Biti-Poetika-8

Culler, Teorija književnosti 1 / 8

TEORIJA

Teorija je objašnjenje čiju je istinitost ili neistinitost teško utvrditi. (Teorija mora biti više od hipoteze – ona ne smije biti očita, ona uključuje kompleksne i sustavne odnose između većeg broja čimbenika, nju nije lako potvrditi niti opovrgnuti.) Ona je područje mišljenja i pisanja čiju je granicu teško odrediti. Radovi koji pripadaju teoriji imaju učinke izvan svog izvornog područja. Teorija nije skup metoda proučavanja književnosti, nego beskonačno mnoštvo radova o svemu. Zbog teorije ljudi mijenjaju svoja gledišta i drugačije promišljaju predmet i djelatnost svoga proučavanja. Teorija je borbena kritika zdravo razumskih shvaćanja, pokušaj da se pokaže kako je ono što podrazumijevamo pod «zdravim razumom» zapravo povijesni konstrukt – jedna teorija koja se počela doimati tako prirodnom da je više niti ne doživljavamo kao teoriju. Odlika mišljenja koje postaje teorijom jest da povlači dojmljive «poteze» koji se mogu iskoristiti u promišljanju drugih tema. (Težište se suvremene teorije sastoji od kritike svega što se drži prirodnim, od dokazivanja kako je sve što se smatralo ili je proglašavano prirodnim jedan povijesni, kulturni proizvod.) Četiri glavna zaključka o teoriji:

1. Teorija je interdisciplinarna – ona je diskurz s učincima izvan svoje prvotne struke2. Teorija je analitička i spekulativna – ona je pokušaj razumijevanja onoga što se

obuhvaća nazivima seks, spol, jezik, pismo, značenje ili subjekt3. Teorija je kritika zdravog razuma , pojmova koji se ne shvaćaju kao prirodni4. Teorija je refleksivna , mišljenje o mišljenju, istraživanje kategorija koje rabimo u

razumijevanju, u književnosti i u ostalim diskurzivnim praksama

Jedno od značajki teorije jest njezina beskonačnost. (Ona je neograničeni korpus radova koji se stalno uvećava.) Neovladivost je jedan od glavnih uzroka otpora teoriji. Teorija onemogućuje ovladavanje, ne samo zato što se uvijek još nešto može spoznati, nego zato što je sama teorija propitivanje zaključaka i pretpostavaka na kojima oni počivaju. U naravi je teorije da potire, kroz osporavanje premisa i postulata, ono što ste mislili da znate, pa se učinci teorije ne mogu predvidjeti.

KNJIŽEVNOST

Teoretičari su, pokazavši da i u drugim diskurzima retoričke figure oblikuju mišljenje, ukazali kako je moćna literarnost na djelu i pretpostavljeno neknjiževnim tekstovima. Moderan pojam «književnost», «literature» star je jedva dvjesto godina. Prije 1800. godine «literatura» i odgovarajući pojmovi u drugim europskim jezicima značili su «spise» ili «znanje iz knjiga». ( Zapadnjački pojam književnost kao imaginativnog pisanja može se pratiti unatrag do njemačkih romantičarskih teoretičara – do knjige «O književnosti s obzirom na njezin odnos prema društvenim institucijama», koju je 1800. godine objavila francuska barunica Madame de Stael.) Jezik se, kada se izdvoji i kada se odvoji od ostalih namjena, može interpretirati kao književnost. Ako je književnost dekontekstualizirani jezik, odsječan od drugih funkcija i


namjena, onda je i ona sama jedan kontekst koji privlači ili otklanja osobitu vrstu pozornosti. Komunikacija počiva na temeljnoj konvenciji međusobne suradnje svih sudionika i pretpostavljenoj bitnosti onoga što jedna osoba kazuje drugoj («nadzaštićeno načelo suradnje» - hyper – protected cooperative principle). Književne pripovijesti mogu se shvatiti kao članovi šire skupine priča, «pripovjedno izloženih tekstova», iskaza čija važnost za slušatelje ne počiva na informaciji koju prenose, nego na priopćivosti (tellability). Ono po čemu se književna djela razlikuju od ostalih pripovjedno izloženih tekstova jest to da su prošla postupak odabira – objavljena su recenzirana i ponovno tiskana, pa im čitatelji mogu pristupiti sa sigurnošću, znajući da su ih drugi procijenili kao dobro načinjena i vrijedna. Tako je za književno sjelo načelo suradnje «nadzaštićeno». (Književnost je oznaka institucije koja nam jamči da će rezultat naših čitateljskih nastojanja vrijediti.) Priroda književnosti:

