mr. Katarina Aladrović, znanstvena novakinjaUčiteljski fakultet, Zagreb

Savska cesta 77

TEL: 01/6327-341

E- MAIL: kaladrovic@gmail.com

Govorna raznolikost štokavskoga narječja u Požeškoj kotlini i njezin utjecaj na usvajanje standardnoga jezika i razvoj komunikacijske kompetencije

Jezik je apstraktan sustav znakova koji služi za sporazumijevanje (De Saussure, 2000).

Osnovna jedinica jezika jest jezični znak, a njega tvori veza između pojma i akustičke slike (Vuletić,

2007). Jezik se ostvaruje u govorenome i pisanome obliku. Govorna komunikacija je češća, uspješnija

i lakša jer dopušta slobodniji i jednostavniji izraz (Pavličević-Franić, 2005).

Na učenje hrvatskoga standardnoga jezika uvelike utječu govorna obilježja triju hrvatskih

narječja: štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga koja se manifestiraju u dijalektima i kroz pojedine

mjesne govore. Govorna raznolikost štokavskoga narječja očituje se u govoru stanovnika Požeške

kotline kod kojih je zapaženo veliko odstupanje od normi standardnoga hrvatskoga jezika. Stoga je cilj

istraživanja bio utvrditi odstupanja u govoru i pismu učenika osnovnih škola u Požeškoj kotlini (N =

100) i utječu li ta odstupanja na učenje standardnoga jezika i razvoj komunikacijske kompetencije.

Komunikacijska kompetencija jest sposobnost pojedinca da u određenim situacijama odabere

najpogodnije elemente jezika i kombinira ih u smislene cjeline (Hymes, 1980). U istraživanju će se

koristiti metoda ankete, metoda vođenoga razgovora i metoda pedagoškoga promatranja. Rezultati će

metodološki biti obrađeni u SPSS programu za statistiku (t-test, analiza varijance, aritmetička sredina i

Pearsonov koeficijent korelacije).

Kao rezultat istraživanja očekuju se statistički značajna odstupanja u govoru i utjecaj

mjesnog idioma na razvoj komunikacijske kompetencije i stupanj usvojenosti standardnoga

hrvatskoga jezika.

1. Uvod

Jezik je apstraktni sustav znakova koji nam služi kako bismo se sporazumjeli (De

Saussure, 2000). Jezik se može ostvariti kroz pisanu i kroz usmenu komunikaciju. Hrvatski

jezik pripada, s poredbenoga gledišta, skupini indoeuropskih jezika, a u toj skupini pripada

slavenskim, odnosno južnoslavenskim jezicima zajedno sa slovenskim, srpskim, crnogorskim,

bošnjačkim, makedonskim i bugarskim. Za potrebe razumijevanja cijele jezične zajednice

načinjen je standardni oblik hrvatskoga jezika odnosno hrvatski standardni jezik. S učenjem

takvoga oblika jezika djeca se susreću krenuvši u institucije kao što su vrtići i škole. Sustavno

učenje standardnoga jezika započinje polaskom djeteta u prvi razred osnovne škole

(Pavličević-Franić, 2005). Prije nego što započne institucionalno učenje jezika, dijete jezik

usvaja u svojoj obitelji i okolini u kojoj živi, tako da svaki govornik hrvatskoga jezika, prije

nego što počne učiti hrvatski standardni jezik, koristi jedan jezični idiom koji su ga učili u

obitelji ili široj jezičnoj zajednici. Hrvatski jezik obiluje različitim idiomima unutar triju

narječja, podsistema na koje možemo podijeliti hrvatski jezik. Štokavsko i kajkavsko narječje

mogu se podijeliti na šest dijalekata, a čakavsko narječje se može podijeliti na četiri dijalekta.

Svaki se dijalekt još dijeli na mjesne govore pa otuda veliki broj različitih idioma unutar

hrvatskoga jezika. Broj odstupanja u idiomu kojim osoba govori utjecat će na brzinu učenja

standardnoga jezika. Hrvatskim jezikom danas govori oko sedam milijuna ljudi na svijetu i on

pripada manjinskim europskim jezicima. Štokavci čine većinu govornika hrvatskoga jezika

(Lisac, 2003). Štokavsko narječje ujedno je osnovica hrvatskoga standardnoga jezika i

njegovih normi na kojima počiva kako bi poslužio kao sredstvo komunikacije svih govornika

hrvatskoga jezika (Brozović, 1988).

