Opštu podjelu historije koja i historiju filozofije dijeli na tri glavna razdoblja; stari,

srednji i novi vijek, moguće je tek načelno primjeniti na periodizaciju historije islamske

filozofije i islamskog društva i kulture uopće. Ni općereligijska periodizacija zasnovana na

poslaničkim ciklusima Objave nije bezuslovno prihvatljiva jer historiju islamske filozofije

promatra reducirano, u znaku teologije i metahistorije koje teeško da iskazuju ono što

predstavlja ukupnost i bit povijesti islamske filozofske misli i tradicije. Podjela na

predislamske mislioce i mislioce sunijskog i šiijskog islama, koju predčaže Aškivari, je

neprecizna i isuviše religijsko-politički motivirana. Indoiranka i grčko-helenistička književno-

umjetnička i filozofska inspiracija i tradicija su igrale veoma važnu ulogu unutar islamske

filozofije, pogotovo u periodu njene konstitucije u grčko-evropskom smislu riječi, ali

svođenje ovog mišljenja i ovog znanja isključivo na ove dvije dimenzije kako to pokušavaju

neki moderni filozofi, historičari i orijentalisti iz Evrope jeste nehistorijsko, nenaučno, i

ideološko. Period srednjeg vijeka za Evropu predstavlja mračni period njene historije, dok za

islam predstavlja period ekspanzije islamske misli i velika i fascinantna ostvranja nauke,

filozofije, umjetnosti i religije unutar razvijenog svijeta islama. U periodu od 8 do 15 stoljeća

nastala je jedna od najčjepših i najbogatijih svjetskih civilizacija i kultura u čijem središtu je

stajao pojam slobodne i dinamične znanosti i filozofije, one nauke za koju evropska povijest

još uvijek ne zna gdje se u srednjovjekovnom mračnom dobu sklonila. Rašireno je

tendenciozno shvatanje da islamska filozofija nije autohtono i autentično mišljenje, da je to

grčka filozofija napisana arapskim slovima i jezikom(Renan). Odgovor na ovo shvatanje daje

Ahmed Smajlović koji ističe:“Ako muslimani i jesu poprimili uticaj grčke filozofske tradicije

to je normalno i prirodno. Grčka filozofija je i sama bila pod uticajima istoka i njegove

filozofije i nauke. Međutim, komparativna izučavanja islamske i grčke filozofije ukazala bi na

ona pitanja i probleme koje grčki filozofi nisu obrađivali u svojim djelima. I zašto muslimani

po prirodi svoga duha ne bi imali svoju filozofiju.“ Kod predkur'anskih arapa nije bilo

filozofije u grčkom smislu ove riječi. Tek sa kur'anskom objavom i prvom kur'anskom

teologijom kao nastojanjima oko krajnje racionalizacije i misaonog opravdanja vjerovanja u

Boga i pod uticajima tradicija egipatsko-grčko-helenističke misli i jevrejsko-hršćansko-

hinduističkih naučavanja dolazi do uobličavanja misaonog i iskustvenog sklopa kojeg

nazivamo islamska filozofija, filozofija u islamu, arapska filozofija, arapsko-islamska

filozofija i sl. Povijest ove filozofije se može podijeliti u tri klasične discipline:

1. Teološku/spekulativnu teologiju- mutezilije, ešarije, maturidije

2. Filozofsku- Kindi, Farabi, Ibn Sina, Ibn Hazm, Ibn Tufejl, Ibn Rušd

1

3. Sufijsku- Kušejri, Rbija Adevija, Gazali, Ibn Arebi, Attar, Rumi

U literaturi o srednjovjekovnoj filozofiji i teologiji uobičajeno je da se ovi oblici

duhovnog djelovanja nazivaju skolastičkim, odnosno skolastika se odnosi na školsko

obrazovanje, na sve što je vezano za školu kao profesore i studente. Religiozno-filozofske

škole i pravci mišljenja muslimanskih filozofa i mutekelima ostvarili su do te mjere snažan i

dubok uticaj na kršćansku skolastiku da se mogu smatrati njenim temeljnim izvorima

nastanka. Srednjovjekovna filozofija, poznata pod imenom skolastika, općenito se dijeli na

muslimansku, jevrejsku i kršćansku, ali je muslimanska bila izvor dvjema drugima. U

povijesti islamske filozofije razlikuejmo dva izrazita pojma koji je imenuju: el-hikma i el-

felsefa. Prvi pojam je kur'anski i preciznije obuhvata ono što bismo nazvali „islamsko

mišljenje“, a drugi je poznat preko grčkih prijevoda u VIII stoljeću. Oba uključuju ono što su

grci podrazumijevali pod pojmom filozofije. U djelu „O prvoj filozofiji“ od el-Kindija, se

navode brojne definicije filozofije i metafizike koje su postavili njegovi grčki prethodnici:

filozofija je težnja ka mudrosti, ona je strah od smrti, filozofija je oponašanje Božijeg

djelovanja, mudrost mudrost(hikmetul hikma), samospoznaja čovjeka i sl. Prvi obrisi

filozofskog mišljenja u islamu susreću se još pri samom silasku kur'anske objave, dakle za

vrijeme Muhameda a.s, ali do razvoja filozofske misli dolazi tek a pojavom prvih teološko-

folozofskih škola u islamu, tj. pojavom ilmul kelama i prbog iskustva grčke filozofije. Nužno

je istaknuto da je islamska filozofija svoje bitno utemeljenje i cjelovitost zadobila tek u

djelima mislilaca koji pripadaju felasifi, tj. grčko-helenističkoj inspiraciji arapsko-islamske

misli ranog srednjovjekovlja. Mešu njima posebno mjesto zauzimaju Ibn Rušd i Gazali jer je

njihovo mišljenje sistematsko i sistematizirajuće.

Ebu Jakub el-Kindi(801-873)

je Filozof Arapa ili Filozof Islama, naučnik, mislilac, ljekar rođen u Kufi koja je u odnosu na

Basru preferirala racionalističke studije, a veći dio života je proveo u Bagdadu, utemeljitelj

rane peripatetičke filozofije kod muslimana(objašnjenje). Preuzima elemente grčke filozofije i

smatra da se oni ne suprostavljaju islamu jer istina se ne protivi istini(el hakk la judedul

hakk). Kindi se bavio pitanjima odnosa između jednosti Boga i mnoštvenosti u svijetu,

između razuma i objave, filozofije i religije, duše i razuma. Kindi je preveo brojna filozofska

djela na arapski jezik, oformio terminologiju, protumačio nejasna mjesta i sintetizirao brojne

filozofske teorije. On usaglašava grčko-helenističku baštinu sa islamom i tako stvara novu

2

filozofiju. El-Ahvani navodi da je Kindi napisao oko 240 naslova iz logike, medicine, muzike,

politike, astrologije, mineralogije. Njegova filozofska djela su:

1. Kitab el-felsefa el-ula, O prvoj filozofiji

2. Kitab tartib kutub Aristutalis, Sistematizacija aristotelovih djela

3. Risala fi el-mekualt el-ašr, Deset kategorija

4. Kitab an kavl Aristutalis fi Analutika, O Aristotelovim raspravama u Analitici.

Gerhard od Kremone već u 12-tom vijeku prevodi Kindijeva djela na latisnki jezik, tako da je

svojim izvornim djelima snažn uticao na misao srednjovjekovne Evrope.