1. Književnost kao isticanje jezika : Književnost je jezik koji «sam sebe ističe». Ne može se zanemariti da se radi o jeziku oblikovanom na neobičan način. Posebice poezija ustrojava zvučni plan jezika koji se mora uzeti u obzir. (Kada se tekst stavi u pretinac književnosti, skloni smo pozornost posvetiti jezičnoj pravilnosti ili drugim vrstama jezičnog ustroja koje bi smo inače previdjeli.)

2. Književnost kao integracija jezika : Književnost je jezik u kojem su različiti elementi i sastavnice teksta dovedeni u kompleksan odnos. U književnosti smo skloniji tražiti i rabiti odnose između forme i značenja, ili sadržaja i gramatike. Pokušavamo razaznati kako elementi pridonose dojmu cjeline, pronaći integriranost, harmoniju, napetost ili nesklad. ( Želimo li neka djela proučavati kao književnost, najprije treba promotriti ustroj njegova jezika, a ne čitati ga kao izraz autorske psihe ili kao odraz društva u kojem je nastalo.)

3. Književnost kao fikcija : Iskazi književnosti imaju «fikcionalan» odnos prema svijetu. U fikciji je odnos onoga što pripovjedač kaže i onoga što autor misli uvijek stvar interpretacije. Tako je i s odnosom ispripovjedanih i zbiljskih događaja. Kontekst fikcije ostavlja otvoreno pitanje o čemu se zapravo radi.

4. Književnost kao estetski objekt : Estetski objekti, poput slika ili književnog djela, kao spoj osjetilne forme (boje, zvukove) i duhovnog sadržaja (pojmovi), primjer su za mogućnost spajanja materijalnog i duhovnog. Književno je djelo estetski objekt jer – kad se zanemare ili isključe ostale komunikativne funkcije – čitatelja potiče na razmatranje odnosa forme i sadržaja. (Za Immanuela Kanta i druge teoretičare estetski objekti imaju «svrhovitost bez svrhe»)

5. Književnost kao intertekstualna ili autoreferencijalna tvorevina : Čitati nešto kao književnost znači smatrati da je riječ o jezičnom događaju koji svoje značenje ima u odnosu na druge diskurze (intertekstualnost). Budući da je književnost djelatnost kojom autor pokušava unaprijediti ili obnoviti književnost, ona je uvijek posredno promišljena sama književnost (autoreferencijalnost).