2. Štokavsko narječje i slavonski govori

Štokavsko je narječje dobilo ime po upitno-odnosnoj zamjenici što i osnova je hrvatskoga

standardnoga jezika. No, to ne znači da svi štokavci govore standardnim jezikom jer se

štokavsko narječje dijeli na osam dijalekata koji se još dijele na mnogobrojne mjesne govore,

a samo je jedan takav govor uzet kao osnovica standardnoga jezika. Štokavski dijalekti (ili

govori) jesu: istočnohercegovački (govori se u sjeveroistočnoj Hercegovini, sjeveroistočnoj

Crnoj Gori, Bosni i Dubrovniku), šumadijsko-vojvođanski (govori se u Vojvodini i većem

dijelu Srbije), bosansko-hercegovačko-dalmatinski (govori se u Bosni i Hercegovini,

Dalmaciji i dijelu Vojvodine), slavonski (govori se u Slavoniji), istočnobosanski (govori se u

istočnoj Bosni), zetski (govori se u Crnoj Gori) i prizrensko-timočki govori (govor se u južnoj

i jugoistočnoj Srbiji i na Kosovu) (Silić, 2004). U Hrvatskoj se štokavskim narječjem govori u

Slavoniji, Baranji, na Baniji, Kordunu, u Dalmaciji, djelomično u Gorskome kotaru i

Žumberku.

Kako štokavskih govora ima sa starijim i novijim oblicima, štokavski se govori dijele na

staroštokavske i novoštokavske. Uz starije i novije oblike, takvi govori imaju i stariju i noviju

akcentuaciju: staroštokavsku i novoštokavsku akcentuaciju. Staroštokavskoj akcentuaciji

svojstven je troakcenatski sustav dok je novoštokavskoj svojstven četveroakcenatski sustav.

Štokavsko narječje čuva nenaglašene duljine, ali ne podjednako dosljedno u svim govorima.

U pogledu akcenta požeško područje može se podijeliti na: sela s novoštokavskom

akcentuacijom (Pleternica, Gradac, Vidovci), sela s novoštokavskom akcentuacijom i

čuvanjem staroga akcenta – akuta u psihološkoj enklizi ili na kraju rečenice u nekim

morfološkim oblicima (Bešinci, Doljanovci, Kaptol) i sela gdje pored novoštokavske

akcentuacije nalazimo dosta primjera za staroštokavsku akcentuaciju (Ruševo, Paka, Velika)

(Matešić, 1966). Cijelo područje Požeške kotline danas zahvaćeno je novoštokavskom

akcentuacijom koja se ovdje širi nakon 16. stoljeća ekstralingvističkim putem (Lončarić,

2001).

Na kraju riječi se u štokavskim govorima glas –l mijenja u -o ili -a, glasovni skup –cr

mijenja se u –tr, glasovni skup –št često se ostvaruje kao –šć. Neki govori su izgubili infinitiv

koji je zamijenjen konstrukcijom da plus prezent (Brozović, 1988). Govori stanovnika

Požeške kotline odlikuju se čuvanjem starih skupova šć i žđ (šćuka, ognjišće) (Lončarić,

2001). Šćakavizam nalazimo u jugozapadnom dijelu Požeške kotline, osobito u selima u

kojima stariji stanovnici govore: otpušćam (Oče naš), spušćam, Kućišće (naziv zemlje

Kućište).

Najznačajnija razlika je u izgovoru jata pa tako razlikujemo ikavske, ekavske i ijekavske

govore. Istraživanja, osobito novija, pokazuju da se u refleksu staroslavenskoga jata u

Požeškoj kotlini mogu, osim ikavskih govora, zamijetiti i jekavski govori te male skupine

ekavskih govora (oko Čaglina). S doseljenicima s terena gdje vlada jekavski govor prodire u

požešku okolinu jekavština koja se sukobljava s ikavštinom i postaje pobjednikom, a u

drugim uspijeva oformiti prijelazni stadij ikavskojekavskoga govora (Matešić, 1961). Refleks

jata u slavonskim govorima može biti: ikavski, ikavsko-jekavski, ekavski, ikavskoekavski i

nezamijenjenoga jata (Lisac, 2003). Također S. Ivšić (prema: Lisac, 2003) tvrdi da u

Slavoniji postoje dvije vrste ikavskih govora: potpuno ikavski i ikavskojekavski (primjer sela

Kobaša – ikavskim govore katolici, a jekavskim pravoslavci: samostalno se razvio zbog

fizioloških uzroka). Govor Požeške kotline je mješavina ikavskoga govora svojstvena starijim

stanovnicima i jekavskoga svojstvenoga mlađim govornicima.

