Bilješke jedne gimnazijalke...Već prvi njen roman Bilješke jedne gimnazijalke (2001.) kojem je...

Nada Mihelčić

Bilješke jedne

gimnazijalke

r kZ o

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hrSadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

https://europa.eu/european-union/index_hrhttp://www.strukturnifondovi.hr/http://www.europski-fondovi.eu/tags/operativni-program-konkurentnost-i-kohezijahttp://www.esf.hr/http://www.carnet.hr/https://www.e-skole.hr/http://www.strukturnifondovi.hr/

3

Nada Mihelčić | Bilješke jedne gimnazijalke | Sadržaj

Sadržaj

Nada Mihelčić ........................................................................................ 4 Prije čitanja... .......................................................................... 9

Bilješke jedne gimnazijalke .......................................................... 11 1 ................................................................................................ 13 2 ................................................................................................ 21 3 ................................................................................................ 35 4 ................................................................................................ 45 5 ................................................................................................ 58 6 ................................................................................................ 71 7 ................................................................................................ 81 8 ................................................................................................ 91 9 .............................................................................................. 103 10 ........................................................................................... 113 11 ........................................................................................... 130 12 ........................................................................................... 144 13 ........................................................................................... 158

Metodički instrumentarij ............................................................. 172

Poticaji za daljnji rad ..................................................................... 176

Impresum ........................................................................................... 178

4

Nada Mihelčić | O autorici

Nada Mihelčić

Zagreb, 1. prosinca 1946.

– Zagreb, 29. listopada 2015.

Djeca nas često iznenade, uglavnom zato što ne uviđa-mo da su i fizički i mentalno čvršća nego što mi misli-mo da jesu. Oni će na nekoj (u nama već odavno ugasloj) neracionalnoj razini brzo otkriti našu prije-tvornost, naše prizivanje ostataka uvele maštovitosti kojoj je sada svrha da im, u nekoj naizgled bajkovitoj ambalaži, isporučimo naše zahtjeve.

Pisac za djecu i mlade – nimalo lak posao, Nada Mihelčić

Nada Mihelčić, književnica i prevoditeljica, rođena je 1946. godine u Zagrebu. Tu je završila gimnaziju, odslušala sva predavanja na Fakultetu političkih znanosti, istovre-meno studirala studij filozofije i indologije na Filozofskom fakultetu i odlazila na predavanja na Pravnom fakultetu. Željela je što više naučiti i steći što potpunije obrazo-vanje. U jednom trenutku odlučila je sve to napustiti i posvetiti se putovanjima. Bila je oduševljena planinarka. Kad je morala početi zarađivati za život, godinama je prodavala građevinsku i brodograđevnu opremu. U zreloj dobi počela je pisati knjige i prevoditi.

Već prvi njen roman Bilješke jedne gimnazijalke (2001.) kojem je dugo trebalo da ugleda svjetlo dana, bio je odmah zapažen i od čitatelja i od kritičara. Govori o dramatič-nom životnom razdoblju mlade djevojke koja iznenada gubi roditelje u prometnoj nesreći. Kako je zamijetila već književna povjesničarka i kritičarka Dubravka Zima, adolescentica u djelima Nade Mihelčić je utoliko nova u hrvatskoj književnosti za mladež što nije gotovo isključivo okrenuta sebi (odnosima s rodbinom, svom izgledu i odabiru odjeće i obuće, mladiću u kojega je zaljubljena i sl.). Na tragu je adolescentice kakvu nam je nešto prije Mihelčić predstavila i književnica Silvija Šesto – Nadina nakladnica, bliska prijateljica i životna podrška – koju se ne mora promatrati samo unutar odnosa s nekim muškim vršnjakom. Promišljanjima je aktivno uključena u život i svijet. Lik mlade djevojke u romanu kritički razmišlja o ponašanju javnih osoba, načinu odgoja svojih i drugih roditelja, pojmu braka i obitelji, karakternim nijansama svojih profesora. Planira svoju budućnost. Mihelčić je rast adolescentice u svakome spoznajnom i životnom pogledu postavila sebi u zadatak.

5 Nada Mihelčić | O autorici

U romanu Bilješke jedne gimnazijalke bio je to početak istinskoga procesa osamos-taljenja mladoga čovjeka, a nastavio se u romanima Zeleni pas (2009.) i Napokon brucošica (2012.), svojevrsnom nastavku Bilješki jedne gimnazijalke. U romanu Zeleni pas, koji je spisateljici učvrstio popularnost i vodeći položaj među hrvatskim piscima za mladež, u središtu interesa nije posrnula djevojka, već njezina obitelj. Čitatelj prati kako će majka, otac, baka i troje braće djevojke ovisnice o teškim drogama uspjeti sačuvati koliko-toliko normalan život. Napori su teški, ali kad svi članovi obitelji shvate da trebaju pogledati istini u oči, zajedničkim će se snagama oduprijeti sili koja ih vuče na dno. Time sve postaje podnošljivije i razumljivije. Pa čak i smrt voljene osobe, koja sa sestrom dijeli posljednje trenutke pričajući joj svoj omiljeni san o čudesnome zelenom psu. Spisateljica nam pušta da sve to gledamo očima inteligentne sestre problematične djevojke.

U razdoblju od petnaestak godina Nada Mihelčić objavila je pet romana i dvije zbirke priča (osim već navedenih, i Pustolovine Arna i Điđija 2010., Edbin 2014., Pričice i pjesmice iz daleke Afrike 2012., i Medalja za hrabrost 2012.). Romani o Arnu i Edbinu govore o dvojici mladića koji pronalaze životne prijatelje: jedan psa koji će ga razumjeti, a drugi starca koji će mu postati osoba od povjerenja i dobrih savjeta. Hrvatski radio prema njezinom tekstu snima i počesto reprizira dječju radio-dramu Arno i zlatna ribica.

Knjige sam namijenila djeci zato što vjerujem da je to iznimno koristan posao jer je odrastanje vrlo težak i kompliciran dio života i u tome je svaka dobro-namjerna pomoć dobrodošla... Neki moji kolege po peru misle kako ne treba u sve to ići ambiciozno nego je dovoljno djecu samo zabaviti. Ne slažem se. Djeca se sjajno zabavljaju i bez nas. Ako im ne želite biti od koristi, ostavite ih na miru.

Nada Mihelčić

Dok je isključivo pisala i prevodila, Nada Mihelčić teško je živjela. Osoba iskričavog duha i jezika, visokih intelektualnih sposobnosti, bespoštedne iskrenosti prema sebi i drugi-ma, plijenila je pozornost. Njeni adolescenti žive punim plućima: zamjećuju društvene mehanizme, odrasle koji su se predali liniji manjeg otpora i konformizmu, entuzijastične pojedince koji djecu razumiju i savjetuju, bankarsko stvaranje ovisnosti ljudi o krediti-ranju, kontradiktornosti suvremenih ratova u svijetu, licemjerje... Teme koje su u središtu nekih Mihelčićkinih djela: život mladih intelektualaca, osviještena seksualnost djevojaka i mladića, prijateljstvo između mladih i starih, život obitelji koju je napustila majka, odnos ljudi prema životinjama i životinja prema ljudima. Dosadašnji romani Nade Mihelčić istražuju samoću (...) ona stvara individualk(c)e u grupi. I to društveno uključene individualce, napisat će kritičarka Dubravka Zima.

Autoričin drugi roman Zeleni pas pokazao je kako uspjeh njezine prve knjige nije bio slučajnost. Postigao je svojevrstan rekord, »pokupivši« u istoj godini sve četiri prestižne nagrade za koje je bio nominiran, a to su Nagrada Grigor Vitez, Nagrada Anto Gardaš, Nagrada Mato Lovrak i naposljetku, ali ne manje važno, godišnja nagrada Mali

6


Princ koja se dodjeljuje najboljoj knjizi za djecu i mlade na teritoriju Bosne i Hercegovi-ne, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Autorska prava su otkupljena i za snimanje filma prema tom romanu. Roman Edbin dobio je stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva Ministarstva kulture u 2014. godini. Velikim dijelom su uspjesi prvoga romana Bilješke jedne gimnazijalke, kao i sjajna čitanost i uspjesi Zelenog psa, pridonijeli da je uvrštena na uglednu međunarodnu Časnu listu IBBY-ja (International Board on Books for Young People) za 2012. godinu. Nije suvišno spomenuti kako se Zeleni pas našao i u polufinalu T-portalovog natječaja za roman u godini kad je objavljen, a to je za knjigu namijenjenu djeci posve neuobičajen i lijep uspjeh.

Nada Mihelčić umrla je 2015. godine u Zagrebu. Posthumno su izašle još dvije knjige Nade Mihelčić, a svaka izaziva zanimanje čita-

teljske publike. Nakon pojave ove spisateljice više nije moguć povratak hrvatske dječje i omladinske književnosti na prijašnje pozicije, iako njenu pojavu možemo smjestiti u bogat i zanimljiv povijesni niz nastanka i mijena adolescentske književnosti u Hrvatskoj. Riječ je o djelima Jože Horvata, Ivice Ivanca, Paje Kanižaja, Predraga Raosa, Branke Primorac, Maje Brajko Livaković, Mire Gavrana i drugih (vidi dvije knjige antologije Glavni junak – tinejdžer! Antologija hrvatske proze za mlade 1976.-1990. i 1991.-2008.). Nada Mihelčić razvija odvajanje adolescenta iz skupine i osamostaljivanje – intelektual-no i emotivno; izlaženje iz pozicije mi/oni u odnosu na odrasle i uspostavljanje čvrstih mostova razumijevanja između odraslih i mladih. Posebno se među današnjim spisate-ljicama slična senzibiliteta Nadi Mihelčić i načina promišljanja ističu, primjerice, Silvija Šesto (Debela, Tko je ubio Pašteticu) i Jasminka Tihi-Stepanić (Dom iza žice, Moja neprijateljica Ana).

* * *

Mlada šesnaestogodišnja djevojka, odlična učenica, po želji roditelja kao nadarena djevojčica preskočila je dva razreda osnovne škole. To joj je pribavilo frustracije u srednjoj školi, jer je u razredu daleko najmlađa. Sada odjednom mora odgovoriti još većem životnom izazovu: roditelji su joj poginuli u automobilskoj nesreći. Sa starijim bratom, pomorcem na stranome brodu, dogovorila se da neće preseliti kod rodbine u drugi grad. Hrabro nastavlja živjeti sama, uz psa kojeg je udomila, tajeći u školi što se dogodilo. Brat joj pruža novčanu i psihičku podršku, a njegova prijateljica Elena stoji na raspolaganju kad treba odglumiti »tetu« koja odlazi na roditeljske sastanke dok su roditelji na »putu«. Tijekom ove varke, dok pokušava organizirati svoj život kao da se nesreća nije dogodila, djevojka zapada u neprilike: stari tatin »prijatelj« pokušava je silovati, a to dovodi njenog brata kući, s namjerom da se obračuna s tim čovjekom; nezgodnim slučajem lopta koju je bacila na košarkaškoj utakmici ozlijedi suigračicu –

7


profesor tjelesnog odgoja pomisli da je to učinila namjerno i odvede je ravnatelju na razgovor. Tako se dozna tajna o smrti roditelja.

Između tih događaja, Nada Mihelčić razvija vrlo neobičnu i zanimljivu ljubavnu pri-ču između glavne protagonistice i mladića iz iste škole. Ova platonska emotivna veza pomaže djevojci da prebrodi tugovanje (iako mladić ne zna što joj se dogodilo), baš kao i udomljenje psa lutalice koji umanjuje prazninu opustjeloga doma.