KULTURALNI STUDIJI

Kulturalni studiji (istaknuta struja u humanistici 1990-tih godina) su praksa kojoj je ono što nazivamo «teorijom» teorija. Oni uključuju i obuhvaćaju proučavanje književnosti kao posebne kulturalne prakse. Kulturalni studiji dvostrukog su podrijetla. Potječu od francuskog strukturalizma koji je 1960-tih godina pristupio kulturi ( i književnosti) kao nizu praksi čija bi pravila i konvencije trebalo opisati. (Primjer je strukturalizma djelo «Mitologije» Ronalda Barthesa iz 1957. godine. Proučavajući kulturalne prakse, u rasponu od visoke književnosti do mode i hrane, Barthes je svojim primjerom ohrabrio čitanje konotacija kulturalnih predodžbi i analizu društvenog funkcioniranja neznanih konstrukata kulture.) Drugi izvor kulturalnih studija je marksistička književna teorija u Britaniji. Djelo Raymonda Williamsa («Culture and Society» 1958.) i osnivača Birminghamskog centra za suvremene kulturalne studije (BCCCS) Richarda Hoggarta («The Uses of Literacy», 1957.) teži ponovnom otkrivanju i istraživanju popularne, radničke kulture koja je izgubljena iz vida kada su kulturu poistovjetili s visokom književnošću. ( Uzajamno djelovanje ovih dvaju pristupa kulturi – kultura kao izraz puka i kulture kao nametanje puku – bilo je ključno za razvoj kulturalnih studija, isprva u Britaniji, a zatim i drugdje. Smisao proučavanja popularne kulture upoznavanje je onoga što obilježava život običnih ljudi – njihove kulture – u opreci prema onoj esteta i profesora. S druge strane, javlja se poriv da se prokaže način na koji kulturalne snage oblikuju ljude i njima manipuliraju. ( Popularna kultura načinjena je od masovne kulture. Budući da je popularna kultura načinjena iz njoj suprotstavljenih kulturalnih izvora, ona je kultura borbe, kultura čija se kreativnost sastoji od uporabe proizvoda masovne kulture.) Proučavanje književnosti nije vezano uz neko shvaćanje književnog predmeta koji bi kulturalni studiji morali odbaciti. Kulturalni studiji nastali su kao primjena načina književne analize na druge kulturalne materijale. Studij književnosti može se obogatiti proučavanje književnosti kao posebne kulturalne prakse i njezinim uspoređivanjem s drugim diskurzima. Do sada je širenje kulturalnih studija pratilo (iako ne i uzrokovalo) proširenje književnoga kanona. Književnost koja se danas posvuda podučava uključuje djela koja su napisale žene i druge povijesno marginalizirane grupe. Ova djela obično se proučavaju kao reprezentacije iskustva, a time i kulture pojedinih grupa. Otkada su se kulturalni studiji pojavili kao otpadnički oblik proučavanja književnosti, primjenjuju književnu analizu i na druge kulturalne materijale. (Kulturalni bi studiji lako mogli postati nekom vrstom nekvantitativne sociologije koja pristupa djelima kao slučajevima ili simptomima nečega drugoga, a ne zbog njih samih.)

JEZIK, ZNAČENJE I INTERPRETACIJA

Književnost obuhvaća i svojstva jezika i usmjeravanje osobite vrste pozornosti na jezik. (Pitanje o prirodama i ulogama jezika, kao i o načinu njegove analize, bilo je temeljno za teoriju.) Razlikujemo značenje riječi i značenje ili izazov teksta, zatim u sredini, ono što bismo mogli nazvati značenjem iskaza - značenjem čina iskazivanja tih riječi u određenim


okolnostima. Moguća značenja riječi pridonose značenju iskaza, koje je čin govornika. (Također i značenje riječi proizlazi iz njihova mogućega položaja unutar iskaza.) Tekst koji reprezentira nepoznatoga govornika djelo je autora i njihovo značenje nije tvrdnja nego činidba, njegova moć da utječe na činitelja. Ferdinand de Saussure : Jezik je sustav znakova. Ono što svaki element jezika čini onim što jest, ono što mu određuje identitet, jesu opreke između njega i drugih elemenata unutar jezičnoga sustava. Najtočnija značajka jezičnog znaka jest da je on ono što drugi nisu. Ključna je arbitrarna priroda jezičnoga znaka : Znak je kombinacija forme («označitelja») i značenja («označenika»), i veza između forme i značenja počiva na konvenciji, a ne na prirodnoj podudarnosti : I forma i značenje također su konvencionalne diobe plana znaka i plana misli. (Jezici na različite načine dijele plan zvuka od plana misli.) Središnje pitanje suvremene teorije bilo je na koji se način jezik odnosi prema misli. Jedna je krajnost kako jezik tek priskrbljuje imena za misli koje samostalno postoje – jezik nudi načine na koje možemo izraziti već postojeće misli. Druga je krajnost «Sapir-Whorfova hipoteza», nazvana po dvojci lingvista koji su tvrdili kako jezik kojim govorimo determinira što uopće možemo misliti. Temeljna razlika između dviju vrsta pristupa : Jedan je zasnovan na lingvistici i prema značenjima se odnosi kao prema nečemu što je veće dano, te pokušava iznaći što ih je omogućilo. Drugi pristup polazi od forme koja teži interpretirati – otkriti njihovo stvarno značenje. Na razini proučavanja književnosti to je razlika između poetike i hermeneutike. ( Poetika polazi od ovjerenih značenja ili učinaka pitajući se kako su oni postignuti) Radovi knjiženih kritičara često spajaju poetiku i hermeneutiku – istražuju čime je određen učinak postignut ili zašto se neki završetak čini primjerenijim (predmeti poetike), ali se pitaju i o značenju pojedinog retka ili o tome što nam pjesma govori o čovjekovu položaju u svijetu (hemenautika). Razmišljanje o čitatelju i o načinu na koji on razumijeva književnost dovelo je do «kritike čitateljskog odgovora» ( reader – response criticism) koja tvrdi da je značenje teksta u čitateljevu doživljaju (doživljaju koji uključuje oklijevanje, nagađanje i uviđanje zablude). Priča koju netko može ispripovjediti o danom djelu ovisi i onome što su teoretičari nazivali čitateljevim «horizontom očekivanja». (Djelo se interpretira kao odgovor na pitanja postavljena tim horizontom očekivanja.) Usredotočenost na povijesne i društvene mijene načina čitanja ističe kako je interpretacija društvena praksa. Ono što se obično smatra teorijskim školama ili pristupima književnosti s gledišta hemeneutike zapravo su moguća k određenim vrstama odgovara na pitanje o čemu djelo zapravo «govori». Značenje djela je istodobno doživljaj subjekta i svojstvo teksta. Ono je i ono što razumijemo i ono što u tekstu pokušavamo razumjeti. Značenje je određeno kontekstom budući da kontekst uključuje jezična pravila, autorove i čitateljeve okolnosti te sve ostalo što bi moglo biti relevantno. Značenje je omeđeno kontekstom, ali kontekst je omeđen.

