. POGLAVLJE

ŽUPE, ŽUPNICI I ŽUPNI VIKARI

Župa je temeljna ustanova u strukturi partikularne Crkve. Korijen vuče iz davne prošlosti: na Istoku iz II. st., a na Zapadu iz IV. Jasno, da je i po Tridentskim odredbama i po kanonskim normama CIC-a '17. njoj posvećeno mnogo mjesta i brige. No nakon II. Vat. Koncila i oko župa razvila živa diskusija, a poslije naširoko se raspravljalo o različitim saborskim smjernicama. Jedni su čak išli za tim da se župe dokinu, jer je njihova uloga, ova-kve kakve jesu, postala nevažna; drugi su bili za to da se stvari preurede i da se temelji župe ustroje prema duhu i potrebi sadašnjeg vremena.

Ta je ideja uglavnom i ostvarena, a silna prašina oko župa se stišala. Stoga ona i dalje ostaje temeljna ćelija lokalne Crkve. Evo što je o njoj Sabor izričito naglasio:

1. SC 42: «Nužno je da (biskup) uspostavlja zajednice vjernika, među kojima se ističu župe, uređene po mjestima pod pastirima, koji zamjenjuju biskupa. One na neki način predstavljaju vidljivu Crkvu, rasprostranjenu po cijelom svijetu».

2. LG 26: «U svakoj zajednici vjernika, koja sudjeluje oko oltara pokazuje se simbol one ljubavi i jedinstva mističnog tijela Kristova, bez kojega ne može biti spasenja. U tim zajednicama, iako su često malene i siromašne, ili su raspršene, prisutan je Krist, po čijoj se moći združuje jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva».

3. CD 30: «U ispunjavanju pastirske službe neka župnici prije svega nastoje upozn-ati svoje stado, neka nastoje oko porasta kršćanskog života i kod pojedinih vjernika i u obiteljima i u čitavoj župnoj zajednici. Neka stoga posjećuju kuće i škole, kako to zahtijeva pastoralna služba; neka se brižno zauzimaju za djecu i mladež; siromahe i bolesnike neka susreću očinskom ljubavlju… posebnu brigu neka posvećuju radnicima».

4. AG 10: «Župa pruža uzoran primjer apostolata zajednice time što ujedinjuje sve različitosti ljudi, koji se u njoj nalaze, i ugrađuje ih u sveopćenitost Crkve».

5. AG 37: «Kako Božji narod živi u zajednicama, osobito u dijecezanskim i župnim, u njima se na neki način pokazuje kao vidljiv, to i na njih spada da pred narodima svjedoče Krista».

Uzevši sve ovo rečeno u obzir, premda moramo naglasiti da župa nije možda dostatna, onakva kakva je bila do II. Vat. Koncila i da nije odgovorila svim potrebama i izazovima današnjih vjernika, no ipak je nezamjenjiva1. A nikakvog smisla nema rušiti ili dokidati postojeće, ako se nije našlo nešto bolje i više odgovarajuće.

Župa je određena zajednica vjernika trajno ustanovljena, a pastirsku brigu u njoj vodi župnik. Osnivati, dokidati, ili obnavljati župe može samo biskup, i to poslije savjeta sa PV. Župa uživa pravnu osobnost (kan 515)2. Ako se zbog nekih važnih razloga ne može osnovati

1 «Bez sumnje, župa je nedostatna i nije s sa svim odgovarajućim programima za nadošle potrebe! Treba je usavršavati i upotpunjavati s mnogim drugim oblicima, ali ona ipak ostaje nezamjenjivi organizam od prvotne važnosti u vidljivom ustrojstvu Crkve» (Marcello MORGANTE, La parrocchia nel Codice di diritto canonico, izd. Paoline, Milano, 1985. g., str. 10.). 2 U CIC-u '17. nije bilo ovakvog teksta, a on je prava definicija župe na temelju CD 30 jer izriče njenu bitnu teološko pastoralnu vrijednost. Naglašava tri bitna pravna faktora u župi: a) stabilnost, b) zajednicu vjernika, c) ima vlastitog pastira.

40

župa, onda se osniva quasi župa3, koja također ima svog svećenika kao pastira i izjednačava se sa župom (kan. 516.). Ne može li ni to, biskup mora providjeti pastoralnu skrb tim vjerni-cima na neki drugi način4. Ovako o župi razmišljaju talijanski biskupi: «Župa nije nekakav jednostavno omeđeni crkveni prostor, niti nešto što je nastalo čisto administrativno, nego je prava lokalna zajednica vjernika, koja na određenom prostoru odražava i uprisutnjuje sveopću Crkvu. U njoj su, u zajedništvu s biskupom, zaista ucijepljeni kršćani. Ona je središte liturgijskih slavlja, posebno Euharistije, mjesto navješćivanja Božje riječi, stoga se u njoj odražava Crkva, mistično tijelo Kristovo»5.

Gdje su teže okolnosti, pastoralna briga - cura pastoralis za jednu ili više župa se može povjeriti nekolicini svećenika (kao timu), ali jedan mora biti voditelj i on odgovara biskupu (kan. 517., § 1.). Ako pak nema dovoljno svećenika, može i đakon ili neka druga osoba bez Svetog Reda, pa i laik6, administrativno voditi župu. Njegove ovlasti, prava i dužnosti bivaju određene samim dekretom o postavljanju na takvu službu, ali netko od svećenika neka vodi pastoralni rad. Takva osoba je «nadomjestak7» župnika (517., § 2.). Zakonik ovdje naglašava: to dolazi u obzir samo ako nema dovoljno svećenika – ob sacerdotum penuriam.

Opće je pravilo da župa bude teritorijalna8, a samo radi velike potrebe i koristi može biti i personalna (kan. 518.)9. Kanon nabraja najčešća tri razloga: a) obred, b) jezik vjernika, c) narodnost, ali može i neki drugi važan razlog10. Župnik je vlastiti pastir župe11, pastoralno djeluje pod vlašću biskupa obavlja trostruku službu tj. naučavanja, posvećivanja i upravljanja (kan. 519.). CD 30 ovako o župnicima kaže: «Njima je, pod biskupovim autoritetom, ali kao vlastitim pastirima povjerena dušobrižnička služba u određenom dijelu biskupije… neka je tako obavljaju da se vjernici i župna zajednica uistinu osjećaju članovima biskupije i opće Crkve». Sve to oni odrađuju uz suradnju drugih svećenika i đakona te uz pomoć samih vjer-nika laika. Župnik je, dakle, u hijerarhijskom zajedništvu s biskupom, a u bratskom zajed-ništvu sa suradnicima. On nije obični biskupov poslanik ili delegat, nego ima po kan. 131, § 1 redovnu vlast – potestatem ordinariam. No u tom svom radu on ne smije biti izoliran, usamljen nego sve raditi u dogovoru i pod nadzorom biskupa, a sporazumno s drugom braćom svećenicima.

