1. Treće zasjedanje ZAVNOBIH-a održano je u Sarajevu od 26. do 28. aprila 1945. Donešena je odluka da se ZAVNOBIH proglasi Narodnom skupštinom Bosne i Hercegovine te je ubrzo formirana i prva vlada na čelu sa Rodoljubom Čolakovićem.

2. Zakon o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije donešen je u junu 1945. a u Službenom listu objavljen je 12. juna 1945.

3. U vrijeme izbijanja sukoba Tito-Staljin ne postoji posebna KP za Bosnu i Hercegovinu nego samo postoji Pokrajinski komitet. Najvažnija sjednica bh komunista na kojoj se raspravljalo o ovom pitanju održana je 1. i 2. jula 1948. Iz transkripata ovog sastanka vidi se da je i ranije bila raspravljana ova tema, navodi se da je i M. Đilas prisustvovao nekim sastancima. Sastanak je otvorio Đuro Pucar Stari koji ne govori direktno o Rezoluciji Informbiroa nego nastoji demantovati optužbe koje su izrečene u pismima sovjetskih komunista. Nakon njega govorio je Avdo Humo koji nastoji usmjeriti dijalog u pravcu da svi ovaj sukob dožive kao pokušaj uklanjanja komunističkog rukovodstva Jugoslavije. Ipak, već Hasan Brkić razlikuje pisma koja su kolala i samu Rezoluciju, smatra optužbe izrečene u pismima neistinitim ali je mišljenja da se ipak trebalo otići na zasjedanje Informbiroa u Bukurešt, a neodlaskom su uvrijeđene ostale komunističke partije. Još nekoliko govornika isticalo je da se trebalo otići na zasjedanje Informbiroa, dok je Đuro Pucar Stari ponovo nastojao usmjeriti dijalog u smislu da ne mogu svi biti slijepo odani Staljinu, da Jugoslavije ima samostalnu politiku. Potom je govorio Pašaga Mandžić, Uglješa Danilović, koji su također bili mišljenja da se trebalo otići na zasjedanje IB. Šefket Maglajlić pokušao je usmjeriti dijalog na podršku Titu i jugoslovenskom rukovodstvu ali je već Rodoljub Čolaković posredno bio protiv takve podrške.

Par dana poslije, 7. jula 1948. održan je sastanak bh rukovodstva ( Stari, Čolaković, Danilović) sa Titom (+ Kardelj, Ranković, Đilas) na kome je Tito objasnio zvanični stav, koji je bh rukovodstvo prihvatilo. Sastanak Pokrajinskog komiteta ua BiH održan je 2. augusta 1948. i na njemu je odlučeno da se neposlušni elementi kazne, i time je otpočeo obračin sa IB-ovcima u BiH. Zanimljivo je da nijedan od najviših bh funkcionera nije kažnjen, ali se jedan od uzroka njihovih smjena krajem 60-tih i početkom 70-tih može tražiti i u kolebljivom stavu povodom Rezolucije.

4. OUND znači Okružna uprava narodnih dobara dok je ZUND Zemaljska uprava narodnih dobara a DUND bi bio Državna uprava narodnih dobara. Naime organizacija uprava narodnih dobara pratila je tadašnju administrativno-teritorijalnu podjelu kako FNRJ tako i same BiH.

5. Poljaci su na teritoriji BiH živjeli duže od polja stoljeća a većina ih je došla još za vrijeme Austro-ugarske, živjeli su u kompaktnim naseljima i krajem rata u BiH ih je bilo oko 15 000. Također, znatan dio Poljaka učestvovao je u NOB gdje su čak imali i jednu svoju jedinicu. Uprkos tome nakon okončanja rata počeli su pregovori sa Poljskom o iseljavanjau Poljaka iz Jugoslavije a samim time i iz BiH gdje ih je i živjelo najviše (skoro 90% od ukupnog broja Poljaka u Jugoslaviji). Realizacija iseljavanja Poljaka po unaprijed utvrđenom planu počela je 1946. Problem je nastao kada je Jugoslavija odbila da plati za imovinu koju su Poljaci ostavljali u Jugoslaviji