RETORIKA, POETIKA I PJESNIŠTVO

Aristotel je razlikovao retoriku od poetike, smatrajući retoriku umijećem uvjeravanja, a poetiku umijećem oponašanja ili prikazivanja. Srednjovjekovna i renesansna tradicija su ih ujedinile – retorika je postala umijećem rječitosti, a pjesništvo višim stupnjem toga umijeća ( budući da teži poučavanju, ugodi i ganuću). U 19. stoljeću retoriku se počelo


doživljavati kao majstoriju udaljenu od nepatvorene djelatnosti mišljenja i pjesničke imaginacije, pa je pala u nemilost. Pri kraju 20. stoljeća retorika je oživljena kao proučavanje moći diskurza. Retorička figura se općenito određuje kao promjena pitanja ili otklon od «obične» uporabe. Suvremena teorija dovodi u pitanje pojam «običnog» ili «doslovnog» značenja od kojeg se figure ili tropi udaljavaju. Neki su teoretičari čak prigrlili paradoksalni zaključak prema kojemu je jezik u svojim temeljima slikovit, i kako se ono što zovemo doslovnim jezikom sastoji od figura čija je figurativna, slikovita priroda zaboravljena. Ovim se pristupom ne želi reći kako ne postoji razlika između doslovnoga i slikovitoga, prenesenog značenja, nego da su tropi i figure temeljne strukture jezika, a ne iznimke ili iskrivljenja. (Metafora je osnovni način spoznaje – nešto spoznajemo poimajući ga kao nešto drugo.) Retorika se zasniva na ideji da postoje osnovne strukture jezika koje čine temelj i omogućuju značenja stvorena u velikom broju diskurza. Ep i tragedija bili su u antici i renesansi krunska postignuća književnosti. Između druge polovice 18. stoljeća i sredine 20. stoljeća su liriku, kratku nepripovjednu pjesmu počeli poistovjećivati s biti književnosti. Lirsko pjesništvo se počelo doživljavati kao izraz najskrivenijih čuvstava pojedinačnoga subjekta. Suvremeni teoretičari su počeli shvaćati liriku kao asocijativni i imaginativni rad na jeziku – kao eksperimentiranje jezičnim vezama i izričajima zbog kojih se pjesništvo više čini uznemiravanjem kulture nego li glavnim trezorom njezinih vrijednosti. Za pristup u kojem se u kojem se pjesma shvaća kao verbalna konstrukcija , glavno je pitanje odnos značenja i nesemantičkih svojstava jezika, kao što su zvuk i ritam. Za pristup koji pjesmu shvaća kao čin, ključan je odnos između čina autora koji piše pjesmu i čina govornika ili «glasa» koji u njoj govori. Lirsko je pjesništvo prisluškivanje nekog iskaza. To je u 20. stoljeću bio dominantan pristup lirici, što se moglo sažeti u obrazloženju prema kojemu se u književna djela fikcionalna oponašanja iskaza «zbiljskoga svijeta». Interpretirati neku pjesmu značilo bi predočiti si prirodu govornikova položaja iz indikacija u tekstu i našega općeg znanja o govornicima u uobičajenim okolnostima. Interpretacija pjesama počiva na konvenciji značenja. Pretpostavlja se da su pjesme, ma kako bile neugledne, o nečem važnom i stoga se pojedinosti trebaju uzeti kao da imaju opće značenje. Trebaju se čitati kao znak ili kao objektivni korelativ za važna čuvstva ili naznake.