3 Quasi parroecia – kao župa se nekada osnivala samo u misijama, gdje su prilike i uvjeti teški, sada to može biti i u drugim krajevima osim misija, jer ima nekih nesavladivih zapreka.4 Biskupi imaju posebne teškoće s naseljima u velikim gradovima, stoga im pastoralni direktorij Ecclessiae ima-go ovako savjetuje: «Ako je priliv doseljenika u gradove biskupije znakovit i trajan, a možda je teško osnivati nove župe, biskup može osnovati barem neke vikarije i pomoćne crkve u velikim nastambama. Takav pastora-lni centar ne mora biti posvećen, a tamo bi župnik, ili neki drugi svećenik, a uz pomoć dobrih laika, povreme-no odlazio obaviti pastoralne zadatke na korist onih vjernika koji su se udaljili od Crkve» (EV 4, 2239-2240). 5 Enchiridion CEI, (talijanske BK) svez. 2., br. 1977. g. 6 Sve druge osobe, koje bi morale voditi župu obavljaju funkcije koje spadaju na njihov vjernički položaj. Ali za onu vrstu poslova gdje treba potestas ordinis, mora biti odgovarajući svećenik. Ova odredba o upošljavanju laika u župničku službu je samo znak koliko je Crkvi stalo da se vjernici ne zanemare, a koliko se laike želi angažirati i motivirati za suodgovornost župe. (usp. Luigi CHIAPPETTA, nav. dj. str. 616.). 7 U njemačkoj pravnoj terminologiji se to zove «Ersatzpfarrer», jer on ima samo redovnu, ali zamjeničku zadaću (usp. Heribert HEINEMANN, Der Pfarrer u: Handdbuch des kattholischen Kirchenrechts, izd. Friedrich Pustet, Regensburg, 1983. g., str. 397.).8 «Teritorij je sastavni element župe, ali nije ni bitan ni odlučujući, jer radi posebnih pastoralnih razloga župa može imati samo personalnu narav… Župa je iznad svega skupina – porcija Božjeg naroda… zajednica vjerni-ka, utemeljena u okviru mjesne Crkve» (Luigi CHIAPPETTA, nav. dj. str. 612.).9 Nekoliko je razloga za osnivanje tzv. personalne župe: drugi obred, jezik, nacionalna pripadnost itd.10 Zakon npr. predviđa u kan. 813. da bi se mogla osnovati također župa za sveučilište i studente.11 «Između različitih mogućih likova, zakonodavac je uzeo naziv 'pastir', a on se, kako je poznato, primjenjuje na svakog zaređenog službenika. Župniku, pastiru, ovdje je dodan i pridjev vlastiti» (Paolo URSO, Chiesa particolare e Chiesa universale, nav. dj. str. 465.).

41

Prema CIC-u '17. župnik je mogla biti i fizička i pravna osoba12, novi kan. 520. dokida tu praksu i određuje da pravna osoba ne bude više župnik.

Biskup, uz pristanak redovničkog poglavara, može povjeriti župu redovničkoj ustanovi (kan. 520.), pa i odrediti da njihova crkva bude župna, ali se mora dekretirati određenu osobu za župnika. Ako redovnici tu rade in solidum - udruženo, opet se, po kan. 517. § 1., mora znati tko je odgovoran za župu. Za ovo povjeravnje župe redovnicima biskup treba čuti mišljenje SV, a dekretom se određuje da li je to povjeravanje župe trajno, ili na određeno vrijeme - in perpetuum, seu ad tempus determinatum.

Također treba pismenim sporazumom s redovničkom zajednicom precizirati koja je njihova djelatnost u župi, koliko osoba će to obavljati, a ugovorom odrediti i ekonomske stvari. Treba uočiti jednu bitnu razliku između ovoga što određuje kan. 517. i odredbu kan. 682., povezanu sa kan. 738., § 2. Ovdje se župa povjerava kleričko-redovničkoj zajednici, a kan. 682. govori samo povjerenju župničke službe redovniku i o njegovoj podložnosti biskupu dok tu službu obavlja.

Da bi netko bio valjano postavljen za župnika, treba imati Sveti Red. (kan. 521. § 1.). No Zakonik nabraja i bitne kvalitete župnika: a) zdrava nauka; b) čestit život; c) revnost za duše; d) druge vrline. CD 31 daje ove smjernice: «Kada želi prosuditi prikladnost svećenika da upravlja nekom župom, biskup neka vodi brigu ne samo o njegovoj učenosti, nego i o njegovoj pobožnosti, apostolskom žaru i drugim odlikama i svojstvima, koja se traže za pravilno izvršavanje dušobrižničke službe»13.

Biskup određuje način provjere svih ovih osobina, a što se tiče nauke može odrediti provjeru putem ispita. Župnik mora imati stalnost – stabilitate gaudeat, zato ga se mora imenovati na neodređeno vrijeme (kan. 522., § 1.)14, samo po odredbi BK moglo bi biti na određeno (522., § 2.). Ovdje se osjeća kao neka proturječnost između prvog i drugog paragra-fa istog kanona, no mislim da je ta mogućnost povjeravanja župe na neko određeno vrijeme prepuštena BK iz pastoralnih razloga. a i na traženje samih župnika te na mnoge prijedloge SV. Razlog je da bi se postigla pravičnost među svećenicima: jedni su na dobrim župama predugo a drugi su uvijek na slabim župama.

Samo biskup može povjeriti župu (kan. 523.) i to slobodnim podjeljivanjem – paroe-ciae libere collationis, osim ako netko ima pravo predlaganja15. Kanon izričito spominje iznimku ako biskup imenuje redovnika župnikom. Tada mora imati prijedlog ili barem pristanak njegova redovničkog poglavara.

Kod dodjeljivanja župe, biskup, razmotri tko je najprikladdniji - ali pri tome ne smije biti pristranosti – remota omni accepotione personarum (kan. 524.), i trebao bi se: a)

12 Vidi u CIC-u '17. npr. kanone 451., 452., 471.). Župnik je mogao biti kaptol, samostan, ili neka druga redovnička klerička ustanova. 13 Komentirajući osobine župnika, jedan autor dodaje: «Istina je da je svećeničko služenje slojevito, ali je isto tako istina da župnička služba zahtijeva cjelovito svećeničko predanje, i to bi morala biti želja svakog sveće-nika. U vremenu priprave treba kandidate odgajati da spremno podlože sve svoje čežnje onim Božjim i onim crkvenim te potrebama braće, da slijede Gospodina kudgod ih vodio» (Marcello MORGANTE, nav. dj. str. 25.). 14 U CIC-u '17. župnici su se dijelili u premjestive i nepremjestive (te se čak nije moglo premjestiti bez dopu-štenja Svete Stolice). Koncil je to dokinuo, ali odredio da svi budu stabilni i s dekretom u kojem se ne spominje dužina trajanja službe.15 U nekim krajevima je ostala praksa da vjernici, ili neki uglednici biraju ili prezentiraju biskupu oosbu, ali on odlučuje da li će prihvatiti izbor i predloženu osobu dekretirati za župnika, no to su rijetki slučajevi.

