PAGE

DRUGA KNJIGA ZAKONIKA KANONSKOG PRAVA:

BOJI NAROD (204-745)

1. PREGLED GRAE. Nakon prve knjige ZKP, tj. Opih odredbi (kann. 1-203), u kojima je pojanjena terminologija i bitne stvari za upoznavanje crkvenog zakonodavstva, slijedi ova Druga knjiga s gornjim naslovom: Boji narod.

Tri bitna dijela knjige su: I. Krani (kann. 204-329); II. Hijerarhijsko ustrojstvo Crkve (kanon. 330-572) i III. Osobe posveenog ivota 573-746).

I. dio ima 5 naslova: a) obveze i prava krana; b) obveze i prava krana laika; c) sveti slubenici ili klerici; d) osobne prelature i e) udruenja krana.

II dio ima dva vea odsjeka: a) Vrhovna vlast Crkve (koji govori o papi, zboru i sinodi biskupa, kardinalima, rimskoj kuriji te o izaslanicima ili nuncijima Svete Stolice); b) Mjesne Crkve (o biskupima i biskupijama, o crkvenim pokrajinama, o unutranjem ureenju mjesnih Crkava, o upama, upnicima i upnim vikarima te kapelanima i upraviteljima crkava.

III dio ima takoer dva odsjeka: a) Ustanove redovnikog ivota; b) Drube apostolskog ivota.

2. Zato je naslov ove knjige BOJI NAROD? ZKP je ovaj naziv uzeo iz Dogmatske konstitucije II. Vat. sabora LG, koja takoer u svom drugom poglavlju govori o Bojem narodu. Zato je i kan. 204., kao i tolike druge odredbe ovog novog Zakonika, utemeljen na jakoj biblijsko-teolokoj osnovi. Naime LG istie kako je Bog, premda mu je ugodan svatko tko ga se boji i ini pravdu, ipak htio posvetiti i spasiti ljude ne pojedinano nego je htio od njih uiniti narod, koji bi ga uistinu priznavao i vjerno mu sluio. Taj Boji narod ima svoju narav i svrhu: od Boga je izabran, a svaki lan tog naroda je uao u zajednicu vjernika po krtenju. Svi lanovi tog naroda bitno su jednaki ali u zajednici imaju razliite uloge i poloaje.

Ve sam naslov ove II. knjige odraava eklezioloku postavku zakonodavstva, to je u dosadanjoj praksi kanonskih odredaba potpuna novost. Naime, postavka cijele ove knjige i kanonskih odredaba, (ukupno je u ovoj knjizi 543 kanona i to je najvea knjiga ZKP, - skoro 1/3 cijelog Kodeksa), upuuju na koncilske tekstove. Mnoge odredbe esto donose doslovne rijei iz saborskih dokumenata- ipsissima verba, ili emo nai u biljekama (kod onog izdanja Papinske komisije za tumaenje ZKP) da su prvotni izvori mnogim kanonima pojedini koncilski dokumenti.

U CIC-u '17. je drugoj knjizi bio dao naslov De personis (kann. 87-725. dakle 638 kanona) i podijelio ju je u dva dijela: O klericima - prvi dio i o laicima - drugi dio. No ova sadanja Druga knjiga obuhvaa tri tradicionalno temeljna stalea: laike, klerike i osobe posveena ivota. Svaki od tih stalea ima svoj poziv, strukturu, smisao, vrijednost i dostojanstvo u Crkvi. Meutim, na prvom mjestu, iako ne ba u previe kanona obraen je s teoloko - pravnog motrita pojam vjernika kranina, bez obzira kojem on staleu pripada, jer je on krtenjem postao punopravni lan Bojeg naroda.

Jo je vanije naglasiti da novi Zakonik polazi od baze, to jest od najvee, najrairenije grupe: od vjernika, openito reeno. Upravo se naglasak i znaenje stavlja na tu bazu, ne na kler i na hijerarhiju. Pa i kad doe vrijeme da se govori o svetim slubenicima, hijerarhijskom ureenju Crkve, i tamo e biti naglaeno: i taj stale treba promatrati pod vidom sluenja dobru vjernika. Uostalom, vrhovna svrha svih crkvenih odredaba je salus animarum spasenje dua i pod tim vidom treba promatrati sve crkvene zakone (kan 1752).

Treba ovdje pojasniti zato ZKP upuuje na Koncilske izvore i zato se na njih oslanja. Ivan XXIII. je bio zamislio ve 1959. g., da se istovremeno preradi i postojei Zakonik, i da se odrava Koncil. No odmah na poetku se uvidjelo da je bolje saekati, pa tek nakon Koncila donijeti prikladne odredbe, ili moda izraditi potpuno novi Zakonik. Stoga su razumljive rijei pape Ivana Pavla II. u apostolskoj Konstituciji Sacrae disciplinae leges od 25. sijenja 1983.g., kojom proglaava ZKP: Novi zakonik moe se, na odreeni nain, shvatiti kao veliki napor da se sam taj (koncilski) nauk, t. j. saborska ekleziologija, prenese na kanonistiki jezik. Iako nije mogue sliku Crkve opisanu naukom Sabora savreno prevesti na kanonistiki jezik, ipak Zakonik se uvijek treba vraati toj slici kao prvotnom uzoru, ije crte mora u sebi, koliko je to mogue, izricati po svojoj naravi

Kan 204. Skoro od rijei do rijei donosi ono to imamo u LG 31. Uzmemo li taj tekst kanona, pa i onaj u kan. 96 i 849,. imamo bitnu definiciju vjernika krana. Oni su utjelovljeni u Krista preko krtenja i tvore jedan Boji narod. Koliko je Saboru bilo vano da se ta ideja o Bojem narodu shvati i prihvati, vidi se i po tome to se sam taj izraz spominje 40 puta u LG.

Ta zajednica vjernika Crkva ima nutarnju i vanjsku strukturu: Prije svega povezuje ih ista vjera, ufanje i ljubav (LG 8), a druga vanjska osobina: to je zajednica prema vani hijerarhijski ureena kao savreno drutvo.

I. DIO

KRANI VJERNICI

U hrvatskom jeziku, kan. 204. poinje rijeima: Vjernici su oni I njemaki jezik (Glubige i neki talijanski i fedeli upotrebljavaju zapravo istu rije - vjernici, no engleski prijevod je blii originalu, jer kae the christian faithful, kao i na fra Viktor Nui: Krani vjernici, jer je to vjernije originalnom latinskom izvorniku: christifideles. Sama, naime, rije vjernik odnosi se na svakog ovjeka koji vjeruje, bez obzira kojoj vjerskoj zajednici pripada. Stoga je prikladnije uzeti Nuiev prijevod: krani vjernici.

Svi krani vjernici imaju udjela na trostrukoj Kristovoj slubi: sveenikoj, prorokoj i kraljevskoj i svi su pozvani prema svom poloaju vriti poslanje Crkve. No i taj pojam Crkva mogao bi se razliito tumaiti, jer mnogo je kranskih zajednica koje si svojataju to ime. Stoga kan 204, u 2 istie ono to je ve reeno u LG 8 tj. da se ta i takva Crkva nalazi, opstoji - subsistit u Katolikoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi. A u potpunom zajednitvu s Katolikom Crkvom (kan 205.) su oni koji su a) krteni b) povezani ispovijedanje iste vjere, primanjem istih sakramenata i c) koji su pod istom crkvenom vlau (regimen ecclesiasticum). Katekumeni su na poseban nain povezani s Crkvom, jer oni se pripremaju za ulazak u to zajednitvo (kan. 206.), te im Crkva ve unaprijed prua razliite pogodnosti.

Klerici i laici. Svi se vjernici, (kan. 207.) prema Bojoj ustanovi dijele u dvije, odnosno tri skupine stalea. Jedni se, primivi sveti Red, nazivaju klerici, a oni koji taj sakrament nisu primili nazivaju se laici. Izmeu jednih i drugih, po trostrukom evaneoskom zavjetu, neki se odluuju za redovniki ivot. Klerici osim neizbrisivog karaktera primljena po svetom Krtenju kao i svi ostali vjernici, primaju takoer neizbrisiv sakramentalni karakter reenjem, kojim postaju posveeni slubenici i pastiri Bojeg naroda da obavljaju trostruku slubu: nauavanja, posveivanja i upravljanja. No ne treba shvatiti, da su ova dva bitna stalea - klerici i laici - dva tabora, niti da stoje jedna naspram drugom, nego ih radije promatrajmo kako se meusobno nadopunjavaju u istoj Kristovoj Crkvi. Redovnike, meutim, ne treba gledati kao meustale, niti oni ine hijerarhijsku strukturu Crkve, nego Bog poziva s obje strane, tj. izmeu klerika i izmeu laika neke vjernike, da u ivotu Crkve ive poseban dar evaneoskih savjeta i tako koriste njenom spasiteljskom poslanju svaki na svoj nain (LG 43,2).

I. NASLOV

OBVEZE I PRAVA SVIH VJERNIKA

Kan. 208. istie opu jednakost svih krana na temelju naeg preporoenja u Kristu, a to je po sv. krtenju. Ujedno istie i jedinstvenu obvezu svih vjernika katolika da sudjeluju na izgradnji Tijela Kristova. No kad se to usporeuje npr. s opim ljudskim pravima na temelju deklaracije UN, onda treba uoiti bitnu razliku. Ono su naravna prava ovjeku uroena, posto-je i prije njega, a postojat e i nakon njega. No ova prava, to ih spominje i nabraja ZKP, vjernik stjee samo krtenjem i ako je u punom zajednitvu sa katolikom Crkvom. Sjetimo se Augustinova uzvika: Vobis episcopus, vobiscum christianus. Vea mi je radost to sam otkupljen kao i vi, nego radost to sam postavljen da bdijem nad vama.