Vokalni sustav štokavskoga narječja često je šesteročlan (a, e, i, o, u, jat). Hrvati su

govornici četiriju štokavskih dijalekata (slavonski, zapadni, istočnohercegovački i bosansko-

hercegovačko-dalmatinski). D. Brozović (1988) štokavsko narječje dijeli na tri dijalekta:

novoštokavski, nenovoštokavski zapadnoga i nenovoštokavski istočnoga porijekla.

Najznačajniju razliku on vidi u refleksu jata razlikujući ikavske, ekavske i jekavske govore.

Nenovoštokavski govor zapadnoga porijekla je slavonski govor. Govori se najvećim

dijelom u Slavoniji, ali i izvan nje u Mađarskoj, Rumunjskoj, Italiji i Austriji (Lisac, 2003).

Stjepan Ivšić je slavonski dijalekt podijelio na dva dijela: posavski na jugu i podravski na

sjeveru. Slavonski govor obuhvaća staroštokavski govor: stariji naglasni sustav (silazni

naglasci i akut, danas i uzlazni naglasci (Moguš, 1971), šćakavizam, umekšavanje glasova -l i

-n, nepoznavanje glasa h, starije morfološke oblike i specifičnosti u tvorbi riječi.

O govoru Požeške kotline pisali su J. Matešić (‘60.-ih godina) i S. Sekereš (‘70.-ih

godina) te D. Pavličević ('70.-ih godina). Slavonski govor karakterizira: izjednačenje N i L (u

Dragovci), u instrumentalu nastavak -om za imenice i-vrste (mašćom), -ji u komparativu

(težji), neki na -i (biliji), infinitiv glagola bez završnoga –i, umjesto imperativa govori se neka

(neka pjevat). Suglasnik -h je vrlo često izgubljen u govoru Požeške kotline, osobito kod

starijega stanovništva u riječima (hvala-fala; hvali-fali). Čest je glagolski pridjev trpni na t

(posadito). Izvedenice muških imena često završavaju na o ili a (Stipa, Anta, Mata, Jozo,

Stipo), izvedenice ženskih imena ma -ica i -a (Marica, Mara). Zanimljive su i sveze riječi kao

što su: bać-Mata, snaš-Kata, strin-Mara, čič-Jozo (sklanja se samo vlastita imenica).

3. Jezične kompetencije

Kompetencija je osposobljenost nekoga za nešto i dolazi od latinske riječi competare što

znači natjecati se, biti bolji (Anić, 2001). Jezična kompetencija uključuje dvije kompetencije –

lingvističku koja podrazumijeva znanje o jeziku (Chomsky, 1988) i komunikacijsku koja

podrazumijeva primjenu jezika u svakodnevnim komunikacijskim situacijama (Hymess,

1980). Kod djece do dvanaeste godine starosti kada im je razvijeno samo konkretno mišljenje

treba poticati razvoj komunikacijske kompetencije jer djeca nisu kognitivno sposobna učiti

apstraktne definicije s razumijevanjem. Nakon dvanaeste godine starosti, djeci se razvija

apstraktno mišljenje pa su sposobni i kognitivno zreli učiti definicije i razumijevati ih.

Europska komisija donijela je Osam ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje među

kojima je prva kompetencija – komuniciranje na materinskome jeziku (European comission,

2005). Ako dijete savlada dobro komunikaciju na materinskome jeziku, lakše će učiti i druge

sadržaje, ali i druge jezike jer će mu poznavanje vlastitoga jezika omogućiti razumijevanje i

lakšu jezičnu proizvodnju. Poticanje i razvoj jezičnih kompetencija događa se kroz

poučavanje materinskoga – hrvatskoga jezika u sustavu odgoja i obrazovanja (Pavličević-

Franić, 2005). Institucionalno se hrvatski standardni jezik počinje učiti polaskom djeteta u

školu, a temeljna svrha i cilj nastave hrvatskoga jezika jest osposobiti učenika za pismenu i

usmenu komunikaciju na materinskome jeziku za što do šestoga razreda osnovne škole otpada

pet nastavnih sati tjedno, a u sedmome i osmome razredu te gimnaziji četiri sata tjedno.

