novembra 1918.., proglasila je ujedinjenje sa Srbijom, a dan kasnije u Podgoricije istu odluku donijela crnogorska Velika narodna skupština. 193

Članovi delegacije Države SHS su se u Beogradu našli pod velikim pritiskom, pa su morali odustatiod Naputka (Uputstva) koji su dobili iz Zagreba, da insistiraju na federativnom uređenju buduće države.Delegacija je 1. decembra 1918. podnijela regentu Aleksandru Karađorđeviću tzv. Adresu, u kojoj su gapozvali da u ime kralja Petra preuzme vlast u cijeloj zemlji, i izrazili želju da se ostvari ujedinjenje DržaveSHS sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Srba, Hrvata, Slovenaca i da se sa predstavnicimavlade Srbije i narodnih stranaka Srbije i Crne Gore obrazuje jedinstveno Narodno predstavništvo ijedinstvena vlada.

Odgovarajući na Adresu, Aleks andar Karađorđević je dao izjavu kojom se proglašava ujedinjenjeSrbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno ”Kraljevstvo Srba, Hrvata iSlovenaca”. Tako je Bosna i Hercegovina, kao sastavni dio Države Slovenaca, Hrvata i Srb a, ušla u sastavnove jugoslavenske države.194Dr Zijad Šehić

Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878. -1918.

Iako se period austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini smatra bolje obrađenimrazdobljem bosanskohercegovačke prošlosti, u bosanskohercegovačkoj i stranoj historiografiji nema djelau kojem se u cjelini razmatraju uloga i status bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika u vojnojorganizaciji Habsburše Monarhije (1878 -1918). Iako je literatura koja obuhvata problematiku vojneorganizacije Austro-Ugarske brojna, uloga bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika promatrana jeu njoj samo fragmentarno, u okviru ukupne organizacije vojne sile Monarhije i njene dopune iizučavanja pojedinih aspekata povezanih sa tom tematikom. Upravo ta činjenica je utjecala na izbor teme,koja predstavlja pokušaj cjelovite obrade uloge i statusa Bosanaca i Hercegovaca u vojnoj organizacijiHabsburške monarhije.

Tema koja obuhvata vremenski okvir od okupacije Bosne i Hercegovine 1878. do konca Prvogsvjetskog rata 1918., višeslojna je i zahvata različite aspekte u širini historijske pojave vojske - vojni, pravnii politički aspekt, kao i relevantne faktore vojne historije -finansije, privredu, tehniku, “dušebr ižništvo”,medicinu, demografiju…

U obradi problematike pored literature korištena je arhivska građa razvrstana u brojnim fondovimaRatnog arhiva u Beču, koja sadrži podatke relevantne za proučavanje teme. Građa Arhiva Bosne iHercegovine u Sarajevu, mada nepotpuna, omogućila je se analiziraju brojni vojni aspekti vezani za ulogubosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika u Prvom svjetskom rati i da se situiraju u širi kontekst ratnihzbivanja na jugoslavenskom i evropskom prostoru.

192 Fotografija General Sarkotić i Zemaljska vlada BiH CD193 Karta udžbenik za osmi razred osnovne škole194 Članak u Narodno jedinstvo i fotografija kralja Aleksandra

44

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine glavni zadatak nove uprave je bio da se uspostaveorgani javne sigurnosti. utemeljeni na novim osnovama. Prvi provizorni statut bosanskohercegovačkogžandarmerijskog korpusa car Franz Joseph je odobrio 4. maja 1879. Njime su r egulisani popunjavanje izadaci pripadnika žandarmerijskog korpusa. Prema ovoj odluci žandarmerijskim korpus je trebao da ima 37oficira, 127 podoficira i.1.873 žandarma. Taj broj trebao se sukcesivno povećavati, u skladu sa porastomfinansijskih mogućnost i zemlje.195Nakon što je ugušen ustanak u Hercegovini 1881./1882. u zemlji je bio obrazovan veliki broj bandi za čijesuzbijanje nije bila dovoljna žandarmerija. Zbog toga je za vanrednu sigurnosnu službu u novembru 1882.obrazovan tzv. “Streifkorps za He rcegovinu” sa tri krila, a u 1883. tri daljnja krila u Bosni. “Streifkorps” jedo 1888 postigao značajne uspjehe u vršenju sigurnosne službe, pa je razbojništava gotovo u cjelosti nestalo.Zbog toga je reduciran na tri krila, a u toku 1891. u potpunosti r aspušten. Njegovi pripadnici najvećimdijelom su uključeni u sastav žandarmerije. 196

Broj ljudstva i formacija žandarmerije sukcesivno je rastao, zavisno od stanja sigurnosnih odnosa istanja zemaljskih finansija. Na početku 1896. u sastavu bosanskoherceg ovačkog žandarmerijskog tijelanalazilo se 2.310 osoba, od kojih je bilo 394 bosanskohercegovačka zemaljska pripadnika (120 katolika(30,45 %), 207 pravoslavnih (52,55 %) i 67 muslimana (17,00 %). 197Među mjerama koje nakon okupacoje provode austrougarski organi posebno važnu ulogu imalo je uvođenjevojne obaveze u BiH i uključenje bosanskohercegovačkih vojnih obveznika u vojnu organizaciju Monarhije.Nakon što je osigurala saglasnost Porte pristupilo se uvođenju vojne obaveze i provođenju regrutacije,uzimajući vojne potencijale BiH u umjerenom obimu. Na sjednici Zajedničke vlade održanoj 20. augusta1881., diskutiralo se o objavljivanju Vojnog zakona, koji je car sankcionirao. U diskusijama su prevaguodnijeli vojni krugovi sa carem na čelu i zaključeno j e da se u jesen uvede vojna obaveza i da se, izfinansijskih razloga regrutuju pripadnici sve tri konfesije. 198Provizorni Vojni zakon u Bosni i Hercegovini proglašen je 4. novembra 1881. Istovremeno je car FranzJoseph uputio proglas stanovništvu Bosne i He rcegovine, u kojem je naglasio da se “bez oružane sile nemože očuvati mir u zemlji, štititi život i imetak stanovnika, a zemlja od neprijatelja spolja. Rane koje sudonijeli protekli događaji tek treba da zarastu, pa je došlo vrijeme da sinovi zemlje spos obni za odbranunastupe dužnost i da im bez razlike po vjeri pripadne čast da u odbranu svoje otadžbine nose oružje. UZakonu za obranu izrečene su najšire olakšice i oslobađanja, da u vršenju vojne službe niko neće bitispriječen u vršenju svojih vjerskih dužnosti.”Naglašeno je da će pri regrutaciji biti pozvano 1.200 momaka, tj. oni koji su rođeni 1861. i 1862.godine.199Budući da su religiozne potrebe i običaji bosanskohercegovačkih vojnih obveznika kršćenske i jevrejskevjere bili sadržani u propisima za k. u. k. vojsku, uključenje muslimana u njene redove je zahtijevalo da sedonesu specifične odredbe. Uvažavajući njihove vjerske slobode u punom obimu, K.u.k. Ministarstvo rata jedonijelo Naredbu o postupcima prema muslimanskim vojnicima za vrijeme t rajanja aktivne vojne službe,koju je, prema okružnici Zemaljske vlade od 5. novembra 1881., trebalo pročitati na sjednici upravnogmedžlisa i sjednici gradskog predstavništva u Sarajevu.Ta naredba je predviđala da je muslimanskim vojnicima petak predviđ en za odmor; kao i tri dana Ramazan -bajrama i četiri dana Kurban-bajrama. Muslimanskim vojnicima je dozvoljeno da hranu posebno pripremajui za to potrebne predmete sami kupuju, ukoliko te predmete ne dobavlja erar. Oni su dobivali novo posuđe zakuhanje, a da se ne zamijeni sa drugim, imalo je posebnu oznaku. Ako bi se takvo posuđe u smislu vjerskih

195 Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882 -1903., Sarajevo 1987.,456.196 Bericht über die Verwaltung von Bosnien und der Hercegovina 1906, Wien 1906.,234.197 Geschichte der Sicherheitstruppen und der öffentlichen Siicherheit in Bosnien und derHerzegovina 1878.-1898., Wien 1898. Beilage A, Standes-Uebersicht des bosnisch-herzegovinischen Gandarmerie -Corps.198. Hamdija . K a p i dž i ć, Hercegovački ustanak, Sarajevo, 1958., .80-81.199. Provizorni zakon, Naredba 235, CV za BiH od 4. XI 1881 . povodom proglasa

provizornog obrambenog zakona za BiH, Nr 2.679, Zbornik zakona i naredbi za BiH1881., 695.

45

propisa “onečistilo“, trebalo ga je zamijeniti sa novim. Zbog poštivanja religioznih običaja, trebalo je stalnoimati u vidu da je Muslimanima zabranjeno troši ti svinjsko meso, mast i vino.Muslimanskim vojnicima se, kada nisu u službi, trebalo omogućiti da mogu petkom u džamiji klanjati džumuod 11 do 13 sati, a na oba bajrama da mogu ići u džamiju jedan sat prije izlaska sunca. Za klanjanje setrebao urediti poseban prostor (hodnik, soba u kasarni), iako se klanjanje moglo obavljati i vani. Vojnimodjeljenjima bosanskohercegovačkih vojnih obveznika trebalo se za uzimanje abdesta dati dovoljan brojbakrenih zdjela (čaša) i vrčeva (ibrika). Ako vojnik Muslima n umre, na sahrani se nije trebala dodjeljivatimuzika, bubnjevi ili trube, pošto se po Kur'anu pokop trebao obaviti u tišini. Predviđeno je da se nakonuspostave bosanskohercegovačkih odjeljenja za obavljanje vjerskih obreda imenuju dva vojna imama, sarangom vojnog kapela II klase. Nakon prve vojne obuke, vojnim bolnicama je trebalo dodijelitibosanskohercegovačke vojnike da se podučavaju njegovanju bolesnika i da, kada nema imama, obavevjerske obrede. Na kraju, u bosanskohercegovačkim odjeljenjima se umjesto zapovjedi “klekni na molitvu”trebala koristiti zapovjed “na molitvu.”200Prema odredbama provizornog Vojnog zakona vojnu obavezu su u principu trebali vršiti svi vojno sposobnibosanskohercegovački zemaljski pripadnici, koji su bili obavezni učestv ovati u odbrani zemlje iMonarhije.201 Vojna dužnost je počinjala 1. januara kalendarske godine u kojoj je vojni obvezniknavršavao 20 godina.202 Bila je uslovljena potrebnom duhovnom i tjelesnom sposobnošću i minimalnomvisinom od 155,4 cm.203 Trajala je 3 godine u liniji i 9 godina u rezervi.204Vojni obveznici, koji nisu bili sposobni za aktivnu vojnu službu nego za onu koja odgovara njihovoj civilnojslužbi, mogli su u slučaju rata biti pozvani u službu do 32. godine starosti. 205 U ratu i miru angažiranjebosanskohercegovačkih vojnih obveznika nalazilo se u nadležnosti cara, 206 koji je imenovao i sveoficire.207U Vojnom zakonu za Bosnu i Hercegovinu institucija jednogodišnjih dobrovoljaca nije bila tretirana, ali je topitanje bliže regulisano u priloženim Instrukc ijama. Svaki zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine, koji jemogao svjedodžbom ili potvrdom dokazati da posjeduje izvjestan stepen obrazovanja, priman je na kurs zaškolovanje rezervnih oficira. Ako su nakon godinu dana vojne službe kandidati smatrani osp osobljenim,polagali su ispit. Nakon položenog ispita, krajem decembra iste godine, slijedilo je prevođenje urezervu.208Podoficiri, koji su aktivno služili 8 godina, od toga najmanje 5 kao podoficiri i imali dobre preporuke, moglisu računati na radno mjesto u javnoj službi ili na učešće u poslovima subvencioniranim od Zemaljskevlade.209Institucija zastupanja (bedelija, bedluk) je preuzeta iz osmanskog Vojnog zakona i pobliže regulisana uinstrukcijama o provođenju regrutacije. Zastupnik je morao da u četv rtoj starosnoj klasi ispuni svoju dužnost.Nije smio biti stariji od 32 godine, morao je biti zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine i odgovaratipropisima o dobrovoljnom stupanju u vojsku. Morao je, osim toga da dostavi uvjerenje okružnih organa danije potreban za izdržavanje članova porodice. 210Odnos zamjenika i zamijenjenog je prema vojnim vlastima regulisan javno -pravnim normama, tako daprivatno-pravni sporazum nije vrijedio. Dogovor je obavljan kod okružnih organa i tu je zaključivan

200. Behandlung der Mohamedaner während der active Dienstzeit, Arm ée-Verordnungs-Blatt, 5. XI 1881., Wien, 1882., (Z. 2.698 präs./ 9), 715.

201. Provisorische Wehrgesetz für Bosnien und die Herzegowina, Wien 1881., § 1.(dalje PWG).

202. PWG, § 2.203. PWG § 3.204. PWG § 4.205. PWG § 5.206. PWG § 6.207. PWG § 7.208. PWG § 26.209. PWG § 34.210. PWG § 23:1,

46

sporazum.211 Dezertiranje ili samoranjavanje zastupnika je imalo za posljedicu gubitak vrijednosti zaloga.U prvom slučaju vrijednost se vraćala zastupljenom i on bi tada morao lično obaviti vojnu službu ili pronaćinovog zamjenika. U slučaju samoranjavanja vrijednost zalog a je pripadala vojsci, dok je zastupljenioslobađan obaveze služenja.212Prema odredbama Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu od vojne službe su bili oslobođeni pripadnicigodišta 1858. i stariji, bez obzira da li su ranije izvršili vojnu obavezu. Od nje su također bila oslobođena licakoja su služila u osmanskim trupama213 kao i svećenici i “dušebrižnici” svih zakonom priznatih konfesija(kod muslimana tu su se ubrajali mula, šerijatski sudac u službi, muderis koji je redovno držao predavanja,diplomirani imam i hatib koji je lično vršio službu, kao i šejh), diplomirani ljekari, veterinari i apotekari, kaoi zaposleni učitelji i hodže.214Od vojne službe su na neodređeno vrijeme bili oslobađani jedini sin ili zet osobe starije od 70. godina, kao iunuk takvih osoba ukoliko nemaju sina, a također i brat nezbrinutih sestara ili braće. 215S obzirom na neriješen državno -pravni položaj, bosanskohercegovačke jedinice pravno nisu predstavljalesastavni dio austrougarske armije. Njihova unutrašnja organizacija je u prvoj instanci bila isključivoodređena od cara, pokazujući jasna ublažavanja u odnosu na sistem austrougarskih vojnih snaga. 216Bosanskohercegovačke trupe nisu posjedovale Landwehr i Landsturm kao dodatne dijelove, nego suobrazovane iz jedinica koje služe u lin iji i rezervnih. U njima su bile zastupljene samo pješadija i transport.Vojno vođstvo i administrativna uprava su bili podređeni K.u.k. Ministarstvu rata, dok su jedinice izdržavaneiz bosanskohercegovačkih sredstava. Uprkos posebnom statusu, bosanskoherc egovačke jedinice suistovremeno stajale sa austrougarskom vojskom u izvjesnom pravnom koneksu, koji je predstavljen krozzajedničkog vladara, ujednačene propise službe po Vojnom zakonu kojem su podlijegale, kao i odredbamaupotrebe ovih trupa po kojima j e njihova dužnost bila ne samo odbrana Bosne i Hercegovine nego icjelokupnog prostora Monarhije.217Kada je 1890. postao aktualan premještaj bosanskohercegovačkih jedinica u unutrašnjost Monarhije,

smatralo se da one ne mogu predstavljati sastavni dio oruž anih snaga Monarhije sve dok se ne uspostavi punisuverenitet nad Bosnom i Hercegovinom. Takvo mišljenje su zastupali pravnici Georg Jellinek i HansSchneller. Ublažavajuće tačke uzimao je Emil Ling. Kako je on potpuno drugačije konstruirao pojamsuvereniteta, smatrajući ga faktičkom vladavinom, zaključio je da je Bosna i Hercegovina već u takvomodnosu sa Monarhijom. Nakon njegovog pravnog mišljenja, bosanskohercegovačke trupe su ne samo de iurenego i de facto smatrane sastavnim dijelom oružanih snaga Mon arhije.218Bosanskohercegovački vojni obveznici regrutovani 1882. su raspoređeni u sastav četiri formiranebosanskohercegovačke čete i to: prvu u Sarajevu, drugu u Banjoj Luci, treću u Dolnjoj Tuzli i četvrtu uMostaru. Ove četiri čete nosile su brojeve 1 -4. Daljnje 4 čete sa brojevima 5-8 formirane su 1883., 1884. sabrojevima 9-12, a 1885. čete sa brojevima 13 -16. Iste godine iz ovih četa formirani su samostalni pješadijskibataljoni sa oznakama I-IV. Od 1886. do 1889., u svakom dopunskom okrugu bile su us postavljene nove

211. PWG § 23:7. Bilo je predviđeno da zamijenjeni obešteti zamjenika putem novčanogekvivalenta. Zastupnik je dobivao odštetu ako je cijelo vrijeme bio regrutiran i topolovinu sredstava nakon obavljene trogodišnje službe, a od preostale druge polovinepo jednu trećinu nakon 3, 6 i 9 godina služenja u rezervi. Njemu je također pripadalakamata od položenih sredstava. Ukoliko bi usljed smrti ili nesposobnosti za daljnjuslužbu zamjenik bio otpušten, njegova služba se smatrala završenom, tako da su on ilinjegovi članovi porodice imali pravo na ostatak vrijednosti.

212. PWG § 23:8213. PWG § 10.214. PWG § 11 i § 12.215. PWG § 13.216. PWG BiH, § 4.217. S c h m i d Ferdinand, Bosnien und der Herzegovina unter der VerwaltungÖsterreich-Ungarns, Leipzig 1914. , 105.218. Isti, Das Heeresrecht der österreichisch -ungarischen Monarchie, Wien -Leipzig 1903.,33-34.

47

čete, koje su priključene postojećem bataljonu. One su se 1.X 1889. ujedinile u novi bataljon, uz istovremenuuspostavu rezervnog bataljanskog kadra. Čete uspostavljene od 1890. do 1892. ujedinile su se 1.X 1893. udaljnja 4 bataljona. koji su imali po 3 čete. Iz ovih 12 samostalnih bataljona, 1 januara 1894. uspostavljenasu 4 pješadijska puka, sa po tri bataljona i to: 1. bosanskohercegovački puk iz sarajevskog dopunskogokruga, 2. iz banjolučkog, 3. iz tuzlanskog i 4. iz mostarskog. 219Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici koji su se nalazili u aktivnoj vojnoj službi, podlijegali su u ratu imiru krivičnom vojnom zakonu. Okružnicom K.u.k. Ministarstva rata od 16. oktobra 1882. Vojni kaznenizakonik je sa manjim modifikacijama prošire n na Bosnu i Hercegovinu.220

Bosanskohercegovačke jedinice su 1895. godine dobile vojnu muziku. Tom prigodom EdwardWagnes, vođa orkestra 2. bosanskohercegovačkog puka u Grazu je komponirao koračnicu “Die Bosniakenkommen”, koja je uskoro postala prepozna tljivo obilježje svih bosanskohercegovačkih jedinica. 221specifičan način odijevanja izdvajao je bosanskohercegovačke jedinice od ostalih trupa k.u.k. armije. Nosilisu svijetloplave “turske hlače” i gamaše. U početku su samo Muslimani nosili fes, a kasnije svi pripadnicibosanskohercegovačkih jedinica. Od 1909. za sve dijelove armije, izuzev konjice, su uvedene smeđe - siveuniforme.222 Od 1910. i fes je dobio ratnu, smeđe -sivu boju.223

Nakon vojne reforme u Monarhiji nastupile su značajne novosti i u bo sanskohercegovačkim jedinicama.Vojna komanda je nastojala da se bosanskohercegovački vojni potencijal iskoristi u većoj mjeri, kao i davažeće vojne odredbe za Bosnu i Hercegovinu prilagodi Vojnom zakonu Monarhije. Kada su u okviru vojneuprave izradili nacrt Vojnog zakona i kada je on, nakon žestokih diskusija u delegacijama sankcionisan,pristupilo se njegovom provođenju. Novi Vojni zakon za Bosnu i Hercegovinu je proglašen 11. avgusta1912. Njime je godišnji kontingent regruta usklađen sa principom ko ji je važio za Austriju i Ugarsku. Ponjegovim odredbama kontingent regruta za Bosnu i Hercegovinu je iznosio 6.392 vojna obveznika ili 0,43%ukupnog stanovništva što je predstavljalo prosjek austrijskog (0,42%) i ugarskog (0,44%) procenta ukupnogstanovništva. Prema odredbama novog vojnog zakona godišnji kontingent regruta za Bosnu i Hercegovinutrebao je iznositi: 1912. - 6.392, 1913. 7.256, 1914. 7.638, 1915. 7.688, 1916. 7.726, i 1917. 7.763 osobe.Istovremeno je došlo i do pomjeranja starosne granice z a rezervni sastav. Prema novom Vojnom zakonu,treća rezerva se završavala sa 42 godine života. Njegove odredbe su prilagođene odredbama Vojnog zakonaza Austriju i Ugarsku, uz manja odstupanja. Vojna obaveza je bila opća i morala se izvršiti lično, tako da jeukinuta institucija zastupanja (bedelija, bedluk). 224Drukčije nego u ostalim oblastima u Monarhiji provodila se mobilizacija 1914. u Bosni i Hercegovini, gdjeje nakon ubistva prijestolonasljednika Franza Ferdinanda nastupilo pravo ratno stanje. Atent at je u redovimamuslimanskog i katoličkog stanovništva izazvao duboko uznemirenje. Već 28. juna u večernjim satima jedošlo do prvih demonstracija, u kojima su učesovali i oficiri. Narednog dana počeo je pravi mali rat iuništavanje srpskih radnji i sta mbenih objekata. Tek je proglašenje prijekog suda umirilo demonstrante.Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je 29. juna donijela Objavu o zavođenju prijekog suda za područjegradske općine Sarajevo i kotara sarajevskog. Tom Odredbom bila je predviđena s mrtna kazna za 12 vrstazločina..225

219. Oberst Karl C z a p p, Das Wehrgesetz für Bosnien und Herzegowina 1912., Wien1912., 2.220. S c h m i d Ferdinand, Heeresrecht ... 512.221. S c h a c h i n g e r Werner, Bošnjaci dolaze. Elitne trupe K. u. K. armije 1879 -1918., Lovran 1996., 25-26.222. KA-W, KM, 1909. 64-1/1.3 Hechtgraue Feld-uniformen. Vidi: Paul W i t a s, Die

Militärintendatur in Oesterreich -Ungarn und Oesterreich 1868 .-1918., Salzburg, 1968.,67.

223. KA-W, KM, 1910., 6-1/5 Hechtgraue Fess. K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkomministarstvu finansija, Beč, 15. januar 1910.

