Nedad Ibrahimovi Ivan Lovrenovi: Bosanski Hrvati, Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002.

Dok itate Lovrenovievu knjigu nuno se suoavate sa nekoliko urgentnih pitanja/dilema. Prvo, svojom etiko-vrednosnom (pa, recimo i ideologijskom) "normalnou", ona provocira pitanje kako je sve ono to je nekada bilo uobiajeno i normalno danas proskribirano i omraeno? To jeste, kako jedna "normalna knjiga" (navodnici su zbog dananjega shvaanja pojma normalnosti) o nekadanjemu ivotu u Varcar-Vakufu, Sarajevu, Hercegovini ili Posavini, postaje prvorazredan italaki uitak (i bestseller)? Drugo pak urgentno pitanje je ve iz domena magije? Iako je ve u podnaslovu naznaena oblast i anr kulturalnoga interesa kao "esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture", italac, makar se intimno i ne osjeao katolikom ili Hrvatom, ne nezapanjeno, ubrzo stoji pred spoznajom kako knjiga cijelo vrijeme govori (i) o njemu. Stanovitom pripovjedakom magijom (beli, uenom i od Ive Andria), na tajnovitom diskurzivno-povijesnom voritu, autor vas preplete sa svojom unutarnjom i nostalginom priom o "potopljenom" zaviaju i, kao i u svakom dobrom vie-manje fikcionalnom tekstu, vi se do kraja identificirate s likom osvijetenoga i djelatnoga pripovjedaa. S druge strane, spomenuti magijski efekat je proizvod i neega drugoga. Pripovijedajui povijesnu priu o stvaranju/razaranju bosanskoga hrvatskoga identiteta, Lovrenovievo je razumijevanje identiteta definirano (omeeno?) njegovom koncepcijom povijesti, pa i iz nje izvedenom povijesti bosanskoga identiteta. U tom se smislu i svako prepoznavanje bosanstva u prii o bosanskim Hrvatima nuno ispostavlja i kao razumijevanje drugih bosansko-identitarnih konstituenata, pravoslavaca/Srba i muslimana/Bonjaka, prije svih. Naini na koje ti drugi grade/razgrauju vlastite nacionalno-kulturne identitete naprosto je identian onome kojega Lovrenovi opisuje, to znai da se sva tri nacionalno-konfesionalna supstrata autodefiniraju identinim mehanizmima i na identine naine.

"Poruka" koju ova knjiga odailje na najtransparentnijoj razini jednostavna je: ili uvaavate drugoga i drugaijnost ("iskustvo alteriteta" "sposobnost da-se-bude-i-drugi, a da se ne okrnji izvorni identitet". str. 125.) ili ste autistiki zatvoreni u sebe i vlastitoga "unutarnjega" drugog (a ije se ponude, naalost, uglavnom teko odbijaju!). Stvar se naravno dodatno (moe za)komplicira(ti) fenomenolokim pitanjem a ta je, ili ko je, Drugi? No, osim jasnoga autorovoga stava da se kod ovih pitanja uvijek radi o isto fenomenolokim a ne ontolokim razinama definiranja, Lovrenovi dalje ne ide. Tree pitanje se i izvodi ali i prethodi gornjemu. Kljuni problem "diskontinualnosti u povijesnim procesima" (Lovrenovi) u Bosni i Hercegovini trajno destabilizira pretpostavke na kojima se bilo koje bosansko pitanje moe razrijeiti. Bosna naprosto ne stanuje kod kue. Njen se pravno-politiki smisao i danas nalazi zakraunat u srcu lisice uhiene ideologijama monijih susjeda. Ova trajna a sutinska izmjetenost povijesnoga smisla onemoguava da se u jednom vidljivom (itaj: "proivljivom") vremenu razrijee kljuna njezina pitanja (pa i pitanja pojedinanih identiteta!).