Jezične kompetencije ostvaruju se kroz pisanu i govorenu komunikaciju. Jezični znak da bi

postao materijalno sredstvo, mora se ostvariti akustički ili grafički (Vuletić,2007).

Komunikacija govorom je komunikacija u prostoru, komunikacija pismom traje i čita se u

nekome vremenu. Suvremena sredstva komunikacije vraćaju nas komunikaciji pismom (SMS

poruke, e-mailovi, chat – brz dijalog kao u govornoj komunikaciji) što je oduvijek bio teži

oblik izražavanja, ali je danas vrlo čest i sveprisutan, osobito među mladima.

4. Istraživanje govorne raznolikosti štokavskoga narječja na području Požeške kotline

Ovim radom željelo bi se istražiti osobitosti štokavskoga narječja na području Požeške

kotline kako bi se uz pomoć tih karakteristika mogao opisati taj jezični idiom. Kako su

mnogobrojni idiomi štokavskoga narječja poznati i prepoznatljivi po svojim obilježjima, tako

će se ovim radom pokušati opisati sva jezična obilježja kako bi se i idiom Požeške kotline

rasvijetlio u odnosu na štokavsko narječje, ali i hrvatski standardni jezik.

4.1. Metodologija istraživanja

Istraživanje je napravljeno u četirima osnovnim školama Požeške kotline (N = 100) na

učenicima od drugoga do osmoga razreda osnovne škole. Ispitanici su ispitani pismenim i

usmenim putem. Poticajnim i usmjerenim dijalogom o svakodnevnim životnim i školskim

temama ili poticajnim razgovorom na temelju poticajne fotografije, učenici su usmeno

komunicirali te je njihov govor snimljen. Također, učenike se promatralo u neformalnim

situacijama te se njihov govor i odstupanja bilježilo (metoda pedagoškoga promatranja). Isto

tako, na satu hrvatskoga jezika pisali su sastavak na određenu temu kako bi se njihova jezična

kompetencija ispitala i na temelju pisanoga rada. Podatci su analizirani metodom analize

sadržaja i parametrijskim testovima u SPSS programu za statistiku (analiza varijance, t-test i

Pearsonov koeficijent korelacije).

4.2. Ciljevi istraživanja

Cilj istraživanja je utvrditi odstupanja u govoru i pismu učenika osnovnih škola u Požeškoj kotlini

(N = 100) i utječu li ta odstupanja na učenje standardnoga jezika i razvoj komunikacijske

kompetencije. U skladu s ciljem istraživanja postavljeni su sljedeći problemi:

1. utvrditi odstupaju li govornici Požeške kotline (osnovnoškolci) statistički značajno

od standardnoga jezika u području fonetike, morfologije, sintakse i leksikologije;

2. utvrditi najčešća odstupanja u govoru i pismu te razlikuju li se oni statistički

značajno;

3. utvrditi utječu li značajno ta odstupanja na razvoj komunikacijske kompetencije.

4.3. Hipoteze istraživanja

U skladu s ciljem i problemima istraživanja postavljene su sljedeće hipoteze:

1. Osnovnoškolci Požeške kotline statistički značajno odstupaju od standardnoga

jezika u području morfologije i leksikologije (H-1).

2. Osnovnoškolci Požeške kotline statistički značajno više odstupaju od standardnoga

jezika u govoru, nego u pismu (H-2).

3. Odstupanje ne utječe značajno na razvoj komunikacijske kompetencije (H-3).

4.4. Rezultati istraživanja

Rezultati istraživanja podijeljeni su na dvije skupine – analiza pogrešaka u usmenoj

komunikaciji i analiza pogrešaka u pisanoj komunikaciji. U svakoj vrsti komunikacije

odstupanja su pobrojana po područjima: fonetika i fonologija, morfologija, sintaksa i

leksikologija. U pismu su dodane i pravopisne pogreške vezane uz rečenične znakove i veliko

i malo slovo. Odstupanja pokazuju razliku između jezika koji upotrebljavaju ispitanici i

hrvatskoga standardnoga jezika.