224. ABH, ZMF, Präs. BH 1912.,. 1.225, Bosnien -Hercergovina, Wehrreform-program,Übersicht der durchzuführenden Stand essanierungen und Neuaufstelungen, k. u. k. KMAn das k.u.k. GFM, Wien 12. August 1912., 3.225 Zločin veleizdaje, Zločin protiv vojne sile, Zločin smetanja javnog mira, Zločin ustanka,Zločin bune, Zločin javnog nasilja za neke slučajeve, Zločin umorstva, Zločin ubistva,

48

Nemiri među srpskim stanovništvom, sabotaže i ometanje saobraćajnih sredstava, kao i mjeremuslimanskog i katoličkog stanovništva, zahtjevali su intervencije vojnih trupa. Zemaljski poglavargeneral Oskar Potiorek poduzeo je odmah mjere koje su omogućile da se mobilizacija provede bez teškoća.Iznimne mjere u Bosni i Hercegovini zavedene su tako da su najprije Zakonskom naredbom Zemaljskevlade od 26. VII 1914. suspendirane pojedine odredbe zemaljskog statuta koje su se n alazile na snazi od17. II 1910., što je dalo pravnu osnovu za uvođenje iznimnih mjera na osnovu Zakona o iznimnimmjerama od 5.III 1910. Iznimne mjere su objavljene u više naredbi Zemaljske vlade. 226

Nakon nereda i progona srpskog stanovništva reis -ul-ulema Hadži MehmedDžemaludin Čaušević uputio je Muslimanima poslanicu, u kojoj ih je opominjao na “red i mir ičuvanje dobara svojih sugrađana,” zahtijevajući da se “ suzdrže od svih Bogu mrskih djela.” 227

Iznimne mjere objavljene su u više naredbi Zemaljske vlade kao što su Naredba o ograničavanjuza putne isprave, prijavljivanje, slobodu kretanja, udruženja i okupljanja, Naredba o sprječavanjubježanja vojnih obveznika preko granice, Naredba o ograničenju nošenja oružja i prometa oružjem,Naredba o stavljanju građanskih lica pod vojnu vlast, Naredba o o pooštravanju kaznenog postupka zaBosnu i Hercegovinu i ukidanje porotnika na sudovima, Naredba o uvođenju cenzure na pošti iograničenju i nadziranju telegrafskog saobraćaja. 228

Sarajevski atentat 28. juna 1914. izgledao je mjerodavnim vojnim i političkim krugovima u Beču iBerlinu kao izuzetan povod za obračun sa Srbijom. Na memorandum cara Franza Josepha I, koji jenaglašavao riješenost bečkog dvora da Srbiju izoluje, umanji i isključi kao fakt or sile, njemački car WilhelmII je u slučaju sukoba sa Rusijom obećao bezuslovnu pomoć. Ministar vanjskih poslova grof Berthold je 7.jula sazvao sjednicu ministarskog savjeta na kojoj su se svi prisutni složili da diplomatski uspjeh Monarhije,čak i kada bi se završio porazom Srbije ne bi imao veću vrijednost. Zbog toga je zaključeno da Srbiji trebauputiti zahtjev u formi ultimatuma, koji unaprijed pretpostavlja odbijanje i time otvara put za radikalnorješenje. Diplomatski predstavnici Monarhije u Pet rogradu, Parizu, Londonu, Rimu i Carigradu upoznali su24. jula njihove vlade sa poduzetim koracima Monarhije i sadržaju ultimatuma. Nakon njegovog istekaultimatuma, Srbija je počela sa mobilizacijom, jer se očekivalo da će objava rata uslijediti za neko likosati.229Nakon proglašenja ratnog stanja u Bosni i Hercegovini za osiguranje granice prema Srbiji i Crnoj Goriangažovani su pored žandarmerije i veteranskog korpusa (1.600 vojnika) i od povjerljivog domaćegstanovništva Zaštitni korpus sa 11.000 osoba, koji je priključen žandarmeriji. Tako je na početku

Zločin teške ozljede tijela, Zločin paleži, Zločin razbojstva, Zločin davanja pripomoći ukojem od gore pomenutih zločina. (Sarajevski list, br. 131, 29. VI 1914., 1.).226 Armee-Verordnungs-Blatt, Normalien, 19. 07. 1914., Nr 41, Wien, 191 4. Danomobjave naloženo je za cijelu zemlju : “Oružnički listovi objavom ove odredbe gube važnosti svi vlasnici oružja dužni su u roku od 8 dana da ga prijave nadležnom organu sigurnosti.Oni koji su posjedovali eksploziv morali su u roku od 24 sata da g a prijave političkimorganima. Za neizvršavanje ove odredbe bila je predviđena kazna do 2.000 kruna ipokretanje postupka pred vojnim sudom. Kažnjive djelatnosti za koje je postupak vođenpred vojnim sudom bili su izdaja, uvreda cara, uvreda članova carske porodice, ometanjejavnog reda i mira, ustanak, pobuna i nasilništvo, širenje glasina. Istom odredbomzabranjeno je štampati svako obavještenje o vojnoj sili. Periodična štampa je moralačlanak za objavljivanje dostaviti na uvid vojnim ili političkim org anima 6 sati prije izlaskalista iz štampe, a neperiodična 8 dana ranije. Prodaja i rasturanje periodične štampeograničeno je u vremenu od 12 sati do 21 sat. Sve publikacije iz Srbije i Crne Gore suzabranjene”.227. Sarajevski list, br. 137, 4. juli 1914 ., 3.228. Sarajevski list, br. 155, 26. VII 1914., 1.229 Klaus D o r s t - Wolfgang W ü n s c h e, Der ersten Weltkrieg. Erscheinung und

Wesen, Berlin, 1989., 44-45.

49

mobilizacije bila osigurana glavna žila kucavica zemlje, uskotračna željeznička pruga i granični pojas premaSrbiji i Crnoj Gori.230Na početku mobilizacije u Bosni i Hercegovini, na zapovjed armijskog ins pektora u Sarajevu Potioreka,odnosno komande VI armije, uspostavljen je od strane žandarmerije “ Freiwilige Schutzkorps” (“Dobrovoljački zaštitni zbor”), u čijem sastavu su se u osnovi nalazili bosanskohercegovački muslimani ikatolici. Njegovo formiranje i dopuna uslijedila je od elemenata koji nisu podlijegali vojnoj obavezi, izsastava 2. i 3. rezerve, koji nisu imali ratni raspored, sa instruktorskom svrhom i za podršku žandarmeriji uodržavanju reda i mira u zemlji, u svrhu upotrebe protiv bandi i za vođenje “malog rata” protiv slomljnogprotivnika. Njegovo formiranje i uspostava je bila čisto vojna nadležnost, na koju Zemaljska vlada BiH nijeimala utjecaja.231 Ustanovljen je kontingent za Bosnu od 1.000 pješaka i 22 konjanika, a za Hercegovinuod 200 pješaka.232Na frontu pripadnici “Schutzkorpsa” kretali su se zajedno sa vojnim jedinicama. Bosanskohercegovački Srbi,koji su se pridružili srbijanskim i crnogorskim snagama za vrijeme njihovog prodora u Bosnu i Hercegovinu,uhvaćeni na djelu za vrijeme tr ajanja prijekog suda, kažnjavani su smrtnom kaznom. Izvršioci kazne bili supripadnici “Schutzkorpsa”, najvećim dijelom bosanskohercegovački Muslimani, pa je u historijskompamćenju bosanskohercegovačkih Srba ta činjenica kasnije predstavljala instrument z a genocidnu politikuprema njima. Za vrijeme službe u redovima “Schutzkorpsa” bilo je i prekoračenja dužnosti, za šta su njegovipojedini pripadnici optuženi, a protiv njih vođeni krivični procesi. Jedan proces vođen je krajem aprila 1916.,na kojem je osuđeno nekoliko osoba.233

U ofanzivi srbijanskih i crnogorskih snaga poseban zadatak imali su četnički odredi, kojima jevrhovna komanda srpske vojske povjerila izvršavanje specifičnih vojnih zadataka, u prvom redu aktivnostigerilske prirode.234Neposredno nakon objave mobilizacije u Bosni i Hercegovini vojni organi su počeli da uzimaju taoce. Tamjera je trebala predstavljati garanciju za mir u zemlji, pa su na taj način ograničavane akcije komitskihčeta. Taoci su svojim životima jamčili za svaku štetu koj a bi se u zemlji mogla dogoditi vojsci, vojnimobjektima, transportima, javnim prometnim sredstvima i svemu što je imalo značaja za vojsku. U dopisuZemaljske vlade upućenom sreskim uredima i ekspoziturama u zemlji 28. jula 1914. sadržana je instrukcija ouvođenju institucije talaca. Za taoce je trebalo uzimati najutjecajnije i najuglednije osobe pravoslavne vjerekoji su politički pripadali “Narodu”, “Otadžbini” i “Srpskoj riječi”, s tim da oni budu zalog lojalnog držanjanjihovih pripadnika i pristalica.235Za namjerno oštećenje željeznice, mostova, puteva, telegrafskih i telefonskih linija, predviđena je smrtnakazna vješanjem. Svaka općina u čijoj oblasti dođe do takvog oštećenja izložena je visokim kaznama iliteškim drugim kontribucijama, koje je treba lo odmah poduzeti. Vojne komande osiguranja željeznica imostova, kao i komande vojnih transporta, ovlaštene su za uzimanje talaca i mogle su ih rasporediti kododjeljenja za zaštitu i na vojne vozove. Kod napada na željeznicu ili mostove taoce je trebalo strijeljati nalicu mjesta.236 U svim općinama, posebno onim koje su se nalazile u blizini željeznice, trebalo je na

230. Österreich-Ungarns letztes Krieges 1914. -1918., T. I, 1914., Wien 1931. (daljeÖULK), 92.

231. ABH, ZMF, 1914., 14.498. Schutzkorpsmanschaft, Versorgung. Zemaljska vlada BiH,Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 3. novembar 1914.

232. KA-W, N. P., K. 7, Geh. Nr 68 b, Sarajevo, 12. septembar 1914. U Bosni je trebalo daokrug Sarajevo dodijeli 100 pješaka i jednog konjanika, grad Sarajevo 250 pješaka,travnički srez 250 pješaka i 3 konjanika, banjolučki srez 450 pješaka i 15 konjanika,bihaćki srez 50 pješaka i tuzlanski srez 100 pješaka i 3 konjanika.

233. Prozes gegen Schutzkorps Leute, Sarajevoer Tagesblatt, 30. april 1915., 5.234 Nusret Š e h i ć, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918. -1941.), Sarajevo, 1971., 40.

235. ABH, ZV BH, Präs. 1914., 7.493. Aushebung von Geiseln und Behandlung derselbe.Zemaljska vlada BiH svim sreskim uredima i sreskim ispostavama, Sarajevo, 28. juli1914.

236. ABH, ZV BH, Präs. 1914., 8.352, Objava komande 15. korpusa.

50

vidnim mjestima istaknuti plakate.237 U unutrašnjost Monarhije odvedeni su prvo politički sumnjiivi itaoci .238Nakon što su južne i istočne g ranične oblasti Bosne i Hercegovine postale neposredno poprište ratnihoperacija, veliki dio stanovništva morao je napustiti njihove domove, dok je s druge strane veliki diostanovništva morao biti vojno evakuiran. Na taj način problem izbjeglica postao je aktualan neposrednonakon izbijanja rata. S obzirom na male prihvatne mogučnosti u zemlji, kao i specifične socijalne,konfesionalne i privredne odnose u zemlji njegovo rješenje naišlo je na veće probleme nego u Austriji i uUgarskoj. Izbjeglički pokret započeo je krajem augusta 1914, kada su se povlačile austrougarske jedinice izSandžaka., kojima se pridružilo i 9.000 Muslimana sa ženama i djecom. Istovremeno, započeo je bijegMuslimana iz graničnih oblasti srezova Višegrad, Čajniče i Foča, koji je prou zrokovao iseljavanje izsusjednog rogatičkog sreza. Jedno iseljavanje davalo je impuls za drugo, tako da je broj isključivomuslimanskih izbjeglica stalno rastao. 239Pod rukovodstvom reis-ul-uleme Čauševića pokrenuta je akcija za prikupljanje pomoći za izb jeglice koja jedonijela sredstva iznos od 61.687 kruna i 84 helera. Veće priloge dali su car Franz Joseph i ministar vonBilinski, po 10.000 K, dok su ostali prilozi uglavnom rezultat aktiivnosti reisa Čauševića. Budući da suizbjeglice snabdijevane iz zemaljskih sredstava, prihodi fonda su korišteni za poboljšanje njihovog položaja,za kupovinu odjeće i obuće, hrane, Nestleova brašna za hranu djeci… Te potrebne namirnice kupovao jeizbjeglički ured Zemaljske vlade, kao i po njegovom nalogu kotarski ured i na čijem području su bilesmještene izbjeglice.240Ratna zbivanja na području Bosne i Hercegovine 1914. imala su značajne posljedice na politički idemografski razvoj graničnih oblasti prema Srbiji i Crnoj Gori, aktualizirajući ranije planove o naselja vanjutog područja. U graničnim oblastima je svuda konstatovano da se pravoslavno stanovništvo sa oružjempriključilo neprijatelju da bi aktivno uzelo učešća u borbama protiv austrougarskih trupa. U vezi sarepresivnim mjerama koje su već prihvatile Vrho vna komanda armije i Ministarstvo rata, zbog sličnogveleizdajničkog držanja stanovništva, general Potiorek je smatrao da je za sprječavanje proširenja ustaničkogpokreta bilo nužno proširiti zabranu o iseljavanju iz 1907., po kojoj su zemaljski pripadnici koji usmjereoružje protiv vojne sile Monarhije ili se priključe neprijatelju i zatim napuste zemlju gubili zemaljskupripadnost. Nakon što je u graničnim srezovima konstatovano da je srpsko stanovništvo dijelom samostalnoa dijelom uz pomoć neprijateljsk ih odjeljenja uništilo imanja muslimanskih i katoličkih susjeda, za zaštitupreostalih i obnovu porušenih imanja lojalnog stanovništva trebalo je nadoknaditi štete od konfiskovanihimanja ustanika. Stoga je Potiorek zamolio ministra von Bilinskog da se zau zme za suspenziju § 16 (odjeljak1 i 2) zemaljskog statuta, čime bi Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu bila ovlaštena da protiv osobakoje su usmjerile oružje protiv vojne sile Monarhije ili su sarađivali sa neprijateljem, provedu konfiskacijupokretne i nepokretne imovine. Istovremeno sa suspendovanjem ovih odredbi Zemaljska vlada je imalapravnu osnovu da sprovede vanredne mjere. 241

237. ABH, ZV BH, Präs. 1914., 7.441. Beschedigung von Komunikationsmitteln, Zemaljskavlada BiH svim sreskim uredima, sreskim ispostavama i vladinom komesaru za glavnigrad Sarajevo, Sarajevo, 27. juli 1914.

238. KA-W, N. P. k. 6, Geh. Nr 61 b. Iz grada Sarajeva 82, okruga Sarajevo 172, okrugaBihać 16, okruga Banja Luka 100, okruga Mostar 390, okruga Travnik 55 i iz okruga Tuzla404). Od toga je bilo 23 svećenika, 99 učitelja, 2 poslanika. U zemlji su internirani iz gradaSarajeva 37, okruga Bihać 64, okruga Banja Luka 153, okruga Mostar 196, okrugaSarajevo 61, okruga Travnik 138, okruga Tuzla 195, ukupno 844 osobe. Među interni ranimbilo je 101 svećenik, 18 učitelja i 7 poslanika).239. Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1914. -1916., Wien 1917.,152-153.240. Sabiranje za muhadžire, Sarajevski list, br. 39, 28. II 1917., 2.241. ABH, ZMF, Präs. BH 1.914, 1.557 Massnahmen gegen jene bh serb. Orth.Bevölkerung die sich dem feinde angeschlossen u. gegen unsere Truppen gekämpft hat.Šifrovani telegram zemaljskog poglavara FZM Potioreka zajedničkom ministru finansijaRitteru von Bilinskom

51

Svi sreski uredi bili su dužni da hitno ustanove koji su bosanskohercegovački zemaljski pripadnici diglioružje protiv vojne sile ili su se priključili neprijatelju i napustili zemlju. Popis takvih osoba trebalo je nakraju svakog mjeseca dostaviti zemaljskoj vladi, u svrhu objavljivanja presude u službenom Sarajevskomlistu. Gubitak zemaljske pripadnosti odnosio se, ipso iure, na muškarca, njegovu suprugu i maloljetnu djecu,kao i na udovice i njenu maloljetnu djecu. Izuzetak je učinjen u slučajevima ukoliko se maloljetnik većnalazio u službi k. u. k. vojske, u obrazovnim vojnim ustanovama ili živi odvojeno od roditelja, a nijeučestvovao u njihovom krivičnom djelu.242Svakodnevno su u štampi objavljivana izvršenja smrtnih kazni. Odlukom prijekog suda u Tuzli 7. Xizvršena je smrtna kazna nad 18 osoba iz Kladnja zbog “zločina protiv vojne sile države počinjenetime što su hotimice propustili da podnesu prijavu protiv približavajućih neprijateljskih četa, što suugostili srpske čete i kod njih činili službu kao vođe i dijelom na njihovoj strani se zajedno borili iučestvovali u pljačkama kao i zbog ugrožavanja muslimanskog žiteljstva.243

Nakon provedene mobilizacije 1914. bosanskohercegovački vojni obveznici raspoređivani su usastav 4 bosanskohercegovačka puka i jednog bosansko -hercegovačkog lovačkog bataljona. U novembru1914. komanda Balkanskih oružanih snaga formirala je od prekobrojnog ljudstva mobilisanog u Bosni iHercegovini, tvrđavske pješadijske bataljone br. 1. i 2. U martu 1915., od mobilisanih vojnih obaveznikaobrazovani su tvrđavski pješadijski bataljoni br. 3 -7, dok su do marta 1916. obrazovana j oš 2 (br. 8 i 9).244U avgustu 1915. godine, na jugozapadnom frontu iz dva rezervna bosanskohercegovačka puka formirani subosanskohercegovački lovački bataljoni br. 2 i 3., sa po 4 ratne čete i jednim mitraljeskim odjeljenjem sa 2oruđa. U svakoj četi trebalo je rasporediti po 33 % apsolutno povjerljivih pravoslavnih i 67 % vojnika drugevjere. Po jednom lovačkom bataljonu trebalo je dodijeliti od strane K.u.k. Ministarstva rata po 1.100 repetirpušaka. Bosanskohercegovački lovački bataljoni 2 i 3, kao i V b ataljoni bosanskohercegovačkih pukova 1 - 4trebali su kao redovnu dopunu dobivati mjesečno po jednu ratnu četu.U februaru 1916. je formirano još pet bosanskohercegovačkih lovačkih bataljona. l. Lovački bataljon br. 4obrazovan je iz tvrđavskog pješadijsk og bataljona br. 4, a lovački bataljon 5, 6, 7 i 8 formirani su iz petihbataljona bosanskohercegovačkih pješadijskih pukova br. 1, 2, 3 i 4. 245Vrhovna vojna komanda je odmah poduzela preventivne mjere kod bosanskohercegovačkih jedinica. Svakibosanskohercegovački puk je mogao formirati samo dva ratna bataljona od povjerljivog ljudstva, pri čemusu se bataljoni sastojali od prosječno 26 % katolika, 41 % pravoslavnih i 32 % muslimana., što je odgovaralotadašnjoj konfesionalnoj strukturi stanovništva. Pored toga Vrhovna vojna komanda je naredila da seobrazuju 4 rezervna bosanskohercegovačka bataljona i to I, II i IV u Budimpešti i III u Beču. Od preostalogljudstva su obrazovani nenaoružani radni odredi. 246U prvoj ratnoj godini bosanskohercegovačke jedinice r aspoređene u razne divizije, boreći se na Balkanskomfrontu učestvujući u borbama protiv srbijanskih snaga na području Srbije i istočne Bosne, na Istočnom frontu(na galicijskom, poljskom, karpatskom ratištu).U drugoj i trećoj ratnoj godini bosansk ohercegovačke jedinice su raspoređene i angažovane na Balkanskom,Istočnom i Jugozapadnom frontu. U sastavu 48. pješadijske divizije od ukupno 19 ½ bataljona, 8 ¼ je bilo izbosanskohercegovačkog kontigenta. Nakon što je V bataljon 3. bosanskohercegovačko g puka, 9. januara

242 ABH, LR BH, 1914, 13.567 , Durchführungsverordnungs zur Gesetz vom 7. Oktober1914., über die Ergänzung des Gesetzes betreffend die Erlassung vonAusnahmverfügungen, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu svim okružnim i sreskimuredima kao i vladinom komesaru za glavni grad Sara jevo, Sarajevo, 17. oktobar 1914.243 Smaknuće prijekim sudom, Sarajevski list, br. 254, 8 X 1914., 4.244 Fritz Franek, Die Entwicklung der öst-ung. Wehrmacht in den ersten zweiKriegsjahren, Österreich- Ungarns letzter Krieg 1914. -1918., Erg. Heft 5, Wien, 1933., 22.245 ABH, ZMF, Präs. BH 1916., 108. Aufstellung der bosnisch -herzegowinischen Feldjägerbaone Nr 4 bis 8, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč 31.januar 1916.246 KA-W, KM, AOK, Op. Nr 13.784, K.u.k. Ministarstvo rat a Zajedničkom ministarstvu

finansija, Beč 5. avgust 1915.

52

zauzeo Solar i probio crnogorske položaje, ishod bitke za Cetinje je odlučen, pa je Crna Gora 13. januara1916. kapitulirala.247Na istočnom frontu u toku 1916. bosanskohercegovačke jedinice su ratovale sa promjenjivim uspjehom,

podnoseći velike žrtve za vrijeme ljetne ruske ofanzive.U borbama na talijanskom ratištu, bosanskohercegovačke jedinice su se isticale ratnim podvizima. Drugibosanskohercegovački puk uz velike žrtve je 8. juna 1916. osvojio snažno utvrđeni vis Monte Melleta. 248

U toku 1917. najveći broj bosanskohercegovačkih jedinica je bio angažovan na talijanskom frontu,gdje su u jesenjoj ofanzivi Centralnih sila imale važnu ulogu. U sastavu 50. pješadijske divizije 1.bosanskohercegovački puk je izvršio prodor u pravcu Volarja, gdje su na tri mjesta probili talijanskepoložaje i prodrli duboko u pozadinu njihovih jedinica, pa su uskoro zauzeti svi važniji položaji koje suTalijani držali. Rezultat 12. sočanske bitke je da je za 4 dana probijen front od 160 km, un ištene 2 talijanskearmije i zarobljeno 60.000 vojnika, 500 topova, a talijanska vojska se spasila povlačenjem. 249

Nakon što je 4. bataljon 3. bosanskohercegovačkog puka izvršio prodor preko mosta na Tagliamentuomogućen je prodor brojnih austro -ugarskih i njemačkih divizija i osvajanje talijanskih položaja sve doPiave.250

Od proljeća 1917. pristupilo se iznalaženju nove organizacije vojnog organizma, sa čime je trebaloodgovoriti modernim zahtjevima rata, uzrokovanih ratnim iskustvom i pro mjenama u naoružanju i opremi. Ujesen 1917. planovi o reorganizaciji armije bili su završeni. Jedna pješadijska divizija, zadržavajući podjelu udvije pješadijske brigade i jednu poljsku artiljerijsku brigadu, formirana je iz 4 pješadijska puka sa po 3pješadijska bataljona, ili iz tri puka i tri samostalna bataljona. Odlukom Vrhovne komande krajem oktobra1917. došlo je do reorganizacije austrougarske Armije. Od tada jedan puk se sastojao iz tri bataljona, a odprekobrojnih bataljona formirane su nove je dinice. Bosanskohercegovački pukovi su imali po 3 bataljona aod prekobrojnih bataljona i lovačkih bataljona br. 5 -8 formirani su novi pukovi 5-8.251U toku 1918. položaj Centralnih sila se pogoršavao, a moral stanovništva u pozadini je sve više opadao.Očekivanje povoljnog ishoda rata pokazalo se nerealnim. Posljedica toga je bila pojava da je došlo doraspada Armije, posebno tamo gdje su nacionalne i socijalne ideje bile prihvaćene od ljudstva, što se

247 KA-W, Nachlass Otto W i e s i n g e r, Nr 13, Der Kampf um das Lovćen 1914. -16,Wien 1944., 30-43.248 KA-W, NFA Gefechts-Berichte, Bh IR 2, Gefechtsbericht über die Erstürmung des Mte.

Melleta am 7/6 1916., 85; W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze ..., 93. G a n d i n iSigismund, Das bosnisch-hercegovinische Infanterie-Regiment Nr 2 im Weltkrieg 1914.bis 1918., Wien 1968., 41-42. Bitka na Monte Melleti - dan posebnog žrtvovanja,postala je tradicionalni spomendan drugog bosanskohercegovačkog puka, a ta obljetnicase obilježava svake godine, prevazilazeći značaj jednog historijskog događaja. Jediniizuzetak je učinjen u vrijeme vladavine nacional -socijalista u Austriji 1938. -1945. NakonDrugog svjetskog rata preživjeli pripadnici 2. bosanskohercegovačkog puka su nastavilitradiciju obilježavanja bitke za Monte Melletu. Ta obljetnica se obilježava svake godine ugarnizonskoj crkvi u Grazu, prvog petka u junu, koja postaje centar okupljanj a Bosanacai Hercegovaca iz cijelog svijeta. Tog dana se odaje počast poginulim i umrlim vojnicima2. bosanskohercegovačkog puka i klanja džuma -namaz. Ovaj tradicionalni skuporganiziran od austrijskog Društva za bosanskohercegovačke odnose i nasljednikatradicije 2. bosanskohercegovačkog puka, komandnog bataljona 1 sa partneromPrivrednom komorom Štajerske nošen je temeljnim načelima da spaja narode, da širitoleranciju među rasama i vjerama i traži ono što ih povezuje i doprinosi očuvanju mira(Š e h i ć Zijad, Elitne jedinice iz Bosne i Hercegovine. Prva linija, List Federalnogministarstva odbrane/obrane, april/ travanj 1999., br. 66, 102).