Nakon to je ZKP u kan. 208. podcrtao jednakost i jednakopravnost svih lanova Crkve, bez obzira da li su klerici, laici ili osobe posveenog ivota, nabraja u 15 kanona (209-221.) i obveze i prava tih istih vjernika, emu emo posvetiti vie panje.

A) Obveze kranskih vjernika

1. uvati zajednitvo s Crkvom (kan. 209., 1.).

2. Briljivo obavljati povjerene dunosti (kan. 209., 2.).

3. Boriti se da svetije ive (kan. 210.).

4. Misionarski djelovati (kan. 211.).

5. Slijediti nauku i odredbe svetih pastira (kan. 212,. 1.).6. Potivati svaiji dobar glas (kan. 220.).

7. Pomagati Crkvu u njenim materijalnim potrebama (kan. 222., 1.).

8. Promicati pravdu i pomagati siromahe (kan. 222., 2.).

9. Voditi brigu o zajednikom dobru Crkve i pravima drugih osoba (kan. 223., 1.).

Kan. 209. - uvanje jedinstva s Crkvom je i uvanje intimnog jedinstva s Bogom, a to je odmah i jedinstvo s braom i jedinstvo sa zakonitim pastirima, kako na razini Krajevne Crkve tako i na razini sveope.

Kan. 110., kad govori o brizi i dunosti vlastitog posveenja, potie nas da u istom vi-du nastojimo oko posveenja i rasta cijele Crkve komunitarni vid posveenja. Gospodin nam za to nudi sredstva i nain posveenja a to su: liturgija, sakramenti, molitva i dobra djela, tovanje svetaca.

Kan. 211. misionarska djelatnost temelji se na dekretu AG 2 i odnosi se na sve krane, a vie se put to u ZKP ponavlja: npr. kan. 747., gdje kae da je to i pravo i dunost cijele Crkve; pa u kan. 781. da je to dunost cijelog Bojeg naroda. Dakako da su na to posebno pozvani pastiri biskupi sveenici - kan. 771. I za upnike stoji odredba da moraju na svom podruju svima navijetati Boju rije, dakle misionariti u upi (kan. 528.).

Kan. 212., koliko govori o potivanju i na neki nain prianjanju uz crkvenu nauku, toliko vjernike sokoli, da ne budu slijepi poslunici i podlonici. Tu treba usvojiti opet naelo sv. Augustina: In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas u nunim stvarima jedinstvo, u nejasnim sloboda, u svemu ljubav!..

Kan. 222. 2. obveza pomagati siromahe i promicati pravdu. Crkva je od poetka ustanovila akonat diaconia - sluenje, jer se oslanja na Krista i po tome potpuno odskae od grkog i rimskog naina razmiljanja, gdje je karitativna djelatnost bila nepoznata. Takva je ostala do danas.

B) Prava kranskih vjernika1. Slobodno pastirima oitovati potrebe (osobito duhovne) i elje (kan. 212., 2. .

2. Prema znanju i strunosti oitovati pastirima i drugim vjernicima svoje miljenje kad je u pitanju dobrobit Crkve (kan. 212., 3.).

3. Primati duhovnu pomo od pastira iz Boje rijei i sakramenata (kan. 213.).

4. Slijediti svoj obred i oblik duhovnog ivota, ako je u skladu s crkvenom naukom (kan. 214.).

5. Osnivati i voditi dobrotvorna drutva (kan. 215.).

6. Promicati i podupirati apostolat prema svojim sposobnostima i staleu (kan. 216.).

7. Pravo na kranski odgoj (kan. 217.).

8. Slobodu istraivanja i slobodu iznoenja strunog miljenja (kan. 218.).

9. Pravo izbora stalea (kan. 219.).

10. Braniti svoja prava na crkvenom sudu (kan. 221.).

Nabrojivi ovih 9 obveza i 10 prava, kojima, uostalom, ne treba puno komentara i objanjenja, ZKP u kan. 223., 2. odreuje da je dunost pastira ne ograniiti, nego zatititi prava vjernika od moebitnih zloporaba, usklaujui zahtjeve pojedinanih prava s onima opeg.

II. NASLOV

OBVEZE I PRAVA VJERNIKA LAIKA

to smo gore rekli o obvezama i pravima, odnosi se na sve vjernike, kao lanove Bojeg naroda, no slijedei kanoni (224-231.) obuhvaaju izravno najbrojniju skupinu toga naroda, a to su laici. Premda nam se ini da u malo kanona, (njih samo 8), ZKP izravno govori o njima, ipak je to bitan napredak, ako gledamo na crkvene odredbe u CIC-u '17. Naime, tamo je samo kan. 632. bio odredio da laici imaju pravo od klerika primati duhovna dobra, a kan. 683. im zabranjivao da ne bi nosili kleriku odjeu. Cijela druga knjiga tog CIC-a '17. obradila je u stvari prava i dunosti klerika (kann. 108-486.), pa redovnika 487-681.) i na koncu dodala samo ta dva kanona o laicima. U biti, samo jedan izrie duhovno pravo, a drugi je ve stroga zabrana!

S Drugim vat. koncilom nadolo je novo vrijeme, to je posebno vidljivo u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium. No i tu Koncil slijedi ustaljenu strukturu: Obrauje dodue u II. glavi pojam i znaenje Bojeg naroda, pa u III. glavi iznosi nauku o hijerarhijskom ureenju Crkve, a tek u IV. glavi govori o laicima, dodue na sasvim drugaiji nain, jer istie njihovu narav (LG 31), dostojanstvo (LG 32) i apostolat (LG 33), iako sve se to temelji i na njihovoj trostrukoj slubi: sveenikoj, prorokoj i kraljevskoj (LG 34-36). A kako je ova konstitucija dogmatska, sabor je htio tu uzvienu nauku jo vie prizemljiti tj. dati konkretne odredbe kako e se uloga laika praktinije ostvarivati. Dokument koji o tome vie govori jest dekret o apostolatu laika Apostolicam actuositatem. Nakon biblijsko teolokog uvoda saborski dekret u est poglavlja iznosi jedan sasvim drugi pogled na vanost i slubu laika u Crkvi. Ta poglavlja imaju ove naslove: 1. Poziv laika na apostolat (br. 2-4); 2) Svrha te suradnje, (br. 5-8); 3) Razna podruja apostolata (br. 9-14); 4) Mnogoliki naini apostolata (br. 15-22); 5) Red koji u svemu tome treba odravati (br. 23- 27); 6) Formiranje za apostolat (br. 28-32) tu se razrauje to Sabor misli o njima i to oekuje od njih.

I u dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve, Ad gentes laicima je dana vidna uloga, (AG 21 i 41). Isto tkao pastoralna konstitucija Gaudium et spes u svom II. dijelu, premda izravno ne apostrofira laike, o svemu onome to govori, zapravo nudi svoju pomo ovjeanstvu, a to je upravo ono to spada na laike i to oni u ime Crkve mogu: Evo tih bitnih stvari a) Promicanje dostojanstva braka i obitelji, b) Promicanje kulturnog napretka; c) Ekonomsko socijalni ivot; d) ivot politike zajednice; e) Promicanje mira i izgradnja meunarodne zajednice. Sve ove stvari su njima svojstvene i u biti na njih spadaju.

S ove Koncilske nauke trebalo je prijei na praksu. Na snazi je, meutim, jo uvijek bio stari CIC '17. s ona gore dva spomenuta kanona. Crkva je, da bi bila dosljedna Saboru, morala prihvaati promjene i zahtjeve vremena. Glede laika i njihove uloge papa Pavao VI. je izdao apostolsko pismo 6. sijenja 1967. s naslovom Cahtolicam Christi Ecclesiam, kojim osniva Papinsko vijee za laike i Papinsku komisiju Prava i mir - Iustitia et pax. Svrha tog vijea je bila: a) promicati apostolat laika; b) pomagati savjetom i hijerarhiji i laicima; c) promicati i produbljivati studij, obzirom na laike i njihov apostolat; d) osnovati neku sredinjicu, gdje bi pristizali dokumenti i informacije o njihovu radu i apostolatu. Komisija Iustitia et pax po samom svom nazivu trebala bi, u ime Crkve, promicati pravdu i mir u drutvenoj zajednici, to takoer prvotno spada na laike koji ive u svijetu. Iz praktinih razloga kasnije su ove dvije, za Crkvu prevane ustanove, razdvojene u zasebne urede Rimske kurije.

To je uslijedilo 10. prosinca 1976. g. Papinsko vijee za laike je osnovano apostolskim pismom Apostolatus peragendi. Predsjeda mu jedan kardinal, uz suradnju trojice drugih kurijalnih kardinala i tajnika. No veinu lanstva u vijeu ine laici. U est toaka je odreeno to im je zadaa: a) poticati ih na suradnju; b) odvagnuti, upravljati i i pospjeivati njihovu aktivnost; c) razmatrati sva pitanja njihove djelatnosti; d) poticati i promicati njihovu suradnju na katehetskom, liturgijskom, sakramentalnom i odgojnom podruju; e) voditi rauna da svi crkveni propisi glede laika budu to savjesnije odravani; f) u punoj suradnji s Kongregacijom za kler voditi rauna o pastoralnim vijeima, biskupijskim i upnim, a poticati laike na suradnju u njima.