Premda je fabula zanimljiva i uvjerljiva, likovi motivirani, tek čitanjem duhovitih rečenica koje katkad teku poput slobodne struje djevojčine svijesti – možemo shvatiti zašto je ovaj roman svojom pojavom protresao i uzburkao omladinsku književnu scenu. Mihelčićkini najdraži likovi govore onako kako je i ona često znala: bujicom slika, anegdotama iz svijeta kulture i umjetnosti (koje se pametno povezuju), a ponekad i politike. Samosvjesno i sa stavom. Pri tome ima još nešto privlačno u toj knjizi. U Bilješkama jedne gimnazijalke (2001.) nije riječ o dosadnoj i tako čestoj superiornosti ženskoga spola koju bi umetala Nada Mihelčić ispod krinke dobre priče, već se tu odvija istraživanje, uvažavanje i ispreplitanje dva posve različita življenja i razmišljanja: muš-koga i ženskoga (brat i sestra, srednjoškolka i srednjoškolac, majka i otac). U ovoj knjizi vrlo se dobro osjeća da je muško-ženski odnos na svim razinama divna i zanimljiva nepoznanica i vrhunska pustolovina. Rijetke su knjige koje to uopće izriču, a kamoli ovako duhovito i uvjerljivo kao knjiga Bilješke jedne gimnazijalke. U tom uživljavanju u likove bez obzira na rod vrsnoća je Nade Mihelčić.

Spisateljica je prije pisanja romana dobro upoznala najbolja djela hrvatske adoles-centske literature, u kojima je jezik često žargon ili razgovorni gradski stil. On mlade likove odvaja od starijih. U djelima Nade Mihelčić likovi povremeno pokažu da im žargon nije stran, ali se od odraslih više razlikuju slobodom razmišljanja, glađu za spoznajama, bujicom zapažanja i svježim povezivanjem događaja i činjenica. Netrpeljivost prema autoritetima također nije ono što upada u oči u knjigama Nade Mihelčić. Ona odrasle i djecu pokazuje jednako ranjivima i jednako zanimljivima. Samo, mladi imaju više energije za životnu borbu. Ni pripadnost grupi nije dominanta u djelima Nade Mihelčić. Njeni likovi nisu usamljenici u punom smislu riječi, no vole svoje zaključke donositi sami i u tišini svojih soba promišljati o stvarima. Istovremeno, ponekad naivno ulijeću u životne zamke, i jasno je da im trebaju dobri uzori, roditelji i nastavnici kao oslonci u neprilikama.

Teme o kojima promišlja Nadina gimnazijalka vrlo su zanimljive: ona komentira život medijskih zvijezda, ponašanje nešto starijih kolegica i kolega iz razreda, njihovih roditelja, djetinjstvo s roditeljima i starijim bratom koji joj je bio uzor, nedoumice vezane uz seksualnost... pronalazi i sitne načine da joj svakodnevnica bude zabavna i pomalo tajnovita, dopušta sebi da se zaljubi, poklanja povjerenje ljudima za koje zaključi da su toga vrijedni (ponekad se i prevari), uživa u odlascima na treninge košarke i u vježbanju u vlastitom dvorištu. To je osoba koja zapravo živi vrlo angažirano i hrabro. U njenoj glavi nema mjesta predaji ako je sebi nešto zacrtala, iako dođu i trenuci maloduš-

8


nosti. Aktivno je uključena u život i svijet oko sebe. U svakom slučaju, ova djevojka može biti uzor mladima koji čitaju roman.

Nada Mihelčić nas je poželjela upoznati s djevojkom koja promišlja o svom životu i odlučuje odgovorno. U romanu Bilješke jedne gimnazijalke (dosad četiri izdanja: 2001., 2005., 2010., 2015.) bio je to početak istinskoga procesa osamostaljenja mladoga čovjeka, a nastavio se u romanima Zeleni pas (2009.) i Napokon brucošica (2012.). Prvi roman spisateljice Nade Mihelčić jedna je od najčitanijih hrvatskih knjiga za mlade, uvrštena u Antologiju hrvatske proze za mlade.

dr. sc. Diana Zalar

9

Nada Mihelčić | Bilješke jedne gimnazijalke | Prije čitanja

Prije čitanja...

• Razmislite o rečenici Viktora Frankla: »Usprkos svemu kažem životu: Da!«

Sigurno ste već upoznali teškoće koje nas u životu mo-gu sustići.

Prisjetite se neke prepreke ili teškoće s kojom ste se susreli i navedite kako ste je prevladali. Tko vam je u tome pomogao?

• Samostalno ili u suradnji s drugim učenikom pročitajte pjesmu Ratka Zvrka Tvoja staza. Sa stihovima toga pjesnika susreli ste se u nižim razredima osnovne ško-le:

TVOJA STAZA

Čuj, kad ti je jako teško kad te nešto strašno muči i kad ne znaš dal' je gore na ulici il' u kući, daj odmahni lijevom rukom, daj odmahni desnom rukom i odlučno čvrsto kreni za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema to će biti tvoja staza. Tko zna što ti sutra sprema taj tvoj put bez putokaza al' znaj, to će biti tvoja cesta što nekamo ipak vodi i da na njoj nema mjesta za drugoga, zato brodi...

Ako ipak i nekad jednom na lud kamen zakoračiš pa kad s glavom na tlo tresneš

10

Nada Mihelčić | Bilješke jedne gimnazijalke | Prije čitanja

nemoj zato da se smračiš, već, molim te, junak budi k'o da ništa bilo nije, pa nastavi svojom cestom još oštrije nego prije.

A kad ti je jako lijepo i kad misliš da si sretan smiri malo svoju snagu, nemoj da se praviš važan, već nastavi svojom cestom niti lijevo, niti desno, pa širokim hodaj usko, a napni se kad je tijesno.

Jednog ćeš dana stići na kraj samo svoga puta tog ćeš časa možda biti bez cipela i kaputa, al' ćeš znati tko si-što si i koliko stvarno vrijediš i da si netko samo zato što jedino svoj put slijediš!

Ratko Zvrko

Nakon što upoznate sadržaj romana, otkrit ćete kako je poruka ove pjesme povezana s djevojčicom Almom.

11

Nada Mihelčić | Bilješke jedne gimnazijalke

Bilješke jedne gimnazijalke

12


Svakoga jutra sa zahvalnošću se prisjetim medicinskog osoblja Klinike Jordanovac,

posebno kirurga Dinka Stančića-Rokotova, koji mi je svojim znanjem,

vještinom i njegom darovao i taj dan i sve buduće dane moga života.

Nada Mihelčić

13


1

Nisam mogla zaspati. Bila sam gladna, u sobi je vladala polarna studen, a ni pas se još nije vratio. Ipak, najviše sam se brinula zbog tog roditeljskog sastanka u srijedu. Znam da do srijede ima još pet dana, ali ja se uvijek unaprijed žderem. Zato mi i jesu živci kao u neke oronule tridesetogodišnjakinje. Cijeli svoj traljavi život samo furam iz problema u još gori. Činjenica da ću u prosincu napuniti šesnaest godina već govori sama za sebe. Moji pokojni roditelji su se pobrinuli da stvari budu još gore. Ne, ne mislim zato što su lani poginuli u prometnoj nesreći. Ne to. Moji su problemi počeli od rođenja. Luka je tada imao već pet godina i naši su roditelji silno željeli djevojčicu. I dobili su me. Odmah sam bila tatino zlato, mamina sreća i Lukina žrtva. Čim je krenuo u školu, shvatio je kako je meni sjajno, a njemu više nije. U trećem je razredu ozbiljno štrajkao i ocjene na polugo-dištu gotovo su prouzročile razvod braka naših roditelja. Jer mama je sve te dvojke i trojke primila kao osobnu ćušku koju joj šalje Lukina učiteljica. Tata je rekao kako oko toga ne treba histerizirati. To mu je bila greška. Velika greška. Jedva da je i razgovarala s njim. Luku je odvela psihiću na promatranje. Privatniku. Najskupljem. Tata je pobjesnio i tražio neka ide i ona. Tada više nije razgovarala s njim. Psiholog je pozvao i tatu. Mene nitko nije zvao, ali me tih dana nisu ni primjećivali pa sam cendravim plačem davala solidan doprinos općem ludilu.

Te zimske praznike tata je proveo preuređujući Lukinu sobu. Kada je završio, iz-gledala je kao kabinet ministra znanosti. To je, kao, trebalo stimulirati Luku. I jest. Stimuliralo ga je da bježi u moju sobu i igra se igračkama koje je do tada prezirao. Kada je morao učiti, vukao me u svoju sobu i igrao se učiteljice. Nemilosrdne učiteljice. Tako sam, negdje u dobi od četiri godine, polazila intenzivno-intenzivni tečaj opismenjavanja kod učiteljice Luke. Plus ostali predmeti.

Pokušavala sam se pobuniti zaprijetivši onim, inače tako djelotvornim tužitćute-mami oružjem. Ništa. Samo bi me opako pogledao i prosiktao kako će, ako mama sazna za našu školu, njemu sasvim slučajno Kraljevna pasti i razbiti se. Kraljevna je porculan-ski lončić sa slikom lijepe djevojčice koja bere cvijeće. Onakav lončić koji svira kada ga odignete od stola. Meni je djevojčica izgledala kao kraljevna i taj je lončić tada bio ne samo moje najveće blago, nego sam i iskreno vjerovala kako je to najskupocjeniji dio obiteljske imovine.

Ne znam treba li i spominjati da je Hrvatska tada bila tek dio Jugoslavije. Zato je Luka, kao i sva djeca, u trećem razredu morao učiti ćirilicu. Nesebično je i to znanje prenosio na mene. Roditelji nisu imali pojma o Lukinoj nastavi. Ratovali su oko toga trebam li krenuti u školu s nepunih šest godina ili neka se još igram i krenem s nepunih

14


sedam. Odlučili su da se još igram, a Luka nije posustajao u svojoj nastavi. Više se i nisam protivila, jedva sam čekala da dođe iz škole i da vidim što imamo za zadaću. Dan uoči mog polaska u pravu školu, Luka mi je dao detaljne upute kako se moram tamo ponašati. Učiteljice je opisao kao čudovišta koja od tebe traže znanje, a uživaju kad ne znaš. Neka ja samo sjednem negdje otraga i neka ni za živu glavu ne dižem ruku. Pitat će ona mene i ako se ne guram, u to mogu biti sigurna. I jer nisam digla ruku, ona će se nadati da nemam pojma. Tada joj trebam odgovoriti točno i vrlo opširno. To je najbolji lijek protiv učiteljica, jer kad se nekoliko puta tako razočaraju, ostave te konačno na miru.

Poslušala sam ga. Učiteljica i nije bila loša, no bilo mi je dosadno. Užasno dosadno. Recimo, tog jutra mi je Luka u našoj tajnoj školi dao zadatak: Neprijateljska tvrđava ima oblik pravokutnika s dužinama stranica a i b toliko i toliko, pa koliko kilograma eksplo-ziva treba postaviti ako na svakih toliko metara postavimo toliko i toliko?! Kad sam sve dobro izračunala, Luka je bacao pernicu prema stropu vičući k-bummm, što mi je pokazalo da je to vražje neprijateljsko zdanje odletjelo u zrak.

Popodne, međutim, u pravoj školi, učiteljica se došuljala do mene. Htjela je znati koliko je zečiću ostalo mrkvi ako je imao dvije, a onda pojeo jednu.

— Jedna! — rekla sam i, slijedeći Lukin naputak, panično razmišljala kako se na to pitanje može vrlo opširno odgovoriti.

No ona je već odlazila prema ploči, stalno mi govoreći Bravo! i zahtijevajući ovacije cijelog razreda. Mislim da sirota nije bila sasvim normalna.

Bilo mi je više nego dosadno i uopće mi se nije išlo u tu školu. Roditelji, sluđeni mo-jim svakodnevnim suzama i protestima, činili su sve kako bi me uvjerili u prednost i neophodnost mojeg tek započetog školovanja.

— Naučit ćeš pisati slova — rekla je mama. — Znam slova! — Pa ćeš ih fino slagati u riječi i moći ćeš pisati pisma — dodao je tata. — Znam pisati riječi i ne bum nikom pisala nikakva pisma — cmizdrila sam. Tata je uzeo papir i penkalu: — Napiši nešto! — Kaj da napišem? — Bilo što. — Smijem li napisati kako mrzim glupu školu? — Smiješ. — Kako želite? — raspitivala sam se. — Tiskanim slovima, pisanim slovima, latini-

com, ćirilicom... — Ćirilicom!! — graknuli su, gledajući me s nevjericom. Onda su htjeli da još pišem, grozničavo tražeći riječi koje nisam mogla uvježbati,

riječi kao bifurkacija, intranzitivan, epitaf i takve stvari. Tada su prešli na brojke, a Luka je zatražio lončić mlijeka.