negoi je ćčak tražila da Poljska plati i za ono što Poljaci ponesu sa sobom. Protokol između Jugoslavije i Poljeske potpisan je konačno 02. januara 1946. a prema njemu Poljaci su morali potpisati da se dobrovoljno iseljavaju i da se odriču svoje imovine te se imali izvršiti fiktivna kupoprodaja. Sa sobom su mogli ponjeti samo neke sitnice te po nekoliko komada stoke. Otpočeo je proces koncentracije Poljaka kao bi bili evidentirani za iseljavanje. Sam proces iseljavanja počeo je u martu i trajao je do novenbra 1946. Transport je obavljan vozovima koje je obezbijedila poljska vlada. Iseljavanje iz BiH je bilo brže i efikasnije s obzirom na kompaktnost poljaskih naselja do je išlo mnogo teže u ostalim dijelovima jugoslavije gdje su oni bili raštrkani.Odnos prema Njemacima, odnosno folksdojčerima bio je znatno drugačiji. Kolektivno osuđeni kao neprijatelji nalazili su se u mnogo nepovoljnijem položaju u odnosu na Poljaka i druge nacionalne manjine. Vlada DFJ donijela je odluku da se svi Njemaci isele u Njemačku već u junu 1945. Onim Njemcima koji su već napustili Jugoslaviju trebalo je zabraniti povratak dok su oni koji su ostali u Jugoslaviji kod svojih kuća koncem 1945. bili odvedeni u logore gdje su trebali čekati povoljne uvjete za njihov transport. Takvih logora bila je i u BiH, više u Krajini ali je u svakom okrugu postojao bar jedan logor. Kako su okupacione sile odbile da u svoje zone prime Njemace, čak je i SSSR odbio jugoslovenski zahtjev, folksdojčeri su ostajali u logorima a njihova imovina je mahom konfiskovana. Konačno, 1948. dolazi do raspuštanja ovih logora, što treba posmatrati us vjetlu sukoba sa Staljinom.

6. Mostrasko savjetovanje održano je u septembru 1966. u Mostaru. Na savjetovanju se raspravljalo o odnosu bh komunističkog rukovodstava prema stanovništvu Zapadne Hercegovine. Odlučan govor održao je Mikulić koji je rekao da odnos bh rukovodstava prema ovom podrušju nije bio adekvatan, da se zbog predrasuda o antikomunističkom, odnosno ustaškom držanju ovih krajeva prema njima odnosilo ne neadekvatan način. To je bilo posebno prisutno kod kadrova srpske nacionalnosti (a znatan dio ukupnih kadrova i jesu bili Srbi). Donešen je zaključak da se u ovo područje mora više ulagati.

7. Cazinska buna izbila je na Jurjevo, 6. maja 1950. Same pripreme za bunu trajale su nešto duže a smatra se da je prvi organizacijski sastanak pobunjenika održan već početkom marta 1949. Kao osnovni uzrok bune smatra se politika otkupa koju je provodila tadašnja vlasta ali i proces ubrzane kolektivizacije nakon 1948. Područje ustanka obuhvata teritorij BiH (Cazinska Krajina) ali i Hrvatske (Kordun). Vođama bune smatraju se prije svih Milan Božić (uz sina Nikolu Božića), potom Mile Devrnja (Kordun) te Ale Čović kao najutjecajniji među muslimanima. Program bune imao je prije svega socijalni karakter ali se očekivala navodna pomoć i kralja, njegovih trupa, ustanak u drugim dijuelovima Jugoslavije. te ostalih zapadnih zemalja, prije svih SAD i V. Britanije. Iako su ustanici dosta polagali na oragnizaciju sama buna koja je otpočela 6. maja bila je neorganizovana, ustanici slabo naoružani, te ipak malobrojni i bez ikakve pomoći izvan. Ustanak je slomljen vrlo brzo, već za jedan dan bilo je sve gotovo. Ipak, ovo područje vrlo brzo je izolirala vast, upotrebljena je čak i vojska a na suđenjima koja su kasnije održana

osuđeno je 16 pobunjenika na smrt dok su na zatvorske kazne osuđena 46 učesnika. Također, vlast je raselila ustaničko područje, tom prilikom raseljeno je više od 90 porodica, ukupno 777 članova.