Ako na temelju ove koncilske nauke i pokoncilske prakse pogledamo sada kanone, uoit emo jo jednu bitnu novost, koja nije beznaajna: I CIC '17. i LG kao i mnoge pokoncilske odredbe uvijek su prvo mjesto u samim kanonskim odredbama davali hijerarhiji tj. klericima i redovnicima, a tek onda se, rubno, samo usput, govorilo laicima. Ovaj novi ZKP iao je ba obratno i s opravdanjem. Budui da laici ine veinu Bojeg naroda, i budui da je hijerarhija radi njih, a i redovnici od njih proizlaze i njima slue, ZKP u redoslijedu odredaba je njih i stavio na prvo mjesto, pa tek onda slijede hijerarhijsko-redovnike strukture. Zato i ovaj naslov: Obveze i prava vjernika laika stoji ispred odredaba o klericima i redovnicima.

Kan. 224. zapravo nita ne odreuje nego samo konstatira da sve prethodne odredbe, kao i mnoge druge u ZKP obuhvaaju obveze i prava vjernika laika. Ali ovo to slijedi u kann. 225-231. upravo se ba na njih odnosi. Nekoliko puta se govori o pravima, isto tako o dunostima, no esto isti kanon istie i jedno i drugo: pravo da neto ini i dunost to bi to trebao initi. Zato ne bismo razvrstavali posebno prava, a posebno obveze, kao u prethodnim kanonima, koji obuhvaaju sve vjernike. Evo tih odredaba:

1. Apostolska i misionarska zauzetost. Laici trebaju svim arom raditi na tome da svi ljudi prihvate poruku spasenja, a njihova je briga da to odrade posebno u onim okolnostima gdje samo oni to mogu (kan. 225.). Na to ih i Koncil poziva u LG 31: Na laike spada po njihovu pozivu da trae kraljevstvo Boje, bavei se vremenitim stvarima i ureujui ih po Bogu da pridonesu, iznutra poput kvasca posveenju svijeta. Oni, kao sebi svojstvenu dunost, moraju poduzeti duhovnu obnovu vremenitog poretka u svijetu, jer imaju kud i kamo veu mogunost pristupa u sve pore ivota i ljudskih dogaanja, nego to to moe bilo tko od klerika ili redovnika. 2. ivot u braku. Laici su nikli i odrasli u obitelji, i u redovitim prilikama njihov ivot se odvija u krugu obitelji,a brana zajednica je izvor i temelj ljudskog drutva (AA 11). To laicima prua izvrsnu priliku da preko obitelji rade na izgradnji Bojeg naroda. Roditelji posebno imaju teku obvezu da se brinu za kranski odgoj svoje djece (kan. 226.).

3. Dostatna sloboda u graanskom drutvu i u Crkvi. Kan. 227. istie da se laicima mora priznati osnovno pravo i sloboda, kakvu su ih proklamirali UN 10. prosinca 1948. g., pod nazivom Opa povelja o ljudskim pravima. Ne oekuje se tu za njih nikakva prednost, ni privilegij, nego samo jednakopravnost sa svim drugim graanima i to sa strane drutvene zajednice i sa strane same Crkve. Kanon ih zato potie da budu pozorni na nauk koji izlae crkveno uiteljstvo

4. Suradnja u raznim crkvenim slubama. Prikladni po svojim darovima, a osposobljeni kolskom spremom, ako imaju razboritost, znanje i estitost (kan. 228.), laici mogu pomoi Crkvi svojom suradnjom. Brojni su kanoni koji predviaju takvu suradnju. Nabrajamo samo neke vidove: a) liturgijsku (kann. 230.; 759., 766.; 910. 2., 943.; b) uiteljsku (kann. 229. 3., 776., 785.; c) upravljanje vremenitim dobrima (kann. 494. i 1282.; d) suradnja na crkvenim sudovima (kann. 1421., 2.; 1424., 1428., 2.; 1435.).

5. Obveza i pravo vlastite izobrazbe. I radi ivota po kranskom usmjerenju i radi to uspjenijeg obavljanja apostolata, laicima se mora pruiti prilika usavravanja, a oni je trebaju prihvatiti i iskoristiti, jer samo tako e moi bolje ostvariti svoje poslanje (kan. 229.).

6. Izravno sudjelovanje u liturgiji. Kanon 230. predvia trostruku pomo laika u liturgiji: a) laici mukarci uz odreenu dob i vrline mogu po bogoslunom obredu preuzeti slubu itaa i akolite b) svi laici, (mukarci i ene) povremeno mogu pomagati kao itai, tumai, ili pjevai; c) u velikoj potrebi ili pomanjkanju klerika mogu i laici preuzeti slubu itaa i akolite, pa ak i krstiti i dijeliti sv. Priest. Nije na odmet spomenuti to stoji u prvom paragrafu ovog kanona naznaeno, da laicima ova liturgijska pripomo ne daje pravo na plau , nego je to servitus gratuita.

7. Dostatna izobrazba i plaa. Ako Crkva uposli laike u neku trajnu slubu, a jo nisu bili stekli prikladnu izobrazbu, obvezni su to uraditi (kan. 231.), te da slubu obavljaju savjesno, portvovno marljivo - conscie, impense et diligenter. A, uvaavajui odredbe svjetovnog prava, svi laici u trajnoj slubi imaju pravo na prikladnu plau radi uzdravanja sebe i obitelji te zajameno zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

III. NASLOV

POSVEENI SLUBENICI ILI KLERICI

I. POGLAVLJE

ODGOJ I OBRAZOVANJE KLERIKA

Nakon to je istakao prava i dunosti svih vjernika, pa prava i dunosti vjernika laika, u sljedea 62 kanona ZKP obrauje pojam, prava i dunosti klerika. Tko su i to su, reeno je ve u kan. 207.: po boanskom ustanovljenju posveeni slubenici u Crkvi zovu se klerici. Potrebno je naglasiti bitnu razliku izmeu zakonodavstva u CIC-u '17. i ovoga novoga. Po starom Kodeksu u kleriki stale se ulazilo tonzurom (kan. 108.), za kojom su slijedile slube: ostijarijat, lektorat, egzorcitat, akolitat, a suakonat je bio prvi stupanj sv. Reda. Uzevi u obzir koncilsku nauku papa Pavao VI. je apostolskim pismom Ministeria quaedem od 15.8. 1972. g. proveo reformu kako slijedi: 1) Tonzura se dokida i nee vie biti podjeljivana; 2) Dosadanji nii redovi mijenjaju ime u slube; 3) Slube se mogu podijeliti i laicima jer ne upuuju izravno na sveenitvo; 4) Zadravaju se slube itaa i akolite, koji preuzimaju ulogu subakona, jer se i subakonat dokida. U kleriki stale se stupa tek primanjem akonata (kan. 266.), a definiciju klerika je najbolje ocrtao kan. 1008: Sakramentom sv. Reda po boanskom ustanovljenju neki izmeu vjernika neizbrisivim biljegom bivaju postavljeni za posveene slubenike da svatko prema svome stupnju, vrei u osobi Krista Glave slubu nauavanja, posveivanja i upravljanja, pasu Boji narod.

Uvodni kanon 232. u ovom III. dijelu naglaava da je i dunost i vlastito pravo Crkve odgajati sebi one koji se odlue za svete slube. No da bismo razumjeli svu ovu pravnu regulativu u ZKP, bitno je voditi rauna o dva koncilska dokumenta a to su Optatam totius i Presbyterorum ordinis, zatim slijediti dokument Kongregacije za katoliki odgoj: Ratio fundamentlais od 6. sijenja 1970. g. Njima treba pridodati apostolsko pismo Pavla VI. Summi Dei Verbum od 4. studenog 1963. g., o odgoju sjemenitaraca te instrukciju Kon-gregacije za sjemenita: Doctrina et exemplo, od 25. prosinca 1965. g., koja govori o liturgij-skom odgoju.

Kan. 233. upozorava kako je cijela kranska zajednica odgovorna za duhovna zvanja te pojedinano naglaava: a) obitelji, b) sveenike, c) na poseban nain upnike, ali d) najvea briga spada na dijecezanske biskupe. Na to ih potie i CD 15 ovim rijeima: Neka promiu to je vie mogue sveenika i redovnika zvanja, a posebnu brigu neka obrate misijskim zvanjima. Uoimo i ono to taj kan. istie u 2.: neka sveenici i biskupi, one koji se smatraju pozvanima, rijeju i djelom pomau i prikladno pripravljaju.

ZKP u kan. 234. donosi jasni stav Crkve o malim sjemenitima: neka se sauvaju i podupiru. Unato nekih novih pogleda i prakse po zapadnim zemljama i nedostatka sveen-ikih kandidata, uvrijeilo se miljenje da mala sjemenita ne trebaju, da se mogu dokinuti. No bolje bi bilo priznati da su ona samo zato suvina, jer su prazna. Meutim, viestoljetna praksa Crkve itekako na njih polae vanost Treba uoiti bitnu odredbu 2. toga kanona: neka se kandidati humanistiki i znanstveno odgajaju kao i mladii u njihovu kraju koji se pripravljaju za vie studije.

Kan. 235. govori o velikim sjemenitima, koja se prema naoj ustaljenoj terminologiji zovu bogoslovije. ZKP odreuje da kandidat u njima provede barem 4 godine. Ako kandidati borave izvan bogoslovije, biskup ih ipak treba povjeriti kojem pobonu i prikladnu sveeniku Ako su, meutim, u pitanju pripravnici za trajni akonat, BK treba donijeti posebne propise (kan. 236.).

Zakonik uvaava trenutne prilike Crkve i u kan. 237. nudi vie rjeenja: a) ako je mogue neka se osnuje veliko sjemenite (bogoslovija); b) ako ga nema neka se kandidati alju tamo gdje ga ima; c) neka se osnuje meubiskupijsko, uz odobrenje sv. Stolice. Sjemenita, velika i mala uivaju pravnu osobnost, i rektor ih zastupa ih pred zakonom (kan. 238).