-U svojoj „Poslanici o umu“, on navodi da Aristotel um dijeli na 4 vrste:

1. Vječno aktualni um

2. Um koji je potencijalan, a on je u duši

3. Um koji je u duši prešao iz patencijaliteta u aktualitet

4. Um koji nazivamo pojavnim

Muhamed Ebu Bekr ibn Zekerija el-Razi(865-925)

latinizirano Razes, rođen u Rejju, filozof i ljekar, velikodušan i milostiv kako navodi

Ibn Nedim u „Kitabul fihristu“ prema siromašnima tako da ih je liječio bez ikakve naknade i

bez plaćanja. Prred kraj života je obnevidio ali je odbio da se liječi govoreći da vidi svijet

dovoljno i da ga je sit. Iskazao se kao slobodan mislilac koji misli i piše protiv postojećih

autoriteta, kritikuje teologiju i religiju, on je čisti racionalist koji vjeruje samo u moć razuma.

Neke njegove ideje i ekstremni stvavi su sačuvani zahvaljujući njegovim brojnim kritičarima.

O njemu su pisali historičari i mislioci kao el-Biruni, Ibn el-Nedim, el-Kifti i drugi. Napisao

je oko 148 djela u koja spadaju i njegova pisma, kraće rasprave i filozofsko-teološki traktati.

Od postojećih rukopisa Brockelmann navodi 59 naslova. U istaknuta filozofska djela spadaju:

1. El-Tibb el-Ruhani, Duhovna medicina

2. El-sirat el-felsefija, Filozofski put

3. Kitab el-ilm el-Ilahi, Metafizika

4. Mekalat fi ma bad el-Tabia, Rasprave o metafizici

3

Značajnu studiju o Raziju na arapskom donosi Abdurahman Badavi(Bedevi ili je

Bedavi). Razijevu filozofiju karakteriše učenje o pet eternalija. Biruni ističe da je Razi prenio

od starih Grka učenje o vječnosti pet stvari: Boga, univerzalne duše, prve materije, apsolutnog

vremena i apsolutnog prostora. Tusi spominje da su to prije svega rani grčki filozofi Pitagora i

Demokrit, ali spominje i utjecaj ismailije Haranija iz Harana, kulturnog središta Sabejaca prije

dolaska islama. On pdvrgava kritici Kur'an i Bibliju, naučne knjige, jevrejstvo kritikuje

maniheizmom i kršćanstvom a kršćanstvo islmamom, a zatim Kur'an biblijom. On ističe da

čovjek nema straha od smrti jer ako vjerujemo u drugi život, moramo biti sretni jer nakon

smrti idemo u bolji svijet, a ako mislimo da nema ničega poslije smrti, onda opet nema mjesta

strahu.

-Božija mudrost je savršena, Njemu se ne može pripisati nikakva omaška; život proizilazi iz

Njega, kao svjetlo iz sunca.

-Prema Raziju duša i materija su vječne

-On smatra da ugoda znači oslobađanje od neugode; npr. Ako čovjek primjeti neku lijepu

pojavu, onda se razveseli, iako prije nije imao znanje o otj slici

Ebu Nasr el-Farabi(870-950)

latinizirano Alpharabus, Drugi Učitelj, a Aristotel je Prvi Učitelj, osnivač je političke

filozofije u islamu, rođen na iransko-turskoj granici, u Farabu, živio je sufijskim životom i

djelovao je u Bagdadu a jedno vrijeme i u Damasku. Njegovo rano obrazovnaje se zasnivalo

na religiji, lingvistici i filozofiji, studirao je pravo, poslaničku predaju i egzegezu Kur'ana.

Poznavao je turski, perzijski i ostale jezike. Obrazovanje produbljuje studijem logike,

metafizike, matematike, medicine, astrologije, muzike i pjesništva. Ibn Hallikan ističe da je on

najveći filozof koji se uopće pojavio u historiji. Smatra se filozofom sistematičarem. Ostavio

je jak uticaj na Ibn Sinu i Ibn Rušda u islamskoj filozofiji a na Dantea, Mura i Kampanelu u

kršćanskoj. Pozanto je da Ibn Sina nije razumio Aristotelovu Metafiziku dok nije došao do

njenog Farabijevog komentara. Istaknuti su farabijevi komentari Aristotela, Platona, Galena i

drugih grčkih filozofa i mudraca i oni sačinjavaju posebnu grupu Farabijevih djela, dok se

njegova „Idealna država“(Medina el-fadila) dovodi u neposrednu vezu sa platonovom

idealnom državom. Njegova „Klasifikacija nauka“ (nauka o jeziku, logika, matematika,

fizika, metafizika, politika, pravna nauka, teologija) prvi je pokušaj te vrste u povijesti

4

islamskog mišljenja ali i srednjovjekovne misli uopće. EL-Kifti navodi njegovu bibliografiju

od preko 70 djela. Njegova najpoznatija djela su:

1. Sklad između mišljenja dvojice filozofa:božanskog Platona i Aristotela

2. Kitab ara(vidi kak se izgovara) ehl el-medina el-fadila- Mišljenje stanovnika idealne

države

3. Kitab tahsil es-seaada- Postignuće sreće

4. Kitab es-sijasat el-medenijja- Knjiga o politici

5. Ihsa el-ulum- Klasifikacija nauke

6. Kitab el-musiki el-kebir- Veliko djelo o muzici

7. Fusus el-hikem- Dragulji mudrosti

Farabijeva filozofija stoji na pozicijama jedne škole filozofije kao filozofije koja u sebi

objedinjava sve filozofije a religiozna i filozofska istina su jedna istina; u tom duhu nastaje

njegova teorija uma i poslanstva, interpretacija Kur'ana i političko-socijalna misao a teorija

emanacije uspostavlja vezu između Boga i svijeta mnoštva, matrija proizilazi iz desete ili

aktivne inteligencije(el-akl el-ašir ev el-akl el-fa'al) koji se u akaidu naziva svetim duhom i

predstavlja meleka Džibrila. Stoga filozof kao i Božiji Poslanik donosi istu istinu.