249 KA-W, Nachlass Otto W i e s i n g e r, Nr 11. Der Anteil des bh IR 1 am Siege vonKarfreit, 14-15.

250 R e d l Oberst Eugen, Die Tagliamentoforcierung bei Cornino und das Baon IV/ bh 4,Wissenschaftliche Technische Mitteilungen, Wien 1924., 158 -170.251 ÖULK, Bd VII, 1918. , Wien 1938. , 54 -58.

53

ispoljavalo u pobunama, dezerterstvu i obrazovanju band i iz redova dezertera i vojnika koji su prekoračiliodsustvo. Broj dezerterstava, kao i pobuna na južnoslavenskom prostoru znatno se umnožio. Do prvihnemira i pobuna u Bosni i Hercegovini došlo je 10. februara 1918. u Mostaru, među Dalmatincima 22.pješadijskog puka, a uskoro i u Čapljini i Konjicu. 252Daljnji znak kršenja discipline bio je povećani broj dezertiranja i prekoračenja odsustva. Sve češće čule su seoptužbe o trgovini sa falsifikovanim dokumentima, koji su prodavani za 30 -80 kruna. Mnogobrojne kontrole,angažovani detektivi i vojne patrole nisu mogle mnogo pomoći, jer su se patrole često solidarisale sadezerterima. Premije raspisane za hvatanje dezertera nisu mnogo pomogle, jer se stanovništvo solidarisalo sanjima, podržavalo i prikrivalo. Zbog toga su poduzete posebne mjere, obrazovanjem posebnih kontrolnihstanica. Osim toga na odsustvo se odlazilo organizirano u većim transportima, uz kontrolu povjerljivihpodoficira i uz strogu kontrolu posjedovanja letaka, propagandnog materijala i ned ozvoljenog posjedovanjaoružja.253Obrazovanje bandi imalo je ipak i političkih posljedica. Sigurnosna situacija u pozadini je sve više slabilaautoritet vlasti i armije, što je za posljedicu imalo slabljenje veza sa Monarhijom i stvaranje plodnog tla zaširenje nacionalnih i socijalističkih ideja. Opća situacija u pozadini je stvarala pretpostavke za nemire ipojave koje su ugrožavale javni poredak i mir, a kada su se proširile na front, u znatnoj su mjeri utjecalena disciplinu u vojnim formacijama. Zemal jska vlada za Bosnu i Hercegovinu je 19. maja 1918. donijelaObjavu o sudbeno–kaznenom i administrativnom progonu onih koji bi pružali pomoć vojnim bjeguncima ionima koji su prekoračili vojni dopust. Pripomoć, skrivanje ili neprijavljivanje vojnih bjeguna ca i vojnikakoji prekoraće dopust, kao i svako drugo pomaganje tih osoba potpadalo je pod najstrožiji sudbeno -kazneni progon. Osim tih mjera, obustavljana je potpora za izdržavanje porodica bjegunaca i onih koji bipočinili neki kažnjiv čin. Ukoliko bi po stojala utemeljena sumnja da su pojedine osobe, porodice ilieventualno cijele općine pomagale vojnim bjeguncima i onima koji prekoraće odsustvo time što su impružali pomoć, da su ih prikrivali ili nisu prijavljivali, kažnjavani su osjetljivim administrat ivnimkaznama.254

Plašeći se povezivanja stanovništva sa dezerterima general Sarkotić je uveo prijeki sud u graničnimoblastima, u srezovima Foča, Gacko, Bileća, Trebinje, Nevesinje i Stolac. Svi oružni listovi su proglašeninevažećim i u roku od 8 dana s vo oružje je moralo biti predato policijskim organima. Ilegalno posjedovanjeoružja bilo je najstrože kažnjavano. Također je strogo kažnjavano ugrožavanje javne sigurnosti, povredavojne discipline u jedinicama, ubistvo, javno nasilje, oštečenje stana i im ovine kao i pljačka ukoliko jevrijednost ukradene robe prelazila iznos od 1.000 kruna. Prijeki sud se mogao proglasiti i zbog dezerterstva,bez traženja saglasnosti viših organa, na temelju samostalne procjene situacije. 255

Za direktno suzbijanje razbojni štva u Bosni i Hercegovini je angažovana vojna sila stacionirana uzemlji. Sredinom avgusta Vrhovna komanda Armije je poduzela mjere za suzbijanje dezerterstva, avojnike je trebalo upoznati sa posljedicama koje je povlačilo dezerterstvo i prekoračenje od sustva.256Također je komandama svih trupa naloženo da obustave isplatu sredstava za izdržavanje porodicadezertera, kao i da traže pogodno sredstvo za suzbijanje pomoći dezerterima, organizirajući potjere zaizbjeglima.257

Krajem oktobra 1918. započela je posljednja velika bitka Prvog svjetskog rata. Jurišni odredi silaAntante, Britanci, Francuzi i Italijani izvršili su prvi prodor u području Sedam općina, brdima između

252 P l a s c h k a Richard, H a s e l s t e i n e r Horst, S u p p a n, Arnold, Innere Front.Militärasistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918., Bd I, Wien, 1974. ,148-156.253 Ibidem, 78.254 ABH, ZMF, BH 802. Bekämpfung des Deserteurunwesens, Zemaljska vlada za BiH,Objava naredbe od 19. 5. 1918 o sudben o-kaznenim i administrativnim progonima255 R e dž i ć Enver, Bosansko-hercegovačke jedinice austrougarske vojske u prvomsvjetskom ratu, Vojnoistorijski Glasnik VII, 3, Beograd 1991. , 210 -211.256 ABH, ZMF, Präs. BH 1918, 802. Bekämpfu -ng des Deserteur-unwesens, Zemaljskavlada za BiH Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo, 20. IX 1918.257 Ibidem, Deserteure und Urlaubüberschreiter, Bedrochung der öffentlichen und derSicherheit des durch ihr Unwesen

54

Brente i na Piavi. U 4. sata ujutro, 24. oktobra započeo je artiljerijski napad Antante, a oko 7 satipješadijski napad. Mada Habsburška monarhija u stvarnosti više nije postojala, jedinice gotovo svihnarodnosti pružale su žestok otpor do posljednjeg dana ne toliko iz odanosti crno -žutom barjaku kolikousljed toga što jedinicama u prvoj liniji ništa drugo nije ni preostalo, odupiraći se više iz instinktasamoodbrane. Istovremeno, jedinice u pozadini su slijedile instinkt održanja na životu, odbijajući dabesmisleno ginu u posljednjim satima rata. 258

Dugo trajanje rata i nevolje, koje je vojnik podnosio na frontu, uzrokovali su da je i kod jedinica koje sudo tada bez pogovora izvršavale sve zadatke i u najtežim uslovima, došlo do dezertiranja. Ratni zamor ičežnja za povratkom kući, pri kraju rata kod vojnika su porasli i br igom za porodicu i nesigurnombudućnošću. Pisma iz zavičaja su obavještavala borce na frontu o neizdrživim patnjama kod kuće, koje supodnosile njihove porodice.259 Ni bosanskohercegovačke jedinice nisu predstavljale izuzetak. Krajemoktobra došlo je do masovnog dezertiranja vojnika 4. bosanskohercegovačkog puka, sa obrazloženjem da jecar u Manifestu narodima Monarhije “zaboravio” njihovu domovinu, pa nema razloga da se više bore. 260Kada je riječ o naoružanju, ocjeni vojnih formacija ili gubicima u ratu, po sebno važnu ulogu ima statistika.Od ukupno 1.783.453 bosanskohercegovačkih stanovnika, koliko je zabilježeno po popisu iz 1910., u tokuPrvog svjetskog rata za vojnu službu angažovano je ukupno 291.498 vojnih obveznika ili 16,34 %stanovništva. Uvježbavano je ukupno 660.771 osoba, dok je procenat sposobnih iznosio 40,6 %. Od ukupnogbroja mobilisanih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika najveći broj je zabilježen u srezovima Brčko,10.483 (3,59 % ukupno mobilisanih), Banja Luka 10.431 (3,56 %), Derventa 9.675 (3,32 %), Tuzla 9.652 (3,31 %), Gradačac 9.074 (3,11%), Bugojno 8.919 (3,06%) i Bijeljina 8.751 (3,00 %)..U prve dvije godine rata 42.654 vojna obveznika, najvećim dijelom pravoslavni, svrstani su u radne odredekoji su imali ulogu provjere njihov e lojalnosti a istovremeno su uvježbavani za dodjelu u sastav armije nafrontu.. U sastavu radnih odreda je ukupno raspoređeno 42.654 vojna obveznika, od kojih je nakon završeneobuke 20.912 (49,03 %) raspoređeno u sastav operativnih jedinica. 261Prema zvaničnim statističkim podacima K.u.k. Ministarstva rata gubici bosanskohercegovačkih jedinica sudo kraja oktobra 1918. iznosili 10.701 poginuli, 51.815 ranjenih, 18.088 zarobljenih i 21.227nestalih.262 Međutim, ti podaci su znatno odstupali od stvarne slike. Od mobiliziranihbosanskohercegovačkih vojnih obveznika u toku rata je smrtno stradalo oko 38.000 osoba. Prosječni gubiciza cijelu Bosnu i Hercegovinu iznosili su 12 % od ukupnog broja vojno angažiranih osoba, ali su neki rejoniviše stradali od drugih (Banja Luka, Srebrenica, Bileća, Foča, Mostar, Bugojno, Prozor...).Najveće gubitke u Bosni i Hercegovini je imao grad Banja Luka, koja je od 1.173 osobe angažovane uvojnim jedinicama izgubio 534, ili 45,6 %, po čemu je zauzimao prvo mjesto u Monar hiji. Srebrenica je od5.024 vojna obveznika imala gubitke od 999 osoba, ili 19,9 %, Bileća od 2.345 vojnih obveznika 457 osoba(19,5 %). Znatne gubitke je imao i grad Mostar, koji je od 1.809 vojnih obveznika izgubio 337 (18,4 %).

Za dostignuća u ratu veliki moralni efekat na jedinice i pojedince je imala dodjela odlikovanja, sačime su bile povezane i određene privilegije. Vojnicima su dodjeljivane medalje za hrabrost, dok su oficiriodlikovani ordenom. Medalje za hrabrost su izrađivane od met ala, najčešće bronce, rjeđe od srebra ilizlata, ili su posrebrene ili pozlaćene. Carevom odlukom od 2. septembra 1914., a koja je stupala na snagu18., određeno je da će sa posjedovanjem medalje za hrabrost biti povezani mjesečni doplaci u iznosu od 30kruna za zlatnu medalju za hrabrost, 15 kruna za veliku srebrnu i 7 kruna i 50 helera za malu srebrnumedalju II klase. Ovi doplaci su isplaćivani unaprijed, svakog prvog u mjesecu. Doplatak se prestajaoisplaćivati u mjesecu u kojem primalac medalje umre i li bude sudski osuđen osudom sa kojom je zakonskipovezan gubitak odlikovanja.263U toku Prvog svjetskog rata bosanskohercegovački pješadijski pukovi i bosanskohercegovački lovačkibataljoni su primili ukupno 35.637 medalja za hrabrost. Pripadnicima pješadi jskih pukova je ukupnododijeljeno 27.245 medalja, a pješadijskih lovačkih bataljona 8.392. Bosanskohercegovačkim vojnicma je

258 H o r v a t Josip, Prvi svjetski rat. Pan orama zbivanja. Zagreb 1967., 567 -569.259 ÖULK, VII Bd 1918, 565-573.260 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze…, 229 -238.261 KA-W, KM, AOK, Op. 108.916 Zemaljska vlada BiH K.u.k. Ministarstvu rata, Sarajevo

6. juli 1918. .262 KA-W, KM, AOK, Qu.M. Abt, Statistisches Bureau, Tafel VII. Verluste.263 Sarajevski List, 6. januar 1915., br. 6, 1.

55

ukupno dodijeljeno 146 zlatnih medalja za hrabrost; od kojih je 57 (39 %) pripalo vojnicima 2.bosanskohercegovačkog pješadijskog puka.264 Podaci o odlikovanjima vojnika bosanskohercegovačkihpukova formiranih u toku rata nisu evidentirani posebno, nego su upisivani u evidenciji o odlikovanjima začetiri bosanskohercegovačka puka.265Dodjelu medalje je pratio i određeni novčani iznos, ko ji je isplaćivan mjesečno. Nosilac zlatne medalje zahrabrost je dobijao 1918. 197 kruna i 93 helera, velike srebrne medalje I klase 3 krune i 38 helera, malesrebrne medalje 2 krune 88 helera, a dobitnik bronzane medalje 80 helera. 266Upoređujući broj odlikovanja dodijeljenih bosanskohercegovačkim vojnicima sa brojem odlikovanja ostalihjedinica Centralnih sila, mogu se izvući određeni zaključci. U sastavu austrougarske armije, najveći brojodlikovanja su primili vojnici 22. pješadijskog puka, ukupno 10.333 , a zatim 86 pješadijskog puka 9.161,96. pješadijskog puka 8.437, 6. pješadijskog puka 7.032… 267 Od njemačkih jedinica vojnici 4.pješadijskog puka su primili 8.051 medalju za hrabrost, 14. pješadijskog puka 7.595, a 7. pješadijskog puka4.266.Od bosanskohercegovačkih jedinica najveći broj odlikovanja su dobili vojnici 1. bosanskohercegovačkogpuka, 7.768 i 2. bosanskohercegovačkog puka 6.880. Od elitnih jedinica k.u.k. armije, Tirolskih carskihlovačkih pukova, prvi je primio 7.081 medalju za hrabrost, d rugi 8.051, treći 5.187, i četvrti puk 6.279. Odlovačkih streljačkih bataljona vojnici 7. lovačkog bataljona su primili 2.138 medalja za hrabrost, a 31.lovačkog bataljona 1.295. Kod bosanskohercegovačkih lovačkih bataljona najveći broj medalja za hrabros t jeprimio 6. lovački bataljon, 2.637, a zatim 3. bosanskohercegovački lovački bataljon 1.844. 268Broj dodijeljenih medalja za hrabrost bosanskohercegovačkim jedinicama je najbolji pokazatelj njihovihvojničkih osobina, dajući odgovor zašto su smatrane elit nim jedinicama austrougarske armije.U toku Prvog svjetskog rata od bosanskohercegovačkih vojnih obveznika je registrovano 51.815 ranjenih ilioboljelih, u prosjeku svaki šesti.269 Od toga, 12.726 su ostali trajni invalidi, ili u prosjeku svaki četvrti. Odukupnog broja bosanskohercegovačkih ratnih vojnih invalida bilo je 5.371 pravoslavni (42,20 %), 4.413muslimana (34,68 %), 2.586 katolika (20,32 %), 32 Jevreja (0,25 %) i 356 ostalih (2,55 %), što je bilopribližno tadašnjoj konfesionalnoj strukturi stano vništva.270Na bosanskohercegovačke jedinice danas podsjećaju dvije spomen -ploče U središtu Graza, u počasnojdvorani crkve Milostivog srca, ranijoj garnizonskoj crkvi, među spomen -pločama starih gradskih pukovanalazi se i ploča 2. bosanskohercegovačkog pješadijskog puka, u znak sjećanja na bitku na Monte Melleti.271 U Beču, u Vojno-historijskom muzeju, od 1929. nalazi se spomen -ploča 1. bosanskohercegovačkogpuka, poklon udruženja oficira i vojnika 1. bosanskohercegovačkog puka. 272Nekoliko kilometara od Boveca, usred vojničkog groblja na istočnom obronku Rombona, nalazi se spomenikna kojem su uklesani carski strijelac i bosanskohercegovački vojnik, kao predstavnici svih pukova koji suginuli braneći ovaj masiv od napada Talijana. Spomenik je izradio češk i kipar Ladislav Kofranek.273

264 KA-W, KM, AOK, Auszeichnungsgruppe. Statistiik über Verleihung vonTapferkeitsmedaillen an die Heeresinfanterie bis August 1918., 443.

265 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze…, 325-326.266 KA-W, NeueFeldakten, Karton 750., 1918.267 B ö s c h Reinhardt Eugen, Die Haltung des s üdslawischer Soldaten des ö-u. Heeresim Ersten Weltkrieg, Neobjavljena doktorska disertacija odbranjena na Bečkon univerzitetu1971., 261.268 Ibidem, 262.269 KA-W. KM, AOK, Qu. Abt 1918., Beillage VII. Verluste.270 ABH, ZMF, Präs. BH 5.096, Broschure…23 -24.271W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze …, 295.272 H a n s Fritz, , Bosniak H a n s Fritz Bosniak, Waldhofen a. d. Ubbs 1931 .unutrašnja naslovna strana.

273 P u s t Ingomar, Die Steinerne Front. Auf der Spuren des Gebirgskrieges in denJulische Alpen, Von Isonzo zur Piave, Graz 1980., 278 - 279.

56

Legenda o bosanskohercegovačkim jedinicama - elitnim jedinicama austrougarske armije - u novoj državi jepotisnuta u zaborav. Ostala su ipak zabilježena svjedočanstva neposrednih učesnika ratnih zbivanja unjihovim redovima, jedna vrsta literarnog spomenika.Major Pero Blašković, napisao je knjigu o 3. bosanskohercegovačkom puku, u čijem se sastavu nalazio cijeliratni period, dajući zanimljiva zapažanja o vojničkim odlikama bosanskohercegovačkih vojnika:“Mislim da nije bilo jedinica austrougarske vojske kod kojih bi disciplina značila tako malen problem kaokod Bosanaca. Kao dobra i poslušna djeca slijedili su Bosanci svoje starješine. Slijedili su ne samo stari idobro disciplinirani vojnici kadra, nego i sav ratni i slabo iz vježbani naraštaj kad je već znatno popustiladisciplina kod najboljih regimenta zbog slabe hrane, zbog predugog trajanja rata i zbog političkih miniranja.Kod Bosanaca je red sačuvan do posljednjeg dana borbe na frontu, šta više disciplina je sačuvana i p rekosloma Monarhije.274 … Slušao je Bošnjak uglavnom sve svoje starješine, ali treba priznati da šarže nijemario. Formalistička disciplina mu nije bila na takvoj visini kao npr. kod Mađara, koji su znali energičnijesklopiti pete i lupitit dlanom o pušku i li bajonet, ali je Bošnjak poslušao sve što mu se naredi i pod najtežimje okolnostima izvršio zapovijest, dok je Mađar popustio prvom prilikom i kod sloma je bio prvi koji seodmetnuo od reda. Bošnjak nije znao ni čuvati ni štedjeti municiju i konzerve. Kao pravi primitivac mislioje pucaj dok možeš i pojedi što imaš, jer ko zna “ šta mere bit !” Suprotne zapovjedi mu nikako nisu išle uglavu. Nikada nije Bošnjak zatajio u borbi, niti je ikada napustio svog starješinu, ili svog druga.Relativno su marljivo kopali i izgrađivali i donosili materijal. Kažem, relativno, jer su izvršavali samo onošto im se kazalo, a više ne jer se marljivi nisu ni rodili. Marš im isto nije bio savršen… Urlaubdžije su se navrijeme vraćali, na straži su bili pouzdani, u patrul i vješti i odlučni, a sa najskromnijom minjažomzadovoljni.Mnogi su govorili o hrabrosti i o borbenoj pouzdanosti Bosanaca i na sva su ih usta hvalili. Nekoji su pisci

u tome pretjerivali, prikazujući Bosance kao prave krvopije, a bilo je i pojedinih sl abih ocjena, zbog toga štoje nekoliko Bosanaca prebjeglo protivniku… Prebjegli su mahom Srbi. U vojsci nisu nikada i ni u čemučinili razliku između Srba, Muslimana i Hrvata, a mogu smjelo ustvrditi, da razlike zapravo nije ni bilo. Odpolitičara često i u zlom smislu upotrebljena parola, da je brat mio - koje vjere bio, bila je puna istina irealnost kod bivših austrijskih bosanskih pukova. I u vrhovnoj ratničkoj vrlini, u hrabrosti, nije postojalarazlika između tri bosanska brata.”275Rudolph Henz, pionir austrijske televizije, koji se u toku Prvog svjetskog rata nalazio se u sastavu 1.bosanskohercegovačkog pješadijskog puka, dao je brojna zapažanja o svojim ratnim saborcima.“U hrabrost im nije niko sumnjao, ko je služio u njihovom sastavu, ili im se ika d u susjedstvu borio. Višenisam poznavao pukove prve linije ali i što je tek u ratu došlo bosanskohercegovačkih jedinica u prosjeku jepokazivalo onu prirodnu, ponekad surovu hrabrost, koja proizilazi iz stare borbene tradicije i teškog života.Ti junaci voljeli su borbu kao element svog života, bili su na nju navikli, i, sigurno, o njoj nisu previšerazmišljali. Međutim, ta prirodna hrabrost je s mnogo ustrajnosti i mudrosti bila čvrsto prilagođena uneophodnu disciplinu i tradiciju stare armije te tako u činjena plodonosnom i za moderan rat. Pri tomebosanskohercegovački pukovi su zadržali svoje lice, dobili su svoje zatvorene formacije sve do kraja rata injihov karakterističan način je više bio pametno stimuliran nego izbrisan. Ali ako su vrijedili kao e litnajedinica te kao takva uglavnom korištena u teškim situacijama, ne smije se zaboraviti ni posao oficirskogkora koji je iskovao tu homogenu i u borbi tako primjerenu jedinicu…Ne bih sebi poželio nikakav drugi puk,premda sam bio ponosan na to što sam Nijemac, a i većina je tako mislila. Jer, ponos i radost da se služi utako divnoj jedinici djelovali su povratno i na oficire. Nije to bio fes koji je nekog izdvajao iz armije:homogena vojska i iz oficirskog kora čini snažnu i odlučnu jedinicu pa čak ako su se tu okupile sve nacijeMonarhije, jedinicu koja se održala do kraja.” 276Mladi austrijski poručnik Fritz Hans, koji se u toku rata nalazio u sastavu 1. bh puka a zatim u sastavu 6.bosanskohercegovačkog lovačkog bataljona, svoju knjigu napisanu 1931. g odine pod naslovom Bosniak -koja je literarni spomenik bh jedinicama u Prvom svjetskom ratu, završava sljedećim riječima:“Halo, halo, ovdje radio Beč” - odjekuje glas bez lica u mojim snovima. “ Slušate marš, Bošnjaci dolaze.” “Bošnjaci dolaze ? Ah, oni neće više nikada doći. ...Bosanske regimente i odjeljenja pripadaju također mrtvima ovog najvećeg od svih ratova. ... Pali... Nestali...

274 Pero B l a š k o v i ć, Sa Bošnjacima u svetskom ratu, Beograd 1939., 53.275 Ibidem, 54-55.276 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze…

57

Njihova imena su zaboravljena, nestao je divni duh koji im je činio dušu, prohujala je sva zahvalnost za ovečestite, vjerne i hrabre momke, zamrle su njihove jednostavne, tužne pjesme, koje smo često s njima, izpunih grla pjevali...Prošlo... Bijaše jednom ... Kismet...277

RAZNONacionalni pokreti

Pojava srpskog pokreta za crkveno -školsku a zatim i muslimanskog za vakufsko-mearifsku autonomijuimali su prije svega politički značaj jer su oba pokreta u uvjetima apsolutustičkog upravljanja zemljomtražila odstranjenje uplitanja vlasti u djelatnost vjerskih i s njima povezanih obrazovnih institucija.I srpski i muslimanski pokret su prelazili okvire borbe za vjersko -prosvjetnu autonomiju usmjeravajući svojeaktivnosti u pravcu postizanja širih političkih, društvenih i ekonomskih ciljeva.Kod vodećih faktora oba pokreta bila je primjetna težnja da organi v jerskih zajednica dobiju što širekompetencije i obilježja nacionalno -političkih organizacija. Zahtjevi muslimanskog pokreta za jačanjevjerskih odnosa sa Carigradom su bili motivisani željom za učvrćenjem odnosa BiH i Osmanskog carstva adoticali su i problem suvereniteta nad zemljom i njen međunarodnopravni status.

U srpskoj nacionalnoj propagandi sve do aneksije BiH 1908. osmanski sultan je istican kao legitimnisuveren nad Bosnom i Hercegovinom a austrougarska okupacija je smatrana privremeno. To je o tvaralo naduda će se pitanje BiH u budućnosti moći riješiti u smislu srpskih nacionalnih težnji.