Poglavarstvo sjemenita. Glavnu ulogu ima rektor (kan. 239. 1.) i njemu bi se u Zavodu svi trebali pokoravati (kan. 260.). Sjemenite, kao samostalna pravna osoba, izuzeto je od upe, zapravo rektor je upnik u sjemenitu (kan. 262.), jedino to on ne moe jest ispovijedati kandidate (kan. 985.). On ima u kui redovitu vlast potestas ordinaria (kan. 131.). Po potrebi moe imati i vicerektora a obvezatno i ekonoma, jer tu slubu upravljanja i raspolaganja vremenitim dobrima rektor ne obavlja. Ekonomsko poslovanje u Crkvi je uvijek odvojeno od slube voenja zajednice. ZKP odreuje da radi manje napetosti, a bolje uskla-enosti sjemenite treba imati statut ( 3. istog kanona te kan. 243.). Ovdje se takoer govori i o uiteljima u bogosloviji. Ako stanuju u istoj kui i tu se odrava kola, oni su pod rektorovom vlau. No o njima e biti govora i kasnije.

to se tie duhovnika, vrijedi naelo istog kanona, koji u 2. odreuje da svako sjemenite ima barem jednoga. On je moderator duhovnog ivota, ali kandidati mogu ii i drugim sveenicima na savjete i duhovnu pomo (koje je biskup odredio). to se tie ispovijedi uz duhovnika, Zavodi trebaju imati jo nekoliko redovitih ispovjednika (kan. 240.), i pitomcima se ostavlja iroka sloboda izbora. Obzirom pak na primanje redova i slubi te otputanja iz Zavoda ili primanje u njega ne moe se traiti miljenje duhovnika i ispovjednika (kan. 240., 2.).

Sveeniki kandidati. Biskup neka primi (kan. 241.) samo one kandidate koji imaju: a) ljudske, moralne i duhovne vrline; b) koji su tjelesno i duevno zdravi; c) koji imaju pravu nakanu. Dokumenti koji se trae: a) krsni list i potvrda o Krizmi; b) drugi propisani dokumenti. Ako je kandidat otputen iz nekog drugog sjemenita ili redovnike zajednice, trai se i svjedoanstvo tamonjeg poglavara. Radi razliitih ivotnih sredina, povijesnih datosti, naravi i obiaja kan. 242. odreuje da svaki narod ima svoju vlastitu uredbu o svee-nikom odgoju i izobrazbi.

Duhovni odgoj. Ovim naslovom obuhvaamo ono to je odreeno u kann. 244-253. Bit je zapravo izreena u kan. 244: Pitomci trebaju stei: a) ljudsku zrelost; b) evaneoski duh, c) usku povezanost s Kristom. Duhovne vrline sveenika su opisane i u kan. 245.: a) misijski ar, b) vlastito posveenje, c) razvijanje osnovnih ljudskih vrlina; d) ljubav prema Crkvi i papi, d) osobito prema svom biskupu i subrai sveenicima. Jasno, sami po sebi to ne mogu, ali ako crpe snagu iz svakodnevne Euharistije, iz molitve u slubi asova, iz pobonosti prema Mariji i svakodnevnim razmatranjem postii e vrstou svoga zvanja (kan. 246.). Tome pripomae esta sv. Ispovijed i godinje duhovne vjebe.

Bogoslove posebno treba odgajati za ivot u celibatu (kan. 247.), neka ga naue cijeniti kao posebni Boji dar. Prije akonskog reenja potpisuju, a kod samog reenja se obvezuju ivjeti u potpunoj i trajnoj istoi (kan. 277.). Ova odredba temelji se na OT 10, koji s mnogo vie obrazloenja i poticaja govori o celibatu, odatle su uzete gore istaknute rijei. Sam kanon se oslanja i na PO 16, gdje stoji: Sveenici kroz celibat svjedoe pred ljudima da se ele neopredijeljeno posvetiti povjerenoj im slubi Osim toga oni postaju ivi znak onog budueg svijeta koji je po vjeri i po ljubavi ve prisutan, u kojem se sinovi uskrsnua nee udavati ni eniti.

Koncil je takoer naglasio, u OT 10, da pitomcima treba jednako otvoreno govoriti i o enidbi i o celibatu: neka upoznaju dunost i dostojanstvo kranskog braka, koji pred-stavlja ljubav izmeu Krista i Crkve (Ef. 5,22-33). Neka dou do spoznaje prednosti Kristu posveena djevianstva, tako da se posvema duom i tijelom predaju Gospodinu nakon zrelo promiljenog i velikodunog izbora. Za temeljitije upoznavanje ove materije trebalo bi prouiti okrunicu pape Pavla VI. Sacerdotalis caelibatus od 24. lipnja 1967. g., kao i Orijentaciju za odgoj u celibatu (na talijanskom), izdanu od Kongregacije za kat. odgoj dana 11. travnja 1974. g., pod naslovom Il presente sussidio. Uostalom, sveeniki ivot ima i drugih problema, koji su esto puta bogoslovima nepoznati, pa bi mogli, nakon reenja, biti iznenaeni. Stoga treba uoiti i 2. kan. 247.: neka im se ne preuti ni jedna potekoa sveenikog ivota.Intelektualno-doktrinalni odgoj. ZKP u pet kanona (248-252.) saima bit ovoga vida odgoja pitomaca. Trebaju stei opu kulturu primjerenu potrebama mjesta i vremena, a tek onda iroko znanje u svetim predmetima - in disciplinis sacris, kan. 248.). Uz materinski jezik, neka naue i latinski i druge jezike, koje e im biti potrebni za njihov rad (kan. 249. Za filozofsku izobrazbu neka imaju dvije godine, za teoloke discipline etiri (kan. 250.). Filozofija neka se oslanja na trajnu filozofsku batinu, ali i vodi rauna o suvremenom istraivanju (kan. 251.). U teologiji neka upoznaju cjelovit katoliki nauk, oslonjen na boansku objavu, a posebno neka prouavaju Sveto Pismo (kan. 252.). U 3. izriito se spominju ove discipline: dogmatsko bogoslovlje, moralka, pastoralka, kanonsko pravo, liturgika, crkvena povijest; za sve ostalo je jedan naziv: i drugi pomoni predmeti.

Docenti pouavatelji. Kodeks u kan. 253. odreuje tri bitna svojstva pouavatelja: Biskup imenuje samo one: a) koji se odlikuju krepostima; b) koji imaju doktorat ili magisterij steen na sveuilitu, koje Crkva priznaje; c) neka ih bude barem koliko je glavnih predmeta. Oni pak neka vode rauna o unutranjem skladu cjelokupnog nauka, a to ureuje prefekt studija (kan. 254.), to ima svrhu da i sami pitomci ponu istraivati i to im omoguuju razne vjebe. Posebno treba raunati da e veina pitomaca pastoralno djelovati pa ih treba odgojiti kako pouavati, posveivati i upravljati Boji narod (kan. 255.). Slina pouka im je potrebna i to se tie kateheze, propovijedanja, bogotovlja (kan. 256.). Prvotno neka ih se poui za slubu u vlastitoj krajevnoj Crkvi, ali neka se vodi rauna i o opoj (kan. 257.). I za vrijeme praznika neka se pod vodstvom iskusna sveenika uvode u pastoralni rad (kan 258.).

Uloga biskupa u sjemenitu - bogosloviji. On osobno, (a ako je sjemenite meu-biskupijsko, dogovorno s drugim ordinarijima), imenuje vodstvo i esto pohaa Zavod (kan. 259.), te trai informacije o pitomcima, osobito imajui u vidu podjeljivanje svetih redova. Njegova je dunost brinuti se za uzdravanje Zavoda i druge potrebe, a ako je ustanova zajednika, svaki se ordinarij brine za onaj dio koji mu je povjeren (kan. 263.), to vie: svim se vjernicima moe odrediti davanje doprinosa za sjemenite (kan 264. i 1266.).

II. POGLAVLJE

UPIS KLERIKA ILI INKARDINACIJAOd davnine je bila praksa da se klerika smije zarediti samo uz uvjet da pripada nekoj biskupiji ili redovnikoj zajednici. Ve koncil u Niceji (325. g.) i onaj u Kalcedonu (451. g.), su zabranjivali reenje acefala ili klerika vagusa. to vie: nikako se nije doputalo, nakon reenja prijelaz u neku drugu biskupiju ili zajednicu. No u srednjem vijeku se popustilo obzirom na te stroge odredbe, dok Tridentinski sabor nije obnovio staru odredbu iz Kalcedona, a CIC '17. takoer u kan. 111. odredio: Quemlibet clericum oportet esse vel alicui dioecesi vel alicui religioni adscriptum, ita ut clerici vagi nullatenus admittantur. to vie: morala je biti trajna i apsolutna inkardinacija (kan. 112.). Ali koncilski dokumenti CD u br. 6, PO u br. 10 kao i motuproprij Pavla IV. Ecclesiae sanctae od 6. kolovoza 1966. g., gledaju na inkardinaciju s jednog irokog pastoralnog vidika.

I kan. 265. novog ZKP kae da svaki klerik treba biti inkardiniran, a to se ostvaruje primanjem akonata (kan. 266.); u redovnikoj ustanovi polaganjem doivotnih zavjeta. Da bi valjano preo u drugu partikularnu Crkvu, mora imati pismo od biskupa, koji mu to doputa i pismo drugog biskupa, koji ga prima (kan. 267.). Proboravi li pak negdje pet godina, a ni jedan biskup na njegovo pismo nita ne odgovore etiri mjeseca, inkardinira se u drugu biskupiju po samom pravu (kan .268.). Meutim inkardinacija se ne ostvaruje u sluaju ova tri uvjeta: a) klerik mu nije potreban; b) nema sigurnosti da je ekskardiniran i nema svjedoanstvo o njegovu ivotu; c) ako pismeno ne izjavi da e sluiti i sluati (kan. 269.). Ako je u pitanju dobro Crkve i dobro klerika bez vana razloga inkardinacija se ne moe uskratiti (kan. 270.).