15


— Uzmi si sam! — rekla je mama, ne skidajući pogled s papira po kojem sam pisa-la.

Naravno da si je vrlo rado sam uzeo to blesavo mlijeko. Ne moram ni reći u koji lončić ga je natočio, kojot pokvareni. Dok su me roditelji s velikim žarom ispitivali tablicu množenja, onaj idiot je gurkao Kraljevnu prema rubu stola.

— Kako si sve to naučila? — čudio se tata. Lončić je lovio ravnotežu. — Ne znam — dahnula sam, pokušavajući pogledom vući lončić natrag. — Malo

sam gledala kada je Luka pisao zadaće... — Oh, ne bojim se da te je Luka podučavao — smijao se moj naivni otac. — Luku ni

dva para volova ne mogu dovući do knjige ako mu se baš ne radi o glavi. — Točno! — smijuljila se mama, dodavši uobičajenu kap otrova. — Ne znam na

koga je, u mojoj obitelji svi smo žedni znanja... — I umrijet ćete ne napivši se! — odrezao je tata i odmah mu se nekamo žurilo. Nema smisla ići u detalje svega što je slijedilo. Roditelji su se savjetovali s učitelji-

com, s psihologinjom i još s mnogima. Onda su oni pisali molbe, a ja testove. Završilo je tako da su me na polugodištu upisali u treći razred. To je, kao, bio kompromis koji bi pomogao da se suviše ne udaljim od vršnjaka, a da ipak bude udovoljeno mojim potre-bama. Vraga mojim. Ja bih rado sve te sate u školi mijenjala za vrijeme na igralištu ili u zoološkom vrtu. To bi bile moje potrebe, a ovo su bile mamine. Grijala se novootkrive-nim suncem, onim što sije samo na majku nadarenoga djeteta. Na Luku je gotovo zaboravila, a nada mnom je kružila kao kobac. Tada sam ja počela bježati u Lukinu sobu i mislim da su nas te poremećene doze mamine pažnje definitivno zbližile.

Luka je zapravo sjajan. Bio je i ostao inteligentniji od mene. Tada to u školi nisu primijetili jednostavno zato što je oduvijek bio razložan i temeljit. Temeljitost u djece je rijetkost i jest vrlina, ali samo ako ste temeljiti tamo gdje odrasli žele i kada oni to žele. A Luka je bio vrlo dosljedan u svojoj temeljitosti. U školi ga nikada nisu mogli natjerati da rješava zadatke poput onoga: U razredu je 28 učenika. Dobili su 196 jabuka i pravedno ih podijelili. Koliko je svaki učenik pojeo jabuka?

Luka bi samo rekao kako se to ne može izračunati jer nedostaju podaci. Koji poda-ci? Pa to jesu li sve jabuke iste veličine, jer ako su neke krupne a druge sitne onda ili nije pravedno ili nisu dobili isti broj. Osim toga, tko zna jesu li ih zbilja pojeli ili su ih nakon nastave nekome dali.

Kad je učiteljica ustrajala tvrdeći kako su sve jabuke potpuno jednake i da su ih djeca odmah pojela, Luka je želio znati u kojem su razredu ti učenici. Učiteljica se borila s nadolazećom migrenom i sa žarkom željom da Luku pošalje kući pa neka se mama pati s njim. Zato bi pribjegla sarkazmu.

— Bilo koji razred! Ili, ako to za tebe nije dovoljno precizno, bio je to drugi A raz-red, škola se zvala Albert Einstein, bio je sunčani jesenski dan, popodnevna smjena, a

16


jednake, velike, crvene jabuke su podijelili u 16 sati i 10 minuta i pojeli ih do 16 sati i 30 minuta. Imaš li sada dovoljno podataka? — smijuljila se unoseći mu se u lice, dok je skupina budućih poltrona izvodila grupnu vježbu odobravajućeg smijanja.

Luka se nije obazirao na ironiju. Rekao je kako tek sada vidi koliko je to glup zada-tak. I naprosto je sjeo ne obazirući se više na učiteljicu. Onda je ona objavila da mu je dala jedinicu u imenik, e da bi mu pokazala što ona misli o njegovu znanju i ponašanju. Onda je Luka uzeo torbu i otišao kući, e da bi joj pokazao što misli o njezinoj jedinici. Onda je ona pozvala roditelje u školu kako bi pokazala što misli o njegovu odlasku.

Roditelji su na taj sastanak dovukli Luku. Učiteljica je dovukla psihologinju. Uslije-dila je rekonstrukcija, a psihologinja je sve bilježila.

Tad je Luka izjavio kako je taj zadatak smislio neki idiot koji nema pojma o djeci. Učiteljica je netremice zurila u mamu. Glasom od kojega se hvatalo inje na prozorskom staklu, izjavila je kako je upravo ona smislila taj zadatak. Mama je zahtijevala da se Luka odmah ispriča. Luka je zahtijevao da tata odmah kaže je li moguće da u drugom razredu, gdje su djeca stara sedam ili osam godina, popodne, to jest nakon objeda, svako, ali baš svako dijete od njih dvadeset i osmero, za ciglih dvadeset minuta poždere po sedam velikih jabuka?!

Tata je previdio pedagošku komponentu razgovora i, slijedeći zdrav razum, rekao: — Ni govora!

Učiteljica se suznih očiju pitala zašto se uopće trudi. Mama je mitraljirala opomene u tatino uho, a psihologinja je sve bilježila. Luka je bio zadovoljan vještačenjem i gledao je učiteljicu onim eto vidiš! pogledom.

Takve su se stvari događale barem jednom mjesečno. U tom se cirkusu nitko od odraslih nije dosjetio da je Luka napamet izračunao kako je svako dijete pojelo sedam jabuka, pa mu se to činilo previše. A nije se on sporio samo s učiteljicom, nego i u višim razredima. I nije se sporio samo o matematici. Luka se sa svima sporio oko svega.

Nije Luka bio moj problem. Malo me je mučio onaj skok u treći razred. Ne zbog nas-tave. Ja sam gradivo odavno svladala učeći s Lukom. Problem su bila djeca, jer sam uz njih izgledala kao patuljak. Ne možeš ti sakriti da su ti tenisice broj dvadeset i osam i da si za glavu niža od ostalih. Nisam se prečesto žderala oko tih detalja. Malo morgen! Pitala sam Luku za to s nogama. Rekao je kako ću uskoro imati toliki broj da će samo dečki iz NBA imati veće tenisice od mojih. Zašto bih se onda žderala?

Kada je bio u sedmom razredu, Luka je počeo crtati brodove. Iz čista mira. I more. U početku je to radio samo u školi, na satovima likovnog. Recimo, nastavnica im kaže neka sami odaberu što žele crtati. Luka nacrta brod. Pa neka nacrtaju nešto o čemu sanjaju. On nacrta brod. Neka nacrtaju vazu s cvijećem. On nacrta brod. Gdje ti je vaza? Tu unutra. Neka nacrtaju karneval. On nacrta brod. Gdje ti je karneval? U Rio de Janeiru. On baš ide tamo brodom. Eno, Rio je ona mala mrlja na onom malom kopnu u daljini.

Onda im ona kaže neka nacrtaju slobodu. Luka odmah pukne pola tube plave tem-pere ravno na papir. U sredini ostavi malo prazno da tu upuca neki brod kad opere kist

17


od plave boje. Bijelom je sredio dobar dio broda i prešao preko gornje polovice plave da iz toga izvuče nekakvo nebo, a dolje je bijelim crticama uzburkao more na kojih šest bofora. I gotovo.

Kako ju je već sludio s tim brodovima, odlučila ga je malo mučiti. Uzela je sliku, za-lijepila je na ploču i prozvala:

— Sad će vam Luka objasniti svoju sliku... svoju viziju slobode. Nije imala pojma s kim se upušta. — Mislim da slika govori sama — rekao je moj elokventni brat. — Tu je beskraj

mora čije su dubine u dodiru s nebeskim plavetnilom nad kojim je beskraj svemira. Nazovimo to vertikalom. Kao što vidite, nigdje nema kopna. Tako sam pokazao podjed-naki beskraj horizontale. Često se pojmovi vežu uz neke boje, pa je tako vrag crn, a ljubav crvena. Ja mislim da je sloboda plava i beskrajna — završio je Luka i okrenuo se kako bi pošao u klupu.

— Ne bi li ti ta sloboda bila modrija i beskrajnija bez ovog broda? — Pa to nije zbilja brod! To je bilo tko. Subjekt. Ako nema subjekta, nema ni slobo-

de... Sada nije govorio razredu nego njoj, gledajući je ljubazno i unoseći u govor pomalo

docirajući ton koji ju je iritirao. — ... Taj brod ste vi ili kit ili ptica. On je tek simbol subjekta. Vi znate što je simbol,

zar ne? Nije odmah odgovorila. Proučavala ga je, pitajući se je li to upravo čula vrlo zrelo

poimanje inteligentnog, rano sazrelog dječaka, ili mali samo valja izmišljajući ad hoc objašnjenja. Ako i valja, sjajno to radi, pomislila je.

— Da, Luka, ja znam što je simbol. Možeš na mjesto. Idući put zagledala se u one tone snijega na zagrebačkim krovovima i zadala im

neka naslikaju zimu. Normalno, svi su se bacili na dizajniranje snjegovića i prikaz općepoznatih zimskih radosti. Naravno, Luka je nacrtao ledolomac s onim metalnim kljunom na provi i svim tim što već treba. A okolo sve same sante.

Nije mu mogla prigovoriti jer tražila je zimu, a na toj slici se odmah vidjelo da je približno -40° C.

Siroti su popustili živci. Tužila ga je razrednici. Razrednici više nije imalo što popu-stiti pa nam je telefonirala. Javila se mama. Malo je slušala, a malo govorila Ma nemojte! I onda opet Ne, nisam znala!

Čim je završila razgovor, mama je dobrzala do naslonjača u kojem je nedužni tata uživao gledajući prijenos NBA košarke. Namjerno mu je stala pred ekran. Ništa nije govorila, samo mu je zakrila ekran i jako glasno i brzo disala, kao da su joj to zadnji kubici zraka. I gledala ga onim strogim pogledom kao da je razbio vazu.

— Znaš li što sad radi?

18


— Tko? — naivno upita tata. — Tvoj sin. — Što radi naš sin? — zainteresirao se. Opet je malo šutjela, podižući oštrinu pogleda za još koji stupanj. — Crta brodove! Iz sasvim nepoznatih razloga bila je tako zgranuta tom informacijom, kao da su joj,

u najmanju ruku, javili da Luka u školskoj kuhinji peče štrudle od kanabisa. — Što fali brodovima? — svadljivo je upitao tata. Tu treba reći da smo Luka i ja ona nepobjediva genetska kombinacija purgera i

škombri, tj. mama je tu iz Zagreba, a tata je iz Makarske. Došao je u Zagreb studirati arhitekturu i zaljubio se u mamu. I arhitekturu i mamu volio je strasno do zadnjeg časa, iako je ljubav prema mami obilovala amplitudama. Mislim da je u tom trenutku nije naročito volio.

Tražila je da on odmah razgovara s Lukom o tim brodovima. Za minutu se vratio iz Lukine sobe i nastavio gledati košarku.

— Što kaže? — Kaže da mu se brodovi sviđaju. — I to je sve? — Da. — Svaka čast! A ja nek se sutra opet u školi crvenim... — Sutra ja idem u tu školu! Sutradan joj je podnio prijavak što im je sve rekao. Nitko neće njegovu djecu trpati

u svoje mentalne kalupe. Nitko! I neka mali samo crta brodove do mile volje, a ako nekome smeta što crta brodove a ne tramvaje, imat će posla s njim!

Jasno se vidjelo kako je tata osjetljiv ko sam vrag na te brodove i more. Kako bi i pokazao da misli ozbiljno, putem kući kupio je Luki sve makete brodova koje je mogao naći u užem centru grada. Plus debeli crtaći blok, formata B-1. Plus pun džep plavih tempera. Onih većih. Meni je kupio herbarij i lijep spomenar.

