Biografija Josifa Brodskog

Brodski je veliki pjesnik ruskog jezika i tvorac dramskih tekstova i autobiografske proze. Godine 1972. prisiljen je da napusti zemlju i nastavi život u nedobrovoljnom egzilu. Godine 1987. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.Josif Aleksandrovič Brodski (ili Joseph Brodsky), na ruskom: Иосиф Александрович Бродский, je rođen  u Lenjingradu (Sankt Petersburgu), 24. maja 1940. godine, a umro je u New Yorku 28. januara 1996. godine). Sahranjen je na groblju l'Isola di San Michele u Veneciji.Potomak je jevrejske porodice iz nekadašnjeg Lenjingrada. Kao dijete je preživio Opsadu Lenjingrada. S petnaest godina napušta školu i pokušava se upisati u školu za posade podmornica. Kad mu to ne polazi za rukom preuzima mnogo raznih poslova, od bolnice do fabrike. U isto vrijeme je samostalno učio engleski, te poljski kako bi mogao prevoditi djela svog omiljenog pisca Czesława Miłosza.Brodski objavljuje prva svoja djela 1957. godine i dobija snažnu podršku od pjesnikinje Ane Ahmatove. Na zao glas došao je 1964., kada je u Sovjetskom Savezu osuđen za društveni parazitizam na pet godina prisilnog rada i upućen u logor u blizini Arhangelska zbog društvenog parazitizma. Njegova se krivnja sastojala u činjenici da nije htio pohađati niti jednu školu, a nije se htio ni zaposliti.1972. godine, Brodski napušta Sovjetski Savez. Krenuo je na zapad i nakon kratkih stanica u Beču i Londonu se zaustavio u SAD-u, gdje je do posljednjih dana radio kao počasni član univerziteta Yale. 1979. godine je postao član Američke akademije nauka i umjetnosti (American Academy and Institute of Arts and Letters). Američko državljanstvo je dobio 1980. godine.Brodski je 1992 godine u New York Timesu objavio Bosansku pjesmu.

Joseph BrodskyBOSANSKA PJESMA (1992)

 

Dok žohara gnječite, pijuckateviski, prepone svoje češkate,dok ruka oko mašne se trudi,

ginu ljudi.

U gradovima čudnih imena

zgođeni metkom, i sred plamena,ne znajuć što ih se na smrt osudi,

ginu ljudi.

Sred malih mjesta, neznanih vam, alivelikih, priliku jer nisu im dali

za krik i oproštaj sa svijetom hudim, ginu ljudi.

Ginu dok birate sve nove i novebrbljivce o tom što nemar se zove,

sudržljivost, itd, dok s razloga ludih ginu ljudi.

Nema ljubavi k odveć udaljenutvome susjedu/bratu Slavenu,

gdje letjet vaš se anđel ne usudi,ginu ljudi.

Međ kipovima dok spor izbijakainska verzija, istorija

za svoje gorivo bi da kupi svijukoji mriju.

O uspjehu sportaša dok čitate,il stigli račun, dok pjevate

čedu svom pjesmu što san nudi, ginu ljudi.

Pero vremena oštro, krvi žedno,neće da žrtva i dželat su jedno,kazaće da zadnja ološ i alaša

vrsta je vaša.

[1992]