277 H a n s Fritz, Bosniak..., 114.

58

Putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Meku u doba austrougarske uprave 1878. -1918.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vjersko -duhovni život bosanskohercegovačkih Muslimana,koji je obuhvatao i vršenje hadža, hodočašća Meke i Medine, odvijao se pod kontrolom upravnih organa.Da bi se spriječile nezgode koje su se dešavale usljed hodočašća bosanskohercegovačkih Muslimana uMeku, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je neposredno nakon okupacije poduzela brojne mjere. Već1881. godine je naređeno da hodočasnici u Meku moraju imati putne listove, što je sa druge straneomogućilo da se stalno ima uvid u evidenciju. 278Putovanje na hadž u Meku iz Bosne i Hercegovine je obično počinjalo četvrtog dana bajrama. Prije nego štokrene na put, hodočasnik je sačinjavao testement i opraštao se od rodbine i prijatelja, moleći ih da muoproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Mnoštvo vjernika je izlazilo na ulicu kako bi ispratili hadžije.Potom su zajedno s njima odlazili u džamiju. Tamo ih je dočekivao muftija i drugi vjerski uglednici, kao ikadije, učitelji, djeca...Iz Ali-pašinu džamije su se ispraćali hodočasnici, hadžije, koji kreću na hodočašće u M eku. Ranije se točinilo u Večil-Harač džamiji - džamiji sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahaliAlifakovca, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, odakle su hodočasnici kretali balkanskim putevima koji vodeprema Arabiji. Među njima su se nalazili i tzv. bedeli, koji su za novac hodočastili Meku umjesto onihkojima godine ili zdravlje nisu dozvoljavali da to sami obave. Svi koji ispraćaju hadžije molili su se sanjima, nakon čega je i i počinjao dugi put za Meku.

Talijanski putopisac Gino Bertolini opisao je putovanje na hadž bosanskih hodočasnika. DoIstanbula se putovalo danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, noću, kako bi se izbjegla dnevna žega.Katkad se dešavalo da ove karavane napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastajalibi kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim su odlazili u Poslanikovudžamiju, poljubili zemlju, obišli mezar i stupili na molitvu. 279Poslije ove međupostaje, nastavljao se njihov put u Meku. Oni su tada mogli birati dvije ceste – staru, koja jevodila kroz pustinju i kojom je trebalo deset dana putovanja do Meke, i novu koja se račvala za Džidu,mjesto gdje je mezar plemenite majke Have.Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imali su još dva dana putovanja kroz pustinju doMeke. Većina se ipak odlučivala krenuti starom cestom. Ovuda su kretali i sultanovi vojnici, koji su svakegodine u Meku nosili vrijedne poklone i koji su usput štitili hodočasnike. Kada ugledaju obrise Meke vjernicisu silazili sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice.Sedam puta su kružili oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe ima 17 ulaza,sedam munara, 150 kupola koje stoje na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima.Otprilike tri stuba su nosila jednu kupolu.Čitav ovaj monumentalni kompleks okićen je arabeskama i kaligrafijom. U centru stoji Kaba – Bejtullah. Donje je vodilo sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalazi se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube.Kaba je prekrivena pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrnim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenimcitatima iz Kur´ana ukrašeni, izrađuju se od sredstava koje daje sultan. Ćilimi od prethodnih godina predajuse čuvarima ove relikvije, koji ih dijele na komad e. Te komade kupuju hodočasnici i daruju ih džamijama usvom kraju. Po predanju Ibrahim a.s. je Meku sagradio na izvoru Zem – zem, izvoru kojeg je našla njegovažena Hadžera, izvoru koje gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Vodu Zem – zema točihodočasnik i nosi je svojoj kući kako bi je podijelio rodbini i prijateljima.Arefat, visoravan udaljena tri sata od Meke, posljednja je stanica hodočasnika. Za vrijeme dok hadžije vršeobred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama mo le za njihov sretan povratak.280Pri povratku u Bosnu i Hercegovinu hodočasnici su u pograničnim stanicama bili pregledani od ljekara anjihove stvari dezinficirane. Taj postupak se vršio sve do 1890. i sve više usavršavao. Te godine Zemaljska

278 Naredba Zemaljske vlade u vezi regulisanja pasoša za hodočasnike, SammlungGesetze und Verordnungen für Bosnien und der Herzegowina, Jahrgang 1881., Nr 180,str. 436.279 Gino Bertolini, Muselmanen und Slaven. Dalmatien – Istrien – Kroatien – Bosnien undHerzegowina, (Zweite Ausgabe). Autorisierte Ubersetzung aus dem Italienischen von M.Rumbauer, Leipzig 1911., 219-220.280 Ibidem, 221-222.

59

vlada je, s jedne strane, da bi dobila pouzdane podatke o zdravstvenim prilikama hodočasnika, a sa drugestrane da bi ih na putu i u karantinskim postajama što više stavila pod svoju zaštitu, odlučila da ih organizirau jednu povorku i da na čelo postavi jednog vođu, reis-ul- hudžadža. Te godine bosanskohercegovačkaZemaljska vlada se dogovorila sa austrijskim Loydom, o prevozu na hodočašće i nazad. Usljed problemakojima je bio izložen Loydov brod 1890. na povratku iz Đžide u raznim karantenskim postajama, od narednegodine se odustalo od tako organiziranog putovanja. Nasuprot tome isposlovana je olakšica u cijeni vožnjeod Trsta do Aleksandrije. Ta mjera je imala svrhu da hodočasnicima da povoda da zajednički pod vođstvomhodočasničkog vođe putuju istim putem, te da se tako lakše i pouzdanije mogu vršiti njihov zdravstveninadzor.

Iz izvještaja koji je reis-ul-hudžadža za 1890. godinu Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskojvladi u Sarajevu 5. februara 1891. može se u cjelosti rekonstruirati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljenohodočašće.

Na hodočašću organiziranom 1890. uzelo je učešća 102 osobe. Putovalo se u dvije grupe, od kojih jejedna putovala kopnom a druga morskim putem. U prvoj grupi se nalazilo 78 osoba, i to iz Dolnje Tuzle 18,Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, B. Krupe 4, Banje Luke, Mostara i B. Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 ipo jedna osoba iz Žepća, Kostajnice, Livna i Visokom. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodoćasnika izPrijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan hodoč asnik iz B. Gradiške, Konjica, Vlasenice,Zenice i Žepća.Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26. maja a druga grupa od 27 hodočasnika, koja je putovala morem,krenula je 9. juna 1890. i stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod “Meduza.” Putovanje d o Jenbua jetrajalo l0 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao za Medinu, gdje suprispjeli 2. jula i susreli sa hadži jama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovalikaravanom i 17. jula stigli u Meku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz Bosne iHercegovine.

Nakon što su 24. jula otišli na Arefat, udaljen 6 sati od Meke, gdje su se zadržali do 27. jula , tj. doprvog dana Kurban- bajrama kada su otišli u mjesto Mina tri sata ud aljeno od Meke. Budući da je izbilazaraza, morali su putovati u Džidu i sačekati parobrod. Do 5. avgusta u Meki je umrlo 11bosanskohercegovačkih hodočasnika od raznih bolesti, jedan na putu između Meke i Džide i trojica u Džidi.Dvanaestog avgusta bosanskohercegovački hodočasnici su u Džidi ukrcani na parobrod “Rijeka” i odatle suplovili do El-Tore gdje se nalazila karantina. Zbog konstatirana 4 slučaja oboljenja od kolerebosanskohercegovački hodočasnici su morali da se zadrže u karantini 50 dana. Za to vrijeme je umrlo 19osoba. Tek 5. oktobra put je nastavljen do naredne karantinske stanice Klazomena, gdje su hodočasnici stigli12. oktobra i zadržali se do 23. Odatle se parobrod uputio u Trst, gdje je stigao 30. oktobra a hodočasnici susmješteni u karantini do 6. novembra. Odatle su krenuli željeznicom do Siska, a zatim do Slavonskog Broda.Nakon kontrola na graničnom prijelazu hodočasnici su stigli u Sarajevo 9. novembra, nakon punih petmjeseci. U toku putovanja na hadž 1890. od 102 hodočasnika ukup no je umro 41.281Kada su 1891. zdravstvene prilike Hedžasa usljed vanredno velike epidemije kolere pokazale međuhodočasnicima sasvim nepovoljnim Zemaljska vlada BiH je poslala u Džidu službenog ljekara, koji ih jemorao pratiti kroz karantene El -Tor i Klazomene. On je dobio uputu da nadzire zdravstvene prilikehodočasnika, da im pruži ljekarsku pomoć i da ih podupire riječima i djelom i da eventualne slučajeve bolestiodmah prijavi Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Od tada se ljekar svake godine nalazio u sa stavu osoblja koje jepratilo hodočasnike.282

Kad je 1893. godine na području Bosne i Hercegovine prijetila opasnost od kolere, koja se posebnoproširila u blizini granice, poduzete su još strožije mjere u vezi sa povratkom hadžija. Cijelo vrijemeputovanja oni su bili stavljeni pod nadzor zvaničnog liječnika; njihove su stvari morale za vrijeme njihovogvišesedmičnog boravka u karantenima u El -Toru i u Klazomeni biti više puta dezinficirane. Pri povratku uzemlju hadžije su bile stavljene pod petodnevni na dzor. Kad se doznalo da je na putu i veliki prtljag hadžijakoji su umrli u Meki, a da on nije bio podvrgnut zdravstveno -policijskom postupku, Zemaljska vlada BiH jenaredila da se taj prtljag mora spaliti, pri čemu su dragocjeni komadi bili izdvojeni i pr epušteni daljemtransportu nakon temeljno provedene dezinfekcije. Za spaljene stvari hadžijama je isplaćena primjernaodšteta iz zemaljskim sredstava.

U godinama u kojima su na Dalekom istoku harale kuga i kolera, Zemaljska vlada nije propuštalapriliku da u smislu općih želja izraženih u međunarodnim konvencijama, Muslimanima preporuči napuštanje

281 ABiH, ZV BiH, !891., 32.804282 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1906., Wien 1907., 98.

60

hadžiluka, te je odustala od pružanja bilo kakvih olakšica, naročito od toga da za hadžije isposluje popust utroškovima prevoza. Šta više, ona je 1897. objavil a da će im se u slučaju, ako bi u Hedžasu izbila kuga,zabraniti povratak u zemlju za vrijeme trajanja ove epidemije.

Takva zabrana se izdala i 1899. te je ostala na snazi za vrijeme trajanja opasnosti. Naprotiv,Zemaljska vlada nije smatrala za shodno da zabrani samo hodočašće jer je pored protesta od straneMuslimana zbog ovakve mjere bio upitan i njen efekat, jer bi pojedinci sebi lako pribavili putne isprave zaTursku, te bi odatle sa turskim putnicima tajno pošli u Meku. Zbog toga bi evidencija o njim a postalailuzorna pa time i ljekarski pregled i administrativno -policijski postupak sa hadžijama prilikom njihovogpovratka. Ispravnost takvog mišljenja Zemaljske vlade potvrdila je okolnost što se je u godinama kada suRusija i Francuska svojim muslimans kim hodočasnicima zabranile hadžiluk, konstatirano da je znatan brojhadžija iz Alžra, Tunisa i južne Rusijen stigao u Džidu.

Godine 1900. ograničen je ulazak hadžija na pograničnu stanicu Bosanski Brod (izuzetno takođerMetalku), te je za ove dvije ulazn e stanice propisano šta je bilo potrebno u pogledu postupka sa hadžijama. UBosanskom Brodu su bile uređene prostorije za izolaciju i dezinfekciju, a u jednom dijelu zgrade je izgrađensmještaj za potencijalne bolesnike. U sporazumu sa vladama u Monarhiji je naređeno da se velika hadžinskaprtljaga iz Trsta, Rijeke i Zemuna bez otvaranja uputi u Bosanski Brod i da se tamo provede zdravstveno -policijski carinski postupak.283

Godine 1901. nadležni organi su izdali tačne instrukcije o zdravstveno -policijskom postupku sahadžijama, koje su se u osnovi temeljile na zaključcima Druge mletačke konferencije. Tom instrukcijom senajtačnije uređivao postupak sa hadžijama pri njihovom dolasku u Bosanski Brod, njihov smještaj u Zavodza dezinficiranje, dezinficiranje nj ihovih stvari i tijela. Dalje je regulirano kako treba postupati sa hadžijamakoji se odvojeno od glavne skupine vraćaju preko Metalke i sa sličnim putnicima (bedelima), kako se trebapostupati sa hadžijama koji se vraćaju drugim pravcem ili namjeravaju u ći u zemlju bez kontrole, kao i štatreba uraditi sa stvarima koje se hadžijama šalju u zemlju. Ovim propisom je bilo i regulirano da svi troškoviovog postupka sa hadžijama padaju na teret zemaljskog erara.

Primjenom ovakvih mjera postiglo se da je spri ječeno unošenje zaraznih bolesti u zemlju, pa jeZemaljska vlada i dalje kontinuirano radila na provođenju mjera za pružanje pune zaštite. Pri tome, nijeimala namjeru da na bilo koji način spriječi ili oteža Muslimanima da prema vjerskih propisa islama iz vršezavjetnu dužnost u pogledu hodočašća u Meku. 284

Prema zvaničnim podacima 1905. godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž putovala 121 osoba,119 muškaraca i dvije žene. (Vidi prilog - popis hodočasnika za 1905. ). Iz Sarajeva je bilo 27, Dolnje Tuzle13, Mostara 10, Bjeljine 7, Brčkog 6, po 5 iz Bihaća, Tešnja i Gračanice, po 4 iz Visokog i Čajnića, po 3 izGornje Tuzle i Prijedora 3, po 2 iz Zvornika, Jajca i Goražda i po jedan hodočasnik iz Ključa, Travnika, B.Gradiške, D. Vakufa, Bugojna, B. Krupe, B. Petrovca, Puratića, Maglaja, Srebrenice, Prozora, Žepća iDervente.

Ako se promatra socijalna struktura hodoćasnika onda se može konstatirati da je od ukupnog brojahodočasnika bilo 22 hodža, 28 poljoprivrednika, 22 veleposjednika, 15 trgovaca, 6 imam a, 2 mujezina, 3krojača, po dvojica piljara, kafedžija, staretinara, cvjećara, i po jedan raznih zanimanja: mesar, kuhar, derviš,sluga, obućar, remenar, pekar, slobodni seljak, Baš muktar, pisar, gostioničar, kočijaš, privatnik inadničar.285

Kontrola putovanja na hadž u toku 1907. nije u sanitarnim odnosima bila povoljna, posebno sobzirom da je prethodnog ljeta u septembru i oktobru u Džidi zabilježen veliki broj slučajeva kuge. Zbogtoga je vladala dvojba da li će se zaraza u cjelosti uspjeti suzbiti i da li će stanovništvo uprkos poduzetimmjerama po povratku unijeti zarazu u zemlju. Kada je 9. januara 1907. javljeno da je ponovo izbila kuga uDžidi, od strane austrougarskog konzulata zatraženo je da se što prije obavi ukrcavanjebosanskohercegovačkih hadži ja kao i da se suzdrže od kupovine tepiha i odjeće u Džidi.

Budno praćenje sanitarnih odnosa bosanskohercegovačkih hodočasnika od strane Dr Tončića, koji jeodređen za praćenje hadžija, kao i njegovi izvještaji koje je uputio Zemaljskoj vladi u S arajevu, omogućili suda se pravovremeno poduzmu potrebne mjere da bi se spriječilo prenošenje zaraze.

Naložen je pooštren sanitetsko -policijski postupak i naređeno je da se u punu pripravnost stavi Uredza dezinfekciju u Bosanskom Brodu. Od daljnjih mjer a i posebno od slanja hodočasničkog liječnika radioporavka hadžija uprava je zauzela odstojanje, budući da je kuga u Džidi imala čisto lokalni karakter. Kako

283 Ibidem, 99.284 Ibidem,100.285 ABiH, ZV BiH, 1906, 1-1/27.

61

su u Carigradu i Aleksandriji bile naređene mjere dezinfekcije i deratizacije hodočasničkih brod ova, to je uvelikoj mjeri doprinijelo da se umanji opasnost od unošenja zaraze na područje Bosne i Hercegovine. Zbogmjera koje su poduzete pri povratku hodočasnika, za Zemaljsku vladu su se troškova u znatnoj mjeripovećali, s obzirom da je Ured za dezin fekciju iz Bosanskog Broda morao duže vremena biti u pripravnosti ai na području Hrvatske se konstantno moralo vršiti nadgledanje. Troškovi koji su nastajali u vezi sapovratkom hodočasnika i njihovog praćenja od strane hrvatske policije i finansijske str aže podmirivani su izbosanskohercegovačkih sredstava. Na hodočašću obavljenom 1907. godine uzelo je učešća 176 osoba izBosne i Hercegovine.286Već na početku organiziranja putovanja na hadž 1908. bilo je poznato da je usljed izbijanja kolere i kuge uHedžasu putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Meku kao i povratak u Bosnu i Hercegovinupovezan sa opasnostima. Posebno je opreznost zahtijevala činjenica da se veliki broj bosanskohercegovačkihhodočasnika namjeravao vraćati iz Meke kopnenim putem pr eko Medine i dalje, uz izbjegavanje karanteneu El-Toru, željeznicom od Hedžasa do Damaska, pri čemu nebi podlijegali dovoljnom sanitarnomnadgledanju.

Usljed toga je naloženo da sanitarno -policijski tretman povratnika sa hodočašća bude sa velikompreciznošću i strogošću proveden. Budući da se u ranijim godinama dešavalo da se pojedini hodočasnici, dabi izbjegli sanitarno-policijske mjere, vraćaju u zemlju više sedmica kasnije i nakon završetka aktivnosti okohodočašća, počela se voditi evidencija povr atnika i onima koji su nedostajali je zbog tajnog povratkazapriječeno strogim kaznama. Također su poduzete odgovarajuće mjere da se i prtljag hodočasnika ne unositajno u zemlju. Ulazak hodočasnika u zemlju je mogao biti samo preko Bosanskog Broda. Pogra nični organisu dobili nalog da svakom hodočasniku, koji nije mogao predočiti certifikat o obavljenim sanitarno -policijskom tretmanu u Bosanskom Brodu, ne dozvole ulazak u zemlju.

Zahvaljujući poduzetim i strogo provedenim mjerama, hodočašće, na kojem su uzele učešća 164osobe, obavljeno je bez posljedica za zemlju. 287

Naredne, 1909. godine u Meku su putovale 73 osobe, gotovo upola manje nego prethodne godine.Najveći broj hodočasnika je putovao preko Carigrada, samo pet osoba je izabralo put ovanje preko T rsta.Devetnaest hodočasnika se preko Carigrada uputilo Hedžaskom željeznicom za Medinu, a odatle za Meku au povratku su putovali preko Džide, zatim brodom preko Sueckog kanala do Carigrada i dalje u Bosnu iHercegovinu. Drugi dio je do Meke putovao od Ca rigrada preko Sueckog kanala do Džide, da bi se vratiliHedžaskom željeznicom.

Okolnost da se najveći dio hodočasnika vraćao kopnenim putem a da karantena u Tebuku nije nudilasve potrebne garancije, kao i da je za vrijeme hadža izbila kuga u Džidi kod o rgana uprave u Bosni iHercegovini je zavladala zabrinutost.Ipak, zdravstveno stanje bosanskohercegovačkih hodočasnika se pokazalo zadovoljavajućim, samo jedanhodočasnik je umro u Meki. Također, nije zabilježen ni jedan slučaj prenošenja zaraze, čemu je doprinijelorigorozno provođenje sanitarnih mjera na ulasku u zemlju. Te godine se također oštrije gledalo da svakipovratnik svoj cijeli prtljag nosi sa sobom, da bi se spriječilo da isti neprimjetno bude unešen u zemlju,izbjegavajući sanitarno-policijsku kontrolu. Kao i prethodnih godina Zemaljska vlada je u svojimnastojanjima bila snažno podržana od austrougarskih diplomatskih predstavništava, pri čemu sunajznačajniju ulogu imali Generalni konzulat u Bejrutu i konzulat u Džidi. 288

U toku 1910. na hadž je krenulo 56 hodočasnika. Putovanje je slijedilo preko Sueca za vrijemeBajrama, a najveći dio je putovao preko Carigrada. Dvadeset hodočasnika je putovalo željeznicom dok suostali putovali od Sueca do Džide. Vijesti sa putovana o zdravstven im odnosima koji su vladali su bilepovoljne. S obzirom na nedovoljne sanitarne odnose u Džidi Zemaljska vlada je poduzela stroge sanitarno -policijske mjere, posebno kada je stigla vijest od vicekonzulata iz El -Tora da su i međubosanskohercegovačkih hodočasnicima zabilježeni slučajevi kuge. U stvarnosti su samo dva hodočasnikaoboljela od dizenterije i umrla.

Povratak hodočasnika nije prošao bez problema. U karanteni u Tebuku morali su hodočasnicikampovati pod šatorima što je posebno noću, kada se zn atno spuštala temperatura, bilo prilično neprijatno.

I samo putovanje željeznicom je bilo povezano sa brojnim teškoćama, budući da se brojhodočasnika povećao u znatnijoj mjeri.

286 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1907., Wien 1908, 35 -36.287 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1908., Wien 1909., 31.288 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1909., Wien 1910, 36.

62

Austrijski Loyd je putovanje od Trsta do Kaife i povratak od Bejruta do T rsta nudio po umjerenojcjeni od 50 kruna.289

U toku 1911. godine, za razliku od prethodne dvije, povećao se broj hodočasnika. Hodočašće je obavila101 osoba, od kojih je 96 krenulo na hadž iste godine dok se pet osoba godinu ili duže nalazilo u Hedžasu i upovratku se priključilo ostalima. Te godine zdravstvene prilike nisu bile povoljne usljed širenja kolere odstrane ruskih hodočasnika. Osim toga ponovo se endemska kuga manifestovala u Džidi. Odbosanskohercegovačkih hodočasnika su šestorica umrla od k olere a jedan od disenterije.

Dvanaest hodočasnika se odlučilo za putovanje preko Trsta do Haife i dalje Hedžaskom željeznicom,a u povratku preko Džide, El -Tora gdje se nalazila karantena, preko Sueca do Carigrada, dok su ostaliputovali na Meku preko Sueca i Džide a nazad se vraćali Hedžaskom željeznicom preko Tebuka, gdje senalazila karantena, do Bejruta i dalje.

Povratak ovih posljednjih, zbog nedovoljnog zbrinjavanja za masovne transporte Hedžaskeželjeznice, kao i zbog saobraćajnih smetnji u libano nskim planinama, praćen je brojnim primjedbama ipritužbama. Bosanskohercegovački hodočasnici su morali čekati na transport deset dana u Medini i 30 danau Damasku.

U međuvremenu je u Bosanskom Brodu izgrađen veliki parni uređaj za dezinfekciju za temelj no ibrzo obavljanje propisanih radnji za osobe i njihov prtljag. 290

U toku 1912. najveći dio hodočasnika je putovao uobičajenim putem Beograd - Carigrad - Džida -Meka - Medina, dok je povratak slijedio Hedžaskom željeznicom. Budući da je u toku hadž iluka izbilakolera, nakon povratka bosanskohercegovački hodočasnici su smještani u karantenu i poduzete su oštresanitarne mjere.291U toku 1913. hodočašće je obavilo 75 osoba, od kojih su četiri za vrijeme putovanaj umrle od uobičajenihbolesti. Zdravstveni odnosi bosanskohercegovačkih hodočasnika su se pokazali dosta povoljnim, što jejednim dijelom trebalo zahvaliti sanitarnim mjerama poduzetim od osmanske vlade, a sa druge straneuspostavi sanitarne administracije u Hedžasu Poseban značaj je imalo snab dijevanje hodočasnika u Džidičistom vodom za piće

U vezi sa povratkom hodočasnika pored primjene uobičajenih sanitarno -policijskih mjera bilo jepotrebno poduzeti i dodatne postupke u vezi sa kolerom i pjegavim tifusom, koji su se raširi nakonBalkanskih ratova. Hodočasnici koji su se odlučili za povratak na liniji od Carigrada do Trsta bili su jednompodvrgavani pretragama i zadržavanju u karanteni, dok su povratnici koji su se vraćali preko balkanskihzemalja, bili dva puta podvrgnuti takvom postupku. Ukoliko su postojale sumnje da je povratnik zaražentifusom, morao je biti zadržan u karanteni tri sedmice.