Kada je mama vidjela što je donio Luki, udahnula je dovoljno zraka za svađu do ne-ba, no onda se predomislila. Odlučila se za uobičajenu tihu misu. Tata ju je malo pokuša-vao navesti da govori s njim, no na posljetku je odustao. Mimoilazili su se po kući zureći u pod, šutke, poput onih redovnika trapista.

Tada sam mislila kako je sve to zbog Luke, ali sada znam da je stvar bila složenija. Luka je bio tek povod za vječiti sukob regija.

Prvom prilikom odnijela sam spomenar u Lukinu sobu i zamolila ga da mi nešto napiše i nacrta.

— Dobro. — Molim te, nemoj nacrtati brod. Mama će se strašno ljutiti.

19


— Dobro. — Luka, mooolim te reci zašto crtaš samo brodove? Pravio se da me ne čuje. Uz sve one modele koje mu je tata kupio, on je radio obični

čamac, po vlastitu nacrtu. Bio je to lijep mali kaić, već gotov i Luka je upravo ljepilom mazao budući škaram i umetao ga u za to predviđenu rupu. Svuda po stolu sušili su se bijelo obojeni pajoli na kojima je isprobavao boju prije prvog namaza.

— Drži mi to tu! — Držat ću ti, ali reci zašto radiš sve te brodove. Trenutak se kolebao. — Zakuni se da nećeš reći mami. Brzo sam stala u stav mirno, lijeve ruke visoko podignute, a dlan desne položila

sam na srce kao Amerikanci kad im svira himna i šapnula: — Dabogdaumrlaakoikadkažemmami! — Vidiš li kako stalno zovu mamu u školu? — Aha. — I zato sam stalno u kazni. Dečki iz parka sigurno već misle da sam nekud odseli-

o. Čim je pozovu u školu, odmah nova kazna. I tako će biti i u osmom razredu i u srednjoj školi. Osim — tu me lukavo pogledao — ako ta škola ne bude negdje daleko. Zato sam se malo raspitao koje škole nema u Zagrebu. Znaš koje?

Onako malena i neobaviještena, nisam znala ni kakvih škola u Zagrebu ima, a ka-moli kakvih nema.

— Pomorska škola! — izustio je sretno. — Pomorska škola je u Bakru. — Kaj znači to ubakru? — Budalo blesava! — ustao je i na karti mi pokazao gdje je Zagreb, a gdje Bakar i

objasnio kako mama neće tamo putovati za svaku sitnicu. A opet, dovoljno je blizu da on za praznike dođe kući. Možda katkad i za vikend.

— Tamo se crtaju brodovi? — Možda, ne znam. Znam da se uči sve o brodu. Onako kao neka autoškola za veli-

ke brodove. Poslije na tim brodovima ploviš u Ameriku i još ti plate tisuće dolara zato što ideš tamo. Super škola!

— A kad ideš u tu školu? — Iza osmog razreda. — Pa kog vraga onda već sad crtaš te brodove? — Misliš da bi me mama pustila u tu školu ako joj kažem samo dva dana ranije?

Moram je pripremiti, budalo. Više me nije zanimao taj razgovor. Baš me briga za taj glupi Bakar! Svi su ukućani

već znali da ću kad odrastem raditi u slastičarnici i u zoološkom vrtu. Zato sam ga još samo pitala je li pametno da i ja sad počnem crtati kolače i lava.

20


— Ne još — rekao je. — Tek u sedmom razredu. Eto, to je ta Lukina temeljitost. Dvije teške godine sustavnih priprema, kazni i odri-

canja i to samo zbog škole o kojoj je točno znao tek da je dovoljno daleko.

21


2

Ipak sam zaspala, jer kad sam otvorila oči, u sobi je već bilo dnevno svjetlo. Istina, u minimalnim količinama, jer već tri dana pada ona uporna jesenska kiša. Dio stropa nad prozorom bio je išaran ružnom mrljom vlage koja je prodirala gotovo očigledno i, bilježeći uspjeh za uspjehom, napredovala prema stropnoj svjetiljci. Trebalo bi spiskati milijune da se sve to popravi...

Telefon i zvono na ulaznim vratima oglasili su se istodobno. Ustajući, pitala sam se tko bi to mogao doći po takvom pasjem vremenu. U filmovima obično osamljena ljepoti-ca otvori vrata i ne sluteći da će se naći oči u oči s okorjelim kriminalcem koji pridržava smrtno ranjenog ortaka.

Doteturala sam u drugu sobu do telefona i s jednim Čekaj malo! privremeno sredila stvar.

Zvono na vratima je još divljalo. Požurila sam, usput zakapčajući ono jedino dugme na Lukinoj pidžami u kojoj sam spavala, i umalo slomih vrat silazeći niz idiotske štenge. I njih bi trebalo popraviti!

Nisu bili kriminalci. Dok sam otvarala vrata, zapuhnuo me hladan, vlažan zrak i te-žak parfem gospođe Bucek, mesareve žene. Bucekovi stanuju na suprotnoj strani ulice i gospođa provodi dane izvješena na svojem prozoru nad mesnicom poput državne zastave. Katkad satima zuri ovamo, pomažući svoje kratkovidne oči malim kazališnim dalekozorom.

Stajala je tu pred vratima, štiteći se od nebeskog slapa tek kišnim ogrtačem. Bez ki-šobrana, naravno, jer je objema rukama okrutno zatezala neko uže kojim je bio zarobljen Konrad.

— Uzmite si to vaše prokleto pseto! Ako ga moj muž opet uhvati kako krade koba-sice, zaklat će i njega i va...

— Bro jutro, gospođo Bucek! — rekoh, oslobađajući Konrada koji je bezglavo poju-rio u kuću.

— Meni u podne ne treba ničije dobro jutro! A vašeg nazovipsa vežite i dajte mu jesti...

— Je, je, je — promrmljala sam i bez velikih ceremonija zalupila vratima. Prljav ko svinja i mokar do kože, pas je galopirao hodnikom pokušavajući se osušiti

struganjem o zid. Čim je čuo kako sam zalupila vratima, jurnuo je k meni i kao opsjednut počeo udarati glavom o moja koljena. Nisam to očekivala pa me srušio na pod išaran njegovim blatnim tragovima.

22


Tek tada sam vidjela što mi je htio pokazati. Oni mesarski gadovi svezali su mu špagu oko njuške. I to onu tanju, onu kojom vežu svoje blesave rolšunke. Jadniku se usjekla oko cijele gubice.

— Mir! Istoga trenutka pas se ukipio, dopustivši mi da u miru pogledam o čemu se radi.

Zategli su je luđački i škare nisu dolazile u obzir, pa čak ni nož. Uzela sam onaj nožić za papir sa sječivom sastavljenim od desetka lamela, odlučivši pokušati prerezati uzicu gore, na samom hrptu nosa, gdje se najmanje usjekla.

I bez mojih uputa pas je stajao savršeno miran i raskolačenih očiju promatrao kako kratkim rezovima vrškom nožića siječem uzicu. Konačno je spala ostavivši gadan trag poput brazgotine. Brzo je nestao u kuhinji i odmah se začulo kako po kamenom podu gura svoju praznu zdjelicu za vodu pa sam, poput konobara, požurila poslužiti njegovo veličanstvo. Pio je kao da nikad ne misli prestati, a onda je pošao, navodno iz ljubavi i zahvalnosti, malo se obrisati o moju pidžamu.

— Samo me dodirni tim usranim perjem i zvat ću šintere! — zaprijetila sam i pris-jetila se podignute telefonske slušalice. Veza je bila prekinuta. Pristavila sam vodu za čaj, a pas se usidrio pred hladnjakom pogledavajući čas mene čas hladnjak onim rječitim zarnevidišdaserušimodgladi pogledom.

— Moram ići kupiti neku hranu — objašnjavala sam, pružajući mu tanjur sa šun-kom koju sam bila sebi namijenila za doručak.

Tanjur je bio prazan čim sam ga spustila na pod. Malko ga je još gurkao po kuhinji, ližući nevidljive tragove šunke. A ne, nije ga gubica boljela toliko da ne bi jeo. On nije od onih pasa koji mogu biti tako bolesni ih deprimirani da izgube apetit. Taj se najprije najede, onda legne negdje gdje najviše smeta pa u one dvije minute koliko mu treba da zaspe, razmišlja o aktualnim poteškoćama.

Prstom sam pokazivala blatne tragove šapa na podu. — Ne samo da si mi trošak, nego si i obična svinja. Nikad iz tebe cucak za izložbe!

Sa zanimanjem je gledao prljave tragove onim redom kojim sam ih pokazivala, praveći se da ih prvi put vidi i kako nema pojma o čemu ja to sada trtljam. Dlaka mu je bila puna ugljene prašine i piljevine ili nekog vraga, a blato je sve to smeće držalo na okupu.

— Moram te okupati! Riječ kupati trenutačno bi pretvarala toga ljubaznog psa u podivljalog kojota. Slije-

dila bi bjesomučna jurnjava po svim prostorijama. U završnici, već ulovljen i strpan u kadu, škljocao bi zubima i pokušavao barem ručnom tušu zadati smrtonosan ugriz.

Danas je sve to izostalo. Na moje zaprepaštenje sâm me slijedio u kupaonicu i mir-no pustio da ga stavim u kadu. Moram reći da pokisla pseća dlaka ni inače nema miris kakav bi pokojni Christian Dior poželio flaširati. Smrdio je kao da se pedeset pijanih štakora pobljuvalo na crknutog tvora, a tijekom pranja sustavno me je ignorirao, budno

23


držeći na oku vir prljave vode koji se stvarao kod odvoda na dnu kade. I mirno čekao da sve to prođe. Gotovo surađivao.

Zamotala sam ga u frotir i polegla na kauč u dnevnoj sobi, sjela za stol i ispijajući čaj promatrala psa. Prije nešto više od godine dana dolutao je u dvorište. Kako su zbog ljetne žege sva vrata bila otvorena, mirno je razgledao prostorije. Odgovaralo mu je. Meni ne smeta.

Bilo je to nekako neposredno nakon sprovoda mojih roditelja. Joj, to su bili gadni dani. Sjećam se da je Luka već plovio. Došao je kući tek večer uoči sprovoda i mogao je ostati samo dva dana. Odmah je sjeo i izložio mi moju situaciju i moguća rješenja.

Ne, nisam željela da zbog mene napusti brod i dođe tu živjeti. Ne, nisam željela ići našoj obitelji u Makarsku, jer bih mijenjala školu i sve. To mi ionako ništa ne rješava, jer ću nakon mature još morati čekati godinu i pol da budem punoljetna. Što ću cijelo to vrijeme raditi u Makarskoj? I što bi za to vrijeme bilo s ovom našom kućom? Ne, ne želim ići djedu i maminoj sestri u Frankfurt. Kog ću vraga u Frankfurtu? To je blesavo kao i Makarska. I daleko. Plus njemački jezik. Nemam pojma o njemačkom, ja učim engleski, toliko bi bar mogao znati!

— Pa kog vraga onda hoćeš? — Želim biti tu! Što sam ja kriva što su oni sad mrtvi, a ti negdje na oceanu? Želim

biti tu! Svi ste nekamo nestali — počela sam se derati ko blesava — i ostavili me, a sad bih još morala i nekamo ići. Želim biti tu!

Zapalio je cigaretu i gledao kroz mene. Kad je konačno progovorio, rekao je kako imam pravo. I kako zna da me je ono preskakanje razreda odvojilo od vršnjaka i koliko mi je trebalo da se uklopim u taj razred u kojem jesam. I kako on dobro zna da mi je sad ova kuća jedina čvrsta točka u životu. Onda je malo šutio.

— Misliš da bi mogla živjeti tu sama? Ne bi se bojala? — Bojala čega? Bojim se bilo kamo ići! Zatim me je pitao mogu li se brinuti o sebi. Mogu! Pa neka nabrojim što znam kuha-

ti. Nabrojila sam. Što ne znam? Malo sam oklijevala i sjetila se glačanja. — Dobro — rekao je. — Daj da vidimo možemo li ti nekako isplanirati život ovdje.

Isuse dragi — dodao je tiho — mama bi me ubila kad bi znala kako te mislim tu ostaviti samu... Pa nemaš još ni petnaest godina! Zbilja sam lud.