Takoer se ekskardinacija ne moe uskratiti, kad se klerik uvjeri da drugdje moe bolje sluiti Bojem narodu, osim ako je svojoj biskupiji stvarno potreban. Vrlo je bitno koliko je on spreman ii tamo gdje je vea potreba i nestaica klera. Moe ga se poslati da kroz dui period radi, ne dirajui u ekskardinaciju, a kadgod se vrati ima ista prava kao i ostali klerici (kan. 271.). Ako ga ordinarij zove natrag, mora iznijeti opravdan razlog za to i moraju se potivati prethodne odredbe sporazuma s drugim biskupom. Pitanje inkardinacije i ekskardinacije ne moe rjeavati biskupijski administrator, osim ako je prola godina dana od upranjenja stolice i uz pristanak konzultora (kan. 272.).

III. POGLAVLJE

OBVEZE I PRAVA KLERIKAU 17 slijedeih kanona ZKP donosi koja su prava i obveze klerika. Oslanjaju se takoer na koncilski dekret PO. Norme istiu koji je njihov pravni poloaj. Te odredbe su ope i odnose se na svakog klerika pa i na trajne akone; kad budemo obraivali druge slube u Crkvi (biskupe, vikare, upnike itd.), govorit emo tamo o njihovim pravima i dunostima. Treba takoer istai da se govori samo o pravima i o obvezama, a CIC '17. je govorio i o nekim privilegijima, ega vie nema.

Od klerika se prije svega trai potivanje i poslunost kako Papi, tako i svom ordinariju (kan 273.). Samo oni mogu dobiti slube, za vrenje kojih treba vlast Svetog Reda i obvezatni su vjerno obavljati svaku povjerenu zadau (kan. 274.), osim ako ih ispriava zakonita smetnja. Meusobno neka budu povezani i surauju, ali neka cijene i poslanje laika u Crkvi (kan. 275.).

Klerici su radi svoga sluenja Bogu i sami pozvani na svetost (kan. 276.), a to ostvaruju: a) vjernim vrenjem pastoralne slube; b) hranei se kod dvostrukog stola Sv. Pisma i Euharistije; c) svakodnevno molei asoslov; d) odlazei na duhovne vjebe i obnove; e) redovno razmatrajui; f) obavljajui ee Sv. Ispovijed i g) tujui BDM. Imaju se pravo ulanjivati u drutva, koja podupiru njihovu svetost, ali neka bjee od onih koja su nespojiva s njihovim obvezama (kan. 278.). to se pak tie njihove daljnje intelektualne izobrazbe, kan. 279. odreuje da i nakon reenja nastave sveti studij a klonu se ispraznih novotarija. Neka pohaaju pastoralna predavanja i konferencije Kodeks takoer preporuuje sveenicima (kan. 280.) da se navikavaju na zajedniki ivot vita communis. I taj je savjet utemeljen na CD 30 i PO 8. To je zapravo bila praksa u apostolskim i poslije apostolskim vremenima, to vie bila jako uinkovita i korisna.

Kanon 281. govori o sveenikoj plai i kae da ju zasluuju remunerationem merentur , ne stoji da imaju pravo, kao to stoji u kan. 231., 2. za uposlene laike u Crkvi: ius habent ad honestam sustentationem. Kolikogod izgledaju beznaajne ove sitnice, vrlo su vane. Treba se pobrinuti za njihovo zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Sve ovo vrijedi i za oenjene akone, osim ako nemaju plau s nekog drugog naslova. Kan. 282. potie ih na jednostavnost ivota i izbjegavanje tatine, a to se tie suvika njihovih vremenitih dobara, Zakonik skoro od rijei prenosi tekst iz PO 17: pa odreuje: neka ih upotrijebe za dobrobit Crkve i za karitativna djela. ZKP ih obvezuje na rezidenciju (kan. 283.), no imaju pravo na godinji odmor (kan. 284.). Neka se oblae prema propisima BK i krajevnog prava (kan. 284.).

to bi trebali izbjegavati i to im se zabranjuje? a) uzdrati se svega to ne dolikuje njihovu staleu (kan. 285.). Ova odredba je u biti negativna. Mnogo je toga, to klerici trebaju izbjegavati! Ne zato, to bi to u sebi ili samo po sebi bilo zlo, nego zato to ne prilii njihovu staleu, a i pred vjernicima bi izazvalo u najmanju ruku prigovor, ako ne i sablazan. Svakako tu odluujuu ulogu ima mjesto i vrijeme. Naelo za to dao je dekret PO 3: Sama njihova sluba na poseban nain zahtijeva da se ne uprilie ovom svijetu b) zabranjuje im se prihvatiti javne slube; c) nije im doputeno upravljanje drutvenim dobrima za koje se polae raun; d) ne mogu se baviti pekulantskim poslovima i trgovinom (kan. 286.); e) neka aktivno ne sudjeluju u politikim strankama i sindikatima; (kan 287.); f) neka dobrovoljno ni oni ni sveeniki pitomci ne prihvaaju vojnu slubu (kan. 289.).

IV. POGLAVLJE

GUBITAK KLERIKOG STALEAValjano podijeljen sv. Red daje neizbrisivi karakter, ali ga klerik moe izgubiti (kan 290): a) sudskom presudom o nevaljanosti; b) zakonitom kaznom otputanja; c) otpisom reskriptom Svete Stolice. Kongregacija za nauk vjere je u tom smislu izdala tone odredbe, i njih se mora drati onaj tko vodi proces za oenjenog klerika. U l. 3. tih odredaba je nagla-eno da se barem openito navedu injenice i tvrdnje biveg klerika, koje opravdavaju njegovu molbu za osloboenje od celibata i za sakramentalno sklapanje enidbe. Pitanja trebaju biti briljiva i tono odreena. Obrazac Kongregacije se sastoji od 33 pitanja. Sve se radi u tri primjerka, a u Rim se dostavlja zajedno s pismom ordinarija (tzv. votum). Kongregacija e, kad proui cijeli sluaj, odluiti da li molbu proslijediti sv. Ocu, ili je vratiti na doradu, ili je potpuno odbiti. Ako klerik i izgubi stale, a reenje mu je valjano, ostaje mu obveza celibata (kan. 291.). Ne moe vie vriti nikoju slubu vlasti sv. Reda, osim da nekoga ispovijedi u asu smrti (kan. 976.). Ako bi sluajno htio ponovo u kleriki stale, moe samo po otpisu Svete Stolice.

IV. NASLOV

OSOBNE PRELATURE

Pojam osobna prelatura susreemo u PO 10. Radi pomanjkanja, a sve veih potreba klera Sabor ne samo da je preporuio modificirati odredbe o inkardinaciji i ekskardninaciji, nego je traio da se rasporedba svetih slubenika prilagodi dananjim prilikama. U tu svrhu mogu krani osnivati meunarodna sjemenita, posebne biskupije ili osobne prelature, kojima se mogu inkardinirati sveenici radi zajednikog dobra Crkve. Slinih ideja, ali bez spominjanja prelature imamo i u AG 20 i 28.

No Pavao VI. je okrunicom Ecclesiae sanctae, od 6. kolovoza 1996. g., dao konkret-ne odredbe glede takvih prelatura, koje su u biti sada sadrane u kan. 294. Radi prikladne raspodjele sveenika i obavljanja osobitih pastoralnih i misijskih djela, Sv. Stolica moe osnivati osobne prelature. One se ravnaju prema svojim odobrenim statutima; na elu im je vlastiti ordinarij i mogu imati vlastite klerike (kan. 295.). Laici mogu s njima suraivati prema ve propisanim odredbama (kan. 296.), a budui da se prelature po svojoj aktivnosti nalaze na prostorima pojedine Krajevne Crkve, statut mora odrediti odnose s mjesnim ordinarijem, tj. moraju imati njegov pristanak za svoje pastoralne aktivnosti (kan. 297.).

V. NASLOV

VJERNIKA DRUTVA

I. POGLAVLJE

ZAJEDNIKE ODREDBEU 32 sljedea kanona ZKP obrauje vjernika, laika i vjerniko-laika drutva. U njima vjernici tee za savrenijim kranskim ivotom, promicanjem bogotovlja i apostolatom (kan. 298.), a Crkva preporua vjernicima da im se pridrue. Vjernici ih mogu osnivati po privatnom sporazumu i nazivaju se privatna (kan. 299.), tj. ako Crkva nije nadlena za njihov statut, i ne odobrava ga. No ne mogu se takva drutva zvati katolika osim uz pristanak mjerodavne crkvene vlasti (kann. 300. i 312.).

Neka pak drutva osniva sama crkvena vlast (kan. 301.), a to su: a) ona koja imaju svrhu pouavati kransku nauku; b) koja promiu bogotovlje; c) koja imaju i druge svrhe za koje crkvena vlast smatra da treba osnovati drutvo. Takva, od Crkve osnovana, zovu se javna drutva. Ako su ih osnovali klerici, slue njima i zovu se klerikim (kan. 302.), Proima li neka drutva redovniki duh, premda ive u svijetu, i redovnici ih osnivaju nose naziv trei red. (kan. 303). Sva drutva, privatna i javna moraju imati svoje statute, u kojima je odreena svrha, sjedite, nain djelovanja, uvjeti ulanjenja i moraju imati svoj slubeni naziv (kan. 304.).