„Ideja građana idealne države“

O neukim gradovima

Među neukim gradovima postoje gradovi nužnosti, prevrtljivi, ništavni gradovi, častoljubivi i

slastoljubivi gradovi. Stanovnici tih gradova, osim žitelja slastoljubivog grada, zaneseni su

ciljevima jedne te iste vrste. Stanovnici slastoljubivog grada imaju veliki broj briga. U tom

gradu sreću se problemi svih neukih gradova. Posljednja grupa stanovnika neukih gradova

ima zdravu dušu a pripadnici prve grupe imaju poročne duše jer takvi smatraju da je borba

dobro i to kako ona koja se vodi otkriveno tako i ona koja koristi lukavstva. Drugi vjeruju u to

da postoji sreća i savršenstvo koje čovjek dostiže poslije svoje smrti u drugom životu i da

stvarno postoje vrline, vrsni ljudi i vrsni postupci koje ljudi izvršavaju da bi postigli s

njihovom pomoću sreću poslije smrti. Neki misle da sjedinjenje duše sa tijelom nije prirodno,

da je čovjek duša, tijelo je kvari i iskrivljuje njene čine, da poroci proizilaze iz duše zbog

sjedinjenja s tijelom i da se savršenstvo i uzornost sastoje u oslobađanju od tijela. Za

postizanje sreće nisu potrebni ni tijelo niti stvari koje se nalaze van tijela kao što su bogatstvo,

susjedi, prijatelji, stanovnici grada.

5

Ima onih koji smatraju da je smrt dvojaka: prirodna smrt i voljna smrt. Pod voljnom smrti oni

podrazumijevaju uništenje afekata duše kao što su strast i gnjev, a pod prirodnom smrću

odvajanje duše od tijela. Pod prirodnim životom oni shvataju savršenstvo i sreću....

„Farabi o spoznajnom procesu“

Spoznaja se može uporediti s utiskivanjem pečata. Kao što je vosak najprije stran

pečatu, a zatim se usko uz njega priljubi, pa zadrži njegovu oznaku i sliku, isto tako i onaj koji

spoznaje stoji nasuprot spoznajnom obliku, a pošto usvoji oblik, povezuje se uz njega i

odgovarajuća spoznaja. Tako i osjetno opažanje preuzima od opaženog predmeta sliku i

povjerava je pamćenju, gdje ostaje utisnuta i onda, kada opaženi predmet nije više prisutan.

Svako vanjsko osjetilo preuzima od zapaženog predmeta sliku, koja ima kvalitet tog

predmeta. Tu spada i snaga koja se naziva oblikovanjem, ona je pohranjena i svrstana u

prednjem dijelu mozga. Ona zadržava oblike zapažanja pošto oni iščeznu iz dodirnih tačaka

osjetila. Tu se zadržava i snaga koja se naziva slutnjom, zatim snaga koja se naziva snaga

održavanja(riznica za sve ono što shvatimo slutnjom), zatim snaga koja se naziva

razmišljanjem. Ona vlada nad svime što je pohranjeno u riznicama snage oblikovanja i snage

održavanja. Ona spaja i razdvaja jendo i drugo. Ta snaga se naziva razmišljanjem samo onda

kad je upotrebljava ljudski duh i razum. Kada se sa njom služi slutnja, onda je nazivamo

snagom mašte.

Ebu Ali Husejn ibn Abdullah ibn Sina

Ibn Sina(980-1037), latinizirano Avicena, Dokaz istine, Princ liječnika, hafiz Kur'ana,

rođen je u aristokratskoj porodici u Afšani kod Buhare, u provinciji Horosan. Ove titule je

dobio zahvaljujući tome što se bavio politikom, vlašću, ministarstvom, što je bila tadašnja

odlika Hakima-mudraca filozofa, kakve je zastupao Platon u svojoj „Republici“. Interpretacija

titule Ibn Sina bila je predmet mnogih rasprava kako na istoku tako i na zapadu. Neosporno je

da Sina predstavlja titulu, a Ibn Sina ime, ali je sporno da li je Sina arapskog porijekla(Sina na

arapskom znači visok položaj), ili egipatskog porijekla(značenja savršeni mudrac), ili turskog

ili hebrejskog porijekla(od riječi Sejjima odnosno sirijskog Šina, pa se Eš-šiin pretvorio u

Sina). Interpretacijom grčkih filozofskih doktrina ali i vlastitim djelima ostavio je uticaj na

religijsku filozofiju latinskog zapada, posebno Alberta Velikog i Tome Akvinskog. Tomina

teologija i metafizika bile bi znatno siromašnije i neshvatljive da nije onoga što duguje Ibn

Sini. Enciklopedijski obrazovan(metafizika, gramatika, geometrija, logika, fizika, medicina,

pravo, teologija) živi intenzivnim intelektulanim životom o čemu svjedoče njegova brojna

6

djela. Svoje znanje iz filozofije je sticao pred Ebu Abdullahom el-Natilom, koji je dolazio

njegovoj kući i držao mu predavanja. Kada je savladao logiku i prirodne nauke, došao je do

nauke o metafizici. Četrdeset puta je čitao Aristotelovu „Metafiziku“ koju ne bi mogao

razumjeti da mu u ruke nisu dospjeli komentari Farabija koje je kupio za sitne pare. Nakon što

je pročitao Farabijev komentar i razumio „Metafiziku“, kao zahvalu Allahu dž.š podjelio je

veliki dio imovine siromašnima. Nakon što je izliječio sultana Nuha el-Mensura, dobio je

dozvolu da pristupi biblioteci u kojoj su bile knjige za koje mnogi ljudi do tada nisu bili čuli.

Njegova najpoznatija djela su:

1. Kitab eš-Šifa- Knjiga izliječenja

2. Ujun el-hikma- Izvori filozofije

3. El-išarat ve et-tenbihat- Znakovi i upozorenja

4. Mentik el-mašrikijjin- Logika istočnjaka

5. Risala fi el-išk- Traktat o ljubavi

6. Risala et-Tajr- Traktat o ptici

7. Kitab fi et-Tibb- Kanun medicine

8. Hajj ibn Jakzan- Živi Sin Budnog

Da je Ibn Sina bio orginalan dokaz je taj što je učenje o egzistenciji, esenciji, kao i

pojmovlje nužno i moguće, nemoguće, ništa izvorno ibn sinaovo koje ne poznaje ni Aristotel

niti grčka filozofija. Jedno od najcjelovitijih srednjovjekovnih učenja o duši dao je Ibn Sina.

To učenje skoro u cjelosti preuzimaju Gazali i Toma Akvinski, a teoriju o „Visećem čovjeku“

kao i razmatrane odnosa tijelo-razum preuzima sam Dekart u stavu Cogito ergo sum. Ibn

Sinina djela prevedena su na latinski u Španiji sredinom 12-tog stoljeća. Prevodilac njegovog

djela Gundisalvus je sam napisao djelo „De Anima“ u kojem u cjelosti preuzima učenje Ibn

Sine. Tu tradiciju Avicenine misli, to preuzimanje Ibn Sine. Tu tradicju Avicenine misli, to

preuzimanje Ibn Sine u kršćanstvu prešutno ili otvoreno kasnije nastvljaju Becon, Scotus,

Ekhart pa sve do Bloha i Gilsona.