4.4.1. Odstupanja u usmenoj komunikaciji

Odstupanja u području fonetike i fonologije (poznavanje glasovnoga sustava hrvatskoga

jezika) u govoru su sljedeća:

o uporaba zatvorenih samoglasnika a i o (primjer: katastrofa)

o uporaba silaznoga naglaska u sredini riječi (usisÂva)

o prijelaz naglaska na prednaglasnicu (u polje, u dva auta, na srce, u šumu, u Požegu)

o refleks jata jekavski (djeca), ikavski (did)

o rijetko nerazlikovanja glasova č i ć

o izostavljanje samoglasnika (men, teb, ko, tak, ulic, ev ga)

o nepostojano h ('vataju, 'oće, 'lad, ma'une)

Zanimljivo je utvrditi da se odstupanja u području fonetike i fonologije uglavnom odnose

na prozodiju (poneko zadržavanje akuta ili zanaglasnih dužina), izostavljanje samoglasnika i

suglasnika -h te izgovor refleksa staroslavenskoga jata koji u pismu stvara mnogo veće

poteškoće. On se u govoru javlja kao jekavska i ikavska realizacija, a kod ponekih ispitanika

nedosljedno provođenje obaju sustava (primjer: lipo vrijeme).

Odstupanja u području morfologije (poznavanje i korištenje oblika riječi) u govoru su

sljedeća:

o izostavljanje samoglasnika u infinitivima i sufiksima (napravla, gledat, načudit,

izgorlo, vidla, otićmo, igrać) te u glagolski pridjevima radnim (reko, pjevo)

o korištenje glagolskog pridjeva trpnog (napravito umjesto napravljeno)

o spajanje riječi (iću - ići ću, igraću - igrat ću)

o N kćer umjesto kći

o pogrešna upotreba broja (dve ženske)

o mahnio (GPR glagola mahnuti)

Pogreške u području morfologije pokazuju da učenici imaju problem s glasovnim

sustavom jer vrlo često poneke glasove izostavljaju u govoru ili spajaju u nove te može doći

do pogrešnoga razumijevanja poruke koja se usmenim putem prenosi, ali i zbog gramatičke i

leksičke homonimije koja je prisutna u hrvatskome jeziku.

Odstupanja u području sintakse (poznavanje i sastavljanje rečenica) u govoru su

sljedeća:

okrnjene riječi u rečenicama

o Ti si tjela da budeš baka.

o Na mor ć se kupat.

o Vidim da j se lišće rasulo.

o Igramo kompjuter.

o Lijepo ćmo se provest.

o Kak je jean prošo i ošo.

o Jel je on lud?

česta gomilanja veznika na početku rečenice i ponavljanja istovjetnih dijelova

rečenice

Odstupanja na području sintakse nisu značajna jer je red riječi u hrvatskome jeziku

slobodan i riječi se prema odabiru i diskursu mogu na različite načine kombinirati.

Odstupanja u području leksikologije (poznavanje riječi) u govoru su sljedeća:

o korištenje tuđica: germanizmi: tepih, flaše; turcizmi: avlija, kapija, pendžer;

anglizmi: kompjuter, o.k.; hungarizmi: ćuko, kecelja

o korištenje karakterističnih riječi: čiko, striko, jetrva, tude, di, tačke, patike

Istraživanje pokazuje da osnovnoškolci na području Požeške kotline statistički značajno

odstupaju od standardnoga jezika u govoru na području fonetike i fonologije te morfologije

čime je djelomično potvrđena prva hipoteza H1. Učenici u govoru odstupaju i na području

leksikologije, ali ne statistički značajno.

4.4.2. Odstupanja u pisanoj komunikaciji

U pisanoj komunikaciji učenici čine sljedeće pogreške:

na području fonetike i fonologije:

č i ć (ćestitati, ču, navećer, neču, viću) – nedosljedna primjena u pismu;

ije/je (donjeti, čovijek, Cvijetnica, cjelo, ljep) – nedosljedna primjena u pismu;

ne provođenje ili pogrešno provođenje glasovne promjene (vrabci, lizi (liga)) –

sibilarizacija i jednačenje po zvučnosti.

na području morfologije:

superlativ i komparativ (naj bolja, lijepša) – pisanje i neprovođenje kraćenja ije u je

futur I. (dobiću, bojaću),

kondicional (ja i mi bi),

izostavljanje završnoga i u infinitivima (kupit, posudit)

na području sintakse:

položaj zanaglasnice (ja želim se vratiti )

suprotni veznici i inverzija zavisnih rečenica bez zareza

korištenje veznika da (želim da se vratim)

ponavljanje istovrsnih dijelova rečenice

U leksikologiji nema značajnijih odstupanja u pismu osnovnoškolaca od standardnoga jezika.