8. Uzroci deagrarizacije mogu se podijeliti na političke, ekonomske, socijalne i psihološke ali se ti uzroci ne mogu posmatrati izdvojeno nego u njihovoj međuovisnosti. Deagrarizacija je proces koji se javlja kao posljedica zrelosti ekonimije jednog društva i uglavnom je dugotrajan. Ipak, u jugoslovenskom slučaju postojao je niz specifičnosti. Nasljeđivanje zemljišta i porodično pravni odnosi na selu faktor je koji u mnogome utječe na pitanje deagrarizacije bilo da ga ubrzava ili usporava. U BiH zzemlja je nasljeđivana po tzv. francuskom modelu po kome svi nasljednici dobijaju jedan dio što je vodilo usitnjavanju posjeda. To je s druge strane značilo da svi nasljednici imaju jedan komad zemlje te da ostaju na selu a ne idu u gradove što nije ogovaralo novoj vlasti kojoj su trebali novi radnici u fabrikama. Vlast nastoji da ograniči i strogo kontroliše svaki prijenos vlasništva nad zemljom sa jedne osobe na drugu. Drugi batan faktor jeste snadbijevanje stanovništva i radne snage u neagrarnim djelatnostima. Pitanje snadbjevanja bilo je stalno aktuleno postratno pitanje u Jugoslaviji. Sve do 1948. snadbjevanje je bilo tzv. racionirano prema kome su svi stanovnici tretirani jednako bez obzira kojom se djelatnošću bavili. Ipak, to je dovodoilo do čestih nestašica živežnih namirnica u gradovima a koje je trebalo selo da obezbjedi. Takava nestašica negativno je utjecala, odnosno usporavala je proces deagrarizacije jer su ljudi nezadovoljni napuštali fabrike a novi nisu htjeli da napuste selo i kakvu takvu ali sigurnu opskrbu. Poslije 1948. prelazi se na sistem zagarantovanoig snadbjevanja po kome su prednost dobili radnici zaposleni u neagrarnim granama privrede a seljaštvo je upotpunosti isključeno iz sistema snadbijevanja. Potrošači su dobivali potrošačke karte a bile su tri vrste karti: osnoven, dopunskke i turističke. I pored toga opet je bilo dosta problema, pogotovo u fabrikama gdje je bila zajednička ishrana, koja je bila vrlo lošeg kvaliteta. Treći faktor jeste snadbjevanje sela industrijskim proizvodima. Prema ideologiji komunizma selo je trebalo da podnese teret industrijalizacije a nakon toga industrija bi strojevima pomogla selu. Sama politika opskrbe sela bila je koncipirana da natjera seljaka da napusti zemlju. Ipak i tu je postojao ratličit odnos: mali, sitni seljak teško je dolazio do industrijskih proizvoda (npr. tekstil) a ako ga nisu mogle time otjerati u grad nastojali su ga otjerati na rad. To je tzv. seljak-radnik koji ostaje živeti na selu ali radi u fabrici. O njima je država ipak brinula uslovljabajući opskrbu odlaskom na rad. Najbolje organizovano bilo je snadbjevanje seljaka u seljačkim zadrugama o kojima je država itekao vodila računa nastojeće i ostale seljake primamiti u zadrugu. Može se zaključiti kako je čitav sistem snadbjevanja sela i grad abi usmjeren ka uništenju individialnog seljaka i njegovom usmjerenju ka gradu i neagrarnim djelatnostima. Sljedeći faktor jeste otup poljoprivrednih proizvoda koji je provodila država na selu. Sisitem obaveznog otkupa kao privremena mjera nakon 1947. postaje stalni proces. Država se u potpunosti uplitala u privredu ne samo definiranjem otkupnih cijena nego čak i strogim odreivanjem koliko koji seljak mora da da određenih proizvoda. To je dovodilo do otpora seljaka koji su često bili prinuđeni da daju i više nego što su i sami imali. Seljaci su odbijali

da predaju proizvode što a vlast je reagovala represivnim mjerama otimanja proizvoda. Sljedeći faktor bio je politika cijene indistrijskih proizvoda. Naime, vlast je maksimiranjem cijena poljoprivredne proizvode tretirala ispod realne cijene dok su industrijski često bili precjenjeni. To je dovodilo do krize makaza cijena gdje seljaci i kada bi prodavali svoje proizvode po maksimalnim cijenama za njih nisu mogli kupiti mnogo industrijskih proizvoda koji su bili skuplji. Sljedeći faktor koji je usporavao deagrarizaciju na selu a koji je vlast nastojala otkloniti bila su dopunska znaimanja na selu. Vlast je vrlo brzo zabtranila najamni rad na selu. S druge strane masa seljaka-radnika koji su radili u fabrikama i dalje su se bavili poljoprivredom što je dovodilo do toga da su napuštali radna mjesta u vrijeme kada bi nastupali poljski radovi. Ipak seljake su za selo i zemljiu vezali snažni psihološki momenti protiv kojih se vlast teško mogla boriti.