-Bit

-Bitak

-Supstancija

-Egzistencija

7

Muhamed ibn Muhamed Ebu Hamid el-Gazali(1058-1111)

Imam Gazali, Autoritet islama, Ukras vjere, latinizirano Algazel, rođen u Tusu u

Horosanu spada u velike i istaknute teologe, filozofe, mistike, pravnike i vjerske reformatore

muslimanskog srednjovjekovlja. Šerijatsko-pravne znanosti i islamsku apologetiku izučava

pred imamul-haremejnom, a teološke i filozofske znanosti, posebo grčko-helenističku

filozofsku tradiciju i filozofske sisteme Farabija i Ibn Sine, upoznaje za vrijeme studija i

profesorskog rada na univerzitetu Nizanija u Bagdadu. Putuje velikim gradovima hilafeta,

boravi u Aleksandriji, Kairu, Jeruzalemu, Mekki i Medini a jedno vrijeme, kada se evropski

krstaški udari na islamski svijet umnožavaju i pojačavaju, napušta poziciju rektora na

univerzitetu, zanemaruje vlastitu porodicu i usamljen, prepušten sufijskim meditacijama,

boravi u prostoriji velike emevijske džamije u Damasku. Ta intelektualna kriza odredila je

kasnu fazu Gazalijeve misli koja će naspram filozofije i teologije, biti i ostati obilježena

pojmom tesavufa. Gazali prvi proučava i sistematizira ukupna učenja, znanja i vjerovanja koja

su mu prethodila i u tom pogledu jednako pristupa grčkoj, egipatskoj, indijskoj, kršćanskoj,

jevrejskoj kao i muslimanskoj religiji, tradciji i kulturi, a nakon analize i radikalnog kritičkog

preispitivanja i uspoređivanja, ispisuje grandiozna djela i iznosi na vidjelo vlastita

intelektualna i duhovna stremljenja i spoznaje, vlastite ideje i stavove. Napisao je oko 200

djela i raznih oblasti kao npr. Filozofije, prava, logike, dijalektike, etike, tesavufa, teologije i

njenih brojnih učenja, sekti i frakcija. U istaknuta filozofska djela spadaju:

1. Mekasidul felasifa- Intencije filozofa

2. Tehafetul felasifa- Destrukcija filozofa

3. Ihja ulumi din- Preporod religijskih nauka

4. Miškatul envar- Niša svjetlosti

5. El-munkiz min ed-dalal, Spasitelj iz zablude

6. Mizanul amel, Vaga djelovanja

Gazali djeli filozofe u tri glavne skupine: materijaliste, prirodnjake i metafizičare i

smatra da se neki filozofski stavovi islamskih filozofa, oni koji misle na tragu grčke filozofije

a prije svega Farabija i Ibn Sine, suprostavljaju religijskim učenjima islama te ih je stoga

nužno podvrgnuti kritici i osporiti. Opravdavajući tezu da razum i intuicija upotpunjavaju

jedno drugo i ukazujući na krajnji značaj mističke inspiracije i poslaničke objave, izdvaja

nekoliko pitanja kao što su: vječnost svijeta, Božije znanje partikularija, tjelesno proživljenje

nakon smrti. Ovo kritičko preispitivanje metoda i postavki filozofa pa i same filozofije, jer

8

filozofi stvari predstavljaju po mjeri vlastitih poimanja, a ono što ne mogu s tim usaglasiti

pretpostavljaju kao besmisleno, spada u jednu od najznačajnijih faza Gazalijeve misli u

cjelini. Gazali kaže da je izvjesno ono znanje u kojem se saznano otkriva ne ostavljajući

sumnje, i uz koje ne pristaje mogućnost zablude i privida. Ovo je prvo od četiri pravila koja

kasnije Dekart. Tunižanski historičar Alkaak navodi da je u Dekartovoj biblioteci u Parizu

vidio latinski prijevod gazalijevog djela „Munkiz min ed-dalal“ kojem je Dekart crvenom

olovkom podvukao mjesta koja se bave ojmom sumnje i da je napisao sa strane da to hoće

preuzeti u svoje djelo. Gazali je ostavio snažan uticaj kako na jevrejsko-kršćansku skolastiku

tako i na evropsko novovjekovlje. On uglavnom govori o suštini vlasti, vjere i znanosti, o

mudrim ljudima i ljudima vjere, o metodi i istini, o umu i objavi, o putevima sufija. Tako se

gazalijevo mišljenje pojavljuje kao mišljenje krize i mišljenjeu krizi i jednako je aktuelno

danas kada je islamski svijet ponovo na udaru zapada kao i prije jedan milenij. On smatra da

je unutarnja spoznaja i duhovna transformacija pojedinca preduslov svakom prevladavanju

krize, svakoj bitnoj promjeni u historiji svijeta.

Ibn Tufejl(1110-1185)

Ebu Bekr Muhamed ibn Abdulmelik ibn Muhamed ibn Tufejl al-Kajsi, latinizirano

Ebubakar, filozof, ljekar, matematičar i pjesnik muvehidske Španije o čijim djelima se malo

zna. Hajj ibn Jakzan, Živi Sin Budnog, najčešće je prevođeno djelo arapsko-islamske

srednjovjekovne filozofije, fascinantan filozofsko-sufijski orman, uz još nekoliko pjesama,

jedino je Ibn Tufejlovo djelo koje je do danas sačuvano. Na pustom ostrvu jedan dječak raste

osamljen bez ikakvog dodira sa civilizacijom i nakon osnovnih saznanja o materijalnom

svijetu stiže do pojma duhovnog svijeta i zaključka da mora postojati Stvoritelj, Bog. Kada Se

jednog dana ovaj usamljenik susretne sa sličnim dobrovoljnim osamljenikom sa susjednog

nastanjenog ostrva, dvojica ljudi dolaze do zapanjujućeg otkrića: nakon što je Živi Sin

Budnog naučio jeziku, Esal shvata da je on čistim umom i strogim isposništvom spoznao i

iskusio onu istinu koju ljudi na njegovom ostrvu smatraju objavljenom, religijskom. Razlika

između Ibn Sininog i Ibn Tufejlovog „Živog Sina Budnog“. Salaman predstavlja tebe, ističe

Ibn Sina, a Absal stepen što si ga dosegao u mističnoj gnozi. Prema tumačenju Tusija, to su

dva lica duše:Salaman je praktični um a Absal kontemplativno, teorijski. Ovo djelo

predstavlja cjelovito izlaganje Ibn Tufejlove filozofije, posebno teorije spoznaje. Ibn Tufejl po

prvi puta u povijesti sistematski izlaže pripovijest o usamljeniku na pustom ostrvu čiji će

prototip postati mnogo kasniji roman Robinsson Kruso od de Foa kao i El Criticon

aragonskog isusovca Graciana kod kojeg Kritilo nakon brodoloma na pustom ostrvu susreće