— Nisi lud, molim te ostavi me tu. Ovdje mogu završiti svoju školu, upisati faks i sve. I bit ću jako dobra. Evo, ti mi samo reci što moram i ja ću te slušati, časna riječ. Samo moramo smisliti što ću reći u školi i tko će mi dolaziti na roditeljske sastanke...

— Dobro, čekaj, pusti me malo da se raspitam. Otišao je iz kuhinje u dnevni boravak i pola sata telefonirao raznim ljudima. Rezul-

tati tih razgovora stizali su odmah, jedan za drugim. Gospođa s broja devet, ona s četvero djece, dolazit će četvrtkom i sve mi izglačati i malo pospremiti kuću. Evo, tu mi piše

24


koliko joj trebam platiti, novac za to mi je tamo. Ako me bilo koji idiot počne terorizirati, neka samo telefoniram Damiru na ovaj broj i taj idiot će požaliti što se rodio...

Tada je pozvonila Elena. Nju je pozvao da odmah dođe kako bih je upoznala. Nami-jenio joj je ulogu mamine najbolje prijateljice koja će, navodno, tu živjeti i brinuti se o meni. Tako moram reći svim rođacima kada dođu. I tako moram reći i u školi.

Pojma nemam odakle je znao Elenu, no odmah mi se svidjela. Kad joj je Luka uk-ratko izložio što se dogodilo roditeljima i zašto je trebamo, nije onako licemjerno govorila kako je to tragedija i kako joj je silno žao. I zašto bi joj bilo žao, nikad nije ni vidjela naše roditelje.

— Sranje! — otelo joj se, a zatim je željela znati kako nam sve može pomoći. Samo se treba sutra pojaviti na sprovodu i malo porazgovarati s mojim razredni-

kom i s rođacima. Uvjeriti ih da će tu stanovati i brinuti se o meni. Treba reći kako nas cijeli život poznaje i sve to. I kako je mnogo puta morala mami obećati da će joj se brinuti za djecu, ako se mami ikada nešto dogodi. Tako neka kaže, neka improvizira.

— OK — rekla je. — Nije mi to teško. Ionako bih bila u kazalištu da me nisu primili na likovnu akademiju. Trebaš još nešto? Znam da u ovakvim prilikama ljudi ponude pomoć u novcu, ali ja ga nemam. Možda mogu nabaviti, ali to će trajati danima...

— Ne, ne treba nam lova — rekao je Luka. — Znam da slikari teško žive. Dapače, mogu ja tebi dati neki novac, samo obećaj da ćeš maloj ići na roditeljske sastanke. To ti je šest-sedam puta godišnje. Samo to nam treba, tek da profesori vide da se neki vrag brine o njoj.

— Ma ni govora! — branila se. — Bog bi me kaznio da ti u ovakvoj situaciji uzimam novac. Nisi normalan!

Nije htjela ništa uzeti, pa je Luka spremio već ponuđeni novac. Ona mi je napisala svoju adresu i telefon, ali bolje će biti da je zovem na ovaj drugi broj, to je atelijer i stalno je tamo. Može li nekome telefonirati?

Dok je telefonirala, Luka je tijelom zakrio stolić, otvorio njezinu torbicu i krišom unutra stavio novac. Bilo mi je drago.

Završila je razgovor i rekla kako sad mora ići jer će joj kolegica koju je zvala posu-diti crnu haljinu za sprovod. I neka mi budemo bez brige. S izlaznih se vrata još vratila do mene.

— Dušo, nemoj biti tako normalna. Poslušaj savjet od nekoga tko je već prošao kroz sve nesreće, iako ne baš abecednim redom. Sjedni negdje u kut i lijepo se isplači. To pomaže.

Kada je otišla, Luka mi je dao još milijun uputa, gomilu novca i isto toliko savjeta kako da to trošim dok mi ne počne pristizati tatina penzija. Rekao je da na brodu imaju telefon pa ga mogu nazvati kad god poželim. Eto, tu pišu brojevi i što trebam reći na engleskom, pa ću ga dobiti bez problema. To će sad pričvrstiti na zid u mojoj sobi i prebaciti telefon iz sobe roditelja u moju.

25


Dugo ga nije bilo pa sam pošla za njim. Još je bio u njihovoj sobi. Obliven suzama, sjedio je na maminoj strani kreveta, stežući u naručju njezinu kućnu haljinu.

— Tako divno miriši po mami — jecao je. Plakali smo, puštajući da nas taj njezin miris opet provede kroz izgubljeni lunapark

djetinjstva. S mamina noćnog ormarića gledala nas je fotografija krakatog dječarca koji je ponosno držao bijelo obojeni kaić.

Sprovoda se ne sjećam baš najbolje. Neki ljudi su me grlili. Ljudi koje nisam pozna-vala. Tada sam prvi put u životu vidjela Luku u odijelu. Bio je tako visok i miran i čvrst kao stijena. Samo sam njega gledala. Kasnije, kod kuće, svi su rođaci tješili Elenu. Govorili su Luki kako je u cijeloj ovoj tragediji Elena pravi Božji dar i da se sada više ne brinu što će biti sa mnom. Onda su svi otišli.

Luka je otišao dan poslije. Toga me je posljednjega dana od ranog jutra vukao po trgovinama. Nakupovao mi je gomilu rublja, odjeće i hrane. Ostalo nam je još nekoliko sati do njegova odlaska na aerodrom. Odveo me u slastičarnicu. Tamo sam mu još morala obećati da ću navečer u deset sati biti kod kuće. Jer, rekao je, nije to zato što bi on sad htio biti neki gazda ili se igrati roditelja. Nije to, nego grad je pun luđaka i on će riknuti od brige da mi se nije što dogodilo.

— I vikendom? — pitala sam. — Naročito vikendom! Tada svi prokleti manijaci izgmižu iz svojih rupa u nadi da

će im se posrećiti. Ja se ionako ubrajam u onih 0,012% hrvatske mladeži koju izlasci ne zanimaju. Mi-

slim disko i to. Ili koncerti ovakvih i onakvih grupa. Bila sam. Kažu da je to jedan od najboljih rock sastava. Ma daj! Ponavljaju pet-šest hvatova na gitari. Dobro, možda sedam. Uvrh glave. Izašli su na pozornicu obučeni u neke prnje. Ta je ležernost bila hinjena tako proračunato da je to bilo licemjernije nego da su svi nabacili frak. Furali su kosurinu do pola leđa. Zurku koja je bila in kad je moj tata bio klinac. Jer tada je to šišanje bilo pitanje reda i discipline pa je duga kosa bila razuman protest. Danas baš nekoga boli za dužinu tvoje kose ili bilo čega. Meni se čini da ovi furaju tu kosu kao dio kostima, ne bi li se osjetili kao veterani u svemu tome. Dvorana se zamračila i konačno su počeli. Zviznuli su jedan d-mol koji je ona skupocjena oprema odmah pojačala za sto decibela i očajnički održavala da još titra u zraku. Frontman je izvještačeno trznuo glavom da nabaci onu kosu preko lica i onda kliznuo koljenima do poda. Fol oborila ga silina i divota tog njihova d-mola. Ma daj! Ipak, publika je poblesavila. Ja nisam. Zašto bih urlala od sreće što su odrasli konji, stariji i od mojeg brata, uspjeli pogoditi d-mol? I pjevali su, naravno. A najviše su trčkarali po pozornici, rušeći sve pred sobom. Valjda zato što je ideja pjesme bila tako snažna i duboka da to moraš negdje istrčati iz sebe. Pjesma čije su rime bile tipa: mogu-nogu i mala-dala.

I tako dva sata. Mama me prisilila da idem na taj blesavi koncert. Ona se cijeli život furala na rock i kovala ga u zvijezde. Imala je čitavu teoriju kako je rock zadužio glazbu i nepovratno je promijenio, unijevši barem dvije bitne novosti. Kao prvo, govorila je,

26


ukinuo je elitizam muziciranja. To se podjednako odnosi na autore, izvođače i dvorane. Danas baš svatko ima priliku iskazati svoj talent i postati vrstan glazbenik. I kao drugo, rock neposredno reagira na svijet oko nas, pa je iskren.

Možda je oboje bilo točno u vrijeme kada je ona visila na koncertima. Danas mnoge budale vjeruju da se našla s gitarom na pozornici ne zato što im je to omogućio presta-nak elitizma, nego zato što su ih njihovih šest hvatova i kreštavi tenor zaista uvrstili u elitu. Pa sad očekuje da svi ljubimo tlo po kojem gazi. Fol jedina razlika između njega i Frederica Chopina je u instrumentu. I što Chopin nije kužil pjevanje i nije bio tako iskren kao oni. Ma daj! Kakva vražja iskrenost?! Dođe mi tu u namjerno poderanoj potkošulji, jer on je fol i inače tako obučen i zašto bi se sramio svoje uboge majice. A pojačala i sva ona sranja koja mu trebaju da bi ga se uopće čulo, koštaju na tisuće eura. A vozni park s kojim su došli vrijedi koliko i tvornica potkošulja! Je li to ta mamina iskrenost? A ja bih trebala držati ruke u zraku i trošiti plin iz nekog upaljača, samo da bi se neki takav seronja dobro osjećao. Ma daj!

Nije bilo načina da se kroz gomilu probijem do vrata pa sam ostala do kraja. Mala kraj mene skinula se u grudnjak i vitlala majicom iznad glave. I plakala, kao da joj je nenadano uginula kornjača ili tako nešto. I svi ostali su se, izgleda, dobro provodili. Još pri ulazu u dvoranu popeli su se na onu afan-amok ljuljačku i nisu silazili.

Svaka čast mami, ali ja se nikako ne mogu ufurat u tu iskrenost. Na koju foru da se divim tim serijskim imitatorima imitatora? Mislim da je njezin

voljeni rock već odavno mrtav, samo nitko točno ne zna kada i gdje je umro. I nitko nema srca to glasno reći pa sad ovi grabe lovu na foru careva novog ruha.

Eto, zato mi i nije bilo naročito teško obećati Luki da ću biti vani samo do deset sa-ti. Sve što mene zanima događa se danju ili negdje daleko. Ipak, činilo mi se da zaslužu-jem povoljniju granicu.

— A ako je neki rođendan ili Nova godina? — Ma možeš ostati koliko hoćeš ako te netko od odraslih doprati kući. Samo mi

nemoj noću sama glavinjati po cesti. — A ako se zaljubim? — raspitivala sam se, tjerajući mak na konac. Luki to nije bilo glupo pitanje. Ozbiljno me pogledao. — Dobro si me sjetila! Ti znaš sve o spavanju s dečkima i svemu tome? Kremšnita u mojim ustima skrenula je prema dušniku. Nakon kašlja propetljala

sam kako su mi mama i tata nešto govorili o tome kad sam dobila menstruaciju. Kasnije više nisu.

— One koze u školi stalno o tome razgovaraju, ali odmah prestanu kad ja dođem — dodala sam nesretno, vozajući komad kolača po tanjuru.

— A kakvi su dečki? Sviđa ti se netko?

27


— Aha, ali što mi to vrijedi. Znaš li ti kako izgledaju cure u mojem razredu? Izgleda-ju kao gospođe. Grudnjak broj četiri! A vidi mene, izgledam kao ugor od metar i sedam-deset. Nigdje ničega!

Lukinim ozbiljnim licem preleti vedar osmijeh. — Nemoj mi se smijati! Reci i sam kakve šanse ima štanga od niti petnaest godina

u razredu punom gospođa? Dečki misle da sam im mlađi brat. Na mojem mjestu, ti bi se ubio...

— Zbilja su te zeznuli s tim preskakanjem razreda. U tome je greška, a ne u tebi. Znaš, nasmijao sam se jer sam se sjetio kako smo ti danas kupili tenisice broj četrdeset. Kad si tek pošla u školu imala si zgodne roza tenisice broj dvadeset i osam. Prokleto se dobro sjećam tog broja. Čim su te prebacili u treći razred došla si mi cvileći kako, navodno, imaš premale noge. Tulila si ko luđakinja tražeći da tenisice navlačim s kombinirkama dok ne budu barem broj trideset i tri. Nisam htio pa si me tukla i urlala kako sam škrta svinja. Vidiš, sad opet imamo isto sranje. Što misliš koliko je tih tvojih gospođa iz razreda prije dvije-tri godine imalo grudnjak broj četiri? Daj se saberi, molim te. Vidjet ćeš da ćeš već za godinu dana narasti dovoljno u svim smjerovima. Časna riječ!