42

posavjetovati s dekanom16; b) provesti prikladno istraživanje, c) čuti, ako je potrebno i mišljenje drugih svećenika i vjernika laika17. U slučaju pak da je biskupska stolica spriječena ili prazna (kan. 525.), onaj koji upravlja biskupijom ima dvostruku ovlast: a) imenovati za župnika onog tko je zakonito predložen, ili izabran; b) imenovati župnika ako je biskupska stolica prazna ili spriječena više od godinu dana. Ako je slučaj stvarno hitan i imenovanje potrebno, obratit će se Svetoj Stolici, odnosno Kongregaciji za kler. Načelo je da jedan župnik vodi jednu župu (kan. 526.), no zbog nestašice svećenika ili ako su župe postale male, može mu se povjeriti i više njih18. U župi, pak, može biti samo jedan župnik, i odbacuju se svi protivni običaji ili privilegiji.

Župnik vodi župu od trenutka preuzimanja (kan. 527.). U službu ga uvodi ordinarij ili ovlašteni svećenik. Ovo uvođenje u službu je bitna stvar – ad validitatem za župnika, jer prema kan. 146. ne može se valjano započeti služba bez uvođenja - investiture. Dekretom je naime dobio samo ius ad rem, a tek uvođenjem u službu stječe ius in re i od tada može župničku službu obavljati valjano. Kanon 833. br. 6. također određuje da župnik treba položiti ispovijest vjere; a prema kan. 1283., br.1. mora položiti i zakletvu o vjernom upravljanju crkvenim dobrima. Dakle obadvoje je važno, kako vidimo i zakonom propisano, ali ovo drugo nije bitno ad validitatem kao što je uvođenje u službu19. Zbog opravdana razloga, ordinarij može dati oprost od uvođenja u posjed župe i taj oprost onda vrijedi kao samo uvođenje. Dekretom se odredi vrijeme do kad se župa treba preuzeti, prođe li ono, a župnik zanemari uvođenje u posjed ili ga ne želi, može se župa proglasiti praznom – paroeciam vacare declarare potest.

Teške i odgovorne dužnosti župnika. U kan. 528. i 529. u biti je sažeta sva pastora-lka i nabrojeno što bi sve župnik trebao i morao. Analizirajući ta dva kanona, može se nabroji-ti 25 vrlo ozbiljnih i odgovornih župničkih obveza: Njegova učiteljska služba – munus docendi obuhvaća ove obveze: 1) osigurati da se Božja riječ cjelovito naviješta; 2. pobrinuti se da se vjernici poučavaju20 osobito homilijom i katehetskom poukom. Obzirom na to SC 52 naglašava: «Homilija se veoma preporučuje, ona je dio same liturgije… njome se tumače otajstva vjere i pravila kršćanskog života. Neka se to nikako ne propušta, nedjeljama i blagdanima na misama koje služe za učešće naroda».

A njegove dužnosti su: 3) podupirati djela evanđeoskog duha; 4) djela društvene pravednosti; 5) brinuti se za katolički odgoj mladeži; 6). sa svim marom truditi se da Božja riječ dopre i do onih koji su napustili vjeru i do onih koji je ne poznaju21.

16 Prema onome što se raspravljalo dok se ZKP izrađivao ovo «traženje dekanova mišljenja» je obvezatno (Vidi Communicationes, 1976. g., str. 26 br. 1.)17 Budući da se u pitanju župničke službe radi o dobru duša, biskup mora imati na pameti i odredbu kan. 151, tj. ne odgađati imenovanje župnika bez važna razloga.18 Sam papa Ivan Pavao II. izjasnio se protiv dokidanja malih župa: «Potrebno je produbiti pastoral u mjesnim crkvama, također u onim župama, čije je stanovništvo smanjeno radi migracijskih seoba ne mogu biti Od (Crkve) napuštene… uzeti im svećenika neka bude iznimni slučaj. Neka se ne zaboravi da upravo od seoskog stanovništva dolazi većina svećeničkih i redovničkih zdravih i plodnih zvanja (govor biskupima iz Abruzza i Molisa - Insegnamenti di Giovanni Paolo II., svez. IV., br. 2, str. 821.).19 Naš Ordinarijat izdao cjelovitu odredbu o primopredaji župe te obrednik, Red uvođenja novog župnika u posjed župe (Vrhbosna 4/91. str. 248.) i tog se moraju držati dekani, odnosno biskupovi delegati kod primopre-daje župe kao i sami župnici.20 U PO 6 naglašava se svećenicima: «Na poseban način su im povjereni siromašni i slabi, s kojima je i sam Gospodin pokazao povezanost, a njihova evangelizacija je postavljena za znak mesijanskog djelovanja. Isto tako neka se pobrinu o mladeži, a povrh svega o supruzima i roditeljima». 21 Naučiteljskoj službi u Crkvi posvećena je III. knjiga ZKP (kann. 747-833.). No glede posebne zadaće i župe i župnika u poučavanju vidi papinsku pobudnicu Catechesi tradende Ivana Pavla II. od 16. listopada 1979. g., EV 6, 1764-1939. Za našu temu su posebno važni brojevi 1917-1919: «Ukratko.. župa ostaje povlašteno mjesto kateheze. Ona mora ponovo pronaći vlastiti poziv a to je da bude obiteljska kuća bratska i otvorena, gdje kršteni i krizmani dolaze do svijesti da su Božji narod. Tu se njima lomi kruh dobre nauke i kruh euharistije i to u izobilju… odatle oni bivaju poslani svakodnevno na njihovo misijsko putovanje na sva područja života u svijetu» (br. 67).

43

Glede posvetiteljske službe – munus sanctificandi22 njemu je dužnost: 7) Presveta Euharistija mora biti središte župnog okupljanja; 8) pobrinuti se za pobožno slavljenje sakra-menata, radi njihove neizmjerljive koristi za duhovni život, jer o njima SC 59 kaže: «Sakra-menti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje, a kao znakovi oni ujedno i poučavaju… a njihovo obredno slavlje vjernike naj-bolje sprema da milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav»; 9) voditi računa da često pristupaju pričesti i ispovijedi; 10) neka se trudi da se nauče moliti u obiteljima; 11) da svjesno i djelatno sudjeluju u bogoslužju; 12) neka bdije da se ne uvuku zloporabe.

Obzirom pak na pastirsku službu – munus regendi ZKP mu nabraja još trinaest obveza a to su (uz one već nabrojene) ove: 13) neka nastoji upoznati vjernike; 14) neka posjećuje obitelji; 15) neka sudjeluje u brigama i tjeskobama, a naročito u žalostima; 16) neka ih jača i razborito opominje; 17) neka bolesnike pomaže s ljubavlju i krijepi sakramentima; 18) neka s posebnom brigom prati siromahe, ucviljene, osamljene, prognane i one u teško-ćama23; 19) neka podupire ženidbene drugove i roditelje; 20) neka podupire rast kršćanskog života u obiteljima.

Suradnja i usklađivanje u župi: 21) neka prizna i promiče udio laika u poslanju Crkve, potiče na još veći žar one revne, a usmjeruje one koji nerazumno trče. «Njihova je dužnost da različita mišlje-nja usklađuju tkao da se u zajednici vjernika nitko ne osjeti tuđincem» (PO 9); 22) neka pomaže njihova vjerska društva; 23) neka surađuje sa svojim biskupom i prezbiterijem. O tome PO 8 daje dobre smjernice: «Premda su postavljeni na različite dužnosti, ipak svećenici izvršavaju jedinstvenu svećeničku službu… svi surađuju u istom djelu… svi smjeraju jednom tj. izgradnji Kristova tijela»; 24) neka nastoji da i vjernici vode brigu o župi i župnoj zajednici; 25) neka ih odgaja da se osjećaju članovi i biskupije24 i opće Crkve; 26) neka sudjeluju u djelima zajedništva i neka ih podupiru.