9. Bosna i Hercegovina je 1945. podijeljena na sedam okruga: bihaćki, banjalučki, travnički, hercegovački, dobojski, sarajevski, tuzlanski. Manja teritorijalna jedinica bio je srez kojih je bilo 77 a manje od sreza bila su mjesna područja kojih je bio znatan broj s tim što je Sarajevo izdvojeno u posebno područje. Ipak, okruzi su ukinuti već nakon donošenja prvog petogodišnjeg plana (1947) s obrazloženjem da su oni kočnica inicijativi sreskih vlasti. No, već 1949. došlo je do nove teritorijalne promjene kada su uvedene oblasti: sarajevska, tuzlanska, banjalučka i mostarska. Oblasti su se djelile na srezove a uvođenje obvlasti pravdalo se lakšom kontrolom privrede, posebno kolektivizacije. Oblasti će konačno biti ukinute 1952. donošenjem Zakona o podjeli teritorije BiH na srezove, gradove i opštine što će ostati do kraja Jugoslavije.

10. Prvi Ustav NR Bosne i Hercegovine donijela je Ustavotvorna skupština 31. decembra 1946.

11. NR Bosna i Hercegovina preimenovana je u SRBiH donošenjem Ustava 1963.12. Autor djela Jugoslavija 1941-1945 je Slobodan Nešović13. Osnove karakteristike privrede Bosne i Hercegovine jesu nizak stupanj

industrijalizacije i općenito agrarni karakter privrede u prvim postratnim godinama. Osnovna karakterisitika agrara jeste prenaseljenost odnosno nedostatak zemljišta. U samoj agrarnoj politici mogu se pratiti tri faze: prva je od 1945 pa sve do 1948. koju karakteriše postojanje sitnih posjeda, proces kolektivizacije je izuzetno spor i ne poklanjama u se isuviše pažnje i na dobrovoljnoj je osnovi dok slobodno tržište i dalje, iako suženo, postoji. Drugi period otpočinje sukobom sa IB kada će se nakon kritike da se ne provodi kolektivizacija krenuti u masovnu kolektivizaciju koja je u mnogim slučajevima bila prisilna.Dolazi do formiranja velikog broja novih zadruga. U ovom periodu skoro u potpunosti nestaje slobodnog tržišta, država vrši potpuno kontrolu nad agrarnom proizvodnjom, vrši se prinudni otkup poljoprivrednih proizvoda po tačna odrešenim cijenama. Dodatno se seljacima svake godine propisivalo koju količinu određenih proizvoda moraju dati tako da im je često propisivano toliko da njima nije ostajalo ništa. Nakon nezadovoljstava seljaka pa čak i otvorenih pobuna (Cazinska buna) dolazi do promjena kursa u politici prema selu. Ta treće faza traje od 1952. sve do kraja Jugoslavije i nju karakteriše sitni posjed (već je ranije posjed ograničen na 10ha) i postojane slobodnog tržišta na

kojem je seljak mogao da plasira svoje proizvode po tržišnim cijenama. Također već od kraja 1950. dolazi do smanjenja kolektivnih zadruga. Sama poljoprivredna proizvodnja bila je na vrlo niskom nivou, polovina plugova nakon rata i dalje je bila drvena, nije postojalo dovoljno mehanizacije, oralo se volovima a često i sami ljudi bili prinuženi da se upregnu i oru. Agrarna reforna provođena je na osnovu zakona iz 1946. a predviđala je podjelu posjeda. Već reformom u prethodnoj Jugoslaviji bili su podijeljeni veliki zemljišni posjedi bosanskih begova. Ipak bilo je mnogo više interesanata nego li je bilo zemlje koja bi se podijelila.Na drugoj strani i u industrijskom razvoju postoje dvije faze. Prva je do 1948. tj do sukoba sa Staljinom. BiH iz rata izlazi kao izuzetno porušena zemlja a njena industrija, ionako oskudna, bila je potpuno porušena. Nakon rata dolazi do oživljavanja industrije i to uglavnom u onim područjima gdje je ona postojala i prije rata a to je sarajevsko-zenička kotlina, odnosno uz prugu Sarajevo-Doboj, gdje dolazi do obnavljanja rudnika uglja (Zenica) te rudnika željezne rude (Vareš). I drvna industrija se lagano oporavlja (Zavidovići) a dolazi do razvoja indutrije i u drugim podrujima (Tuzla). U ovo vrijeme gradi se i saobraćajna infrastruktura (pruga Banovići – Brčko te Sarajevo-B. Šamac). No nakon sukoba sa Staljinom doći će do ubrzane industralizacije i do izgradnje novih industrijskih pogona. To je prije svega u vezi sa tadašnjom odbrambenom politikom Jugoslavije, gdje se mstralo da je BiH izuzetno pogodna za odbranu cijele Jugoslavije te dolazi do forsiranja namjenske industrije. Tako se otvara niz fabrika (Bugojno, Goražde, Travnik, Konjic Sarajevo). Značajniji napredak industrije bilježi se nakon 1952. što se objašnjava puštanjem u pogon fabrika izgrađenih u prvom petogodišnjem planu 1947-1952. KP nastojala je da industrijalizira zemlju i iz ideoloških razloga jer se smatrala prije svega radničkom partijom. Za diktaturu prolterijata neophodan je bio sam proleterijat.