9

pprirodnog čovjeka sa kojim se sprijateljuje i ne ovisno o proročkoj objavi, razmišljajući o

poretku stvari u prirodi, obojica dolaze do uvjerenja o Božijem postojanju. Munk smatra da je

Ibn Tufejl želio da predstavi usamljenika kkoji nikada nije pretrpio uticaj društva, čiji um se

probudio sam od sebe i koji je vlastitim naporom i uticajima koji pridolaze od djelatnog

uma(el-akl el-faal, deseti um), dospio do razumijevanja i spoznaje tajni prirode i najviših

ontoloških pitanja. Mišljenje Živog Sina Budnog prdstavljeno je kao logično i dosljedno:od

pojmova ka sudovima, od sudova ka zaključcima, njegovo zaključivanje je valjano. Čak i ako

se desi da Hajj ibn Jakzan dospije u zabludu Ibn Tufejl naglašava da ga je Bog vratio na

ispravan put. Renan ističe da ovo djelo iskazuje tip mistika, sufije, koji vlastitom snagom

dospijeva do nadnaravnog poretka i sjedinjenja sa Bogom. Međutim, tek će sa Ibn Rušdom,

čiji je racionalizam prohujao kao divlji požar teološko-filozofskim školama Evrope“, a koga

na filozofsku scenu dovodi Ibn Tufejl, ovaj sklad filozofije i religije biti doveden do kraja.

Ibn Rušd(1126-1198)

latinizirano Averroes, Komnetator, jedan od najvećih filozofa srednjovjekovne

filozofije, teolog, pravnik rođen je u aristokratskoj porodici u Kordobi. Nakon studija prava,

filozofije, teologije, medicine i matematike, postaje sudija, prvo u Sevilji a zatim u Kordobi.

Tri mjeseca nakon smrti u Marakešu njegovo tijelo je preneseno u rodnu Kordobu. Dante ga u

„Božanstvenoj komediji“ spominje sa Euklidom, Ptolomejem, Hipokratom, Avicenom,

Galenom nazivajući ga Komentatorom, onako kako su ga nazivali veliki sljedbenici islamske

filozofije u latinsko-kršćanskoj Evropi i na Zapadu. On se smatra potpuno izvornim i

samostalnim misliocem, dosljednim u svome mišljenju kao što su to bili Aristotel, Farabi i Ibn

Sina. To posebno iskazuju njegova filozofska shvatanja izražena u tri djela Fasl, Kešf i

Tehafut. Harmonija između filozofiej i religije predstavlja značajnu karakteristiku islamske

filozofije u cjelini. Ibn Rušdovo djelo Tehafut et-tehafut brani filozofe i filozofiju od snažne

kritike teologa i mistika, posebno nakon optužbi koje je uputio Gazali u svom djelu Tehafetul

felasife. Predmet i cilj filozofije isti su kao i oni religije. Religija se temelji na tri

principa:egzistenciji Boga, poslaničkoj objavi i tjelesnom proživljenju nakon smrti. I uloga

filozofije nije ništa drugo osim traženja istine i razmišljanja o bićima ukoliko to vodi spoznaji

Stvoritelja. Na tragu kršćanske religije i patrističko-skolastičkog razumijevanja Aristotela, a

to do pojave Ibn Rušda znači nepotpunog Aristotela, na zapadu je razvijena teorija o dvije

istine, religijskoj i filozofskoj.

10

U nastojanju da obnovi cjelovitog i autentičnog Aristotela, Ibn Rušd je napisao

komentare većine Aristotelovih djela:velike, srednje, male ili parafraze. Posebno se ističu

njegovi komentari Organona, Druge analitike, Fizike, Metafizike i Nikomahove etike. Tako se

Ibn Rušd pojavljuje kao muslimasnki mislilac koji po drugi put uvodi Aristotela na kršćanski

zapad. Prema Ibn Rušdu a na tragu Aristotela, prva materija je vječna kao i sam Bog. Ibn

Rušd razvija teoriju uma ili duše i govori o tri uma: materijalnom, aktivnom, stečenom i on

ovdje napušta kako Plotinovu, tako i Farabijevu i Ibn Sininu teoriju emanacije i njenu

terminologiju a stavlja se na stranu Aristotelovih komentara, Temistija i Afrodizijskog. Bitna

namjera Ibn Rušda kao izvornog mislioca jeste da ono što donosi poslanička Objava i

filozofsko-teološka-sufijska tradicija obrazloži racionalno-prirodnim razlozima filozofa i

filozofije kao prije svega grčko-aristotelovske filozofije. Ako se tradicionalno unutra jednog

teksta i jezika suprostavlja racionalnom treba ga interpretirati sve dok ne bude u potpunoj

saglasnosti sa racionalnim. U tom smislu Ibn Rušd razlikuje tri vrste ljudi: filozofe, teologe i

obični svijet. Njegova najpozntija djela su:

1. Tehafut et-tehafut, Destrukcija destrukcije filozofije

2. Fas el-mekal fi ma bejne el-hikma- Odlučna rasprava o jedinstvu filozofije i prava

u islamu

3. El-Mukaddimat- Uvodi u filozofiju

4. Tefsir ma ba'de et-tabia- Veliki komentar Aristotelove Metafizike

5. Šer es-sema' et-tabia, Veliki komentar Aristotelove Metafizike

6. Šerh kitab en-Nefs- Veliki komentar Aristotelova djela O duši

7. Talhis kitab el-Mekulat- Srednji komentar Aristotelovih kategorija

Ibn Rušd je napisao veliki broj komentara i drugih filozofskih djela kao što su

Porfirijeve Isagoge, Nikolausove Metafizik, djela Afrodizijskog, Ibn Sine, Farabija. Uticaj

Ibn Rušda je skoro veći na povijest zapada i evropske filozofije nego na islamski svijet.

Averoizam iako zabranjivan od strane Crkve, postao je dominantan oblik mišljenja 13-tog i

14-tog stoljea u Evropi. Stoga bi bez Ibn Rušda bilo teško zamisliti srednjovjekovnu i

renesansnu evropsku misao a njen odnos prema grčkoj filozofiji, na kojoj se temelji, bi bio

doveden u pitanje.

11

Ibn Hazm el-endelusi(994-1063)

je bio filozof, pjesnik, teolog, historičar religije, etičar, pravnik rođen je u aristokratskoj

porodici u Kordobi. Visok društven položaj mu je omogućio visoko i svestrano obrazovanje

kod najpoznatijih profesora i učitelja velike Kordobe i drugih velikih gradova hilafeta. On je

iza sebe ostavio četiri stotine djela koja sadrže približno osamdeset hiljada stranica.