Osim gore spomenutih kanona koji više upućuju na svijest i savjest župnika kan. 530 taksativno nabraja sedam svetih čina što ih on mora obavljati: 1) Krštavati; 2) Podijeliti potvrdu onima koji su u smrtnoj pogibelji (kan 883., br. 3.); 3) Podjeljivati Popudbinu i Bole-sničko pomazanje; 4) Vjenčavati; 5) Obavljati sprovode; 6) Blagoslivljati krsni zdenac, voditi procesije i svečane blagoslove; 7. Svečanije slaviti Euharistiju nedjeljom i zapovijedanim blagdanima25.

Ako pak neku od tih obveza obavi drugi, prilozi idu župniku, osim ako se utvrdi protivna volja darovatelja (kan. 531.). Ali je važno uočiti da u biti biskup određuje u koju svrhu idu ti prilozi, dakle je potreban njegov propis o tim prilozima - štolarini26. Zapravo i

22 O naravi, značenju i obvezi posvetiteljske službe vrlo je bitno uočiti što stoji u kann. 834. i 835. Posvećivanje vjernika obavlja se poglavito u bogoslužju, a obavljaju ga biskupi svećenici i đakoni. Vjernici sudjeluju na svoj način.23 CD 18 pojedinačno naglašava brigu o «vjernicima koji zbog svojih životnih prilika nisu u mogućnosti iskori-stiti redovnu i opću pastirsku službu župnika: emigranti, prognanici, izbjeglice, pomorci, avijatičari, noma-di… turisti». 24 Talijani imaju zgodan izraz za uskogrudnost župnika i župljana i nazivaju to campanilismo. Kao da je njihova briga samo za ono vlastito i kao da su odgovorni samo za ono dokle se čuje njihovo zvono. 25 Po ZKP '17. ovo su se zvale službe rezervirane župniku. I sada kan. 558. zabranjuje rektorima nežupnih crkava da obavljaju župničke poslove, a to je prvih šest dužnosti. 26 Odredba ovog kanona potpuno odskače od starinskog župničkog «prava na štolarinu» i ovo je uistinu novost prema bivšoj praksi. Ističem, međutim, da u našim krajevima nije ni došlo do promjene, jer se šutke ostalo pri starom, zato što je «štolarina» dio pomoći za uzdržavanje svećenika. No u mnogim drugim zemljama se već postupa po odredbama ovog kanona: sve dobiveno ide u jedinstvenu župnu kasu, a biskup određuje u što će se to trošiti (usp. komentar ovog kanona kod Luigi CHIAP-PETTA, nav. dj. str. 630.).

44

ova odredba kanona temelji se na PO 20, gdje stoji da bi svi doprinosi vjernika trebali ići u župnu blagajnu, a odatle se raspoređivati, prema odredbi biskupa. Najgore je pak loše upravljanje, nepoštivanje odredbi. Kad je još u pitanju pronevjera i prisvajanje to povlači posljedice, sve do smjene sa župe (kan. 1741., br. 2.).

Župnik pravno zastupa župu (kan. 532.) i neka se brine da se župnim dobrima upravlja prema kann. 1281-1288. Župnik treba rezidirati u župi, točnije rečeno u župnoj kući i to mu je osobna i teška obveza. No uz dopuštenje biskupa, iz vrlo opravdana razloga, može rezidirati i drugdje, ali samo pod uvjetom da učinkovito obavlja župne poslove (kan. 533.). Radi odmora smije izbivati najviše mjesec dana27, osim ako ima važan razlog i dopuštenje biskupa. Duhovne vježbe ne ubrajaju se u odmor. Ako je odsutan više od tjedan dana treba, obavijestiti biskupa. Jasno je, da neko kroz to vrijeme odsutnosti njega mora zamjenjivati, a na župnika spada da to riješi, Kanon određuje da biskupija treba imati i svoje lokalne propise što se toga tiče.

Pošto preuzme župu, župnik je dužan služiti misu za narod svake nedjelje i zapovje-danih blagdana28. Ako je spriječen, služiti može netko drugi umjesto njega, ili je on namiri kasnije (kan. 534.). Stari Zakonik je određivao (kan. 466. § 4.) da je sv. Misu za narod morao imati u župnoj crkvi, sada se to ne spominje. Kad župnik vodi više župa, dovoljno je jedna nedjeljna sv. Misa za sve te župe. Ako ovu obvezu župnik nije ispunio baš nedjeljom, treba to učiniti što prije, jer ova obveza župniku je po pravdi i po savjesti!

Župne knjige i arhiv. Svaka župa treba imati župne knjige (kan. 535.). Po općem pravu to su MK, MV i MU, a druge su prema propisu BK. Župnik će se pobrinuti da se točno vode i brižljivo čuvaju - accurate conscribantur et diligenter asserventur! Nikakva promjena u matice ne nosi se na svoju ruku, nego na pismeno dopuštenje ordinarija. Samo u opaskama MK se unosi promjena pravnog stanja osobe, a to su npr.: primanje Potrvrde, sklapanje ženidbe, posvojenje, Sveti Redovi ili vječni zavjeti itd. Svaka župa mora imati i svoj pečat (kan. 535., § 3.)29. Župa mora imati i svoj arhiv za pohranu knjiga, dokumenata, službenih glasila (kan. 535., § 4.). Biskup ili njegov delegat imaju pravo vizitacije, u što spada i pregled župnih knjiga. Dokumenti župe ne smiju doći u ruke nepozvanima.

Župno pastoralno vijeće. Po sudu dijecezanskog biskupa (kan. 536.), a posavjetova-vši se sa SV, ako je prikladno, neka župa ima ŽPV30. Župnik je na čelu, oni koji mu pomaže su snagom svoje službe u ŽPV, a ostali vjernici pomažu da se unapređuje pastoralna djelatnost. Svi oni imaju savjetodavni glas. Ovo vijeće je velika novost u Crkvi, a temelje ima u CD 27 i PO 9. Oni pod vodstvom i u dogovoru sa župnikom traže, diskutiraju i daju prijed-loge, sve u svrhu boljeg vjerskog života u župi. ŽPV je zapravo značajna operativna pomoć, jer pospješuje zajedništvo – communio.

27 U CIC -'17. kan. 465. § 3. stoji da je ordinarij mogao, radi važna razloga, odmor ili produžiti ili skratiti, sada se to ne spominje! 28 Budući da je BiH bila misijsko područje, nama je ta odredba po staroj praksi bila svedena na manje od pola, tj. na 25 misa godišnje; sada je taj privilegij dokinut! Jednostavno su i naši župnici izjednačeni sa svim drugima po svijetu, osim u misi-jama.29 Biskupija može odrediti veličinu i izgled pečata, ili odrediti da se on zamjeni drugim i dati ovlaštenje da se on pravi. U većini biskupija, (pa i u nas), je to tako i određeno. 30 Dekret CD 27 govori samo o PV biskupije, a ni riječ nema o ŽPV, međutim direktorij za pastoralnu službu biskupa Ecclesiae imago ovako savjetuje: «Sa svrhom da pospješi (pastoralnu) aktivnost, biskup može odrediti da u svakoj župi bude osnovano ŽPV… a da se sva ona ujedine sa PV biskupije» (EV 4, 2287).