Putem kući oprezno sam dodavala poneko drvce već gotovo zapretenoj vatri raz-govora o seksu. Baš me zanimalo. Luka nije glup i odmah je shvatio da umirem od želje za tim razgovorom. I nije to smatrao nepriličnim s obzirom na okolnosti. Želio me zaštititi od nevolja na tom planu istom onom temeljitošću s kojom mi je objasnio sve užase droge ili opasnosti od strujnog udara. Sve mi je rekao. Sve. Ispostavilo se da Luka zna o seksu više nego što su znali mama i tata zajedno. Jer oni su mi rekli kako dolazi do oplodnje, kako se plod razvija i rodi, sve ono kao i u školi. To su popratili s gomilom latinskih riječi i bilo je prilično dosadno. Jedino je bilo zanimljivo kako su se pogledavali i zamuckivali. Jasno se vidjelo da ne znaju baš mnogo o svemu tome. Časna riječ, nisu mi ni zinuli o zekanju s erogenim zonama. A izgleda da nisu imali pojma da se svi upuštaju u taj seks zato da bi se fino zekali, a ne pravili djecu. Jer, rekao je Luka, kad bi na svijetu bili samo oni koje su roditelji baš namjerno krenuli napraviti onda kada su ih napravili, cjelokupno bi se čovječanstvo moglo komorno smjestiti u Andori. Rekao je i da uopće ne moram srljati u sve to. I kako ljudi imaju peh pa znatno ranije sazrijevaju fizički nego psihički.

— Koliko ranije? — željela sam točno znati. — To ovisi o mnogočemu. Nije sad to bitno, bitno je da zbog tog raskoraka rade

gomile gluposti, a dijete nije ni jedina ni najgora posljedica. Bitno je da ne počneš spavati bez veze, samo iz znatiželje i zato što sad nema roditelja da ti to brane.

— OK, seks tek kad se zaljubim i mentalno sazrem. Mogu li se nadati da ćeš me proglasiti mentalno zrelom prije mojega pedesetog rođendana? Malo mi se žuri, kužiš?

Nasmijao se kao hijena, a onda me užasno strogo pogledao, ali ja sam znala da kuži kako mi je i da se samo zeza.

28


Ušli smo u dvorište i krenuli stazom prema garaži. Pokazao je na koš na zidu: — Nisam te pitao, kako ti ide košarka?

— Dobro. Ne treniramo dovoljno, jer smo mogli dobiti dvoranu samo tri puta tjed-no po dva sata. Daj me pitaj što je bilo prije deset dana!

— Što je bilo prije deset dana? — Igrale smo protiv nekih cura iz Novog Zagreba. Dobile smo ih sa 76:62. Dala sam

jedanaest koševa iz igre i to jednu tricu. To mi je bila prva trica u životu na pravoj tekmi. Plus šest koševa iz slobodnih, plus dva rebounda i pet asista. Zamisli, Luka, kakvu sam ludu sreću imala s tim slobodnim bacanjima: šest od šest! Kao da sam Michael Jordan! Znaš, tata mi je bio na toj utakmici. Skroz je poblesavio kad je vidio ta moja bacanja, odmah mi je obećao nove tenisice... nije mi ih stigao kupiti — dodala sam, boreći se sa suzama.

— Zbilja si ubacila šest od šest? — upitao je, želeći me vratiti u sretnije vode. — Aha. Kažem ti da sam u tim bacanjima kao Jordan. Možeš me slobodno zvati

Majkla — hvalila sam se, presretna što ga sve to zanima. — Daj loptu, Majkla! — rekao je skidajući vjetrovku. — Bacat ćemo po deset slobodnih i devet trica, tek toliko da ti prisjedne ta igra. Podesio je glas da sve zvuči kao jako bahata spika, ali vidjelo se da se zeza. Bila sam

sretna ko sam vrag. Prva sam stala na crtu. Znam da to izgleda glupo, ali imala sam više treme sada pred Lukom, nego na utakmici pred svim onim roditeljima i publikom.

Prva dva bacanja sam promašila, a tada su ušle sve osim posljednje. Bilo mi je žao ko psu zbog te zadnje lopte, jer se malo vrtila po obruču, a onda ipak iscurila. Trice su išle traljavo. Ušla je samo jedna s desnog krila i jedna iz sredine.

Srećom, Luka je bio još lošiji sa samo šest slobodnih i jednom tricom iz sredine. Odmah sam odjurila u svoju sobu po kredu i na zidu pod košem napisala 7:6 i ispod toga 2:1.

— Gledaj ovo i plači! — uzviknula sam slavodobitno. Nije se baš osobito žderao. Sjedio je na onoj klupici uz kuću, pušio i promatrao što

sam napisala. Pomislila sam kako bi se baš mogao i malo jače gristi. Kad uspijemo nešto napraviti bolje nego starija braća, s neba se uvijek oglase fanfare i prava je šteta što ovi stariji to ne čuju. Na moje veliko čuđenje Luka je čak izgledao zadovoljno, kao da je on pobijedio.

— Zbilja si dobra u tim slobodnim bacanjima. Pa to ti je šut od 70%! Znaš li da bi stari Shaq dao milijune dolara za taj postotak?

— Dao bi on gadnu lovu i za tvojih 60% — galantno sam uzvratila kompliment. — Znaš li da O'Neal još uvijek ima bolji postotak iz igre nego s crte? On i na gostovanjima dobije ovacije kad pogodi slobodno — smijala sam se.

— Ma reci kako ubaciš toliko, a kažeš da ne trenirate dovoljno?

29


— Svako jutro dođem tu i ubacim sto puta. I navečer opet sto. To mi je minimum koji bacam i po snijegu i po kiši, osim ako je baš prolom oblaka. Vikendom pazim da tijekom dana bacim petsto puta. Tako sam si sama zadala, a vidiš kako to sad još moram pojačati s tricama jer su mi zbilja bijedne.

— Znaš kaj? — upita, zagrlivši me. — Kladim se da svi miševi u garaži imaju užas-nu migrenu od tolikog nabijanja po zidu.

Smijao se od sveg srca, onim dječačkim smijehom koji sam pamtila iz vremena kad je živio tu s nama.

— Čuj, mala, bi li ti smetalo da si uzmem onu tatinu kravatu koju mu je mama kupi-la kod Armanija?

— Zašto bi mi smetalo? Što će meni kravata? — Znaš li gdje je? — Nemam pojma. Idem je potražiti. Već sam ulazila u kuću, kad me pozvao. Vratila sam se da vidim kog vraga sad hoće. — Čuj, Majkla, da možeš furat s nekim iz NBA lige, koga bi izabrala? — Misliš prema igri ili prema ljepoti? — Sve zajedno. Joj, što mu je to bilo dobro pitanje. Imaš ti u NBA ligi odličnih igrača koliko hoćeš.

Na vagone. Ima sad i puno onih mladih, zgodnih, ali ne znam koliko su dobri. Teško je to reći. Pojavi se neki rookie, i super izgleda, i ja sad glasam za njega, a onda pročitam u nekom časopisu kako je blentav i kako nikada iz njega neće biti veliki igrač. Ili igra odlično, kao onaj Stoudamire ili Sir Barkley, a uopće mi se ne sviđa... Ne možeš ti na takvo pitanje pametno odgovoriti pa sam odigrala na sigurno.

— Dennis Rodman. Definitivno. — Bljak! — Šta mu fali?! — Ništa. Malo si me iznenadila s Rodmanom. Mislio sam da ćeš izabrati nekoga

mlađeg. Ili Jordana, kad si rekla da te mogu zvati Majkla. — Znam, svi se furaju na Jordana, ali ide mi na živce što je tako prokleto savršen.

Jesi li mu čuo intervjue? Taj ne bi izvalio glupost ni da ga kolješ, ili stavio pogrešnu kravatu ili nešto. Malo mi je zlo od takvog savršenstva, a Rodman je baš divan luđak i s njim mi sigurno ne bi bilo dosadno. Njemu bi super stajalo i kada bi hlače svezao oko vrata, a i posve je promijenio filozofiju košarke. Vidiš li ti koliko on lopti osvoji da bi ih Jordan mogao trošiti?

— Znam, Dennis je zakon. I jasno je da ti s njim ne bi bilo dosadno. Tetoviran je da imaš mjesec dana što čitati — smijao se. — OK, nek ti bude Rodman. Samo sam htio znati bi li tu bilo i ljubavi ili samo lova.

30


— Čista ljubav! Joj, da mi je tu! Odmah bismo radili šarenokosu djecu, bila ja men-talno zrela ili ne. Ma jesi li vidio koliko glupi novinari melju o toj kosi, kao da zbog nje tako dobro igra.

Dugo sam petljala gore u sobi, tražeći kravatu. Tražila sam je po ladicama komode, no tamo je bio sve sami donji veš i milijuni čarapa. Počela sam tražiti u ormaru, već nervozno okrećući hrpe izglačanih košulja. Tako sam gurnula neku staru lisnicu. U onom prozirnom pretincu za fotke bila je slika Luke i mene kad smo bili mali. Užasna slika. Tu je Luka imao nekih osam godina. Stajao je u kupaćim gaćama i u ruci držao ribicu, nekog špara ili nešto slično, ne vidi se dobro. Smijao se oko glave, a u ustima nije imao više od šest zuba, i to u raznim fazama izrastanja. Doimao se poput onih žalosnih ilustracija idiota u kakvom psihijatrijskom priručniku. Ja sam bila potpuno gola i jasno se vidjelo da plačem i to onako tutta forza. Valjda zato što su Luki dali tu blesavu ribu, a meni nisu.

Roditelji katkad zbilja nisu normalni! Odaberu takvu sliku, nosaju je i pokazuju svakome tko želi pogledati. I što je tu uopće bilo za pokazivanje? Mršav, krezub dječak i gola, nesretna curica. Svaka čast!

Htjela sam pogledati ima li još koja slika koja ne bi bila tako ponižavajuća, no našla sam samo gomilu novca. Zaboravila sam na kravatu i požurila dolje pitati Luku što ćemo s tim. Eto, i tu se vidi pamet odraslih. Uopće mi nisu spomenuli da tu stoji neki novac. A što bi bilo da Luka nije mogao doći na sprovod? Ili da mu njegovi dečki s broda nisu dali toliko novca? Luka bi sad trčao gradom i posuđivao da ja ne bih gladovala dok ne stigne ta penzija. Eto kako bi nam bilo, a tatine se košulje tu valjaju u devizama!

Bila sam bijesna do neba i zbog te uvredljive fotografije i zbog tog novca. A oni su meni stalno trubili kako moram biti odgovorna! Sad dobro, znam da oni baš i nisu planirali poginuti ali, zaboga, tata je već napunio četrdeset i pet godina, a mama četrde-set i tri. Kad si tako star, onda moraš računati na to da svakog trena možeš pasti mrtav. Ma jedva sam čekala da ih tužim Luki.

Nije više bio iza kuće. Ni ispred. Ni u kući. Na papiru pokraj telefona našla sam po-ruku:

Oprosti što sam lagao za kravatu. Mrzim rastanke i bojim se da te neću moći ostaviti. Telefonirat ću ti iz Genove.

Pusa

Luka

Odjurila sam u predsoblje i otvorila ormar. Nije bilo one njegove torbe, ni balonera, ničega. Zbilja me je ostavio bez pozdrava, prokleti majmun konjski idiotski glupi!

Sjela sam na pod, gledala onu lisnicu u ruci i plakala. Nitko nije tratio vrijeme na neka opraštanja sa mnom. U normalnim obiteljima ljudi se pozdrave i kad idu samo do prvog ugla po špeceraj. Ali moji ne. Oni bez pozdrava odlaze u Milano poginuti ili ploviti

31


po debelom moru. Valjda im još moram biti do groba zahvalna što su se udostojali ostaviti te svoje posrane poruke.

Kasno te večeri nazvao je Luka. E taj me je čuo. Shvatio je kako baš i nema smisla razgovarati dok se ne smirim. Rekao je da će mu brod isploviti tek sutra pa će mi noćas napisati pismo. I neka izvolim to pročitati kad ne budem tako živčana.