Sva su vjernika drutva podlona nadzoru crkvene vlasti (kan. 305.). A koristi od njih imaju valjani lanovi. (kan. 306.) prema odredbi statuta; redovnik, meutim, moe biti lan samo uz pristanak poglavara (kan. 308.). Privatno pak drutvo, budui da nije pravna osoba, nije subjekt obveza (kan. 310.), a redovnika drutva neka se ukljue u biskupijska djela apostolata (kan. 311.).

II. POGLAVLJE

JAVNA VJERNIKA DRUTVA

Javna vjernika drutva osniva Sveta Stolica, BK, ili mjesni biskup; za ogranak pak u nekom kraju treba pismeni pristanka mjesnog ordinarija (kan. 312.). Samo takva drutva mogu imati kanonsku misiju (kan. 313.). Svaki statut ili preinaku treba odobriti nadlena vlast (kan.314). Svaka njihova aktivnost neka bude pod vodstvom crkvene vlasti (kan. 315.). Otpadnik od vjere ili izopenik ne mogu se primiti u javno drutvo. Ako su prije kazne ve bili lanovi drutva treba ih opomenuti pa otpustiti, ali imaju pravo utoka. (kan. 316.).

Crkvena vlast (osim ako statut drugaije ne odreuje) potvruje voditelja drutva; a isto tako i njihovog duhovnog vou - kapelana (kan. 317.). U javnim vjernikim drutvima voditelji ne mogu biti elni slubenici politikih stranaka. Onaj tko je imenovao voditelja, uz opravdan razlog, ali upitavi njega i vie slubenike drutva za miljenje, moe ga i smijeniti (kan. 318.). Isto tako u posebnim okolnostima i radi vanog razloga moe vlast odrediti i povjerenika da upravlja drutvom. A bivi upravitelji mogu biti uklonjeni, lieni slube, ako je potrebno.

Javno drutvo upravlja svojim dobrima, ali pod vodstvom crkvene vlasti, kojoj polae raun (kan. 319.). Drutva, osnovana od Svete Stolice, ona moe i dokinuti, a druga onaj tko ih je osnovao, ali posavjetovavi se s njegovim voditeljem i viim slubenicima (kan 320.). Druga je pak okolnost da se drutvo ugasi samo. Po samom pravu ono prestaje ako se kroz sto godina nita u njemu nije dogaalo (kan 120). No ako ga je poglavar dokinuo, oni koji se to tie, imaju pravo utoka viem poglavaru (kan. 1736., 2.).

III. POGLAVLJE

PRIVATNA VJERNIKA DRUTVA

Ove odredbe su neto novo u ZKP, jer po starom Zakoniku nije bilo razlike izmeu javnih i privatnih drutava. Ona javna drutva su u Crkvi i rade u ime Crkve. Meutim ova privatna daju vjernicima vie autonomije. Tim privatnim drutvima upravljaju vjernici prema postojeim statutima (kan. 321.). No ta drutva u Crkvi ne mogu stei pravnu osobnost bez pristanka crkvene vlasti (kan. 322.). A da bi se to dogodilo, treba odobriti statute.

Iako su drutva samostalna, Crkva bdije nad njima, a Sabor je u dekretu AA 19 o njima ovako rekao: uvajui dunu vezu s crkvenim autoritetom, laici imaju pravo osnivati udruenja, voditi ih i pristupati onima koja postoje. Neka pak izbjegavaju mrvljenje sila do kojeg dolazi, ako se bez dovoljna razloga promiu nova udruenja i pothvati. Nije takoer uvijek korisno organizacijske oblike apostolata, koji su izrasli u jednom narodu prenositi bez ikakve razlike meu druge, to je u kratkim crtama odreeno i u kan. 323.

U Drutvu lanovi slobodno biraju svoje vodstvo, mogu predloiti crkvenoj vlasti i svoga duhovnog savjetnika, ali da ga ordinarij potvrdi (kan. 324.). Drutvo takoer slobodno raspolae svojom imovinom, osim ako su neto primili u nabone svrhe, pa je nad tim nadlean Ordinarij (kan. 325.). Drutvo se moe ugasiti samom odredbom statuta, a moe ga dokinuti i mjerodavna crkvena vlast. (kan. 326.). Vjernici treba da cijene ona drutva koja imaju duhovne svrhe, a Crkva preporua da se u njih ulanjuju (kan. 327.). Njihovi upravitelji neka surauju s drugim drutvima (kan. 328.), a neka se brinu da se njihovi lanovi dobro odgajaju (kan. 329.).

LG br. 9

Usp. Adolfo LONGHITANO, Il popolo di Dio, u: Il diritto nel mistero della Chiesa, Pontificia universit Lateranense, nr. 9, Roma, 1990. g., str. 13-14.

Hrvatski prijevod u: Zakonik kanonskog prava, izd. Glas Koncila, Zagreb, 1988. g., strt. XXV.

Codex des kanonischen Rechtes, Butzon @ Bercker, Kevelaer, 1984. g., can 204.

Commento al Codice di diritto canonico, Urbaniana University press, Roma, 1985. g., can 204.

The Code of Canon lawstudy edition, Paulist Press, New York/Mahwah 1985. g., can 204.

Viktor B. NUI: Ope pravo Katolike Crkve, KS, ZG, 1985. g., komentar kanona 204.

LG, koja je izvor kan. 206., obzirom na katekumene u br. 14. naglaava: Oni potaknuti od Duha Svetoga, izriito trae da budu primljeni u Crkvu ; ve se samom tom eljom zdruuju s njom, a Majka ih Crkva ljubi kao svoje i za njih se brine.

Kan. 788. odreuje da se oni bogoslunim obredima prime u katekumenat, a time stjeu pravo na pouavanje te vjebanje u kranskom ivotu, treba ih pripustiti i uiti bogosluju, a imaju pravo i na karitativne pothvate Crkve. U misijskim Crkvama, gdje je katekumenat redovita pojava, BK trebaju donijeti statut tj. propisati to i kako na najbolji nain ga organizirati.

usp. kan 1008.

Klerici premda djeluju snagom Kristove ovlasti, ne prestaju biti vjernici, a obavljaju u korist naroda Bojega zadau koja je po svojoj naravi diakonia - sluenje ili sluba Luigi CHIAPPETTA, Il codice di diritto canonico, commento giuridico pastorale, izd. Dehoniane, Napoli. 1988. g., svez. I., str. 271.

Sam naslov istie pravni status kranskog vjernika, to je prvi put da crkveno zakonodavstvo donosi ovakvu jednu organsku cjelini prava i obveza, iako ne cjelovitu; osjea se neka slinost s deklaracijom UN o pravima ovjeka (10. prosinca 1948. g.). Ta su osnovna prava naravna i uroena, ova pak to i ZKP nabraja vjernik stjee po sv. Krtenju i ulaskom u Crkvu.

Ovo je, ustvari, prvi put da se kanonski oblikuju ona prava i dunosti vjernika, koji su nesumnjivo Boanskog prava jer proizlaze iz pritjelovljenja Kristu po krtenju Ova prava i dunosti treba promatrati u onom trokutu, to ga je spomenuo Ivan Pavao II, koji vidi s jedne strane ZKP, s druge dokumente Drugog vat. koncila, a na vrhu trokuta je Rije Boja (Giorgio FELICIANI, Il popolo di Dio, izd. Il Mulino, Bologna, 1991., str. 22.).

Kad je kranin u crkvenom zajednitvu, on je istovremeno i u zajednitvu s Bogom, a nastavlja se to u jedinstvu s braom i sa zakonitim pastirima; za njega to znai i dunost osobno sudjelovati i podupirati to jedinstvo.

Kolikogod kanon poziva na briljivo izvravanje obveza prema opoj i mjesnoj Crkvi, komentator kanona s pravom dodaje: Nikakvo se pravo ne moe izvravati ako se stvari vrednuju na individualistiki ili egoistiki na-in, jer bi takvo postavljanje bilo u potpunoj protivnosti sa samom naravi kranskih prava (Giorgio FELICI-ANI, Il Popolo di Dio, nav. dj. str. 21.

I ovaj kanon ima podlogu u LG 39 i 40, koji govore o opem pozivu na svetost.

Dobar glas i ugled su nedodirljivo pravo svake osobe, koje svatko sam za sebe mora uvati, s druge strane ni drugi ljudi, ni drutvena zajednica pa ni Crkva ne mogu se poigravati s bilo ijim ugledom.

Ovo je opa odredba o materijalnom pomaganju vjernika; konkretnije stoji jo u kann: 281. (pomaganje svee-nika); 264. (pomaganje sjemenita); 1261. (slobodni su u pomaganju Crkvi); 1271. (pomo Svetoj Stolici); 1263. (pomo mjesnoj Crkvi).

Ova obaveza proizlazi iz naravnog prava i pravinosti; no radi se o neemu, to za vjernika ima temelj i u boanskom i u pozitivnom pravu, jer to, budui da ima i etiku vrijednost, obvezuje kako u vanjskom tako ii u nutarnjem podruju(Giuseppe DALLA TORRE, tumaenje kan. 222. u Commneto al codice di diritto canonico, izd. Urbaniana, Roma, 1985. g., str. 127).

Odnos s pastirima ne bi trebao biti pasivan i podloniki; a pastirima je dunost sasluati ih te im oinski izii u susret.

Luigi CHIAPPETTA navodi etiri uvjeta, koje bi vjernici u svom intelektualnom doprinosu trebali imati na umu: a) da se sauva cjelovitost vjere i morala; b) da sve vodi prema opem dobru; c) da ne manjka potivanje i obzir prema pastirima; d) da se sauva dostojanstvo ljudske osobe. (nav. dj. str. 278.).