45

Župsko ekonomsko vijeće. Zakonik je ovdje mnogo odlučniji, nego kod odredbe o ŽPV-u, jer određuje: Neka svaka župa ima ŽEV – habeatur consilium a rebus oeconomicis (kan. 537.). Ekonomski poslovi su po svojoj naravi bliže laicima i oni se u njih bolje razu-miju. Što više surađuju na tom području, osjećat će se više suodgovorni i radije će surađivati. S druge strane, svećenici bi pokazali svoju nenavezanost na vremenita dobra, a materijalno poslovanje u župama prepuštali njima31. Vijeće se ravna po odredbama biskupa i ZKP, a pomaže župniku, premda on u biti sve vodi i konačno u svemu župu predstavlja i za nju odgovara, pa konačno i za njeno materijalno poslovanje32.

Prestanak župničke službe. Na nekoliko načina prestaje župnička služba: a) uklanjanjem ili premještajem; b) odreknućem koje je biskup prihvatio (redovno je ono nakon navršenih 75 godina); c) istekom vremena za koje je bio postavljen. Ako je župnik neki redovnik, primjenjuje se kan. 682., § 2: Redovnika može razriješiti biskup, javljajući to njegovu poglavaru, može i poglavar javljajući biskupu, a pristanak one druge strane ne moraju tražiti ni jedan ni drugi. Što se tiče uklanjanja župnika, (tj. kad je njegova služba štetna ili nedjelotvorna) vrijede kann. 1740-1747., a za premještanje, ako stvar ne ide normalno, primjenjuju se kann. 1748-1752.

Bit tih odredbi je ovo: Ako župnik dobro radi, a biskup želi premještaj neka mu ga pismeno predloži. Župnik, kada to ne prihvaća, neka pismeno iznese razloge. Ostaje li biskup pri svojoj odluci, treba sada slučaj razmotriti s dvojicom drugih župnika, koje je za takvu službu odabralo SV i čuti njihovo mišljenje. Iza toga, ako biskup ustrajava, treba opet očinski poticati župnika na prihvaćanje dekreta. Ne ide li ni to, može novim dekretom i odrediti vrijeme kada će župa biti upražnjena. Premještaj prema kan. 1748. dolazi u obzir samo kad je u pitanju dobro duša i potrebe Crkve. Ako župnik prihvaća premještaj, piše se dekret, ako ne prihvati, vodi se administrativni postupak, a bitni redoslijed sam opisao (kan. 1748 – 1752).

Za uklanjanje župnika, Zakonik donosi pet važnih razloga (kan. 1741.) i ako je u pitanju bilo koji od njih, može se ići u postupak. A ti razlozi su: 1) njegov način djelovanja šteti i unosi nemir; 2) Nestručnost ili trajna njegova tjelesna (ili duševna) bolest; 3) Gubitak dobrog glasa; 4) Teško zanemarivanje i povreda župničkih dužnosti i 5) Loše upravljanje vremenitim dobrima. Dodao bih ovdje jedno staro pravno načelo: Sve što je mrsko i odvratno svesti na najmanju mjeru - odiosa sunt restringenda. Kanon je nabrojio samo pet razloga! Ako primijenimo prethodno pravno načelo, čini se da biskup ne bi smio uzimati još neke druge i drugačije razloge za uklanjanje župnika. Posebno treba računati da župnik, možda, neće prihvatiti premještaj, da će uložiti utok Višoj vlasti, a onda bisiup ide u neizvjesnost i mora čekati ishod, jer utokom se provođenje dekreta zaustavlja – stvar je in suspensivo!

31 Sinoda biskupa od 30. 11. 1971. g. u dokumentu Convenientes ex universo govori o pravdi u svijetu i naglaša-va kako bi Crkva mogla toj pravdi pridonijeti: Mnogi su kršćani primjer i uzor pravednosti nadahnuti ljubavlju i snagom milosti koju su od Boga primili. No u Crkvi se iznad svega moraju poštivati osnovna ljudska prava. Što se pak tiče vremenitih dobara u Crkvi: «Laicima treba dati pravednu plaću… Ponovo ističemo da laici budu oni koji će obnašati prvotne funkcije što se tiče vlasničkih prava Crkve, i neka oni sudjeluju u upravljanju dobrima… Ako se Crkva svijetu predstavi kao neki od bogatih i moćnih u ovom svijetu, ispast će umanjena njena uvjerljivost» (EV 4, 1276 i 1279).32 Naša Nadbiskupija je izdala statut ŽEV-a pod br. 287/86. i objavila ga u Vrhbosni br. 1/86. g. Određuje da svaka župa mora imati vijeće, a na prijedlog župnika nadbiskup ga potvrđuje. Oni ne samo da sudjeluju, nego odgovorno supotpisuju knjige župnih računa i knjigu gradnje. Za poslove u župi njih se pita, a u važnim odlukama glasuju.

46

Kad je župnik spriječen, bolestan, zatočen, protjeran, nesposoban, biskup neka što prije odredi župnog upravitelja (kan. 539.)33. On ima ista prava i dužnosti, osim ako biskup drugačije odredi. No upravitelj neka ništa na čini na štetu župnikovih prava, ili na štetu župe. Upravitelj, po svršetku svoje službe, podnosi račun. Dok ne dođe župni administrator župom upravlja vikar; ako ih je više, najstariji po ređenju (kan. 541.), ali taj neka odmah javi biskupu da je župnik spriječen u upravljanju.

Ako svećenici timski preuzmu župu ili više župa, moraju imati osobine koje propisuje kan. 521. Imenovanje i postavljanje provodi se po kan. 522. Voditelj tim se uvodi u posjed župe po kan 527., a oni ostali samo polažu ispovijest vjere (kan. 542.). Svi oni dogovorno obavljaju župničke poslove i bilo koji može nazočiti vjenčanju. Ipak, sve je pod ravnanjem voditelja. (kan. 543.).

Svi iz tima moraju imati neko dogovoreno prebivalište, ali jedan od njih mora služiti nedjeljom i blagdanima sv. Misu za narod. Međutim, u pravnim poslovima, voditelj zastupa župu. Kad voditelju tima prestane služba, župa ili župe ne postaju prazne, a zadaća je biskupa da imenuje drugog voditelja. Do tog imenovanja, službu obavlja najstariji iz tima (kan. 544.).