Sljedeća dva-tri dana glavinjala sam poput zombija na relaciji kuća-škola-kuća. Bio je gotovo kraj školske godine i sunčev je laser pržio sve što se miče. Tada je dolutao Konrad. Baš sam se patila s pripremanjem objeda. Joj što mi je to kuhanje teško. Meso ne, meso je super. Samo ga fino posoliš pa ostaviš nek se peče. Tek povremeno baciš oko, da se ne pretvori u koks. Sranje je s povrćem. Naradiš se kao rob za ono malo trave u tanjuru.

Upravo sam toga jutra odlučila skuhati svoj prvi objed. Luka me prije odlaska nao-ružao kuharicom za početnike. Tako sam, znajući da ću imati oslonac u literaturi, odzujala na tržnicu po sirovine. Bez problema sam kupila pola metra svinjskih rebrica, no s povrćem su odmah nastupile poteškoće. Jele su mi se mahune. Onakve kako ih je mama radila, da plivaju u crvenkastoj vodici.

Na placu su bile tone mahuna. Zelenih i žutih. Pa sad ti pogodi koje ti trebaju! Valj-da je to s mahunama kao i s kruškama, mislila sam, zelene su dok su još kisele, a požute kad su zrele. A što ako su kao lišće? Ako su zelene dok sve štima, a požute kad su već stare i kad počnu otpadati s mahunovca ili kako im se to stablo već zove. Nisam blesava da skupo plaćam neke crknute mahune s poda. Nikako se nisam mogla sjetiti koje su boje bile one mamine. Ja se, glupača, sjećam samo onog ciglastog safta u kojem su se, poput zvjezdica, iskrile one sićušne, zlatne točkice masnoće.

Gazila sam tržnicom uzduž i poprijeko, ne mogavši se odlučiti za boju. Eto kakva mi je korist od gimnazije. Oni tamo profesori odmah polude ako ne znaš zašto je važan Bečki kongres ili ne znaš kemijske elemente iz ugljikove skupine. I godinama ti pred oči guraju sličetine svega i svačega, od ranogotičkih katedrala i egzotičnih glazbala do crteža neke šugave praptice koja je već odavno izumrla, ako je uopće i postojala. Je li mi itko ikada pokazao sliku kvalitetne mahune za cušpajz? Nije! Nisu blesavi da nas uče nešto što će nam u životu zatrebati.

Stala sam pred klupom gdje je bila hrpa zelenih mahuna i do nje gomila žutih. U se-bi sam, na brzaka, šibala ono: eci-peci-pec... Ispalo je na zelene.

— Kol'ko? — upitala me žena poslovno. — Ne znam... — A kaj buš kuhala ž njima? — Još ne znam... — Dve kile, pa si bez brige! — rekla je gurajući izvagano u vrećicu. Jedva su stale u

tu njezinu vrećicu i putem kući stalno su mi ispadale na pločnik, pa sam hodala ko oni blesavi Ivica i Marica.

32


Kad sam stigla kući, sunce se već razjarilo pa sam pootvarala sva vrata i prozore. Skrasila sam se u kuhinji da stignem sve to napraviti i pojesti prije polaska u školu. Stavila sam peći meso i gomilu krumpira, a u kuharici potražila recept za varivo. Već u prvoj rečenici htjeli su da operem mahune. OK, to ću znati. Sad su htjeli da svaku mahunu prepolovim. Odlučila sam se za dijagonalni rez i to je išlo brzo. Zatim blanširati. Blanširati?! Pojma nemam što je to. Nigdje u toj knjizi nekog dodatnog pojmovnika. Kao, kakav si ti to početnik ako ne znaš što znači blanširati. Već sam krenula po rječnik stranih riječi, no tad sam se sjetila da sam ga opet posudila Renati iz zadnje klupe. Dopisivala se s nekim malim kojeg je upoznala na moru. Rekao joj je da je pametna pa je morala u svako pismo upucati desetak stranih riječi. Stalno mi je dolazila po taj rječnik da si povadi novitete.

Pogledala sam recept do kraja. Svašta bi se tu još trebalo raditi i možda bi, u kas-nim noćnim satima, te zelene trake i postale jestive. To mi je pomoglo odlučiti da riječ blanširati znači dijagonalno prerezane mahune baciti u zahod i pustiti vodu. Srećom, uz meso se peklo dosta krumpira. U trenu sam prežalila varivo i prepustila se uživanju u normalnoj hrani.

Ukočila sam se kad je Konrad banuo na kuhinjska vrata. Ta psina je zamjetno veća od njemačkog ovčara i sklepana od tko zna koliko pasmina. Malo sam odahnula uvidjevši da me uopće ne gleda. Parkirao se pred sudoperom i zagledao se u onu vodu koja je stalno kapala. Doimao se kao netko kome je daleko važnije popiti malo vode nego se sad tu gristi i klati sa mnom. Kako je moj strah nestajao, tako sam mu u duši upisala jedan plus zbog pameti. Dobro je znao da ja gledam njega pa je pametno buljio u ono što želi, umjesto da i on gleda mene i izazove bezrazložnu paniku. Prenaglo sam ustala kako bih mu dala tu vodu. Odskočio je do vrata i tamo, na sigurnoj udaljenosti, neodlučno zastao.

Natočila sam vodu u zdjelu, polagano je spustila na pod i vratila se svojem jelu, praveći se da ga ni ne vidim. Jedno vrijeme smo se tako gledali, praveći se da se ni ne vidimo, a onda je odbacio svaki oprez i pio kao da mu je to prva voda nakon pješačenja kroz Saharu. Zatim je sjeo kraj prazne zdjele i zdušno buljio u vilicu u mojoj ruci. Svaki put kad sam krumpir ili meso stavila u usta, on je progutao slinu. Nije pokazivao nikakvu namjeru da mi otme hranu, nije ni moljakao, samo je gledao. Vrlo rječito gledao. Pa ti sad jedi ako možeš!

Ne trebam ni govoriti da sam sve preostalo meso, sav krumpir i već oglodane kosti iskipala na stakleni pladanj i stavila na pod kraj zdjele. Nije birao meso iz krumpira. Ma kakvi. Krenuo je s jednog kraja i sustavno čistio, jezikom skupljajući i najmanji trag hrane ili masnoće. Jako mi se svidio. Upisala sam mu i plus zbog kristalno jasnih poruka koje je slao. Znam ljude koji bi za ovo njegovo Žedan sam i Gladan sam trebali izgovoriti stotine riječi, a nakon svega bih ostala u uvjerenju da traže šibice.

Kad je sve pojeo, jednostavno je otišao. Izgleda glupo, jer tek pola sata ranije nisam ni znala da taj pas postoji, no bilo mi je žao kad je nestao iz kuhinje. Svi me ostavljaju kao da sam šugava. Potrčala sam za njim, smišljajući kako da ga dozovem natrag.

33


Pas je već prešao cestu i mirno pišao po stablu kestena pred mesnicom. Sačuvao je malo i za kotače Bucekova BMW-a. Crveni plus! Tada se i bez mojeg dozivanja vratio, skljokao nasred predsoblja i mirno zaspao. Dva sata kasnije došla sam mu objasniti kako moram u školu i ne mogu ostaviti otvorena vrata. Zato neka odluči hoće li me čekati tu ili vani. Nije se udostojao podići ni glavu, a kamoli ostatak lešine. Natočila sam u zdjelu vode, a kako smo za objed sve pojeli, namočila sam ostatke kruha u onaj sok od pečenja i to mu ostavila na tanjuru. Morala sam ga prekoračiti da izađem.

Čitavo to popodne u školi patila sam od tipično vlasničkog sindroma. Što ako mi ta psina izgrize sav namještaj? Ili mi, iz čiste dosade, napadne one nove tenisice u predsob-lju? Ili nešto razbije? Što ako ima milijune buha pa se nasele u sve tepihe i krevete? Čula sam da pseće buhe ne grizu ljude, ali pusti ti to. Jedva sam dočekala posljednje zvono. Kupila sam kruh i dva koluta jegera pa trčeći prešla cijeli put do kuće.

Bio je gdje sam ga i ostavila. Netaknute tenisice smiješile su mi se iz kuta dok se pas protezao, onako ispruženih prednjih nogu, držeći krmu visoko u zraku, a zatim je prebacio težinu na prednje noge, ostavljajući stražnje daleko iza sebe. Zijevnuo je i odbauljao van, pa preko ceste. Na zahod. Nisam zlobna, ali baš mi je drago što piša po tom mesarevu autu. Bucek je bezočno varao mušterije. Napokon mu se sav taj sitni lopovluk isplatio materijalizirajući se u formi raskošno opremljenog, metalik-sivo obojenog, tamnim staklima zakrivenog BMW-a. Bucek ga je vlastoručno prao i gladio, sve dok ulašteni metal nije, poput kraljičina ogledalca, jasno pokazivao tko je najuspješ-niji u malom kraljevstvu naše ulice. I onda naiđe zadnji među zadnjima, izgladnjeli pas skitnica i ležerno mu se popiša na sve to. Vidim u tome neku poetsku pravdu i zato mi je drago.

Čovjek bi trebao stalno tom psu pisati pluseve. Tanjur u kojem je bio onaj kruh lje-skao se prazan, namještaj je bio neoštećen, a što je najvažnije, konačno je nekoga u ovoj kući zanimalo što radim kad ne učim. Pas je pratio svaki moj pokret s takvim zanima-njem kao da bulji u izravni prijenos iz svemira. Odmah te večeri svratio je do garaže i gledao moja slobodna bacanja. Mislim, nisam ga uopće morala moliti da dođe. Zanimalo ga je. Poslije uobičajene norme od sto bacanja potražila sam u garaži neku manju loptu. Našla sam jednu plastičnu, probušenu, no u njoj je bilo još dovoljno zraka. U prvi mah mi je bilo malo frka haklat s tolikim cuckom, no pokazalo se kako točno zna što je lopta, a što noga. Svako malo zgrabio bi loptu zubima i strelovitim trkom projurio kroz mamine već ocvale tulipane. Nakon tri-četiri metra bi stao, ispustio svoje blago pred noge i pogledom me zvao neka je uzmem ako imam petlje. Divno smo se provodili.

Te je večeri Luka opet nazvao. Posve sam zaboravila da se još ljutim na njega i od-mah sam sasula u slušalicu milijune podataka o psu, a iza otprilike svake pete riječi pitala sam mogu li ga zadržati. Ni ne čekajući odgovor, nastavljala sam s detaljnim opisom svega što se toga dana dogodilo. Kad sam konačno zastala da malo dišem, pitao me kako pas izgleda.

— Izgleda krasno.

34


— Budalo! Pitam izgleda li ti kao da je možda bolestan? — Krasan je i zdrav. — To još ne znamo. — Ma molim te reci koji bolestan pas može i hoće haklat sat vremena i pojesti sve

što mu daš? — Ima li ogrlicu? — Je, bisernu ogrlicu, smaragdne rinčice i broš na guzici! Pa rekla sam ti, budalo

božja, da je skitnica. Da ima ogrlicu rekla bih da je izgubljeni pas. — Kako mu izgleda dlaka? — Krasna — ponovila sam i nastavila s hvalospjevima o cuckovoj pameti. — Jesi li ti normalna? — Jesam! — Onda malo šuti i slušaj! Kocka, Damirov brat je veterinar. Nazovi Damira i sve

mu reci. Ne gnjavi ga s djetinjarijama, nego reci da je pas velik, da nema ogrlicu i da ga se ne usudiš sama vući tamo u Heinzelovu ulicu na pregled. Neka zamoli brata da svrati do tebe i vidi je li pas zdrav, da ga cijepi i sve to. I neka ga svakako okupa da još nekog vraga ne pokupiš. Dobro?

— Dobro. — Kako je u školi? — Dobro. Mogu li psa zadržati zauvijek? — Ako Kocka kaže da je zdrav. I plati mu koliko treba za cjepivo i sve što kaže. Ako

je sve OK, onda moraš kupiti lajnu, posude za jelo i sva ta sranja. Neka ti on kaže što sve trebaš.