PRIPOVIJEST

Književna i kulturna teorija u sve većoj mjeri postavlja pripovijesti (narratives) u središte kulture. Priče su osnovni način na koji razumijevamo stvari, bilo da razmišljamo o našem životu kao o slijedu koji nekamo vodi, bilo da si objašnjavamo zbivanja u svijetu. Teorija pripovjednog teksta («naratologija») pokušava razumjeti opće sastojke pripovjednog teksta, te analizira kako pojedini pripovjedni tekstovi postižu svoje učinke. Naratologija pretpostavlja da postoji strukturalna razina – koju općenito nazivamo «zaplet» - neovisna o pojedinim jezicima. Za razliku od poezije, koja se u prijevodu gubi, zaplet se može sačuvati u prijevodu s jednog jezika na drugi. Zaplet ili priča građa je koja se prikazuje, uređena s određene točke gledišta pomoću diskurza (različitih inačica jedne te iste priče). U naratologiji je temeljna razlika ona između zapleta i prikazbe, priče i diskurza. Prema konvenciji, svaki pripovjedni tekst trebao bi imati svoga pripovjedača koji može stajati izvan priče ili može biti likom unutar nje. Pripovjedač se obraća slušateljima koji su ponekad implicitni ili konstruirani, a ponekad eksplicitno određeni (posebice u pričama unutar priča, gdje jedan lik postaje pripovjedačem i priča unutrašnju priču ostalim likovima). Pripovjedačevu publiku često nazivaju naslovljenikom pripovjedanja (narratee). Teoretičari govore o «samosvjesnom pripovjedanju» kada pripovjedač raspravlja o vlastitom kazivanju priče, dvoji o tome kako da je iskaže, ili se razmeće svojim utjecajem na tijek priče. Samosvjesno pripovijedanje naglašava problem pripovjedne ovlasti. Lik, kroz čiju se svijest ili položaj događaja stavljaju u fokus, žarište, naziva se fokalizator. On se može, ali i ne mora podudarati s pripovjedačem. Postoje brojne varijable :

1. Vremenska : Pripovijedanje može fokalizirati događaje iz vremena u kojem su se zbili, nedugo zatim ili mnogo poslije toga

2. Udaljenost i brzina : Priča može biti fokalizirana kroz mikroskop, onakva kakva je bila, i kroz teleskop, odvijajući se polagano sa svim pojedinostima ili ukratko kazujući što se događa

3. Granice znanja : Pripovjedno djelo može fokalizirati priču kroz vrlo suženu perspektivu – prikazati djelovanje nekoga lika, a da ne ulazi u njegove misli.