Župni vikari. Koncilski dokumenat CD 30, 3 o njima ovako kaže: «Župski vikari kao župnikovi suradnici danomice pridonose značajnu i djelotvornu pomoć pastoralnoj službi, koju treba izvršavati pod autoritetom župnika. Stoga treba da između župnika i njega vladaju bratski odnosi, međusobna ljubav i poštovanje». Kadgod je potrebno radi pastorala, župniku se može dati jedan ili više vikara, koji pod njegovom vlašću surađuju (kan. 545.). Svaki vikar može imati, po biskupovu dekretu (kan. 547.), zaduženje za cijelu župu, ili za neko područje djelovanja, ili čak da obavlja određene zadaće u više župa. U biti mjerilo njegova rada određuju: a) ovi kanoni; b) biskupov dekret s navedenim pojedinostima; c) zadaće koje mu povjeri župnik, odnosno župnici ako je dekretiran za više župa (kan. 548.). Uvjet za valjano imenovanje župnog vikara je svećenički red (kan. 546.)34.

Vikara imenuje dijecezanski biskup35, posavjetovavši se sa župnikom (ako to smatra prikladnim)36 i s dekanom. Ako je vikar redovnik, biskup slijedi odredbe kan. 682., § 1.): poglavar predlaže, a biskup tek tada imenuje redovnika vikarom. Kod razrješenja službe, može postupiti i jedna i drugi, a da ne traži suglasnost druge strane. Vikar u svemu pomaže župniku, ali ne mora služiti misu pro populo. On treba redovito izvješćivati župnika o namjeravanim i poduzetim pastoralnim zahvatima – regulariter de inceptis pastoralaibus prospectis et susceptis ad parochum referat tako da zajedno mogu udovoljiti pastoralnoj brizi za župu37.

Kad je župnik odsutan vikar ga u svemu zamjenjuje; kad nema drugog upravitelja, on preuzima ulogu župnika (kan. 549.). I vikar je obvezan rezidirati u župi, ali zbog opravdana

33 Također se odredi župni upravitelj, ako je započet premještaj ili uklanjanje župnika, a on napravio utok višoj vlasti. Njegova župnička služba traje, no ne upravlja župom kroz vrijeme utoka on osobno, nego drugi tj. župni upravitelj, a slučaj se u Rimu rješava (kan. 1747. i 1752.).34 U više Krajevnih Crkava zapadne Europe ima đakona na službi u župama. I on dobivaju dekrete. U župi đako-nu može biti povjereno više različitih zadaća, no zvanično on nikada ne dobiva dekret župnog vikara, jer nije svećenik.35 Prvotna je praksa bila da je župnik birao vikara kao suradnika, a biskup je to samo odobravao. Tek od 18. st., bolje rečeno od Francuske revolucije počeo je vikare imenovati biskup i to je CIC '17. uzakonio.36 «Stari CIC je određivao u kan 476., § 3. da se obavzeno moralo čuti mišljenje župnika,no ta pravna obveza je dokinuta, ali ostaje moralna. Sigurno nije ispravno da biskup pošalje vikara župniku, a da ga uopće nije pitao! Ako, naime, vikar ne odgovara župniku, nastalo bi nepodnošljivo stanje, pri čemu bi glavnu odgovornost snosio biskup». (Luigi CHIAPPETTA, nav. dj. str. 646.). 37 Dekret CD 30 izriče bitne odnose župnika i vikara: «Neka se složno i zajedničkim naporom brinu za župu».

47

razloga biskup može odrediti i drugačije, no da pastva ne trpi štetu (kan. 550.). Neka se biskup pobrine da u župnoj kući župnik i vikar provode neki oblik zajedničkog života - vitae communis. Što se, pak, tiče priloga koje vjernici daju, oni idu župniku (kan. 531.). Međutim kod nas je najčešća praksa da «štolarinu» koju stječe vikar, župnik njemu i prepušta.

Dijecezanski biskup može zbog opravdana razloga ukloniti vikara (kan. 552.), a na redovnike primijeniti kan. 682., § 2. Premještanje vikara je jednostavni administrativni čin, nešto sasvim drugo nego premještanje župnika. Morao bi ipak biti opravdan razlog, a trebalo bi poštivati i naravnu pravičnost. Za premještaj vikara redovnika postupak izgleda još lakši, no budući da se radi o svećeniku, trebao biti neki obostrani sporazum i dogovor.

VII. POGLAVLJE

D E K A N I

Biskupija je uvijek podijeljena na župe, a župe su grupirane po dekanatima. Oni pak u nekim Krajevnim Crkvama su okupljeni u pastoralna područja, ili kod nas u arhiđakonate. Povijest dekanata seže od VI. stoljeća, a uloga i važnost dekana se razvijala do IX. st., kada je na čelu jednog dijela – jednog područja partikularne Crkve stajao biskupski vikar. Sam latinski naziv vicarius foraneus – znači vanjski, izvangradski, ruralni ili seoski vikar. Prema pokoncilskoj praksi, uloge dekana i dekanata trebaju biti prije svega pastorlane.

U pastoralnom direktoriju Ecclesiae imago ovako su prikazani: «Biskup polaže veliku važnost na osnivanje ovih područja - dekanata te na njihovu ispravnu i djelotvornu ulogu, jer dekani mogu učiniti mnogo na pastoralnom objedinjenju i nezaobilazna su pomoć u biskupiji za ostvarenje načela subsidijarnosti te organiziranog služenja38. Zakonik, kad govori o dekanima, ostavlja im uglavnom pastoralnu ulogu, dok direktorij naglašava i personalnu zadaću dekana. Isto tako, ZKP ne spominje veća pastoralna područja. Inače bi se biskupije posebno velike, mogle podijeliti na neka specifične regije, a na čelo bi im se stavio biskupski vikar. No ove odredbe u ZKP, koje se odnose na dekanate, su više općenite i generalne, a krajevno pravo može donijeti svoje još konkretnije zakone39.

Dekan je svećenik na čelu dekanata40; imenuje ga dijecezanski biskup, posavjetovavši se sa svećenicima tog dekanata (kan. 553.)41. Ako dekanska služba nije povezana sa župnič-kom, biskup ga imenuje, vodeći računa o okolnostima mjesta i vremena. Dekan se postavlja na određeno vrijeme, a biskup ga može smijeniti radi opravdana razloga (kan. 534.).

38 EV 4, 224239 I naša Nadbiskupija ima svoj dekanski statut, u kojem su razrađene služba, obveze i nadležnosti dekana. Njih se njih trebaju držati svi župnici i dekani.(Vrhbosna, 4/7 str. 394-396).40 Drektorij Ecclesiae imago, obzirom na osnivanje dekanata, naglašava da su oni jedna svojstvena cjelina biskupije i neka biskup vodi računa da budu: a) homogena cjelina što se tiče života i životnih uvjeta vjernika u njoj; b) zemljopisno-povijesna slična područja, a i sličnost župa na tom području; c) zajednički ekonomsko -administrativni i kulturni interesi ljudi tog područja; d) lakoća komunikacija među župama i s dekanom; e) isti ili slični uvjet života i običaja tog vjerničkog naroda. (EV 4, 2243)41 U CIC-u '17. kanoni o dekanu i dekanatu su stajali prije kanona o župnicima i to je imalo svoje značenje jer uloga dekana je bila više da nadzire, kontrolira, izvješćuje biskupa. Sadašnje smještanje odredbi o dekanima, iza župa i župnika, ističe prvotnu njegovu zadaću: pomoć župnicima i drugim svećenicima u dekanatu. Dekan nije više neka produžena ruka biskupova, poslušni nadziratelj i kontrolor. (o tome vidi više u: Codice di diritto canonico, izd. Logos, Roma, 1986. g., svez. I., str. 427-428.).