U području pravopisa pojavile su se sljedeće karakteristične pogreške:

s/sa (samnom, sa prijateljima) – pisanje i nedosljedna provedba prijedloga s i sa u

instrumentalu imenica i zamjenica

ne zajedno s glagolom (nebude)

veliko i malo slovo: uskrs, Uskrsni, Uskrsne, sveta misa, lucić

zarez u inverziji, zarez u izricanju suprotnosti, zarez prije kratica, zarez pri nabrajanju

istovrsnih dijelova rečenice

navodnici pogrešno pisani (oba gore)

Statistički značajna odstupanja u pismu pojavljuju se u području fonetike i fonologije te

morfologije i pravopisa. Postoji statistički značajna razlika u odstupanju od standardnoga

jezika na području morfologiji između govora i pisma. Veći broj pogrešaka načinjen je u

pismu. U području fonetike i fonologije značajnija su odstupanja u pismu (č i ć /ije i je). U

leksikologiji su češća odstupanja u govoru, nego u pismu, ali nisu statistički značajna čime je

potvrđena druga hipoteza (H2).

Grafikon 1. Raspodjela pogrešaka po područjima u odnosu na pismo i govor

Odstupanja u govoru su češća u području fonetike i fonologije te morfologije i

leksikologije dok su odstupanja u pismu najčešća u području fonetike i sintakse, a najmanja u

području morfologije (grafikon 1).

Svakako odstupanja pokazuju da učenici, bez obzira na nepoznavanje sveukupnosti

hrvatskoga jezika, znaju lingvistički misliti, ali je ipak potrebno poticati komunikacijsku

kompetenciju, kako pisanu, tako i usmenu da bi se ona u potpunosti razvila i kako bi se broj

odstupanja smanjio. Zaključuje se da nije potvrđena treća hipoteza koja kaže da odstupanja ne

utječu na razvoj komunikacijske kompetencije (H3), naime, utječu statistički značajno.

5. Rasprava

Istraživanje karakteristika govora stanovnika Požeške kotline zanimljivo je jer su istražene

govorne i pisane osobine jezika učenika osnovnoškolaca. Kao što je već rečeno, njihov jezični

idiom refleks je govora kod kuće, govora sredine, ali i utjecaja medija. Ipak, njihove jezične

karakteristike opisuju djelomično obilježja štokavskoga narječja i slavonskoga dijalekta.

Potvrđeno je da su odstupanja u govoru najčešća u području morfologije i fonetike i

fonologije, a najrjeđa na području sintakse (za razliku od kajkavskih jezičnih idioma koji

često dosta odstupanja imaju u području sintakse) (Silić, 2004). U pismu su evidentne

pravopisne pogreške koje su u velikoj mjeri zastupljene, a poznavanje pravopisa mnogim

govornicima hrvatskoga jezik stvara velike probleme u pisanoj komunikaciji. Zanimljivo je

utvrditi da jezične kompetencije, osobito komunikacijska u svome su razvoju pod utjecajem

idioma te će kvaliteta jezika utjecati i na kvalitetu komunikacijske kompetencije.

6. Zaključak

Komunikacija se u hrvatskome jeziku može odvijati na dva načina: govorom i pismom.

Komunikacija podrazumijeva slanje poruke od govornika prema slušatelju, ali i slušateljevo

razumijevanje poslane poruke (Pavličević-Franić, 2005). Uspoređujući pravopis i

pravogovor, češće su i značajnije pravopisne nego pravogovorne pogreške. Može se reći da

govor sredine utječe na komunikacijsku kompetenciju (bolja je pismena nego usmena). U

svakodnevnoj komunikaciji važno je sporazumjeti se što svaki učenik uspijeva, a zavičajni

jezik utječe na komunikacijsku kompetenciju. Zavičajni jezik trebao bi biti dobra osnovica za

učenje i poticanje komunikacijske kompetencije. U školama bi načelom zavičajnosti (Težak,

2001) trebalo poticati učenje hrvatskoga standardnoga jezika kroz obilježja zavičajnoga

jezika, odnosno praveći razlikovnu gramatiku i razlikovni rječnik. Potrebno je poticati

komunikacijsku kompetenciju bez obzira na broj pogrešaka i odstupanja jer će učenici

komunicirajući raditi na svome jeziku i približavati se, učenjem o jeziku i njegovom

praktičnom primjeno, standardnome jeziku i poštivanju njegovih normi: pravogovorne,

pravopisne, leksičke, stilističke i gramatičke (Katičić, 1971).