Zahvaljujući svim poduzetim kontrolama među hodoćasnicima nije zabilježen ni jedan slučajoboljenja.

U vrijeme Prvog svjetskog rata 1914. -1918. hodočašće na Meku je, usljed ratnog stanja, bilo upotpunosti obustavljeno.292

Zijad ŠehićVojni imami u bosanskohercegovačkim jedinicama u okviru austrougarske armije 1878. -1918.

Abstrakt: U članku autor razmatra obrazovanja vojnog “dušebrižništva” kod muslimanskih vojnikau okviru bosanskohercegovačkih jedinica k.u.k. armije, ulogu i dužnosti vojnih imama u izgradnjimoralnih i vojničkih osobina muslimanskih vojnika u miru i u rat kao i njihov status nakon završetkaPrvog svjetskog rata.

289 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1910., Wien 1911., 29.290 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1911., Wien 1912., 37 -38.

291 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1912., Wien 1913., 41.

292 Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina 1914. -1916., Wien 1917.,20.

63

ključne riječi: dušebrižnici, imami, rat,

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. austrougarska administracija je poduzela brojneprivredne, socijalne i kulturno-političke mjere, s ciljem da se u okupiranom području osigura vlast iistovremeno očuva paritetan utjecaj Austrije i Ugarske.293 S obzirom na formalni sultanovsuverenitet, međunarodno-pravni položaj Bosne i Hercegovine je nakon okupacije ostao neriješen anjen položaj unutar Monarhije i odnos prema Austriji i Ugarskoj nedovoljno definiran, što jeotežavalo učvršćenje njihove vlasti. Vojni krugovi su Bosnu i Hercegovinu smatrali kao zadobijeniteritorij, koji je što prije trebalo asimilirati sa ostalim dijelovima države. 294Važno mjesto u planovima političkih struktura Monarhije je imala namjera proglašen ja Vojnogzakona za Bosnu i Hercegovinu i podizanje regruta, čime bi se uspostavio instrument čvršćegvezivanja za Monarhiju. Za provođenje regrutacije je trebalo osigurati lojalno držanje Porte. Iako seona slagala sa Vojnim zakonom, pokušala je da namet ne takve uvjete regrutacije koji ne narušavajusultanov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom. Osmanski poslanik u Beču Edhem -paša je izjavioministru Kalnokyju da Porta ne namjerava da protestira protiv Vojnog zakona, ali je sultanuneugodno da bosanskohercegovački regruti treba da polažu zakletvu austrijskom caru. S tim u vezi jepitao da li se ona može izostaviti ili naći neka druga forma. Osim toga izrazio je želju da sebosanskohercegovački vojnici ne uključuju u zajedničku vojsku nego da se upotrijebe zažandarmerijsku službu i da se muslimanskim regrutima poštuju vjerski obićaji i da im se omogući danose fes.295Vojni krugovi sa carem na čelu su smatrali da vojnu obavezu treba uvesti što prije, da bi seregrutiranjem bosanskohercegovačkih nadoknadio on aj broj vojnika Monarhije koji su biliangažirani za održavanje reda i mira u zemlji. Na sjednici Zajedničke vlade održanoj 20. augusta1881., diskutiralo se o objavljivanju Vojnog zakona, koji je car sankcionirao. U diskusijama suprevagu odnijeli vojni krugovi sa carem na čelu i zaključeno je da se u jesen uvede vojna obaveza i dase, iz finansijskih razloga, regrutiraju pripadnici sve tri konfesije. 296Provizorni Vojni zakon u Bosni i Hercegovini proglašen je 4. novembra 1881. Istovremeno car FranzJoseph je uputio proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine, u kojem je naglasio da se “bez oružane silene može očuvati mir u zemlji, štititi život i imetak stanovnika, a zemlja od neprijatelja spolja. Ranekoje su donijeli protekli događaji tek treba da zarastu, pa je došlo vrijeme da sinovi zemlje sposobni zaodbranu nastupe dužnost i da im bez razlike po vjeri pripadne čast da u odbranu svoje otadžbine noseoružje. U Zakonu za obranu izrečene su najšire olakšice i oslobađanja, da u vršenju vojne službe nikoneće biti spriječen u vršenju svojih vjerskih dužnosti.” 297Budući da su religiozne potrebe i običaji bosanskohercegovačkih vojnih obveznika kršćenske ijevrejske vjeroispovijesti bili sadržani u propisima za k. u. k. vojsku, uključenje muslimanskih vojnikau njene redove je zahtijevalo da se donesu specifične odredbe. Uvažavajući vjerske slobode Muslimanau punom obimu, K.u.k. Ministarstvo rata je donijelo Naredbu o postupcima prema muslimanskimvojnicima za vrijeme trajanja aktivne vojne službe, koju je, prema okružnici Zemaljske vlade od 5.novembra 1881., trebalo pročitati na sjednici upravnog medžlisa i sjednici gradskog predstavništva uSarajevu.

293. Hamdija K a p i dž i ć, Položaj Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave(državnopravni odnosi), Prilozi instituta za istoriju radničkog pokreta, IV, Sarajevo1968., 59-62. Vidi: M. I m a m o v i ć, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH1878.-1914., Sarajevo 1976., 27.

294. Tomislav K r a lj a č i ć , Mjere Kalajevog režima na pacifikaciji ustaničke oblasti,Naučni skup Sto godina ustanka u Hercegovini, ANU BIH, (Sarajevo 21. i 22. XI 1982),Sarajevo 1983., 37.295. Ibidem, 37-38.296. H. K a p i dž i ć, Hercegovački ustanak, Sarajevo 1958., 80-81.297. Provizorni zakon, Naredba 235, CV za BiH od 4. XI 1881 . povodom proglasa

provizornog obrambenog zakona za BiH, Nr 2.679, Zbornik zakona i naredbi za BiH1881., 695.

64

Ta naredba je predviđala da je muslimanskim vojnicima petak predviđen za odmor; kao i tridana Ramazan-bajrama i četiri dana Kurban-bajrama. Muslimanskim vojnicima je dozvoljeno dahranu posebno pripremaju i za to potrebne predmete sami kupuju, ukoliko te predmete ne dobavljaerar. Oni su dobivali novo posuđe za kuhanje, a da se ne zamijeni sa drugim, imalo je p osebnu oznaku.Ako bi se takvo posuđe u smislu vjerskih propisa “onečistilo“, trebalo ga je zamijeniti sa novim. Zbogpoštivanja religioznih običaja, trebalo je stalno imati u vidu da je muslimanima zabranjeno trošitisvinjsko meso, mast i vino.Muslimanskim vojnicima se, kada nisu u službi, trebalo omogućiti da mogu petkom u džamiji klanjatidžumu od 11 do 13 sati, a na oba bajrama da mogu ići u džamiju jedan sat prije izlaska sunca. Zaklanjanje se trebao urediti poseban prostor (hodnik, soba u kasarni ), iako se klanjanje mogloobavljati i vani. Vojnim odjeljenjima bosanskohercegovačkih vojnih obveznika trebalo se za uzimanjeabdesta dati dovoljan broj bakrenih zdjela (čaša) i vrčeva (ibrika). Ako vojnik musliman umre, nasahrani se nije trebala dodjel jivati muzika, bubnjevi ili trube, pošto se po Kur‘anu pokop trebaoobaviti u tišini. Predviđeno je da se nakon uspostave bosanskohercegovačkih odjeljenja za obavljanjevjerskih obreda imenuju dva vojna imama, sa rangom vojnog kapela II klase. Nakon prve vojneobuke, vojnim bolnicama je trebalo dodijeliti bosanskohercegovačke vojnike da se podučavajunjegovanju bolesnika i da, kada nema imama, obave vjerske obrede. Na kraju, ubosanskohercegovačkim odjeljenjima se umjesto zapovjedi “klekni na molitvu” tr ebala koristitizapovjed “na molitvu.”298Institucija vojnog ”dušebrižništva“ imala je dugu tradiciju u austrijskoj vojsci. Vojni kapelan je bioduhovni otac puka, zadužen za pružanje utjehe vojnicima ne samo u miru nego i u vrijeme krvavihborbi, ublažavajući nevolje i grozote prouzrokovane ratom. 299Nakon uključenja Bosne i Hercegovine u vojnu organizaciju Monarhije, uvedena je institucija vojnog“dušebrižništva“ i uspostavljen je poseban okrug za “dušebrižništvo”, koje je imalo poseban status uvojsci i bilo rangirano prema funkcijama i vojnim činovima, dijeleći se u aktivni i rezervni vojnisastav. U slučaju rata potreba za vojnim “dušebrižnicima” se pokrivala iz rezervnog sastava.Za obavljanje “dušebrižništva“ kod katoličkih vojnika u Bosni i Hercegovini su bili određeni jedanvojni svećenik, dva vojna kurata i šest vojnih kapelana. 300 Kod pravoslavnih vojnika je od 1896. biosistematiziran jedan vojni nadsvećenik sa šest vojnih kapelana. Za jevrejske vojnike u miru nije biopredviđen “dušebrižnik“, nego se “dušebrižništvo” vršilo preko lokalnog rabina. U slučajumobilizacije kod svake armijske Vrhovne komande je bio predviđen jedan vojni rabin koji se starao zavjerske funkcije vojnika kod trupa, komandi i ureda. 301Za obavljanje vojnog “dušebrižništva“ kod Mu slimana su već u provizornom Vojnom zakonu iz 1881.bila predviđena dva vojna imama.302 Naredne godine, sarajevski muftija Hilmi ef. je predložio da

298. Behandlung der Mohamedaner während der active Dienstzeit, Armée-Verordnungs-Blatt, 5. XI 1881., Wien, 1882., (Z. 2.698 präs./ 9), 715.

299. Ferdinand S c h m i d, Das Heeresrecht der österreichisch -ungarischen Monarchie,Wien-Leipzig 1903., 375-377.300. Ibidem, 208.301. Ibidem, 290-292.302. Sammlung der Gesetz und Verordnungen für Bosnien und Hercegowinas 1882., Nr.

63, 202. Istovremeno je propisana odjeća za vojnog imama: Fes crven sa bijelimsarukom (ahmedijom) i crnom kitom od svilenih resa, gornja haljina - tamnomodrodžube od sukna do ispod koljena oblikom običajnim u muslimana, jaka i okrajak narukavima bročast na rukavima duž šava po rubu nastavka bit će tri zlatna traka,nadalje, tamnomodre prostrane šalvare od sukna, nanogavice treba da se spram donjegkraja suzuju. Dječerma tamnomodra s jednim redom od 13 komada krugljastih dugmadiod mjeda. Pas će mu biti crven (krmezi), i šal koji se omota oko struka, mestve crne(čifte kundur). Mushavska kesa o prekoramku nalika nabojnjači konjičkih časnika c. kr.vojske. Remen širok 2,5 cm ima biti od crvena safijana i presvučen srebrnom trakom.Tomu služi za pohranu Kur’ana te se nosi na desnom ramenu spram lijeve strane. Kovčežić

65

se za vojnog imama imenuje hodža hadži -Mehmed Kokić iz Zenice. Taj prijedlog car je potvrdioodlukom od 1. decembra 1882.303 Nekoliko godina kasnije, 1888., imenovan je i drugi vojni imam,hodža Mehmed Bećiragić iz Sarajeva.304Za muslimanske vojnike se činilo sve što je moguće, ukoliko to nije dovodilo u pitanje jedinstvoarmije. I sam čin polaganja zakletve je pri lagođen muslimanskim vojnicima, pa su je oni posebnopolagali. Imam sa Kur’anom u ruci čitao je tekst zakletve, koji su vojnici sa fesom na glavi tihoponavljali i na kraju njen značaj potcrtavali riječima “valahi bilahi.” 305 U takvom načinupolaganja zakletve sadržan je duboki filozofski smisao značenja islama kod bosanskohercegovačkihMuslimana, pa se sa zakletvom Bogu povezivala dužnost prema caru. Kršenje jedne obaveze povlačiloje za sobom kršenje druge, pa je tako uspostavljen mehanizam koji je osig uravao njegovu punulojalnost.Nakon premještanja bosanskohercegovačkih trupa 1891. u unutrašnjost Monarhije i uspostavebosanskohercegovačkih pukova 1894., u njihov sastav su imenovani vojni “dušebrižnici”. Sjedište imse nalazilo u štabnim stanicama četi ri bosanskohercegovačka puka u Beču, Budimpešti, Grazu i Trstu.Bataljonima smještenim u Bosni i Hercegovini su dodijeljeni “dušebrižnici” iz civilnog sastava. Od1911. vojni “dušebrižnici” su ulazili u osnovni sastav bosanskohercegovačkih jedinica. 306Vojni “dušebrižnici” su imali izuzetno značajnu ulogu u izgradnji moralnih i vojničkih osobinabosanskohercegovačkih vojnih obveznika. Odredbama Zakona o “dušebrižništvu” iz 1887., reguliranesu njihove dužnosti i obaveze u ratu i u miru. Za vrijeme borbenih de jstava nisu se smjeli udaljavatiod jedinice; u toku borbe su trebali da ohrabre vojnike i podsjete ih na savjesno i požrtvovano vršenjevojničke dužnosti; na mjestima za previjanje trebali su da tješe ranjene. Osim toga obavljali su pokoppoginulih vojnika prema vjerskim običajima. U miru vojni “dušebrižnici” su imali značajnu ulogupri provođenju regrutacije. Za vrijeme vojne službe su trebali vojnike stalno podsjećati naispunjavanje dužnosti, poštivanje zakona i izvršavanje naredbi nadređenih. U kazn enim ustanovamasu trebali da ubijede vojnika u neispravnost njihovog postupka i da zbog kršenja discipline izrazepokajanje. Na kursevima, organiziranim kod jedinica za vrijeme služenja vojnog roka, vojni“dušebrižnici” su provodili opismenjavanje i vodil i kurs vjeronauke. Kao glavni zadatak su trebalikod vojnika razvijati patriotizam prema Monarhiji, stalno ih podsjećati da je zakletva svetinja i da setreba žrtvovati za cara.307

Učesnik u francuskoj naučnoj ekspediciji, koja je posjetila Bosnu i Hercego vinu 1898. JervaisCourtelmon, rezimirao je rezultate austrougarske uprave u provođenju vojne obaveze i njihovogpridobijanja Muslimana: “Ništa nije bilo zanemareno, ni što se tiče hrane muslimanskih vojnika, nisame njegove uniforme, koja je podešena prem a njegovim običajima, budući da mu je ostavljen fes, niu pogledu vršenja molitve, pranja na molitvi i posta, koji je učinjen obaveznim. Sve je do izgradnjejedne džamije u Beču - bilo učinjeno u cilju da se izbjegnu diskriminacija, žaljenje, i svako oprav danjekršenja discipline kod ove djece islama ...” Sa žaljenjem je konstatirao odsustvo takve politike uFrancuskoj, koja broji na milione muslimana, gdje se nije moglo složiti ni u tome da se izgradi jedna

(sandučić) od crne kože, unj se spremaju 4 vjerozakonska ćitaba, a uz to mora imatidva metra dugačak i 1,5 m š irok ćilim za klanjanje (serdžada).

303. Kriegs-Arhiv Wien (KA-W), Kriegs-Ministerium (KM) 34 -11/1, 1. decembar 1882.Miltär-Imam.

304. Schematismus für k. u. k. Heer und Kriegsmarine 1888., Wien, 1889., 655.305. Cirkular – Verordnung, 18. X 1893., Armée-Verordnungs-Blatt, Nr 99, Wien 1896.,

41. Tekst zakletve je glasio: Zaklinjem se Bogu svemogućem, da ću biti vjerannjegovom veličanstvu caru i kralju Franzu Josephu Prvom, i da ću sve zapovijedi mojihnadređenih i viših poštovati čak i u opasnosti po vlastiti život. (W. S c h a c h i n g e r,Bošnjaci dolaze… 16)

306. Emerik B i e l e k, Geschichte der Militär -Seelsorge, Wien 1901., 210.307. Anton W a g n e r, Die k.(u.) k. Armée-Gliederung und Aufgabenstellung 1866. bis1914., u: Die Habsburger Monarchie, Bd V, Das Bewafnete Macht, Wien 1987., 535.

66

džamija u Parizu, rezimirajući sa tugom u srcu k oliki put ona treba da pređe da bi došla do rezultatakoje je postigla Monarhija. 308Nakon izbijanja rata i proglašenja mobilizacije 1914. značajna uloga pripala je vjerskim poglavarimau Bosni i Hercegovini, reis -ul-ulemi Čauševiću, arhiepiskupu i mitropolitu Evgeniju Letici imostarskom biskupu Mišiću, koji su se pobrinuli da se mobilizacija provede u redu i miru, koristećipri tom priliku da se u bosansko -hercegovačkim jedinicama širi patriotizam i naglasi vezanost zaMonarhiju.309

U prvoj ratnoj godini bio je posebno jak utjecaj vojnih “dušebrižnika” kapelana, imama irabina na vojne obveznike, potcrtan mišlju o ispaštanju zbog prekršene zakletve caru i kralju, što jeimalo presudan značaj na njihovo držanje na frontu i podnošenje nadljudskih n apora.310Na prijedlog K.u.k. Ministarstva rata i careve odluke od 31. oktobra 1914. Todor Jungić iz Sarajevaimenovan je za pravoslavnog vojnog nadsvećenika kod 6. armije, a istovremeno je hafiz Abdulah ef.Kurbegović imenovan za vojnog muftiju II klase k od 25. pješadijske divizije.311Poseban značaj u provođenju mobilizacije pripao je vjerskim službenicima. Pred izbijanje rata, prišlose provođenju odredbi § 144. Statuta o kulturnoj autonomiji islamske zajednice iz 1909., kojim je bilopredviđeno imenovanje 6 muftija.312

General Potiorek je posebno vodio računa da oduševljenje muslimanskog stanovništvaiskoristi za ratne ciljeve Monarhije, nastojeći da se to manifestira u svakom pogodnom trenutku.Nakon izbijanja rata, u svim džamijama u Bosni i Hercegovini učene su dove za pobjedu Centralnihsila. Povodom ulaska Velike Britanije u rat, 15. avgusta, nakon molitve za cara u Carevoj džamiji uSarajevu, prema dogovoru generala Potioreka sa reis -ul-ulemom i vakufskim direktorom ŠerifomArnautovićem, učena je dova protiv Britanaca. Reis-ul-ulema Čaušević, odjeven u nošnju mule odMeke i Medine, održao je svečani govor na posebno ukrašenom podijumu. Taj čin je fotografiran,načinjene su razglednice sa tekstom govora, koje su upućene muslimanskim vojnicima na ruskomfrontu, kao i u muslimanske zemlje, sve do Indije. 313Nakon Sarajevskog atentata carigradska vlada se uvjerila da neće moći izbjeći ulazak u rat. Mada jeministar rata Enver-paša bio najutjecajniji i lično naklonjen Nijemcima, Porta je u početku pokušalada se približi silama Antante. Uskoro se pokazalo da Rusija nije mnogo držala do toga To jeNjemačka odmah iskoristila i već 2. augusta zaključila tajni ugovor o učešću Osmanskog carstva uratu na strani Centralnih sila. Njemačka se nadala da će to povoljn o utjecati na Bugarsku, Rumuniju,Persiju, Avganistan i druge da joj se pridruže. Polagala je velike nade i na ugled sultana kao vjerskogpoglavara cijelog muslimanskog svijeta od 300 miliona osoba i da će proglašenjem “Svetog rata”,“džihada” pokazati da je njihovo mjesto u ovom ratu na strani Centralnih sila. 314

308 Midhat Šamić, Jedna francuska naučna ekspedicija u Bosni i Hercegovini 1898.,Glasnik organa arhivskih ustanova i društva arhivista BiH, Sarajevo, 1962., 205.309. Sarajevski list, br. 183, 13. august 1 914., 2; br. 184; 14. august 2; br. 191, 19.

august 2.310. Kada kapetan Pero B l a š k o v i ć na talijanskom ratištu sretne Muslimana koji gladan i žedan vuče top na daleko brdo, plačući

govori da “gazeći kao koza stalno upućuje samo molitvu Allahu da ga artiljerija ubije, jer to nije život”, u njegovim riječima oslikava

se stav prema vojnoj obavezi: zakletva Bogu i caru, jer jedna uključuje drugu, motiv je koji je pokretao vojnike na podnošenj e

nadljudskih napora. (P. B l a š k o v i ć, Sa Bošnjacim a u svjetskom ratu, Beograd 1939., 368).

311. ABH, ZMF, 1914., 14.479, Militär -Seelsorger, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkomministarstvu finansija, Beč, 13. novembar 1914.

312. ABH, ZMF,1914., 6.693. Betr. Muftis Neuernenung, Zemaljska vlada za Bosnu iHercegovinu, Sarajevo, 29. april 1914. Nakon što je Ulema medžlis predložio kandidateza tu funkciju, Zajedničko ministarstvo finansija imenovalo je šest muftija i to hadžiAbdulaha ef. Ridžanovića za muftiju mostarskog okruga, Salima ef. Muftića sarajevsko gokruga, hadži hafiza Ibrahima ef. Maglajlića tuzlanskog, Muhameda Ševketa ef. Kurtatravničkog i hadži hafiza Jusufa Zia ef. Jahića banjolučkog okruga

313. KA-W, Nachlas Potiorek, K. 8, Nr 136, Sarajevo 15. august 1914.314. Petar T o m a c, Prvi svetski rat, Beograd 1968., 152-153.

67

Ulazak Osmanskog carstva u rat, 1. novembra 1914., imao je značajne posljedice na zbivanja najugoistoku Evrope. Za proglašenje “Svetog rata” nužna je bila najprije sveta fetva šejh -ul-islamova, ana osnovu te fetve sultan proglašava rat. U Carigradu, 14. novembra 1914., nakon što se je klanjalopodne u Fatihovoj džamji proučio je jedan izaslanik šejh -ul-islama fetvu, kojom se proglašava „Svetirat“, da bi se nakon toga masa svijeta uputila pred M inistarstvo rata i pred Portu, gdje je proučenadova za pobjedu vojske i mornarice.315 Vlada je razaslala štampi proglas o “Svetom ratu”, označen21. novembrom 1914. Sultan je naredio da se proglas raširi u sve muslimanske zemlje. Potpisali su gatadašnji i pređašnji šejh-ul-islam kao i 24 velika alima. Svi muslimani su pozvani da u ratu uzmuučešća na strani Centralnih sila. Time je i muslimanima na Balkanu jasno ukazano da je njihovomjesto na strani Monarhije.316Po šerijatu, po mulketi, svi muslimani su bil i dužni učestvovati u ratu. Ratovati nisu morali djeca,žene, robovi, slijepi i sakati. Ako se neprijatelj pobijedi time je rat dovršen, ali ako bude drukčije paneprijatelj pobijedi, onda može žena a da ne pita svoga muža i rob da ne pita gospodara, da po đe urat. Zabranjeno je svako unakazivanje neprijatelja. Svi muslimani su dužni da sudjeluju u ratu protivonih koji su označeni neprijateljima islama. 317General Potiorek nije oklijevao da fetvu šejh -ul-islama sa zapovijedi o “Svetom ratu” -“džihadu”, dapročitati u svim džamijama u zemlji i vojnicima na frontu kao dobrodošlo sredstvo psihološkog iideološkog vođenja rata. Da bi se njihovo vjersko oduševljenje usmjerilo u pravcu dobrovoljnogulaska u vojsku, general Potiorek je nastojao što brže djelovati na reis-ul-ulemu, da se u svimdžamijama u zemlji objavi fetva šejh -ul-islama, po kojoj je i Muslimanima u Bosni i Hercegoviniproglašen džihad protiv Britanaca, Francuza i Rusa. 318 Istovremeno je molio austrougarskogambasadoru u Carigradu Palavichinija, da od šejh-ul-islama zatraži objašnjenje da li se Muslimanimogu boriti pod carskom zastavom. Imajući u vidu da je džihad šerijatsko -pravna institucija islama,tražio je odgovor na pitanje da li on mora biti vođen pod muslimanskom komandom. 319

Nakon što je službenim putem dobio od šejh-ul-islama fetvu i poslanicu, reis - ul-ulema Čaušević jepozvao sve muftije i odličnike u Sarajevo, upućujući istovremeno okružnicu svim mufti efendijama išerijatskim sudijama da prikupljaju priloge za vojsku. 320 U haremu Begove džamije, 11. decembra1914. prije podne počeo se okupljati muslimanski narod, da čuje govor reisa Čauševića. Džamija i dvorištepred njom bili su puni i računa se da je bilo preko 3.000 osoba. U džamiji su se na okupu našli svi uglednijipredstavnici muslimanskog naroda. Kad je klanjana džuma, proučio je imam i hatib begove džamije hafizEsad ef. Sabrihafizović hudbu, a iza toga ašare i učila se je iz kur‘ana sura o pobjedi. Nakon što se je završiloašare, na mimberu se je uspeo reis -ul-ulema Čaušević, obraćajući se okupljenom narodu, naglašavajući da jeu svjetski rat, kao saveznik Monarhije i Njemačke, ušlo i Osmansko carstvo. 321 Nakon proglašenja fetvesvim jedinicama na frontu, u kojima su se nalazili muslimanski vojnici, upućen je po jedan primjerak. 322

315. Sarajevski list, br. 278, 17. novembar 1914., 1.316. Ibidem, br. 290, 26. novembar 1914, 1; Uporedi: Wolf Dieter B i h l, Die

Beziehungen zwischen Oesterreich -Ungarn und den osmanischen Reich im erstenWeltkrieg, Öst. Ost Hefte, Wien, 1982., 35.