No, skraja tih velikih pria i velikih povijesti, autor pledira za uvaavanje pronaenih i pronaljivih malih, ahistorinih pria iz svakidanjice anonimnoga bosanskog ovjeka. U njima on pronalazi i kljuni "ideologijski" ali i temeljni kulturalni supstrat Bosne. Piui o muslimanskom (bonjakom) selu Baljvine, okruenom podno planine emernice veinskim pravoslavnim (srpskim) ivljem (str. 126, 127), on pronalazi primjer o povijesnoj (u)ravnotei na temelju koje je bosanski puk stoljeima uspio o(p)sta(ja)ti. "Pria" o fra Lovri itoviu, Hasanu, kojega kao taoca odgajaju franjevci i koji mrzi narodne pjesme na ijem desetercu svejednako nastavlja da pjeva, posluila je kao egzemplar za ono trajno i "usudno"

1

uznemiravajue pitanje "ko je ko" ili "ko je ta" - ovdje? "Ovdje nema istih naroda. Etniki, kulturni, identiteti ponaaju se ovdje kao boje u duginu spektru: odlino razaznajete svaku pojedinu, ali se granica na kojoj prestaje jedna a poinje druga nikako ne moe utvrditi" (str. 53.). Iako se u ovoj zanimljivoj knjizi nalazi i jo mnotvo priica o suivotu Bosanaca, autorov point of vieuw cijelo vrijeme ostaje fiksiran uz one aspekte teksta/prie koji se ne bave tek transparentnou interkonfesionalnoga bosanskoga ivota, ve svoje itaoce stalno dri na oprezu nunoga pridravanja sadanjega povijesnoga trenutka. Lovrenovi nije povijesni nostalgiar i ne vjeruje u opetovanost povijesti u bilo kojem obliku. tavie, u nekom podtekstu, on je prije otvoreni protivnik takvoga bavljenja prolou, bilo da je ono voeno vedrom ili mranom nostalgijom. Svaki se povijesni trenutak i svaki recentni problem ima razmatrati u njegovom aktualnom okruju. Prije nego savjetnik, povijest bi trebala biti (tek) informator sadanjici.

Mimo gornjih, urgentnih, druga, kronina pitanja, ostaju da provociraju nacionalistiki duh u BiH. injenica da moete biti proskribirani unutar "vlastitoga" nacionalnoga korpusa jer se zalaete za obnovljivost itanja pojedinih "mono(po)litiziranih" pisaca (recimo, Begia ili Isakovia) te time, na neki nain, borite se i za "oivljavanje" istih u aktualnomu trenutku, vrlo signifikantno pokazuje da se mehanizam graenja nacionalnoga identiteta doivljuje nekom vrstom graenja spomenika monolita. Tako bi namjera svakoga "pravoga Bonjaka" ili "pravoga Hrvata" ili nekoga "pravoga X" trebalo da bude tek postepeno okamenjivanje u zrcalu vlastite etnije. Naravno da ovakve esencijalistike i konzervativne strategije nikada ne otvaraju pitanje "drugoga". Umjesto decentriranoga i ivoga subjekta koji e "iskustvo alteriteta" drati kljunim i ivotodajnim i po sebe i po Bosnu, mono(po)litni bosanski subjekat nikada ne izlazi iz samoga sebe. No, "da bi ta mogunost djelatno i stvarno postala bogatstvom a prestala biti prokletstvom, nuno je razviti tip drutva kakvo do sada nikada nismo imali takav tip demokratskog drutva, u kojemu e religije, religijske zajednice, religijske institucije biti poteene kako od vlastitih iskuenja i elja za monopolom, manipulacijom i profanom spregom s politikim strukturama, tako isto i od mogunosti da se njima politiki manipulira" (125).

Knjigu Bosanski Hrvati, Ivana Lovrenovia, doivljujem i kao inicijalnu ili kljunu knjigu za mogunost uvoenja kulturalnih studija (cultural studies) u nau knjievnu znanost. Upeatljivim i minucioznim (literarnim) opisima adeta i svakojakih obiaja, ona (i) na temeljima jedne seriozne povijesne znanosti, uspijeva da sintetizira i neka kljuna cross-kulturalna bosanska iskustva. Spomenimo ovdje tek neke mikro-eseje: esej o rakiji ("Rastao sam uz udo pretvorbe", duhovito poinje pria o rakiji), potom, esej o akamluku kao "rafiniranoj instituciji kulturne svakidanjice" (115.), pa esej o tatuaama kod bosanskih katolika, o Ajvatovici i Ajvaz-dedi (56) itd., itd.

Ba kako su se kroz cjelokupnu povijest miksali elitna i profana kultura u BiH, tako Lovrenovi osvijeteno mijea i preplie razliite diskurse. Etnografski, povijesni, literarni, socioloki, psiholoki, geografski, potom dokumentarni i polufikcionalni, svi ovi diskurzivni stilovi nastoje/nastaju na tragu jedne nove, kulturalne, hermeneutike Bosne i Hercegovine.

2