7. Popis literature

Anić, Vladimir 2001. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Libar.

Brozović, Dalibor 1988. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnoga standarda. Zagreb:

Školska knjiga.

Chomsky, Noam 1979. Gramatika i um. Beograd: Sazvežđa.

Hymess, Dell 1980. Etnografija komunikacije. Beograd: Beogradski izdavački zavod.

Katičić, Radoslav 1971. Jezični ogledi. Zagreb: Školska knjiga.

Kolenić, Ljiljana 2004. Slavonski dijalekt. Hrvatski jezik 1: 204-215.

Lisac, Josip 2003. Hrvatska dijalektologija. Zagreb: Golden marketing i Tehnička

knjiga.

Lončarić, Mijo 2001. Požeški govor. Zbornik radova Fra Luka Imbrišimović i njegovo

doba: 255-261. Jastrebarsko: Slap.

Matešić, Josip 1961. Refleks glasa jat u govoru Požeškoga kraja. Požeški zbornik I:

293-303.

Matešić, Josip 1966. Neke osobitosti staroštokavske akcentuacije u Požeškoj kotlini.

Požeški zbornik II: 179-183.

Matešić, Josip 1974. Govor Požeške kotline. Požeški zbornik IV: 65-68.

Moguš, Milan 1971. Fonološki razvoj hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.

Pavličević, Dragutin 1964. Na vratima Požeške doline. Slavonska Požega: Matica

hrvatska.

Pavličević-Franić, Dunja 2005. Komunikacijom do gramatike. Zagreb: Alfa.

Saussure, Ferdinand de 2000. Tečaj opće lingvistike. Zagreb: Institut za hrvatski jezik

i jezikoslovlje

Silić, Josip (2004). Hrvatski jezik 1. Zagreb: Školska knjiga.

Škiljan, Dubravko 1987. Pogled u lingvistiku. Zagreb: Školska knjiga.

Težak, Stjepko 1980. Gramatika u osnovnoj školi. Zagreb: Školska knjiga.

Težak, Stjepko 2001. Teorija i praksa hrvatskoga jezika I. i II. Zagreb: Školska knjiga.

Vuletić, Dušanka 2007. Istraživanja govora. Zagreb: Defektološka biblioteka.

Spoken diversity of štokavian vernacular in Požega valley and its influence on standard variety acquisition and communicative competence development

Language is an abstract system of signs used for communication (De Saussure, 2000). The basic

unit of language is the linguistic sign, which is a combination of a concept and a sound pattern (Vuletić,

2007). Language is realized in its spoken and written form. Spoken communication is more common,

successful and easier as it allows for a freer and simpler expression (Pavličević-Franić, 2005).

The process of the Croatian standard variety learning is influenced by the spoken features of the

three Croatian vernaculars: štokavian, kajkavian and čakavian, manifested in the dialects and specific

regional idioms. Spoken diversity of the štokavian vernacular is reflected in the speech of the inhabitants of

the Požega valley, who have been found to deviate from the norms of the Croatian standard variety. Hence,

the aim of this research was to find deviations in speech and writing of primary school pupils in the Požega

valley (N = 100) as well as the influence of those deviations on the acquisition of the standard variety and

the development of the communicative competence. Communicative competence is the ability of the

individual to single out the most appropriate elements of language in certain situations as well as to

combine them into meaningful wholes (Hymes, 1980). Methods used in the present research are the

following: questionnaire method, lead interview method, and pedagogical observation method. The results

will be methodologically analysed in SPSS statistics application tool (t-test, variance analysis, arithmetic

mean, and Pearson correlation coefficient).

It is expected that statistically significant deviations will be found in the speech of the subjects

as well as the influence of the local idiom on the development of the communicative competence and the

degree of acquisition of the standard Croatian variety.

KEY WORDS: language, štokavian, standard language, communicative competence

KLJUČNE RIJEČI: jezik, štokavsko narječje, standardni jezik, komunikacijska kompetencija