48

Krajevno pravo može dekanima povjeriti mnoge dužnosti, a prema kanonskim odredbama (kan. 555.) na njega spadaju ove: 1) promicati i usklađivati pastoralnu djelatnost; 2) brinuti se da klerici dekanata žive u skladu svoga staleža i udovoljavaju svojim obvezama; 3) voditi računa da se bogoslužje obavlja prema propisima; 4) da su crkve dolične i čiste; 5) da se župne knjige ispravno vode; 6) da se savjesno upravlja crkvenim dobrima i održavaj župni objekti kuća; 7) da svećenici idu na permanentno obrazovanje i sastanke; 8) da svećenici imaju u dekanatu duhovnu pomoć, 8) posebno da se brine za svećenike u teškoćama; 9) pobrinuti se za duhovne i materijalne potrebe bolesnih svećenika; 10) U slučaju smrti kojeg svećenika neka se pobrine za njegov ukop; 11) da do daljanjega vodi brigu, kad je koja župa upraćžnjena ili župnik spriječen; 12) Obvezatan je pohađati - vizitirati svećenike.

ZKP spominje ulogu i značenje dekana u još nekim kanonima, npr. kan 524 određuje da ga biskup mora pitati kod namještanja župnika u dekanatu; kan. 547. (ako je zgodno) biskup se s njim konzultira kad dekretira župne vikare; kan. 463 određuje da dekani trebaju sudjelovati na biskupskoj sinodi. Obzirom pak na vizitaciju župa osim načelne odredbe, svaki biskup za svoje područje daje konkretnije upute i obrasce, a i propise o vizitaciji42.

VIII. POGLAVLJE

REKTORI CRKAVA I KAPELANI

U CIC-u '17. bilo je dosta kanona obzirom na rektore crkava (kann. 479-486.), a o kapelanima je bilo također odredbi, no one su bile rasute. Ovdje je i jedno i drugo stavljeno pod zajedničko ime: rektori crkava i kapelani.

Rektori crkava su svećenici koji vode brigu o nekoj crkvi, koja nije ni župna, ni kap-tolska, niti je vezana uz neku svećeničko redovničku zajednicu gdje bi redovnici slavili bogoslužje (kan. 856.). Rektora imenuje dijecezanski biskup, poštujući prava izbora ili predla-ganja, kada ga samo on potvrđuje. Ako crkva pripada kleričko redovničkoj zajednici papin-skog prava (kan. 589.), poglavar predlaže rektora, a biskup ga imenuje. Rektor sjemeništa ili nekog drugog crkvenog zavoda je i rektor zavodske crkve.

Rektor crkve ne može obavljati župničke čine (izuzev rektora sjemenišne crkve, kan. 262.), osim ako mu to mjesni župnik dopusti (kan. 558.). Međutim, za vjenčanje u toj crkvi, treba mu župnik dati i posebno ovlaštenje, jer bi vjenčanje bilo nevaljano. Bogoslužna slavlja se u tim crkvama mogu slaviti pa i ona svečana, ali da po sudu ordinarija to ni na koji način ne škodi župnom bogoslužju (kan. 559.).

Mjesni ordinarij može narediti da se u takvoj, ne župnoj crkvi, služe određeni sveti čini i da crkva bude narodu otvorena (kan. 560.). Naime, svaka je svih crkva kao građevina je radi dobra duša i duhovnih potreba, a bez sumnje su u njih sami vjernici mnogo ulagali. A s druge strane, župne crkve su ponekad neprikladne: udaljene, ne može se u njima liturgija odvijati na zadovoljavajući način; nisu npr. zimi zagrijane, obnova župne crkve dugo traje, možda kisnu, ili su vlažne itd. Odlukom biskupa može onda neka druga crkva za trajno ili privremeno služiti kao župna. Razumljivo je da se pismenim ugovorom tada riješi odono župe i pravne osobe, kojoj ta druga crkva pripada

42 Pri izradi ZKP bio je još jedan kanon koji je određivao kada i što bi dekan kod vizitacije treba odraditi, no dogovoreno je da se on ispusti, a odluku o načinu i opsegu vizitacije neka se prepusti mjesnom biskupu (Communicationes, 1981. g., str. 311., kan. 388.).

49

Bez dopuštenja rektora crkve nitko u njoj ne može slaviti euharistiju i dijeliti sakra-mente pa ni obavljati druge svete čine (kan. 561.)43. Rektor je pod vlašću mjesnog biskupa. Zato za njega vrijede ove odredbe: a) poštuje statut i stečena prava vlasnika te crkve; b) brine se da bogoslužje bude dostojno; c) preuzete pogotovo utemeljiteljske odredbe poštuje; d) da se vremenita dobra savjesno upravljaju; e) da se namještaj i inventar čuva; f) da se ništa ne dogodi u toj crkvi, što ne odgovara svetosti mjesta44. Mjesni ordinarij može zbog opravdana razloga rektora smijeniti (kan. 563.), makar ga i drugi bili predložili. Glede redovnika, postupak se opet provodi uz obdržavanje kan. 682., § 2.

Kapelan je svećenik. kojemu je stalno povjerena pastoralna briga za neku zajednicu ili skupinu vjernika, da je on vodi (kan. 564.). Imenuje ga mjesni ordinarij, a ako netko ima pravo izbora ili predlaganja, onda ga ordinarij potvrđuje (kan. 565.). Ovaj naziv kapelan ima dvije značajke a to su: stabilnost i pastoralna djelatnost. Budući da je novi način života donio tolike specifičnosti, a tolike su raznolikosti među ljudima, konkretno i među vjernicima, potrebno je često puta odrediti kapelana za pojedina područja takvog života: bolnički kapelan, studentski kapelan, vojni kapelan, kapelan u zračnim lukama, u zatvorima, možda čak na velikim kolodvorima, ili u tvorničkim pogonima, na brodovima45, itd. Važno je, da dekretom bude potanko određeno što je njegov zadatak, gdje i kada će i kako klerik obavljati admini-strativne poslove, gdje živjeti i od čega, gdje obavljati liturgijsku službu itd.46.

Kapelan ima ovlasti za svoju djelatnost, a bitne su: a) ispovijedati; b) propovijedati Božju riječ; c) dijeliti Popudbinu i Bolesničko Pomazanje; d) činiti sve ono što mu je u dekretu određeno (kan .566.). Kapelan u bolnicama, zatvorima, kasarnama ima i ovlast odrješenja od pridržanih grijeha.

Ordinarij ne imenuje kapelana iz redovničke ustanove, prije nego se konzultira s poglavarom te ustanove (kan. 567.). Ordinarij ga imenuje za liturgijske čine, no kapelan se ne može miješati u unutrašnje upravu ustanove. Poglavar ili poglavarica ga predlože, a dekret mu daje mjesni ordinarij i tek s dekretom može nastupit svoju službu..