Golubičina ogrlica(Tavk el-hamame), djelo o ljubavi, proširuje i nadrasta platonističku teoriju

ljubavi iz Gozbe i Fedra i na tragu uzritskog koncepta ljubavi, ljubavi-strasti od koje se umire,

iznosi uvjerenje o duhovnoj suštini ljubavi. Ljubav je duhovno stapanje, među prožimanje

duša koje se prekida smću. Na tragu interpretacije Platonova mita od Ibn Davuda el-

isfahanija(prema tome mitu neki sljedbenici filozofije mislili su da je Bog stvorio svaki duh

dajući mu loptast oblik; potom ga je razdvoji na dvoje, te svaku polovicu smjestio u jedno

tijelo. Tajna ljubavi jeste ponovo spajanje ovih dvaju dijelova u početnu cjelinu) slično uvijek

tražći slično. Neki će reći za ovo djelo da je izvršilo uticaj na Evropu kao što su to uradila

djela „Kelila i Dimna“, „1001 noć“, „Sindibad“, a smatra se da je Ibn Hazm uticao na

konceptulani književni prevrat u Južnoj Evropi koji je našao izraz u trubadurskoj ljubavnoj

lirici. Ibn Hazmova obimna rasprava o religijama(Kitab el-fisal ve en-nihal) osigurala mu je

jednako snažan uticaj unutar muslimanskog svijeta ali i izvan njega. Ovo njegovo djelo

predstavlja prvo djelo iz komparativnih religija povijesti uopće u kojima je povijest i učenje

religija zasebno tretirana i izložena na sistematičan i kritički način. Prema njegovom

mišljenju, kriterij istinitosti jedne religijske činjenice sastoji se u potvrđivanju Božijeg

jedinstva i potpunom očuvanju teksta poslaničke Objave kroz vijekove. Unjegova istaknuta

djela spadaju:

1. Fadl el-Endelus- Ljepote Endelusa

2. Risala fi usuli-l-fikh- Traktat o fundamentalnom pravu

3. Et-takrib fi hudud el-mentik- Definiranje logike

4. Tavk el-hamama- Golubičina ogrlica

5. En-nasih vel-mensuh- O derogaciji

6. Kitab el-ahlak ve es-sijar- Knjiga o karakterima i ponašanju

Njegovo djelo „Knjiga o karakterima i ponašanju“ je kao svojevrsan intimni dnevnik Ibn

Hazma na španski preveo Palacios. Tako se Ibn Hazm pojavljuje kao mislilac koji na

autentičan način otkriva i odslikava andaluzijsko-evropskog čovjeka i društvo XI. Stoljeća.

12

Ibn Haldun(1332-1406)

osnivač sociologije, rođen je u Tunisu kao potomak ugledne porodice koja je pred

kršćanskom rekonkvistom prebjegla i iz Sevilje u Sjevernu Afriku, a umro je u Kairu. U Fesu

i Granadi boravi u svojstvu ambasadora, a jedno vrijeme provodi u usamljenosti u alžirskom

dvrocu Kala b. Salama. Muslimanski filozofi prije Ibn Halduna raspravljali su o pitanjima

države, povijesti i društva i pisali su o tome(Farabi, Ibn Sina), ali niko nije prije Ibn Halduna

učinio to na tako orginalno, potpuno i sistematično da bi zasnovao jednu potpuno novu

znanost, sociologiju-nauku o društvu. Monumentalno djelo koje iskazuje to otkriće jeste

Mukaddima, za koji Toynbee kaže da je najveće djelo svoje vrste što ga je neki um stvorio u

bilo kojem vremenu i na bilo kojem mjestu, a koja predstavlja uvod u veliko djelo „Kitab el-

Ibar“(Knjiga o događajima koji opominju i poučavaju), jednu opštu historiju kojom Ibn

Haldun stvara novu teoriju povjesne znanosti. Svjestan otkrića nove znanosti Ibn Haldun kaže

da je pronašao „orginalno učenje, metodu i jezik, a predmet mukaddime je posebna znanost

koja posjeduje poseban predmet, a to je umran bašari, to jest ljudsko društvo.“ Umran

označava društveni život sa svim onim što on podrazumijeva: materijalnu, intelektualnu i

duhovnu egzistenciju čovjeka. On razlikuje dvije vrste društva: umran bedevi(nomadsko,

primitivno) i umran hadari( gradsko, civilizirano) dok je asabijja, koja se zasniva na krvnom

srodstvu i zajedništvu političkih i ekonomskih interesa, glavni pokretač promjena u društvu.

On također utvrđuje kritičku historiografsku metodu i kriterije povijesnih istraživanje koji se

sastoji, kako on kaže u istraživanju i provjeravanju. Tako historija više nije puko bilježenje

činjenica i događaja, nego aktualno tumačenje države i politike, proizvodnje i kapitala, kulture

i civilizacije itd. On odbacuje metafiziku i teologiju kao neznanstveno i spekulativno

mišljenje čiji se rezultati ne mogu racionalno-empirijski dokazati i provjeriti. Iako je veliki

dio života proveo u Španiji, njegova djela u Evropu, na Zapad, turskim posredovanjem su

stigla sa Istoka. Ta djela koja su zadužila svjetsku povijest, spaljena su na Pješčanim vratima

tužne Granade 1499., kada je sjajna arapsko-islamska kultura i civilizacija uzmakla pred

evropskim barbarizmom.

Ebu el-Ala el-Mea'ri(973-1058)

je pjesnik filozof, rođen u sirijskom mjestu el-Mea'ra kod Alepa. Od djetinjstva je bio

slijep. Međutim, taj „mrak očiju“ koji je izdvojio ovog pjesnika i mislioca iz neposrednog

života, poput Homera, Miltona ili Taha Huseina, veoma brzo se preobratio u izuzetnu

filozofsku i pjesničku vidljivost. Osim te vlastite životne pozicije el-Mearijev naglašen

13

asketizam i odricanje od materijalnih daobara izbili su i kao reakcija na krizu doba u kojem je

živio, doba koje je ubrzano gubilo svoja duhhovna i vrijedonosna uporišta. Meari je sumnjao

u sve osim onoga u što njegov um nikad nije posumnjao a to je postojanje Boga jer je On

javeći i neuporediv i nije moguće da je postao. Bog je Jedan, Jedini, Apsolutan za jevreje,

kršćane i muslimane ali su religije brojne i različite i svaka ga na svoj način prisvaja ili želi

prisvojiti:

U Latakiji se spore Muhammed i Isus

Jedan u zvono udara a drugi sa munare poziva

Svakki vjeru svoju podupire.

O, da mi je znati koja je prava!