Crkvena vlast ne moe sprijeiti ili osporavati vrenje tog prava kao da bi to bilo njena izravna nadlenost. to vie ona mora hrabriti i vrednovati pothvate vjernika, a brinuti se da ih sauva od opasnosti u koje bi mogli upasti (Giorgio FELICIANI, Il popolo di Dio, nav. dj. str. 28.).

I ova odredba je utemeljena na II. Vat. Koncilu, koji je o tom izdao deklaraciju GE: Preteki trenutak odgoja u ljudskom drutvu i ivotu te njegov sve vei utjecaj na drutveni napredak naeg doba Sabor je razmotrio paljivo (tako zapoinje dokument)

Luigi CHIAPPETTA, nav. dj. str. 287.

Latinski i talijanski tekst motu proprija u: EV 2. 956-960.

Vidi originalni tekst o tom Vijeu u: EV 5, 2155-2166

Pastiri su odgovorni dajui naela to se tie svrhe stvorenih stvari i naelnog koritenja tih dobara, ali oni koji ive u svijetu su odgovorni za praktinu primjenu te nauke (komentar kan. 225. u: The Code of Canon Law, izd. Paulist Press, New York, Mahwah, 1985. g., str. 161.).

Kranska enidba oznaava Crkvu u malom, to je temeljno oitovanje crkvenog zajednitva i pomo Bojem narodu na dvostruki nain: kroz meusobnu ljubav i vjernost suprunici oituju milosnu povezanost Krista i Crkve; kroz raanje i odgoj djece doprinose rastu i odgoju Bojeg naroda (usp. komentar kan. 226. u The Ccod of Canon law, nav. dj. str. 162.

Upravo je ovdje vano istai pravni izraz: habiles sunt. Ne radi se, naime, o ope ljudskim pravima, nego o pravnoj sposobnosti. Stoga, obzirom na ovaj kanon, ne moemo govoriti o domokratizaciji u Crkvi, jer je to protivno boanskom njenu utemeljenju kao hijerarhijskog drutva. (usp. Javier HERVADA, komentar kan. 228. u: Codice di diritto caononico, svez. I, 2. izd. Logos, Roma, 1986. g., str. 196.).

Luigi CHIAPPETTA nabraja etverostruku svrhu te izobrazbe: a) da bi bolje ivjeli kranski ivot, b) da bi mogli navijetati; c) da bi vjeru u potrebi mogli braniti; d) da bi aktivno mogli sudjelovati u djelima apostolata. (nav. dj. str. 296.).

Biva BKJ (a to i za nas vrijedi), odredila je da onaj komu se podjeljuje sluba itaa ili akolite ispunja ova tri uvjeta: a) da je navrio 25 godina; b) da uzorno i kranski ivi; c) da je po sudu biskupa stekao prikladnu formaciju (Vjesnik BKJ, br. 2/1984. g., str. 3.).

Bilo bi vrlo razumno, gdje god je mogue i kad god imamo savjesnih laika, prepustiti im upravljanje crkvenim vremenitim dobrima, jer je to ba njihovo podruje: ..s druge strane laici su lanovi Crkve, sposobni za takve slube, a one nisu po Boanskom pravu rezervirane klericima. Dakle van svake je sumnje da se njima prui mogunost upravljanja crkvenim dobrima (Alvaro del PORTILLO, Laici e fedeli nella Chiesa, izd. Giuffr, Milano, 1999. g., str. 219.).

Ono to je u 2. kan. 231. doneseno obzirom na plau laika u biti je uzeto iz AA 22: Pastiri Crkve trebaju rado i sa zahvalnou prihvatiti te laike, brinuti se da njihov poloaja, koliko je najvie mogue, odgovara zahtjevima pravednosti naroito to se tie izvora za uzdravanje njih i njihovi obitelji

Cjelovit latinski i talijanski tekst u: EV 4, 1749-1770.

Ova rije akolita je grkog porijekla i znai pratitelj - svjetlonoa. To su bili nekad klerici etvrtog stupnja, a za sada su se zadrali kao znaajniji samo u armenskoj Crkvi. Na Zapadu su obavljali pomone slube u liturgiji kod podjele sv. Priesti i Potvrde, te obavljali razne karitativne zadae. Tridentski koncil je uzalud pokuao da akoliti imaju odluujuu zadai i u upnim poslovima. (vidi: Lexikon fr Theologie und Kirche, izd. Herder, Freiburg, 1957. g., svez. 1., stupac 245.).

Originalni tekst i tal. prijevod vidi u: EV 3, 1796-1947.

Vidi: EV 2, 63-84, zatim instrukciju Kongregacije za sjemenita Doctrina et exemplo EV, 2, 501-589.

Za cjelovitiji uvid u podlogu ovog kanona vidi takoer OT 2; PO 11; AA 11; Ratio fundamentalis 5-10.

Prvotna je praksa u Crkvi bila da je biskup skupljao oko sebe kandidate i ivio s njima in vita communi; u srednjem vijeku postojale su katedralne kole za odgoj sveenika, no Tridentski koncil je dekretom od 15. srpnja 1563. g., odredio da svaka biskupija mora imati sjemenite. Temeljem te odredbe je i Lav XIII. u apostolskom pismu Ex hac augusta to je odredio za Vrhbosansku metropoliju. Isto propisuje i CIC '17. u kan. 1354.

U CIC-u '17., kan. 1358. stoji da je oeconomus est pro curanda re familiari, a rectore distinctus.

Teko se opredijeliti koji izraz uzeti: latinski jezik sve predavae teolokih znanosti zove magistri, hrvatski slubeni prijevod je uzeo naziv nastavnici, talijanski se zovu docenti pouavatelji, njemaki prijevod je stavio Lehrer, engleski theachers. Moda je najbolje ostati kod naziva docenti - pouavatelj, jer profesor je u nekim sluajevima diskutabilno, budui da za taj naslov na visokim kolama i fakultetima, osim doktorata, trai se i stalna znanstvena djelatnost i napredovanje.

Ovakva formulacija kanona uzeta je uglavnom iz OT 6, ali tamo se jo dodaje i sljedee: Neka se ujedno procijeni sposobnost kandidata da nosi terete sveenitva i vri pastoralne zadatke. U svemu tom izboru i ispitivanju pitomaca, potrebno je uvijek postupati s dunom vrstoom, pa makar se moralo jadikovati zbog manjka sveenika.

Na dijecezanski propis, (a mislim da to vrijedi i za druge biskupije u BiH), trai ove dokumente: a) vlastitu molbu s kratkim ivotopisom, b) preporuku upnika; c) preporuku poglavara malog sjemenita ako su tamo maturirali; d) maturalnu svjedodbu; e) dvije fotografije.

Ovako OT 9 potie bogoslove: Neka pitomcima bude sasvim jasno da nisu predvieni za vladanje i asti, nego su odreeni posvema za slubu Bogu i pastoralnom sluenju Neka u svom buduem radu ne vide iskljuivo samo opasnosti, nego neka se radije tako odgoje, da to vie crpe snagu iz pastoralnog rada.

Kanon uz obvezu odravanja celibata klericima u 2. nareuje takoer da se s potrebnom razboritou ponaaju prema osobama, kojih bi posjeivanje moglo dovesti u pogibelj njihovu obvezu ili izazvati sablazan. Kanon 133., 3. CIC-a 17'. je ovakve sluajeve preputao sudu Ordinarija i on je jednostavno mogao zabraniti druenje kleriku s takvim osobama.

Vidi original i talijanski prijevod u EV 2, 1415-1513. Papa istie da Crkva i danas zadrava celibat kao dragocjeni biser, i u dananjem vremenu koje je oznaeno dubokim promjenama u mentalitetu i strukturama. Zanimljivo je da papa posebno potie biskupe da na tom podruju pomau prezbitere: Hrabrite svoje sveenike na sve mogue naine osobnim prijateljstvom i otvorenim povjerenjem da vam otvore srce i da se ne boje kazne, nego, makar i pali, da se boro oko popravka i zadobiju oprotenje (br. 1507). a to se tie uloge i pomoi samih vjernika, papa ovako poruuje: Neka mole i neka se trude oko sveenikih zvanja; neka ih pomau sinovskom ljubavlju, neka surauju u iskrenoj nakani da im budu oslonac radosne suodgovornosti u pastoralnim poslovimaNeka ih hrabre da svladavaju tekoe svih vrsta Neka njeguju duh vjernosti i ljubavi, ali neka imaju i duboko potivanje prema njima, no s ozbiljnom suzdranou. Neka raunaju da je sveenik ovjek potpuno posveen Kristu i Crkvi (br. 1510).

Cjelovit tekst u EV 5, 190-426. Dijelovi ove instrukcije su: a) Celibat u ivotu dananjih sveenika; b) Svrha odgoja u sjemenitima; c) Upute za odgoj sjemenitaraca; d) Uloga sjemenita u tom odgoju. Ova je tema takoer temeljito obraena u knjizi Sacerdozio e celibato, izd. Ancora, Roma 1975. g., gdje na 973 stranice razni autori obrauju povijesni i teoloki smisao celibata.

Evo to npr. Ratio fundamentalis u br. 8 spominje kao mogunost preko ljetnih odmora: pouavati vjeronauk, aktivno sudjelovati u liturgiji, posjeivati bolesnike, siromane, zatvorenike, pomoi upniku oko duhovne brige za mlade, vodit brigu o radnicima

Vidi kratki povijesni prikaz kod Luigi CHIAPPETTA, nav. djelo. str. 338.

Naglaavajui obvezu biskupa da se brine i za druge crkve, posebno za misije, CD 6 naglaava: Neka se takoer pobrinu da u spomenute misije, ili biskupije poalju i neke od svojih sveenika!