Ako neka skupina vjernika za svoje duhovne potrebe ne može imati svećenika ili župnika, - npr. iseljenici, prognanici, izbjeglice, selitelji, pomorci, itd., kadgod je moguće, neka im se postavi kapelan (kan. 568.). Načelno stanovište za takve skupine vjernika dao je dekret CD 18: «Posebnu brigu treba voditi o vjernicima koji zbog životnih prilika nisu u mogućnosti da se dovoljno koriste redovitom i općom službom župnik ili su posve bez nje».

Problem je isto tako zahvatio papa Pavao VI svojim motu proprijem Pastoralis migratorim cura, od 15. kolovoza 1969. g., a onda je Kongregacija za biskupe izdala opširnu instrukciju: Nemo est od 22. kolovoza 1969. g., gdje su izneseni teškoće glede migracije. Kongregacija je dala načela i ponudila način kako bi se priskočilo u pomoć tom dijelu Božjeg naroda47

43 Da li prepustiti ili uskratiti nekome svete čine, tu rektor ne može postupati po svojoj volji i procjeni, nego slijedeći kanonske propise. Po kan. 484. CIC-a '17. to dopuštenje rektora moglo je biti i predmijevano - licentia prae-sumpta.44 Kan 1185. CIC-a '17. je rektoru davao i ovlasti npr. da odredi neke službe za crkvu: sakristana, zvonara, orguljaša ili svirača itd., ali dodao i ovo: poštujući običaje te odredbe ordinarija. 45 Papinska komisija za migrante i putnike izdala je npr. dekret o brizi za pomorce: Apostolatus maris, od 24. 9. 1977. g. s mnogo posebni odredaba. Zatim govori o ovlastima svećenika u toj službi, te o posebnim povlasticama (EV 6, 337-371).46 Pojašnjenje kan. 564. vidi kod: Juan CALVO, Organizazzione interna delle Chiese particolari u: Codice di diritto canonico , nav. dj. str. 433. Autor naglašava da je danas ova služba jasno naznačena, ali kao stabilna i s pastoralnom zadaćom za posebnu vrstu vjernika.47 Tekst motu proprija i instrukcije su u: EV 3, 1496-1605. Instrukcija: Nemo est počinje ovim riječima: «Nitko ne niječe da se danas teritorijalna pokretljivost ljudi iz jedne zemlje u drugu ostvaruje iz raznolikih motiva i

50

Ako je takva posebna vrsta vjernika povezana uz neku crkvu, koja nije župna, tada je dekretirani kapelan ujedno i rektor te crkve (kan. 570.). ZKP također određuje da svi kapelani, obavljajući svoje službe, budu povezani sa mjesnim župnikom (kan. 571.)48. Kapelane postavlja i smjenjuje mjesni ordinarij (kan. 572.) isto kao i upravitelje crkava (kan. 563.). Svakako da kapelan mora imati sve ovlasti, koje su mu potrebne za obavljanje njegove službe. To se prvotno odnosi na sv. Mise, propovijedanje, ispovijedanje, Pričest bolesnika i podje-ljivanje sv. Pomazanja49.

Pastoralnu briga među vojnicima. Kan. 569. naznačuje da se «vojni kapelani ravnaju prema posebnim zakonima». U stvari Papa Ivan Pavao II. je izdao apostolsku konstituicju «Spirituali militum curae» 21. 4. 1986. g., u kojoj se nalaze bitna načela o pasto-ralu vojnika50. No, uvijek kada Sveta Stolica sklopi konkordat ili neki ugovor s državom, obuhvati se i to područje pastoralne brige među oružanim snagama. Zato je za svaku zemlju najmjerodavnije ono, što je tim ugovorom utanačeno. Papa naglašava da je to već prije Crkva bila regulirala instrukcijom Solemne semper od 23. 4. 1951.g., ali je došlo vrijeme da se ona preuredi.

Papa tada ističe da je Crkva uvijek željela vojnicima posvetiti dovoljno brige radi njihova specifična života, bilo da su sami odabrali to zvanje, bilo da po zakonima države služe obvezatni vojni rok. Stoga je i duhovna pomoć njima prava «diaconia» - služenje. Sa II. Vat. Koncilom Crkva je pokušala posuvremeniti svoju zauzetost za vjernike u mnogo čemu pa je to red kada je u pitanju i pastoralna briga za oružane snage.

Bitne odrednice Papine pobudnice su: 1) Bit će, gdjegod je moguće, osnovani vojni ordinarijati i imenovani ordinariji, koji se izjednačavaju s biskupijama. Ti imaju svoje statute te obuhvaćaju odredbe Svete Stolice i odredbe ugovora s dotičnom državom. 2) Jurisdikcija vojnih ordinarijata je: osobna, redovna i vlastita, ali se ona uglavnom «preklapa» s onom mjesnog ordinarija, jer se često radi o istim vjernicima. 3) Vojni kapelani imaju ovlasti župnika; ako su to redovnici, vojni ordinarij im mora omogućiti održavanje redovničkih konstitucija. 4) Ugovorom s državom se odredi gdje će biti vojni ordinarijat i tko materijalno preuzima brigu o osoblju te objektima vojnog vikarijata. Stog aje razumljiva odredba ZKP: vojni kapelani ravnaju se prema posebnim zakonima (kan. 569.).

Vojni ordinarij je pod nadležtvom Kongregacije za biskupe, ili Kongregacije za Evangelizaciju, ovisno o tome gdje su i ostali biskupi te zemlje. On je član BK; ima svog generalnog vikara; dekretira vojne kapelane po vojarnama, ili mjestima gdje ima vojnih uposlenika, podnosi petogodišnje izviješće Svetoj Stolici kada ide ad limina51. A što se tiče možebitnih sudskih postupaka u slučajevima vjernika u vojnim vikarijatima, konstitucija određuje da je za njih prvostupanjski Sud onaj mjesnog ordinarija, što znači onoga u kojem je sjedište vojnog vikarijata, a posebnom odredbom će se utvrditi koji je prizivni Sud52.

uzima ubrzavajući ritam. Ustvari brzi tehničko-ekonomski napredak, međusobni odnos ljudi i nacija, sve češći i sve dublji međuodnosi; rašireno nastojanje u građanskom društvu da se pospješi pravno i političko jedinstvo ljudske obitelji i konačno veliki zamah sredstava priopćavanja stvorili su široke prostore, koji potiču na nove oblike i suvremene zahvate. 48 Ovaj kanon upućuje na prijateljski i ljudski odnos kapelana i mjesnog župnika. Posebno je to bitno ako se teritorijalno «poklapaju», a i neki vremenski termini podudaraju. Nesporazume treba izbjegavati, posebno ako su u pitanju vjenčanja, sprovodi, krštenja i svečano slavljenje sv. Mise. (Opširnije o tumačenju kanona u: The Code of Canon Law, nav. dj. str. 447 49 Opširnije o njegovoj zadaći kod: Marcello MORGANTE, La parrocchia nel Codice di diritto canonico, nav. dj. str. 191.50 Latinski original i talijanski prijevod u: EV 10, 345 – 370.51 usp. EV 10, 366.52 usp. EV 10, 369.

51