317. Sarajevski list, br. 282, 18. novembar 1914., 2.318. Manfried R a u c h e n s t e i n e r, Der Tod des Doppeladlers, Wien, 1991., 183.319. ABH, ZMF, Präs. BH, 1914., 1815. Heilige Krieg Tuzla, 15. -16 novembar 1914.320. ABH, Präs. 1914., 1913, Heilige Krieg, Zemaljska vlada Zajedničkom ministarstvu

finansija, Sarajevo, 2. decembar 1914.321. Sarajevski list, br. 306, 12. decembar 1914., 2 -3. Na skupu su bili prisutni reis -ul-

ulema Džemaludin Čaušević, sarajevski muftija Salim ef. Mu ftić, mostarski muftijaHadžiabdulah ef. Ridžanović, tuzlanski muftija Ibrahim ef. Maglajlić, bihaćki muftijaHadži hafiz Husni ef. Numanagić, banjolučki muftija Muhamed Ševket ef. Kurt, turskikonzul Resul ef., predsjednik Bosanskohercegovačkog sabora dr. Safvet-beg Bašagić,gradski načelnik Fehim ef. Čurčić, sarajevski okružnik Ibrahimbeg Defterdarević,vakufski direktor Šerif ef. Arnautović, predsjednik hodžinske kurije Jusuf Zija ef. Midžić,sarajevske kadije Mutapčić, Prohić, Hatibović i Bukvica, bivš i direktor šerijatske škole

68

Od uključenja bosanskohercegovačkih Muslimana u austrougarsku vojsku, njihovi vjerski običaji poštovanisu u punom obimu. Računajući na ulogu koju su trebali imati u ratu, tom pitanju poklanjana je posebnapažnja. Zbog toga je svakoj žalbi o tretmanu musliman skih vojnika pridavan poseban značaj. Oslanjajući sena izvještaje objavljene u Sarajevskom dnevnom listu, da je 18. septembra 1914. tijelo u Budimpeštipreminulog vojnika islamske vjeroispovijesti u nedostatku imama pokopano uz prisustvo katoličkog“dušebrižnika”, koji je održao molitvu, Ulema -medžlis je molila za intervenciju da se prekine sa ovimpostupkom, koji je u suprotnosti sa islamskim običajima i da se u garnizonskim mjestima, u kojima susmješteni ranjenici islamske vjere, gdje nema vojnog imama, angažira islamski zamjenik “dušebrižnika.”K.u.k. Ministarstvo rata je zamoljeno da opravdane zahtjeve Ulema -medžlisa provede kod nadležnih vojnihorgana. Istovremeno, zamoljeno je Zajedničko ministarstvo finansija da preporuči nadležnom vojnom mjestuda se uvaže opravdani zahtjevi Ulema -medžlisa. Naknadno na ovaj dopis Zemaljskoj vladi BiHpredsjedništvo Ulema- medžlisa je 8. oktobra uputilo pritužbu jednog vojnika iz Pešte, zamolivši Zemaljskuvladu da se obrati pažnja na sva glavna mjesta gdje su se nalazili ranjeni muslimanski vojnici i da se i na tamjesta odredi po jedan substitut vojnog imama. 323 Budući da su se kasnije ponavljale žalbe Ulema -medžlisa Vrhovna komanda armije je skrenuta pažnja svim vojnim komandama kod kojih su se nalazilimuslimanski vojnici, da se njihovi vjerski običaji moraju uvažavati u skladu sa zakonskim odredbama.Osim toga, “dušebrižnici” drugih konfesija nisu smjeli Muslimane posjećivati u bolnicama ili drugimmjestima, a također ni sahranjivati. Prema okolnostima vršenja službe i mogućnostima, trebalo jeMuslimanima osigurati uvjete za uzimanje abdesta i omogućiti posjetu džamijama u slobodno vrijeme. 324Budući da su Muslimani ispoljili vanrednu lojalnost i patriotizam prema Monarhiji, da bi im se izrazilazahvalnost, donijeta je odluka da im se u srcu Monarhije, u prijestolnici Beču, izgradi jedna džamija,arhitektonski lijepog i modernog stila. Zemljište, od oko 1.800 m ² na raspolaganje je stavio vlasnik Joseph

Hadži Hasah ef. Spaho, vladin tajnik Osman ef. Hadžić, narodni poslanik MustajbegHalilbašić. Sa strane su došli narodni poslanici i viđeniji prvaci: Rifatbeg Sulejmanpašić,Dervišbeg Miralem, Mehmed ef. Šarić, Hadži Osman ef. P rcić, Ibrahim ef. Rašidkadić,Suljaga Salihagić, Miralembeg Begović iz Dervente, Hašimbeg Hafizadić i MustajbegIbrahimpašić iz Travnika, Mehmedbeg Kapetanović iz Ljubuškog, Hadži SalimanbegČorović iz Cazina, Muhamedbeg Ibrahimpašić iz Bihaća, tešan jski muderis M. ef.Članak, Alibeg Omerbegović iz Banje Luke, M. Bišćević iz Bihaća, Ćamilbeg Bašagić izNevesinja, Hadži Alibeg Bektašević iz Konjica i Husejnbeg Zulfikarpašić iz Foče.

322. ABH, ZMF, 1915., 2.593. Betr. Fetva und Proklamation der Ulemas über den heiligenKrieg, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč, 10. mart 1915.

323. ABH, ZMF, 1914., 14.500. Angebliche Leicheneinsegnung eines Moslims durch einemrömisch-katolischen Geistlichen - Erhebungen, K.u.k. Ministarstvo r ata Vrhovnojkomandi armije, Beč 7. novembar 1914. Uz zahtjev je priloženo pismo sa sljedećimsadržajem:

“Evo da Vam javim, kako je to ovamo kod muslimanskih vojnika. Baš evo danas mina srcu se muka cijedi, vidjevši kako vojnici svih drugih vjera id u u crkvu, da se po svomzakonu Bogu mole, a mi muslimani? Mi naravski o tome ni habera, da bar jednom usedmici dobijemo vremena da se očistimo i što o islamskoj vjeri čujemo, a kamo li dase ko pobrine za kakvo mjesto, gdje bi se moglo zajednički bar koji put klanjati. Vamaje poznato da je naš svijet naročito u ovom halu pobožan, te ih mnogo ima koji mnogona to žale što nema niko da se za njih brine, te da im se pruži prilika tobe doći, a timnam je teže kad vidimo da druge vjere vojnici to sve mogu. Naših ranjenika ima mnogopo špitaljima pa se sa životom bore, a nema nitko da ih utješi osim ako se po koji popnađe dobra srca, pa obilazeći svoje i našim se navrati, pa kako im je u tom halu,možete da zamislite. Na to mi ih se je mnogo tužilo, da im je to najteže da ih nema tkobar u zadnjem času razgovoriti i malo uputiti. Zato evo hoću da Vam to javim da znate,te da se Vi za to zauzmete bar ubuduće da se tako što ne događa.”

324. ABH, ZMF, 1914., 11.982, Moslim. Religionssatzungen, Einhaltung, Vrho vna komandaarmije, Standort des AOK/EOK, 8. oktobar 1915.

69

Hänsler. U ovu akciju se uključio veliki broj pripadnika najb oljeg sloja bečkog društva, bez razlike nareligiju.325

Vojni imami su na frontu imali posebno važnu ulogu. Trebali su stalno podsjećati vojnike nadužnosti u duhu vojnih propisa i na istovremeno vršavanje vjerskih dužnosti i pet dnevnih molitvi, koje su s evršile u rovu. Vojni imam je trebalo da ohrabri vojnika i ulije hrabrost, posavjetuje i pruži utjehu. Samačinjenica da će u slučaju smrti biti sahranjen u duhu vjerskih propisa, imala je za vojnika poseban značaj.

Bosanskohercegovačke jedinice su na talijanskom frontu stekle legendarno ime. Bilo je dovoljno dase sa položaja čuje glas mujezina, pa bi se talijanske jedinice teško odlučivale da krenu u napad ili bi odmahtražile pojačanja i utvrđivale svoje položaje.Prije 12. bitke na Soči, početkom oktobra 1917., kada su austrougarske trupe stigle do Piave u podnožjeBoveca, dopremljen je ratni materijal, među kojim se nalazilo i 1.000 fesova. Budući da je vojna komanda 4.bosanskohercegovački puk rasporedila na čelo udarnih divizija, na njihovo mjesto raspoređene su drugejedinice, što je trebalo ostati prikriveno od Talijana. Umjesto 4. bosanskohercegovačkog puka druga jedinicakoja ih je zamjenila nosila je fesove, a mujezin je i dalje redovno pozivao na molitvu. 326Prema podacima za 1917. u okv iru vojnog “dušebrižništva” kod bosanskohercegovačkih jedinica u aktivnojslužbi su se nalazila 4 oficira, po 2 štapska i 2 viša, dok su se u sastavu rezervnih bosanskohercegovačkihformacija nalazila 2 štapska i 19 viših oficira i 76 “dušebrižnika” sa niž im činom ili bez čina.Istovremeno dok su se vršile provjere dotadašnjih oslobađanja od vojne službe, vršena je i kontrola “vojnihdušebrižnika”, koji su imali posebno značajnu ulogu na frontu. Budući da su muslimanski vojni obveznicibili raspoređeni u raznim jedinicama, bataljonima, pukovima i divizijama, broj vojnih “dušebrižnika” je bioznatno veći nego kod drugih konfesija. Osim što se vodilo računa da svaka jedinica u kojoj se nalazinajmanje jedna četa muslimanskih vojnika dodijeli vojni imam, vod ilo se računa o njihovoj moralno -političkoj podobnosti i stručnosti.Na početku 1917. K.u.k. Ministarstvo rata je željelo ustanoviti da li postojeći podaci o islamskim vjerskimfunkcionerima ispunjavaju zakonske uvjete za imenovanje za vojnog imama. U tu svrhu je Zemaljskoj vladiBiH upućena molbu da se dostave potrebni podaci, kao i izvještaj o njihovoj političkoj pouzdanosti isocijalnim odnosima.U izvještaju Zemaljske vlade BiH od 3. marta 1917., upućenom Zajedničkom ministarstvu finansija,saopćeno je da zakonske uvjete za vojne imame ispunjavaju: Salih Hadžibegić, praktikant šerijatske škole uZenici, Muharem Kulenović, praktikant šerijatske škole u Sarajevu, Ibrahim Salešević -Borić, mualim izFojnici, Šaćir Iković, učitelj vjeronauke iz Sarajeva , Mehmed Kurt, učitelj vjeronauke iz Hrasnice, HasanAlibašić imam iz Sarajeva, i Adem Kurbegović, učitelj vjeronauke iz Tuzle, i Husejn Mašić iz Tuzle.Posljednji imenovani je nakon završetka šerijatske sudske škole 1912. upisao studij prava na Univerzite tu uZagrebu i pošto nije imao prava na oslobađanje od vojne obaveze, mobiliziran je krajem 1916. i u martu1917. upućen u jedinicu. Obzirom da nije vršio vjersku službu, njegovo imenovanje nije moglo biti sporno,jer su i drugi apsolventi šerijatske suda čke škole koji su se posvetili drugim građanskim pozivima(Muhamed Bašagić, Husejn ef. Kadić Fehim ef. Osmanefendić, Asim Džino, Rašid Tvrtković …) imenovaniza vojne imame.327Na zahtjev vojnog muftije u Sarajevu, izvršeno je anuliranje za 7 imenovanih v ojnih imama od strane Vojnekomande u Mostaru, jer su njih sedmorica samo kraće vrijeme posjetili medresu i nisu posjedovalisvjedočanstvo o položenom završnom ispitu. Istovremeno, dvojica koji su besprimjerno vršili svoju dužnost,Ali Mehmed Hadžić i Osman Zejnil su smatrani dobrodošlim, i reis je zahtijevao da obojica dobijučinove.328Dugo trajanje rata i nevolje koje je vojnik podnosio na frontu, uzrokovali su da je i kod jedinica koje su dotada bez pogovora izvršavali sve zadatke i u najtežim uvjetima došlo do dezertiranja. Ratni umor i čežnja zapovratkom kući, pri kraju rata kod vojnika je porastao brigom za porodicu i nesigurnom budućnošću. Pisma

325. ABH, ZMF, 1914., 3.096. Bau eine Moschee in Wien, K.u.k. Ministarstvo rataZajedničkom minstarstvu finansija.

326 Werner Schachinger, Bošnjaci dolaze... 117.327 ABH, ZMF, 1917., 4.736, Zemalj ska vlada BiH Zajedničkom ministarstvu finansija,

Sarajevo 20. mart 1917.328 ABH, ZMF, 1917., 16.936. Zemaljska vlada BiH Zajedničkom ministarstvu finansija,

Sarajevo 10. oktobar 1917.

70

iz zavičaja obavještavala su borce na frontu o neizdrživim patnjama kod kuće, koje su podnosile njihoveporodice.329 Ni bosanskohercegovačke jedinice nisu predstavljale izuzetak.Krajem oktobra 1918. došlo je do masovnog dezertiranja vojnika 4. bosanskohercegovačkog puka, saobjašnjenjem da je car u Manifestu narodima Monarhije, zaboravio njihovu domovin u, pa više nema razlogada se bore. Prvi put ni intervencija vojnih imama nije imala uspjeha. Dvadeset osmog oktobra došlo je dootvorene pobune ljudstva i odbijanja upućivanja na front. Nakon što se puk prikupio 1. novembra u Cortinid'Ampezzo, ljudstvo je ukrcano u vagone i 2. novembra preko Villacha upučeno u Ljubljanu, gdje jestavljeno na raspolaganje “ Narodnom vijeću”. Puk je razoružan , a vojnici su upućeni u zavičaj. 330Na sjednicama Zemaljske vlade u Sarajevu u novembru i decembru 1918., rasp ravljano je o sudbinivojnih “dušebrižnika”. Pošto su oni bili otpušteni kućama, Vlada je zamoljena da u svakom mjestu gdje suse nalazile vojne snage odredi svećenike da vrše vjerske obrede. Potrebno je bilo naznačiti imenasvećenika i za koje vjeroispovj esti, da bi se naredilo njihovo uvođenje u dužnost. Izražena je želja da vojnidušebrižnici budu iz sve četiri konfesije, da im se da honorar, čija bi se stalna visina kasnije odredila. Naprijedlog Karla Cankara zaključeno je da visina honorara za vršenje “dušebrižništva” kod dvije čete bude200 kruna. Osim toga, u principu je zaključeno da se konačni dogovor postigne nakon što se utvrdi kakvisu “dušebrižnici“ potrebni i da se njima prepusti da oni donesu odluku da se samostalno i dobrovoljnostave na dispoziciju vojsci i da im se eventualno da odgovarajući honorar. 331

Krajem decembra 1918. u Bosni i Hercegovini počeo je prijem prvih dobrovoljaca u vojsku.Kraljevine SHS. U Sarajevu su 15. decembra 1918. muslimanski regruti položili zakletvu. Tomprilikom vojni muftija hafiz Abdulah Kurbegović im je skrenuo pažnju na bezuvjetnu poslušnostprema svojim starješinama, kao i na tačno i savjesno izvršavanje vojničke dužnosti, naglašavajući da“Islam nalaže, kako izričito stoji u Kur’anu da je svakom M uslimanu sveta dužnost svim starijim bitipokoran i odan.”332 Tradicija koja je izrasla u austrougarskoj epohi - uvažavanje religioznihobičaja muslimanskih i jevrejskih vojnika, poštovana je u novoosnovanoj državi u punom obimu.

Vojni imami u bosanskohercegovačkim jedinicama u okviru austrougarske armije (1882. - 1918)

hodža Hadži Mehmed ef. Kokić, 1. XII 1882., Sarajevohodža Mehmed ef. Bečiragić, 1. IX 1888., Sarajevohodža Ahmed ef. Šukrić-Bajraktarević, 1. VII 1891., Sarajevohodža Asim ef. Doglodović, 1. V 1895., Bečhodža Hašim ef. Dženanović, 1. III 1902., Trst,hafiz Abdulah ef. Kurbegović, 1. XI 1904., Bečhafiz Ibrahim ef. Jahić, 1. VI 1909., BudimpeštaSalih ef. Atiković, 1. VI 1909., Graz.

Vojni imami u aktivnoj vojnoj služ bi 1914.-1918.

hafiz Abdulah ef. Kurbegović, 1. XI 1914, vojni imam II klase ( VIII rang), od 1917. godinevojni muftija II klase ( IX rang), nosilac ordena Franz Joseph, vojni imam 1.bosansko -hercegovačkog pukaSalih ef. Atiković, vojni imam 2. bos anskohercegovačkog puka u Grazuhafiz Ibrahim ef. Jahić, vojni imam 3. bosanskohercegovačkog puka u BudimpeštiOsman Redžović, 1. VIII 1914., vojni imam 4. bosanskohercegovačkog puka u Budimpešti

Vojni imami u rezervi (IX rang)

329 Österreich-unarisches letztes Krieges (ÖULK)., VII Bd, Wien 193 8., 565-573.330 W. S c h a c h i n g e r, Bošnjaci dolaze…229 -238.331 H. K a p i d ž i ć, Rad narodnog vijeća BiH u posljednjoj godini austrougarskevladavine, GA i DAR BiH, 247.332 Svećana zakletva dobrovoljaca, Narodno jedinstvo, br. 45, 16. decembar 1918 ., 2-3.

71

Bahić Hasan, Gradačac, od 1. septembra 1914Mulahalilović Husein D. Vukovije, od 2. oktobra 1914.Muslibegović Ahmed, Mostar, od 1. juna 1916.Ibrahimović Mehmed, Dubočac- Tuzla, od 1. decembra 1916.Mehmedagić Džafer, Tešanj, od 1. aprila 1917.Vojni imami u rezervi u Prvom s vjetskom ratu 1914.-1918.Ademović Ejub, SarajevoAgić Omer, MostarAhmić Osman, KonjicAjanović Ismet, RogaticaAlajbegović Salih, KakanjAlibašić Hasan, SarajevoAlibegović Alija, Mala KladušaArnautović Mustafa, BilećaBajramović Began, KozaracBašagić Muhamed-beg, SarajevoBeganović hafiz Mehmed, PrusacBegić Avdo, DobojČatić Ahmed, Bosanska GradiškaČatović Derviš, Varcar VakufČehić Omer, LivnoCerić Ahmed, SarajevoCirkinogić Hafiz, ZenicaCvijetić Abdulah, TrebinjeDeronja Abdulah, MostarDurić Husejn, SarajevoDžino Asim, SarajevoFelić Agram, Klokot, BanjalukaGlotić hafiz Mustafa, BrčkoGrbić hafiz Ahmed, BrčkoHadžiahmetović -Jasenković Muhamed, RogaticaHadžialić ef. Mulo, ZenicaHadžiavdić hafiz Mehmed, PrusacHadžić Mehmed, KonjicHadžibegić Salih, ZenicaHadžiomerović Mehmed, TuzlaHajrović Redžep, NevesinjeHalilović Hasan, Donji AgićiHarambašić Mumin, Bosanski NoviHatibović Derviš, JezeroHaznadarević Safet, Drežnica, MostarHaznadarević Sulejman, NevesinjeHeremić Hasan, SarajevoIković Abid, SarajevoIković ef. Šaćir, SarajevoKadić ef. Husein, SarajevoKapetanović Mehmedalija, JajceKapidžić Alija, BilećaKorkut Derviš, DerventaKorkut Derviš, LjubuškiKrehić ef. Alija, Visoko

Krivokapa Hasan, SarajevoKulenović Muharem, DubovikKurbegović ef. Edhem, BanjalukaKurt ef. Mehmed, HrasnicaLelić hafiz Mustafa, BijeljinaLemeš Alija, Kulen Vakuf

72

Mahinić Ahmed, TrebinjeManjgo Abdulah, MostarMašić Bećir, ZenicaMašić Husein, SarajevoMehmedbašić hafiz Ahmed, MostarMešanović Ago, GradačacMuftić Ismet, ŽepćeMuhamedagić ef. Hilmi, GolubićMulić Emin, SarajevoMulić Ragib, Bosanski NoviMustajbegović Mustafa, BusovačaNovalija Ahmed, SarajevoNumić Hilmo, DuvnoOsmanefendić ef. Fehim, ŽepćePašić Alibeg, NevesinjePašić Muhamed, VišegradPozderović Tahir, TrebinjeRašidagić ef. Rašid, ZenicaRepovac ef. Nasuf, ZenicaRustanpašić Rustan, BugojnoRuždić Lutvo ZenicaSahanić Sulejman, DerventaSarajlić ef. Šemsudin, ZenicaSefić Alija, MostarSmajić hafiz Smail, Bosanski BrodSpahić Smail, JajceSpužić hafiz Muhamed, ModrićaStrujlović Salih, RudoSubašić Hamid, BilećaŠehić Asim, Bosanski PetrovacŠehović-Sikirić Abdul Latif, SarajevoŠeva Husejn, MostarTarahija Osman, SvijenčaTvrtković Hafiz, VišegradZahirović Ahmed, ModričaZečević Šemsudin, Prijedor

Zahić Hafiz, Sanski MostZildžić Ešref, CazinŽiga Salih, Sarajevo.333

333 Popis vojnih imama u bosanskohercegovačkim jedinicama od 1882. -1914. načinjen jeprema: Schematismus das k . und k. Heeres... za svaku navedenu godinu. Popis vojnihimama u ratu 1914.-1918.: Schematismus ... , 1918. , Wien 1918., str. 1.67 6-1.677.

73

R e z i m e

Nakon uključenja Bosne i Hercegovine u vojnu organizaciju Monarhije, uvedena je institucija vojnog“dušebrižništva“ i uspostavljen je poseban okrug za “dušebrižništvo”. Za obavljanje vojnog“dušebrižništva“ kod muslimanskih vojnika su već u provizornom Vojnom zakonu iz 1881. bilapredviđena dva vojna imama.Vojni imami su imali izuzetno značajnu ulogu u izgradnji moralnih i vojničkih osobina muslimanskihvojnih obveznika. Odredbama Zakona o “dušebrižništvu” iz 1887., regulirane su njihove dužnosti iobaveze u ratu i u miru. Za vrijeme borbenih dejstava nisu se smjeli udaljavati od jedinice; u tokuborbe su trebali da ohrabre vojnike i podsjete ih na savjesno i požrtvovano vršenje vojničke du žnosti;na mjestima za previjanje trebali su da tješe ranjene. Osim toga obavljali su pokop poginulih vojnikaprema vjerskim običajima. U miru vojni imami su imali značajnu ulogu pri provođenju regrutacije.Za vrijeme vojne službe su trebali vojnike sta lno podsjećati na ispunjavanje dužnosti, poštivanjezakona i izvršavanje naredbi nadređenih. U kaznenim ustanovama su trebali da ubijede vojnika uneispravnost njihovog postupka i da zbog kršenja discipline izraze pokajanje. Na kursevima,organiziranim kod jedinica za vrijeme služenja vojnog roka, vojni imami su provodili opismenjavanjei vodili kurs vjeronauke. Kao glavni zadatak su trebali kod muslimanskih vojnika razvijatipatriotizam prema Monarhiji, stalno ih podsjećati da je zakletva svetinja i da se treba žrtvovati zacara.