PERFORMATIVNI JEZIK

Zamisao o performativnosti iskaza razvio je 1950-tih godina britanski filozof J.L. Austin. On je predložio razlikovanje dviju vrsta iskaza – konstativnih iskaza, koji nešto tvrde, opisuju neko stanje stvari, a istiniti su ili lažni. Performativni iskazi ili performativi, nisu ni istiniti ni lažni, te u zbilji izvode (perform) radnju na koju referiraju. Performativni iskaz, ovisno o okolnostima, može biti prikladan ili neprikladan, tj. posvećen (felicitous) ili neposvećen (unfelicitous). Može se napraviti popis «performativih glagola» koji u prvom licu prezenta (obećajem, naređujem, proglašujem) izvode radnju koju označuju. Ali, performative nije moguće odrediti popisivanjem glagola koji se tako ponašaju. Kada se uvedu «implicitni performativi», u kojima nema eksplicitnih performativih glagola, tada se mora priznati da svaki iskaz može biti implicitni performativ. Poput performativa, književni iskazi na neko prethodno stanje stvari te nisu ni istiniti niti lažni. Književni iskaz također stvara stanje stvari na koje referira. ( Primjerice, proizvodi likove i njihove postupke.) Performativi raskidaju veze između značenja i govornikove intencije, budući da čin koji riječima izvodimo nije određen našom intencijom, već društvenim i jezičnim konvencijama. I književni iskazi su događaji čije značenje nije određeno intencijom autora. Kad se Jacques Derrida prihvatio Austinova koncepta, zaključuje da Austin, utječući se «uobičajenim okolnostima» zapravo proviđa brojne načine na koje se čestice jezika mogu ponavljati – «neozbiljno», ali i ozbiljno, kao primjer ili citat. Derrida to zove «općom iterabilnošću». Da bi nešto bilo znak, ono mora biti podobno za citiranje i ponavljanje u svakojakim okolnostima, uključujući i one neozbiljne. Jezik je performativan – ne prenosi samo informacije, nego i izvodi činove svojim ponavljanjem ustanovljenih diskurzivnih praksi ili načina na koji činimo stvari. Američka filozofkinja Judith Butler središnja je figura «performativne teorije roda i seksualnosti». Za Butler su temeljne kategorije identiteta kulturalni i društveni proizvodi – oni su posljedica političkog udruživanja, a ne njegov uzrok. Te kategorije stvaraju dojam prirodnosti i nameću norme, čime prijete da će isključiti one koje im se ne pokoravaju. U djelu «Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta» (1990.) Butler predlaže performativno shvaćanje roda – rod nije određen onim što netko jest, već onim što netko čini ulogom koju igra. Rad se tvori činovima, kao što čin obećanja tvori obećanje.


IDENTITET, IDENTIFIKACIJA, SUBJEKT

Glavnina moderne tradicije proučavanja književnosti pristupala je individualnost pojedinca kao danosti, ako jezgri koja se izražava riječju i djelom i koja se stoga može rabiti kako bi se objasnilo neko djelovanje. Teorija ne osporava samo taj model izražavanja, gdje djelo ili riječi izražavaju prethodno postojeći subjekt, nego i prvotnost samog subjekta. (Ako su mogućnosti mišljenja i djelovanja određene nizom sustava kojima subjekt ne upravlja ili ih čak niti ne razumije, tada je subjekt «decentriran» u smislu da on nije izvor ili središte na koje se netko može osloniti kako bi objasnio događaj. On je nešto oblikovao tim silama). Teorija naginje k tvrdnji kako biti subjektom znači biti subjektom znači biti podvrgnut (subjected) različitim režimima (psihosocijalnom, seksualnom, jezičnom). Književna djela nude veliki raspon implicitnih modela o tome kako se tvori identitet. Postoji pripovijesti u kojima je identitet u osnovi određen rođenjem. U drugim pripovijestima likovi se mijenjaju sukladno svojim usponima i padovima, ili se pak njihov identitet zasniva na osobnim kvalitetama koje se otkrivaju za životnih nedaća. (Temeljni identitet likova nastaje kao posljedica njihovih postupaka, borbe sa svijetom, na taj se identitet zatim postavlja kao osnova, čak i uzrok tih postupaka.) Pjesme i romani obraćaju nam se tako da zahtijevaju identifikaciju, a identifikacija stvara identitet – postajemo ono što jesmo poistovjećujući se s osobama o kojima čitamo. Prema Freudu, identifikacija je psihički proces u kojim subjekt asimilira jedan vid drugoga i transformira se, u cijelosti ili djelomično, prema modelu kojeg mu drugi daje. Osobnost ili jastvo ustanovljava ne nizom identifikacija. Identifikacija ima ulogu u proizvodnji grupnih identiteta. Za članove povijesno ugnjetavanih ili marginaliziranih grupa priče potiču identifikaciju s potencijalnom grupom i stvaraju od grupe grupu tako što im pokazuje tko ili što bi oni mogli biti. Teorijski prijepori ovdje su uglavnom usredotočeni na poželjnost i na političku korisnost različitih poimanja identiteta.

Biti-Poetika-8

Documents

Transcript of Biti-Poetika-8