Neka se norme o inkardinaciji preinae tako da bi ova prastara uredba ipak bolje odgovarala dananjim pastoralnim potrebama.

Cjelovit tekst u: EV 2, 755-913.

Mobilnost klerika razumljiva je iz pastoralnih razloga. Klerik je obvezatan sluiti biskupu, ali je pozvan sluiti i opoj Crkvi; inkardinacija nije striktno teritorijalna nego je i personalna; premda je stalna, ne mora biti trajna. (usp. Thoms RINCON u: Codice di diritto canonico, izd. Logos, Roma, 1986. g., svez. I, str. 222-223.

Pismeni ugovor izmeu dvaju ordinarija, (na kojem neka stoji i supotpis sveenika o kojem se radi) trebao bi sadravati ove pojedinosti: a) vrijeme na koje se sveenik preputa u novu biskupiju; b) njegove konkretne dunosti i mjesto djelovanja u novoj; c) koja mu se sredstva osiguravaju za dolian ivot; d) rijeiti pitanje njegova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja; e) naznaiti mu pravo i mogunost povratka. (usp. Dario COMPOSTA, u: Commento al codice di diritto canonico, Urbaniana University press, Roma 1985, str. 159).

etiri privilegija spominje CIC '17: a) privilegium canonis (kan. 119.) potivanje sa strane laika; b) privilegium fori (kan. 120.) nije im mogao suditi graanski sud; c) privilegium immunitatis (kan. 121.) - nisu trebali sluiti vojsku; d) privilegium competentiae (kan. 122.) ako bi zapali u kredite, nije im se moglo sve oduzeti, nego se moralo ostaviti im dovoljno za uzdravanje.

Ovaj kanon poiva na strukturalnoj razlici klerika od laika; prvi su po svetom reenju odreeni za slubu Bogu; stoga im je i prvotna dunost sluati i potivati (Dario COMPOSTA, nav. djelo str. 160.).

Npr. upnika sluba (kan .521., sluba upnog vikara (kan. 546.) ili kapelana (kan. 564.).

Takav stav prema laicima odgovara temeljnim naelima ekleziologije II. Vat. Koncila, LG 12 i PO 9; a u tim tekstovima nadilazi se svaka vrsta klerikalizma, jer ne potuje pravinu samostalnost laika u vremenitim dunostima (Thoms RINCON, nav. djelo str 230.).

Gore spomenuta sredstva posveenja veinom se savjetuju, a pravno ne nareuju. Jedino za asoslov i duhovne vjebe stoji obveza: obligatione tenentur (usp. Luigi CHIAPPETTA, nav. djelo, str. 353.).

Obzirom na ovaj kanon, treba imati na umu deklaraciju Kongregacije za klerike od 8. oujka 1982. g.: Quidam episcopi. U kratkim crtama sadraj te deklaracije je ovaj: a) Od davnine sveenici su osjeali korist i potrebu udruivanja, a ni hijerarhija im to nije branila; b) Nije meutim doputeno niti se doputa ulanjenje u drutva koja po svojoj naravi, svrsi i djelatnosti su zapreka potpunom crkvenom zajednitvu; c) Bez sumnje su s klerikim staleom nespojiva ona drutva, osnovana samo na graanskom podruju, koja se izravno ili neizravno bave politikom, makar izgledaju humanitarna i zauzeta za napredak i mir, jer dovode do nesloge u Bojem narodu i s hijerarhijom; d) Takoer su deklaracijom nedoputeni nekakvi sveeniki i akonski sindikati, koji duhovnu slubu svode na profesiju ili zanat. Cjelovit tekst u EV 8, 98-103.

ZKP tu upuuje na krajevno pravo, a onu kod nas odreuje jurisdikcijske i trijenalne teajeve s ispitima.

Treba dobro uoiti da ovdje ne stoji: sveenici imaju pravo na plau. Podloga kanonu je CD 16: biskupi se moraju brinuti za duhovno i materijalno dobro svojih sveenika, i PO 17 naglaava: Ona dobra koja stjeu neka upotrebljavaju za svoje pristojno uzdravanje a to im preostane neka ustupe u korist Crkve. Zapravo je najvanije spomenuti biblijski citat iz Lk 10, 7: Radnik zasluuje svoju plau, ili Mt 10, 10: Radnik zasluuje svoje uzdravanje (Biblija KS) Kako se mukotrpno i vrlo oprezno formulirao ovaj sadanji tekst kanona vidi u Pero PRANJI; I chierici e i beni temporali, specialmente nella dottrina del Vaticano II e nel nuovo codice 1983., tesi di laurea, Roma, 1990. g., str. 289 - 325.

Ovaj ZKP daje svima isto pravo na odmor: mjesec dana (a biskup je po CIC-u '17. imao pravo na dva pa ak i tri mjeseca - kan. 338. 2.). Sadanje odredbe: za biksupa u kan. 395. 2.; pomone biksupe u kan. 410.; upnike u kan. 533., 2., vikare u kan 550. 3. ali svima samo po mjesec dana.

Kako se vodi pravni postupak da se dokae nitavnost Svetog. Reda, vidi u kann. 1708-1712. im je sluaj pokrenut, kleriku se zabranjuje daljnje obavljanje slube.

Ako je klerik toliko pogrijeio, da ga se mora otpustiti iz klerikoga stalea, onda se provodi kazneni postupak prema kann. 1720-1728, u kojem se u svakom trenutku kleriku i branitelju daje mogunost da dokau protivno i da on bude osloboen kazne.

Ovdje se radi o sluajevima kada sam klerik napusti slubu i eli sklopiti sakramentalnu enidbu. Postupak se u takvim potrebama vodi po Instrukciji Kongregacije za nauk vjere Per litteras ad universos od 14. listopada, 1980. g. Vidi u: EV 7, 572-586.

Od ove obveze celibata i nakon gubitka stalea po CIC-u '17., kan. 214. klerik je dobivao lake oprost ako je u tekom strahu primio Sveti Red. U pripremi novog ZKP bio je nekoliko shema da gubitkom samog stalea prestaju i sve klerike obveze pa i obveza celibata, iako su norme Kongregacije za nauk vjere i iz 1971. g. i ova novija iz 1980. g., bile oslonjene na stare propise. Potreban je dakle administrativni postupak i otpis Svetog Oca, a za osloboenje od obveze trae se opravdani i teki razlozi. Meutim, ne spominje se strah kao jedini od njih. (vidi o svemu tome: Luigi CHIAPPETTA, nav. djelo, stre. 373.).

Prije svega vano je napomenuti da je Prelatura kao takva po naslovu stavljena na 4. mjesto u knjizi o Bojem narodu; nije dakle ni u onoj grupi vjernici, ni u drugoj grupi klerici, a nije ni u petoj grupi gdje su normirana vjernika drutva. To je jedna zajednica pravno ureena, ali ne obuhvaa teritorij, nego se odnosi samo na osobe. (usp. Dario COMPOSTA, nav. djelo str. 171.).

U Crkvi za sada postoji samo jedna osobna prelatura a to je Opus Dei. Ustanovio ju je papa Ivan Pavao II. apostolskom Konstitucijom Ut sit validum, od 28. studenog 1982. g. Bitne odredbe papinske konstitucije su ove: a) Prelatura Svetog Kria se zove Opus Dei; b) Ravna se po odredbama ove konstitucije i po svom statutu; c) Vlast joj se protee na vlastite klerike i laike suradnike; d) Ordinarij joj je vlastiti prelat, a njegov izbor potvruje Papa; e) Prelatura je podlona Kongregaciji za biskupe; f) Svakih pet godina preko istoimene Kongregacije podnosi papi izvijee o stanju u Prelaturi; g) Sjedite Prelature je u Rimu. Originalni tekst konstitucije u EV 8, 462-471.

U CIC-u '17. kan. 684. je takoer preporuivao vjernicima da se ukljue u takva drutva, no u drugom dijelu isto kanona ih je opominjao: neka se uvaju tajnih drutava, osuenih, raskolnikih, sumnjivih i onih koji se ele izvui iz crkvene nadlenosti. Taj dio kanona sada je isputen, no nema sumnje da vjernici trebaju biti razboriti u procjeni samog drutva, njegova lanstva i njegove svrhe.

Odredbom kan. 703. u CIC-u '17. samo su po privilegiju Svete Stolice redovnici mogli osnivati trei red; sada se privilegij ne spominje. (usp. Jos L. GUTIERREZ, u: Codice di diritto canonico, svez. I, izd. Logos, Roma, 1986. g., str.253.

Ne treba pomijeati statut i poslovnik. U statutu su ope norme; u poslovniku je prikazan nain praktinog rada. (usp. Luigi CHIAPPETTA, nav. djelo str. 387.).

Crkva posebno bdije da se u drutvu sauva cjelovita vjera i da se ravnaju po ispravnim moralnim naelima. Vrlo je vano voditi brigu da se u drutvu ne osjete zloporabe i stranarenja.

Treba uoiti razliku izmeu kapelana i duhovnih savjetnika u tim drutvima (vidi kann. 312., 317. i 318.). Kapelani su po odredbi obvezatni. Vie su i odgovorni, jer predstavljaju slubeno autoritet, koji ih je na tu slubu postavio. Duhovni savjetnik, meutim, nije obvezatan i drutvo ga slobodno bira, a poglavar ga samo potvruje.

Premda ova drutva mogu biti pravne osobe, njihova imovina i dobra ne spadaju u grupu crkvenih dobara. Stoga se oni mogu ravnati prema vlastitim odlukama i uredbama, ali ih ne obvezuju odredbe o vremenitim crkvenim dobrima, sadrane u V. knjizi ZKP.

PAGE 17