U toku Prvog svjetskog rata vojni imami su na frontu imali posebno važnu ulogu. Trebali su stalnopodsjećati vojnike na dužnosti u duhu vojnih propisa i na istovremeno vršavanje vjerskih dužnosti i petdnevnih molitvi, koje su se vršile u rovu. Vojni imam je trebalo da ohrabri vojnika i ulije hrabrost,posavjetuje i pruži utjehu. Sama činjenica da će u slučaju smrti biti sahranjen u duhu vjerskih propisa, imalaje za vojnika poseban značaj.Nakon završetka Prvog svjetskog rat a vojni imami su uključeni u sastav vojske Kraljevine SHS, vodeći briguda se tradicija koja je izrasla u austrougarskoj vojci o uvažavanju vjerskih običaja muslimanskih vojnika,poštuje u punom obimu.

Zijad Šehić

Atentat, mobilizacija, rat334

Male balkanske države bile su žrtve velikih sila, sa određenim zadacima u sjeni njihovih borbi zapoziciju europskog i svjetskog hegemona. U modernoj historiji Južnih Slavena problem stvaranja zajedničkedržave 1918. posmatran je izolovano od konteksta interesa velikih sila, pa je Srbija kao središnji faktorbalkanske i srednjoeuropske politike dobila primarni značaj.

Sukob koji je počeo 1914. i za pet godina promijenio političku kartu Europe bio je mnogo ranijeprogramiran. U zimu 1869./1870. ruski publicist Nikolaj Jakovljevič Danilevski je učasopsu "Zarja" , u seriji članaka pod naslovom "Rusija i Balkan" najavio "propastdekadentne Europe, čije će vođstvo preuzeti moralno moćnija Rusija." Danilevski jesmatrao Balkan za prostor hisitorijski zadat velikim silama. Tu su Osmanlije sačuvalejužne Slavene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo spasilaod Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su objesile izgubile smisao daljeg postojanja. Danilevski je već 1870. označio geografskukartu koja se 1919. ostvarila: češko -moravsko-slovačka država, kraljevina Srba,Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunjska i mađarska država. Njegov rukopis je u

334 Govoriti o Sarajevskom atentatu kao historijskom fenomenu imajući u vidu činjenicu da je broj bibliografskih

jedinica o njemu dostigao više hiljada izazov je da se kaže nešto novo, nešto što je do sada propušteno. Referat koji je

nastao najvećim dijelom na osnovu neobjavljene arhivske građe objašnjava širi historijski kontekst zbivanja iz 1914.

godine.

74

Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i smatran je "političkom Biblijom sa desetzapovjedi carske spoljne politike.335

Otprilike u vrijeme kad piše Danilevski prišlo se realizaciji ranije formulisanih spoljnopolitičkih ciljevaSrbije, usmjerenih na uključenje oblasti koje su na historijskoj i etničkoj osnovi smatrane srpskim. U tompravcu kretala su se nastojanja da se ideje o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji prenesu i prošire međupravoslavnim stanovništvom. Međutim, nakon Berlinskog kongresa Trojecarski ugovor i Tajna kon vencija iz1881. ograničili su domet propagande u Bosni i Hercegovini.

Na početku XX stoljeća opća politička kretanja u jugoistočnoj Europi uključivala su sve više Bosnu iHercegovinu u južnoslavenski kompleks, predstavljajući ključni elemenat balkanske politike Monarhije.Ubistvo srpskog kraljevskog para 1903. predstavljalo je oštar zaokret u odnosima Beča i Beograda. Novikurs beogradske vlade, jačanje srpske pozicije na Balkanu i emancipacija od ekonomske prevlasti Monarhije,vodilo je zaoštravanju odnosa. Privredna emancipacija Srbije odrazila se i na političkom polju. Nakon što jepojačala propagandne aktivnosti u južnoslavenskim oblastima Monarhije, vojne i političke struktureMonarhije, poduzele su mjere na suzbijanju aktivnosti koje su sve više do vodile u pitanje njen integritet.336

Ishod Aneksione krize 1908./1909. godine mijenja i metod borbe, pa se prelazi na taktikuindividualnog terora. Političke i vojne pobjede u Balkanskim ratovima pojačale su nacionalno oduševljenje iistovremeno privukle podršku Srba iz Habsburške monarhije. 337

Na početku 1914. svijet je još uvijek izgledao tako miroljubiv. I fudbalska utakmica između Italije iAustrije na stadionu u Milanu 11. januara 1914. završila se miroljubivo 0:0. U Evropi niko nije vjerovao umogućnost skorog izbijanje rata.

Istovremeno je u Beogradu vojna industrija bila u punom zamahu, što je bilo znak za skori nastavakbalkanskih ratova. Austrijski bankarski kapital pomagao je snažno, bečki Bodencreditanstalt učestvovao je sa20 % sredstava u srpskim zajmovima za naoružanje. U proljeće 1914. austrijske i njemačke fabrike oružjauskočile su na mjesto francuskih, koje zbog opterećenja svojih kapaciteta nisu mogle ispoštovati dogovorenetermine isporuke oružja Srbiji: 200.000 najmod ernijih pušaka u proljeće išlo je za Beograd. 338

Jedan neobjavljeni dokument iz bečkog Ratnog arhiva baca više svjetla na događaje koji su prethodilipočetku Prvog svjetskog rata. Riječ je o pismu koji je tadašnji zemaljski poglavar u BiH general O. Pot iorekuputio 22. aprila 1914. zajedničkom ministru finansija von Bilinskom.

U toku aprila 1914. FZM Potiorek susreo se sa jednim Srbinom koji je bio u bliskim odnosima sa vojnimkrugovima u Beogradu, prenoseći mu poruku da Srbija želi da osnuje Jug oslaviju, koja bi obuhvatila cijeloBalkansko poluostrvo - Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Istru, Hrvatsku i Slavoniju, dio Ugarske, Kranjske idio Koruške i Štajerske. Podjela bi bila izvršena na taj način da bi bile stvorene tri čisto srpske pokrajine,jedna hrvatska i jedna slovenačka. Pokrajine bi bile razgraničene prema konfesijama i to na taj način da bibio izvršen transfer stanovništva: 400.000 katolika iz Bosne i Hercegovine bilo bi premješteno u Hrvatsku,dok bi iz Like i Slavonije Srbi (oko 20 % ) premjestiti u Bosnu i Hercegovinu. Ta ponuda praćena je porukomda je bolje postići dogovor prije nego Srbi sa topovima dođu do Zagreba, a do toga će uskoro doći, jer su svepripreme već bile poduzete. Balkanski savez imao je cilj da izvrši taj zadatak. Rusiji će se pomoći na tajnačin što će Srbi mobilisati i time prisiliti Austro -Ugarsku da na njene granice uputi 500.000 vojnika, što ćesaveznicima omogučiti da se uspješno bore. To će se 1914. stvarno i desiti i Srbija će ispuniti zavjet datRusiji.

335 Helmut Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien - München - Zürich 1976.,

74.

336 Charles J e l a v i c h, Južnoslavenski nacionalii zmi. Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije

1914, Zagreb 1992, 47; Fritz von R e i n ö h l, Grosserbische Umtriebe vor und nach Ausbruch des

ersten Weltkrieg. Der Fall Jeftanović -Šola-Gavrila, Veröffentlichungen des Reichsarchivs, Wien 1944, 3.

337 Ch. J e l a v i c h, Južnoslavenski nacionalizmi....47.

338 Bild Atlas Die Habsburgische Monarchie, Wien 1996., 182.

75

U tom planu Potiorek je vidio realizovanje ostvarenja ideje “Velike Srbije”, što je utjecalo na oblikovanjenjegovog plana o podjeli Bosne i Hercegoviine između Austrije i Ugarske, koji će on izložiti u decembru1914.339

Ovaj dokument opovrgava ran ije mišljenje u historiografskoj literaturi da je tek 1915. godine ukrugovima ruske vrhovne uprave razmatrano pitanje budućeg ujedinjenja južnoslavenskih zemalja, koje sestalno povezivalo sa zadatkom da se na Balkanu stvori jak zaklon od njemačko -austrijske ekspanzije.340

Nakon manevara kod Tarčina 26. i 27. juna 1914. u kojima su učestvovale trupe sarajevskog XV idubrovačkog XVI korpusa, prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand je 28. juna, na pravoslavniVidovdan, stigao u službenu posjetu u Sarajevo. Pored zvaničnika, očekivali su ga atentatori, anadvojvodino obezbjeđenje je bilo nedovoljno. Bomba koju je bacio Nedeljko Čabrinović nije pogodila cilj,ali je prvi metak Gavrila Principa smrtonosno pogodio najdvojvodu Franza Ferdina nda, a drugi namijenjenzemaljskom poglavaru generalu Potioreku, ubio je njegovu suprugu Sofiju, vojvotkinju odHochenberga.341

Na kasnije organizovanom suđenju optuženi Gavrilo Princip, koji je prije četiri godine izašao iztuzlanske gimnazije i od tada pohađao gimnaziju u Beogradu, izjavio je da se “ne kaje za svoj čin i da nijezločinac, jer je htio samo zlo da odstrani”. U društvu u kojem se kretao postao je osvjedočeni srpskinacionalista. Austriju je mrzio jer je držao da “od nje Južnim Slov enima može doći samo zlo”. NadvojvoduFranza Ferdinanda smatrao je “najvećom pogibelji za ideju ujedinjenja Srba i uopće Južnih Slovena podsrpskim vođstvom.” Po njegovom mišljenju “Srbija je imala misiju da Bosnu i Hercegovinu otrgne odAustrije, pa da tako misli svaki čestiti čovjek.” Ta misao potakla ga je da počini atentat. 342

Neposredno nakon ubistva prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, u Bosni i Hercegovini nastupilo jepravo ratno stanje. U redovima muslimanskog i katoličkog stanovništva atentat je izazvao dubokouznemirenje. Već 28. juna u večernjim satima došlo je u Sarajevu do prvih demonstracija, u kojima su uzeliučešća i oficiri. Narednog dana počeo je pravi mali rat. Muslimani i katolici, zbog ogorčenja, počeli su sauništavanjem srpskih radnji i stambenih objekata. Policija, žandarmerija, pa čak i vojne snage, nisu bili ustanju da sprijeće demonstaracije. Demonstranti su se usmjerili prema srbofilskim građanima i institucijama,pa se na udaru prvo našla “Prosvjeta”, “Narod” i “ Srpska riječ”, srpske škole, hotel “Europa” i mnogobrojneradnje koje su pripadale “Narodu” i grupi oko “Otadžbine”, koje su devastirali pljačkaški elementi. Osimnekoliko lakših povreda Srbima nisu nanijete teže tjelesne povrede. U nastalom metežu Srbi su ustrijelilikatolika Antona Krajinu iz Bugojna, a nekoliko muslimana (Osman Azirović, Salih Pusić, i AbdulahŠirbegović) je teško povrijeđeno.343 Za vrijeme demonstracija u kafani “Babića bašta” vlasnik Pero

339 Kriegs Archiv Wien (dalje KA-W), Nach. Potiorek, k. 5, doc. 31, Potiorek -Bilinskom 22. IV 1914.340 Posebno je interesantan projekat diplomat e A. M. Petrajeva iz marta 1915., u kojem je tražio da se

postigne reorganizacija Austro -Ugarske, a da se umjesto nje stvore države lojalne Rusiji. Smatrao je da će

rezultat rata biti raspad Monarhije i stvaranje dvije samostalne slavenske države. Maksimal an program za

Rusiju bi, po njegovom mišljenju, bilo stvaranje “Velike Srbije”. “Nastajanje jedne Velike Srbije, ili srpsko -

hrvatske države, pisao je Petrajev, bilo bi najsrećnije rješenje jugoslavenskog pitanja i u ruskom je interesu

da teži stvaranje takve kombinacije.” To će biti moguće samo ako Srbija faktički osvoji teritoriju Hrvatske i

Slovenije, što će joj dati jedinstvena neosporna prava na njih. (J.A. Pisarev, Neki aspekti ruske politike

prema Balkanu uoči prvog svetskog rata (Prema neobjavljeno j i malo poznatoj građi), Istorijski glasnik, 1 -2,

Beograd 1979, 128-129.)

341 Petar Tomac, Prvi svetski rat, Beograd 1968., 11.

342 Iz rasprave zbog veleizdaje, Sarajevski list br. 247, 14. oktobar 1914, 2.

343 Arhiv Bosne i Hercegovine, (dalje - ABH), ZMF, Präs BH, 1914, 811. Prepis telegrama zemaljskog

poglavara FZM Potioreka zajedničkom ministru finansija Ritteru von Bilinskom, Sarajevo 30. juni 1914

76

Prijević pretrpio je teške povrede, od kojih je k asnije podlegao. Zbog pljačke, u gradu je pritvoreno 58osoba.344

Nakon prvih nemira, u nastaloj gužvi hici koje su Srbi otvarali braneći svoju imovinu, registrovanisu kao bombe. Nakon uvođenja prijekog suda, u gradu je nastupio mir. Bez razlike na političko usmjerenje,Srbi su bili ogorčeni, zahtijevajući punu odštetu za učinjenu štetu, prema zagrebačkom primjeru. Potiorek jenaredio da se ljudima koji su oštećeni, dostavi pomoć iz fonda za podršku. 345 Nakon nereda i progonasrpskog stanovništva, Reis-ul-ulema hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, uputio je muslimanima poslanicuu kojoj ih je opominjao na “red i mir i čuvanje dobara svojih sugrađana.” 346Tek je proglašenje prijekog suda umirilo demonstrante. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu donije la je29. juna Objavu o zavođenju prijekog suda za područje gradske općine Sarajevo i sarajevskog kotara. TomOdredbom bila je predviđena smrtna kazna za 12 vrsta zločina: Zločin veleizdaje, Zločin protiv vojne sile,Zločin smetanja javnog mira, Zločin us tanka, Zločin bune, Zločin javnog nasilja za neke slučajeve, Zločinumorstva, Zločin ubistva, Zločin teške ozljede tijela, Zločin paleži, Zločin razbojstva, Zločin davanjapripomoći u nekom od pomenutih primjera. 347Istoga dana u popodnevnim satima u Sarajev u su ponovo odjekivali hici, za šta je Potiorek optužio Srbe,nadajući se da će javna proklamacija prijekog suda takva zbivanja brzo dovesti do kraja. Poslije podne trojicapredsjednika Sabora i Šerif Arnautović posjetili su Potioreka. Veoma uzbuđeni vjero vali su na početak općihnemira Srba, insistirajući da se uvede prijeki sud u cijeloj zemlji, za šta Potiorek ipak nije vidio dovoljnorazloga. U vezi sa radom Sabora trojica predsjednika su smatrala da bar u naredne tri sedmice on neće bitiosposobljen za rad, zalažući se da bude odmah zatvoren i da se sumnjivim elementima oduzme pravoimuniteta. Međutim, Potiorek je tu mjeru smatrao ishitrenom jer bi bila neprijatna a i zbog Ramazana jesvaki rad Sabora bio je isključen.348 Nakon Sarajeva demonstracije su p renijete u druga mjesta: Doboj,Vareš, Zenicu, Županjac, Žepče, Bugojno, Visoko, Maglaj, Mostar, Travnik, Tuzlu, Stolac, Konjic, Čapljinu,Ljubuški, Livno, Šamac, Brčko.349 Zbog oštećenja privatne imovine Srba, uveden je prijeki sud utuzlanskom i maglajskom srezu. U Mostaru jedan srpski trgovac je ustrijeljen na ulici jer je katolicima kojisu kupovali robu postavio pitanje da li robu kupuju za svog crknutog cara. Potiorek je bio uvjeren da suradikalni Srbi svojim cinizmom doprinijeli nemirima, što je izazv alo muslimane i katolike, koji su bili podneposrednim utiskom ubistva prijestolonasljednika 350

Ministar Bilinski je smatrao da pomisli o zatvaranju Bosanskohercegovačkog sabora treba potisnuti,jer bi se takva mjera protivila svoj dotadašnjoj po voljnoj situaciji, usljed čega je bio ubijeđen da će ponovnipočetak rada Sabora ne samo spasiti postojeću situaciju, nego će djelovati umirujuće na opće stanje. Utelegramu koji je uputio Potioreku ministar Bilinski je izložio program rada uprave u Bosni i Hercegovini usituaciji nastaloj poslije atentata i nereda. Tumačeći stavove cara Franza Josepha, koji ga je 29. juna primio uaudijenciju, saslušao njegove izvještaje i u potpunosti izrazio zadovoljstvo mjerama koje je poduzeoPotiorek, von Bilinski se zauzimao za daljnji rad Bosanskog sabora i sređivanje prilika, navodeći da je carizrazio mišljenje da se za zločine pojedinaca i za ispade uzbuđenih grupa stanovništva ne bi smjela

344 Božo M a dž a r, Izvještaj vladinog komesara za glavni grad Bosne i Hercegovine Sarajevo o političkoj i

privrednoj situaciji u Sarajevu od sarajevskog atentata do kraja januara 1915. godine, GADAR BiH 26,

Sarajevo 1986, 208.

345 Ibidem, 209. U demonstracijama nastala je šteta od oko 500.000 K.; oštećeno je oko 150 osoba,

kojima je isplaćena pomoć u iznosu od 37.787 K.

346 Sarajevski list, br. 137, 4. juli 1914, 3.

347 Ibidem, br. 131, 29. juni 1914, 1.

348 ABH, ZMF, Präs BH, 1914., 811. Prepis telegrama zemaljskog poglavara FZM Potioreka zajedničkom

ministru finansija Ritteru von Bilinskom, Sarajevo 30. juni 1914.

349 Pero S l i j e p č e v i ć, Napor Bosne...222.

350 ABH, ZMF, Präs. BH 781, Verhängung des Standesrechtes über die Beßirke Tuzla u. Maglaj, Zemaljska

vlada Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo, 2. juli 1914.

77

kažnjavati cijela zemlja u kojoj je večina stanovništva vjerna caru i za koje bi prekid političkih i privrednihinteresa značio veoma mnogo. Ostajao je dalje na snazi stari kurs po kojem je trebalo na ustavnom sistemu savečinom stanovništva u zemlji konsekventno dalje sarađivati. 351

Potiorek se 2. jula obratio Ministru rata Krobatinu, zahtijevajući da se trenutno izvrši napad na Srbiju iraspuštanjem Sabora oduzme imunitet poslasnicima, smatrajući da bi daljnje odugovlačenje stvorilo težakpoložaj u Bosni i Hercegovini. Isti zahtjev Potiorek je ponovio 3. jula ministru von Bilinskom, zalažući seda se Sabor odmah raspusti i o tome obavijesti Ministarstvo rata. U noti koju je ministar rata Krobatin 2. julauputio Bilinskom, zahtijevano je da se naredbe koje je iznio u noti u devet tačaka, a koje se odnose na mjerekoje treba poduzeti u Bosni i Hercegovini nakon atentata, izvrše u saglasnosti sa objema vladama sbezobzirnom energijom. Tražio je da se iznimne mjere koje je Potiorek poduzeo u Sarajevu uvođenjemprijekog suda prošire na cijelu Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju, da se bezuvjetno raspusti Sabor i svasrpska udruženja, da se svi policijski sudovi predaju u ruke Potioreku kako bi mogao u svojim rukama imatisve potrebne mjere za održavanje reda i sigurnosti u unutrašnjosti zemlje, da se iz Bosne i Hercegovineprotjeraju svi državljani Srbije, a sa područja Monarhije Srbi koji su se u bilo kojem smislu pokazalinepodobnim. Ostale naredbe odnosile su se na studente, srednjoškolce, učitelje i pravoslavne svećenike. 352

U proklamaciji upučenoj bosanskohercegovačko m stanovništvu, car Franz Joseph je istakao da jeduboko pogođen činom jednog bezbožnog ubice koji je u glavnom gradu njegove voljene Bosne ubionjegovog nasljednika i nadu Monarhije, nećaka Franza Ferdinanda. Posebno je naglasio da je dirnutspontanim saučešćem svih konfesija Bosne i Hercegovine, pa je ovlastio sve korporacije i općine da izrazeduboku zahvalnost stanovništvu.353

Iznimne mjere u Bosni i Hercegovini zavedene su tako da su najprije Zakonskom Naredbom Zemaljskevlade od 26. jula 1914. suspendovane pojedine odredbe zemaljskog statuta koje su se nalazile na snazi od17. februara 1910., što je dalo pravnu osnovu za uvođenje iznimnih mjera na osnovu Zakona o iznimnimmjerama od 5. marta 1910. One su objavljene u više naredbi Zemaljske vlad e. Danom objave naloženo je zacijelu zemlju da oružnički listovi objavom ove odredbe gube važnost i da su svi vlasnici oružja dužni u rokuod 8 dana da ga prijave nadležnom organu sigurnosti. Oni koji su posjedovali eksploziv morali su u roku od24 sata da ga prijave političkim organima. Za neizvršavanje ove odredbe bila je predviđena kazna do 2.000kruna i pokretanje postupka pred vojnim sudom. Kazneno zakonodavstvo nad osobama koje su se nakonstupanja na snagu naredbe u Bosni i Hercegovini bavile nedoz voljenim poslovima, sarađivali i dogovarali saneprijateljem, i prekršili zakletvu o vojnoj službi, ili se nisu odazvali pozivu na službu učinili su krivično

351 OUAP, Nr. 9962. Šifrovani telegr am zajedničkog ministra finansija von Bilinskog zemaljskom poglavaru

Potioreku, 30. juni 1914.

352 ÖUAP, Bd VIII, 9.997, Nota ministra rata Zajedničkom ministarstvu finansija, 2. juli 1914.

353 ABH, ZMF, Präs. BH, 787. Proklamation für BH Bevölkerung von S. Mayestät, 2. juli 1914.

78

djelo, zbog čega su predati vojnim sudovima, koji su bili nadležni samo za ta djela, tako da druga kažnjivadjela nisu uzimana u obzir.354

Periodična štampa morala je članak za objavljivanje dostaviti na uvid vojnim ili političkim organima6 sati prije izlaska lista iz štampe, a neperiodična 8 dana ranije. Njena prodaja i rasturanje ograničeno je uvremenu od 12. do 21 sat. Sve publikacije iz Srbije i Crne Gore su zabranjene. 355Iznimne mjere objavljene su u više naredbi Zemaljske vlade kao što su Naredba o ograničavanju za putneisprave, prijavljivanje, slobodu kretanja, udruženja i okupljanja, Naredba o sprječavanju bježanja vojnihobveznika preko granice, Naredba o ograničenju nošenja oružja i prometa oružjem, Naredba o stavljanjugrađanskih lica pod vojnu vlast, Naredba o pooštravanju kaznenog postupka za Bosnu i Hercegovinu iukidanje porotnika na sudovima, Naredba o uvođenju cenzure na pošti i ograničenju i nadziranjutelegrafskog saobraćaja.356

Sarajevski atentat je izgledao mjerodavnim vojnim i političkim krugovima u Beču i Berlinu kaoizuzetan povod za obračun sa Srbijom. Na memorandum cara F ranza Josepha I, koji je naglašavao riješenostbečkog dvora da Srbiju izoluje, umanji i isključi kao faktor sile, njemački car Wilhelm II je u slučaju sukobasa Rusijom obećao bezuslovnu pomoć. Ministar vanjskih poslova grof Berthold je 7. jula sazvao sjed nicuMinistarskog savjeta na kojoj su se svi prisutni složili da diplomatski uspjeh Monarhije, čak i kada bi sezavršio porazom Srbije, ne bi imao veću vrijednost. Zbog toga je zaključeno da Srbiji treba uputiti zahtjev uformi ultimatuma, koji unaprijed pretpostavlja odbijanje i time otvara put za radikalno rješenje. Nakonodluka Ministarskog savjeta uslijedio je rad Beča i Berlina na izradi memoranduma, koji je držan daleko odjavnosti.357Diplomatski predstavnici Monarhije u Petrogradu, Parizu, Londonu, Rimu i Carigradu upoznali su 24. julanjihove vlade sa poduzetim koracima Monarhije i sadržaju ultimatuma. Nakon što je predsjednikMinistarskog savjeta Srbije Nikola Pašić predao notu da srpska vlada odbija da se izvrši istraga o atentatu nanjenoj teritoriji, austrougarski poslanik u Beogradu je kratko nakon predaje srpskog odgovora saopćio dasadržaj note ne zadovoljava i da će poslanstvo isti dan napustiti Beograd. Nakon isteka ultimatuma, Srbija jepočela sa mobilizacijom, jer se očekivalo da će objav a rata uslijediti za nekoliko sati.358

354 ABH, ZMF, Präs. BH, 1.059. Verordnung des Landeschef f ür Bosnien und der Hercegovina und

Arméeinspektors in Sarajevo über die zeitweilige Unterstellung von Zivilpersonen unter die

Militärstrafgerichtsbarkeit, Zemaljska vlada Sarajevo, 24. juli 1914. Kažnjivim djelima smatrani su:

- veleizdaja (§ 111-115 Vojnog krivičnog zakona)

- uvreda cara (§ 140) i članova carseve porodice (§ 141)

- ometanje javnog reda i mira (§ 142)

- ustanak (§ 144-148)

- pobuna (§ 149-151)

- javno nasilništvo (§ 302)

- proširenje glasina (§ 338-342).