Danteova Božanstvena komedija, njena fabula i struktura- raj, čistilište, pakao-likovi junaka

kao i opća humanistička i prosvjetiteljska orijentacija, neodoljivo podsjećaju na Mearijevu

„Poslanicu o oproštenju“(Risala el-gufran), izvanredno djelo napisano u rimovanoj prozi i

uređeno na skoro potpuno isti način. Tako u djelima Mearija pronalazimo brojne knjoževno-

umjetničke elemente koji će se mnogo kasnije javiti u književnosti evropskog humanizma i

renesanse. Njegovo heretičko ne-pjesništvo vezano je za spoznaju, za otkrivanje istine života i

smrti, on traži novu ljepotu u estetici filozofske i moralne spoznaje te mu se stoga nameću i

neuobičajene književno-poetske forme(iktibas/citati). Prema mišljenju Taha Huseina,

Poslanica o oproštenju predstavlja poetsko-prozni vrhunac arapskoj književnosti, ona je

vrhunac imaginacije, arapskog mišljenja, ironije, vrhunac arapske slobode. Historičar ez-

Zehebi ističe da su brojna Mearijeva djela izgubljena ili spaljena u krstaškim naletima. Od

sačuvanih djela se ističu:

1. Sikt ez-zend- Iskra od kamena

2. Ed-darijjat- neobavezivanje

3. El-fusul ve el-gajat- Odvojenosti i svrhe

4. Risaletu gufran- Poslanica o oproštenju

5. Risaletu Et-tajr- Traktat o ptici

6. Risaletu melaika- Traktat o melecima

14

Ihvan es-safa

Čista braća nosi ime muslimanska tajna političko-filozofska loža nastala u Basri prije

983. Članovi ovog bratstva, naklonjeni šiijsko-ismailitskom mišljenju, skrivali su svoja

imena, ali el-Kifti i Tevhidi ipak navode njihova imena kao što su Ebu Sulejman Busti-

Mukaddisi, Ali bin Harun Zengani, Zaid b. Rifai i drugi. Enciklopedija, opsežno političko-

filozofsko djelo koje izražava duhovnu doktrinu i matematičko-pitagorejsku orjentaciju Čiste

braće obuhvata 51-u raspravu. Rasprave koje su nastale pod uticajima djela raznolikih

mudraca, filozofa, prirodnjaka, matematičara sa jedne strane i objavljenih knjiga sa druge

strane(Tore, Biblije, Kur'ana) svrstane su u četiri velike skupine: metafiziku, filozofiju

prirode, logiku, matematiku, propedeutiku, mistiku i astrologiju. Čista braća su održavali

sastanke svakih dvanaest dana u mjestima gdje su imali sljedbenike a bili su podijeljeni u

četiri grupe prema starosti. Oni daju vlastitu klasifikaciju nauka pri čemu razlikujemo: a.

Matematiku- koja uključuje teoriu broja, geometriju, geografiju, muziku, etiku, logiku; b.

Fiziku- u koju spadaju materija, forma, kretanje, vrijeme, prostor, nebo nastajanje, nestajanje,

minerali, biljke, životinje; c. Metafiziku- koja se dijeli na politiku, psihologiju i teologiju.

Posebno su držali do matematike i brojeva tako da su vlastitu zakletvu izražavali riječima:

tako mi četiri na kvadrat. Mada su nastojali preuzeti vlast i upravu u državi, kroz čvrstu

spregu islama i grčke filozofije, najavljivlai propadanje „države zla“ i dolazak „države

pravednih i pobožnih“, tvrdili su da je njihov cilj odbrana vjere i postignuće sreće na drugom

svijetu. U tom smislu Kur'an je savršena Božija objava a islam savršena religija i kao takvi

nadvladavaju prethodne religije i objave. Svoje ismailijsko-političke stavove su prikrivali i

često izražavli u književno-umjetničkim formama priča, simbola, alegorija, basni, bajki kao

što je djelo „Razgovor čovjeka sa životinjama“.

Muhamed Attar(1120-1230)

Muhamed ibn Ibrahim Attar Nisaburi je mistični pjesnik, travar, vlasnik parfimerije rođen u

Nišaburu, trideset godina je putovao muslimanskim svijetom i sakupljao bilješke pobožnih

sufija, njihova iskustva, priče i doživljaje. Smatra se osnivačem peerzijskog mističnog spjeva,

sufijske metafizike. U tesavvufu je postavio teoriju o sedam duhovnih stanja duše na putu

njenog izdignuća ka Bogu: samorefleksija(tefekkur), duhovna ljubav(mehabba),

spoznaja(marifa), slobodna volja( irada), utapanjae(ittisal), ekstaza(fena), sjedinjenje(visal).

Napisao je preko dvjesto hiljada stihova i preko dvadeset obimnih djela iz sufijske kjiževnosti

čija autentičnost nije sporna.

15

U glavna djela spadaju:

1. Ilahi-nama- Božanska knjiga

2. Asrar-nama- Knjiga tajni

3. Mentik Et-tajr- Govr ptica

4. Lisanul gajb- Jezik tajne

5. Musibat-nama- Knjiga iskušenja

6. Pend-nama, Knjiga savjeta

7. Uštur-nama- Knjiga o devi

8. Bulbul-nama- Knjiga o slavuju

Zbog eskstremnih šiijskih nazora, spekulativnog sufizma i panteističkih shvatanja koja se

protive tradicionalnom vjerskom nauku osuđivan je na smaknuće ali je uspijevao da izmakne

presudi. Prema njegovom mišljenju, pobožnost i moralna čistoća su najvažnije vrline koje

karakteriziraju ponašanje duhovno prosvijetljenih ljudi, aljubav je lijek svim bolestima, ona je

lijek za dušu na obadva svijeta(ljubav svoju kriti moram i voljeti tajno). Neka Attarova djela

su prevođena na evropske jezike(francuski, engleski, njmački) i imala su značajnog uticaja na

zapadnu litaraturu. Ritter je cijeli svoj život posvetio izučavanju, istraživanju Attarovih djela i

zdušno je branio posebnost Attarove leksike od nekritičkih pristupa nekih evropskih autora i

orijentalista koji su umanjivali njen značaj. Širi savremeni informativni prikaz Attarova opusa

izvan arapsko-perzijskog jezičkog područja sačinila je Eva de Mejerovitch.

Omer ibn Ibrahim Hajjami(1048-1122)

pjesnik rubaija, najveći svjetski pjesnik katrena, rođen je u Nišapuru, u Iranu. Studirao

je humanističek i egzaktne nauke, posebno geometriju, astronomiju i metereologiju i brzo

stekao ugled naučnika. Upravljao je opservatorijima u Isfahanu i Mervu. Njegova „Algebra“

objavljena je u Francuskoj i Americi. U filozofiji je usvojio Avicenin sistem a u poeziji je bio

pod uticajem Mearija. Stihove je pisao u časvoima odmora od naučnog rada i oni su bili

namjenjeni užem krugu njegovih prijatelja i učenika(250 rubaija se smatraju

autentičnim).Rubaija je karakteristična pjesnička forma u perzijskoj poeziji koju je Hajam

doveo do savršenstva. Nju su upotrebljavali pojeidni sufijski pjesnici još u X stoljeću kao što

su Baba Tahir Urjan, Ebu Said i dr. U djelu svakog pjesnika, kao i svakog filozofa, dominira

jedna ideja koja čini osnovu njegovog duhovnog puta; dovoljno je pomenuti velike perzijske

16

pjesnike Firdusija, Rumija, Nizamija, Hafiza i Sadija. Kod Hajama to je zagonetka života i

smrti i sva ostala pitanja i zapitanosti, prapostojanje, stvaranje svijeta, beskraj prostora i

vremena proizilaze iz tog središta ili se u njega utapaju. Tematski okviri Hajamovih rubaija su

nekonvencionalni(bez erotike, hvalospjeva i moralisanja) i raznovrsni-ljubav, sudbina,

mudrost, mistika, humor, ironija, prolaznost, vino(ne vino u pravom smislu te riječi),

pobožnost- a po mislima i osjećanjima rubaije su jednostavne, prividno proturječne, koncizne,

esencijalne ili sufijski višeznačne. Izuzev arapskih pjesama i peerzijskih rubaija Hajam je

pisao uglavnom znanstvena djela(Onekim poteškoćama u djelu Euklida, Jedna metafizička

disertacija, Demonsteacija algebarskih problema, Priručna knjiga o prirodnim znanostima).