— Ti si moj najbolji brat! — Ja sam tvoj jedini brat. Zapravo mi je drago što se pojavio, bar nećeš biti tako

sama. Samo nemoj sad živit ko cucak na jegeru, nego si pojedi i nešto toplo! Pas je bio zdrav i vrlo mršav. Kad ga je Kocka kupao, sva se ona silna dlaka pripila

uz rebra i pas je izgledao bijedno kao pokisla ptičurina. U dlaci nije bilo buha ni krpelja i Kocki je samo ostalo da se obračuna s desecima prastarih čičaka.

Pas baš nije ludovao za njegovim društvom, a kad ga je ovaj nakon maltretiranja vodom još i cijepio, cucak je izletio iz kuće. Mislila sam da se neće zaustaviti do državne granice, no prevarila sam se.

Prolio se na osunčani pod terase i čekao da mu podnevna žega osuši dlaku. Šampon je skinuo blato skupljano cijeloga njegova pasjeg života i sad je zbilja bio krasan. Trbuh mu više nije bio sivo-smeđi nego je obilovao bijelom dlakom. Kocka je rekao da imam sreću jer mi je dolutao mlad, zdrav i pametan pas. Još je izlazeći rekao kako će sutra svratiti i donijeti markicu za psa i malo kinološke literature. I neka pozdravim brata.

35


3

Odavno sam popila čaj i shvatila da sam potrošila gotovo pola sata na ta razmišljanja o prošlosti, a subota je i mogli bi mi pred nosom zatvoriti supermarket. Ne bi mi to bilo prvi put. Izvukla sam se iz pidžame i zaključila da se svjetski događaji neće bitno poremetiti ako preskočim tuširanje. A onda sam malo zdvajala oko toga što bih obukla. Nedavno sam u modnom kutku nekog časopisa pročitala da se trebamo odjenuti onako kako se osjećamo. Nemam ja toliko WC papira pa sam obukla traperice i onu majicu na kojoj piše I DON'T GIVE A SHIT...

Po ovakvu vremenu čovjek nije siguran može li se van u tenisicama ili ti trebaju one gumene čizme. Kad sam odvukla guzicu do prozora da provjerim, shvatila sam da bi jedini pravi potez bio kanu jednoklek. Uskočila sam u čizmetine, navukla kišnu kabanicu, nabila na glavu onaj tatin nepromočiv šešir i pogledala se u zrcalo. Jeza! Malo sam poradila na oblikovanju oboda tog šašavog šešira. Puno bolje!

Ne znam što je meni. U zadnje vrijeme ne mogu se pogledati u zrcalo i otići. Ma ko-liko mi se žurilo, uvijek stanem i isprobam nekoliko pogleda. Još lani sam shvatila da to s pogledima mora da je jedna cijela zasebna disciplina u strategiji i taktici zavođenja. To sam ukrala od onih koza u školi kad su mislile da ih ne gledam. Recimo, ona afektirana Nives. Mislim da je ona prvak svijeta u onom ja slaba sirota pogledu. I ona trenira košarku pa zato dobro znam kakva je. Jača je od Tysona, a nježna ko pruski kaplar. Nema tog rebra u mojem tijelu koje nije pokušala slomiti svojim šiljastim laktovima. Kad haklamo i trener ne gleda, ona ti je ili u rebrima ili ti svom snagom gazi po nogama. Čim trener pogleda prema njoj, ona upali taj svoj ja slaba sirota pogled, pretvori se u onu pahuljastu sjemenku maslačka i padne ako samo rukom zatreseš zrak oko nje.

Ali što ta zna s dečkima! Ima u razredu jedan Robert, koji nije samo najzgodniji u našem razredu, nego i u cijeloj školi. Nama, običnim smrtnicama, znoje se dlanovi i od same pomisli da doživimo milost njegova pogleda pa ga zapravo više i ne gledamo. Ali Nives ne. Ona provede pola sata pod hrvatskim zureći točno u njega. I što biva? Nedodir-ljivi se toliko smuva da joj pošalje ceduljicu i pita treba li ga ona nešto. Ali ta ne odgovori odmah. Malo ga opet gleda, onako kako je u filmu »Zameo ih vjetar« stara Scarlett gledala Rhetta, pa tek tada na taj njegov papirić napiše bilo kakvo sranje, recimo, zamoli ga da joj pošalje gumicu. On, mulac, zbilja pošalje i gleda je li ju dobila. A onda ga ona pogleda onim trećim pogledom, mislim onim kad spusti očne kapke na pola koplja i bezglasno počne usnama oblikovati slovo po slovo: h-v-a-l-a. Zahvalila mu je tako zdušno kao da ju je spasio od raka pluća. Dečki su uvijek na sedmom nebu kad im tako strahovito zahvališ.

36


Pod tim satom hrvatskog bilo mi je smrtno dosadno i tako sam posve slučajno svjedočila toj epizodi. Pogodilo me kao udar groma. Višestruko. Kao prvo, kad ti je tata super kao što je bio moj i kad ti je Luka brat, onda ti nije ni na rubu mozga da polaziš od pretpostavke kako su dečki bedasti.

A evo, taj se Robert uopće nije pitao zašto ona prelazi brda i doline da si nabavi gumicu od nekoga iz trećeg reda. Jer i najkraćim putem to traži pet klupa dodavanja. A još manje je vidio da ona i po svojoj bilježnici i po tom papiriću piše kemijskom olovkom koju ni ne možeš brisati gumicom.

Kao drugo, to s pogledima mi je jako uzdrmalo onaj mit koji kruži po školi i po cije-lom svijetu, a po kojem ako si lijep sve će ići super, a ako baš nisi prva liga, moraš se zadovoljiti s onima koji se smiluju da odu s tobom na spoj. Jer, ruku na srce, Nives nije neka ljepotica, a s tim si pogledima može nabaviti bilo kojeg dečka.

I kao treće, shvatila sam svu ubojitost tih pogleda ako znaš s njima baratati. Mislim, nije to ono da si se s tim rodila ili nisi, jer lijepo sam vidjela kako se to uči baš kao i voziti bicikl ili afektirati.

Zato mi ne prođe ni pranje zuba, ni češljanje, a da malo ne vježbam pred zrcalom. Nakon mnogo sati provedenih u vježbi, odlučila sam se za probnu vožnju. Pod matema-tikom sam se okrenula, zagledala Toniju u lice i, podesivši pogled i glas, zamolila ga da mi posudi gumicu. Udijelio mi je tu svoju idiotsku gumicu poput milostinje i nastavio ucrtavati sinusoidu u koordinatni sustav. Ništa, moram još vježbati.

Nisam se posebno žderala, jer Toni je ionako srednja žalost pa sam ga namjerno potrošila za tu probu. Na moje zaprepaštenje, pod odmorom mi je prišao i ispričao se što mi je u brzini dao pogrešnu gumicu. Jer, rekao je, on gumice sortira po tvrdoći i svaki dan prije škole provjeri raspored sati, pa prema predmetima odabire gumice...

Umalo sam pala pod klupu kad sam to čula. Ima Luka pravo kad kaže da je mreža luđaka razasutih svijetom tako gusta da svuda lupiš u njih. Mali je još nešto trtljao o tim svojim gumicama, no ja ga više nisam slušala. Takvi obično počnu sa sortiranjem vlastitih gumica, a kad se oženite rade škandale ako ti flaše s pekmezom nisu postrojene abecednim redom.

Upravo takvi kao Toni uzrok su mojem strahu da možda nikad ni neću imati dečka. Ja čak nisam u stanju otići na običan sudar. Sad dobro, u zadnje vrijeme sam bila, ali nekako nije to to. Kasnije se danima oporavljam od tih sat-dva. A za sve to sam si najviše sama kriva. Čovjek bi pomislio da sam neki gabor i to. Nisam, baš imam super glavu, a i sva visina mi je u nogama. Čak je i Luka, hvala Bogu, imao pravo za ono s grudnjakom. Doduše, nije još četvorka nego trojka, ali fina trojka. Nije loše za nekoga tko će za dva mjeseca napuniti šesnaest godina.

Moj problem je u tome što ne mogu samo otići na spoj i gotovo. Ne, ja si u glavi od-mah furam film kako se udajem za tog malog, pa imamo djecu, i sve tako dok nismo već stari i on konačno umre, a ja biram crninu, šešir i sve to. U tim filmovima uvijek im se lijepo vidi neka mana zbog koje mi je pametnije da se ni ne upuštam u sve to. Evo, daj se

37


ti udaj za Tonija kad znaš za to s gumicama! Ili taj toliko razvikani Robert. Ma otkad sam vidjela kako ga Nives voza, uopće mi se više ne znoje dlanovi. Ma ni govora, neka si ga ona samo uzme.

Bila sam na nekoliko pravih spojeva. Onako, šetnja po parku i sve to. Joj što su mi dosadni oni dečki koji stalno šute. Samo mumljaju kad ih nešto baš pitaš, a onda opet šute. Što će mi to? Cijeli brak bih provela s walkmanom na ušima, samo da mi ne bude dosadno. Taj ti šuti i kad je sretan i kad je uvrijeđen, a ja nek sad gazim silne kilometre po parkovima i pogađam koja je šutnja na redu. Ma daj!

Jedini moj dobar spoj bio je onaj s Igorom iz četvrtog E. To i nije bio pravi spoj. Bu-kvalno sam se sudarila s njim kod gimnastičke dvorane. Bilo je to poslije onog treninga na kojem sam se sva raspala. Noge su me luđački boljele, pala sam nekako blesavo na desnu ruku pa me je i ona stara povreda ramena boljela, a primio me i neki vrag otraga u lijevoj lopatici, kao da se ukliještio živac ili nešto. Sve u svemu, osjećala sam se kao da me je netko pretukao s Eiffelovim tornjem, a morala sam nekako nositi onu torbetinu s trenirkom, tenisicama, ručnicima i svim tim sranjem. Torba je imala tri tone i nije bilo teorije ni da je nekako nabacim na rame, a kamoli da tamo i ostane. Već je bila kasna večer i nije mi bilo do kerefeka, pa sam učinila što sam mogla. Izvukla sam onaj remen iz pojasa balonera, svezala njime ručke torbe i krenula, vukući torbu za sobom. Uopće me nije bilo briga ni što će misliti ljudi, niti hoće li se torba poderati ako je tako vučem ulicom. Jedina mi je želja bila da dođem kući, legnem i umrem. I dok sam se okrenula da vidim hoće li se torba prevrnuti na stepenici, sudarila sam se s tim Igorom. Kroz njegove naočale gledale su me najljepše oči koje sam vidjela u životu. Ne toliko same oči, koliko guste, dugačke trepavice koje su strugale po staklima naočala. Tolike su bile.

— Kaj ti je to? Zeleni pas ili vlakić? — cerekao se, pokazujući na moju torbu. — Krepaj! — rekla sam bezobrazno i pokušala ga zaobići. To mi je bila velika mana. Kad sam tako strgana i umorna, postanem odmah nervo-

zna i gruba ko sam vrag. Nije se ljutio. Ponio mi je torbu i dopratio me do kuće. Strašno mi se dopao. Taj je pričao sto na sat i to sve neke luđačke fore, pa sam, smijući se, zaboravila kako me sve boli. Čak me nagovorio da popijemo sok u kafiću pokraj Buceko-ve mesnice. Tamo sam ga na svjetlu napokon dobro vidjela. Bio je zbilja zgodan i te naočale su mu super stajale. Jedino mi je smetalo što je imao nešto zelenkasto na prednjim zubima. Odjednom mi je čak bilo žao što ima školu u suprotnom turnusu. Dogovorili smo se da se nađemo u petak, kad mu završi peti sat.

Te sam večeri pokušala zaspati furajući svoj omiljeni film, sada s Igorom u glavnoj muškoj ulozi. Naravno da se sve pretvorilo u strašnu noćnu moru. Kao, mi smo sretna, velika obitelj i ja baš perem posuđe, kad iz deterdženta umjesto posuđa izviruju stotine nao�

Bilješke jedne gimnazijalke...Već prvi njen roman Bilješke jedne gimnazijalke (2001.) kojem je...

Documents

Transcript of Bilješke jedne gimnazijalke...Već prvi njen roman Bilješke jedne gimnazijalke (2001.) kojem je...