14. Institucije koje postoje u BiH su Narodna skupština kao najviši zakonodavni organ i Izvršno vijeće kao izvršni organ koje je bilo podijeljeno po sekretarijatima (današnja ministarstva).

15. Nakon završetka rata bile sporne vanjske ali i unutrašnje granice u Jugoslaviji. Ustavom FNRJ iz 1946. bilo je predviđeno unutrašnje razgraničenje između pojedinih Republika. Iz svih prijedloga svih Republika uočljiv je nacionalni motiv prilikom rješavanja ovih pitanja, dok su ekonomski, regionalni i drugi faktori bili potisnuti. Pojedina sela na bh-crnogorskoj granici u srezu Foča tražila su da budu pripojena BiH odnosno Crnoj Gori. I južnije u Hercegovini je bilo nesporazuma na bh-crnogorskoj granici a prema arhivskim podacima nije jasno kako je riješeno pitanje Sutorine i Kleka ali je izvjesno da od ovog vremena BiH gubi Sutorinu kao izlaz na bokokotorski zaljev. Određenih nesporazuma bilo je i na granici sa Srbijom koja je tražila da joj pripanu pojedina sela iz Višegradskog sreza što je vlada BiH odbila. Također je blo problema i sa rijekom Drinom kao graničnom rijekom BiH-Srbija koja je često mijenjala svoje ušće ostavljajući prostor za špekulacije kome pripadaju riječne ade. Ipak, najviše problema BiH je imala na granici sa Hrvatskom. Sporna je bila skoro cijela granica od Vinice do planine Plješevice. Najžučnije rasprave vođene su oko planine plješevice, bihaćki okrug. Bilo je niz prijedloga

kako da se riješi pitanje granice na Plješevici no čini se da ni jedan nije dobio saglasnost obje strane pa je ovo pitanje ostalo otvoreno do danas.

16. Prvo hapšenje rukovodilaca organizacije Mladi Muslimani izvršeno je 1. marta 1946. Uhapšeno je desetak članova Organizacije (među njima A. Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović) a osuđeni su na relativno blage zatvorske kazne (max 4 godine). Ovo se može smatrati prvim veći procesom Mladim Muslimanima. Slijedila su nova hapšenja tokom 1947. i 1948. koja su uglavnom bila pojedinačna i na tim suđenjima nisu izricane oštre kazne niti je Organizacija bila razotkrivena. Također, 1947. suđeno je grupi Kasima Dobrače koja nije dovođena u vezu sa MM. Početkom aprila 1949. Organizacija je provaljena vjerovatno nakon što je tadašnji direktor Medrese Sulejman Kemura, kasniji reis, kod jednog učenika pronašao neke letke i prijavio ga UDBI. Također jedan od članova je bio otkriven u Konjicu i on je masovno počeo odavati imena. Dolazi do niza hapšenja po cijeloj BiH a biće održano i nekoliko suđenja od kojih je svakkao najšpoznatije ono sarajevsko održano u augustu 1949. Postojale su dvije koncepcije kako da se kazne članovi: prema jednoj trebalo je blago kazniti vođe, ostale naružiti i sve zataškati. Prevagnula je druga prema kojoj je trebalo izreći drastične kazne. Četvorica članova su osuđena na smrt (Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Fazlibegović Nusret) i ubrzo potom su streljani na nepoznatoj lokaciji a ne zna im se ni mezar dok je većina ostalih osuđena na dugogodišnje robije. Ovim je Organizacija skoro u potpunosti ugašena i razbijena ali je ipak opstala.

17. Noel Malcolm: Povijest Bosne – kratki pregled, Zagreb-Sarajevo, 1995.

Mehmedalija Bojić: Historija Bosne i Bošnjaka (VII-XX vijek). Sarajevo 2001, str. 225-536 Srećko M. Džaja: Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo – Zagreb 2004. Husnija Kamberović: Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine, Tešanj 2000. Mirsad Abazović: Kadrovski rat za BiH (1945-1991.), Sarajevo, 1999.

Šaćir Filandra: Bošnjačka politika u XX. stoljeću. Sarajevo 1998, str. 199-385