Hajam je ostavio veliki uticaj u perzijskoj književnosti i poeziji, a posebno je uticao na

arapske i turske pjesnike., i pojedine evropske(Svinbern, Oskar Vajld)

Šihabuddin Jahja Suhraverdi(1153-1191)

Učitelj iluminacije, rođen u Zendžanu. Boravio je u Isfahanu, Damasku i Halepu.

Prihavtio je tesavuf i mnogo vremena provodio u putovanjima, upoznao istaknute sufije koji

su ga privlačili i nadahnjivali ali je istovremeno bio naklonjen i meditacijama u osami i

povučenosti od svijeta. Prijateljstvo sa Zahirom, sinom Salahudina Ejubija na njegovom

dvoru u Halepu pretvara sse u neprijateljstvo nakon javne optužbe da zoroasterovskom

simbolikom iskazuje antireligijska osjećanja u nastojanju da oživi zoroasterizam na štetu

islama. U zatvoru je pogubljen kao i njegov sufijski uzor, Halladž, koji ga je u mladosti

privlačio i koga je često citirao u svojim djelima. Prema mišljenju Suhraverdija sve realnosti

su samo manifestacija svjetlosti različitog intenziteta. Čisto svjetlo, Svjetlost svjetlosti je

Božija esencija koja svemu drugom udjeljuje egzistenciju. Sam Univerzum emanira iz čiste

svjetlosti bez supstancijalnog i materijalnog kontinuiteta i determinizma. U centru svake duše

postoji uzvišeno svjetlo i ono upravlja svim ljudskim radnjama. Ljudska duša je nesretna na

ovom svijetu, ona egzistira u težnji i potrazi za svojom drugom, slobodnom, polovinom na

nebu, i postiže sreću tek onda kada se vrati i sa njom sjedini. Iako je kratko živio napisao je

oko 50 djela izvanrednog stila na arapskom i perzijskom jeziku od kojih je većina sačuvana.

Mogu se podijeliti u nekoliko cjelina:

1. Filozofsko-teološka djela na arapskom jeziku koja raspravljaju o peripatetičkoj

filozofiji u islamu i modifikacijama aristotelove filozofije u susretu sa filozofijom

svjetlosti: Bilješke, Knjiga pobune i otpora, Knjiga razgovora, Teozofija istoka

svjetlosti

17

2. Kraći teozofski traktati kao što su: Hramovi svjetlosti, O vjeri filozofa, Odbljesci

svjetlosti, Spoznaja Boga

3. Simboličke i mistčne priče koje opisuju putovanja duše kroz kosmos u težnji za

konačnim prosvjetljenjem i oslobađanjem. Ova kazivanja su uglavnom pisana na

perzisjkom jeziku ali su istovremeno prevođenja i na arapski: Crveni intelekt,

Zapadno progonstvo, Pjev Simurga, Pjesma Džibrilovog krila

4. Prijevodi i komentari ranijh filozofskoh djela, religijskih i svetih tekstova, kao što

su Ibn Sinaova djela i neki djelovi kur'anskog i hadiskog teksta.

5. Zbirke dova, ilahija, kasida

Suhraverdijeva djela su pisana u alegorijama i metaforama, simboličkim jezikom kao

„jezikom šutnje“, metajezikom. Prevođena su na sanskrit, hebrejski a u novije vrijeme i na

neke evropske jezike.

Ibn Arebi(1165-1240)

Šejhul ekber(Doctor maximus), Oživljavač vjere(Muhjiddin), Dokaz gnostika(Sultanul arifin),

sufija, jedan od najvećih mistika u povijesti, rođen je u Mursiji u obrazovanoj i uglednoj

porodici. U Sevilji stiče prvo obrazovanje, a potom kao mladić visoke inteligencije i nakon

objave da je sufija, otpočinju njegovaa dugogodišnja putovanja istaknutim muslimanskim

graodvima. Na tim putovanjima se susreo sa Ibn Rušdom i Suhraverdijem. U njegove duhove

učitelej spadaju i dvije žene, dvije duhovne majke, Jasmina iz Meršana i Ftima iz Kordobe.

On nije odbacivao tradicionalnu filozofiju ali je nije ni isticao, kao što nije osporavao ni

znanost niti bilo koji drugi oblik ljudskog saznanja, ali je bio usredsređen samo na jednu

oblast ljudske spoznaje i iskustva- na univerzalnost mističnog, na tesavuf. Iako slijedi put

istaknutih sufija kao npr. Halladža, Bistamija, Gazalija i drugih, on tvrdi da njegova ukupna

saznanja i spoznaje dolaze kao rezultat neposredne iluminacije srca od strane samog Boga.

Kao sufija i filozof dubokih misli i bogate imaginacije iskazuje i piše prema vlastitom

svjedočenju, samo ono što mu Bog nalaže, u snu ili na javi, za vrijeme mističnog nadahnuća i

doživljaja. Tako je „Mekanska otkrovenja“ pisao po tri sveske dnevno, a „Dragulje mudrosti“

je zapisao jednog praskozorja. Ibn Arebiju se pripisuje nekoliko stotina djela:

1. Fusus el-hikem- Biserje mudrosti

2. Kitab el-futuhat el-mekkijja- Knjiga duhovnih osvajanja Meke

3. El-futuhat el-medenijja- Duhovna osvajanja Medine

4. Et-tadbirat el-ilahijja- Božija upravljanja

18

5. El-vesaja- Duhovni testament

6. Divan

Djela Ibn Arebija čitaju se i istražuju sa velikim oduševljenjem kako u tekijama tako i na

univerzitetima. Izvršio je vleiki uticaj na mnoge sufiej ka npr. Kunavija, Irakija, Rumija,

Širazija, Tusija i druge. Na zapadu su njegovi uticaji izraženi kodd de Spinoze, Ekarta,

Paskala. Također, veliki inters za Ibn Arebija i Rumija pokazala je i eropska orjentalistika i

mistika gdje možemo izdvojiti Palaciosa, Burkarta, Genona uz Korbena i Nasra.

19