- ubistvo (§ 209-213)

- pljačka (§ 253)

- učešće u pljački (§ 268-269)

- podmetanje požara (§ 242-246).

355 Armée-Verordnungs-Blatt, Normalien, 19. juli 1914, Nr 41, Wien 1914.

356 Sarajevski list, br. 155, 26. juli 1914, 1.

357 Klaus D o r s t - Wolfgang W ü n s c h e, Der ersten Weltkrieg. Erscheinung und Wesen, Berlin 1989,

44.

358 Ibidem, 45.

79

Dan prije izbijanja rata imenovana je Vrhovna komanda balkanskih oružnih snaga. Njen komandant ovlaštenje da operacije na Balkanu vodi samostalno. Imajući u vidu predstojeću ofanzivu na Srbiju donijeta je odlukada se u slučaju stupanja na neprijateljski teritorij civilna i vojna uprava prenosi na vojne komandantebalkanskih oružnih snaga.359 Predznak skorog izbijanja rata bilo je i sklanjanje porodica oficira iz Bileće iTrebinja.360 Kad je postalo izvjesno da je izbijanje rata već gotova stvar, car Franz Joseph je 31. jula izdaoovlaštenje Vrhovnoj komandi da se sva utvrđena mjesta u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, kao i utvrđenjePetrovaradin prevedu u ratno stanje. 361

Mobilizacione mjere obuhvatile su ne samo oru žanu silu, nego i privredu, industriju, poljoprivredu,saobraćaj i medije, kojima je pripala glavna uloga u kreiranju javnog mnijenja.

U svim dijelovima Monarhije slike su bile gotovo iste. Od miliona onih koji su se oduševljavali zabuduće pobjede malo ko je ranije vidio ratište. Vjerski dostojanstvenici su blagosiljali vojnike koji su odlaziliu rat bez jasnog cilja, a vojne koračnice su trebale biti putokaz za njihov put u nepoznato. Noću, 4. augusta,kada je istekao britanski ultimatum i počeo svjetski rat, Sir Edward Grey, stojeći na prozoru svoje sobe uForeign Officeu, rekao je jednom prijatelju: “Svijetla se gase svugdje u Europi. Za našeg života nećemovidjeti da će se ponovo upaliti.”362

Sarajevski atentat je bio neočekivani dar boga Marsa bečkoj Ratnoj stranci, koja je još odAneksione krize 1908./1909. tražila izgovor za obračun sa Srbijom. General Conrad, koji je neprekidnozahtijevao mobilizaciju, ultimatum, rat, dočekao je dugo priželjkivani trenutak.Psihološko oružje bilo je 1914. nepoznato Vrhovnim komandama. Stvorila ga je i lansirala politička vlast,improvizovali sami događaji a najuspješnije izazivali sami protivnici. To psihološko oružje bila je ideja kojaje trebala povuči mase u rat i biti dokaz njihovog pristanka, u jednoj paroli zgusnut smisao zbog kojeg trebaginuti.363

Nakon izbijanja rata i proglašenja mobilizacije, značajna uloga pripala je vjerskim poglavarima u Bosnii Hercegovini, reis-ul-ulemi Čauševiću, arhiepiskupu i mitropolitu Evgeniju Letici i mostarskom biskupuMišiću, koji su se pobrinuli da se mobilizacija provede u redu i miru, koristeći pri tom priliku da se ubosansko-hercegovačkim jedinicama širi patriotizam i naglasi vezanost za Monarhiju. 364

U prvoj ratnoj godini bio je posebno jak utjec aj vojnih “dušebrižnika” kapelana, imama i rabina navojne obveznike, potcrtan mišlju o ispaštanju zbog prekršene zakletve caru i kralju. Ovi religiozni momentiimali su presudan značaj na njihovo držanje na frontu i podnošenje nadljudskih napora. 365

359 KA-W, KM, AOK, Op. Nr 5, Ministarstvo rata Vojnoj komandi Sarajevo, 27. juli 1914.

360 Ibidem, Op. Nr 43, Ministars tvo rata Vojnoj komandi Sarajevo, 27. juli 1914.

361 Ibidem, Op. Nr 95, Ministarstvo rata Vojnoj komandi Sarajevo, 31. juli 1914.

362 J. H o r v a t, Prvi svjetski rat, Zagreb 1967., 152.

363 I ubistvo Franza Ferdinanda imalo je tu svrhu. Sjeverno od Save čula se se pjesma

“ Oj hrvatski hrabri sine, povedi me preko Drine,

osvećena krv još nije Ferdinanda i Sofije.”

Južno od Save odgobarao mu je srpski guslar:

“28. juna na Vidovdan, poginuo švapski Ferdinand

srpska ga puška ubila, srpska ga ruka smaknula.” (Josip Horvat, Prvi svjetski rat... 30.

364 Sarajevski list, br. 183, 13. august 1914., 2; br. 184, 14. august 2; br. 191, 19. august 2.

365 Kada kapetan Pero B l a š k o v i ć na talijanskom ratištu sretne Bošnjaka koji već drugi dan, gladan i žedan vuće top na daleko brdo, plačući govori da “gazeći kao koza

stalno upućuje samo molitvu Allahu da ga artiljerija ubije, jer to nije život” u njegovim mislima oslikava se stav prema v ojnoj obavezi: zakletva bogu i caru, jer jedna

uključuje drugu, motiv je koji je pokretao vojnike na podnošenje nadljudskih napora (P. B l a š k o v i ć, Sa Bošnjacima u s vjetskom ratu., Zagreb 1939., 368).

80

General Potiorek je posebno vodio računa da oduševljenje muslimanskog stanovništva iskoristi zaratne ciljeve Monarhije, nastojeći da se to manifestuje u svakom pogodnom trenutku. Nakon izbijanja rata, usvim džamijama u Bosni i Hercegovini učene su d ove za pobjedu Centralnih sila. Povodom ulaska VelikeBritanije u rat, 15. augusta, nakon molitve za cara u Carevoj džamiji u Sarajevu, prema dogovoru generalaPotioreka sa reis-ul-ulemom i vakufskim direktorom Šerifom Arnautovićem, učena je dova protiv Br itanaca.Reis-ul-ulema Čaušević, odjeven u nošnju mule od Meke i Medine, održao je svečani govor na posebnoukrašenom podijumu. Taj čin je fotografisan, načinjene su razglednice sa tekstom njegovog govora, koje suupućene muslimanskim vojnicima na ruskom frontu, kao i u muslimanske zemlje, sve do Indije. 366

Na početku Prvog svjetskog rata ispoljio se fenomen čije će se posljedice osjećati sve do danas –prerastanje kod bosanskohercegovačkih Srba elitnog nacionalizma u masovni.

Ofanziva prema Sarajevu nalazila se ranije u strateškim koncepcijama srpskog Generalštaba, ali senjen domet ograničio na vezivanje i markiranje austrougarskih snaga. Ofanzivni karakter pokazuju zadacičetničkih odreda.367 Podizanje ustanka u Bosni i Hercegovi ni ulazilo je u planove vojnih krugova Srbije.Nakon izbijanja rata donijeta je uputa za izvođenje četničkih aktivnosti u ratu protiv austrougarskih vojnihsnaga, koju je sastavio pukovnik Dimitrijević -Apis. Ovim dokumentom predviđeno je da u slučaju ofan zivečetnički odredi pređu na teritorij Bosne i Hercegovine i tamo posluže kao jezgro za podizanje ustanka upodručju gdje žive pravoslavci i to pravcima u sjevernoj Bosni planinom Majevicom, Kozarom i Banijom; usrednjoj Bosni planinom Zvijezdom preko Crl jevice i Grmeča; u južnoj Bosni planinom Treskavicom prekoRaduše i Grmeča. Četničkim odredima Vrhovna komanda srpske vojske povjerila je izvršavanje specifičnihvojnih zadataka, u prvom redu aktivnosti gerilske prirode. Za vrijeme ofanzivnih operacija če tnici su trebalinastupati kao prethodnica i izvidnica redovne srpske vojske, sa zadatkom da upadaju na teritoriju kojukontroliše austrougarska vojska i da je napadaju s leđa, kao i da u njenoj pozadini napadaju i razarajukomunikacije, velike pokretne u stanove, vrše obavještajnu službu i sl. Osnovni cilj bio je zbuniti neprijatelja,prisiliti ga da rasturi svoje snage i time oslabi njegova napadačka moć. Za vrijeme povlačenja srpske vojskečetnici su se trebali zadržati na okupiranoj teritoriji u pozadin i neprijateljske vojske, da napadaju i razarajumostove, propuste, telegrafske i telefonske linije komoru i dr. Od preostalog stanovništva trebalo jeobrazovati nove čete. Preko specijalno organiziranih obavještajnih kanala četnici su morali ostvariti vezu saredovnom srpskom vojskom. Najpouzdaniji četnici, uključeni u specijalne grupe, dobile su zadatak daorganizuju atentate na više oficire austrougarske vojske. Na frontu četnički odredi trebali su obaveznonastupati ispred armije ili na njenim bokovima, a nikako u pozadini njenih jedinica. 368 Pojedine četeZlatiborskog i Gornjačkog odreda operisale su u toku 1914. na teritoriji Bosne, na području Vlasenice,Olova, zatim su nastupale prema Srebrenici, Han Pijesku, Palama i dopirale u neposrednu blizinu Saraj eva.U mjestima gdje su prodrle srpske i crnogorske snage četnicima su se priključivali tamošnji stanovnici iulazili su kao dobrovoljci u ove odrede. Pokušaj da se akcijom četničkih odreda na području Bosne izazoveustanak nije uspio, stanovništvo koje je moglo da nosi oružje je internirano u unutrašnjost Monarhije ili jemobilisano i raspoređeno u radne odrede. Četnički odredi su stoga u onom području Bosne gdje su operisali,uglavnom nailazili na starce, žene i djecu. 369

Za vrijeme vojnih operacija uhvaćene komite su na licu mjesta strijeljane ili vješane. U mostarskomsrezu ubijeno je 154, u duvanjskom 19, dok je u oba sreza u borbama poginulo 36. U trebinjskom srezuobješeno je 78, a 30 je stradalo u borbama, dok je u bilećkom srezu 6 osoba s trijeljano a 6 obješeno.370 Uvladinim krugovima u Sarajevu smatralo se da se na brzu pacifikaciju pravoslavnog stanovništva nije mogloračunati, ukoliko austrougarske snage ne budu odlučno djelovala na sprječavanju pokretanja ustanka. Od 28.juna do 15. avgusta kod centralnih sudova u Bosni i Hercegovini vođen je krivični postupak protiv 637osoba. Nakon pronalaženja lozničkog materijala iz grupe talaca je uzeto ili novim hapšenjem u sarajevski

366 KA-W, N. P. , k. 8, Nr 136, Sarajevo, 15. august 1914.

367 O ulozi četnika u vrijeme Balkanskih ratova i prije vidi šire u: Nusret Š e h i ć, Četništvo u Bosni i

Hercegovini (1918.-1941.), Sarajevo 1971., 13-39.

368 Ibidem, 40; Jugoslovenski dobrovoljci 1914. -1918. Srbija, Južna Amerika, Severna Amerika, Australija,

Francuska, Italija, Solunski front. Priredio Nikola B. Po p o v i ć, Beograd 1980., 5.

369 N. Š e h i ć, Četništvo…, 41, nap. 97.

370 Pero S l i j e p č e v i ć, Napor Bosne i Hercegovine za oslobođnje i ujedinjenje, Sarajevo 1929., 396.

81

zatvor sprovedeno nekoliko stotina osoba. 371 Iznenađujuće je bilo u kojoj mjeri se srpska ideja probila nesamo među inteligencijom nego i među seoskim stanovništvom.Jedna daktilografkinja na službi kod Zemaljske vlade pokušala je zavesti austrougarskog oficira da bi od

njega izvukla što više informacija o vojnim p lanovima, ali je na vrijeme otkrivena. 372 Jednog zarobljenogSrbina nakon zbrinjavanja na pitanje što bi želio odgovorio je “Pušku, da vas ustrijelim:” 373

Vojni organi u trebinjskom okrugu poduzeli su kaznene mjere, pa su 12. avgusta obješeni GujoGudelj iz Pokrajčića, koji je davao signale crnogorskim trupama i pop Vid Parežanin iz Lastva -Korjenića,kao talac, zbog prelaska lastvanskih Srba Crnogorcima pri napadu na Trebinje. Dok je stajao pod vješalimasa konopcem oko vrata pop Parežanin je vikao: “Živjela Srbija, srpska vojska, srpski narod i velikaRusija.”374 Takve scene i primjeri fanatizma pojačali su ubjeđenje da mu se može suprotstaviti samo silom.Protiv komita nije se uvijek postupalo konsekventno. Isprva se nisu mogli razlikovati od redovni h trupa imnogi su došli u zarobljeništvo. Tek kasnije nisu više tretirani kao vojnici. Sami nisu znali za šta se bore,priznajući samo da ih oficiri tjeraju naprijed. 375 Austrougarska uprava je smatrala da sve to ukazuje da jeovdje riječ o tajnom i dugom pripremanju bosanskih Srba u veleizdajničkom smislu upravo za događaje kojisu nastupili. “Oni su tako odgajani, jer je po logici teško pretpostaviti da bi običan neobrazovan seljak, čak istare žene, mogli pružiti takve vojne usluge, a da prethodno nije d ugo vremena bio na to pripreman”. Zbogtoga dvorski savjetnik Grasl je predlagao da “uprava ima za glavni zadatak da vaspitava narod kojimupravlja u duhu odanosti prijestolju i poštovanju zakona bez obzira na ličnost, i da u svim administrativno -upravnim postupcima pokaže dobru namjeru i dosljednu čvrstinu, ali da u pogledu svih značajnih pitanjajavnog života sama preuzima rukovođenje i prihvati svakog saradnika, no istovremeno da ne trpi nijednogsuparnika u vođstvu”. Za to je bilo potrebno svestrano ob razovanjo činovništvo koje je doraslo ovomzadatku. U tom pogledu trebalo je voditi računa “da se isključi bilo kakav militaristički duh, a time i štetnaprotekcija koja ometa rad, tj. odavanje priznanja za zasluge svakom pojedincu. Da se tako radilo ne bi sedesilo da među srpskim intelektualcima ima i danas nesumnjivo mnogo onih koji su u dubini srca na stranineprijatelja. Takve ljude lako može prepoznati svaki upravni činovnik, mada se oni pretvaraju i nastoje da sekonkretno ponašaju tako da ih zakon ne može zakačiti.”376

Istraga vođena u Sarajevu protiv učesnika u atentatu, pokazala je svu oštrinu krize u prosvjetnom iškolskim sistemu u Bosni i Hercegovini i razmjere omladinskog pokreta koji je negirao austrougarskuvladavinu. Austrougarske vlasti su vršile istrage, hapsile osumnjičene srednjoškolce i pripremale protiv njihsudske procese. Po shvatanju austrougarskih centralnih vlasti u srednjim školama u Bosni i Hercegovinidošlo je do krize, otkazivanja discipline i međusobnih obračunavanja m eđu učenicima.377 Budući da su se

371 Đorđe M i k i ć, Veleizdajnički procesi u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova s

međunarodnog skupa “Veleizdajnički proces u Banjaluci 1915 -1916.” održanog 25-27. septembra 1986.

godine u Banjaluci, Banjaluka, Institut za istoriju, 1987., 62.

372 Ferdinand H a u p t m a n n - A.nton P r a s c h, Dr Ludwig Thalloczy -Tagebücher, Graz 1981., 438.

373 Ibidem, 436.

374 ABH, ZMF, Präs. BH 1914., 1.410, Prepis izvještaja br. 320 od 13/8 1914., Krilo komande u Trebinju

komandi žandarmerije.

375 Ferdinand H a u p t m a n n - A.nton P r a s c h, Dr Ludwig Thalloczy..., 430.

376 Galib Š l j i v o, Raspoloženje naroda Bosne i Hercegovine prema austrougarskoj politici i

austrougarske političke protivmjere, Zbornik radova s međunarodnog skupa “Veleizdajnički proces u

Banjaluci 1915-1916.” održanog 25-27. septembra 1986. godine u Banjaluci, Banjaluka, Institut za istoriju,

1987., 138.

377 Hamdija K a p i d ž i ć, Austrougarske centralne vlasti i omladinski pokret u Bosni i Hercegovini

neposredno poslije sarajevskog at entata, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH , IV -V, Sarajevo

1965., 398.

82

godinama umnožavali ekscesi školske omladine, za suzbijanje te pojave i njenih uzroka pokazale su seneodrživim iznimne mjere. Ustanovljeno je da su ekscese podsticali neprijateljski elementi koji susistematski i najčešće protiv lojalnih elemenata u školskim tijelima djelovali i agitovali. Zbog toga sudopunjene odredbe drugog glavnog dijela, trećeg odjeljka Kaznenog zakonika za Bosnu i Hercegovinu. Zaone kojima se dokaže krivica predviđena je kazna od 1 do 6 mjeseci, a uko liko nije bosanskohercegovačkizemaljski pripadnik, protjeravan je sa područja Monarhije. 378Vojna komanda Mostar procijenila je da je srbofilska propaganda koja je ranije otklanjana primjenomdrakonskih mjera, nakon mobilizacije nastavljena u punom obimu. Kao potvrda takvog uvjerenja bili sudavanje svjetlosnih signala srbijanskoj i crnogorskoj vojsci, kao i raspoloženje pravoslavnog stanovništvakoje je otvoreno pokazivalo radost i nakon najmanjeg znaka neuspjeha austrougarskog oružja, što je praćenoraznim glasinama. Usljed toga je vojna komanda zahtijevala poduzimanje preventivnih mjera u većemobimu. Prije svega, trebalo je iz zemlje protjerati neprijateljske elemente a zabraniti iseljavanje svogstanovništva koje dolazi iz balkanskih zemalja. Svima koj i su neprijateljski raspoloženi prema državi trebaloje konfiskovati imanja. Zbog znakova stalnih nemira školske omladine, trebalo je donijeti zakon koji ćevrijediti za cijelu zemlju. Sve narodne škole u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji trebalo je pretvoritiu vojne škole, a konačno raspustiti sva sokolska udruženja. Ponovno regulisanje aktivnosti udruženja vršilobi se pod kontrolom vojno teritorijalnih oblasti, a odobrenje za njegovu aktivnost bilo bi uslovljenodoprinosom mobilizaciji. Predlož eno je da se prošire streljačka društva i da im se daju posebne privilegije.Svi pravoslavni duhovnjaci morali bi studij završiti u zemlji. Neodložnim zadatkom smatrano je ukidanječirilice u javnom saobraćanju, u udžbenicima i upotreba u uredima. 379

Petnaest dana prije svog smjenjivanja, zemaljski poglavar general Potiorek je 15. decembra uizvještaju upućenom Zajedničkom ministarstvu finansija opravdavao oštre mjere koje su poduzete u Bosni iHercegovini nakon sarajevskog atentata. U njemu je konstatovao da je, poslije saznanja stečenih posljednjihmjeseci, uspjelo da se večina pravoslavnog stanovništva pridobije za državnu ideju, šta više uočene pojavena svim područjima uprave su pokazale da prevratnički duh i nelojalnost nisu zastupljeni sam o kod nekihegzaltiranih političara, nego je taj duh uhvatio korjen u do tada neslućenim razmjerama u svim slojevimastanovništva. Veći dio svećenstva, učitelja u konfesionalnim školama i ostale inteligencije slobodnihzanimanja, kao i gradskih gazda, infi ciran je ovim duhom pa se čak mnogostruko proširio i među zemaljskimčinovnicima i namještenicima svih kategorija, uprkos njihovoj zakletvi na službu. Konzervativno i lojalnostanovništvo zavedeno je od iredentističkog pokreta, prilazeći u graničnom područ ju u cjelosti sa oružjemsrpskoj vojsci. Po Potiorekovom mišljenju proces atentatorima je pokazao da je Srbija raspirila nacionalnestrasti Srba u Bosni i Hercegovini i podstakla njihove megalomanske aspiracije. Optuživao je “Slavenskijug” i iz njega izraslu “Narodnu odbranu”, koja je sve kulturne institucije Srba pretvorila u oruđe svogpolitičkog cilja. Kao glavni razlog jačanja srpskog nacionalizma Potiorek je navodio popustljivost upraveprema zahtjevima Srba u ranijem periodu, naročito nakon završeno g autonomnog pokreta za crkveno -školsku samoupravu. Davanje Statuta o crkveno -školskoj autonomiji ocjenjivao je kao fatalnu grešku uprave,jer je to dovelo do uspostave nacionalne crkve i škole i do izgradnje takve svijesti kod Srba da se oni višenisu osjećali kao Bosanci pravoslavne vjere i pripadnici Monarhije, nego kao poseban privilegovanielemenat koji smatra da ima pravo na separatističke aspiracije, čime je stvorena vrlo prikladna platforma zasubverzivnu djelatnost.380

Historija Prvog svjetskog rata je instrumentalizovana do krajnjih granica, proizvodeći u kriznimvremenima užasan učinak. Postavlja se pitanje gdje su korijeni takvih interpretacija. Djelimičan odgovor dajenam i slijedeća činjenica:

Osim socijalnih momenata važno mjesto u kompleksu faktora koji su usložavali prilike u Monarhiji1918. godine zauzimala je i propagandna aktivnost sila Antante. Prema projektu njene međunarodne

378 ABH, ZMF, Präs. BH 1914, 1078. Entwurf eines Gesetzes womit die Bestimmungen des zweiten

Hauptstückes des dritten Teiles des Strafgesetzes ergänzt werden. Zemaljska vlada za Bosnu i

Hercegovinu Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 26. juli 1914.

379 ABH, ZMF, Präs. BH, 1914, 1.996. Milit. Komando Mostar, 19. novembar 1914., Zemaljska vlada

Zajedničkom ministarstvu finansija, Sarajevo 29. novembar 1914.

380 ABH, ZMF, Präs. BH 1994, 1914, Izvještaj šefa Zemaljske vlade Zajedničkom ministarstvu finansija,

Sarajevo 15. decembar 1914.

83

komisije za propagandu, na kongresu naroda austrougarske Monarhije, održanom u Rimu o d 8-10 aprila1918. donijete su odluke o načinu širenja propagande među austrougarskim trupama, kao i o slanjempacifista i defetista sposobnih da djeluju na javnost; pomaganjem različitih komiteta u Parizu i Londonu ipomaganjem nacionalističke agitacije u Habsburškoj Monarhiji381. Jugoslavenska sekcija Komisijetrebala je propagirati etničko i jezičko jedinstvo Jugoslavena, Krfsku deklaraciju i stvaranje jugoslavenskedržave, da piše o veleizdajničkim procesima, o jugoslavenskim žrtvama da bi se zadovol jile njemačkeambicije, o zločinima koje su počinile austrougarske vlasti… 382

Upravo su to i ostale teme koje su našle mjesto u historijskoj nauci, dok su druge dodirnute samofragmentarno. Produkt takve namjere bilo je i djelo V. Ćorovića “Crna knji ga”. koja će sve do najnovijihvremena proizvoditi užasne učinke. U vrijeme kada je trebalo izvršiti homogenizaciju nacije u ciljuostvarenja određenih političkih ciljeva, objavljena je 1989., a predstavljala je glavni izvor i za druga, brojnadjela koja su se bavila ovom problematikom.383 Osim toga, korištena je kao glavni izvor za brojne natpiseu štampi, koja je predstavljala ključni kreativni elemenat javnog mnijenja.

381 Bogumil H r a b a k, Jugosloveni zarobljenici u Italiji i njihovo dobrovoljacko pitanje 1915. -1918.godine, Novi Sad 1980., 166.382 Ibidem, 167.

383 Vladimir Čorović, Crna knjiga. Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914 -1918,Beograd, 1920.; Beograd 19892; Đorđe Beatović i Dragoljub Mićunović, Veleizdajnički procesi Srbima uAustro-Ugarskoj, Beograd 1989.; Jovan Banj anin, Južni Sloveni u Austrougarskoj i rat, Beograd 1989;